Mark Manson, Sve je s**bano, I. poglavlje

MARK MANSON

SVE JE S BANO KNJIGA O NADI

pr ev e l a s e ngl e sko ga Petra Å trok

Zagreb, prosinac 2019.

SveJeSjebanoKB.indd 3

04/12/19 09:23

I. dio

NADA

SveJeSjebanoKB.indd 9

04/12/19 09:23

1. POGLAVLJE

Neugodna istina Na maloj parceli zemlje u monotonom seoskom kraju središnje Europe, usred skladišta bivših vojnih baraka pojavit će se jezgra geografski koncentriranog zla, gušćeg i mračnijeg od ičega što je svijet do tada vidio. U sljedeće četiri godine više od 1,3 milijuna ljudi bit će ondje sustavno sortirano, porobljeno, mučeno i ubijano, a sve će se to dogoditi na području malo većem od Central Parka u Manhattanu. I nitko neće učiniti ništa da to zaustavi.

Izuzev jednog čovjeka.

To je priča iz bajki i stripova: junak se strmoglavljuje u vatrene ralje pakla kako bi se suočio s nekom velikom manifestacijom zla. Šanse su mu nikakve. Omjer snaga je smiješan. Ali naš fantastičan junak nikada ne oklijeva, nikada ne odustaje.

Hrabro ubija zmaja, razbija vojsku demonskih osvajača, spašava planet i možda pokoju kraljevnu.

I nakratko postoji nada.

Ali ovo nije priča o nadi. Ovo je priča o tome da je sve potpuno i totalno sjebano. Sjebano u razmjerima koje vi i ja danas, u ugodnosti koju nam pružaju naše besplatne wi-fi mreže i prevelike Snuggie deke, gotovo ne možemo ni zamisliti.

Witold Pilecki već je bio ratni junak prije negoli je odlučio uvući se u Auschwitz. Kao mladić 1918. godine sudjelovao je u Sovjetsko-poljskom ratu u kojemu je promaknut u časnika.

11

SveJeSjebanoKB.indd 11

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

Razbijao je muda komunistima prije negoli je većina ljudi uopće znala tko su ljevičarski komunistički gadovi. Nakon rata Pilecki je preselio na selo, oženio učiteljicu i imao dvoje djece.

Uživao je u jahanju konja i volio je nositi elegantne šešire i pušiti cigare. Život mu je bio lagodan i dobar.

A onda se dogodilo sve ono s Hitlerom, i prije negoli se uspjela oporaviti, nacisti su pokrenuli Blitzkrieg i Poljska je u manje od mjesec dana izgubila gotovo većinu svojih teritorija.

To baš i nije bila poštena borba: dok su nacisti osvajali zapad, Rusi su osvajali istok. Poljska se nalazila između dvije vatre – samo što je jedna vatra bio megalomanski masovni ubojica koji je nastojao osvojiti cijeli svijet, a druga divljački, bezumni genocid. Ni danas još nisam siguran koja je od tih dviju vatri bila gora.

U početku su Rusi bili čak okrutniji od nacista. Jer, znate, i prije su izvodili takva sranja – svrgavanje vlasti i porobljavanje naroda u ime iskrivljene ideologije. Nacisti su tada još bili prilično neiskusni u imperijalizmu (što i nije teško zamisliti pogledamo li sliku Hitlerova brka). Procjenjuje se da su u tim prvim mjesecima rata Rusi raselili više od milijun Poljaka na istok.

Razmislite o tome na trenutak. Milijun ljudi, u samo nekoliko mjeseci, naprosto je nestalo. Neki su dospjeli sve do sibirskih gulaga; drugi su završili u masovnim grobnicama u kojima su pronađeni tek nakon više desetljeća. Sudbina mnogih od njih do danas nije poznata.

Pilecki je sudjelovao u tim borbama – protiv Nijemaca i protiv Rusa. A nakon poraza je u Varšavi zajedno s drugim poljskim časnicima organizirao pokret otpora. Nazivali su se Tajnom poljskom vojskom.

U proljeće 1940. godine Tajna vojska domogla se informacije da Nijemci grade masovni zatvorski kompleks izvan gradića u nekoj poljskoj zabiti. Nijemci su taj novi zatvor nazvali Auschwitz. Do ljeta 1940. tisuće vojnih časnika i vodećih polj12

SveJeSjebanoKB.indd 12

04/12/19 09:23

Neugodna istina

skih državljana nestalo je iz zapadne Poljske. Među pripadnicima pokreta otpora zavladao je strah da se na zapadu odvijaju ista masovna uhićenja koja su provodili Rusi na istoku. Pilecki i njegova ekipa posumnjali su da je Auschwitz, zatvor veličine maloga grada, vjerojatno povezan s tim nestancima i da se u njemu možda već nalazi više tisuća bivših poljskih vojnika.

Tada se Pilecki dobrovoljno javio za zadatak da uđe u Auschwitz. Prvotno je to trebala biti misija spašavanja – dopustit će da bude uhićen i, nakon što dospije u Auschwitz, organizirat će se s drugim poljskim vojnicima, koordinirati pobunu i pobjeći iz zatvorskog logora.

Ta misija je bila toliko samoubilačka da je mogao naprosto zatražiti od svoga zapovjednika dopuštenje da ispije kantu punu izbjeljivača. Njegovi nadređeni su ga smatrali ludim, što su mu i rekli.

Ali, kako su prolazili tjedni, situacija se samo pogoršavala: više tisuća elitnih poljskih građana je nestalo, a Auschwitz je i dalje bio potpuno nepoznat savezničkoj obavještajnoj mreži.

Saveznici nisu imali pojma što se ondje događa, a šanse da to uopće saznaju bile su male. Pileckijevi zapovjednici naposljetku su popustili. Jedne večeri, tijekom rutinske racije u Varšavi, Pilecki je dopustio da ga uhite snage SS-a jer je prekršio policijski sat. Ubrzo je bio na putu za Auschwitz kao jedini čovjek za kojega je poznato da je dobrovoljno ušao u nacistički koncentracijski logor.

Kada je konačno ušao u Auschwitz, shvatio je da je situacija u njemu mnogo gora negoli je itko pretpostavljao. Zatvorenici su bili rutinski ubijani tijekom prozivki zbog neznatnih prekršaja kao što su vrpoljenje ili neuspravno stajanje u redu.

Muškarci su doslovce radili do smrti, često obavljajući beskorisne ili besmislene zadatke. Tijekom prvog mjeseca Pileckijeva boravka trećina muškaraca iz njegovih baraka umrla je od iscrpljenosti, upale pluća ili su bili pogubljeni. Usprkos tomu, 13

SveJeSjebanoKB.indd 13

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

Pilecki, taj jebeni stripovski junak, do kraja 1940. je na neki način uspio organizirati špijunsku operaciju.

O, Pilecki – ti titane, veliki zaštitniče koji letiš iznad ponora – kako si uspio organizirati obavještajnu mrežu skrivajući poruke u košarama za rublje? Kako si uspio u macgyverovskom stilu izraditi tranzistor od rezervnih dijelova i ukradenih baterija, i potom uspješno odaslati planove za napad na zatvorski logor Tajnoj poljskoj vojsci u Varšavi? Kako si uspio organizirati krijumčarsku mrežu za dostavu hrane, lijekova i odjeće za zatvorenike, spasiti nebrojeno mnogo života i usaditi nadu u najskrivenije kutove ljudskog srca? Čime te je ovaj svijet zaslužio?

Tijekom dvije godine Pilecki je u Auschwitzu organizirao pravi pokret otpora. Postojao je zapovjednički lanac s činovima i časnicima; logistička mreža; i kanali komunikacije s vanjskim svijetom. I sve to odvijalo se gotovo dvije godine bez znanja čuvara SS-a. Pileckijev krajnji cilj bio je potaknuti masovnu pobunu unutar logora. Uz pomoć i koordinaciju vanjskih snaga, bio je uvjeren da će uspjeti organizirati bijeg zatvorenika, poraziti malobrojne čuvare SS-a i pustiti desetke tisuća vrhunski uvježbanih poljskih gerilaca u divljinu. Poslao je svoje planove i izvještaje u Varšavu. Mjesecima je čekao. Mjesecima je preživljavao.

Ali onda su stigli Židovi. Najprije u autobusima. Onda u natrpanim vagonima vlakova. Uskoro su počeli dolaziti u desecima tisuća, poput valova ljudi koji plutaju oceanom smrti i očaja. Ti ljudi, lišeni dostojanstva i obiteljske imovine, gotovo mehanički su se redali u novoobnovljenim barakama za tuširanje, gdje su pogubljeni plinom i potom spaljeni.

Pileckijeva izvješća postajala su sve očajnija. Ovdje svakodnevno ubijaju desetke tisuća ljudi. Uglavnom Židova. Broj umrlih mogao bi se popesti na više milijuna. Preklinjao je Tajnu poljsku vojsku da odmah organizira akciju oslobađanja.

14

SveJeSjebanoKB.indd 14

04/12/19 09:23

Neugodna istina

Ako ne mogu osloboditi zatvorenike, neka barem bombardiraju logor, rekao im je. Za Boga miloga, barem uništite plinske komore. Barem to.

Tajna poljska vojska primila je njegove poruke, ali je pretpostavila da pretjeruje. Ni u najluđim snovima nisu mogli zamisliti da bi išta moglo biti tako sjebano. Išta.

Pilecki je bio prva osoba koja je upozorila svijet na Holokaust. Njegova izvješća proslijeđena su različitim pokretima otpora diljem Poljske, a potom i poljskoj vladi u egzilu u Velikoj Britaniji, koja ih je potom proslijedila Savezničkom zapovjedništvu u Londonu. Ta izvješća naposljetku su dospjela čak i do Eisenhowera i Churchilla.

I oni su smatrali da Pilecki pretjeruje.

Pilecki je 1943. godine shvatio da se njegovi planovi o pobuni i bijegu iz zatvora nikada neće ostvariti: Tajna poljska vojska neće doći. Amerikanci i Britanci neće doći. A sva je prilika da će Rusi doći – a oni će biti najgori. Pilecki je zaključio da je ostanak u logoru previše riskantan. Bilo je vrijeme za bijeg.

Naravno da je to naizgled lako izveo. Najprije se pretvarao da je bolestan i tako je dospio u logorsku bolnicu. Ondje je lagao liječnicima da se treba vratiti u noćnu smjenu u pekari, koja se nalazila na rubu logora pokraj rijeke. Nakon što je otpušten iz bolnice, otišao je u pekaru, gdje je nastavio raditi do 2 sata ujutro, kada se dovršavala posljednja tura pečenja kruha. Otamo je trebao samo presjeći telefonske žice, provaliti stražnja vrata, presvući se u ukradenu civilnu odjeću a da ga pritom ne opaze čuvari SS-a, otrčati do rijeke udaljene oko 1,5 km dok su na njega pucali i, prateći zvijezde, vratiti se natrag u civilizaciju.

Mnogo je toga u današnjem svijetu sjebano. Ne u mjeri u kojoj je bio sjeban nacistički Holokaust (ni približno), ali ipak prilično sjebano.

15

SveJeSjebanoKB.indd 15

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

Priče poput ove o Pileckiju nadahnjuju nas. Daju nam nadu. Tjeraju nas da pomislimo: »Dovraga, onda su stvari bile mnogo gore, a taj čovjek je sve to nadišao. Što sam ja učinio/ učinila u posljednje vrijeme?« – a to je pitanje koje bismo si svi trebali postaviti u ovo doba šarlatanskih foteljskih stručnjaka, opsjednutosti tweetanjem i sablažnjive pornjave. Kada bolje razmislimo i sagledamo stvari iz prave perspektive, zaključujemo da se mi, dok junaci poput Pileckog spašavaju svijet, borimo s komarcima i žalimo se da nam struja nije dovoljno jaka.

Pileckijeva priča najjunačkija je priča koju sam ikada čuo u svome životu. Zato što junaštvo nije samo hrabrost, smjelost ili vještina manevriranja. Te osobine su uobičajene i često se koriste na nejunačke načine. Ne, junaštvo je sposobnost pronalaženja nade ondje gdje ona ne postoji. Upaliti šibicu i osvijetliti prazninu. Pokazati nam mogućnost boljeg svijeta – ne boljeg svijeta u kojemu želimo živjeti, nego boljeg svijeta za koji ne znamo da može postojati. Iskoristiti situaciju u kojoj se sve čini potpuno sjebanim i ipak je pretvoriti u nešto dobro.

Hrabrost je uobičajena. Izdržljivost je uobičajena. Ali junaštvo ima filozofsku komponentu. Junaci nameću jedno veliko Zašto? – neki nevjerojatan cilj ili uvjerenje koje nitko i ništa ne može uzdrmati. I upravo zato nam danas, kao kulturi, očajnički nedostaje junak: ne zato što su stvari neupitno loše, nego zato što smo izgubili jasno zašto? koje je pokretalo prethodne naraštaje.

Mi smo kultura kojoj ne nedostaju mir ili blagostanje ili novi ukrasi za haube naših električnih automobila. Sve to imamo. Mi smo kultura kojoj nedostaje nešto mnogo neizvjesnije. Mi smo kultura i ljudi kojima nedostaje nada.

Ni nakon što je godinama svjedočio ratovima, mučenjima, smrti i genocidu, Pilecki nikada nije izgubio nadu. Iako je izgubio svoju domovinu, obitelj, svoje prijatelje, i umalo svoj 16

SveJeSjebanoKB.indd 16

04/12/19 09:23

Neugodna istina

život, nadu nikada nije izgubio. Čak i nakon rata, za vrijeme sovjetske dominacije, nikada nije izgubio nadu u slobodnu i neovisnu Poljsku. Nikada nije izgubio nadu u miran i sretan život za svoju djecu. Nikada nije izgubio nadu da će spasiti još nekoliko života, da će pomoći još nekoliko ljudi.

Pilecki se nakon rata vratio u Varšavu gdje je nastavio špijunirati, toga puta Komunističku stranku koja je ondje nedavno preuzela vlast. I tada će biti prva osoba koja je izvijestila Zapad o zlu koje se ondje događa, ovoga puta da su se Rusi infiltrirali u poljsku vladu i namjestili izbore. Bit će i prva osoba koja je dokumentirala zvjerstva koja su Rusi počinili na istoku tijekom rata.

Međutim, ovoga puta su ga razotkrili. Zahvaljujući upozorenju da mu prijeti uhićenje, dobio je priliku pobjeći u Italiju.

Ali Pilecki je odbio – radije će ostati i umrijeti kao Poljak, nego pobjeći i živjeti kao nešto što ne priznaje. Slobodna i neovisna Poljska tada je bila jedini izvor njegove nade. Bez toga bio je ništa.

Njegova nada će, tako, ujedno postati i njegova propast.

Komunisti su ga uhitili 1947. godine i nisu bili nimalo milostivi. Mučili su ga gotovo godinu dana, toliko okrutno i kontinuirano da je svojoj supruzi rekao da je u usporedbi s time »Auschwitz bio tričarija«.

Ipak, nikada nije surađivao sa svojim mučiteljima.

Shvativši da od njega neće izvući nikakve informacije, komunisti su ga naposljetku odlučili učiniti primjerom. Godine 1948. održali su javno suđenje, optuživši Pileckija za čitav spektar zločina, od krivotvorenja dokumenata i kršenja policijskog sata, do sudjelovanja u špijunaži i izdaje. Mjesec dana poslije osuđen je na smrt. Posljednjeg dana suđenja Pileckiju je bilo dopušteno da govori. Izjavio je da je oduvijek bio odan Poljskoj i njezinom narodu, da nikada nije naudio niti je ikada izdao ijednog poljskog građanina, i da ne žali zbog ničega. Svoj iskaz 17

SveJeSjebanoKB.indd 17

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

zaključio je riječima: »Pokušao sam živjeti svoj život tako da u trenutku svoje smrti osjećam radost a ne strah.« Ako to nije nešto najžešće što ste ikada čuli u životu, tada vas molim da mi date malo toga čime se pucate.

Kako vam mogu pomoći?

Da radim u Starbucksu na šalicama za kavu, ne bih pisao imena ljudi nego sljedeće: Jednoga dana ćete vi i svi koje volite umrijeti. I tijekom vrlo kratkog vremenskog razdoblja, izuzev maloj skupini ljudi, nikome drugome neće biti važno što kažete ili činite.

To je Neugodna životna istina. A sve što mislite ili činite samo je vješto izbjegavanje iste. Mi smo beznačajna zrnca svemirske prašine koja se samo međusobno sudaraju i lutaju sićušnom plavom mrljom. Umišljamo da smo važni. Izmišljamo svoju svrhu – mi smo ništa.

Uživajte u jebenoj kavi.

Naravno, to bih trebao napisati sićušnim slovima. I trebalo bi mi dosta vremena da to učinim pa bi se red kupaca koji ujutro žure na posao vrlo brzo skratio. To baš i ne bi bila super brza usluga. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto se ne mogu lako zaposliti.

Sada vas ozbiljno pitam, kako da nekome, u dobroj namjeri, poželite »ugodan dan« znajući da sve njegove misli i svi motivi proizlaze iz vječne potrebe da izbjegne inherentnu besmislenost ljudskog postojanja?

Jer, u beskonačnosti prostora i vremena, univerzum ne zanima je li operacija kuka vaše majke prošla dobro, ili pohađaju li vaša djeca koledž, ili misli li vaš šef da ste izradili izvrsnu tablicu u Excelu. Nije ga briga hoće li na predsjedničkim izborima 18

SveJeSjebanoKB.indd 18

04/12/19 09:23

Neugodna istina

pobijediti demokrati ili republikanci. Nije ga briga što je neka zvijezda uhvaćena kako šmrče kokain i mahnito masturbira u javnom wc-u u zračnoj luci (opet). Nije ga briga što gore šume ili se otapaju ledenjaci, poplavljuju rijeke, što je zrak zagađen ili što će nas nadmoćna izvanzemaljska rasa sve pretvoriti u prah.

Vas je briga.

Vas je briga, i očajnički uvjeravate sami sebe da zbog toga što je vas briga sve ima neko veliko kozmičko značenje.

Vas je briga jer se, duboko u sebi, morate osjećati važnima kako biste izbjegli Neugodnu istinu, kako biste izbjegli neshvatljivost vlastitog postojanja, kako vas ne bi uništila vlastita materijalna beznačajnost. Vi – kao i ja, kao svi – onda projicirate taj zamišljen osjećaj važnosti u svijet koji vas okružuje zato što vam daje nadu.

Je li prerano za ovaj razgovor? Izvolite, poslužite se još jednom kavom. Čak sam vam mliječnom pjenom ocrtao smješka koji namiguje. Nije li sladak? Pričekat ću da ga objavite na Instagramu.

U redu, gdje smo ono stali? Aha, da! Na neshvatljivosti vašeg postojanja. Možda ste sada pomislili: »Gledaj, Mark, vjerujem da smo svi ovdje s razlogom, da ništa nije slučajno, da su svi važni zato što svi naši postupci utječu na nekoga, i da, čak i ako možemo pomoći samo jednoj osobi, isplati se, zar ne?« Nije li preslatko to što ste rekli?

Naime, to progovara vaša nada. Tu vam priču prodaje vaš mozak kako biste imali razlog da ujutro ustanete: nešto mora biti važno, jer ako ne postoji nešto što je važno ne biste imali razlog za život. A neki oblik jednostavnog altruizma ili ublažavanja patnje uvijek je dobra motivacija našem umu da se osjeća vrijednim kada čini bilo što.

Našoj psihi potrebna je nada kao što je ribama potrebna voda. Nada je pogonsko gorivo našeg mentalnog stroja. Ona je šlag na našoj torti. Ona je mnoštvo stvarno otrcanih meta19

SveJeSjebanoKB.indd 19

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

fora. Bez nade vaš mentalni stroj će se zaustaviti ili pokvariti.

Smatramo li da nema nade da će budućnost biti bolja od sadašnjosti, da će se naš život na neki način poboljšati, duhovno ćemo umrijeti. Naposljetku, ne nadamo li se da će stvari ikada biti bolje, zašto onda živimo – zašto išta činimo?

Ovo većina ljudi ne shvaća: ljutnja ili tuga nisu suprotnost sreći.1 Ako ste ljuti ili tužni, to znači da vas je još uvijek jebeno briga za nešto. To znači da vam je nešto još uvijek važno. To znači da još gajite nadu.2 Suprotnost sreći je beznađe, beskrajan sivi horizont rezignacije i malodušja.3 To je uvjerenje da je sve sjebano i, stoga, zašto bismo uopće išta činili?

Beznađe je hladan i turoban nihilizam, osjećaj da ništa nema smisla, stoga jebeš sve – zašto ne bismo trčali uokolo sa škarama u rukama ili spavali sa šefovom ženom ili izrešetali školu? To je Neugodna istina, tiha spoznaja da, suočeni s beskonačnošću, sve što nam je možda važno vrlo brzo postaje beznačajno.

Beznađe je uzrok tjeskobe, mentalnih bolesti i depresije.

Ono je izvor svakog jada i uzrok svih ovisnosti. I ne pretjerujem kada to tvrdim.4 Kronična tjeskoba je kriza nade. To je strah od propale budućnosti. Depresija je kriza nade. Ona je vjerovanje u besmislenu budućnost. Obmana, ovisnost, opsesija – sve su to očajnički i kompulzivni pokušaji našega uma da stvori nadu jednim po jednim neurotičnim trzajem ili opsesivnom žudnjom.5 Izbjegavanje beznađa – odnosno, stvaranje nade – onda postaje glavni projekt našega uma. Sve što nam je smisleno, sve što razumijemo o sebi i svijetu, stvoreno je sa svrhom održavanja nade. Dakle, samo je nada ono zbog čega smo svi mi spremni umrijeti. Vjerujemo da je nada veća od nas. Uvjereni smo da smo bez nje ništa.

Moj djed je preminuo kada sam bio na koledžu. Nekoliko godina nakon njegove smrti obuzimao me snažan osjećaj da 20

SveJeSjebanoKB.indd 20

04/12/19 09:23

Neugodna istina

moram živjeti tako da bi moj djed mogao biti ponosan na mene. Smatrao sam da je to razumno i razvidno na nekoj dubljoj razini, ali nije bilo. Zapravo, to je bilo posve nelogično.

Nisam bio blizak sa svojim djedom. Nikada nismo razgovarali telefonom. Nismo se dopisivali. Nisam ga čak ni vidio u posljednjih otprilike pet godina prije njegove smrti.

Da ne spominjem da je bio mrtav. Kako bi moja odluka da »živim tako da bi moj djed bio ponosan na mene« mogla na išta utjecati?

Njegova smrt me je potaknula da se suočim s onom Neugodnom istinom. Tako se moj um pokrenuo, odlučio stvoriti nadu iz te situacije kako bi me održao na životu, kako ne bih zapao u nihilizam. Moj um je odlučio da je zbog toga što je mome djedu sada bila uskraćena sposobnost da se nada i da teži uspjehu u svome životu, važno da se ja nastavim nadati i težiti uspjehu u njegovu čast. To je bio komadić vjere moga uma, moja osobna mini religija svrhe.

I djelovalo je! Nakratko je njegova smrt pridala važnost i smisao inače banalnim i ispraznim iskustvima. A taj smisao mi je davao nadu. I vi ste vjerojatno osjećali nešto slično kada vam je preminuo netko blizak. To je uobičajen osjećaj.

Uvjeravate se da ćete živjeti tako da vaši voljeni budu ponosni na vas. Uvjeravate se da ćete svojim životom slaviti njihov život.

Uvjeravate se da je to što ćete učiniti važno i ispravno.

Upravo je to ispravno ono što nas održava u tim trenucima egzistencijalnog straha. Znao sam zamišljati kako me moj djed prati poput nekog znatiželjnog duha koji mi neprestano visi za vratom. Toga čovjeka, kojega jedva da sam poznavao dok je bio živ, sada je odjednom veoma zanimalo kako sam riješio test iz matematike. Bilo je to potpuno iracionalno.

Naša psiha stvara takve male priče svaki put kada je suočena s nevoljom, te prije i poslije priče koje izmišljamo samima sebi.

I moramo te priče nade održavati živima, uvijek, čak i kada 21

SveJeSjebanoKB.indd 21

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

postanu nerazumne ili destruktivne, jer one su jedini stabilizator koji štiti naš um od Neugodne Istine.

Te priče nade potom daju smisao našim životima. One nam aludiraju da postoji nešto bolje u budućnosti, ali i da je zapravo moguće postići nešto na svijetu. Kada ljudi klepeću da im je potrebno nešto što će njihovim životima dati svrhu, time zapravo žele reći da im više nije jasno što je važno, što je vrijedno njihova ograničenog vremena na ovom planetu – ukratko, čemu se imaju nadati. Pokušavaju shvatiti kakav bi njihov prije/ poslije život trebao biti.

To je težak dio: da sami otkrijemo to prije/poslije. Teško je jer nema šanse da ćemo ikada saznati jesmo li ispravno postupili. Upravo zato mnogi ljudi traže utjehu u religiji, zato što religije poznaju to trajno stanje neznanja i zahtjevaju vjeru od ljudi kada se suoče s njime. To je vjerojatno dijelom i razlog zašto je među nevjernicima mnogo veći broj oboljelih od depresije i samoubojica nego među vjernicima: njihova vjera štiti ih od Neugodne istine.

Ali vaše priče nade ne trebaju biti religijske. Mogu biti svakakve. Ova knjiga je moj mali izvor nade. Ona mi daje svrhu; daje mi smisao. A priča nade koju sam ja osmislio jest da vjerujem da bi ova knjiga mogla pomoći nekim ljudima, da bi mogla učiniti moj život i svijet malo boljim.

Jesam li siguran u to? Nisam. Ali to je moja mala prije/poslije priča za koju se držim. Zbog nje ustajem ujutro i ushićen sam svojim životom. I to uopće nije loše, dapače, to je jedino što je dobro.

Za neke ljude prije/poslije priča govori o dobrom odgoju njihove djece. Za druge ona govori o spašavanju okoliša. Za neke govori o stvaranju bogatstva i kupnji jebeno velikog broda. Drugima je važno samo da poboljšaju svoj golf udarac.

Bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne, svi mi imamo te priče u koje smo odlučili vjerovati iz bilo kojeg razloga. Nije 22

SveJeSjebanoKB.indd 22

04/12/19 09:23

Neugodna istina

bitno usađuje li nam nadu naša vjera ili teorija koja se zasniva na dokazima, intuicija ili uvjerljiv argument – sve one imaju isti rezultat: vjerujemo da: a) postoji mogućnost da ćemo u budućnosti napredovati ili doživjeti spasenje, i b) da postoje načini na koji ćemo sami sebe do toga dovesti. To je to. Dan po dan, godinu za godinom naši su životi satkani od beskonačnog tkanja tih priča nada. One su psihološke mrkve na kraju štapa.

Molim vas da ove tvrdnje ne protumačite pogrešno kao nihilističke. Ova knjiga nije obrana nihilizma. Ona govori protiv nihilizma – nihilizma u nama kao i rastućeg osjećaja nihilizma koji se naizgled pojavljuje u modernom svijetu.8 A da biste mogli uspješno kontrirati nihilizmu morate najprije biti nihilist. Morate poći od Neugodne istine. Otamo nadalje morate polako graditi uvjerljivu obranu nade. I ne bilo kakve nade, nego održiv, dobrohotan oblik nade. Nade koja će nas ujediniti, a ne razdvojiti. Nade koja je robusna i snažna, ali koja se ipak temelji na razumu i stvarnosti. Nade koja će nas otpratiti u smrt s osjećajem zahvalnosti i zadovoljstva.

To nije lako učiniti (očito). A u dvadeset i prvom stoljeću to je teže učiniti nego ikada prije. Nihilizam i čisto ugađanje željama koje ide uz njega zahvatili su moderan svijet. Pridaje se važnost moći radi puke moći. Uspjehu radi pukog uspjeha.

Nihilizam ne priznaje šire zašto? Ne priznaje nijednu veću istinu ili svrhu. To je naprosto »Zato što je dobar osjećaj.« I upravo se zbog toga, kako ćemo vidjeti, sve čini tako lošim.

Paradoks napretka Živimo u zanimljivom vremenu jer su stvari, s materijalnog gledišta, naizgled bolje negoli su bile ikada prije, ali čini se da svi gubimo razum zamišljajući svijet kao divovsku wc školjku koja će se uskoro isprazniti. Iracionalan osjećaj beznađa širi se 23

SveJeSjebanoKB.indd 23

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

bogatim, razvijenim svijetom. To je paradoks napretka: što su stvari bolje, to smo svi naizgled tjeskobniji i očajniji.9 U posljednjih nekoliko godina pisci poput Stevena Pinkera i Hansa Roslinga pokušavaju nas uvjeriti da nemamo razloga osjećati se tako pesimistično, da je situacija u svijetu zapravo najbolja do sada i da će vjerojatno biti još bolja.10 Obojica su svoje duge, teške knjige ispunili dijagramima i grafovima koji počinju u jednom i nekako uvijek završavaju u suprotnom kutu.11 Obojica su opsežno objasnili naše predrasude i pogrešne pretpostavke zbog kojih osjećamo da su stvari mnogo gore nego što jesu. Napredak se, tvrde, nastavlja bez prekida tokom čitave moderne povijesti. Ljudi su obrazovaniji i pismeniji negoli ikada prije.12 Stopa nasilja smanjuje se i nastavit će padati desetljećima, možda i stoljećima.13 Rasizam, seksizam, diskriminacija i nasilje nad ženama na najnižoj su razini u cijeloj zabilježenoj povijesti.14 Imamo više prava negoli ikada prije.15 Polovica planeta ima pristup internetu.16 Stopa ekstremnog siromaštva u svijetu na najnižoj je razini do sada.17 Ratovi su manji i nisu tako učestali kao prije u povijesti.18 Djeca rjeđe umiru, i ljudi duže žive.19 Bogatstva je više nego ikada prije.20 Navodno smo izliječili hrpu bolesti i sličnih stvari.21 I u pravu su. Važno je da znamo te činjenice. Ali kada čitamo te knjige kao da slušamo kako naš ujak Larry klepeće o tome kako su stvari bile mnogo gore kada je on bio u našim godinama. Iako je u pravu, to nužno ne znači da ćete se bolje osjećati zbog svojih problema.

Jer, uza sve dobre vijesti koje se danas objavljuju, evo nekoliko iznenađujućih statistika: u posljednjih osamdeset godina u SAD-u je prisutan trend sve učestalijih simptoma depresije i tjeskobe u mladih ljudi, a posljednjih dvadeset godina očit je i među odraslom populacijom.22 Osim što sve veći broj ljudi boluje od depresije, ona je u svakom novom naraštaju učestalija u mlađoj životnoj dobi.23 Istraživanja od 1985. godine pokazuju 24

SveJeSjebanoKB.indd 24

04/12/19 09:23

Neugodna istina

da su muškarci i žene sve nezadovoljniji životom.24 Jedan od razloga za to vjerojatno je porast razine stresa u posljednjih trideset godina.25 Stopa predoziranja drogama najveća je od kada se provode mjerenja, posebice otkako je u SAD-u i Kanadi porasla ovisnost o opiodnim lijekovima.26 Diljem SAD-a sve veći broj stanovnika osjeća se usamljeno i društveno izolirano. Danas se gotovo polovica Amerikanaca osjeća izolirano, zapostavljeno ili usamljeno.27 Diljem razvijenih zemalja razina društvenog povjerenja strelovito pada, što znači da sve manje ljudi nego ikada vjeruje svojoj vladi, svojim medijima ili jedni drugima.28 Uobičajen odgovor ispitanika istraživanja provedenih 1980-ih na pitanje koliko su puta u proteklih šest mjeseci razgovarali s drugim osobama o važnim osobnim pitanjima, bio je »tri puta«.

Do 2006. taj odgovor je uglavnom glasio »nijednom«.29 U međuvremenu, okoliš je potpuno sjeban. Luđaci imaju pristup nuklearnom oružju ili su na korak do njegova posjedovanja. Diljem svijeta rastu najrazličitiji oblici ekstremizma – ljevičarskog i desničarskog, religijskog i sekularnog. Teoretičari zavjera, civilne milicije, preppersi (oni koji se pripremaju za Armagedon) postaju sve popularnije supkulture koje prijete postati glavne društvene struje.

Iako smo u osnovi najsigurnije i najbogatije društvo u povijesti svijeta, osjećaj beznađa među ljudima snažniji je negoli ikada do sada. Što su stvari bolje, mi smo očajniji. To je paradoks napretka. I možda se može rezimirati u jednoj zapanjujućoj činjenici: što je društvo u kojemu živite bogatije i sigurnije, veća je vjerojatnost da ćete počiniti samoubojstvo.30 Ne možemo poricati nevjerojatan napredak koji je ljudska vrsta postigla na području zdravlja, sigurnosti i materijalnog bogatstva u posljednjih nekoliko stotina godina. Ali te statistike govore o prošlosti, ne o budućnosti. I upravo tu moramo pronaći nadu: u našim vizijama budućnosti.

25

SveJeSjebanoKB.indd 25

04/12/19 09:23

SVE JE S**BANO

Zato što se nada ne temelji na statistikama. Nadu ne zanima smanjena stopa smrtnih slučajeva uzrokovanih vatrenim oružjem ili automobilskim nesrećama. Ne zanima je što prošle godine nije bilo nijedne zrakoplovne nesreće ili što je razina pismenosti u Mongoliji veća nego ikada u prošlosti (naravno, osim ako niste Mongol).31 Nadu ne zanimaju problemi koji su već riješeni. Nadu zanimaju samo problemi koji trebaju biti riješeni. Što je svijet bolji, to više imamo za izgubiti. A kada imamo više toga za izgubiti, osjećaj beznađa je snažniji.

Tri stvari su nam potrebne da probudimo i održimo nadu: osjećaj kontrole, vjera u vrijednost nečega, i zajednica.32 Kontrola znači da osjećamo da imamo kontrolu nad svojim životom, da možemo utjecati na vlastitu sudbinu. Vrijednost znači da smo pronašli nešto dovoljno važno da k tome stremimo, nešto bolje što je vrijedno naših stremljenja. A zajednica znači da pripadamo skupini ljudi koji cijene iste stvari kao i mi i koji rade na njihovu ostvarenju. Bez zajednice osjećamo se izoliranima, i naše vrijednosti više nemaju smisla. Bez vrijednosti osjećamo da ništa nije vrijedno naših napora. A bez kontrole osjećamo se nemoćnima da išta učinimo. Izgubimo li jednu od tih triju stvari, izgubit ćemo i ostale dvije. Izgubimo li sve tri, izgubit ćemo nadu.

Da bismo mogli shvatiti zašto danas imamo takvu krizu nade, moramo razumjeti mehaniku nade, kako se ona stvara i održava. U sljedeća tri poglavlja razmotrit ćemo kako razvijamo ta tri područja našega života: naš osjećaj kontrole (2. poglavlje), naše vrijednosti (3. poglavlje) i naše zajednice (4. poglavlje).

Vratit ćemo se prvotnom pitanju: što se to događa u našemu svijetu da se zbog toga osjećamo gore unatoč tomu što su stvari sve bolje?

A odgovor bi vas mogao iznenaditi.

26

SveJeSjebanoKB.indd 26

04/12/19 09:23