Dimitrije Popović: Slikarstvo i mržnja

D

jelovanje mržnje često postaje pokretač osvetničkog nagona koji u kontekstu mitologije, ovdje mislim na grčku mitologiju, predstavlja za umjetnike bogato i izazovno izvorište u kojem, posebno u bizarnim i mračnim preobrazbama poput one u kojoj se lijepo pretvara u ružno, slikarov senzibilitet pronalazi snažnu poticajnost koja ne­rijetko rezultira impresivnim djelima.

Takav je slučaj s mitom o Meduzi. Mit govori o ovome zanimljivom liku kao jednoj od triju sestara Gorgona, koje su se isticale izuzetnom tjelesnom ljepotom. Bile su svećenice u Ateninu hramu. Samosvijest o vlastitoj ljepoti i privlačnosti učinila je da najljepša od triju sestara nimfi proglasi sebe ljepšom od božice Atene. Tvrdila je da je njezina zlatna kosa ljepša od božičine kose. Rivalstvo između ovih dvaju mitskih likova kulminiralo je onda kada je Atena saznala da je Meduza imala spolni odnos s Posejdonom, kada je bog mora zamamnu nimfu silovao i oskrnavio svetost Atenina hrama. Meduza je bila okrutno kažnjena. Atena ju je pretvorila u čudovište. Tijelo joj se transformiralo u nakazni korpus, a zlatni pramenovi kose u klupko zmija otrovnica. Vrhunac kazne ovomu kažnjenom biću bila je dekapitacija koju je izvršio hrabri i spretni Perzej. Lju­bo­ mora lijepe Atene pomiješana sa zavišću i sujetom rezulti-

· 11 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 11

10.12.2021. 17:37

rala je iskaljivanjem negativne emocije odnosno mržnje, kojom je okrunjena osvetnička moć povrijeđene božice.

Tako Meduza postaje otjelovljeno jezivo lice projicirane mrž­nje. Mračno zrcalo neumoljive moći Zeusove kćeri.

U povijesti slikarstva postoji nekoliko slika inspiriranih ovim tragičnim grčkim mitom među kojima se posebno izdvajaju tri kompozicije. Jedno je djelo koje se pripisuje Leonardu da Vinciju (1452. – 1519.), izloženo u galeriji Uffizi u Firenci. Meduzin jeziv i zastrašujući izgled po­ sebno potencira način na koji je njezina odsječena glava komponirana. Gledana je iskosa, odozgo, tako da je lice Meduzine glave okrenuto od promatrača slike. Takav položaj uvećava morbidnu dramatičnost djela. Meduza je sama u zlokobnom ambijentu. Ispušta krik očaja očima usmjerenima nevidljivom nebu. Hladno klupko zmija, ta zoo­ morfna kosa, uvija se i grči i kao da dodatno potencira bol odrubljenoj glavi, kao da joj ugrizima daje mrtvačku životnost te joj i u takvom stanju pojačava moć skamenjivanja onih koji se izlože njezinu pogledu. Sada kao odbačeni jezivi trofej hrabrog i spretnog Perzeja ta nekada lijepa i zanosna nimfa egzistira kao hibridni stvor u vlažnom i mračnom obitavalištu gmizavaca. Osjećaj mržnje lijepe i moćne božice Atene kaznio je lijepu svećenicu njezina hrama pretvorivši ljepotu nimfe u rugobu, privlačnost u odbojnost, poželjnost u odvratnost, putenost u nakaznost.

Tako se i u ovom motivu Leonardove Meduze otvara jedan fenomen koji u kontekstu estetike ružno sagledava kao lijepo. Treba napomenuti kako su Leonardov intelekt i njegova hipersenzibilnost bili podjednako usmjereni prema

· 12 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 12

10.12.2021. 17:37

Leonardo da Vinci, Meduza

lijepom i ružnom ili zaokupljeni lijepim i ružnim. Nalazio je njihovu međusobnu uvjetovanost. „Ljepota i ružnoća silnije se podvlače jedna pod drugu.” („Le bellezze con le brutte­ zze paiono più potenti l’una per l’altra.”) Leonardova sklonost prema organskim formama iz koje će se razviti ona estetska kategorija vijugavih linija i oblika, ona linea serpenti­ nata, izražena je još u njegovu djetinjstvu. Taj po nekima bizarni senzibilitet toskanskog genija bio je izražen u jednome impresivnom radu o kojem je pisao Giorgio Vasari, a što može potvrditi mišljenje da je slika Meduza, o kojoj je ovdje riječ, autentično majstorovo djelo. Leonardo je još kao dijete naslikao jedno čudovište na štitu nekomu tamošnjem seljaku, očevu prijatelju. „Da bi to izveo,” piše Vasari, „donio je u svoju sobu guštere, male i velike, cvrčke, zmije, leptire, skakavce, slijepe miševe i slične životinje prema

· 13 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 13

10.12.2021. 17:37

kojima je naslikao jednu ružnu veliku životinju.” Treba podsjetiti na to da je problem „ljepote ružnog” naznačio još Aristotel u svojoj Poetici objašnjavajući kako se na lijep način u umjetnosti mogu prikazati ružne i odbojne stvari koje nalazimo u prirodi. Spomenimo u ovom kontekstu i teoriju Charlesa Laloa po kojoj ružno može ući u umjetnost iz istog razloga kao i lijepo. Umjetnici romantizma imali su posebnu sklonost i istančan senzibilitet za ljepotu i privlačnost bizarnog. Privlačili su ih mračni i mistični sižei.

Slika o kojoj govorim impresionirala je engleskoga romantičarskog pjesnika Percyja Bysshea Shelleyja. Ljepota njegova pjesničkog izraza upravo govori o snazi nadahnuća koju je ova da Vincijeva slika ostavila na pjesnikovo biće, na njegov profinjeni stvaralački senzibilitet i afinitet prema bizarnom. „Njezin užas i njezina ljepota božanski su. Na njezinim usnama i kapcima počiva ljupkost kao sjenka: iz nje zrače, žarke i mračne, agonije straha i smrti, koje se dolje bore. Ipak, duh gledatelja ne skamenjuje toliko užas koliko draž, u njega se urezuju crte toga mrtvog lica dok njegovi karakteri ne prodru u njega, a misao se ne gubi; to je melodična boja ljepote, koja stoji iznad mraka i bljeska bola, a to sve čini dojam harmoničnim (...) To je uzburkana ljepota užasa; iz zmija izbija neki bakarni bljesak rođen iz tih njihovih nerazmrsivih uvijanja i stvara svuda naokolo neki treperav krug, pokretno ogledalo sve ljepote i sveg užasa te glave: lica žene sa zmijskom kosom, koja u smrti posmatra nebo s tih vlažnih stijena.”

Drukčija je Meduza od ove pripisane Leonardu da Vin­ ciju slika Petera Paula Rubensa (1577. – 1640.) naslovljena

· 14 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 14

10.12.2021. 17:37

Peter Paul Rubens, Glava Meduze

Glava Meduze, izložena u Kunsthistorisches Museumu u Beču. Dramski efekt ove kompozicije zasniva se na suge­ riranju netom izvršene dekapitacije kažnjene Gorgone.

Odrezana Meduzina glava bačena je na tlo. Iz zamršenog klupka zmija koje čine njezinu kosu neke se otrovnice ustremljuju u okolni prostor ili se međusobno grizu. Treba napomenuti da je Rubens često upražnjavao suradnju s drugim slikarima kojima bi povjeravao izradu određenih dijelova neke kompozicije na kojoj je radio. Na ovom djelu zmije i druge gmizavce i insekte te prostor na kojem se nalazi Meduzina glava naslikao je Frans Snijders. Lice od­ rubljene Meduzine glave rad je Rubensovih ruku. Blijeda mrtvačka put njezina lica kao da osvjetljava taj morbidni prizor i nemoćnim, posljednjim grčevima, sa zakrvavljenim očima užasnutog pogleda, s isplaženim jezikom među

· 15 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 15

10.12.2021. 17:37

ohladnjelim usnama, živi posljednje užasne trenutke života glave odsječene od tijela. U tomu bogato naslikanom odbojnom prizoru Rubens superiorno pokazuje izraz makabrične vitalnosti žrtve i njezine tragične sudbine.

Ovdje se, u preciznosti naslikanih detalja što užas prizora dovodi do paroksizma, projicira metamorfozno otjelovljenje mržnje što ju je prema Meduzi osjećala povrijeđena božica Atena. Iako je odsječena Meduzina glava okrunjena zmijama, Rubens nam jednim nenametljivim detaljem, pramenovima nimfine kose, sugerira kako preobrazba nije u potpunosti ostvarena i da će se tek i iz tih preostalih mekih pramenova kose razviti vijugava tijela zmija. Taj nenametljivi, ali suptilno učinkovit efekt u dramatičnim momentima preneražene Meduze unosi dodatnu nelagodu u svijesti promatrača ovog djela. Stječe se dojam da će glava čudovišne Gorgone biti raznesena agresijom uznemirenih gmizavaca. Čini se također da će i oprezni daždevnjak, i škorpije, i pauci sudjelovati u toj animalnoj gozbi. Načas se može steći dojam da će se to mrtvačko lice Meduze skameniti i da će kazna petrifikacije kojom je kažnjavala druge biti okrenuta prema njoj samoj dok je spopada samrtnički hropac. Ali sudbina je čudovišta da i dalje živi u tome sumornom pejzažu. Od prolivene krvi što se cijedi iz presječenog vrata i širi se površinom stijene na kojoj glava leži nastaje krvavo zmijsko leglo. Ipak nam se čini da Rubensova slika uza svu majstorsku egzekuciju, u naturalizmu sugestivnih detalja što uvećavaju učinak njezine lijepe odbojnosti, nema one morbidne tajanstvenosti kakvu nalazimo u Meduzi pripisanoj Leonardu da Vinciju. Rubensova manira

· 16 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 16

10.12.2021. 17:37

baroknog nemira daje njegovoj slici uvjerljivu ekspresivnost koja je, rekli bismo, u skladu s našim suvremenim horor-senzibilitetom, s vizualnim efektima u spektaklima morbidnih pripovijesti eksploatiranih naročito u području filmske industrije. Da Vincijeva Meduza unatoč odbojnom prizoru ovoga mitskog motiva ima nešto tajnovito, nešto od onoga mističnog svojstva slikarskog izražavanja toskanskog genija koje je znao dati motivima svojih kompozicija.

Slika Meduza talijanskoga baroknog slikara Michelangela Merisija zvanog Caravaggio (1571. – 1610.) predstavlja posebno zanimljivo djelo ove mitske teme. Caravaggiov smisao za dramatičnost i senzibilitet za korištenje svijetlo-tamnih efekata u kreiranju slike daje uzbudljivu životnost ovom djelu. Iako je prikaz Meduze bio prvotno namijenjen kao slikarija za paradni štit toskanskog nadvojvode Fer­di­ nanda I., nastao 1601. godine, mi danas taj vrijedni artefakt akceptiramo kao samostalno majstorovo djelo koje je izloženo u firentinskoj galeriji Uffizi. Konveksna površina kružne forme štita dodatno uvećava vizualni efekt naslikane Meduzine odsječene glave. Zanimljivo je napomenuti da je jedan od najuglednijih autoriteta za Caravaggiovu umjetnost Alfred Moir, komentirajući ovo djelo, konstatirao kako je Meduzino lice „više zastrašeno nego zastrašujuće. Caravaggio je i prije ove slike slikao svoje suvremenike, dječake, kao mitska bića, a tako će činiti i nakon nje. Pa ipak, Meduza ne djeluje uvjerljivo; kad je promatramo, stalno pomišljamo da to jedan od Caravaggiovih modela pravi grimase kroz otvor s naslikanim zmijama i mlazovima krvi u nekome zabavnom parku.” Ovakva konstatacija zahtijeva

· 17 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 17

10.12.2021. 17:37

kraći komentar. Ne možemo se složiti s tim da je Meduzino ekspresivno lice više zastrašeno nego zastrašujuće jer krik koji ispušta otvorenim ustima i preneraženim pogledom, taj bolni krik dekapitacije, čini izraz njezina lica istovremeno zastrašenim i zastrašujućim. Kao da je upravo oštrica Perzejeva mača zasjekla vrat iznenađene Gorgone. Klupko zmija uznemireno je i predstavlja svojevrsni animalni ekvivalent prodornosti bolnog krika kažnjene nimfe u času njezina smaknuća. Čudi Moirova konstatacija da Meduza talijanskoga baroknog majstora ne djeluje uvjerljivo. Čini nam se upravo suprotno. Uvjerljiva je upravo zbog sugestivnosti u izrazu izbezumljenog lica mitske žrtve i u jačini njezina nijemog prodornog krika. Caravaggiov genij za uprizorenje dramatičnog sižea i u ovom motivu demon­ strira slikarsku superiornost. Zaprepašteni pogled žrtve, mrštenje čela sa sjenom čiji tamni rub zasijeca podočnjak desnoga Meduzina oka te njezina mračna usna šupljina potvrđuju slikarovo specifično majstorstvo u postizanju dramatičnog efekta naslikanog prizora.

Ako pomno analiziramo sliku, uočit ćemo jednu diskretnu anatomsku nepravilnost zbog koje je pojačana dojmljiva izražajnost i uvjerljivost Meduzina vrištećeg lica. Usta su tako naslikana kao da glava žrtve nije blago nakošena u lijevu stranu, čime se postiže dinamičnost kompozicije. Otvo­ rena su usta postavljena okomito u odnosu na zglobove mandibule, donje snažne čeljusti, s izraženom sjenom na desnome Meduzinu obrazu, i u odnosu na kosu liniju nosa.

U svakom slučaju, ova namjerna ili nesvjesna nelogičnost naslikana u formalnom smislu građe lica potvrđuje zani-

· 18 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 18

10.12.2021. 17:37

Michelangelo Merisi da Caravaggio, Meduza

mljivu činjenicu da se u mnogim primjerima iz povijesti umjetnosti upravo logičnost realističkih pojedinosti nekog motiva „žrtvuje” u korist one „više realnosti” na kojoj se zasniva izražajnost slikarske kompozicije. U slučaju Caravaggiove Meduze ekspresivnost je pretpostavljena realističnoj objektivnosti naslikanog lica koje vrišti. Dakle, rea­ lističnost odnosno objektivnost prirodnog izgleda žrtvuje se u korist ekspresionističkog izraza toga istog realizma.

· 19 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 19

10.12.2021. 17:37

Zato Caravaggiova Meduza nije, rekao bih, nikakav „model koji pravi grimase u nekome zabavnom parku”, kako nam sugerira Alfred Moir, nego autentično djelo slikara koji ima urođeni smisao za mračni naturalizam kakav je izrazio njegov neukrotivi umjetnički temperament i violentni slikarski nerv. Za Meduzu je od manje važnosti ona faktografska pojedinost da je Gorgonina glava rađena po modelu nekog dječaka, a važnije je djelovanje Caravaggiova djela, izraz koji ostavlja uznemirujući dojam na promatrača. Tome zastrašujućem naslikanom prizoru posebno pridonosi kružna forma kompozicije čiji je ornamentirani rub kao okvir slike u skladu sa zmijskim tijelima, s njihovim šarama i vijugavošću. Epicentar slike postaje Meduzin krik koji je također usuglašen s kružnom plohom kompozicije. Na taj se način i u formalnom smislu ostvaruje jeziva harmonija naslikanog prizora. Krv koja u mlazovima šiklja iz prerezanoga Meduzina vrata na zelenoj površini podloge stvara komplementarni odnos koji također u kolorističkom smislu doprinosi dramatskoj učinkovitosti ovog motiva.

Slike su često puta zanimljivi objekti za psihoanalitičke analize u kojima se traže i pokušavaju rasvijetliti komplicirani slojevi umjetnikove ličnosti. Freud je pokušao svojim znamenitim studijama rasvijetliti nerasvjetljivu enigmu Leonardova genija i njegove kompleksne osobnosti. Prem­ da u principu delikatan psihoanalitički pristup likovnim djelima jest uvijek izazovan, da ne kažemo zavodljiv.

Saglédajući Caravaggiovu Meduzu u kontekstu erotskog problema, Edward Lucie-Smith nalazi „nesvjesni simbolizam” u slikarovu prikazu ovoga antičkog mita. „Umjetnik

· 20 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 20

10.12.2021. 17:37

sa sobom direktno povezuje”, piše Smith, „ne samo odrub­ ljivanje glave – kastraciju, već istovremeno i pretvaranje muškarca u ženu. Zmije – koje se obično tumače kao falusni simboli – kao da napadaju glavu koju okružuju dok se jedna ustremljuje na usta, otvorena u vrisku, u kojima se jasno ističu zubi.” Koliko god ovakva i slična tumačenja mogu biti zanimljiva po sebi, ipak je likovna inventivnost u interpretaciji jedne teme u svakom slučaju važnija za umjetničku kvalitetu djela. Jer zmija koja se ustremljuje na Meduzina usta nema tek moguće dvosmisleno simboličko erotsko značenje koje sugerira engleski kritičar koliko ima formalnu i estetsku funkciju u kompoziciji. Isto kao ona zmija što vijugavo plazi prema dnu slike, s naličja prikazane plosnate glave, kao da se ustremila na Meduzinu prolivenu krv.

Kompleksnost motiva kakav je mit o Meduzi s područja psihoanalitičkih tumačenja prelazi i u domenu socioloških fenomena u kojima se upravo motiv Meduze javlja kao paradigmatski model problema feminizma. Spomenut ću ovom prilikom spisateljicu Hélène Cixous, autoricu čuvene sintagme „žensko pismo”, i njezin tekst – manifest Smijeh Meduze, u kojem raspravlja o problemu ženstva u kontekstu „muške centrističke dominacije patrijarhalnog svjetonazora” i „opasnostima” koje uzrokuju moćne žene kao što je „prelijepa i nasmijana Meduza”.

Kako sam u uvodnom tekstu napomenuo da ću u ove oglede uvrstiti i neka od svojih djela koja se tiču temata o kojem govorim, izdvojio sam jednu kompoziciju iz ciklusa Meduza. Nastojao sam u vizualizaciji kažnjene nimfe spojiti

· 21 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 21

10.12.2021. 17:37

lijepo i odbojno, na čemu se i zasniva ovaj motiv. Meduzu sam želio na krajnje simboličan, apstrahiran ili stiliziran način spojiti s njezinim obitavalištem, sa „zemljom tame”, gdje je nakon Atenine kazne sa sestrama našla prividno siguran zaklon, ondje gdje joj je Perzej učinkovitim trikom uspio odrubiti glavu. Zato je Meduzino lice prikazano u crnoj sjeni. Lijep i pravilan profil odrubljene glave izražen u silueti upućuje na spomenutu mitsku priču o Gorgoninoj ljepoti, na privlačnu zanosnu svećenicu Atenina hrama. Za razliku od klasičnih odnosno uobičajenih načina prikaza Meduzine odsječene glave, u kojima je lice nekad lijepe nimfe, premda u grču ili kriku, prikazano u svojoj anatomskoj cjelovitosti, netaknuto u svome morfološkom integritetu, dok je samo kosa pretvorena u klupko zmija otrovnica, u mojim se kompozicijama lice kažnjene Gorgone počinje preobražavati, u zmijska izvijugana tijela. Želio sam tim postupkom transformativne anatomije humanog oblika u animalni potencirati čudovišnost lijepog.

Nakon dekapitacije Meduzina je glava naslikana u nedefiniranom, apstraktnom prostoru. S krikom bola i očaja ta je čudovišna glava prikazana u pokretu. Pokreće je bestijalna snaga njezine makabrične bizarnosti. Crna boja Meduzina lika, toga mitskog visage noire kontrastno se oslikava na crvenkastosmeđem tonu geometrizirane plohe u pozadini. Funkcija ovako odabrane boje nije samo zbog estetskih razloga, premda su oni najvažniji, nego i

Dimitrije Popović, Meduza ▸

· 22 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 22

10.12.2021. 17:37

· 23 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 23

10.12.2021. 17:37

zbog konceptualizacije prolivene krvi, toga karakterističnog detalja koji prikazuju klasične obrade ovog motiva.

U procesu oksidacije hemoglobina mijenja se boja krvi.

Njezina svjetlocrvena boja dobiva zagasite smećkaste nijanse. Tako smećkasta pozadina geometrijske plohe simbolične Meduzine krvi postaje imaginarno ogledalo na čijoj se površini odslikava njezin zastrašujući i metamorfozni lik. Dekapitirana glava živi bestijalnom vitalnošću jezovite i privlačne ljepote. *** Jedan od najstrašnijih oblika mržnje manifestira se u zločinu. U tom smislu najdrastičniji je primjer onaj u slučaju tragične heroine Medeje. Zasigurno najimpresivnija slika inspirirana istoimenom Euripidovom tragedijom jest kompozicija Medeja se sprema ubiti svoju djecu francuskoga romantičarskog slikara Eugènea Delacroixa (1798. – 1863.).

Prije nego što analiziram način na koji je Delacroix postigao dramatičan efekt na svojoj kompoziciji, obratit ću pozornost na složeni karakter Medeje kao tragične junakinje koja je upravo zbog ekstremnog primjera mržnje prema suprugu Jazonu spremna učiniti najveća zlodjela. Složenost lika ove junakinje ogleda se u više karakternih profila njezine prirode, njezinih čarobnjačkih moći i sposobnosti da beskompromisno učini ono što je naumila. Ona spada u one, kako su je mnogi vidjeli, „loše žene” ili, kako ih je definirao Aristotel, „beskompromisno pametne”. Usprkos žrtvi koju je svjesno podnijela zbog interesa svoga muža,

· 24 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 24

10.12.2021. 17:37

ubivši vlastitog brata i izdavši oca, kralja Kolhide Ejeta, kako bi pomogla Jazonu da se domogne zlatnog runa, spletom okolnosti tragična heroina postaje na određeni način i žrtva samoj sebi. Premda se na kraju tragedije spašava, Medeja ostaje, paradoksalno kazano, poražena pobjednica. Mržnja prema Jazonu stvorena je zbog iznevjerene ljubavi. Jazon se namjeravao oženiti iz interesa i društvenog statusa kćeri kralja Kreonta, princezom Glaukom, koji su u međuvremenu postali žrtve Medejine čarobnjačke moći. Oboje je otrovano. Razočaranje i povrijeđenost odane žene i mržnja koju je osjećala prema nevjernom Jazonu dobivaju klimaks u Medejinoj odluci da ubije vlastitu djecu, sinove Mermera i Fereteja. Ono što je posebno zanimljivo s psihoanalitičkog stajališta jest činjenica da Medeja ne ubija svoju djecu u nekom afektu, u nekome nekontroliranom stanju duševnog rastrojstva. Ubija ih smišljeno. To je vrhunac osvete nevjernom mužu. Medeja to čini upravo iz osjećaja duboke mržnje prema Jazonu. Komplicirani Medejin psihološki profil iz Euripidove tragedije neki su htjeli povezati s čedomorstvom i ovu patološku pojavu odrediti kao „Medejin kompleks”.

Mislim da su u pravu oni koji Medejin zločin ne dovode u vezu s takozvanom postporođajnom depresijom. Čedo­ morstvo je nešto sasvim drugo, što prije potpada pod fenomen psihotičnih depresija, dok je Medejin slučaj svjesno pripremljen, pomno osmišljen zločin. To svjesno ubojstvo, ubojstvo s predumišljajem kakvo čini Medeja, puno je složeniji problem od čedomorstva. Euripid nijansira psihološka stanja svojih protagonista i zaoštrava njihov odnos u kojem mržnja proizvodi samu sebe.

· 25 ·

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 25

10.12.2021. 17:37

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 254

10.12.2021. 17:38

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica: Nada Brnardić recenzenti: Mikica Maštrović, Krešimir Nemec lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001118697. isbn 978-953-355-563-8

Slikarstvo i mržnja Ana AMEN.indd 255

10.12.2021. 17:38