Pedro Almodóvar: Posljednji san

Page 1



Posljednji san

Posljednji san FIN.indd 1

16.10.2023. 18:47


BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA

Posljednji san FIN.indd 2

16.10.2023. 18:47


Posljednji san Pedro Almodóvar prevela sa španjolskog Željka Somun

Zagreb, listopad 2023.

Posljednji san FIN.indd 3

16.10.2023. 18:47


Naslov izvornika: Pedro Almodóvar EL ÚLTIMO SUEÑO Copyright © 2023, Penguin Random House Grupo Editorial, S. A. U. Travessera de Gràcia, 47-49. 08021 Barcelona Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak, 2023.

Posljednji san FIN.indd 4

16.10.2023. 18:47


KAZALO Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. Posjet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 2. Previše različitih žanrova . . . . . . . . . . . 41 3. Ceremonija ogledala . . . . . . . . . . . . . . . 59 4. Ivana, uvrnuta ljepotica . . . . . . . . . . . . 79 5. Posljednji san . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 6. Miguelov život i Miguelova smrt . . . . 107 7. Ispovijesti seks-ikone . . . . . . . . . . . . . 129 8. Gorak okus Božića . . . . . . . . . . . . . . . 145 9. Zbogom, vulkane . . . . . . . . . . . . . . . 165 10. Iskupljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 11. Sjećanje na jedan isprazan dan . . . . . . . 187 12. Loš roman . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199

Posljednji san FIN.indd 5

16.10.2023. 18:47


Posljednji san FIN.indd 6

16.10.2023. 18:47


Loli García, mojem bratu Agustínu i Jonásu Peiróu

Posljednji san FIN.indd 7

16.10.2023. 18:47


Posljednji san FIN.indd 8

16.10.2023. 18:47


Te su priče sadržavale i one njemu dragocjene trenutke koje ni s kim nije mogao podijeliti. One letimične poglede upućene mladićima koji su dolazili na njegova predavanja ili onima s kojima se susretao na koncertima. Ponekad i uzvraćene poglede nedvosmis­ lena žara. Premda je uživao u javnim počastima i bio zahvalan na brojnoj publici koja ga je podržavala, pamtit će upravo te usputne, prešućene i bljeskovite susrete. Bilo bi nezamislivo vlastite dnevnike lišiti poruka koje su do njega stizale nošene takvom pritajenom energijom. Colm Tóibín, Čarobnjak. Priča o Thomasu Mannu

Posljednji san FIN.indd 9

16.10.2023. 18:47


Posljednji san FIN.indd 10

16.10.2023. 18:47


UVOD Više no jednom ponudili su mi da napišem autobiografiju i svaki sam put odbio, nudili su mi isto tako da moju biografiju napiše netko drugi, no i dalje se ježim pri pomisli na knjigu koja bi u cijelosti govorila o meni osobno. Nikad nisam pisao dnevnik, kad sam i pokušao nisam odmaknuo dalje od druge stranice; ova knjiga stoga predstavlja moju prvu proturječnost. Ona ponajprije nalikuje rascjepkanoj, nepotpunoj i ne baš sasvim razgovijetnoj autobiografiji. Usprkos tome, vjerujem da će čitatelj na koncu dobiti ponajviše informacija o meni kao sineastu, kao pripovjedaču (piscu) i o tome kako se u mojem životu sve to uspijevalo ispreplesti s još ponečim. No ima daljnjih proturječnosti i u ovome što sam upravo napisao: kažem da nikad nisam bio sposoban pisati dnevnik, a ovdje ipak postoje četiri teksta koja dokazuju suprotno; tekst o smrti moje majke, onaj o posjetu Chaveli Vargas u Tepoztlánu, pa kronika ispraznog dana i „Loš roman”. Ta četiri teksta prikaz su mojeg života onako kako sam ga u od­ ređenom trenutku proživljavao, bez trunke distanciranosti. 11

Posljednji san FIN.indd 11

16.10.2023. 18:47


posljednji san

Ova zbirka priča (za mene je sve priča, ja ne razlikujem žanrove) svjedoči o uskoj povezanosti između onoga što pišem, onoga što snimam i onoga što proživljavam. Ove je neobjavljene priče, uz mnoge druge ondje nagomilane, u svojem uredu držala Lola García. Lola je moja pomoćnica u ovom i u mnogim drugim poslovima. Skupila ih je izvadivši ih iz nekoliko različitih starih plavih mapa koje je spasila iz kaosa mojih uzastopnih preseljenja. Ona i Jaume Bonfill odlučili su s njih otresti prašinu. Nisam ih čitao sve otkako sam ih napisao; Lola ih je pospremila i ja sam na njih zaboravio. Nikad mi ne bi palo na pamet da ih idem čitati nakon tolikih desetljeća da me ona nije ponukala da ih prelistam. S dobrim osjećajem za mjeru, Lola je probrala nekoliko tekstova, da vidi što ću reći kad ih pročitam. U sporadičnim trenucima, između pretprodukcije i postprodukcije filma Čudan način življenja1, zabavljao sam se čitajući ih. Nisam ih prepravljao jer sam se želio prisjetiti sebe i prisjetiti se njih kakvi su svojevremeno bili i ustanoviti koliko se promijenio moj život i sve što me okružuje otkako sam s dvjema diplomama završio svoje školovanje. Još kao dijete znao sam da sam pisac, uvijek sam pisao. Moja literarna vokacija bila mi je neupitna, jedino nisam bio siguran vrijedi li to išta. U dvjema pričama govorim o svojoj sklonosti prema književnosti i prema pisanju („Miguelov život i Miguelova smrt”, koju sam povremeno pisao u večernjim 1 Film Extraña forma de vida premjerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 17. svibnja 2023. Naslov, Čudan način življenja, aludira na istoimeni poznati fado Amálije Rodrigues koji govori o tome da je najčudnije kad u životu okreneš leđa vlastitim snovima, kako je objasnio sam Almodóvar. Sve su napomene prevoditeljičine.

12

Posljednji san FIN.indd 12

16.10.2023. 18:47


uvod

satima u razdoblju između 1967. i 1970., i „Loš roman”, koja je napisana iste godine). Neke od njih bile su mi drage i prisjetio sam se kako sam ih i gdje pisao. Vidim samog sebe u dvorištu obiteljske kuće u Madrigalejosu2 kako na pisaćem stroju Olivetti tipkam priču „Miguelov život i Miguelova smrt”, pod viticama loze i pokraj oderanog kunića koji visi s užeta, nalik onim zas­ trašujućim vabilima za muhe. Ili u uredu, kao zaposlenika Telefónice, početkom sedamdesetih, kad bih završivši s pos­ lom krišom pisao. Ili, dakako, u svim onim raznim kućama u kojima sam živio pišući uz prozor. Te priče dopuna su mojeg kinematografskog rada: ponekad su mi služile kao trenutačni odraz onoga što sam proživljavao, pa su mnogo godina poslije završile pretočene u filmove (Loš odgoj3, neke scene iz filma Bol i slava4) ili će to tek biti. Sve su to inicijacijski tekstovi (i tu fazu ne smatram završenom), a mnogi od njih nastaju kao bijeg od dosade i zasićenosti. Tijekom 1979. stvaram u svakom smislu izvanredan lik, zove se Patty Diphusa („Ispovijesti seks-ikone”), a novo stoljeće započinjem kronikom na dan kad sam ostao i bez drugog roditelja („Posljednji san”) i rekao bih da sam u svim kasnijim tekstovima, uključujući i „Gorak okus Božića” u koji sam si dopustio ubaciti zasebnu priču o Chaveli čiji se neizbrisiv glas javlja u raznim mojim filmovima, pogled usmjeravao na samog sebe i pretvarao se u novi lik o kojem pišem u pričama 2 Gradić u provinciji Cáceres, Estremadura. 3 Film Mala educación, 2004. 4 Film Dolor y gloria, 2019.

13

Posljednji san FIN.indd 13

16.10.2023. 18:47


posljednji san

„Zbogom, vulkane”, „Sjećanje na jedan isprazan dan” i „Loš roman”. Taj novi lik, ja, čista je suprotnost Patty premda smo ista osoba. U ovom novom stoljeću postao sam mračniji, ozbiljniji i melankoličniji, manje samouvjeren, sve nesigurniji i ustrašeniji: upravo iz toga crpim nadahnuće. Dokaz su tome filmovi koje sam snimao, naročito posljednjih godina. Sve je u ovoj knjizi; otkrit ću i da sam, netom pristigavši u Madrid, početkom sedamdesetih već bio onaj koji ću postati: „Posjet” se 2004. pretvorio u Loš odgoj5, a da sam imao novaca, tad bih debitirao kao redatelj s tekstom „Ivana, uvrnuta ljepotica” ili s „Ceremonijom ogledala” i nastavio bih raditi filmove kakve sam poslije snimao. Ali postoje još i neke priče iz razdoblja prije mojeg dolaska u Madrid, napisane između 1967. i 1970.: „Iskupljenje” i već spomenuta „Miguelov život i Miguelova smrt”. U objema pričama jasno prepoznajem s jedne strane činjenicu da sam netom izišao iz škole, a s druge mladenačku tjeskobu, strah da ću nastaviti živjeti zarobljen na selu i potrebu da što prije pobjegnem i dođem u Madrid (te tri godine živio sam s obitelji u Madrigalejosu, u provinciji Cáceres). Trudio sam se priče ostaviti onakve kakve sam ih onomad napisao, ali priznajem, što se tiče „Miguelova života i Miguelove smrti” nisam odolio porivu da je malo sredim; stil mi se činio previše ukočen, pa sam ga malo dotjerao poštujući izvorni ugođaj. To je priča koja me, kad sam je nakon više od pedeset godina pročitao, iznenadila. Savršeno dobro pamtim zamisao oko koje se kreće naracija, prepričavanje života unazad. To je bilo ključno i, ako mi dopustite, originalno. 5 Film La mala educación, 2004.

14

Posljednji san FIN.indd 14

16.10.2023. 18:47


uvod

Desetljećima poslije pomislio sam kako su u Benjaminu But­ tonu6 iskopirali moju ideju. Priča je sama po sebi sasvim obična i poklapa se s mojim onomad vrlo oskudnim životnim iskustvom. No važna je bila ideja. Kad je danas čitam, otkrivam da priča prvenstveno govori o pamćenju i nemoći pred prolaznošću vremena. Sigurno sam je napisao s tom mišlju, a onda zaboravio na to, i to me čudi. Vjerski odgoj još se osjeća u svim pričama iz sedamdesetih. Radikalna promjena nastupa ’79. stvaranjem lika koji sam nazvao Patty Diphusa; ne bih mogao pisati o tom liku prije, a ni poslije previranja s kraja sedamdesetih. Vizualizirao sam samog sebe nad pisaćim strojem, kako živim, pišem i sve činim vrtoglavom brzinom. Stoljeće završavam pričom „Posljednji san”, prvim danom kad postajem siroče; želio sam uključiti tu kratku kroniku jer priznajem da je tih pet stranica među najboljima koje sam dosad napisao. To ne znači da sam veliki pisac, značilo bi da sam, recimo, uspio napisati barem dvjesto stranica takve kvalitete. Da uzmognem napisati „Posljednji san”, morala mi je umrijeti majka. Osim Lošeg odgoja i njegove povezanosti s „Posjetom”, u tim su tekstovima već prisutne sve teme koje se javljaju u mojim filmovima i oblikuju ih. Jedna je od njih opsjednutost Cocteauovim Ljudskim glasom7, što je bilo vidljivo već u Zakonu želje8, i koji mi je bio nadahnuće za Žene na rubu živ­ čanog sloma9, a ponovno se javlja u Slomljenim zagrljajima10, 6 Film The Curious Case of Benjamin Button, redatelj David Fincher, 2008. 7 La voix humaine, dramsko djelo, lirska tragedija u jednom činu, Jean Cocteau, 1930. 8 Film La ley del deseo, 1987. 9 Film Mujeres al borde de un ataque de nervios, 1988. 10 Film Los abrazos rotos, 2009.

15

Posljednji san FIN.indd 15

16.10.2023. 18:47


posljednji san

da bi se na kraju, prije dvije godine, pretočio u Ljudski glas11 s Tildom Swinton. I u „Previše različitih žanrova” govorim o jednoj od ključnih sastavnica filma Sve o mojoj majci12: eklektičnost, ne samo miješanje žanrova već i uklapanje svih onih djela koja su me obilježila. Osim Cocteauova monologa, to su Tramvaj zvan čežnja13 Tennesseeja Williamsa (moja produkcijska kuća zove se Čežnja14) i Premijera15, film Johna Cassavetesa. Sve ono što mi je došlo u ruke ili prošlo ispred očiju prisvojio sam si i pomiješao kao nešto svoje, ipak ne otišavši onako daleko kao León u „Previše različitih žanrova”. Pojavio sam se kao redatelj u punom jeku postmodernizma: ideja odasvud, bez predrasuda prema žanrovima i getoiziranja; ali i bez tržišta, samo želja za življenjem i za stvaranjem. Savršeno plodno tlo za nekoga poput mene, tko je žudio ostvariti svoje snove. Mogao sam se nadahnjivati svakodnevicom pokrajine La Mancha, u kojoj sam proveo rano djetinjstvo, ili tamom koncertne dvorane Rockola16, po potrebi se zadržavajući na 11 The Human Voice, 2020., prvi je Almodóvarov film snimljen na engleskom jeziku. Svjetsku premijeru imao je na 77. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji 2020. 12 Film Todo sobre mi madre, 1999. 13 A Streetcar Named Desire, originalna drama Tennesseeja Williamsa, 1953. 14 Ime njegove produkcijske kuće je El Deseo. Autor se nadovezao na španjolski naziv drame: Un tranvía llamado deseo; na španjolskom el deseo može biti čežnja, žudnja, želja. 15 Film Opening Night, redatelj John Cassavetes, 1977. 16 Jedno od ključnih mjesta takozvanog Madridskog pokreta (La Movida Madrileña), kulturne revolucije 1981. – 1985., bila je madridska dvorana za koncerte popularno nazvana Rock-Ola, u kojoj su, osim domaćih izvođača, nastupali primjerice Spandau Ballet, Simple Minds, Depeche Mode, Echo and the Bunnymen,

16

Posljednji san FIN.indd 16

16.10.2023. 18:47


uvod

najmračnijim razdobljima kasnijeg djetinjstva u školi-zatvoru kod salezijanaca. Bile su to turbulentne godine pune ushita jer glazbena podloga tom užasu salezijanskog okruženja bile su mise na latinskom koje sam i sâm pjevao kao zborski solist (Bol i slava). Sad mogu reći da su me ta tri mjesta izgradila: dvoriš­ ta La Manche u kojima su žene izrađivale čipku, pjevale i ogovarale čitavo selo, eksplozivne i slobodarske madridske noći ’77. – ’90. i mučan religijski odgoj što sam ga početkom šezdesetih dobio kod salezijanaca. Sve to, i još ponešto, sakupljeno je u ovom svesku; a čežnja iz koje su proizašli moji filmovi bila je ujedno i ludilo, epifanija i zakon kojem se trebalo podrediti, kao da smo junaci poispadali iz teksta nekog bolera.

Siouxsie and the Banshees, Nick Cave, Iggy Pop, The Stranglers, New Order i mnogi drugi. Ujedno je kao diskoklub svakodnevno otvarala svoja vrata kontin­gentu vjernih posjetitelja.

17

Posljednji san FIN.indd 17

16.10.2023. 18:47


Posljednji san FIN.indd 18

16.10.2023. 18:47


POSLJEDNJI SAN Kad u subotu izlazim iz kuće, ustanovljavam da je dan izrazito sunčan. Prvi dan da ima sunca i da nema moje majke. Plačem iza naočala. Tijekom dana činit ću to često. Nakon neprospavane noći hodam kao siroče dok ne naiđem na taksi koji me vozi do mrtvačnice u južnom dijelu grada. Iako nisam onaj tip sina koji je sklon čestim posjetima i pris­nostima, majka mi je bitna osoba u životu. Nisam bio dovoljno obazriv, pa nisam uključio i njezino prezime uza svoje javno poznato ime, što bi ona bila voljela. „Zoveš se Pedro Almodó­var Caballero. Što sad to znači da stoji samo Almodóvar?” rekla mi je jednom prilikom, gotovo uvrijeđeno. Mame uvijek znaju što govore. „Ljudi misle da su djeca razonoda za jedan dan. Ali to potraje. Dugo”, govorio je Lorca. Ni majke nisu samo za jedan dan. I ne trebaju činiti ništa naročito da budu bitne, važne, nezaboravne, naše učiteljice. Mnogo sam naučio od majke, a da toga ni ona ni ja nismo bili svjesni. Naučio sam nešto vrlo bitno za svoj posao, 101

Posljednji san FIN.indd 101

16.10.2023. 18:47


posljednji san

raz­liku između fikcije i stvarnosti, i to da stvarnost treba biti upotpunjena fikcijom kako bi život bio lakši. Sjećam se majke u svakom trenutku njezina života; no možda je ipak najlegendarnije ono razdoblje koje smo proveli u selu Orellana la Vieja, u Badajozu, koje predstavlja most između dvaju velikih svjetova u kojima sam živio prije nego što me usisao Madrid: La Manche i Estremadure. Mada moja braća ne vole da se toga prisjećam, za tog prvog razdoblja u Estremaduri financijske prilike u našoj obitelji bile su teške. Majka je uvijek bila vrlo domišljata, bila je najsnalažljivija osoba koju sam ikad upoznao. U La Manchi se kaže: „Sposobna je i iz pljoske izmusti mlijeko.” Ulica u kojoj nas je dopalo živjeti nije imala rasvjete, tlo je bilo od ćerpiča, nikad nije mogla djelovati čisto, a voda ju je pretvarala u blato. Ulica je bila udaljena od središta sela, nastala je na predjelu punom škriljevca. Ne vjerujem da su djevojke mogle hodati u visokim potpeticama po tim kosim pločama. Za mene to i nije bila ulica, više je nalikovala kakvu naselju iz filmova o Divljem zapadu. Život je ondje bio težak, ali jeftin. Za nadoknadu, ispalo je da su nam susjedi prekrasni i vrlo gostoljubivi ljudi. A bili su i nepismeni. Da upotpuni očevu plaću, majka je započela s poslom čitanja i pisanja pisama, kao u filmu Glavni kolodvor28. Imao sam osam godina i uglavnom sam ja pisao pisma, a ona bi čitala pisma koja su naši susjedi primali. Više nego jednom pratio sam tekst koji je majka čitala i s čuđenjem bih ustanovio da ono što govori ne odgovara sasvim onome što piše na papiru: 28 Film Central do Brasil, redatelj Walter Salles, 1998.

102

Posljednji san FIN.indd 102

16.10.2023. 18:47


posljednji san

majka je djelomično izmišljala ono što je čitala. Susjede to nisu znale jer ono izmišljeno uvijek je bilo tek produžetak njihovih života i one bi nakon čitanja bile očarane. Kad sam shvatio da se majka nikad ne drži izvornog teksta, jednog sam joj dana putem kući to spočitnuo. „Zašto si joj pročitala da se rado sjeća bake i da joj nedostaju trenuci kad joj je radila frizuru na ulaznim vratima s lavorom punim vode? U pismu se baka uopće ne spominje”, rekao sam joj. „Ali jesi li vidio kako ju je to obradovalo!” rekla mi je. Bila je u pravu. Majka je popunjavala praznine u pismima, susjedama je čitala ono što su željele čuti, ponekad vjerojatno i ono što je onaj koji je pisao zaboravio spomenuti i što bi rado i sam potpisao. Te improvizacije meni su bile velika lekcija. Predstavljale su razliku između fikcije i stvarnosti i bile dokaz da stvarnost treba fikciju kako bi bila potpunija, ugodnija, podnošljivija. Pripovjedaču je to bitna lekcija. S vremenom sam je sve bolje shvaćao. Moja se majka s ovim svijetom rastala upravo onako kako bi to bila željela. I nije to bilo slučajno, sama je tako odlučila, i sâm sam to shvatio upravo danas, u mrtvačnici. Prije dvadeset godina majka je mojoj starijoj sestri Antoniji izjavila da je vrijeme da si pripravi odjeću za ukop. „Otišle smo u ulicu Postas”, govori mi sestra pred majčinim mrtvim, opravljenim tijelom, „kako bismo kupile habit kakav je nosio sveti Antun, smeđ i s pojasom od konopa.” Majka joj je isto tako rekla da želi mali broš sa svecem pričvršćen na prsima. I škapular Majke Božje od Sedam Žalosti. I medaljon sa svetim Izidorom. I krunicu u rukama. „Neku 103

Posljednji san FIN.indd 103

16.10.2023. 18:47


posljednji san

staru”, naglasila je sestri, „ove lijepe sačuvajte si vas dvije” (ta druga moja je sestra María Jesús). Kupile su i neku crnu maramu za pokrivanje glave, koja joj sad sa svake strane seže sve do struka. Pitao sam sestru za značenje te crne marame. U stara su vremena udovice nosile maramu od vrlo debele crne gaze da naznače svoju bol i gubitak. Kako bi vrijeme prolazilo, a njihova bol popuštala, ta se marama skraćivala. Isprva bi sezala do struka, a na kraju samo do ramena. To objašnjenje navelo me na pomisao da je majka željela otići službeno opremljena kao udovica. Otac je umro prije dvadeset godina, ali naravno za nju nije bilo drugog čovjeka ni drugog muža. Također je rekla da želi biti bosa, bez čarapa, bez cipela. „Povežu li mi noge”, rekla je mojoj sestri, „oslobodite mi ih kad me stavljate u grob. Ondje kamo idem želim kročiti nesputana.” Također je željela cijelu misu, ne samo oproštajne riječi. Tako smo i postupili i okupilo se čitavo selo (Calzada de Calatrava), da se „poklone”, kako se ondje kaže za izražavanje sućuti. Majka bi uživala zbog količine cvjetnih buketa koji su krasili oltar i zbog nazočnosti svih seljana. „Okupilo se čitavo selo”, to je najveće priznanje toj vrsti događaja. A tako je i bilo. Odavde im upućujem svoju zahvalu: Hvala ti, Calzado! Osjećala bi isto tako silan ponos zbog uloge savršenih domaćina kakvi su moje sestre Antonia, María Jesús i brat Agustín bili i u Madridu i u Calzadi. Ja sam se samo prepustio i slijedio njih, smućena pogleda, dok je oko mene sve lelujalo u izmaglici. Usprkos kaosu promotivnih putovanja u kojem živim (Sve o mojoj majci trenutno se prikazuje diljem svijeta, srećom sam 104

Posljednji san FIN.indd 104

16.10.2023. 18:47


posljednji san

odlučio film posvetiti njoj, kao majci i kao glumici; prilično sam se kolebao jer nikad nisam bio siguran sviđaju li joj se moji filmovi), na svu sam sreću bio u Madridu, uz nju. Nas četvero njezine djece stalno smo bili s njom. Dva sata prije nego što se „sve” zakotrljalo, Agustín i ja ušli smo je vidjeti na onih pola sata koliko na intenzivnoj dopuštaju, dok su sestre ostale u čekaonici. Majka je spavala. Probudili smo je. Mora da je njezin san bio ugodan i dubok, pa se i nije sasvim razbudila iako je sasvim bistro razgovarala s nama. Željela je znati je li vani nevrijeme, pa smo joj odgovorili da nije. Pitali smo je kako se osjeća i rekla je da je jako dobro. Mojeg brata Agustína pitala je za njegovu djecu jer taman su se vratili s praznika. Agustín joj je rekao da su za vikend kod njega i da će zajedno objedovati. Majka ga je pitala je li već obavio kupovinu za ručak i on joj je rekao da je to riješeno. Ja sam joj rekao da za dva dana moram u Italiju na predstavljanje filma, ali ako ona želi, ostat ću u Madridu. Rekla je neka idem i neka radim sve što trebam raditi. Što se putovanja tiče, zabrinula se zbog Tinínove djece: ”A djeca, s kim će ona ostati”, pitala je. Agustín joj je rekao da on ne ide sa mnom, da on ostaje. To joj se činilo pametnim. Došla je bolničarka i osim što nam je rekla da je vrijeme posjeta isteklo, majku je obavijestila da joj je donijela jelo. Mama je rekla: „Velika korist mojem tijelu od jela.” Svidjela mi se ta njezina lijepa i neobična primjedba. Tri sata poslije izdahnut će. Od svega onoga što je za tog našeg posljednjeg posjeta rek­ la, u pamćenje mi se usjeklo njezino pitanje je li vani nevrijeme. Petak je bio sunčan i svjetlost je djelomično ulazila kroz 105

Posljednji san FIN.indd 105

16.10.2023. 18:47


posljednji san

prozor. Kakvo je to nevrijeme usnula moja majka u svojem posljednjem snu?

Pedro Almodóvar Caballero

106

Posljednji san FIN.indd 106

16.10.2023. 18:47



nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda glavna urednica: Emica Calogjera Rogić urednica: Nada Brnardić lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević naslovnica: Penguin Random House Grupo Editorial slika na naslovnici © Javier Jaén tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001198289. ISBN 978-953-355-742-7

Posljednji san FIN.indd 208

16.10.2023. 18:47


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.