Marta Dzido, Naslada by Naklada Ljevak

Marta Dzido Naslada

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Marta Dzido FRAJDA

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Marta Dzido

Naslada S poljskoga preveo Adrian CvitanoviÄ&#x2021;

Zagreb, rujan 2020.

– Želio bih poubijati sve, tako da ostanemo samo mi – rekao si. Imala sam tada na sebi svijetlu suknju, laku i prozračnu, sjećaš se? Bilo je to vedre srpanjske večeri. Zrak je bio ljepljiv. Niz grudi mi se slijevao znoj. Tvoje riječi odisale su po bugarskom vinu, a možda je bila riječ o mađarskom. Sigurno je bilo crno, jedno od najjeftinijih, koje si mogu priuštiti ljudi koji nisu bogati novcem. Ali su zato bogati na posve drugi način. – Želio bih da samo mi postojimo – rekao si. Nebo umalo da se nije raspuklo od siline rumenila, iz ulica se isparavao dan. Suton se lijeno prelijevao. Bio je srpanj, imali smo dvadeset godina i sve je bilo naše. Tvoj jezik je bio sladak i nisi želio prestati. Još i još. Tad nije bilo važno je li riječ o ljubavi, hoće li potrajati do jutra ili zauvijek, a možda nikako. Bili smo sada i ovdje. Noć je bila naša i samo za nas postajala je dublja. Bila sam napaljena i vlažna dok si prstom prelazio preko mojih butina. 5

Poubijati sve i ostaviti samo nas. Sjela sam ti na koljena, zadigao si mi suknju. Izdaleka smo možda izgledali posve nevino, poput para zaljubljenih koji se privijaju jedno uz drugo na klupi u parku. Osjetila sam na vratu tvoj uzavreli dah. Pokraj nas je protrčala djevojčica naganjajući vjevericu. Možda ne bismo trebali? Što ako nas netko vidi? Uzela sam tvoje prste i prinijela ih ustima. Sakrijmo se. – Uzbudim se kad si u nedoumici, kad si tako rastresena, nesigurna. Crveniš se i navlažiš se kad si željna i topla. Sjećaš se? Sklopila sam oči. Sve… tako da ostanemo samo mi. – Želiš li? Gurnuo si ruke u moju kosu i lagano me povukao. Znali smo što ne smijemo reći. Da postoje dvije riječi koje ne smijemo izgovoriti. Nikakvo „volim“ i nikakvo „te“. Ništa što bi nas moglo sputati, svezati, ograničiti. Da se taj naš odnos, ta bliskost nikad ne smije pretvoriti u rutinu, u dom, u djecu, u objede, u gorčinu, u praznička putovanja, u obnovu kupaonice. Da ćemo samo tako potrajati. Upuštali smo se u različite manje-više ozbiljne veze, 6

imali smo druge dečke, druge djevojke. Sjećaš se? Nosio si me u naručju, a ja sam mirisala tvoj oznojeni vrat. Upravo te tada čekala jedna od mnogih čija imena su mi iščezla iz sjećanja. Možda ona čiju sam naušnicu pronašla u krevetu, netom nakon što smo vodili ljubav. Zelenu, u obliku suze. Blistala je na jutarnjem svjetlu. Okretala sam je u rukama, poigravala se svjetlom i sjenom na zidu s njom. Milovao si me po nagom trbuhu. – Kakva je? – pitala sam. Rekao si da maže nokte na nogama u krvavocrveno i da joj je jezik hrapav kao u mačke. Prošla je kao i sve druge. Nije me to previše diralo, premda je kod tebe bilo posve drukčije. Ponekad bi iznenada, kao u šali, planuo, kao gledaj sve te dečke, kako te pohotno gledaju, kao da znaš što misle, što si umišljaju. Ja bih na to: – Skuliraj se, nek’ bulje, neka diraju, znaš da ću im dopustiti ako me uhvati želja. Sjećaš se? Išli smo svojim putevima, svaki zasebno, ali uvijek usporedno, tako da smo u svakom trenutku, čak i nakon podulje razdvojenosti, bili bliski. Nekad si mi nedostajao, drugi bih se put prepustila vlastitim pričama u ko7

jima nije bilo mjesta za tebe. Znala sam da ćeš se vratiti. Da ćeš biti poput povratnog refrena. Željela sam. Nisam željela. Bilo je to davno. Jednom davno u Poljskoj. U stambenom bloku u predgrađu, sa stropom koji je bio toliko nizak da se svaka misao ispuštena iz glave odbijala od njega i padala bučno, tresnuvši o pod. Lift je bio pokvaren, a na ulaznim vratima, na stranici istrgnutoj iz bilježnice, izvjesili su obavijest da ne radi zato što su ga ljudi zapišali. Moji roditelji su otputovali u vikendicu, stan je bio mali i natrpan knjigama, ali na sreću, cijeli je bio naš. Napokon smo mogli voditi ljubav u krevetu. Kao odrasli. Polako i bez straha da će nam netko upasti. Tad si rekao: – Vidim nas zajedno za nekih dvadeset, trideset godina. Ležimo kao sada. Goli, raščupani, a ti sijaš od zadovoljstva. Odvratila sam nasmijavši se: – O, ne. Sigurno ne. – Zašto? – Jer ću za dvadeset godina biti netko posve drugi. Netko koga nikad nećeš naći. Čak i ako me nađeš, nećeš shvatiti da sam to ja… – Prepoznat ću te da se ne znam kako zakamufliraš. Srest ću te kad mi se nećeš nadati i iznenada te uzeti. Reći ću: – Lijepo si odrasla, a i dalje si djevojčica. – Raz8

mislit ćeš hoćeš li ostati ili možda otići, jer kako to, pa prošlo je toliko vremena. Glumit ćeš da si zatečena: – S nekim ste me zamijenili. – Pitat ćeš: – Jeste li sigurni da se poznajemo? – A potom: – Već sam imala čast? – Sjaj tvojih očiju izdiktirat će odgovor: – O, da, imala sam čast. I to više puta. Među nama će se razviti dražesna napetost i nije sigurno što će biti dalje. Bit ćeš u crnoj, elegantnoj haljini koja seže do ispod koljena, sa zatvaračem odostraga. Prići ću ti i polako, nježno raskopčati ga. Nisam bila sigurna trebam li shvatiti ozbiljno ono što si govorio. U mojem poimanju vremena nije postojao trenutak za dvadeset godina, a kamoli za trideset. Bila sam sada i ovdje. Imala sam te u ovom trenu i nisam te željela imati negdje drugdje. To je bila jedna od onih malobrojnih večeri koje traju vječno. Stajali smo zajedno na balkonu. Vidjeli smo kako se u susjednim prozorima gase svjetla. Pjevušila sam, a ti si udarao prstima o ogradu neujednačen ritam. Bila sam bosa i osjećala sam ugodnu hladnoću. Zvijezde su nam namigivale i pomislila sam kako je ondje, na noćnom nebu išaranom srebrnim točkicama, možda isti takav par – djevojka i momak, isti kao mi. Gledaju u našem smjeru, vide nas s jednog od balkona među istim takvim betonskim desetokatnicama i čude se što i mi njima namigujemo. 9

A kasnije je vrijemo prošlo kao u hipu. Već je svitalo. Iskrao si se misleći da spavam. Bez pozdrava, tiho i bešumno si se spustio stubama. Nisi se osvrnuo. Nisi mogao vidjeti da stojim na balkonu, još topla od sna, da gledam za tobom, da sam tu. Nisam ništa željela. Nisam imala nikakva očekivanja. Pustila sam te, premda te zapravo nikad nisam ni zadržavala. Možda si se prestrašio svojih riječi o tome kako ćemo biti zajedno za trideset godina. Možda me nisi želio preplašiti mišlju koja je sezala toliko u budućnost. Možda je to upravo bio idealan trenutak za prekid, za povlačenje, prije nego stvar ode predaleko. Pobjeći kako se ne bi zatekao u slijepoj ulici, kako se ne bi prenuo u trenutku u kojem više nema povratka. Kako si mogao znati da gledam za tobom, kad nisi okrenuo glavu. Otputovao si sutradan. Ja sam ostala. Ponovo smo krenuli različitim putevima. Svaki za sebe i usporedno. Nisi mi nedostajao. Nisam željela da mi nedostaješ. Prepustila sam se drugačijim zabavama, s drugima sam igrala druge igre. Nakon nekog vremena stiglo je pismo. Tri stranice strastvene ispovijesti koja se čitala između pjesama. Tri stranice silne poput tsunamija. Potonula sam. Ležala sam bez osjećaja i bez daha satima, danima, tjednima. Pridobio si me tom ispoviješću. 10

Učinio si ono što nikad nismo smjeli učiniti. Dvije riječi koje nismo smjeli izgovoriti. Nikakvo „te“ i nikakvo „volim“ na te tri stranice, ali svaka druga riječ je upravo o tome vrištala. Spremila sam tvoje pismo negdje duboko i odlučila na njega zaboraviti. Kada sam zaboravila, ti si sjedio na pločniku jednog od vrelih južnoeuropskih gradova, pio vino iz kartona, netko je bubnjao, a ti si rigao vatru i vrtio se u ritmu. Čuo se zvuk kovanica. Miješali su se jezici: španjolski, portugalski, ruski, engleski, talijanski. Svatko tko bi se nasmijao smjesta bi postao najbolji frend, prijatelj za jednu večer. Pivo, vino, votka, jazz. – Te quiero mucho – šaputao si na uši privlačnih i željnih. Sklapao si oči, ali nešto je ondje nedostajalo. Dobro si znao što. I dalje je trajala ljetna vrela noć. Negdje si ubrao nekakve jagode. Slikao si i prodavao slike na ulici. Večerima si plesao uz vatru i dopustio da te vodi glazba. Hladnom pizzom hranio si štakore kod Notre-Damea. Gledao si kako se kao u jezercu zrcali Sagrada Família i kad bi bacio kamenčić, građevina je počela njihati bedrima i plesati. Podigao si šator između jezera i plaže Chalikounas, svakog si jutra iz pijeska iskopavao kovanice, a kad bi ih dovoljno prikupio, zaputio bi se u bar u koji su svraćali surferi i naručio mojito. Upoznao 11

si se s gostima koji su skakali s paraglajderima s obronaka. I ti si također skakao. Pokupio te stopom neki polu-Finac koji je gradio kuće od slame. Na sajmištu ti je neki muškarac pokušao prodati figuricu psa lesija bez ušiju, iznošeni krzneni kaput i kaleidoskop. Uzeo si kaleidoskop, ali ispao ti je kad si kao sumanut trčao kroz arapski lučki grad, u kojem se nekoliko desetaka godina ranije sakrio jedan slavni pisac nakon neuspjele zabave sa ženom lika koji je podsjećao na Wilhelma Tella. Želio si posjetiti taj hotel u kojem je boravio, ali si se putem izgubio. Šaputali su ti u sporednim uličicama „hašiš, hašiš“, ali nisi to tražio. Ne to. Kupio si kartu i zaputio se dalje prema jugu. Autobus je jurio kroz pijesak cijeli dan i noć. S vremena na vrijeme virnuo bi kroz prozor i poput fatamorgane ukazala bi ti se djevojčica koja u rukama drži pustinjsku lisicu ili ovce obješene za noge s kojih se cijedi krv. Jednom prigodom ugledao si golemi kostur, možda deve, možda slona, možda dinosaura. Na vrelom suncu sve je bilo moguće i istovremeno nestvarno. Autobus je jurio, katkad bi zastao uz usputne štandove, na kojima se moglo kupiti nešto što je podsjećalo na ražnjić od štakora, uz koji se nudio vruć, sladak čaj od mente. – Šukran, 12

šukran1 – govorio si, ali ništa drugo nisi znao reći na jeziku zmijolikih linija, zavoja, serpentina. Domoroci su kimali i nije se znalo razumiju li ili samo kimaju. Četrdeset stupnjeva u hladu. Autobus se zaustavio. Netko ti je rekao da ne možeš dalje, jer ondje započinje sporni teritorij – Zapadna Sahara. Neslužbena granica. Govorio je na francuskom i bio je manje-više tvoje dobi. Rođak njegova ujaka, ili možda rođakov ujak vodio je hostel. Veri gud prajs for ju maj frend. Zaputili ste se uskom uličicom, kasnije još užom, iza ugla lijevo i u mračnu vežu. Tamo si se zaustavio. U sobi sa zelenim zidovima, na prljavom, sivom madracu. Ujutro je na plaži pokraj oceana pijesak bio svijetao i sitan kao nikad dotad. U daljini si na sprudu vidio maleni automobil, repliku u umanjenoj veličini i pločicu s informacijom kako je upravo tu Antoine de Saint-Exupéry napisao Malog princa. I tad si se prisjetio: Uvijek si odgovoran za ono što si osvojio. Pojurio si u hostel. Pitao si imaju li telefon. Jer moraš hitno nazvati. Broj koji si znao napamet, jer se dobro rimovao, jer si znao da s druge strane žice, tisuće kilometara sjeveroistočno, iza mora, u pustinji betonskih desetokatnica ima stan na šestom katu, a u njemu crve1 Arap. – hvala.

na slušalica i glas koji ti kaže: – Sigurno me nećeš pronaći za dvadeset godina, a čak i da me nađeš, nećeš me prepoznati. Netko ti je dugo i nerazumljivo objašnjavao kako da dođeš do pošte. Požurio si u tom smjeru. Gledali su te kao luđaka, u tom uspavanom gradiću netko je tako trčao. Neka gledaju. U tom si trenutku toliko žudio čuti „halo“. Želio si reći: – Kako te je dobro čuti. Imaš tako sladak glas. Poput meda. – A kao odgovor čuti smijeh. Pitao bi, nastojeći zvučati što ozbiljnije: – Imaš kakvog dečka? A ja bih na to odgovorila lijeno, otegnuto: – Trenutno ne. Ti bi na to: – A bi li htjela? I trenutak kasnije. Nesigurno. Šaptom: – Bi li htjela… mene? Od toga nije bilo ništa. Telefon nije radio. Nije bilo signala. Spustio si slušalicu i opet je podigao kao u transu. Muškarac na pošti nije shvatio o čemu je riječ. Dok ti na kraju, zajapurivši se, jezikom punim zavijutaka i skretanja, s navodno četiri vrste „h“, nije utuvio da ne možeš telefonirati, jer je telefon pokvaren. Cijelo to izlaganje zvučalo je manje-više kao „hala, alah, ala, halah i allah“, a možda čak i kao „akbar“. Gluha i nijema slu14

šalica sjetno je visjela, lagano se njišući u ritmu. Srce je ubrzano kucalo, na preskokce: jednom za jug, jednom za sjeveroistok. Sjećaš se? Ono što si osvojio. To je bilo u doba prije širokopojasnog interneta, prije free wi-fija, prije LTE mreže bez limita, prije cijele te tehnologije koja ti umjesto pisanja nepotrebnih riječi pruža mogućnost slanja snapa. Danas bi možda napravio selfie u turbanu, označio koordinate 27°56’ N, 12°55’ W i lokalizaciju – Tarfaya, Maroko. A ja bih petnaest minuta kasnije lajkala. Znao bi da znam. A ja bih znala da želiš. Ne bi osjetio žudnju, onu nesigurnost, ne bi bio neodlučan. Pregledao bi moje my story XD filmiće, vidio bi što sam jela, kamo sam išla, s kim sam se fotografirala. Ali tada. U pustinjskom amoku, na afričkoj žezi, na suncu koje prži zemlju gotovo pod pravim kutom, kemijskom olovkom i na razglednici napisao si tri stranice ljubavnog pisma. Zalijepio si poštansku marku i ubacio je u sandučić. I isto si popodne zažalio. Ali dogodilo se i bilo je gotovo. Danas za takvo što kažu: „You only live once“, skraćeno „yolo“. Samo jednom se živi, dakle ne razmišljaj dvaput. Bilo pa prošlo. Trenutak si razmišljao o tome da napišeš drugo pismo, 15

u kojem bi me zamolio da ne pročitam ono prvo, a ako ga pročitam da ga zaboravim. Ali nisi ga napisao, jer te je tvoj vršnjak, gudprajsforjumajfrend, čiji je ujak imao rođaka koji je vodio hostel, pozvao u bar u kojem je svirala muzika, zapalili ste hašiš, a ispod stropa je, zatvorena u malome kavezu, sjedila šarena ptičica. I pjevušila je. Ujutro ti je nabijalo u glavi. Odjurio si baciti se u ocean i tada si pomislio kako će se pismo koje si mi poslao dan ranije zacijelo putem zagubiti. Sâm si smislio samoispunjavajuće proročanstvo, povjerovao u njega te ga uz to i sâm potvrdio, jer što se više u nešto vjeruje, tim si sigurniji da će se tako i zbiti. Vraćao si se s plaže mokar i slan. Djevojčice u hidžabima boćale su se na školskom igralištu. Plašljivo su pogledavale u tvom pravcu. Skrenuo si u usku uličicu, kasnije u još užu, pokupio u hostelu svoj ruksak, sjeo u autobus i krenuo u suprotnom pravcu, prema sjeveru. Brzo si zaspao i sanjao o tome kako si svakim kilometrom bliže meni. To je bilo davno i možda nije istina, u vrijeme kad su si ljudi međusobno pisali nalivperima. U vrijeme kada je fotografski film imao trideset šest sličica, u vrijeme magnetofonskih vrpci. Čitala sam tvoje pismo stotinu puta, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, dok ga nisam napamet naučila. 16

Mislila sam: to je dovoljno. Ne vraćaj se. Previše mi nedostaješ, više to ne želim. Tad sam te još više željela. I više. Čitala sam tvoje pismo stotinu puta i nijednom mi nije uspjelo otpisati ti. Vratio si se kad te više nisam čekala. A možda je to bio samo privid. Ili je privid bio da nisam čekala. Pravili smo se da se ništa nije dogodilo, da nije bilo nikakvog pisma. Sjedili smo na vlažnoj travi, noć je bila mirisna, nebom je u našem smjeru prohujao komet. Svijet je trebao biti uništen za nekoliko mjeseci i sve je tome smjeralo. Nama to nije ništa značilo. Mali medvjed, Veliki medvjed, ti, ja, momak s kojim sam se onomad viđala, djevojka koju si doveo i koja je neprestano pričala, a kad bi na tren prestala, stavljala bi u usta čuperak plave kose. Smijala se glasno, a momak s kojim sam tad bila rekao mi je da ga nervira to neprekidno blebetanje. Previše sam popila, priznajem, ali zabavljala me ta igra. Nastojala sam se praviti da mi nije stalo, da je sve što je bilo nekoć prošlost, ali i tako smo izmijenili nekoliko značajnih pogleda. Promatrala sam tu tvoju dražesnu brbljavicu, koja je sa svakim gutljajem vina postajala sve crvenija i sve slobodnija. Zamislila sam kako trgam s nje tu haljinu, prelazim prstom po udubini u leđima i tako je smetenu i dezorijentiranu ljubim u usta. Jesam li to na kraju učinila? 17

Ne sjećam se. A ti? Sjećaš li se? To je bilo jako davno. U vrijeme kada je naš planet trebao pogoditi komet. Njegov je rep zloguko gorio i mnogi su najavljivali kraj. Milenij. Nova era. Svijet će propasti, a mi zajedno s njim. Živjeli smo kao da se upravo tako trebalo dogoditi, kao da je svaki tren bio zadnji, kao da je iza ugla čekala smrt ili neki nov zadivljujući početak. Jednom je prigodom komet ipak iščezao iza obzorja, razdanilo se i opet je, kao da se ništa nije dogodilo, bio četvrtak. Malo toga se otad promijenilo, a ipak se sve promijenilo. Zemlja se i dalje okreće, ali ne mogu se sjetiti kamo su nestala djeca koja smo tad bili. Prošlo je deset godina, možda malo više. Recimo ovako: deset godina, tijekom kojih je trebalo oblikovati život, odabrati put, donijeti odluke. Previše toga sam prema tebi osjećala da bih bilo što s tobom planirala, da bih razmišljala o budućnosti u množini, da bi nas svela na svakodnevicu. Bez po muke postala sam gđa magistra umjetnosti i tih sam godina radila punom parom, ispočetka puna snage i zadovoljstva. Nije mi trebao odmor, trčala sam u sprintu, poskakujući. Kasnije sam počela gubiti dah, halapljivo sam hvatala zrak, ali sam znala 18

da ću uspjeti, stoga bih na trenutak stala, povratila dah i nastavila dalje. Da, kako se ne bih ohladila. Nisam se osvrtala, nisam željela znati trčiš li za mnom, promatraš li me možda izdaleka, zacijelo si odjurio na svoju stranu, kako bi postao netko drugi, tuđ mi i neprepoznatljiv. „Samo ne zaboravi biti sretna“ – pisao si. Sjećaš li se? Do danas znam napamet riječi iz tvojeg pisma. Držim te tri stranice u kutijici među ostalim uspomenama, opipljivim dokazima toga kako je prije sveprisutnog wi-fija postojao svijet te da ga se moglo opipati, omirisati i osjetiti. Riječi se nisu rasplinjavale u digitalnom oblaku. Bile su napisane nalivperom na razglednici i individualnim, neponovljivim oblikom pisma. „Ne zaboravi biti sretna.“ Recimo da je prošlo deset godina, možda čak i više, možda čak petnaest. Nisam čak ni primijetila kada, tako brzo sam trčala. Zaboravila sam. A nisam trebala. A ti? Povezan čvorom, prstenovan, plešeš u ritmu isplate ratā. Djeca ti od ranog jutra mirišu po zobenoj kaši, palačinkama s čokoladom, s plastelinom u kosi, s mliječnim zubom pod jastukom: „Tata, zašto mi još nije došla Zubić vila?“ Bojiš se, jer znaš koliko toga možeš izgubiti, kako je krhak taj mir, taj mjehur od sapunice, koliko 19

treba o svemu tome silno brinuti. Još nisi ni pošteno promislio imaš li stvarno želje vrtjeti se, ali već sjediš u stoličici, a vrtuljak se okreće, okreće i okreće. Opet je četvrtak, opet se približavaju blagdani, opet ti pišu iz banke. Zamišljala sam trenutak, slučaj, prekid dviju linija na osi vremena, kao kad bi komet okrznuo Zemlju. Slučajno i iznenada jednog ružnog i vlažnog jutra, na putu na posao ili važan sastanak, usred trubljenja nervoznih vozača, u isparinama automobilskog ispuha, ugledala sam te kako se nekamo žuriš drugom stranom ulice. Umalo te nisam prepoznala, ali ipak jesam. Momak koji je želio poubijati sve i ostaviti samo nas. Hoda pločnikom petnaest, dvadeset godina kasnije. U međuvremenu je malčice izblijedio, kao da je nakon opetovanog pranja izgubio nešto boje. Ali to je on. Isti. Kao da se ništa nije dogodilo silazi stubama i nestaje u pothodniku. Potrčala sam, premda je bilo crveno. Prišla sam ti s leđa, trgnula te iz letargije, hvatajući zrak: – Vjerojatno ste me s nekim zamijenili. Djelić sekunde. Zaustavljeni kadar. Bljesak u očima. Ti: – Imao sam već čast? Ja: – O, da, više puta. Nije bilo potrebno više ništa reći. Sjećaš se? 20

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Lektura, korektura Ivana Mirošević Naslovnica Lucija Gudek, Ram Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071957. ISBN 978-953-355-448-8