Krešimir Nemec, Leksikon likova iz hrvatske književnosti

LEKSIKON LIKOVA IZ HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Recenzentice akademkinja Dubravka Oraić Tolić prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić

KreĹĄimir Nemec

Leksikon likova iz hrvatske knjiĹževnosti

Zagreb, rujan 2020.

Š Kreťimir Nemec i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2020.

Kazalo likova

14 18 24 32 36 44 50 58 64 70 76 82 88 94 102 108 116 124 130 136 142 148 154 160 166 172 180 188 194 200 206

Amadej Zlatanić (Vjenceslav Novak) Arsen Toplak (Janko Polić Kamov) Barunica Castelli-Glembay (Miroslav Krleža) Čangi (Alojz Majetić) Davil/Jean-Baptiste-Etienne Daville (Ivo Andrić) Djevojka/Agneza (Milan Begović) Doktor (Miroslav Krleža) Dora Krupićeva (August Šenoa) Đuka Begović (Ivan Kozarac) Đuro Andrijašević (Milutin Cihlar Nehajev) Dželaludin Pljevljak (Miljenko Jergović) Ervin Lakošta (Dalibor Cvitan) Fabricije Viskov (Ivo Brešan) Filip Latinovicz (Miroslav Krleža) Fra Marko Krneta (Ivo Andrić) Fra Petar (Ivo Andrić) Giga Barićeva (Milan Begović) Guša Rigalin i Ilarija Šalić (Josip Kosor) Ivan Galeb (Vladan Desnica) Ivica Kičmanović (Ante Kovačić) Jakov Grabovac (Ivan Aralica) Janica Labudan (Slavko Kolar) Janko Borislavić (Ksaver Šandor Gjalski) Jelena (Ivo Andrić) Judita (Marko Marulić) Kamilo Emerički mlađi (Miroslav Krleža) Karađoz (Latifaga) (Ivo Andrić) Kate Kapuralica (Vlaho Stulli) Klara Grubar (August Šenoa) Kontesa Nera Keglević (Marija Jurić Zagorka) Kornel Battorych (Ksaver Šandor Gjalski)

212 216 222 228 234 240 248 256 262 268 274 280 288 298 304 310 314 320 328 332 338 344 350 356 360 366 370 376 380 386 394 400 406 410 416 422

Kralj Gordogan (Radovan Ivšić) Krešimir Horvat (Miroslav Krleža) Krsto Frankopan (Milutin Cihlar Nehajev) Ksenija Magdalenić (Marija Jurić Zagorka) Laura G. (Ante Kovačić) Laura Lenbach (Miroslav Krleža) Leone Glembay (Miroslav Krleža) Lina (Evgenij Kumičić) Lovro N. (Ante Kovačić) Lucija Stipančić (Vjenceslav Novak) Luka Nepoznanić (August Šenoa) Maestro (Ranko Marinković) Mali (Slobodan Novak) Mara Garić (Ivo Andrić) Marcel Bušinski (Janko Leskovar) Matijaš (Tituš Brezovački) Melita (Josip Eugen Tomić) Melkior Tresić (Ranko Marinković) Mihovil (Pavao Pavličić) Mirjana Grgić (Marija Jurić Zagorka) Nikola Banić (Goran Tribuson) Oliver Urban (Miroslav Krleža) Osman (Ivan Gundulić) Pavao Gregorijanec (August Šenoa) Pavle Beneša (Ivo Vojnović) Pavlimir (Junije Palmotić) Pepić (Vjekoslav Majer) Petar Dobrotvor (Miroslav Kraljević) Petar Krešimir Kačić (Ksaver Šandor Gjalski) Petrica Kerempuh (Miroslav Krleža) Pomet Trpeza (Marin Držić) Rođena (Milan Begović) Sabina Lozar (Evgenij Kumičić) Satir (Matija Antun Relković) Sestra Magdalena/Glorija (Ranko Marinković) Skup (Marin Držić)

428 432 440 444 450 454 460 464 470 476

Slobodan Despot (Antun Šoljan) Smail-aga Čengić (Ivan Mažuranić) Stanac (Marin Držić) Štefica Cvek (Dubravka Ugrešić) Tena (Josip Kozarac) Teuta (Dimitrija Demeter) Timothy Tatcher (Nenad Brixy) Tito Dorčić (Vjenceslav Novak) Valentin (Ivo Kozarčanin) Vlatko Lešić (Josip Kozarac)

Predgovor

O

vo je prvi leksikon književnih likova u nas. Neke razvijene kulture imaju djela slična karaktera, ali koncepcijski dakako vrlo različita. Primjerice, Sollarsov Dictionary of Literary Characters (2011) na 2500 stranica obuhvaća čak 40.000 književnih likova iz svjetske književnosti u rasponu od Sofoklove Antigone do likova nastalih u romanima i novelama početkom 21. stoljeća. Natuknice o likovima vrlo su kratke, svega nekoliko redaka, i nude samo osnovne informacije. S druge strane Lexikon literarischer Figuren, Personen, Typen und Gruppen Beatrix Müller-Kampel i Eveline Thalmann iz 2013. godine nudi vrlo iscrpan uvid u fikcionalne likove iz svjetske književnosti i mitologije, ulazeći analitički dublje u njihove literarne, povijesne, društvene i psihološke karakteristike. Postoje i specijalizirani leksikoni za biblijske likove, za likove iz srednjovjekovne književnosti, za dramske likove i slično.

Ovaj leksikon obuhvaća reprezentativne likove samo iz hrvatske književnosti, i to u povijesnoj vertikali od Marulićeve Judite do danas. Obuhvaćeni su likovi iz kanonske prozne (romani, novele), dramske i epske produkcije. U natuknicama se daje opsežan opis lika, određuju njegove tipološke i karakterne značajke te analiziraju funkcije u tkivu radnje, tj. u strukturi zapleta. Da bi se lik što bolje osvijetlio, donose se i citati iz djela koji potkrjepljuju određene karakterne crte, načine djelovanja, specifičnosti u izražavanju.

U razradi tipologije likova može se poći od najjednostavnije Forsterove podjele likova na „plošne“ (statične, zadanih osobina, transpsihološke) i „zaokružene“ (dinamične, promjenljive, likove s psihološkim nijansama) i potom pratiti njihov nastanak i razvoj u hrvatskoj književnosti. Zato su posebno podrobno 9

Leksikon likova iz hrvatske književnosti

obrađeni arhetipski likovi, likovi koji − kako bi rekao C. G. Jung − slijede univerzalne obrasce, kolektivno nesvjesno čovječanstva. Šenoina Dora Krupićeva kao primjer „kućnog anđela“ odnosno „progonjene nevinosti“, Laura iz Kovačićeva romana U registraturi kao uzorni primjer femme fatale ili Lucija Stipančić kao inkarnacija krhke, fragilne žene − primjeri su arhetipskih figura koje piscu pomažu da ispuni određena očekivanja, a čitatelju da lako prepozna odnose među likovima i situacijama. Neki arhetipski likovi i nemaju drugu ulogu nego da ispune određenu funkciju u strukturi priče (neprijatelj, zavodnica, „podbadači“ radnje, apstraktni predstavnici dobra i zla). U dvadesetom stoljeću uglavnom se napušta koncept arhetipskih figura i grade se sve složeniji likovi, zapravo karakteri s velikim psihološkim rasponom.

U Leksikonu su analizirani i likovi nastali na temelju biblijske predaje (Judita), ali i stvarnih povijesnih „predložaka“ (Osman, Smail-aga Čengić, Krsto Frankopan). Posebno pozorno analizirani su antologijski likovi iz hrvatske književnosti proizišli iz pera Držića (Pomet, Skup), Šenoe (Prosjak Luka, Dora Krupićeva), Krleže (Filip Latinovicz, Leone Glembay), Andrića (fra Petar, Karađoz), Begovića (Giga Barićeva, Agneza), Marinkovića (Glorija, Melkior Tresić) i S. Novaka (Mali).

Složeni jedan pored drugoga, oni tvore svojevrsnu karakterološku „krvnu sliku“ hrvatske književnosti.

Lako je uočiti preferenciju hrvatskih pisaca prema određenim literarnim tipovima. U književnosti devetnaestoga stoljeća prevladavaju arhetipske i stereotipne figure, dok bi specifična dodana vrijednost bili tek u realizmu kreirani likovi naših mladića koji odlaze na školovanje u grad i tamo propadaju (Ivica Kičmanović, Tito Dorčić), zatim likovi neshvaćenih umjetnika (Amadej Zlatanić) i dekadenata (Marcel Bušinski).

U 20. i početkom 21. stoljeća vidi se jasna težnja prema izgradnji sve složenijih i izrazitijih karaktera, često i višeiden­ ti­­­tetskih likova. Ženski likovi, u 19. stoljeću izrazito plošno i

Predgovor

11

stereotipno atribuirani, sada dobivaju na psihološkom volumenu pa nastaje niz magistralnih, snažnih ženskih karaktera (Giga Barićeva, Laura Lenbach, Glorija).

Natuknice uzajamno korespondiraju, umrežuju se u galeriju portreta pa su u određenoj mjeri i interaktivne. U svakoj natuk­nici navode se osnovni podaci o djelu iz kojega je lik preuzet (autor, žanrovsko određenje, godina nastanka). Ako su djela ekranizirana, donose se i podatci o redateljima i glumcima koji su uprizorili likove. Na taj se način daje uvid i u recepciju likova i njihovu prisutnost u široj kulturi.

Autor U Zagrebu, travanj, 2020.

Napomena Uz svaki analizirani lik u bilješci ispod crte navedeno je izdanje iz kojega su korišteni citati. Citati su tiskani kurzivom, a broj u zagradi odnosni se na stranicu iz navedenoga djela.

Ostala citiranja, iz kritičkih i teorijskih tekstova, provedena su na uobičajeni način u zagradama: ime autora, godina, stranica.

Potpune informacije o izvorima nalaze se u Popisu literature na kraju knjige.

Amadej Zlatanić

fotografija: Darius Soodmand/Unsplash

Amadej Zlatanić

15

AMADEJ ZLATANIĆ (→Vjenceslav Novak, Dva svijeta, 1901)1,

„hrvatski Mozart“, talentirani glazbenik kojega uskoća domaćih prilika i nerazumijevanje malograđanske okoline odvode u propast. U recenziji romana Dva svijeta Milan Marjanović točno je primijetio da Novak nije pretenciozan pisac, da postavlja granice svojoj umjetnosti preko kojih ne ide (Marja­ nović, 1962: 225). Svjesno je preuzeo ulogu promatrača i ana­litičara hrvatskoga društva pretvarajući svoja djela u svojevrsne romansirane dokumente.

Dva svijeta tipičan je roman o umjetniku (Künstlerroman), drugi u hrvatskoj književnosti nakon Gjalskijeva Radmilovića. Binarnost u naslovu proteže se na sve aspekte djela. Svijet umjetnosti – predstavljen u liku iznimnog ali preosjetljivog pojedinca − oštro je suprotstavljen provincijalnom malo­gra­ đan­­­­skom društvu okrenutu isključivo materijalnim vrijed­ nostima, interesima, profitu i vulgarnim zabavama. Amadej Zla­­tanić odrastao je u Senju, u siromaštvu, bez roditelja. Već kao dječak pokazivao je afinitet za glazbu, posebno za orgulje: izvanredna sluha, mogao je i bez poznavanja nota odsvirati melodije koje je čuo u crkvi. Stari crkveni orguljaš Jahoda, i sâm nerealizirani umjetnik, prepoznaje u njemu velike potencijale, daje mu privatne poduke iz glazbe i nastoji mladiću kod bogatijih ljudi u mjestu ishoditi stipendiju za studij glazbe u Pragu. Za Jahodu je Amadej istinski, bogomdani glazbeni talent, nosilac onoga velikoga, apsolutnoga u umjetnosti (234).

Roman prati Zlatanićev životni put pun odricanja, samoprijegorna i naporna rada posvećena glazbi. Amadej odlazi na konzervatorij u Prag i studira u gladi i neimaštini. Povremeno se uzdržava svirajući klavir po gostionicama. Završivši studij, 1 Vjenceslav Novak, Dva svijeta. U : Otrov u duši. Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.

Amadej Zlatanić

vraća se s velikim očekivanjima u Senj. No nade u uspjeh nakon povratka u domovinu ubrzo su se izjalovile. Primitivna i licemjerna malograđanska sredina umjetnika ne shvaća, potcjenjuje, onemogućuje i, na kraju, uništava. Nesklad između visoko postavljenih ideala i ograničavajuće sredine još više produbljuje Amadejeva melankolična, sanjarska i dekadentna narav nespremna za prave životne okršaje. Razvoj motivacijskoga sklopa upućuje na zaključak da Novakov glazbenik propada podjednako i zbog konflikta s društvom, ali i sa samim sobom. On, naime, osjeća svoju izdvojenost, superiornost u odnosu na okolinu, ali je u odlučnim trenutcima pasivan, bez životne snage, energije i volje. S druge strane, žabarsko društvo željno jeftine zabave, bez ikakva smisla za više ciljeve, neprekidno potencira njegovu etičku preosjetljivost i urođeni fatalizam: Je li moguće da ljudi ne vide to sveto pozvanje što ga nosi u svojoj duši? Je li moguće te mogu da ga odbijaju ovakom nemilom grubošću od sebe – njega, koji ćuti da mora biti štićen, ljub­ljen, željno dočekivan, jer nosi u sebi ono što je najbolje i najljepše u duši čovjekovoj (287). Čak ni njegova žena Adelka, dobra, plemenita ali priprosta duša, ne može pojmiti Amadejeve umjetničke zanose, odricanja i „idealne ciljeve“. Ona nema sluha, ne razumije glazbu, nema smisla za znatniji duševni zalet i otvoreno traži od Amadeja da se okrene profitabilnijim aktivnostima od skladanja.

Ponoru između dva svijeta odgovara i erotski raskol. Amadej pronalazi „srodnu dušu“ u zavodljivoj i bogatoj Irmi Lešetickyjevoj. Ona je čista suprotnost Adelki: samosvjesna, superiorna, društveno aktivna žena, k tomu i svom strašću duše odana glazbi. Njezinom pojavom preosjetljivi Novakov junak doživljava nove unutrašnje lomove. Irma ga privlači i razumije; on je i nehotice uspoređuje s Adelkom, krhkom i boležljivom ženom koja stalno traži njegovu zaštitu. No u Irminoj blizini Amadej se osjeća inferiorno i nespretno jer ona guši njegov muški ego: U njezinoj blizini ja ne mogu igrati ulogu jačega, aktivnoga −

Amadej Zlatanić

17

nego obratno. Ljubiti je ne bih mogao − naime, onako ljubiti, kako ja osjećam da može čovjek ljubiti ženu. Ona je prama meni aktivnija i jača… a taj je osjećaj zapreka da se u meni probudi nježnije čuvstvo za nju (368).

Kuda god krene, ma što učinio, Amadej osjeća provaliju između „dva svijeta“, osjeća je baš u onom najizoštrenijem vidu, kako ju je artikulirao njegov praški prijatelj Vesely, propalica i cinik: Kolego, da ste vi kupili juče vola za sto forinti, a danas ga prodali za sto i deset forinti, oni bi i govorili i mislili o vama; vaš dobitak, dobar posao, kako bi tome oni rekli, ne bi im dao spavati, zavidili bi vam, plašili bi vas se, jer su otkrili jednoga konkurenta u natjecanju više.

A što ste položili ispit... ne to! nego da ste napisali Beethovensku simfoniju, oni bi mirno spavali: neka samo piše, to nam ne škodi nikomu. S kakovom vi to spremom kanite ući u život? (311).

Raskorak između ideala i stvarnosti rezultirao je potpunim krahom. Nespreman da prihvati pravila prljave igre koja donosi novac i društveni ugled, hrvatski Mozart završava u luđačkoj košulji. Gotovo trećina romana pisana je u formi Amadejeva dnevnika, dakle u prvom licu i u naglašeno ispovjednom tonu.

Njegov autobiografski diskurs karakterizira mučan osjećaj osamljenosti i nemoći, depresivna raspoloženja, svijest o raskinutim vezama između sebe i svijeta. Zlatanićeva potraga za osobnim identitetom završava spoznajom potpunoga životnog i umjetničkog neuspjeha. Uvijek je izdvojen, uvijek je sam. Dok se svi smiju, njegova duša bolno jeca. Posljednje poglavlje romana čine unutrašnji monolozi Amadejeva već posve pomračena uma kome se priviđaju neobične slike, zvuci i pokreti: pokojna žena i učitelj orgulja Jahoda, sablasne prikaze, hramovi, svjetla i orkestar koji izvodi njegovu veličanstvenu „Himnu ljubavi“.

Pod utjecajem modernističkoga psihologiziranja i nove pripovjedne tehnike Novakov romaneskni diskurs već nastoji slijediti ritam neuravnotežene svijesti i simulira psihološka stanja koja variraju od ludila i potpunog pomračenja do povremenih lucida intervalla.

Nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nives Tomašević Lektura i korektura: Mirko Peti Izrada kazala: Drahomira Cupar Naslovnica: Lucija Gudek Oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina Tisak: Denona, Zagreb CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071898.

ISBN 978-953-355-451-8 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.