Jon Fosse: Isijavanje by Naklada Ljevak

Roman

Jon Fosse Isijavanje

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Jon Fosse

Kvitleik

Forteljing

This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.

Jon Fosse

Isijavanje

Roman

S norveškog prevela Vesna Salomonsen

Zagreb, veljača 2024.

Vozio sam. Bilo je dobro. Nisam znao kamo ću, samo sam vozio. Uhvatila me dosada, mene, kome se to nikada nije događalo. Nije bilo ničeg čime bih se bavio. Pa sam samo krenuo. Ušao sam u auto i vozio i tamo gdje sam mogao skrenuti lijevo ili desno skrenuo sam desno, i na sljedećem mjestu gdje sam mogao skrenuti lijevo ili desno skrenuo sam lijevo. I tako sam vozio. Na kraju sam vozio dovoljno daleko po šumskom putu gdje su tragovi kotača bili tako duboki da je auto zapinjao. Samo sam vozio, dok auto nije stao. Pokušao sam se okrenuti, ali nije išlo, pa sam zaustavio auto. Isključio motor. Sjedio u autu. Da, sada sam ovdje, ovdje sjedim, pomislio

sam, i osjećam se prazno, kao da se dosada pretvorila u prazninu. Ili u neku vrstu tjeskobe, jer kao da sam osjetio strah dok sam sjedio i isprazno gledao pred sebe, kao da gledam u prazninu. U ništavilo. O čemu sad govorim, pomislio sam. Preda mnom je šuma, samo šuma, pomislio sam. U redu, znači, ovaj iznenadni poriv da vozim odveo me u šumu. Bio je to još jedan način da se izrazim, kako me nešto ili nešto drugo odvelo nekamo, što god bi to moglo značiti, nečemu drugom, da, nečemu drugom. Zagledao sam se u šumu pred sobom. Šumu. Da. Drveće koje stoji gusto jedno uz drugo, borovi, drva borova. A između drveća bilo je smeđe tlo koje je djelovalo isušeno. Osjećao sam se prazno. I onda ta tjeskoba. Čega sam se bojao. Zašto sam se bojao. Jesam li se toliko bojao da nisam mogao izaći iz auta. Kao da se nisam usudio. Da, bio je to kraj šumskog puta na koji sam se odvezao i na kome sam zapeo, bio sam blizu kraja tog puta. I vjerojatno sam zato osjećao svu tu tjeskobu, zbog toga što sam odvezao auto na

kraj šumskog puta, i ovdje, na kraju šumskog puta, nije bilo mjesta gdje bih se mogao okrenuti. I nisam se mogao sjetiti jesam li prošao kraj zavoja ili skretanja otkad sam krenuo tim šumskim putem. A to bi moglo biti moguće. Da, jer da sam igdje vidio mjesto za okretanje, sasvim bih sigurno okrenuo auto jer nije baš da je vožnja ovim krajolikom niskih uzbrdica bila manje dosadna, ne, dosada je bivala sve gora. Ali nisam došao ni do kojeg okretišta, vjerojatno je to bilo ono na što sam cijelo vrijeme čekao, da ugledam mjesto na kojem bih mogao autom skrenuti, malo voziti unazad, pa naprijed, možda to učiniti nekoliko puta, sve dok ne bih okrenuo auto, i onda bih šumskim putem mogao voziti do glavne ceste i odvesti se na neko mjesto, ali koje, na mjesto gdje ima ljudi, gdje bih možda mogao nešto kupiti, možda kobasicu u pecivu ili možda, i to bi se moglo dogoditi, doći do malog objekta uz cestu gdje bih mogao stati i kupiti ručak. To je bilo moguće. I onda sam odjednom shvatio da je već prošlo nekoliko dana, koliko

točno nisam se ni mogao sjetiti otkad sam zadnji put ručao. Ali to često biva tako s nama koji živimo sami. To bude poput nekog posla pripremiti ručak, lakše je uzeti nešto što dođe pod ruku, ako u kući ima kruha, i staviti nešto gore, često to bude majoneza i nekoliko kriški janjeće kobasice. Ali trebam li misliti na to, kao da nema ničeg važnijeg o čemu bih se brinuo. Ali što bi to sada bilo. Ali kako je glupo to pitati, tako misliti. Odvezao sam se i auto mi se zaglavio na šumskom putu, daleko od ljudi, i ne mogu ga izvući, što znači da imam više nego dovoljno da me zaokupi, da, to se zove biti zaokupljen izvlačenjem auta. Jer auto ne može samo ostati zaglavljen kako je sada. To je očito. To je tako očito da je suludo drugačije razmišljati. Stojim i gledam auto, a on samo tamo stoji i nekako me glupo gleda. Ili sam možda ja taj koji stoji i gleda ga glupim pogledom. I, Bože, kako to glupo izgleda, sjediti tamo zaglavljen na humku, da, to bi se moglo nazvati humkom, između dvije brazde točno nasred šumskog puta, a put se nastavlja

još deset ili petnaest metara dok ne završi na pješačkoj stazi koja vodi ravno u šumu. Što sam uopće tražio na tom šumskom putu. Zašto sam se odvezao u šumu po njemu. Kako mi je to palo na pamet. Zbog čega sam to učinio. Ni zbog čega. Nema nikakvog razloga. I zašto sam se odvezao na šumski put. Možda je to samo bilo slučajno. Ne, to nije bilo ništa drugo. Ali slučajnost, što je to zapravo. Ne, ne smijem se opterećivati takvim razmišljanjem. To nikada ničemu ne vodi. A ono što sada moram učiniti jest izvući auto. I onda ga moram pokušati okrenuti. Ali to. Da, to se zbilo zbog toga što tamo gdje sam vozio nije bilo mjesta gdje bih mogao okrenuti auto, da sam to učinio već bih ga odavno okrenuo jer ovaj je šumski put nešto najdosadnije što mogu zamisliti. Blagi valoviti brežuljci, a osim njih jedino što se moglo vidjeti bila je farma, jedna napuštena mala farma, da, mora da je bila napuštena jer su na nekoliko prozora na farmi bile pribijene daske. I boja na kući tog imanja gotovo da nije bila vidljiva, na mnogim je

Bilješka o piscu

Jon Fosse rođen je 1959. u Haugesundu (Norveška). Studirao je književnost na Sveučilištu u Bergenu. Na Sveučilištu u Hordalandu predavao je kreativno pisanje. Povremeno je radio kao novinar i urednik. Piše prozu, poeziju, drame, eseje, kratke priče i knjige za djecu. Debitirao je 1983. godine romanom Crveno, crno. Prva Fosseova drama I rastati se nećemo nikada premijerno je izvedena 1994. godine. Napisao je više od četrdeset drama koje su prevedene na pedeset jezika. Danas je jedan od najizvođenijih svjetskih dramskih pisaca i najpoznatiji norveški dramatičar nakon Henrika Ibsena. Fosseovi romani prevedeni su na više od četrdeset jezika, osobito su čitani Jutro i večer, Melankolija 1 i Melankolija 2 te Septologija, a on se danas smatra jednim od najvažnijih živućih svjetskih pisaca. Treći dio Septologije Novo ime godine 2022. bio je u finalu nagrada The Booker International i The National Book Award. Godine 2023. Jon Fosse je osvojio Nobelovu nagradu za književnost.

Bilješka o prevoditeljici

Vesna Salomonsen rođena je 1969. u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju. Studij engleskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 1993. godine. Na Filozofskom fakultetu u Bergenu (Norveška) magistrirala je s temom o Virginiji Woolf. Nakon povratka iz Norveške predaje engleski jezik u srednjoj školi i prevodi s norveškog jezika. Za Nakladu Ljevak dosada je prevela romane Posljednji svoje vrste Maje Lunde i Jutro i večer Jona Fossea.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednik: Nenad Rizvanović

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica prema izvorniku: Stian Hole

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001213106.

ISBN 978-953-355-766-3