Sunjeev Sahota, Godina izbjeglih, I. poglavlje

Sunjeev Sahota Godina izbjeglih

GodinaIzbjeglihKB.indd 1

20/11/19 08:50

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Sunjeev Sahota THE YEAR OF THE RUNAWAYS Copyright © Sunjeev Sahota 2015 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2019.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsi­ble for any use which may be made of the information contained therein.

Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

GodinaIzbjeglihKB.indd 2

20/11/19 08:50

Sunjeev Sahota

Godina izbjeglih S engleskoga preveo Damir BiliÄ?ić

Zagreb, studeni 2019.

GodinaIzbjeglihKB.indd 3

20/11/19 08:50

1. DOLASCI Randeep Sanghera stajao je ispred zeleno-plavog zemljovida postavljena na zid. Karta je bila sastavni dio stana i premda je bila velika i već smežurana, a nečiji su opušci usred Atlantika jednom stvorili crne otočiće, on ju je zadržao, kao podsjetnik na izvanjski svijet. U vezi s cvijećem bio je već ponešto manje siguran jer ga je podsjećalo na osjećaj krivnje i jer ga je predugo birao na onoj benzinskoj postaji. Treba ga se riješiti, zaključio je, no onda je čuo da se netko parkira ispred ulaza, pa mu je ta pomisao isparila iz glave.

Spustio se uskim stubištem, nervoznim koracima, usput popravljao položaj manšeta, s mukom gutao slinu. Kroz mutno staklo u boji vidio se neki obris. Otvorivši vrata, ugledao je Narinder Kaur, jasno ocrtanu na tamnoj pozadini noći, kaputa otkopčana unatoč tome što je bilo hladno. Ona, znači, i u Engleskoj nosi kesri. I to kupolasti, tamnozeleni, u skladu sa salwaar kameezom. Jedan pramen kose bio joj se oteo ispod kesrija i obavio joj uho. Već je bio zaboravio koliko su joj oči velike, koliko inteligentne. Iza nje se taksi okrenuo i vratio istim putom, nizbrdicom. Narinder je skupila dlanove pod bradom – »Sat sri akal.« – a Randeep je kimnuo, uzeo joj kovčeg i upitao je hoće li za njim poći na kat.

Prtljagu joj je odložio nasred sobe pa je, naglo se uspravivši, potiljkom udario u golu žarulju, tako da se žica na kojoj je visjela savila i istegnula poput zmije koju je netko uznemirio na grani stabla. Ona je stajala kod prozora i objema rukama čvrsto držala torbicu. »Jako je mirno«, rekao je Randeep. »I lijepo. Hvala.« 13

GodinaIzbjeglihKB.indd 13

20/11/19 08:50

»Već si bila u Sheffieldu?« »Sad sam ovdje prvi put. Još jednom, kako se ono zove kvart?« »Brightside«, odgovorio je.

Ona se nasmiješila, jedva primjetno, pa pogledom obuhvatila sobu. Zatim je pokazala prema štednjaku. »I mi smo imali takav štednjak. Bilo je to davno.« Randeep je također pogledao štednjak: taj bijeli, zasebni kućanski aparat iznad kojeg je bila obješena gril-tava. Mrlje na plameniku nisu se micale koliko ih je god ribao. »Tu je i mikrovalna«, rekao je i pokazao mikrovalnu pećnicu. »I perilica. I toster, kao i kuhalo i komplet sa sofom… sag…« Nije dovršio rečenicu, već je i sam sebi bio smiješan. »Grijalica radi. Cijena je uračunata u stanarinu. Žao mi je što nema televizora.« »Naviknuta sam.« Pogledala je zid. »Lijep zemljovid.« »O… hvala. Mislio sam…« Što je točno mislio? »Htio bih posjetiti sve kontinente na svijetu.« Ona se uljudno nasmiješila, kao da joj je rekao da želi posjetiti Jupiterove mjesece. »To je jedna od stvari o kojima sanjam.« Na katu su se nalazile još samo dvije prostorije. Kupaonica je bila minijaturna, a u cijevima se, kad je otvorio slavine, začula potmula grmljavina. Nasred zelenkaste kade nalazila se ručica tuša, savršeno skladan namotaj kroma, nalik na govno kakvog izvanzemaljca. »A ovo je samo tvoja soba«, rekao je i otvorio druga vrata.

Nije ušla. Unutra se nije imalo bogznašto vidjeti: bračni krevet, motka za odjeću, nekoliko žičanih vješalica. Nekoliko komadića ljepljive mase na vlažnim i ponegdje gotovo odlijepljenim tapetama. Točno ispred njih nalazilo se visoko okretno ogledalo, u koje se sad oboje nekako zagledalo. On je stajao iza nje. Ona mu nije dosezala čak ni do ramena. Bilo je hladno i primijetio je da joj se kroz tuniku naziru bradavice.

Namrštivši se, ona se bolje zakrila kaputom, a on je odvratio pogled.

14

GodinaIzbjeglihKB.indd 14

20/11/19 08:50

»Ispričavam se«, rekao je on. »Stan je premalen. I neuredan. Sutra ću potražiti nešto drugo.« »U redu je. Doista. Hvala što si mi ga pronašao.« »Stvarno?« Odahnuo je. »Autobusna stanica nalazi se u podnožju ove strme ulice i odande možeš doći do grada.« »A uzbrdica će mi pomoći da ostanem u formi.« »I u ovome dijelu grada nema puno apneh.« Usne su joj se razdvojile, ali nije ništa rekla. »Kao što si i tražila«, podsjetio ju je. »A gurdwara se nalazi samo nekoliko stanica dalje. U Burngreaveu. Mogu ti pokazati, ako želiš?...« »Vidjet ćemo«, rekla je ona. »Kasno je. Smijem te sutra nazvati?« »Svakako. Ali znaj da je stan u prizemlju prazan. Tako da te ništa neće uznemiravati.« Zadovoljno se nasmiješio. »Da, ovakav se stan rijetko pronađe. Osobito u ovo doba godine, kada doista nije lako. Imali smo sreće.« To prvo lice množine bilo je problematično i izbacilo ga je iz ravnoteže. »Ali ja bih sada trebao ići«, rekao je žurno. Uzeo je crveni gornji dio trenirke i zakopčao ga do grla, a prekratke rukave pridigao iznad lakta.

Ona ga je otpratila do stuba uz riječi: »Vjerojatno bi ovamo trebao donijeti nešto svojih stvari i ostaviti ih.« On je zamalo izlanuo da mu je kovčeg vani, odmah iza ugla kuće. »Donijet ću nešto. Ali prvo ću te nazvati.« Neće biti jedan od onih mladića koji djevojku posjete bez najave, neočekivano. A onda se sjetio žetonâ. »Svjetlo.« Pokazao je niz stube. »Ispod je mjerač. Prima ružičaste žetone za struju.

Ne bijele. Samo ružičaste. Iza ugla je prodavaonica. Vlasnica ih prodaje.« Zbunjeno ga je pogledala. »Trebam kupiti te žetone? Kao svojevrsne vaučere?« »Da, iz prodavaonice. Samo pazi da ih ubacuješ posve ravno. Da ti pokažem? Mjerač.« Nikada dotada nije čula da struja može biti ružičasta, kao ni bijela, ali bila je umorna od putovanja i rekla je da zapravo samo želi spavati. »Ali hvala na svemu, Randeepe.« 15

GodinaIzbjeglihKB.indd 15

20/11/19 08:50

Oslovila ga je samo imenom bez primetnutog »ji« i obratila mu se izravno u lice, što ga je malo povrijedilo. Ali ipak su u Engleskoj. »Nema problema. I budi bez brige. Još ti neko vrijeme neće trebati. Ubacio sam cijelu hrpu prije nego što si došla.« Ponovno mu je zahvalila, a onda – možda i od nervoze jer je morala nečime zabaviti prste – ponovno zategnula chunni preko turbana i pod bradom. Oči su joj se od toga sada nekako doimale većima.

Randeep je otvorio novčanik i dao joj nekoliko novčanica. »Za sljedeći mjesec.« Nije je gledao u oči. Nikako to nije volio tako obavljati. Dok je živjela u Londonu, to je barem išlo poštom. I njoj je bilo neugodno uzeti novac.

Pozdravio ju je. Zaustavio se na pola puta do prizemlja, pogledao uokolo. »Nadam se da mi nećeš zamjeriti, ali je li sve u redu? Nisi ni u kakvoj neprilici?« »O, samo se trebam odmoriti. Sutra će sve biti u redu.

Smijem te nazvati?« »Svakako. Naravno da smiješ.« Nasmiješio se pa prešao preostale stube i otvorio vrata. Završni pozdrav uputio joj je kratkim pokretom glave. Ona se nagnula naprijed kroz vrata, prekriženih ruku. Izgledala je neodlučno.

Dok se autobusom vraćao kući, Randeep je kovčeg držao u krilu. Naravno da ga nije namjeravala pozvati da ostane. Bilo je glupo što je uopće pomislio na takvu mogućnost. Sada se zapravo pitao je li jedva čekala da je ostavi na miru. Obilno je pljunuo u rupčić pa njime obrisao komadić zemlje sa smeđe kože kovčega koji je i dalje blistao, unatoč autobusu za Delhi, zrakoplovu za London te sada još trima mjesecima koja je proveo ukliješten na onome odvratnom ormaru.

Izišao je točno pred kućom i iza navučenih zastora primijetio svjetlucanje sivo-plave svjetlosti s televizijskog ekrana.

Bio se nadao da će sada već spavati. Najdužim putom obišao je cijeli ulični blok pa svratio u Londis po malo onih bombona u obliku bočice Coca-Cole.

16

GodinaIzbjeglihKB.indd 16

20/11/19 08:50

»Odlaziš?« upitao ga je singh. Kovčeg. »Samo sam pomogao prijateljici da se useli.« Kad se vratio, televizor je i dalje bio uključen. Randeep je malo-pomalo okretao ključ, lecnuo se kad je metalni jezičac glasno škljocnuo i krenuo izravno u svoju sobu na drugome katu. Ondje je još sjedio i rolom toaletnog papira čistio radne cipele, a nakon toga promijenio je deku na krevetu pazeći da skladno presavije kutove. Potom se ispružio, obavijen prostranom tamom, te je bez prave želje još jednom posegnuo za rolom.

Već se bližila ponoć kada ga je probudio zveket metalnih vrata u ogradi. Nije bio namjeravao nakon toga zaspati i komad zgužvanog i ljepljivog toaletnog papira još mu se nalazio u ruci.

U prizemlju je prošao kroz zavjesu od nanizanih kuglica i ugledao Avtara kako halapljivo pije iz slavine. Na leđima njegove uniforme pisalo je »Hrskava pohana piletina«. Randeep je ostao na vratima, oko prstiju namotavao jednu dugačku traku s tim perlama. Na zidu kraj hladnjaka nalazio se kalendar s nagim plavušama na nekoj tropskoj plaži. Netko će ubrzo morati nabaviti novi kalendar.

Avtar je zatvorio slavinu iako je voda nastavila kapati. »Gdje su svi?« »Spavaju.« »Je li netko otišao po namirnice?« »Sumnjam.« Avtar je zdvojno zastenjao. »Ne mogu ja baš sve, yaar.

Tko je na redu za roti?« Randeep je slegao ramenima. »Ja nisam.« »Siguran sam da je onaj novi. Pazi, opet će biti bhanchod zagoreni.« Randeep je kimnuo i uzdahnuo. Kroz prozor se vidio puni Mjesec. No nije bilo zvijezda, sve oko njega bilo je posve crno, a kad je promijenio način gledanja, u staklu je ugledao svoj nejasni odraz. Upitao se što mu radi otac.

17

GodinaIzbjeglihKB.indd 17

20/11/19 08:50

»Misliš da je Gurpreet u pravu? U vezi s onim što je jutros rekao?« »Što je rekao?« »Bio si tu.« »Spavao sam.« »Rekao je da od kuće ne odlazimo ovamo zbog posla.

Nego zbog ljubavi. Jer volimo obitelj.« Randeep se okrenuo prema Avtaru. »Misliš da je to točno?« »Ja bih rekao da je on sentimentalni perverznjak. Ovamo dolazimo zbog istog razloga zbog kojeg naši ljudi čine sve ostalo. Osjećaja dužnosti. Ispunjavamo dužnost. I to je obično sranje.« Randeep se ponovno okrenuo prema prozoru. »Moguće.« »Usput, pitao sam bhajija, ali kaže da sada nema ništa.« Onaj posao, prisjetio se Randeep. Osjetio je olakšanje. To je spomenuo samo u jednom trenutku slabosti, kad mu je zatrebala nečija solidarnost. Jedan mu je posao dovoljan. Nije mu jasno kako Avtar uspijeva raditi na dvama poslovima. »Kako je prošlo to s onom djevojkom?« »Ništa posebno«, odgovorio je Randeep. »Rekao sam ti«, rekao je Avtar pa je uzeo torbu s mjesta na kojem je stajala naslonjena na veliku posudu za brašno.

Izvadio je smeđi fascikl s fakulteta i smjestio se na radnu plohu.

Randeep je sad već znao da Avtar, kad ne želi da ga smetaju, čovjeka jednostavno ignorira dok se ovaj sam ne udalji.

Pustio je da mu one kuglice padnu kroz dlan te se već okretao kad ga je Avtar upitao je li istina da ga je Gurpreet jutros udario dok su stajali u redu za kupaonicu. »Nije to bilo ništa«, rekao je Randeep. »Ma znaš, samo je ljubomoran.« Randeep je još malo pričekao – čekao suosjećanje, podršku? – no Avtar se samo nadvio nad knjigu, sebi u bradu mumljao riječi dok su mu oči blistale na završetku svakoga retka. Avtarovo je držanje Randeepa podsjećalo na to kako 18

GodinaIzbjeglihKB.indd 18

20/11/19 08:50

je putovao na fakultet i s njega se vraćao kući, s udžbenikom otvorenim u krilu.

U svojoj je sobi navukao donji dio trenirke, nezadovoljan jer ga je zaboravio ugrijati uz pećnicu, a onda se uvukao pod pokrivač. Znao je da bi trebao pokušati zaspati. Za pet sati morat će ustati. Ali bio je nekako nemiran, odjednom, posve neobjašnjivo, optimističan, prvi put nakon više mjeseci.

Godina? Ustao je i prišao prozoru pa priljubio čelo uz hladno staklo. Ona je negdje na suprotnoj strani grada. Negdje u onome mračnom kutu iza svjetala, iza one mutne ružičaste mrlje za koju je znao da potječe od noćnoga kluba Leadmill.

Upitao se je li primijetila kako je on svake večeri nakon posla ribao vrata i keramičke pločice, prao sag. Možda ona sad razmišlja o svemu što je on učinio kako treba, sada dok vadi odjeću iz kovčega i stavlja je na vješalice. Ili se možda odlučila okupati i sada gleda televiziju, glave i tijela omotanih debelim plavim ručnicima, onako kako to čine Britanke. Čelom je snažnije pritisnuo staklo. Ponovno se ponaša apsurdno.

Ondje, kao prvo, uopće nema televizora. Ali nikako se nije uspijevao otresti dojma da je to nekako prekretnica u njegovu životu, da mu je ona nekako izručena zbog određenog razloga. Nazvala ga je kad se našla u nevolji, nije li tako? Pitao se je li već pronašla njegovu poruku, čestitku koja miriše po ružama i postavljena je u ormariću iznad sudopera. Osjećajući nelagodu, ponadao se da je još nije pronašla. U tom trenutku na onoj benzinskoj postaji samog sebe uvjerio je da bi tako nešto bilo znak profinjenosti. Sada je samo prigušeno zastenjao i sklopio oči, prisilio samog sebe na to da se prisjeti svih pomno sročenih riječi.

Draga Narinderji, iskreno se nadam da si dobro i da ti je lijepo u novome domu. Prelijep stan za prelijepu ženu. I možda novi početak za nas oboje. Ako mogu ikako pomoći, molim te da se svakako bez oklijevanja javiš. Na usluzi sam ti i danju i noću. U međuvremenu 19

GodinaIzbjeglihKB.indd 19

20/11/19 08:50

volio bih ti prvi poželjeti u novome domu sretnu novu godinu (2003.).

S poštovanjem, Randeep Sanghera Bilo je već prošlo dva nakon ponoći, a Avtar je i dalje sjedio na radnoj plohi. Već je odavno bio odložio bilješke s faksa.

Noge su mu bile prekrižene u gležnjevima, a petama tenisica lagano je lupkao po vratima ormarića. Osjećao je kako mu se oči počinju sklapati, kako se na njega spušta plitka tama. U jednom se trenutku trgnuo i uspravio. »Hajde, hajde«, rekao je, dijelom sebi, a dijelom Balu, tipu kojeg je čekao. Pogledao je na mobitel. Ponovno prebrojao novac. Ima dovoljno, dovoljno je zaradio. A onda mu je zazvonio mobitel, preglasno za to doba noći. Zvali su ga oni. »Onda, da dođemo do tebe?« »Ne, ne. Samo budite kod parka.« Nije želio da doznaju gdje živi.

Zakopčao je patentni zatvarač na jakni, iskrao se iz kuće i uputio Ecclesall Roadom, u smjeru koji je vodio od grada.

Svi otrcani restorančići bili su zatvoreni, kao i zalagaonice, s navučenim metalnim kapcima. Danju mu se ta ulica nekako sviđala, ondje se stalno trgovalo, nešto se uvijek razmjenjivalo i čovjek je imao dojam da se nastavlja i među brdima.

No te ga je noći dočekala tek nekakva izlomljena tišina. Grad mu je bio iza leđa, a smrknuta okolna priroda ispred njega.

Usnama je uhvatio završetak patentnog zatvarača te ga stao micati amo-tamo vrškom jezika, izdišući prave male oblake pare koji su se još pokoji trenutak zadržavali u hladnome zraku. Skrenuo je prema Botaničkome vrtu i vidio kako sjede u skupome crnom BMW-u, dok im se na licu odražava unutarnje osvjetljenje automobila. Motor je i dalje radio. Iz auta je izišao Bal, najstariji od trojice braće, sav u koži i s pomno njegovanom bradom. Zlatni prsten na njegovoj desnoj ruci veličinom i oblikom podsjećao je na novčić od pola funte.

Avtar je kimnuo i požurio se do njega.

20

GodinaIzbjeglihKB.indd 20

20/11/19 08:50