Laura Sintija Černiauskaitė, Disanje u mramor, I. poglavlje

Laura Sintija Černiauskaitė Disanje u mramor

Disanje u mramor KB.indd 1

14/10/19 12:46

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Laura Sintija Černiauskaitė KVĖPAVIMAS Į MARMURĄ © Laura Sintija Černiauskaitė, 2006 © Leidykla ,,Alma littera“, 2009 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2019.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsi­ble for any use which may be made of the information contained therein.

Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Disanje u mramor KB.indd 2

14/10/19 12:46

Laura Sintija Černiauskaitė

Disanje u mramor S litavskoga prevela Mirjana Bračko

Zagreb, listopad 2019.

Disanje u mramor KB.indd 3

14/10/19 12:46

ON ide cestom.

Cesta blista u travi poput noža zarivena na zapad, a sjene klize preko glave i ramena i zvuk rijetkih automobila kao da u mozgu ostavlja rasplinjujuće tragove. Blistava, masna kolovoška trava ovlažila je korake kad on nakratko skrene s ceste – on živi ovdje – tako – između asfalta i neba – kao da do sada ničeg drugog nije ni bilo i nametljive prikaze prošlosti ostale su s one strane pamćenja poput buke koja se udaljuje.

Upravo je nastao iz nečije mašte, kao iz puške ispaljen iznad ceste smještene kraj šume pod blijedom šarenicom sunca. Njezina svjetlost sasvim je nezahtjevna, on se pruža po njoj produhovljen i lagan poput zrnca prašine.

Kao da je njegov cilj već bio stvoren zajedno s njim.

Sada jednostavno stremi prema naprijed, možda ni ne znajući kamo i zašto, no sve što se u njemu godinama nakupljalo sada zna za njega i vodi ga.

9

Disanje u mramor KB.indd 9

14/10/19 12:46

On se mora samo pokoriti. Na ovoj svjetlosti sve mu je unaprijed oprošteno.

U travi pulsira kamenje užareno od sunca. Taj miris...

Usijane kože. Kad bi navečer u kuhinji zagnjurio nos u njezin vrat, ondje bi pulsirao vruć, uznemiren potočić krvi. „No što, što je“ – promrmljala bi ona ne odvajajući pogled s knjige. Ona ga je rijetko dodirivala i on je nju rijetko doticao rukama, nekako je naslućivao da mu je to zabranjeno. „Što je tom dječaku“ – šaptala je ona bezizražajna glasa kasne večeri – „što mi je došao reći“ – ona je gotovo već spavala. „Ništa.“ „Ako ništa, onda ništa. Idi spavati, brat već spava.“ On nije moj brat.

On nije moj brat i nitko meni nije brat. Ja sam iz zraka nastala iznimka.

Sa strane, poput tihe kugle za bowling, promaknuo je bijeli Porsche – jednom je na televiziji vidio kako igraju bowling. I vidio je Porsche koji možeš osvojiti ako nešto kupiš i ispuniš kupon. Uz taj drugi Porsche, koji je na televiziji blistao crveno poput slavine za toplu vodu u tuševima Doma za nezbrinutu djecu, privijale su se djevojke dugih nogu, kao prevučene blistavom opnom. Milovale su automobil kao da je živ i kao da su već unaprijed voljele vlasnika koji će ga osvojiti. Tada mu se činilo da ljubav, o kojoj svi toliko govore, i znači da budeš takav da te požele imati. Samo nitko ne može dobro objasniti kako se to po10

Disanje u mramor KB.indd 10

14/10/19 12:46

stiže. Ljepotice koje su se splele oko crvenog Porschea kao vrpce oko poklona, imale su duge vitke noge – on nigdje takve nije vidio; djevojke i žene iz Doma imale su šira tijela i bile su mekih stražnjica koje se on bojao dugo gledati, njihove noge bile su krupne, čvrsto su se upirale o zemlju i u hodnicima podizale popriličnu buku. Televizijske ljepotice vjerojatno se specijalno legu i uzgajaju kao posebna vrsta kokoši da bi se poslije privijale uz taj Porsche – zaključio je tada, držeći dlan na uspaljenom rasporku hlača.

Bijeli Porsche smanjio je brzinu i zaustavio se. Tek tako, ali odmah je osjetio da je to zbog njega. Pravio se da nije primijetio. Kad se približio ne usporavajući korak, otvorila su se prednja vrata.

– Daleko ideš? Sjedni, povest ću te.

Prestrašio se da je to ona – svijetli kostim i na sljepoočnicama od sunca pozlaćena kosa i miris – taj miris i svjetlucavom Lycrom obavijeno stopalo – kao i ona, žena je vozila izuvši cipele – za svaki slučaj upamtio je sve detalje. I pocrvenio je tako jako da mu je na tren pao mrak na oči... To nije mogla biti ona, čak i nakon toliko godina, samo ne u ovome Porscheu. I onaj miris – iako sličan, i zvuk glasa, i tanki članci prstiju – poput malih kruna iznad upravljača, bili su samo domišljata krivotvorina.

Sjeo je. Sprijeda, pokraj žene.

Automobil je krenuo. Klizio je cestom tiho i skladno, poput noža u maslacu. Žena je nešto pitala i on je shvatio 11

Disanje u mramor KB.indd 11

14/10/19 12:46

da mora samo lagati, sve lagati – ne smije reći ni mrvicu istine. Njima se ne smije reći istina. I, na kraju krajeva, on je ni ne poznaje i ne želi je znati. Osim toga, njemu se samo u početku činilo – dok je bio manji – da je njima istina važna. Ona im zapravo nije potrebna, oni žele čuti samo ono što im se sviđa. Nije jako razmišljao što bi žena željela čuti – vjerojatno isto ono što i svi – sive detalje koje ne primijetiš, nalik jedan na drugoga poput joha uz cestu.

Ljutilo ga je što ga žena prisiljava na razmišljanje i brbljanje. Slušao je njezin dubok, lijen glas i, prilično odugovlačeći s odgovorima, promatrao je nježnim dlačicama pokrivenu njezinu jagodičnu kost ispod pepeljaste kose – kroz nju su istjecale kose zrake večernjeg sunca. Kao da naslućuje samovolju svjetlosti, žena je izvukla ukosnicu i, podigavši ruke s upravljača, u nekoliko vještih pokreta pričvrstila kosu na potiljku. Na ogoljenoj crti njezina lica razlegla se baršunasta sjena, zamaman trag tajne – nalik na bedro kad s njega skineš čipku – s drugim dječacima vidio je taj pokret na televiziji. Raznježio se, progutao ljepljivu slinu i u džepu hlača stisnuo nožić.

– Gdje da te pustim? – upitala je žena.

– Ovdje.

– Ovdje?... Baš – ovdje?...

U njezinu glasu, mirisu, arogantnom arsenalu pokreta ženke krila se jedva osjetna nadmoć. To ga je dovodilo do ludila.

12

Disanje u mramor KB.indd 12

14/10/19 12:46

Gurnuo joj je nožić pod grlo.

– Stani. Žena je smjesta poslušala. Odmah je shvatila da se s njim ne smije šaliti. Ni ne pogledavši nožić znala je što ju vreba pod grlom i kamo to vodi.

On je samo želio da ona zna što je on u stanju učiniti.

Samo toliko. Vidjeti to u njezinim očima. Žena nije gledala u njega – usmjerila je pogled ravno ispred sebe, u cestu koja tone u sjenama. Pokraj njih projurilo je nekoliko automobila. Oboje je istovremeno obratilo na to pozornost, a onda je on ponovno začuo njezino disanje. Ne, vidio je – zapulsiralo je u izrezu raskopčana kaputića, ispod lanene košulje.

Poželio je da ga žena dotakne. Samo nije znao kako da je za to zamoli. Kako to reći. Što oni rade kada žele da ih se dotakne. Samo toliko.

Njezin uzak, kremast dlan na njegovoj odjeći koja zaudara na jeftinu praonicu... Ne. – Što ćeš učiniti?... – upitala je.

Bilo bi bolje da nije pitala.

Jer on je znao što bi želio učiniti. Samo se to nikada, nikada neće usuditi. Ali može napraviti nešto dojmljivije, čega će se ona sjećati čitav život.

Pritisnuo je nožić i njezinim vratom potekao je tanak mlaz krvi. Žena je jauknula. Zadrhtala je, čvrsto stisnula oči, lice se naboralo i – nakon što se netom pokazalo tako mirnim 13

Disanje u mramor KB.indd 13

14/10/19 12:46

i ponosnim – sada podsjeća na izgužvanu čipku strgnutu s bedra.

On proguta obilnu slinu.

– Klekni. – izusti on. Ne bi to želio reći jer stid ga je izgovoriti. Bolje da ona pročita njegovu misao i posluša ne prisiljavajući ga da se ponižava, no ona to ne može i zato će je kazniti. Žena klone na gumeni otirač, grudi pritisnute upravljačem izgledaju kao dvije male kune spremne na bijeg – oštre njuškice probijaju se iz lanene košulje, penju se tražeći izlaz.

– Što hoćeš? – šapće ona.

On ne zna. Samo mu se sviđa držati je pod oštricom noža, sviđa mu se njezin šapat, njezina mekoća, može joj narediti bilo što, ali ne može se dosjetiti što bi joj još mogao narediti... Boji se dotaknuti je prstima, samo nožićem, samim vrškom, ali preko njega ne prelazi ona toplina njezine kože. Sagne se do ženina vrata i njuši, njuši zgušnjavajuću rupu na vratu – on ju je napravio, on je rastvorio njezino tkivo, on je oslobodio taj miris i njegovim preponama razlijeva se i bruji zadovoljstvo osvajača, širi se do samih sljepoočnica...

On otegnuto zastenje, zagnjuri nos u ranicu na ženinu vratu, a istovremeno napetost izbije takvom silinom da gotovo izgubi svijest. Žena otvori oči i smireno gleda cestu. U njegovim hlačama toplo je i mokro, ljepljiv je i ranjiv poput netom za14

Disanje u mramor KB.indd 14

14/10/19 12:46

metnutog ploda i tako ga je stid da bi bio u stanju zadaviti je i na djeliće izbockati tu brzu cestu i šumu.

– Kurvo... – šapće on. – Kurvo, kurvo! – viče. – Kako da iziđem?!...

Vrata se ne otvaraju. Gledajući ispred sebe žena se polako pomakne. Začuje se prigušen zvuk – on jurne van i probija se kroz niske johe u polumrak šume.

Pribrao se pokraj lisičje jazbine. Iste one kraj koje je prije četiri godine, zadržavši dah, promatrao lisicu i lisičiće, a kad se vratio k njoj samo je plakao i nije znao objasniti što se dogodilo. Sjene su postajale duže, svježina iznad obronka disala mu je u leđa, oštra krilca lastavica bolno su ga probadala oko srca – neće valjda biti kiše – njegova krv odjednom je tako teška i spora...

Rupa je gledala ravno u njega – poput raširene, netrepćuće zjenice.

Od nje se širio miris na duže vrijeme nepromijenjena rublja, kao u njegovim snovima, gnusna i svoja, a uokolo je pulsirao vruć i vlažan narančast pijesak. Ni daška vjetra.

Drveće i lastavice utihli su. Krv je stala. Samo je pijesak, samo taj pijesak, pulsirao poput grozničave moždane kore, a on je uranjao u njega ne shvaćajući što čini, uranjao je tako majušan kao da je putem rasuo tijelo u šikarama brusnica kao da je iskliznuo iz njega kao iz iznošene odjeće i ostavivši ga lebdjeti među johama jako je žurio da ga ne dostignu i ne ometu prinošenje žrtve pijesku koji je disao 15

Disanje u mramor KB.indd 15

14/10/19 12:46

poput duše koji je uvijek zadovoljan njime koji odnosi bol zasipa staze grozničavim mislima........................

Ležao je pritisnuvši koljena uz grudi, gurnuvši glavu u mračnu, vlažnu rupu, među stisnutim zubima škripao je pijesak. Izvukavši glavu osjetio je strujanje, poput hladne tkanine koja se spušta na lice. Lijevu ruku je na nekoliko mjesta bio zarezao nožićem – na usirenim ranicama svjetlucala su zrnca pijeska. Tako mu se događalo i u Domu za nezbrinutu djecu. Jednom su mu čak doveli neku ženu.

Ona ga je ispitivala uperivši u njega prodoran pogled.

Samo ga je ispitivala, no nije se ljutila ako on ne bi odgovarao. Htjeli su da otkrije dječaka koji mu je prodao nož.

No on se samo podrugljivo smiješio.

Lako je pronašao put, iako su se u jeliku već skupljale sjene i njegovo ubrzano disanje koje je odjekivalo u lukovima grana vraćalo se u obliku priviđenja. Opet se ugrijao hodajući. Na prosjeci je sipilo, u nos su se zabadale tople iglice kiše. Trgnuo se – na kuhinjskom prozoru već je gorjelo svjetlo – kroz sunčani splet doklizio je zagušljiv val – drugi prozori, čini se, bili su mračni – nisu valjda svi oni u kuhinji.

Držeći se šume krenuo je naokolo prema zapuštenoj staji koja se još uvijek nazirala nedaleko. Disao je tako glasno da se, kad se u kuhinji odjednom ugasilo svjetlo, prestrašio da su ga čuli. No svjetlo je samo preskočilo na drugi prozor – u toj, najvećoj sobi gledali su televiziju i ispravljali učeničke bilježnice.

16

Disanje u mramor KB.indd 16

14/10/19 12:46

Nisu držali životinje. Staja je služila kao spremište, a susjedima su dopuštali da u pregradama drže sijeno – pa ionako su stajale prazne. Oslušnuo je – po krovu je lupkala rijetka kiša, sijena nije bilo mnogo, možda čak lanjskog, no u polumraku su suhe stabljike pucketale kao žive.

Po mirisu je pronašao hrpe sijena i svalio se na njih.

On je ovdje bio jedini tako velik i taman, drugi su pucketali uokolo, boli ga, golicali i, svladavši ga kao neizbježnu prepreku, skakutali svojim putevima.

Možda bi i on htio znati, popevši se tako, otići i gotovo. Čini se da je plakao.

Dugo, dugo u gostoljubivu i mirisnu slamnatu tamu. Suze bi se istog trena utopile u slamke, kao da ih nije ni bilo. Odmorio se, omlitavio poput iscijeđene tkanine i posljednji grčevi plača otkotrljali su se niz prste u sijeno.

Zatim se lupkanje kiše stišalo, izgleda da se vani razvedrilo, kroz pukotine na daskama ušuljalo se večernje sunce. On nije spavao, samo se uvukao u klupko tame, a ta tama bila je mračnija od polumraka u staji. Postupno je navirao iz njega poput zatrovane krvi i bio je strašan i sladak. Osjećao je aureolu koja ga štiti kad se on širi uokolo poput tople mrlje mokraće. Nije spavao, uistinu oka nije sklopio, bio je budan kao nikad, jer tama je zahtijevala budnost, no zašto onda nije čuo one korake – ta trava 17

Disanje u mramor KB.indd 17

14/10/19 12:46

uvijek šušti kada hoda čovjek, čak tako tih i lak kao ovo, ovo dijete.

Ovo se pojavilo ovdje tiho i neočekivano. Razbjesnilo ga je kad je ono njega prvo ugledalo, stajalo je tu i zurilo u njega, dok je on tko zna što radio. Ovo je bilo takvo – sve bi vidjelo prvo, kao da mu je zbog nekih zasluga odozgo bilo dopušteno tako gledati. Izgledalo je gotovo nepromijenjeno, koščatih, bolešću izoštrenih crta lica – poput blijede trave, tek su sada njih dvojica bili istog uzrasta.

Iznenađenje je na tren spojilo djecu u jedan nepovjerljivo podrhtavajući predmet, no ubrzo se među njih uvuklo pakleno metalno zvečanje – ovo je od iznenađenja ispustilo bicikl. Vjerojatno je došao uzeti bicikl, povukao ga je od zida, tada primijetio njega i ostao bez riječi.

Obojica su se trgnula, kao prodornom bukom prepolovljena na dva dijela i opet se vratila svatko sebi.

– Iljuša?... – prošaptalo je dijete.

Poskočio je bez razmišljanja. Samo mu je bijes zapulsirao u sljepoočnicama. Kao da je sve bilo unaprijed odlučeno, pa čak nije on to smislio.

To nije bilo namjerno.

Samo je u njemu uvijek bila pritajena snaga.

Uspio je samo napipati nožić u džepu hlača kad se poput opruge odrazio od zemljanog poda.

On ne zna taj pokret, uistinu ga još nijednom nije napravio, ali kao da ga je sanjao, dugo, dugo, san za snom i 18

Disanje u mramor KB.indd 18

14/10/19 12:46

odjednom je tu, poput munje koja se oduvijek u njemu krila, on sâm ne treba činiti ništa, mora se samo povući i pustiti tu silu koja bolje od njega zna, i što eto još i još i još i nije valjda..................... krv poprska žbice bicikla koje blješte na suncu i crna rupa rasplinjuje se na bijeloj košulji, travke su blijede samo izvana, no kad ih prerežeš, iz njih izbija tako nevjerojatna boja, da možeš poludjeti kako je pohlepna i svijetla, kako je prisiliti na šutnju, kako izdržati, kad bi samo znao, da je tako je li to on i tko je on on je to učinio pa što zar uistinu ____________________________ ______________________________ ______________________________ koraci kroz travu, pucketanje se približava, pa što onda pepeljasta kosa, neobuzdana, pucketa poput sijena, 19

Disanje u mramor KB.indd 19

14/10/19 12:46

hrli preko vrata prelivenih zalaskom sunca, izbija iz lebdeće svile cvjetnog uzorka, i mahanje krila odjednom omlohavi, sve se zaustavi one oči kristalna šarenica, ovdje su se tučci i prašnici smješkali leteći ukrug – preplavila ih je, potopila ona isparavajuća u koju gleda – i kriiiiiiiik kriiiiiiii kriiiiiiii _____________________________ ______________________________ ______________________________ no i što no i što pustite me tijesno je tu, svijetlo je tu i možeš se ugušiti kako blizu je ona tek sada tek sada odvojivši pogled od one otvorene svijetle tek sada ga prepoznaje – Ilja?... – šapće. – Ilja, ti si?... Ti, Ilja?... Ti?...

Ona je.

Izabela.

20

Disanje u mramor KB.indd 20

14/10/19 12:46