Hrvoje Mesić: Baština, emocija, identitet - ulomak

Hrvoje Mesić BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 1

09.10.2022. 20:05

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Hrvoje Mesić BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

© Hrvoje Mesić i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2022.

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nives Tomašević Recenzenti akademkinja Dubravka Oraić Tolić izv. prof. dr. sc. Marijana Tomić

Baština emocija identitet_OK.indd 2

09.10.2022. 20:05

Hrvoje Mesić

BAŠTINA, EMOCIJA, IDENTITET

Zagreb, listopad 2022.

Baština emocija identitet_OK.indd 3

09.10.2022. 20:05

Baština emocija identitet_OK.indd 4

09.10.2022. 20:05

Petri

Sine, poniznošću časti samog sebe i cijeni sebe svojom pravom cijenom.

(Sir 10, 28)

Baština emocija identitet_OK.indd 5

09.10.2022. 20:05

Baština emocija identitet_OK.indd 6

09.10.2022. 20:05

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 TEORIJSKA POLAZIŠTA 1. DRUŠT VENO-HUMANISTIČKI PRISTUP MEĐUODNOSU BAŠTINE, EMOCIJE I IDENTITETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Crni rub razlike ili što ne smijemo zaboraviti?! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Metakulturalnost baštine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Emocionalni obrat ili drugo lice prošlosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Digitalna humanistika: baština koja diše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 PRAKTIČNI MODELI ANALIZE 2. BOLEST U BAŠTINI – „DA U SLUČAJU OBOLJENJA NE POSTUPA SVOJIM ŽIVOTOM LAKOUMNO!“ . . . . . . . . . . . 65 Virus (influenza) in hereditate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Kulturološka slika grada Osijeka u zdravstvenim zapisima od 1914. do 1918. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Pandemija španjolske gripe u Osijeku 1918. godine . . . . . . . . . . . . . 80 Bacteria (Vibrio cholerae) in hereditate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Kratka kulturna povijest pandemija kolere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Mjere u prevenciji i suzbijanju kolere u Osijeku krajem 19. i početkom 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 3. JOSIP BÖHM – „R ADEĆI Z A BOGA I DOMOVINU!“ . . . . . . 113 Učitelj, orguljaš, predmolitelj i poštar „u našoj domovini“ . . . . . . . . 114 Ernestinovo: interpretacija zatečenog prostora . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Josip Böhm: Drugi s druge strane zrcala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Pedagoško-glazbeni rad Josipa Böhma: „Slavonac je jogunast!“ . . . 130

Baština emocija identitet_OK.indd 7

09.10.2022. 20:05

Zapisnici odbora crkvene općine u Ernestinovu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Između razuma i emocije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 4. REKVIZICIJE U KULTURI SJEĆANJA GRADA OSIJEKA TIJEKOM PRVOG SVJETSKOG RATA – „DOK ZVONO NE TRESNE O KAMENO TLO I ZAJEČI GLASNO I BOLNO!“ . . 163 Reflektivna nostalgija: crkveni zvonici, zvona i nedovršeno sjećanje 164 Rekvizicija kao instrument u „ratu iscrpljenja“: kulturološka interpretacija osječke svakodnevice . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Prikrivanje tišine: rekvizicija zvona crkve sv. Mihaela Arkanđela, Osijek-Tvrđa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 U svrhu „postizanja pobjede“: „Tako ratna furija ništi i zvona mira, a sve to ne će Monarhiji pomoći!“ . . . . . . . . . . . . . . . . . 202 Z AKLJUČNA R A ZMATR ANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 Literatura i arhivski izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Popis tablica i slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 Iz recenzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229

Baština emocija identitet_OK.indd 8

09.10.2022. 20:05

PREDGOVOR

Neprekidne su znanstvene potrebe za interdisciplinarnim pristupima u humanističkim i društvenim znanostima s osobitim naglaskom na istraživanje kulture, znanosti i umjetnosti. Ova knjiga rezultat je autorova zanimanja za humanističke i društvene rasprave o međuodnosu baštine, emocije i identiteta u suvremenim bavljenjima kulturnom prošlošću i teorijom kulture, posebice u kontekstu uokviravanja mjesta baštine. Promatrajući arhivsko gradivo kao temeljni korpus analize u proučavanju međusobne povezanosti kulture i prostora te kao korpus koji ostavljajući trag u prostoru sudjeluje u stvaranju pojedinačnog i grupnog identiteta, autor argumentira važnost baš­ tinskih ustanova u razumijevanju i interpretaciji gradiva, kao i u njegovom predstavljanju javnosti.

Knjigu čine četiri poglavlja: uvodna teorijska studija i tri praktična modela analize i interpretacije baštinskoga gradiva.

Prvo se poglavlje, kao teorijska studija, odnosi na međusobnu povezanost baštine, prostora, identiteta, emocija i misli ljudi budući da je, prema Lebbeusu Woodsu, prostor praznina, a ljudi neprekidno osjećaju snažnu potrebu da tu prazninu ispune sadržajem vlastite prisutnosti. Ovo ispunjavanje može biti mentalno ili fizičko, ili oboje. Ali ako prostor postoji u svijesti koju nije moguće ispuniti (jednostavnije rečeno: svijesti koja nije ispunjena), takav prostor predstavlja nepoznanicu. Drugim riječima, predstavlja nešto nepodnošljivo. Nužno je, stoga, prepoznati skrivene, zaboravljene i fragmentirane slojeve kulturološke povijesti prostora sadržane u baštinskim institucijama istoga prostora.

U nastavku uvodne studije autor problematizira i objektivnu procjenu normativne uloge arhivskih dokumenata i izvora (vremenski i prostorno različitih materijala) unutar emocionalne zajednice oko jedne karizmatične osobe modelom proučavanja povijesti emocija. Naime, Zrinka Blažević ističe kako porast zanimanja za povijest emocija u posljednjih nekoliko desetljeća, ne samo u povijesnim znanostima, već i u književnopovijesnim te kulturološkim istraživanjima, reakcija je na sve popularnije istraživanje emocija u psiholo9

Baština emocija identitet_OK.indd 9

09.10.2022. 20:05

giji, sociologiji, neuroznanosti i antropologiji. Ponajprije se povijest emocija oblikovala unutar anglosaksonskih historiografija, a svoj je vrhunac ostvarila nakon 11. rujna 2001., odnosno terorističkog napada na SAD, a približila se neuroznanostima i znanostima o životu, što znatno otežava ambiciju historije emocija da emocije instituira kao legitimni predmet historijskog istraživanja, već i da ih promovira u novu analitičku kategoriju koja će strukturno izmijeniti interpretaciju i razumijevanje historijskih procesa.

Nadalje, razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije i promicanjem koncepata knjižnice bez zidova i učiniti stvari (baštinu) vidljivima aktualiziraju se digitalizacija i virtualizacija kao spona između instrumentalizacije interesa suvremenoga korisnika i zahtjeva za znanjem. Štoviše, promjene u razvoju informacijsko-komunikacijske tehnologije krajem 20. i početkom 21. stoljeća donijele su mnoge izazove kako u društvenim tako i u humanističkim znanostima. Marijana Tomić ističe kako je upravo spoj starog i novog – baštine čuvane u baštinskim ustanovama i tehnoloških inovacija koje sve više prožimaju svaki aspekt našega života – našao zajednički jezik pod nazivom digitalna humanistika, nazivom koji u sebi donosi promjenu paradigme humanističkih znanosti i uključivanje istih u društvene znanosti, a čiji je začetnik isusovac Roberto Busa koji je prvi počeo primjenjivati računalnu tehno­ logiju (i računalnu lingvistiku) u humanističkim znanostima. Naime, David M. Berry, jedan od vodećih teoretičara digitalne humanistike, smatra da je, suočavanjem s masovnom transformacijom znanja, društva i kulture koja je u digitalnom dobu, nadovezujući se na ranije generacije računalnih pristupa humanističkim istraživanjima – s naglaskom na stvaranju, očuvanju i tumačenju kulturnog zapisa – digitalna humanistika uvelike proširila potencijalnu moć i doseg humanističkih disciplina, kako unutar akademske zajednice, tako i izvan.

Baština je, dakle, konstitutivni element identiteta, kulture i emocije.

Nakon uvodnog poglavlja autor predstavlja tri praktična modela analize.

Prvi model se odnosi na problematiziranje bolesti u baštini. Naime, od pojavljivanja prvih zaraznih bolesti, poput kuge i boginja, koje su utjecale na kulturnu, političku i vojnu povijest svijeta, dogodilo se toliko novih bolesti da je i teorija kulture opisala iste bolesti u brojnim znanstvenim knjigama, časopisima, esejima, popularnoj literaturi itd.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je u ožujku 2020. godine bolest COVID-19 pandemijom, sto godina nakon pandemije španjolske 10

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 10

09.10.2022. 20:05

gripe (1918. – 1920.). Brzo širenje i poguban utjecaj bolesti rezultirao je strahom, socijalnim udaljavanjem, smanjenim interakcijama, samoizolacijom i zatvaranjem kako bi se povećala sigurnost stanovništva. Katastrofa izazvana koronavirusom, koja se još uvijek događa u cijelome svijetu, negativno utječe i na dobrobit te cjelokupno mentalno zdravlje, a što zahtijeva, osim u znanstvenim područjima biomedicini i zdravstvu, trenutni međunarodni odgovor i unutar humanističkih te društvenih znanosti. Naime, Bauman strah definira kao ime koje dajemo neizvjesnosti, našem nepoznavanju prijetnje i toga što nam je činiti – što možemo i što ne možemo učiniti – da je zaustavimo u mjestu – ili da se od nje obranimo ako ne možemo zaustaviti. Svijest o osobnom vremenu u zbilji čija se ograničenost pojavila isključivo kao posljedica stanja u kojem se tijelo našlo u jednome trenutku, u trenutku bolesti ili epidemije, kroz kodiranje straha, referira se na tekstove kojima autori propituju moguće posljedice pojedinačnoga stanja na širi socijalni i politički kontekst.

A(rhivi)K(njižnice)M(uzeji) zajednica također se prilagodila uvjetima pandemije te je svoju djelatnost modificirala mrežnom okruženju nastojeći ipak ponuditi virtualizaciju kulture kao odgovor na krizu pandemije. Baštinske institucije povećale su svoju prisutnost na internetu i društvenim mrežama predstavljanjem svoje građe i prijenosom sadržaja uživo, kao i stvaranja virtualnih izložbi i šetnji kao odgovor na fizičko distanciranje od kulture.

U istome trenutku poraslo je i zanimanje znanstvenika društveno-humanističkoga profila za teme proučavanja bolesti – virusa/bakterija – u baštinskim institucijama, odnosno njihovoj građi – tzv. virus/bacteria in hereditate.

Tako je primjerice u baštinskoj škrinji Državnog arhiva u Osijeku zabilježen niz zanimljivih kulturoloških činjenica tijekom pandemije španjolske gripe (influence) 1918. godine ili kolere tijekom povijesti, a koje su zahvatile i grad Osijek, čija se referentnost naglašava dokumentarnim prilozima, tabličnim prikazima o broju zaraženih i umrlih, kao i skicama npr. prostora (baraka) za izolaciju zaraženih bolesnika. Dokumentarni prilozi uspijevaju kod čitatelja i istraživača kulturne baštine projicirati svijest o tome kako su pročitani zapisi svjedočanstvo o događajima i osobama iz jednog povijesnog vremena jer oblikuju portret svakodnevlja osobe čija geografija pamćenja baštini različita iskustva prostora koji ju određuje (a logika utjelovljena u prostoru jest logika metafore). Iz njih se iščitavaju mjere zaštite koje se i danas provode u zaštiti od bolesti COVID-19, brojni su zapisi o odredbama koje je propisivao tadašnji PREDGOVOR

Baština emocija identitet_OK.indd 11

11

09.10.2022. 20:05

„Stožer civilne zaštite“. Navode se, dakle, konkretne protuepidemijske mjere koje ipak nisu uspjele suzbiti epidemiju španjolske gripe ili kolere, ali je bolest ipak nestala brzo i neočekivano. Dakle, stalno pretapanje slika iz prošlosti (virus/bacteria in hereditate) – npr. pandemija španjolske gripe 1918. godine s posebnim osvrtom na kulturološku sliku grada Osijeka prije i u vrijeme pandemije – sa zbivanjima u sadašnjosti (virus in fabula) – pandemija koronavirusa u humanistici i informacijsko-komunikacijskim znanostima – upućuje i na moguće događaje u budućnosti – postmodernu strategiju proizvodnje i nametanja različitih identiteta na svim razinama teksta i okruženja.

Drugi praktični model analize odnosi se na život i djelovanje Josipa Böhma, ernestinovačkog ravnajućeg učitelja, orguljaša, predmolitelja i poštara. Naime, u spomenici najstarije osječke župne crkve sv. Mihaela Arkanđela, za 1919. godinu, zabilježeno je da je u filijalu Ernestinovo iz Petrijevaca došao prevrijedni učitelj Josip Böhm. Osim službe učitelja i orguljaša, primio je i službe poštara te predmolitelja. U Ernestinovu tada nije bilo ni crkve ni kapelice već samo bogomolja koja je služila kao školska soba i obratno. O svemu navedenome svjedoči i nedavno pronađena u župnom arhivu „Knjiga zapisnika odbora crkvene općine u Ernestinovu“ koja sadrži zapise na 86 listova od 15. listopada 1919. pa do 30. studenoga 1927. godine s potpisom Josipa Böhma, ravnajućeg učitelja i perovođe. Böhm je, između ostalog, priredio „Crkvenu pjesmaricu“ u nakladi Ljudevita Szeklera 1916. godine, a koristila se u pučkim školama te knjigu na njemačkom jeziku „Eine Sammlung Kirchengesänge und Gebete“ koja je tiskana 1920. godine u nakladi Prve hrvatske dioničke tiskare u Osijeku te je doživjela i svoje drugo izdanje 1942. godine.

Sve knjige sastavnim su dijelom zavičajne zbirke Essekiana Muzeja Slavonije u Osijeku. U nastavku se analizira život i djelovanje orguljaša, poštara, učitelja i predmolitelja (Vorbetera) Josipa Böhma iščitavanjem župne spomenice, nedavno pronađene bilješke koju je sam Böhm napisao 1929. godine za stvaranje „Zbirke životopisa hrvatskih katoličkih kulturnih djelatnika“ Kola hrvatskih književnika te nepoznatih zapisnika odbora crkvene općine u Ernestinovu modelom proučavanja povijesti emocija. Naime, povijest emocija proučava odnose među emocijama, kulturom i identitetom koji se neprestano međusobno prožimaju. Iako je bio pripadnik manjine (Drugi), Böhm je svojim kulturnim, obrazovnim i vjerskim djelovanjem izgradio Ernestinovo (selo jakog njemačkog identiteta) kao locus amoemus te tako sudjelovao u 12

BAŠTINA, EMOCI JA, IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 12

09.10.2022. 20:05

procesu oblikovanja slavonskog zavičajnog identiteta, odnosno u konačnici hrvatske nacionalne svijesti. Jedan je od ciljeva ovoga istraživanja i objektivno procijeniti normativnu ulogu arhivskih dokumenata i izvora (vremenski i prostorno različite materijale) unutar emocionalne zajednice oko jedne karizmatične ličnosti.

Na kraju, treći praktični model analize, na temelju izvorne građe arhiva Župe sv. Mihaela Arkanđela u Osijeku, Državnog arhiva u Osijeku te ondašnje periodike – „Narodna/Hrvatska obrana“ Hemeroteke Muzeja Slavonije Osijek – donosi proces rekvizicije zvona Župe sv. Mihaela u kontekstu kulturne povijesti rekvizicije, njezinog mjesta u kulturi sjećanja grada Osijeka te posljedično mapiranja crkve sv. Mihaela u ono što Pierre Nora naziva mjesto sjećanja. U tom kontekstu Karl Munzinger je 22. srpnja 1917. godine zapisao: „Ne možemo se oteti osjećaju da se sada onim, što bi trebalo propovijedati mir i liječiti bolna srca, komadaju tijela i užasnim ubijanjem nanose rane koje nikada neće zacijeliti!“ Da su zvona sastavnica nacionalnoga identiteta, znakoviti svjedoci duhovnosti i kulture te života stanovnika, dokazuje i borba mnogobrojnih župnika, crkvenih tutora i vjernika koji su pokušavali izbjeći uredbu o rekviziciji i ograničiti štetu u nestajanju mjesta sjećanja i kulture pamćenja. Sudjelovanje u kolektivnom pamćenju svjedoči pripadnosti zajednici, a zajednica okupljena u svojoj Župi sv. Mihaela nositeljica je sjećanja svoje prošlosti, identitetski trajna i konkretna. Prisjećanjem kroz okvire figura sjećanja (arhivski zapisi u baštinskoj škrinji) zajednica učvršćuje svoj identitet. To je vidljivo u ratnim neprilikama koje nisu zaobišle Župu, kada su im rekvirirana ukupno 4 zvona iako su već tada znali da ni to Monarhiji neće pomoći. Župnik Bezetzky je zapisao u Spomenici, prilikom rekvizicije zvona, ove riječi: „Tako ratna furija ništi i zvona mira, a sve to ne će Monarhiji pomoći.“ No to im je bio kohezivni element budući da su već 1926. godine, svjesni potrebe zvona, odnosno svojega mjesta sjećanja, počeli prikupljati novčane priloge za nabavu novih. Organizirane su mnogobrojne zabave, prikupljanje priloga od vrata do vrata, i prema nedavno pronađenim zapisnicima sa sastanaka župnoga odbora za nabavu novih zvona, u tome su i uspjeli 1926. godine kada su nabavljena nova zvona. Zvona su prvi puta ponovno zazvonila 2. rujna 1926. u 8:35 sati na radost župne zajednice.

Maroević će zaključiti kako će kulturna baština u svojem inventaru odražavati slijed vremena i one dosege naših predaka koji su ostavili traga u prostoru PREDGOVOR

Baština emocija identitet_OK.indd 13

13

09.10.2022. 20:05

i vremenu, ali će istovremeno dobiti i jaki nacionalni predznak kojim će predstavljati jedan od temelja nacionalnog identiteta modernih nacija.

Stoga je izuzetno važno svu predstavljenu baštinsku građu – javnu memoriju – interpretirati, zaštiti, digitalizirati i sačuvati za buduće naraštaje!

14

BAŠTINA, EMOCI JA, IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 14

09.10.2022. 20:05

TEORIJSKA POLAZIŠTA

Baština emocija identitet_OK.indd 15

09.10.2022. 20:05

Baština emocija identitet_OK.indd 16

09.10.2022. 20:05

1.

DRUŠTVENO-HUMANISTIČKI PRISTUP MEĐUODNOSU BAŠTINE, EMOCI JE I ID ENTITETA

Baština emocija identitet_OK.indd 17

09.10.2022. 20:05

Crni rub razlike ili što ne smijemo zaboraviti?!

Prepoznatljivi znakovi identiteta1 za pojedini grad igraju glavnu ulogu u čitanju značenja nacionalnog2 kulturnog identiteta.3 Kultura se koristi kako bi se opisale zajedničke vrijednosti grupe ili društva, ona je proces – skup praksi. Dakle, kultura predstavlja proizvodnju i razmjenu značenja. Tako i grad Osijek jer njegovu antropologiju karakterizira kompleksan proces proizvodnje značenja, interpretacija i reinterpretacija, uspostavljajući sisteme vrijednosti i njegove tragove prošlosti. Hall naglašava da se kulturni identitet može jedino definirati diskursom reprezentacije4 jer korištenje građe iz primjerice bogatih osječkih arhiva, knjižnica, muzeja i privatnih obiteljskih zbirki pretpostavlja selekciju sjećanja, odnosno reprezentira što želimo postati ili kako smo predstavljeni (kaleidoskop svakodnevice). Proučavanjem i analizom takve građe otvaraju se velike mogućnosti identifikacije kulturnih informacija koje je određena građa apsorbirala tijekom života. Naime, Maroević tumači kako muzejska građa svjedoči o stvarnosti, arhivska čuva odabrana, pretežito pisana svjedočanstva stvarnosti, a knjižnična nosi u sebi tumačenja i znanje o stvarnosti.5 Šola ističe kako je identitet osnova društvenog poretka dok je zadatak baštinskih institucija da učinkom mudraca pokušaju spasiti 1

Pregled pojma, kao i definicije nacionalnog identiteta, pročitati u: Skoko, Božo. 2009. Država kao brend: upravljanje nacionalnim identitetom. Zagreb: Matica hrvatska, str. 16–25.

2

Rječnik sociologije (str. 129–130.) tumači da su identiteti fluidni i promjenjivi, uključuju sličnost i različitost te se u našoj suvremenosti fragmentiraju.

3

Usp.: a) Mesić, Hrvoje; Živković, Goran. 2020. „Rekvizicije u kulturi sjećanja grada Osijeka tijekom Prvog svjetskog rata uz posebni osvrt na rekviziciju zvona crkve sv. Mihaela Arkanđela“. Šokačka rič 17: Slavonski dijalekt, znanstvena polja i područja: zbornik radova Znanstvenoga skupa Slavonski dijalekt s međunarodnim sudjelovanjem, održanoga u Vinkovcima 8. studenoga 2019. Ur. Bilić, Anica.

Vinkovci: Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, str. 209–312. b) Sablić Tomić, Helena. 2019. „Komunikacijsko i kulturno pamćenje Požege“. Heli, Rudolf. Požega kroz povijest: izbor iz kolumni objavljivanih u „Večernjem listu“ od 19. rujna 1996. do 10. prosinca 1999. Osijek: Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku; Klinika Kreativnosti, str. 675–679.

4

Usp. Hall, Stuart; Evans, Jessica; Nixon, Sean. 2013. Representation. London: Sage in association with The Open University.

5

Usp. Maroević, Ivo. 2000. „Problemi identifikacije i obrade kulturnih informacija: (u muzejima, knjižnicama i arhivima)“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko muzejsko društvo, str. 19.

18

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 18

09.10.2022. 20:05

svijet od degradacije i devaluacije zagovarajući sliku stvarnosti koja predstavlja dostojnu budućnost za čovjeka – zadatak je „i opet ‘prosvjetljenje’ (enlightenment) kroz kontemplaciju i empatiju sa svijetom oko nas: svijest o sebi, poštovanje prirode i uvažavanje znanosti kao načina razumijevanja božanske prirode univerzuma.“6 Cresswell ovakav način reprezentacije naziva moralnom geografijom jer, jednostavno rečeno, moralna je geografija ideja da određeni ljudi, stvari i prakse pripadaju u određene prostore, mjesta i krajolike, a ne u neke druge.7 Prošlost je stoga izvor iz kojeg treba crpiti8 i na koji se treba ugledati (kulturna povijest) dok je sadašnjost otklon od zamišljenog poretka stvari (pogled preko ramena). Identitet grada, između ostalog, veže se i uz etnos i geografsko područje uz supostojanje u vremenu, fluidno prolazeći kroz mnogobrojne oblike i transformacije. Gradovi su se urezali u biografije dok su životni putovi i sudbine iscrtani topografijom istih gradova.

Kao prostori i poprišta svakodnevne prakse, gradovi pružaju dragocjene uvide u povezanost makroprocesa i oblikovanja ljudskog iskustva te na taj način postaju središta istraživanja kulturnih i društveno-političkih manifestacija urbanog života i svakodnevnih praksi oslikanih u urbanim etnografijama.9 Pamćenje, koje je doživjelo društveni procvat u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, jamči prostorno-vremenski kontinuitet (temporalna trostrukost: povezivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti), ono je pretpostavka identiteta10 prostora, no zbog svoje krhkosti stremilo je promjeni identitetske paradigme razvoja i kulturi zaborava što vodi do nesigurnosti identiteta.

Naime, svaka zajednica, prema Allanu Megillu, traga za samoodređenjem, odnosno za više pozivanja na sjećanje i zaborav.11 Nadalje, prostornost je, 6

Šola, Tomislav. 2001. „Poslanje muzeja ili Što će nam muzeji? = The mission of the museum or What do we need museums for?“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, str. 17.

7

Usp. Cresswell, Tim. 2008. „Moralne geografije“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 173.

8

Usp. Higson, Andrew. 1989. „Nacionalnost“. Uvod u studije medija. Ur. Briggs, Adam; Cobley, Paul.

Beograd: Clio.

9

Usp. Low, Setha M. 2006. „Uvod: teorijsko promišljanje grada“. Promišljanje grada: studije iz nove urbane antropologije. Ur. Low, Setha, M. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 18.

10 Usp. Sablić Tomić, Helena. 2002. Intimno i javno. Zagreb: Naklada Ljevak, str. 34–37.

11

Usp. Megill, Allan. 2007. Historical Knowledge, Historical Error: A Contemporary Guide to Practice.

Chicago: The University of Chicago Press.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 19

19

09.10.2022. 20:05

prema Martinu, općepriznata kao ključna dimenzija u oblikovanju društvenih identiteta: identiteti se razumiju „kao nešto što se stvara u povezanosti sa specifičnim mjestima, i teritorijalnim i društvenim.“12 Rogić tematizira da je „identitet društvenog sudionika poopćeni simbolični sklop s pomoću kojeg društveni sudionik oblikuje cjelovitost opstanka ili pojedini aspekt.“13 Stoga, pamćenje svoje povjerenje polaže u pisanu dokumentarnu riječ (baštinsku škrinju) zbog mogućnosti svoje reaktualizacije14, odnosno prostor i sjećanje sastavnim su dijelom identiteta društvenog sudionika. Maurice Halbwachs 1920-ih godina (međuratne godine) navodi kako je pamćenje društven, a ne individualan fenomen, sjećanje je za njega historijski i polimorfno uvjetovano pri čemu sjećanje nije „vlasništvo pojedinačnog uma, a sam čin pamćenja nije psihički proces povezan isključivo s pojedinačnom osobom (...) pamćenje je društven fenomen, a sjećanje raznovrsna i promjenjiva zbirka materijalnih artefakata i društvenih praksi.“15 Njegova je, dakle, temeljna postavka da je homogenizacija kolektivnog pamćenja jače prisutna u modernim nego u tradicijskim društvima jer moderna društva jače kontaminiraju svijest svojih članova.16 Nadalje, njemački egiptolog Jan Assmann popularizirao je pojam kulture sjećanja napominjući da kolektivno sjećanje, u svrhu svoga opstanka, mora postojati u konkretnim oblicima, na konkretnim mjestima, s konkretnim događajima. Stoga i definira tzv. figure sjećanja: „Koliko je mišljenje apstraktno, toliko je sjećanje konkretno. Ideje moraju biti doživljene kroz čula prije no što kao predmeti mogu pronaći put u pamćenje. Pritom se pojam i slika neraskidivo stapaju. Da bi se učvrstila u sjećanju grupe, istina mora biti predstavljena u konkretnom obliku događaja, osobe, mjesta. S druge strane, da bi događaj nastavio živjeti u grupnom sjećanju, mora biti obogaćen smi12 Martin, James. 2008. „Identitet“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 136.

13

Rogić, Ivan. 2003. „Hrvatski nacionalni identitet i društvene elite“. Hrvatski identitet u Europskoj uniji. Ur. Baloban, Stjepan. Zagreb: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, str. 18.

14 Usp. Gillis, John R. 2006. „Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 173.

15

Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. 2006. „Zašto pamćenje i historija?“. Kultura pamćenja i historija.

Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 12.

16

Usp. Halbwachs, Maurice. 1992. On collective memory. Chicago; London: Chicago University Press, str. 48–50.

20

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 20

09.10.2022. 20:05

slom važne istine. Svaka osoba i svaka historijska činjenica pri svom ulasku u pamćenje transportirana je u nauk, pojam, simbol; dobiva smisao, postaje elementom sustava ideje društva. Iz te igre pojmova i iskustava nastaju, kako ćemo ih nazvati, figure sjećanja.“17 Njihovu posebnost karakteriziraju tri značajke: (1) konkretna vezanost uz vrijeme i prostor: sadržaji sjećanja vezani su uz vremensku komponentu kroz pravremenske ili izvanredne događaje i kroz periodični ritam sjećanja. Sklonost lokaliziranju vrijedi za svaku zajednicu s ciljem stvaranja i osiguravanja prostora koji će služiti za interakciju članova zajednice, isticanje simbola njihovih identiteta te mjesta njihovih sjećanja; (2) konkretna vezanost uz grupu: vezanost uz grupu na koju utječe kolektivno sjećanje članova grupe budući da se ono ne prenosi svakome.

Nije važan samo prostor i vrijeme sjećanja, već ono mora biti i identitetski konkretno, odnosno pamćenje je vezano uz stvarnu i živu grupu. Društvena grupa koja se oblikuje kao zajednica sjećanja čuva svoju prošlost zbog trajnosti i posebnosti; (3) mogućnost rekonstrukcije kao autonoman postupak (ne postoje čiste činjenice sjećanja). Pamćenje ne rekonstruira samo prošlost, veći i iskustvo sadašnjosti i budućnosti.18 Assmann također definira razlike između komunikacijskog i kulturnog pamćenja. Kulturno pamćenje svoj fokus zadržava na fiksne točke u prošlosti. U njemu se prošlost kao takva ne može održati, već se prošlost štoviše „zgrušava u simboličke figure za koje prijanja sjećanje.“19 Za kulturno pamćenje bitna je upamćena povijest, bolje rečeno, činjenična povijest transformirana u upamćenu, a potom u mit. Mit je „pripovijest koju pričamo kako bismo neku sadašnjost osvijetlili iz perspektive početka.“20 Komunikacijsko pamćenje sadržava sjećanja na recentnu prošlost. Kao uzorni model ovakvoga sjećanja uzima se generacijsko pamćenje koje „povijesno prirasta uz grupu, nastaje u vremenu i prolazi s njim, točnije: njegovim nosiocima.“21 Francuski povjesničar Pierre Nora će naglasiti da je 17

Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 53–54.

18 Usp. Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago.

Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 41–52.

19

Assmann, Jan. 2006. „Kultura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 61.

20 Isto, str. 61.

21

Isto, str. 59.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 21

21

09.10.2022. 20:05

za njega sjećanje život jer ga uvijek „prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima.“22 Sjećanje je individualno, kolektivno, mnogostruko dok, s druge strane, povijest pripada i svima i nikome – sjećanje se „ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, u gesti, slici i objektu, a povijest se drži samo vremenitih kontinuiteta, evolucija i odnosa među stvarima. Sjećanje je apsolut, a povijest spoznaje tek ono relativno.“23 Dakle, kod Assmanna događaj prerasta u uspomenu (kulturno pamćenje), a u Pierra Nore mjesta sjećanja (lieux de mémoire) su u središtu znanstvenoga proučavanja (spomenici, knjige, komemorativne ceremonije itd.). Baš poput crnog ruba razlike – u vrijeme precizno izrađivanih crno-bijelih fotografija rub je jamčio novinskom čitatelju i gledatelju da mu pred očima nije rekadrirani svijet, odnosno taj crni rub činio je razliku između istine i laži.24 Kuljić s pravom zaključuje da pravo „mjesto sjećanja obuhvaća semantički prostor koji se prostire između povijesnog događaja i njegovog današnjeg sjećanja, između povijesti i njegove upotrebe.“25 Francuski filozof Paul Ricoeur navodi dva važna pojma u svojem poglavlju o zaboravu u knjizi „Memory, History, Forgetting“: zaborav povezan s problemom pamćenja i ovisnosti o prošlosti te iskupljenje povezano s osjećajem krivnje i iskupljenjem prošlosti. Ricoeur definira pamćenje kao borbu protiv zaborava uz vjerodostojno, pouzdano i točno prikazivanje prošlosti. Ukoliko ovakva definicija nije u potpunosti ispunjena, onda je zaborav neminovan. Dakle, „pouzdanost sjećanja ovisi o dijalektici prisutnosti i odsutnosti reprezentacije prošlosti, prisutnost odsutnosti je zapravo reprezentacija prošlosti.“26 Stoga je, prema Ricoeuru, rješenje u iskustvu, odnosno u postojanju izvorne impresije, a u trenutku impresije javlja se sjećanje. Zaborav 22 Nora, Pierre. 2006. „Između pamćenja i historije. Problematika mjesta“. Kultura pamćenja i historija.

Ur. Roksandić, Drago. Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 137.

23 Isto, str. 133.

24 Usp. Jergović, Miljenko. 2016. „Crni rub razlike = The Black Border of Difference“. Oris: časopis za arhitekturu i kulturu življenja. God. 18, br. 100, str. 242–265.

25 Kuljić, Todor. 2006. Kultura sećanja. Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti na zapadnom Balkanu.

Beograd: Čigoja Štampa, str. 110.

26 Ricoeur, Paul. 2014. Memory, History, Forgetting. London: The University of Chicago, str. 414; 431.

22

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 22

09.10.2022. 20:05

može nastupiti brisanjem tragova sjećanja koji su dokumentirani, a čuvaju se i u ljudskom sjećanju. Dokumentarne zapise je moguće uništiti, a i sjećanje je podložno manipulacijama. Walter Benjamin u tom kontekstu ističe: „Tko god je izašao kao pobjednik sudjeluje do današnjeg dana u trijumfalnoj povorci u kojoj sadašnji vladari gaze preko onih koji leže ničice“, a usput i oblikuju i politiku pamćenja. Za razliku od pamćenja, Le Goff tumači kako povijest uzima istinu kao normu – „pamćenje nije povijest već jedan od njezinih predmeta i početni stupanj razvoja.“ Shvaćeno kao obveza, sjećanje i zaborav imaju moralnu dimenziju jer, prema Walteru Benjaminu, „ništa što se dogodilo ne smije za povijest biti izgubljeno. Samo spašenom čovječanstvu u potpunosti pripada njegova prošlost. A to znači: samo spašeno čovječanstvo može u svakom trenutku navoditi svoju prošlost. Svaki proživljeni trenutak postaje citation ‘à lè ordre du jour’ – a taj je dan, dan posljednjeg suda.“27 Patrick Hutton naglašava da je sama povijest zapravo umjetnost sjećanja, ali ona koja predstavlja svjesna sjećanja prošlosti, umjesto da naglašava društveno ponavljanje prošlosti u svakodnevnoj sadašnjosti.28 Ovakav način znanstvenoga tumačenja problematizira i David Atkinson koji smatra kako se baština i baštinski lokaliteti sve više mobiliziraju kao važni kulturni, politički i ekonomski resursi u našemu suvremenom svijetu postajući dijelom tzv. paketa globalnoga turističkoga prometa, a lokalna se prošlost mobilizira kako bi se mjesto prodalo u sadašnjosti. Stoga je ono što neki „nazivaju industrijom baštine često ugrađeno u konzumiranje povijesnih mjesta.“29 Zato se baština suočava s dva velika problema: moćne skupine često promiču sektaške pretenzije na prošlost zbog vlastitih ciljeva (isključivanje različitosti prikrivanjem pluralnih, složenih i raznolikih povijesti ispod jednodimenzionalnih narativa) dok je drugi problem to što spomenuti pristrani narativi nalaze i materijalan oblik, pomažući u konstruiranju baštinskih lokaliteta i prostora u našemu suvremenom svijetu (mozaici prostora 27 Kramarić, Zlatko; Banović-Markovska, Angelina. 2013. Politika, kultura, identitet: (interkulturni dijalog). Zagreb; Osijek: Školska knjiga; Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku; Grafika, str. 157–161.; 213.

28 Usp. Hutton, Patrick. 2003. History as an Art of Memory. Hanover; London: University Press of New England, str. 127.

29 Atkinson, David. 2008. „Baština“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 189–190.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 23

23

09.10.2022. 20:05

odabranim verzijama baštine sve više strukturiraju naš svijet).30 Davor Mišković, parafrazirajući Thorsbija, ističe pet tipova vrijednosti baštine: (1) prije svega, radi se o estetskoj vrijednosti, (2) socijalna vrijednost kulturne baštine odnosi se na njezinu ulogu u povezivanju zajednice i na njezin doprinos stvaranju osjećaja identiteta i pripadnosti, (3) historijska vrijednost odnosi se na doprinos kulturne baštine shvaćanju povijesnih veza i odnosa kao doprinos stvaranju osjećaja kontinuiteta s prošlošću, (4) simbolička vrijednost kulturne baštine odnosi se na njezinu ulogu kao spremišta i prijenosnika značenja, (5) vrijednost autentičnosti kulturne baštine odnosi se na originalnost i jedinstvenost objekta ili prakse (znanja i vještine).31 Naznačeni tipovi vrijednosti baštine osnova su za stvaranje osjećaja identiteta i kontinuiteta kao i kulturne različitosti.

Ivo Maroević naglašava da je povijesni grad najsloženiji pojam unutar materijalne kulture jer je dokument nataloženog vremena, koji se čita u vremenu sadašnjem, ukoliko je to vrijeme savladalo jezik njegove komunikacije.

Zerubavel će reći: „Naš društveni okoliš utječe na način na koji se sjećamo prošlosti.“32 Stoga je, prema Maroeviću, stvarni identitet grada „njegova povijesna, odnosno društvena određenost u vremenu i prostoru, materijalizacija onoga procesa koji je doveo do njegova formiranja. Taj je identitet sakriven u nizu promjena koje su slijedile pošto je grad zaživio kao cjelina.“ Zbiljski identitet „dinamični je trenutak našega današnjeg bavljenja gradom, odnosno trenutak kojim smo se odredili prema sadašnjosti. To je identitet postojećeg unutar kojeg se iskazuje stvarni identitet upravo u dokumentarnosti slojeva prošlosti.“33 Grad nastaje, a sačuvani elementi njegovog stvarnog identiteta dio su dokumentacijskog značenja. Stanovnici primaju njegove poruke, objašnjavaju i komuniciraju vrijednosti oblikujući i crtajući kartu svojega postojanja. Baština, dakle, artikulira kolektivno društveno sjećanje očitujući se na jedinstvenim mjestima i očuvanim krajolicima. Jacques 30 Usp. Atkinson, David. 2008. „Baština“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 190–191.

31

Usp. Mišković, Davor. 2013. Istraživanja u kulturi. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 79–80.

32 Zerubavel, Eviatar. 2007. „Društvena sjećanja“. Diskrepancija: studentski časopis za društveno-humanističke teme. God. 8, br. 12, str. 168.

33 Maroević, Ivo. 1988. „Povijesni grad kao dokument“. Radovi Instituta za povijest umjetnosti. Br. 12–13, str. 193.

24

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 24

09.10.2022. 20:05

Derrida napominje kako arhiv nije samo mjesto za pohranjivanje i čuvanje vrijednih tragova prošlosti, već da svaki arhiv ima konzervacijsku i utemeljujuću funkciju. Proces arhiviranja stvara događaj u jednakoj mjeri u kojoj ga i bilježi.34 Tomislav Šola tumači kako su „uravnotežen, suzdržan razvoj, očuvanje vitalnih snaga identiteta, kontinuiranje vrijednosti radi preživljavanja i spasenja – osnovni zadaci ustanova i akcije baštine u tom projektu.“35 Stoga je i zadaća istraživača kulturnoga pamćenja, prema Le Goffu, demokratizacija društvenoga pamćenja.36 Dokumentarni zapisi u baštinskoj škrinji, u konačnici, odgovaraju na pitanje: Što ne smijemo zaboraviti? U ovaj proces odgovora uključuje se muzealizacija u nastojanju da se komunicira što više poruka i informacija o vrijednostima baštine (tzv. tekstura sjećanja37), integrira kulturnu baštinu sa stvarnim životom sadašnjosti, pri čemu sadašnjost postaje sve više ograničena dosezima muzealizacije u proteklim razdobljima. Maroević će zaključiti da na taj način grad živi „životom sadašnjice, ali uz stalno prisutnu prošlost koja se stimulirano zadržava kao duhovna i materijalna vrijednost.“38 Stoga se kao bitan alat analize i važno sredstvo reprezentacije u proučavanju međusobnosti povezanosti kulture i prostora nameće kartiranje. Posebice se to odnosi na kartiranje nevidljivih, zatvorenih prostora baštinskih ustanova i njihovih (skrivenih) dokumenata. Jurij Andruhovyč smatra kako sve zapravo počinje od karata kao izvora nadahnuća, a koriste se na način da se „ne vidi gdje prolazi granica, gdje završava jedno, a počinje drugo.“39 Kartiranje je, prema Denisu Cosgroveu, izvedbeni čin, prostorna aktivnost koja je uklopljena u stvaranje i priopćavanje pojedinačnoga i grupnoga identiteta, 34 Usp. Derrida, Jacques. 1998. Archive Fever: A Freudian Impression. Chicago: Chicago University Press, str. 17.

35 Šola, Tomislav. 2000. „Baštinske ustanove na razmeđu: ili gdje je granica između pravog muzeja i njegove zabavljačke inačice“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko muzejsko društvo, str. 26.

36 Usp. Le Goff, Jacques. 2015. Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja? Zagreb: TIM press.

37 Usp. Young, James. 2006. „Tekstura sjećanja“. Kultura pamćenja i historija. Ur. Roksandić, Drago.

Prevele Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 200–202.

38 Maroević, Ivo. 1996. „Identiteti povijesnoga grada: Sustavski pristup vrednovanju naslijeđene urbane strukture“. Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline.

God. 5, br. 1, str. 71.

39 Adruhovyč, Jurij. 2019. Leksikon intimnih gradova: slobodni priručnik iz geopoetike i kozmopolitike.

Zagreb: Fraktura, str. 11.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 25

25

09.10.2022. 20:05

ostavljajući trag ili oznaku u svijetu.40 Laura Šakaja navodi kako nova kulturna geografija kartu promatra kao na očitovanje kulturnoga sustava. Takav se pogled razlikuje od tradicionalnog pristupa karti. Naime, kulturnogeografski pristup podrazumijeva „da nema ‘objektivnih’, ‘neutralnih’ karata, da se kartografskim prikazivanjem zamišlja, artikulira i strukturira društveni svijet, da nema karata na kojima se ne bi očitovale društvene vrijednosti, da su sve karte u nekoj mjeri pristrane te su pod utjecajem konkretnih društvenih prilika. Značenja i utjecaj karte mogu se razmrsiti samo poznavanjem konteksta – okolnosti u kojima je karta stvarana i korištena.“41 Dakle, karte, odnosno kartiranje, reflektiraju vrijednosti društava (duhovni, politički i moralni parametri42) unutar kojih se proizvode.

Religijski identitet, nadalje, važna je pokretačka snaga kulturnog identiteta svakog naroda. Šušnjić naglašava da obuhvaća specifičan način života koji se upisuje u njenom učenju, doživljava u posebnoj vrsti iskustava, ostvaruje u njenim obredima, izražava u njenim simbolima, ogleda u vrhovnim vrijednostima, propisuje u normama, oživotvoruje u zajednicama vjernika, učvršćuje u ustanovama, otjelovljuje u svetim ličnostima, osjeća na svetim mjestima i u sveto vrijeme.43 Ivica Žižić ističe da sakralnost grada „izranja iz njegovih svetih forma: kupola, zvonika, spomenika, iz kolektivnih rituala unutar kojih generacije oblikuju svoj identitet i svoju pripadnost. Gradske su crkve mjesta gdje se sveto sabire, koncentrira i odakle zrači u urbani prostor. Ta sveta jezgra još uvijek je vidljiva u gradovima koji u svojem središtu imaju crkve i katedrale koje iznutra oblikuju duh grada.“44 Poznato je da se crkva oduvijek percipira kao jedna od nositeljica povijesti. Očekuje se njezino povezivanje s prošlošću što ju, kao dio bogate baštine, čini identifikacijskim elementom.

Antropologija društvenog sjećanja smatra da je karika s poviješću narativ ovisan o kontekstu. Prema antropologu Paulu Connertonu, iščitavanje 40 Usp. Cosgrove, Denis. 2008. „Kartiranje/kartografija“. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Ur. Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley, David; Washbourne, Neil. Zagreb: Disput, str. 61.

41 Šakaja, Laura. 2015. Uvod u kulturnu geografiju. Zagreb: Leykam International d.o.o., str. 147–148.

42 Usp. Kramarić, Zlatko. 2009. Identitet, tekst, nacija: interpretacija crnila makedonske povijesti. Zagreb: Naklada Ljevak, str. 66.

43 Usp. Šušnjić, Đuro. 2000. Religija 1–2. Beograd: Čigoja štampa.

44 Žižić, Ivica. 2012. „Grad i sveto: o fenomenu urbanoga kao izazovu kršćanskoj vjeri i liturgiji“. Živo vrelo: liturgijsko-pastoralni list. God. XXIX, br. 7, str. 6.

26

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 26

09.10.2022. 20:05

pamćenja povezanog s arhitektonskom baštinom je „stav prema određenim epizodama koje se iskazuju u sadašnjosti.“45 Upisivanje društvenog značaja u arhitekturu crkve stoga prestaje biti apstraktnom idejom te postaje stvarno mjesto sjećanja. Bilsel navodi da je Maurice Halbwachs naglašavao kako sjećanje preživljava u dugome trajanju (longue durée) samo ukoliko je „upisano u arhitektonski prostor i mapirano u urbanoj i povijesnoj topografiji.“46 Ivo Maroević uočava dva pristupa u analizi međusobne povezanosti: društveno-humanistički pristup u kojem se spomenik kulture ili povijesni spomenik prošlosti smatrao prvenstveno umjetničkim djelom u kome prevladavaju duhovne i estetske vrijednosti materijalizirane u određenom obliku, izrađene u prikladnom materijalu i postavljene u određenu sredinu, dok se drugi pristup temeljio na osnovnoj ideji da je spomenik graditeljstva prvenstveno vrijednost prostora i njegove arhitektonike, konstrukcije, funkcije i odnosa funkcije i oblikovanja u kojemu prevladavaju izražajna sredstva materijala, oblikovanja prostora i načina funkcioniranja.47 Društvena je konstrukcija sjećanja, dakle, nastajala u stvarnom suživotu ljudi i građevina. Christian Norberg-Schulz ističe kako se naša usmjerenost u potpunosti mijenja kad sudjelujemo u situaciji u kojoj građevina aktivno sudjeluje. Arhitektonski doživljaj je, dakle, nešto promjenjivo i mnogovrsno – zamišljamo postojanje jedne posebne usmjerenosti koja određuje stvarni doživljaj arhitekture. Takva se usmjerenost definira kao intencija formalnih svojstava arhitektonskog djela.48 Austrijski povjesničar umjetnosti Alois Riegl pak smatra da se osim povijesne vrijednosti, građevini treba upisati i komemorativna vrijednost kao dijela društvenoga sjećanja: „(...) sve ono što je jednom bilo, a danas više nije.

Prema najmodernijem shvaćanju s time povezujemo i sljedeću predodžbu: da ono što je jednom bilo više nikada ne može biti i da sve što je jednom bilo tvori nezamjenjiv i neumoljiv dio razvojnoga lanca. Drugim riječima, sve što je uslijedilo uvjetovano je prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se

45 Connerton, Paul. 2004. Kako se društva sjećaju. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, str. 9.

46 Bilsel, Can. 2017. „Architecture and the social frameworks of memory. A postscript to Maurice Halbwach’s ‘Collective memory’“. International Journal of Architecture & Planning. God. 5, br. 1, str. 1.

47 Usp. Maroević, Ivo. 1986. Sadašnjost baštine. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske; Društvo konzervatora Hrvatske; Sveučilište u Zagrebu, str. 42–43.

48 Usp. Norberg-Schulz, Christian. 2009. Intencije u arhitekturi. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 217.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 27

27

09.10.2022. 20:05

uistinu odigralo da nije prethodio onaj prvi dio.“49 Miroslav Tuđman, također, naglašava kako je urbani prostor poruka, štoviše on je izvor povijesnih poruka, odnosno forma društvenoga pamćenja – oni su forme društvenoga pamćenja i dio korpusa javnoga znanja. Takav način razmišljanja implicira tri polazne postavke: (1) memorijalni spomenici su forma društvenoga pamćenja, forma koja egzistira u javnome prostoru. Ta činjenica čini kodirano društveno pamćenje u memorijalnim spomenicima sastavnim dijelom javnoga znanja, (2) proizlazi iz komunikacijskih značajki poruka memorijalnih spomenika, te se poruke ne mogu semantički i verbalno organizirati i razmjenjivati istim komunikacijskim jezikom, već je njihova funkcija društveno sjećanje na implicitna očekivanja društva, vrijednosti kojima određeni društveni poredak teži, predodžbe koje društvo stvara i čuva, (3) proizlazi iz prethodne dvije – memorijalni spomenici (memorijalne poruke) su forma društvenoga pamćenja, a memorijalne poruke imaju značenja u skladu s vrijednostima koje određuju vladajući pogled na svijet, pravilima ponašanja koja priznaje jedna društvena zajednica, i kodiranim obrascima za njihovo korištenje.50 Stoga su spomenici prošlosti mjera usporedivosti kulture prostora, kulture življenja, kulture odnosa čovjeka i prostora, bez čega nema budućnosti.51 Nakon popularnog porasta interesa za kulturno pamćenje 1970-ih godina, znanstvena zajednica je u 1980-ima ponovno proširila svoj interes proučavanja na fenomene psihičkih i fizičkih događaja, pojedinačnih i strukturalnih procesa pa sve do kulturnih praksa. Kao najutjecajniji teoretičar nameće se Pierre Nora, prvak humane geografije, koji je vodio veliki projekt Lieux de Mémoire (mjesta sjećanja), a sam Nora je mjesto sjećanja definirao ovako: „ako izraz mjesto sjećanja mora imati službenu definiciju, ona bi trebala biti ovakva: mjesto sjećanja je bilo koja značajna pojava, materijalna ili nematerijalna po prirodi, koja je ljudskom voljom ili učinkom vremena postala simboličkom 49 Riegl, Alois. 2006. „Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak“. Anatomija povijesnog spomenika. Ur. Špikić, Marko. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, str. 352.

50 Usp. Tuđman, Miroslav. 2009. „Memorijalni spomenici i javno znanje“. Ivi Maroeviću baštinici u spomen“. Ur. Vujić, Žarka; Špikić, Marko. Zagreb: Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, str. 13–38.

51

28

Usp. Maroević, Ivo. 1986. Sadašnjost baštine. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske; Društvo konzervatora Hrvatske; Sveučilište u Zagrebu, str. 8.

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 28

09.10.2022. 20:05

sastavnicom sjećanja u nekoj zajednici.“52 Projekt se sastojao od opisa svih mjesta sjećanja u francuskom društvu. Rezultati istraživanja su sedam svezaka koje je Nora uređivao u vremenskom razdoblju od 1984. do 1992. godine s esejima gotovo 120 uglednih znanstvenika. U prvom svesku Nora je istraživački pogled zaustavio na tzv. kult Republike (zastava, komemoracije), u sljedeća tri sveska objedinio je ideje Nacije kao glavni uzor socijalne kohezije dok su posljednja tri sveska posvećena tzv. pomrčini Francuske kao države sjećanja. Nora je u svojem radu istraživao kako određena mjesta, zahvaljujući sposobnosti da izazovu emocionalni utjecaj, mogu ugraditi sjećanja i poglede na naciju (pamćenje kao dužnost): „Na kraju krajeva, sjećanje ograničava pojedinca i samo pojedinca – određujući njegov odnos prema prošlosti, oblikuje mu budućnost.

Atomizacija općeg i kolektivnog sjećanja u individualno daje pamćenju moć unutarnje prinude, tako da ta obveza pamćenja postaje otkrivanje pripadnosti i izvor identiteta i njegova istinskog, skrivenog značenja. Pripadnost, dakle, postaje potpuni angažman. Kada sjećanje više nije sveprisutno, njegovo postojanje ovisi o individualnoj savjesti, o usamljenoj odluci. Što kolektiv manje proživljava sjećanje, više raste potreba za pojedincima koji sami postaju ljudi sjećanja.“53 Takva memorijalna mjesta su potrebna jer je stvarno pamćenje nestalo u modernom društvu: „Dakle, sve što danas nazivamo sjećanjem nije sjećanje već povijest. Sve ono što nazivamo bljeskom sjećanja početak je njegova vlastita nestanka u plamenu povijesti, potreba za sjećanjem je potreba za poviješću. Bez sumnje, nemoguće je živjeti bez te riječi. Tu činjenicu treba prihvatiti s jasnom sviješću o razlici između istinskog sjećanja koje se sklonilo u gestama i navikama, vještinama prenošenja znanja tišine, znanjima tijela, sjećanju prožimanja i spontanih refleksa, te s druge strane, sjećanja izobličena prelaskom u historiju, koje predstavlja čistu suprotnost ovom prvom: voljno i proizvoljno, proživljeno kao dužnost, a ne nešto spontano, psihološko, individualno i subjektivno, socijalno, kolektivno, sveobuhvatno. Kako je došlo do prijelaza prvog, neposrednog oblika u ovaj drugi, neizravan oblik? Promatranje kraja suvremene pretvorbe najbolji je način pronalaženja odgovora.“54 Mjesta

52 Nora, Pierre. 2007. „Između sjećanja i povijesti“. Diskrepancija: studentski časopis za društvenohumanističke teme. God. 8, br. 12, str. 156.

53 Isto, str. 151.

54 Isto, str. 145.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 29

29

09.10.2022. 20:05

sjećanja su različita simbolička mjesta ili kulturni izrazi kolektivnog sjećanja kao što su: spomenici, komemorativne ceremonije, poznate osobe, društvene navike itd., kao žarišta nacionalnog nasljeđa. Nora, dakle, naglašava važnost arhitekture i javne skulpture u jačanju kolektivne memorije: „Mjesta sjećanja rađaju se iz osjećaja da ne postoji spontano sjećanje, da treba stvarati arhive, održavati obljetnice, organizirati proslave, izgovarati pohvalne grobne govore, sastavljati dokumente jer takvi postupci više nisu prirodni. Zato žar s kojim neke manjine brane privilegirana pribježišta sjećanja kao ljubomorno čuvanje ognjišta otkriva (do usijanja) istinu svih mjesta sjećanja: bez komemorativnog bdijenja povijest bi ih brzo pomela. Oni su bastioni koji podupiru naše identitete.“55 Pamćenje kao dužnost jedini je mogući prostor protiv nametnutog zaborava i nesigurnosti grupnih identiteta, no takav način otvara prostor za privatna i bolna proživljena iskustva rata: „Jer ako je točno da je temeljni raison d'être mjesta sjećanja da zaustave vrijeme i zaborav, fiksiraju stanje stvari, obesmrte smrt i materijaliziraju nematerijalno (na isti je način zlato sjećanje novca), da zahvate što je moguće više značenja u što manje znakova, jednako je tako jasno da mjesta sjećanja žive od njihove sposobnosti za metamorfozu, za neprekidno oživljavanje starih i generiranje novih značenja u uvijek novim i nepredvidljivim vezama, i upravo ih to čini tako uzbudljivim.“56 Nora smatra kako je zadatak povjesničara preispitivati dominantno pamćenje društva koje ono stvara kako bi se održalo i stvorilo vanjsku sliku o sebi. Pamćenje treba biti konkretno, a kako bi se nešto zapamtilo i našlo svoj put u sjećanje, mora poprimiti jasnu formu. Edward S. Casey tumači spomenike (mjesta sjećanja) kao trajni relikt javnoga sjećanja te navodi pet karakteristika koji događaje ugrađuju u javnom sjećanju, a to su: (1) javni prostor, (2) javno prisustvo, (3) javna rasprava, (4) zajednička tema, (5) komemoracija na određenom mjestu.57 Na mjestima gdje je nastupila kulturna praznina sjećanja (nedovršeno sjećanje) uskočit će službena (nametnuta, naučena) povijest koju svi znaju i uče. Jan Assmann u tom smislu naglašava kako se samo značajne prošlosti sjećamo, samo tzv. sjećana prošlost

55 Isto, str. 144.

56 Isto, str. 157.

57 Usp. Casey, Edward. 2010. Public Memory in Place and Time. Tuscaloosa: The University of Alabama Press.

30

BAŠTINA , EMOCIJA , IDENTITET

Baština emocija identitet_OK.indd 30

09.10.2022. 20:05

biva značajnom. Dakle, sjećanje je akt semiotiziranja – sjećanje nema veze s historijskom znanošću.58 Ivo Maroević ističe kako memorija pohranjena u stvarima „omogućuje znanju pretraživanje proteklih trenutaka i neutralizira protok vremena, dok s druge strane omogućuje čovjeku tumačenje prošlosti na način koji uključuje sadašnjost u njezinu procjenu i time nanovo aktualizira nepovratni protok vremena. (...) Dakle, prošlost je složena struktura koja u očuvanom materijalnom svijetu ima stanovitu uporišnu točku, bez obzira na moguće interpretacije. (...) Pokušajmo domisliti razvitak koji bi koristio kulturnu baštinu u pravcu povećavanja moguće dobrobiti za ljude, ali na razini memorije koja će sveudilj biti integrirana sa sadašnjošću. Pokušajmo istodobno amortizirati sve negativne posljedice njezina aktualiziranja u sadašnjosti.

Smanjimo njezino fizičko trošenje skriveno neprekidnim nastojanjima da joj ‘make up’ sadašnjosti prekrije bore prošlosti. Vratimo natrag ljepotu starosti, njegujući je sukladno njezinoj dobi. U tome je sva tajna održivog razvitka kulturne baštine.“59 Čovjek, stoga, treba koristiti baštinu u svrhu svoje duhovne reprodukcije.

Darko Babić, u kontekstu prethodno navedenog, naglašava važnost baš­ tinske edukacije kojoj glavni cilj treba biti podizanje kolektivne svijesti o važnosti identiteta razvijenog na temelju tumačenja vrijednosti baštine u totalitetu. Naime, baštinsko opismenjavanje, prema Babiću, moguće je razmatrati na tri razine: na prvoj ono podrazumijeva umijeće doživljavanja, odnosno prepoznavanja i osnovnog razumijevanja baštine. Na drugoj razini podrazumijeva umijeće dublje spoznaje baštine i baštinskih fenomena. Na trećoj, kao najvišoj razini, podrazumijeva dodatnu osposobljenost za metodološku komparativnu analizu i kritičko razumijevanje baštine te jednako tako kompetencije za interpretaciju i komunikaciju njenih vrijednosti. Stoga je baštinska pismenost koncept koji ujedinjava i osigurava preduvjete budućeg razvoja u ime zajedničkog prosperiteta.60 58 Usp. Assmann, Jan. 2008. Kulturno pamćenje: pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zagreb; Tuzla: Vrijeme; NAM, str. 91.

59 Maroević, Ivo. 2003. „Koncept održivog razvitka u zaštiti kulturne baštine = The concept of sustainable development in the conservation of cultural heritage“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, str. 5–6.

60 Usp. Babić, Darko. 2007. „Baština i razvoj: prema baštinskoj pismenosti = Heritage and Development: Toward Heritage Literacy“. Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, str. 20–26.

DRUŠT VENO -HUMANISTIČKI PRISTUP

Baština emocija identitet_OK.indd 31

31

09.10.2022. 20:05

Nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb e-mail: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr Lektura Hrvoje Mesić Korektura Tin Užar Izrada kazala Hrvoje Mesić Grafičko oblikovanje i naslovnica Ana Pojatina Tisak Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001149802.

ISBN 978-953-355-630-7 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja te Osječko-baranjske županije.

Baština emocija identitet_OK.indd 232

09.10.2022. 20:05