Hudutsko magazin 1. Izdanje

Hudutsko Bosna i Hercegovina

e j o Sam o Je d n

Hu

o k s dut

Made by E La De Arte eladearte.wix.com/ea

Hrvatsko selo

“Povijest pišu hrabri” Ovo je prvo izdanje Hudutsko časopisa Od naših predaka prenosile su se priče iz davnina svim budućim naraštjima o Hudutskom, o željezničkoj pruzi što prolazi ipod sela, tj. ispod jezera, o dogadjaima iz prvog i drugog svjetskog rata . No ovo selo će najviše upamtiti ovaj zadnji rat koji je počeo 1991. god. U Sloveniji , mjestu Holmec.

Upravo je sve krenulo smrću mladića iz Hudutskog, koji je tada zahvaćen na odsluženju vojnog roka u Sloveniji. Naime Antonio Šimunović još nije bio ni napunio 18 godina kada je 1990. god. otišao na odsluženje vojnog roka, na koji su svi bili morali ići u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ni dan danas njegova obitelj nije saznala niti tko ga je ubio , a ni zašto. Antonio je bio srčan hudučanin, pun vedrine i uvijek spreman pomoći drugima, a volio je najviše se družiti i pomagati onima koje bi drugi odbacivali u društvu. Vijest o njegovoj smrti , zadesila je mnoge njegove prijatelje a obitelj pogotovo. Na Antonijevom sprovodu u Hudutskom izviždan je govor oficira, za taj dogadjaj poslanog iz Mostara . Nakon Tonove smrti rat je se širio munjevitom brzinom i mnogi su poginuli, a druga žrtva rata je bio iz obližnje Ustirame Nikola Džalto.

Hudutsko je u potpunosti popaljeno i devastirano. Val bijega iz Donje Rame dosegnuo je svoj vrhunac na Veliki petak 17. travnja 1992. godine. Odlazile su kolone automobila, cijele obitelji, po kišu i snijegu.

O selu

Prema Matici umrlih, na Rami je poslije Prvog svjetskog rata živio i don

Ovo je naselje bilo smješteno na ušću rijeke rijeke Rame u Neretvu, kraj današnje brane na Neretvi. Nastalo je nakon što je kroz ovaj prostor prošla pruga Sarajevo Mostar i nakon što je na ušću Rame u Neretvu sagrađena željeznička postaja.

neki se dosele, zadrže po koju godinu i odu dalje.

Donja Rama Kroz ovu postaju prolazili su svi putnici od izvora do ušća Rame kao i sva roba koja se vozila željeznicom. Željeznička postaja Cesta Mostar-Prozor povezivala je ovaj kolodvor s prostorom Gornje Rame.

Kuće su bile poredane kraj ceste, a naselili su ih oni čije su službe bile vezane uz rad na postaji ili željeznici. Zato ae događalo da su se stanovnici ovog naseljačesto mijenjali:

Zemljište oko nekadašnje željezničke stanice bilo je svojinabegova Repovca,. Jusuf-beg Repovac podigao je prvu kuću na Rami u kojoj je jedno vrijeme bila Kavana Munikoza. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Rami je od katolika živjelo više obitelji: dvije obitelji Biloša, obitelj Bošnjak, kafedžije, došla je 1922. iz Fojnice, a podrijetlom je s Orašca, obitelj Lončar držala je gostionicu, rodom je sa Širokog Brijega, a došla je iz Mostara 1921. godine, obitelj Čalić bila je trgovačka obitelj, došla je iz Prozora 1929. godine, Lovrići potječu iz Imotskog, naselili su se u prvoj polovici 19. stoljeća, obitelj Šimunović potjeće iz Trišćana. Postojala je i jedna pravoslavna obitelj Žarkovića.

Stjepan Krešić, katolički svećenik, umirovljenik.

Rodjen je u Livnu 1850., a umro na Rami 2. listopada 1938. godine. Rama se u potpunosti iselila punjenjem akumulacije Jablaničkog jezera.

1954. godine

Made by E La De Arte

Selidba hrvata Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske iz Donje Rame je do 1991, u Hrvatsku doselilo 629 Hrvata.

Migracije Iz ovih mjesta su ponajviše selili ; iz Gračaca 26, iz Gorice 82, iz Gračanice 4 , Iz Heldova 17, iz Hudutskog 17, iz Kućana 119, iz Čamcima se prevozio materijal za gradnju kuća na Ustirami, Hudutskom, Lizopercima i Meopotočj 23, iz Parcana 2, iz Paroša 30, iz Ravnice 3, iz Tošćanici Škrobućana 117, iz Tošćanice 11, iz Trišćana 69, iz Ustirame 109.

Novi povod za selidbu bio je otvaranje granica bivše Jugoslavije, čime je brojnim radnicima omogućen odlazak u inozemstovo radi zaposlenja. Najveći broj radnika iz Donje Rameodlazio je šezdesetih godina prošlog stoljeća, uglavnom u Austriju i Njemačku. Najviše “gastarbajtera”, kako su zvali naše radnike u Njemačkoj i Austriji, bilo je iz udaljenih sela: Kućana, Škrobućana, Gorice, Tolovca, Trišćana.

Gastarbajteri

Svirala

Običaji i tradicija

PUHAČKI INSTRUMENT JAKO POPULARAN izrezbarenarazličitim U DONJOJ ukrasima.

RAMI

Od svirača u kolu bi se najčešće našao onaj sa sviralom. Zbog jednostavnosti njenog nošenja kmisi, najčešće za pasom, svirala je bila najproširenije glazbalo u Donjoj Rami. Svirači su redovito naučili svirati uz sviralu

Svirala

Svirala je puhački instrument. Sastoji se od dvije cijevi izrađene jedna uz drugu od istog komada drveta. Gornji kraj cijevi u koji se puše istesan je ujedno kao da je samo jedna cijev. Desna cijev obično ima jednu rupicu više nego lijeva.

Najčešće ima na desnoj cijevi četri, a na lijevoj tri rupice. Izvana je obično

Svirala Napisala A.A.A.

Hudutsko kroz priče.

VODA ZA PIĆE BILA JE NA ČESMI ISPOD KUĆE ŠIMUNOVIĆA Selo je smješteno na lijevoj obali Jablaničkog jezera nedaleko od brane na Neretvi, ispod brda Majan. Ispod kuća je dolac Vrto. Ispod sela je rijeka Tošćanica. Groblje je na Vrtlu iznad sela. Njive su oko sela Hudut

Postojali su i vinogradi na Gracu, iznad željezničke stanice Rama i iznad ušća Rame u Neretvu Selo je dobilo ime prema jednom neobičnom događaju. Priča kaže da je na prostoru sela nađen ubijen čovjek. Dvanaest noći je njegov leš prebacivan iz jednog huduta ( područja ) u drugi. Na kraju su zaptije (policajci) zatekli leš na prostoru Hudutskog i njegovi stanovnici trebali su platiti 700 groša kazne i komisijskog uviđaja. Budući da nisu mogli toliko platiti, zaptije su ih vezali likom i htjeli odvesti. Uto je naišao beg Repovac, umjesto njih platio kaznu i tako je polje okonekadašnje željezničke stanice na rami postalo njegovo. Tada je postavljena granica (hudut) begovu posjedu i po tome je mjesto, kasnije naselje , prozvano Hudutsko Mašati Na gracu je bila nekakva gradina od koje su ostali ostaci zidina. Na mjestu gdje je nekad bila željeznička stanica na Rami bili su mašati, a ima ih nekoliko i na Gradini i još nekoliko uokolo, što ukazuje da je i ranije tu bilo neko naselje. Kažu da je taj prostor bio bezvrijedna pustara na kojoj je plandovala stoka iz Lizoperaca sve dok na njoj nije poginuo čovjek.

Napisao M.A.

Udutsko Na tome zemljištu je, po pričanju, nastalo selo Hudutsko ili Udutsko.

Hudutsko se spominje 1711. godine.

Muslimani Jusupovići i Jamaković ili Bajraktarevići iz sela Čeharima, na ljevoj obali Neretve, ostavili su predaju da je njihov predak Klepo izbjegao iz Hudutskog, jer nije htio platiti krvarinu za mrtvaca nađenog na njegovoj njivi. Repovac je doveo kmetove na svoje imanje,najprije Šimunovića a zatim Biloša i Lovrića.

Druga verzija o ovom slučaju kazuje da se za pronađeni leš u selu trebala platiti kazna prosom i to tako da se proso trebalo sipati na stožinu na guvnu sve dok se stožina posve ne zatrpa.

SELO JE NEKAD BILO PUNO ŽIVOTA A DANAS IZUMIRE

Proso Kada je poginuo neki Hasica, sela Slatina i Lizoperci kupili su proso, ali nisu mogli dovoljno skupiti.tada su begovi Repovci platili 80 groša i na taj način prisvojili zemljište od Slatinske ćuprije do Tošćanice.

obitelj Lovrića koja se doselila u prvoj polovici 19. stoljeća, a podrijetlom je iz Imotskog.

Od Drugog svjetskog rata do pred rat u BiH broj stanovnika se neznatno mijenjao, tako 1948. godine selo ima 109 stanovnika, 1953. godine 129, 1961. godine 135, 1971. godine 115, 1981. godine 112, a 1991. godine 87 stanovnika.

Na život stanovnika Hudutskog bitno su utjecali kamenolomGranit i Jablaničko jezero. Granit je omogućavao zaposlenje radnika ovog sela, ali i odlazak jednog broja u Jablanicu gdje su dobivali stanove od

Selo se djelilo na dvije grupe obitelji: Šimunoviće i Biloše.

Tr i d e s e t i h g o d i n a dvadesetog stoljeća na Hudutskom je živjelo 17 katoličkih obitelji nastanjenih u 14 kuća.

U sedam kuća živjelo je deset obitelji Biloša. Doselili su najprije u Soviće gdje su prozvani Pole, iz Sovića su odselili u Lizoperce a onda na Hudutsko.

Bilo je šest ili sedam obitelji Šimunović, a doselili su se iz trišćana. No inače potječu iz Dalmacije. Bila je jedna

poduzeća jezero je bilo opterećenje za stanovnike koji su svakodnevno morali prelaziti na drugu obalu radi posla ili škole, sve dok nije sagrađen most (1986.).

Na Hudutskom danas živi 31 stanovnik u 14 obitelji.

Sve su to obitelji starije životne dobi. Hudutsko danas živi, ali bez djece i podmlatka

Gradnja mostova preko jezera Od godine 1954. odnosno poslije izgradnje brane na Neretvi i stvaranja Jablaničkog jezera, na lijevoj su obali Rame ostala od prometne komunikacije potpuno odsječena sela : Ustirama, Kućani, Hudutsko, Lizoperci i Tošćanica.

odbacuju pokrivalo za glavu i prihvaćaju brigu za frizuru kao redovni sadržaj novog stila života. Stroj za pranje rublja najveća je pomoć posebno kućanicama. Zbog povoljnih mogućnosti, čistoća rublja i odjeća, urednost unutrašnjosti kuća i drugog stambenog prostora, postaje imperativ našeg naroda. U

Komunikacija s desnom obalom rijeke Rame, kasnije Jablaničkog jezera, predstavljala je izuzetno velik problem čitavih 30 godina, sve do gradnje mostova 1986. godine. Većinaje radnika u drugoj polovici dvadesetog stoljeća radila u Granitu u Jablanici pa su svakodnevno čamcem morali prlaziti jezero.

Izgradnja Jablaničkog jezera, bila je prava senzacija za cijelu Donju Ramu, a stanovnicima sela s lijeve obale postali su ostvarenje davno sanjanih snova i poziv onima koji su nekad davno čamcem jezero prešli i više se nisu vratili.

Novo doba Izradnjom kupaonica, higijena prema civiliziranim standardima ulazi na velika vrata u naše krajeve . Nove generacije žena

napravljenih od perlona (sintetike), koje su nošene u najsvečanijim prigodama.

U razdoblju između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle u svega desetak godina, iz temelja se promjenila kultura življenja ovog kraja.

Dogodila se prava revolucija. Mnogi, zahvaćeni migracijom, napuštaju nekadašnja sela i stare kuće u kojima se živjelo bez struje, puta i vode i useljavaju se u nove, tek sagrađene, u kojima ima i struja i voda i kupaonica. Kuće se grade bez ikakvih nacrta i planova, uglavnom pravokutnog oblika, s dimenzijama po mogućnosti malo većim od susjedove kuće.

Izgradnja Jablaničkog jezera

I školarci ovih sela, osnovci od petog do osmog razreda i srednjoškolci, morali su svakodnevno čamcem prelaziti jezero da bi došli do škole.

Nova kultura življenja nametnula je i nov način odjevanja. Gotovo preko noći se odbacuje narodna nošnja izrađena od konoplje, pamuka, lana i vune, a zamjenjuje se sintetičkom odjećom kupljenom u njemačkim robnim kućama s jeftinom robom.

To je vrijeme perlonki, muških košulja

održavanju urednosti i čistoće domaćinstava međusobno se nadmetalo. Znatiželjno bi se zavirivalo u tuđe kako bi se u selu neuredne ismijavalo. Uvođenjem vode u kuću nestaje odlazaka na vodu, druženja na zajedničkim izvorima, pranja lukšiji i pàrenja u čabrovima.

Napuštanjem sela i stare kuće, ili stvaranjem novih sadržaja civiliziranog društva u staroj kući, napuštaju se i staje i poslovi u planinama u kojima se kosilo i ljeti napasala stoka. S time nestaje moba, kosaca, kupelica, sinara.

Prestaje se kresati rašćina za prehranu ovaca i goveda.

Nove prilike promjenile su i način ishrane.

Hladnjak kao nezamjenjivi dio pokućstva unosi mogućnosti češćeg korištenja svježeg mesa u svakidašnjoj ishrani, što je ranije bilo nezamislivo.

Hudutsko

Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Tadašnji iseljenički DI val mogao bi se usporediti čak s protjerivanjem Židova i Maura iz Španjolske 1492. godine, ili sa sudbinom Indijanaca za vrijeme Columbovog otkrivanja Amerike.

PO JAS

RA

Snaga hrvatskog iseljeništva i njegov značaj za Domovinu pokazali su se u punom sjaju devedesetih godina, za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Sydney je najveći australski grad u kojem živi otprilike jednako ljudi kao u cijeloj Hrvatskoj, tj. oko četri i pol milijuna stanovnika. U Sydneyu živi velika hrvatska zajednica od otprilike 30.000 ljudi, iako ih je zapravo i više jer je doista teško ocjeniti koliko Hrvata stvarno živi u ovome gradu.

Naime, u standardnim australskim popisima stanovnika postoji zapravo samo jedno pitanje pomoću kojegse može doći do približnog podatka, a ono glasi: Kojim drugim D O jezikom govorite u Vašoj kući?

STRAH S obzirom da veliki broj A T NA Hrvata doma govori EMIGRA VAĆA H A Z engleski, njih u tim O U POLAK P O R U popisima više nema kao OE NE SAM LI SVIJET Hrvata, sada su E J I C I Ć Australci.

VE

Povijest hrvaatskog naroda već je stoljećima duboko vezana uz pojam dijaspore. Riječ (dijaspora) i znači raspršenost, a pojavila se već nekoliko stoljeća prije Krista, govoreći o židovskom narodu u babilonskom sužanjstvu. Dijaspora je usko vezana i uz pojam emigracije, koji dolazi od latinskih riječiex(iz) i migräre (seliti). U današnjem smislu riječ dijaspora upotrebljava se tek od 19. stoljeća označavajući uglavnom vjerske i etničke skupine koje, izvan domovine. Pokušavaju u novoj sredini njegovati vlastitu kulturu, vjeru, tradiciju i običaje.

Iseljavanje Hrvata, kao i kod mnogih drugih naroda, uglavnom je uvjetovano ratnim, političkim i ekonomskim razlozima. Prvi masovniji odlasci događaju se za vrijeme osmanlijskih upada u

Sydney je godinama u mnogim anketama opravdano najpoželjnije mjesto za život i rad u svijetu.

Australija je već nekoliko godina zaredom zemlja koja ima najveći stambeni prostor po stanovniku u svijetu: kuće su velike , prostrane i lijepe, a zemlja je uređena, sigurna te među najbogatijima u svijetu.

Hrvati i njihovi potomci koji žive u Australiji svijesni su da žive u jednoj od najbogatijih i najljepših zemalja na svijetu

Bude li se političko stanje u svijetu siromaštva i dalje pogoršavalo izbjeglice bi doista mogle postati noćna mora zapadnog čovjeka.

Prema svim dosadašnjim pretpostavkama krenuo je prvi čovjek, ono što možemo već nazvati ljudskim bićem, iz svoje postojbine Afrike u daleki svijet, u potrazi za boljim uvjetima života. Na to su ga prisiljavale prirodne katastrofe, klimatski poremećaji i rivalstvo medju grupacijama. To je bio slučaj i s današnjim čovjekom “homo sapiens”, koji je nastanio europsko tloprije nekih četrdesetak tisuća godina. Povijest čovjeka je ujedno i povijest kretanja i traganja za bolj8m podnebljem, slobodom i lakšim uvjetima života.

O takvim putovanjima govori sei u samoj Bibliji. Abraham (Abram) seli u Kanaan, Jakovljevi sinovi odlaze u Egipat po hranu, a Mojsije bježi sa židovskim narodom iz Egipta u slobodu.

Povijest čovjeka jest ujedno i povijest kontinuiranog iseljavanja.

Novija povijest također poznaje masovna iseljavanja. Jedno od takvih bilo je i ono Iraca 1852. godine, kada ih je gotovo dva milljuna otišlo zbog gladi u Ameriku i Australiju. Kako bi se pomoglo ljudima prisiljenimna bijeg iz domovine, donjeli su Ujedinjeni narodi 1951. godine poznatu Ženevsku konvenciju o izbjeglicama u kojoj se izbjeglim licima proglašava sve one koji se nalaze izvan domovine jer im tamo nije zajamčena sigurnost života, zbog rasnih, nacionalnih, političkih i vjerskih razloga. Koliko je stanje alarmantno, najbolje pokozuje podatak UN-a iz 2008, godine, koji govori o 42 milijuna izbjeglica u svijetu. Danas je taj broj mnogo veći, na što upućuju deseci milijuna prognanih i izbjeglih iz Afrike i Južne Amerike. U Europi se počesto čuju kritički tonovi protiv sve većeg broja pridošlih emigranata. Neke od kritika su i opravdane pogotovo što se tiče emigranata koji dolaze iz muslimanskih zemalja.

Mudrosti *** Jedan pustinjak iz monaške naseobine Ćelije reče: “Čovjek piše pravila za druge, a iznimke za sebe.”

Otac Ivan je govorio: “Ne hrani nas ono što jedemo, već ono što probavljamo. Ne bogati nas ono što radimo, već ono što uštedimo. Ne posvećuje nas vjera koju ispovjedamo, već ona koju živimo *** Drugom jednom prilikom isti veliki otac zaključi: Ljudi se dijele na zavidne , ohole i ostale.

Nikad nisam sreo ostale” *** Nekom novaku koji se jako bojao trpljenja otac Danijel reče: “ tko se boji trpljenja, već trpi od onoga od čega strahuje.”

Drugom novakukoji je sebe neprestano optuživao radi nekih sitnih propusta, otac Ivan reče:”Obično se optužujemo za male stvari da bismo se uvjerili da nemamo velikih.” Isto reče i za one koji se često ispovjedaju, a ništa ne popravljaju u životu:”Uzaludno je ubrzavati korakonima koji se vrte u krug.”

*** Učenik oca Poemena tražio je od njega dopuštenje da se posavjetuje s nekim drugim pustinjakom. Na to ga on upozori:” pazi!Gotovo uvijek posavjetovati se znači pitati za mišljenje istomišljenika.” *** Kad je jednom neki monah posjetio ova Iliju, reče mu: “Poznajem čovjeka koji ima lijepo mišljenje os sebi.”

“Da”,odgovori otac Ilija,”ako netko lijepo misli o sebi, često je to jedino lijepo mišljenje koje ima.” *** Dočuo neki pustinjak da netko stalno oplakuje svoju prošlost pa mu poruči: “ Prošlost je razbijeno jaje. Budućnost je jaje koje treba snijeti.” *** Drugi se netko potužio pustinjaku: “Oče, počeo sam starjeti.”

Pustinjak mu odgovori: “Ako želiš naučiti starjeti , ne misli na ono što ti starost oduzima, već na ono što ti ostavlja.” *** Poučen vlastitim iskustvom, reče starac: “Toliko je lako neopazice prevariti se, koliko je teško neopazice prevariti druge.” *** “Oče , što je oholost?”

“To je kada misliš u sebi: ‘Ako provjerim jesam li u pravu, znači da priznajem kako mogu biti i u krivu.” *** Neki je iskusni pustinjak govorio učenicima: “Žena priča s jednim muškarcem, gleda drugoga, a misli na trećeg.” *** O ženama je netko lijepo rekao: “Najljepši ukras žene je šutnja.zato je tako rijetka.”

Hudutsko

Carigradski car Konstantin Porfirogenet navodi u svojim spisima : Diže se na Hrvate iz Frangije* velika vojska i ratovaše jedni s drugima sedam godina.

Napokon teško nadvladaše Hrvati i pogube sve Franke i njihova vojvodu Kocila. Postavši od tad slobodan narod Hrvati zatražiše od Rima da se krste. To se i desilo još za vladavine njihovog kneza Porina i rimskog cara Heraklija. Nakon pokrštenja Hrvata, zavjetuju se sv. Petru apostolu , te primiše blagoslov od Pape da ako bilo koji drugi narod zarati s Hrvatima da će Bog biti uz Hrvate i voditi ih u pobjedu. A osim toga Hrvati su se zavjetovali da će živjeti u miru s ostalim narodima, koji to budu htjeli.

Krštenje Hrvata Imamo dosta grčkih pisaca, koji nam opisuju život Južnih Slavena na Balkanu, pa po njima možemo sebi predočiti, kakvi su bili i Hrvati prije krštenja. Grčki pisac Prokopije u VI. st. ovako opisuje naše pradjedove : >>Neobično su visoki i snažni, rumeni, suviše bijeli, hrane se poljskim plodovima, ribom, mesom, piju mlijeko, med i pivo od ječma. Zovu ga kamos. Kuće su im bile malene potleušice oblijepljene glinom. Osobito su dobro postupali Hrvati sa ženama. Vođe hrvatskog naroda bile su i dvije žene Tuga i Buga. Kad je umro muž, žena bi se dragovoljno smakla, i zato nema starih Hrvata udovica. Nažalost i stari su Slaveni pa tako s njima i Hrvati bolovali od do danas neizlječive bolesti: od tvrdoglavosti. Jedan drugome nikako da popusti, a to je bilo na korist neprijateljima.

S pasa starohrvatskih ratnika

Iako su nesložni, navali li tko na njihovo selo, svi

skaču na obranu i biju neprijatelja otrovnim strijelama. Prije pokrštavanja vjerovali su u jednog Boga, tvorca strijela, gospodara svega, a žrtvovali su mu goveda itd. Poštovali su u vile ineka druga božanstva. Čak su i žitelji Donje Rame vjerovali u postojanje vila i divova, pa je tako i nastala priča kako na vrhovima brda postoje mjesta gdje je vidno da su se usidravali ogromni brodovi. A u selu Gračac su vjerovali da

vile igraju kolo , a za to bi navodili dokaz utabanih stopala na stjenovitim proplancima na koje se čovjek teško mogao popeti.

Kad su se Hrvati pokrstili, brzo su razvili i dostigli druge kulturne kršćanske narode. Križ je spasio Hrvate od vremenite propasti. Šetajući po razdoblju starih vremena, susreli smo strašne narode, koje su suvremenici nazivali “bičem Božjim”, kao Hune i Avare. Gdje su danas oni?

Hune i Avari su nestali u barbarstvu ne primivši kršćansku vjeru.

Jesu li sv. Čiril i Metod pokrstili hrvate?

Neke, no malo ih možda pokrstiše sveta braća jer se i prije njih najveći dio Hrvata već pokrstio.

“Methodos” je prvo poznato pisano djelo na hrvatskom jeziku i uopće na jednom od svih slavenskih jezika. Ono je bilo u upotrebi još koncem 11. i sredinom 12. st. Opširniji izvadak iz njega sačuvale sustare hrvatske kronike, koje su poznate pod imenom Kraljevstvo Hrvata iz 1074-1081. g. i Ljetopis Popa Dukljanina iz 1149-1153. g.

Dolazak Hrvata Konačno naseljenje izveli su Hrvati, Srbi i Bugari.

Oni su došli na jug kao uređeni vojnički narodi s izgrađenim državnim sustavom. Od spomenuta tri naroda, prvi su došli na jug i bili najbrojniji Hrvati.

God. 626. po Kristu, naime, Avari, Perzijanci i Bugari napravili su savez, da unište bizantsko carstvo, i početkom ljeta su zauzmu Bizant. U toj smrtnoj pogibli carski dvor tražio jesaveznike i našaoih u tadašnjoj moćnoj Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj, koja se prostirala od rijeke Odre do Buga sjeverno od Karpata.

U tim planinama Hrvati su graničili s avarskom državom. Kao iz svega kasnijeg razvoja moramo zaključiti , Bizant je s Hrvatima sklopio pismeni ugovor, koji su Bizantinci pravno nazivali carskom zapovjedi (prostaksis, ordo), da će Hrvatima dati Dalmaciju, ako navale na Avare i od njih oslobode tu

zemlju. Jedan dio sjevernih hrvata prihvati bizantsku ponudu i pođe na jug pod vodstvom sedmorice članova jedne porodice vladalačke obiteljisjevernih Hrvata. K. Porfirogenet g. 948/52 na osnovu hrvatske narodne predaje te izvora u bizantskom dvorskom arhivu dolazak Hrvata na jug i njihovo naseljenje ovako opisuje: “Hrvati, koji sada stanuju u krajevima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, zvanih ‘Bijeli’, koji stanuju s onu stranu Turske [Mađarske], blizu Franačke (današne Njemačke) ... Ti su Hrvati po zapovjedi cara Heraklija započeli borbu, istjerali su iz tih krajeva Avare i naselili se po naredbi cara Heraklija u zemlji Avara, gdje danas stanuju9.”

Hrvatsko Kraljevstvo Prema starim zapisima, stara Bosna je bila pod rimsko-bizantskom Dalmacijom.

Porfirogenet, nadalje na istom mjestu tvrdi, da su Hrvati kod svoga dolaska naselili one zemlje, koje su do tad držali Avari. Mi pak znamo, da su Avari prije borbe s Hrvatima vladali Panonijom, cijelom Dalmacijom do Drine te primorskim krajevima provincija Prevalisa i Novoga Epira. To nam svjedoše i mnoga mjesta, koja i danas nose imena po starim Avarima (Obrima). Tako Obrovo u Zatonu kod Dubrovnika, Obrovac i Obre kod Ostrošca u konjičkom kotaru, Obra na Glasincu blizu Sarajeva, Obre kod Čatića u kotaru Visokom, selo Obrovac sjeverno od Banja Luke, Obrovac Sinjski povrh Sinjskog polja, Obrovac na Zrmanji kod Zadra itd., nose imena starih Avara. U drugoj polovici 7. stoljeća, kada su Hrvati došli na jug, cijela današnja Hercegovina i Bosna ležale su na području dotadašnje rimsko-bizantske Dalmacije, a sjeverozapadna Bosna i Posavina u Panoniji. Budući da su sami Hrvati u oduljim borrbama svladali Avare i naselili cijelu Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, oni su odmah u početku

k o d seobe naroda naselili i današnju Bosnu i Hercegovinu

Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele na tri različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on prema tadašnjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima : Mezeji, Tribali i Iliri. Sva Bosna neposredno prije pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima tj. hrvatima.

Crvena i Bijela Hrvatska Prema “Methodosu” , zapadna ili Bijela Hrvatska obuhvaćala je sve zemlje od rijeke Cetine i Duvna na zapad do rijeke Raše u Istri, ato znači cijeli rimski skradinski i solinski okrug. Od današnje Bosne čitav jugozapadni dio pripadao je Bijeloj Hrvatskoj. Južna ili Crvena Hrvtaska obuhvaćala je zemlje južno od Duvna i Cetine do rijeke Vojuše u današnjoj Albaniji. Tim se zemljama u rimsko doba prostirao naronski okruk i primorski dio pokrajina Prevalisa i Novog Epira. Crvenoj Hrvatskoj pripadala je cijela današnja Hercegovina. Bosna , istočno od Vranice i Vlašića planine do Drine, pripadala je u rimsko doba također naronskom okrugu. Raška pripadala je u rimsko doba zagorskom dijelu pokrajine Prevalis. Na duvanjskom saboru 753 g. Bosna i Raška spojene su u treću hrvatsku državnu jedinicu, ali tako da je svaka zadržala svoju dotadašnju narodnu osebujnost i samoupravu. U Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj , dakle i u današnjoj Bosni i Hercegovini, živjeli su prema “Methodosu” sredinom 8. stoljeća Bijeli i Crveni Hrvati, inače Hrvati zapadnog i južnog dijela hrvatske države.

I stara hrvatska konika iz 8-og st. od koje su izvadak sačuvali “Kraljevstvo Hrvata” i “Ljetopis Popa Dukljanina”, svjedoči da je Bosna bila naseljena od Hrvata odmah kod njihova dolaska na jug. Iz ovih navoda , vidi se da i pisci “Kraljevstva Hrvata. i “ Ljetopisa Popa Dukljanina” smatraju srednjovjekovnu Bosnu i današnju Hercegovinu hrvatskim zemljama.

Da utvrdimo narodnu, etničku pripadnost stanovništva srednjovjekovne Bosne, od osobite je važnosti svjedočanstvo bizantskog povijesnog pisca Ivana Kinamosa. On je bio osobni tajnik i ljetopisaccara EmauelaKomnena (1143-1180) i s carem je više puta bio osobno u Raškoj, tadašnjoj postojbini Srba. Kinamos izričito svjedoči na osnovu osobnog znanja, da zapadno od rijeke Drine u Bosni živi hrvatski narod prepoznatljiv po načinu života i običajima.

Kinamos piše i o bosanskom banu Boriću, savezniku ugarsko-hrvatskog kralja Gejze ll (1141-1161)

Napisao M.M.Š.

Zamisao ovog časopisa je očuvanje kulture i zajedništva hrvata s područja ovih prostora.

E La De Arte

.