u pozadini. Nije bilo jednostavno doći do kutinske policije koja je u vatrenu obruču zastala kod groblja. Najbrže ćemo se s njima spojiti ako pretrčimo livadu koja nas je odvajala od groblja. “Ne možemo sada, pobit će nas,” kaže kolega. Ja trčim sam. Meta u pokretu. Četnički mitraljezi štekću. Kad iznenada, u niskom preletu iznad mene, zagrmi avion – jastreb -. „Samo mi je taj trebao. Sigurno će me oboriti”, prostruji mi glavom. Leti on, letim ja s grmljaviniom u glavi. Četnici kao da su se zbunili. Koristim kratko zatišje i vraćam se. “Dečki, jeste li vidjeli da se livada može pretrčati. Idemo u kolonu po jedan, brzo, brže ! Uspjeli smo“ zavikao sam. Poslije mi je kolega Siniša Žarković znao reći : “Bio si poput vrapca, neuhvatljiv. Kao ono, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.” Kod Šuplje stijene opet smo upali u četničku zasjedu. Stanovnicima sela pokvarili smo raspoloženje. U njihovim se dvorištima naredali automobili kao na velesajamskoj izložbi. Sve BMW-i, mercedesi, volge, opeli ..., većina austrijskih i njemačkih registracija, tek poneki sisačkih registracijskih tablica. Svi automobili otključani. Ta kod svojih su. Gazde, bradonje, su nas čekali poviše, na Šupljoj stijeni. Dok su jedni cestovni prolaz branili oružjem, drugi su onesposobljavali njihove automobile. Neka trče za nama. Tako smo se devet sati probijali i pomogli kutinskoj policiji da izađe iz vatrenog obruča. U Kostajnici nas je dočekala ljetna večer”, prepričavo je svaki detalj Robert Karo. To su tek dvije priče iz mnoštva ratnih doživljaja, još uvijek vrlo mlada čovjeka Roberta Kare. Njegov interventni vod nije imao nijednog poginulog čovjeka. Osim u Vukovaru, on je ratovao na svim bojišnicama Domovinskog rata do zadnjeg dana. Na desnoj polovici oštećene lubanje nema sve kosti. Ranjen je u desno rame i prsni koš koji su ostali popunjeni šrapnelima mina. Od svih strahota s ratnog puta, u san mu dolazi samo onaj avion – jastreb – koji ga je nadlijetao kod Rosulja, pa ga “čuje” kako grmi. Raduje se svojem gospodarskom dvorištu u Kloštar Ivaniću i kaže, ne pada mu na pamet nikakav PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Gospodin Sopina još dodaje: “Krajem mjeseca srpnja stigli su u Kostajnicu varaždinski specijalci, zvani RODE. Kad smo vidjeli njihovo naoružanje, njihovu opremu, mi smo zanijemili. Kakvo bogatstvo! E, da smo imali samo dio toga bogatstva pohranjena u kutijama ...“ Da, dragi dečki, umjesto potrebna naoružanja, vi ste imali veliko srce, motiviran borbeni duh i sposobnost snalaženja u bezizglednim situacijama. Bili ste spretni organizatori, pomalo čarobnjaci sa svoja četri trofejca iz kutinskog Muzeja i maketama zolja i stingera. Da ste imali naoružanje kakvo ste vidjeli u RODA, gdje bi vam bio kraj! “Najzad nam je stigla dugoočekivana zapovijed“, nastavlja gospodin Sopina. “RISOVI, to jest, mi, Jedinica za posebne namjene, vraćamo se u Kutinu na dvodnevni odmor. “Što? Molim? Na dvodnevni odmor?” ponavljao sam ne mogavši doći “k sebi”, kako se to popularno kaže. “Dobro ste čuli, dvodnevni“ ponovio je nadređeni. Mi smo zapravo trebali produžiti u Nuštar, ali to je bilo nemoguće ostvariti. Naši su dečki mrtvi-umorni spavali dva dana.” “A kako ste izašli iz Kostajnice ?” postavila sam pitanje zatiželjno. “Prije polaska na put, bočne stranice svojih kamiona, kombija i drugih
290