Marame otoka murtera

Sandra Barešin

Jasminka Paić

Sandra Bareťin Jasminka Paić

Muzej betinske drvene brodogradnje Betina, 2018.

1

Riječ nakladnika Izložbi Marame otoka Murtera prethodila je izložba Marame, šudari, hacoli... Marama kao dio ženske nošnje šibenskih otoka i priobalja koja je održana u Muzeju grada Šibenika u veljači 2018. godine. Autorice Sandra Barešin i Jasminka Paić odlučile su produbiti saznanja o maramama murterskog kraja i rezultat tih želja je izložba koju prati ovaj katalog.

U suradnji s učenicama Gimnazije Antuna Vrančića dokumentirale su kazivanja s terena i vješto zabilježile posebnosti marama.

Marama, u Betini poznala kao hacol, u Murteru i Tisnom kao šudar, u Jezerima facol, vjekovima je bila dio nošnje odraslih žena svih godišta. Po šudaru se moglo prepoznati koliko godina žena ima, koji joj je bračni status i za koju priliku ga nosi. U vremenima kad je odjeća bila jednostavna, često nelijepa, zagasitih boja, marama je bila ukras. Žene su težile da ih imaju što više i njima se kitile. Može se reći da je posjedovanje marama bilo ekvivalent današnjem posjedovanju torbica ili lijepih cipela.

Marame su danas relikt prošlih vremena. Tamne i crne marame nose rijetke starije žene, a mlađe ih nose samo prilikom nošenja narodne nošnje. U svečanostima poput pirovanja ili na crkvenim i folklornim događanjima nose se češće vezane na pasu ili na ramenima.

Marame otoka Murtera koje danas najčešće vidimo su crvene boje s cvjetnim detaljima jarkih boja. Pri kićenju ulica u danima crkvenih blagdana koriste se i druge marame, bijele, žute, crne, narančaste. Svrha im je dekorativna. Korištenje marama u ovom kraju danas, vid je njegovanja identiteta. Kako od baštine preuzimamo i njegujemo ono nešto čime se ponosimo i što nam je srcu drago, tako i marame danas imaju svoju ulogu. Ne koriste se na isti način kao prije mnogo godina, ali u promijenjenom obliku svjedoče nekim prošlim vremenima.

Na taj način postaju važnim pokazateljem identiteta stanovnika otoka Murtera.

Kate Šikić Čubrić, ravnateljica Muzeja betinske drvene brodogradnje

2

Uvodno o izložbi Svaka izložba predstavlja određenu poruku i prenosi specifična znanja. U ovom slučaju suradnje Muzeja betinske drvene brodogradnje i Gimnazije Antuna Vrančića Šibenik prezentiraju se marame (kao dio narodne nošnje, ali i predmet koji se i danas koristi) otoka Murtera. Iznimno je važna komunikacija učenica i učenika te njihovih mentorica s otočankama i otočanima, i na nju stavljamo poseban naglasak.

Sve u što se ulaže trud zahtijeva određeno vrijeme i prostor, s posebnim naglaskom na ljude s kojima se komunicira – kazivačice i kazivače. U razgovoru s lokalnim stanovništvom Otoka, doznali smo niz zanimljivih činjenica o marami; zašto se ona nosi u određenim prilikama, zašto se mista ukrašavaju u vrijeme određenih blagdana i zašto određene žene nose specifične marame.

Marame otoka Murtera prikazuju cvijeće, grančice, paunovo oko; šarene su i nameću se da ih pogledamo i divimo se njihovim bojama i njihovom šarenilu.

Svaka iza sebe nosi neku priču – naslijeđena je, poklon je iz neke daleke zemlje, donio ju je suprug ili brat pomorac.

Svakodnevne su nešto suptilnije, neutralnijih boja, za razliku od svečanih koje kao da žele naglasiti: „tu sam, pogledaj me i uživaj u mojim bojama“. Marama naglašava ženinu ljepotu na ovaj ili onaj način, ukras je koji se pomno slaže i ponosno pokazuje te u suvremenom kontekstu služi i kao modni detalj.

Autorice Sandra Barešin, Jasminka Paić

3

O otoku Murteru – povijesno-zemljopisne osobitosti Otok Murter nalazi se na sjeverozapadnom dijelu Šibensko-kninske županije i ima specifičan položaj, cestovno je povezan s kopnom i ima povoljna prirodno-geografska obilježja. Najveći je naseljeni otok županije, na kojem se nalaze četiri mjesta: Tisno, Jezera, Betina i Murter.

Otok ima tzv. dinarski smjer pružanja te je paralelan sa susjednim kopnom od kojega ga dijeli Murterski kanal. Kod naselja Tisno otok se skoro približio kopnu, svega 15 metara, te je tu izgrađen pokretni most. Asfaltiranom cestom povezan je s Jadranskom magistralom, a od Šibenika je udaljen 29 kilometara.

Površina Murtera je 18,6 km2, duljina 11 km, a širina 2,8 km. Što se geografske građe tiče, otok je građen pretežno od vapnenca i dolomita te nema stalnih vodenih tokova. Geološka građa otoka uvjetovala je rasprostranjenost plodnih površina: plodna zona Murterskobetinsko polje i polje Jezero, smješteno jugozapadno od Jezera. Najveći vrh otoka je Raduč, visok 125 metara, te Brdo i Jasenovac. Otok ima brojne uvale u kojima se nalaze pjeskovite i sunčane plaže (Slanica, Kosirina, Podvrška, Lovišća…). Klima otoka je sredozemna sa suhim vrućim ljetom, a zime su uglavnom blage i kišne. Život na otoku Murteru bio je u potpunosti određen prema zemlji kao najvažnijem izvoru egzistencije. Stočarstvo se nešto bolje razvija tek nakon murterske kolonizacije kornatskog otočja, tj. u drugoj polovici XVII. st. Danas se stanovništvo otoka Murtera bavi poljodjelstvom, uzgojem maslina, vinove loze, voća i povrća, stočarstvom, ribarstvom, brodogradnjom i turizmom. S obzirom na geografska obilježja, povoljan položaj u blizini kopna i nacionalnih parkova „Kornati“ i „Krka“, otok Murter ima odlične preduvjete za dulji gospodarski razvoj koji bi se, osim na turizmu, trebao temeljiti i na obnavljanju nekih tradicionalnih otočnih djelatnosti.

Otok Murter bio je nastanjen već u prapovijesti, i u doba Liburna i Rimljana, te kontinuirano sve do danas. Raspored naselja i broj stanovnika otoka Murtera drugačiji je od susjednih otoka, prvenstveno zbog položaja i male udaljenosti od kopna. Česti ratovi i politički sukobi činili su otok Murter sigurnijim od ostalih susjednih mjesta. U razdoblju nesigurnosti, kad je opasnost prijetila s kopna ili s mora, najsigurnija mjesta bila su u unutrašnjosti otoka, na mjestima gdje se nalaze selo Murter i selo Jezera. Ta dva naselja na otoku postoje od XIII. st., a mjesta Betina i Tisno nastala su u doba turskih provala na šibensko područje u XVI. st.

Ime otoka Murtera prvi spominje Ptolomej, i to pod imenom Scardon. Antičko ime Murtera je Colentum. Ovaj naziv za otok prvi je zabilježio Plinije Stariji u I. st., a posljednji ga spominje geograf iz Ravene u VII. st kao Celentum. Hrvati koji su doselili na otok u VIII. st. osnovali su svoje naselje oko 2,5 km dalje od ruševina Colentuma. Hrvatsko ime otoka Srimač, tj. Srimac javlja se u XIII. st.

4

Tada na otoku postoje dva naselja: Veliko Selo, danas mjesto Murter i Jezera. Od XVIII. st. otok dobiva ime Murter.

Zanimljivo je da se na pomorskim kartama već od XIV. st. pa sve do danas otok zove Murter, ali razumljivo u raznim oblicima. Ime Mortar prvi put nalazimo na Vescontijevoj karti iz 1318. g. Kod drugih kartografa javljaju se oblici Muraie (1408., 1426., 1515.), Mortura (1623., 1625., 1648.), Mortaro (1688), Morter (1688.). Otac hrvatske povijesti Ivan Lučić za otok Murter godine 1666. piše: „Colentum, koga mornari zovu Murter“… Na pomorskim kartama nećemo naići na hrvatski naziv otoka Srimač. Pomorci za otok koriste romanski naziv Murter, a i u arhivskoj građi od XV. st. otok se naziva Insula Mortarii.

Hrvatska verzija romanskog naziva Mortar i Morter bila je Murter, što se vidi iz oporuke don Ivana Skračića: „To pisah ja, don Ivan Skračić, kapelan od Murtera“. Naime, od XVII. st. naziv Murter koristi i samo mjesto Murter. Nazivi Murter i Srimač izmjenjuju se do kraja XVIII. st. kada će prevagu odnijeti naziv Murter, i to za naziv otoka i za ime najvećeg i najstarijeg mjesta na otoku. Što se tiče etimologije imena Murter, don Krsto Stošić konstatira da riječ Murter ne dolazi od latinske mors, motrus (smrt), iako su na otok zalazili gusari, kao npr. omiški u XIII. st. Naziv je od ilirske riječi mor (more) i tar (kula).

Petar Skok izvodi ime Murter od latinskog Mortarium prema leksemu Mortaio – stupar, mužar.

Istina je da već 1487. g. Juraj Šižgorić u svom djelu „O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku“ navodi da se otok zove Mortarium. „Otok nazvan Mortarium blizu Ugljana poveći je i plodan, na njemu su ostatci antičkog grada“.

Profesor Vladimir Skračić naziv Mortarium povezuje s poluotočićem Murtar i istoimenom uvalom u blizini, i navodi da je ime najprije dobila uvala, pa poluotočić pored nje, a nakon toga je ime dobio i cijeli otok.

Literatura: Juraga, Edo. 2004. Murterski godišnjak br. 1. Matica hrvatske Murter. Murter Kolanović, Josip. 1995. Šibenik u kasnom srednjem vijeku. Školska knjiga. Zagreb Skračić, Vladimir. 2005. Colentum, Srimač, Murter, Murterski godišnjak br. 2. Matica hrvatske Murter. Murter Stošić, Krsto. 1941. Sela šibenskog kotara. Tiskara Kačić. Šibenik

5

Marama kao dio ženske narodne nošnje Odjeća i način odijevanja tijekom povijesti imali su funkciju isticanja društvenog položaja i materijalnog stanja određene osobe. O tome se govori i u statutima srednjovjekovnih gradova, u kojima se navode pravila i propisi što treba, kada i u kojoj prilici odjenuti.

Tijekom 19. i 20. stoljeća način odijevanja i nošenja odjeće (ženske i muške) prelazi u tradiciju odijevanja te se narodna nošnja počinje definirati kao žensko i muško ruho koje svakodnevno upotrebljava narod.

Marama, koja je uglavnom dio narodne nošnje, u prošlosti se nosila i u svakodnevnim i u svečanim prilikama.

U svakodnevnim je prigodama marama otoka Murtera bila „običnija“, neutralnije boje, dok se za svečanije prilike običavalo nositi marame žarkih boja, uglavnom s cvjetnim uzorkom. Na otoku Murteru marama ima više imena: rubac, šudar, facol, hacol. Šudar je rubac za pokrivanje glave kvadratne površine (približno 65 x 65 cm). Marama ne mora nužno služiti kao pokrivalo za glavu.

Ona može imati i isključivo ukrasnu funkciju, biti prebačena preko leđa ili zataknuta za pojas oko struka.

6

Način vezivanja hacola u Betini

Ravnateljica Narodne knjižnice i čitaonice Tisno, Silvija Ćurić s dvije gospođe iz Tisnoga. Jedna od njih nosi svakodnevni šudar koji je pobrađen

Način vezivanja šudara Prema Furčiću, u Murteru su šudari bili vezani oko vrha glave, krmežini, od bavele i najsvečaniji crveni od „sto dinari“. Zatim kahani, škurani, žutani i drugi (Furčić 1980: 188). U Tisnome se na prsima veže šudar (svileni), tzv. cendal koji visi kroz bušt na lijevom boku. Šudar od kremeža, vune, bavele ili obična platna (ibid: 293). U Jezerima su udane i starije žene nosile crvene šudare na glavi. Divojke su najviše bile gologlave, ali s kojim ukrasom u kosi: zlatni ili srebrni broš (ibid: 80). U Betini su se hacoli od krmežine nosili u težatnik (dan kada se išlo u polje), a u dan sveca od vune (ibid: 40).

Ivanica i Tereza Kaleb iz Tisnoga nose svakodnevne šudare

Način vezivanja na potiljku, Tisno

Jedna od dvije bake iz Betine koja nosi pobrađeni hacol

7

NaÄ?in vezivanja ĹĄudara na potiljku u Jezerima

8

Vjenčanje, venac, kruna…

Učenica Gimnazije Antuna Vrančića Marija Vuletić u jezerskoj nošnji za vjenčanje, s vencem na glavi

9

Živuća etnografija *etnografija (etno + grafija = terenski rad koji obuhvaća prikupljanje podataka promatranjem, razgovorima i sudjelovanjem u životu proučavane zajednice)

Pod mentorstvom profesorice Barešin, učenica 2. razreda Gimnazije Antuna Vrančića u Šibeniku Bernarda Klarin obavila je polustrukturirani intervju sa svojom bakom Milenkom Klarin, r. Petrina iz Jezera.

U nastavku donosimo dio razgovora: BERNARDA: Koliko često i kada si nosila šudare?

MILENKA: Nosila san uvik još i danas nosin.

BERNARDA: Kakvi su motivi na šudarima?

MILENKA: Raznorazne figurice i cvijeće.

BERNARDA: Je li bilo određeno tko kakav šudar nosi?

MILENKA: Da, najlošiji je bio za svaki dan.

BERNARDA: Koje je on boje, pričaj malo o njemu, pokaži mi ga.

MILENKA: Ima raznorazne boje, najlošiji se nosio svaki dan, a onda malo bolji u nedilju i u svetce (blagdane). A za najveću svečanost je bio od vune (pokazuje materijal).

BERNARDA: Ovi crveni? A ovi plavi?

10

MILENKA: Bilo ih je i žutih, plavih, bilih i svake vrste je bilo od vune šudarov prije.

BERNARDA: Jesu li kupovni, izrađeni, odakle su?

MILENKA: Prije je bilo kupiti ovdje svakakvih šudarov , a kasnije poslije rata ih nije bilo, vrlo malo. Onda su ljudi izvanka nosili. Onda ja iman šudarov, ovi je iz Atene, Grčke. Ovi je domaći. A ove su nosile žene iz Zagreba pa su prodavale (pokazuje materijal).

BERNARDA: I koliko ih je u prosjeku imala jedna žena?

MILENKA: Pa, imala ih je, to je bija natječaj (natjecanje) ki (tko) će imati više. Užalo ih je imati po 50-60 komada.

BERNARDA: Kako su se vezali?

MILENKA: Neko je ovako, a neko bi se, kako smo to zvali napenga (pokazuje način vezivanja). Sad se većinom nose oko vrata kao šalovi i za svečanosti. Kad su blagdani onda se s njima okiti oko crkve i oko sela kad je procesija.

BERNARDA: A što se nosilo za vjenčanje?

MILENKA: Pa fuštan, bušt i travesla (dijelovi jezerske nošnje).

BERNARDA: Što se nosilo na glavi?

11

Bili hacol od vunice sa cvitićima

MILENKA: Mlada je nosila najprije venac (vijenac), onda je taj venac izaša iz mode pa su došle krune i velovi.

BERNARDA: Od čega je bio napravljen venac?

MILENKA: Od konca i na njemu su bile kurdele (svilene trake u raznim bojama) i cvijeće.

U Betini su nosili krmežin, tamnocrvenu ili smeđu maramu sa cvićem. U starijoj verziji narodne nošnje na glavi se nosio smeđi haco(l), a u novijoj crveni. Žuti hacol su nosile divojke, naziva se divojački. Smeđim hacolom sa cvićem bi se pobrađivale (marama bi se vezala pod bradu) mrtve žene. Nosile su ga i žene na sprovodu. (iz kazivanja Melite Pavić, 21. 2. 2018., Betina) Krmežin ima drugačiju izradu. Kad ženska umre mlada, onda za kapsom (lijesom) idu sa bilim hacolima, da se zna da je umrla mlada ženska. Stave ga priko ramena. Sa hacolima bi se žene i pokapale, hacol je onda pobrađeni, tamnocrveni. (iz kazivanja Gordane Bokan, r. Kovačev, 26. 3. 2018., Betina) Užalo se staviti bili hacol od vunice s cvitićima, i za Uskrs. Ženske bi ga stavile na glavu u crkvu. (iz kazivanja Stanislave Jakovčev, 27. 3. 2018., Betina) 12

Krmežin se nosija za svaki dan. Mater bi mi jedva dala da nosin te hacole kad bi išla s prijatejicama. Odma su mi stavili crni hacol sa 10 godina, jer mi je tac poginija u ratu, vezivali bi mi ga izad. (iz kazivanja Jelene Milene Bilić, r. Ferara, 29.3.2018., Betina) Kafeni šudar mi je za svečane prilike.

Najstarinskiji je, od prije Drugog svjetskog rata. Ovi plavi je o’ bavele. Dobila san ga od svoje prijatejice, a ona od svoje prababe. Žuti hacol bi nosile za Uskrs i nediljom. Žuti san dobila od matere Šimice. Kafeni hacol bi se stavija u nedilju. Iman i smeđi sa plavim cvitićima, nosija se svaki dan. Zvali smo ga „na grančice“. Jako je stari (od prije Drugog svjetskog rata). Crni sa cvićem bi nosile one ki manje žalu, kad ti dalji rod umre. Mati mi je pokopana sa crnim sa cvićem. Od 100 dinari se zove lipi, crveni, žarki hacol. Taj je svečani.

Kad san se udala, dobila san 12 hacola. (iz kazivanja Jelene Milene Bilić, r. Ferara, 29. 3. 2018., Betina) Na brganji se često nosila plava marama na točkice. Brganja je tradicionalna alatka za lov školjaka. Sastoji se od metalnog dijela i mreže, a u Betini su se čak češće lovile školjke nego riba. Od 1972. godine svake prve nedjelje u kolovozu Betinjani imaju Feštu od brganje.

Važno je naglasiti da djevojke i žene ponekad nisu nosile hacol, i to ako je kosa bila ispletena u pletenice pa nije bilo potrebe za njezinim pokrivanjem.

13

Moja mati i baba su nosile šudare. Mlađe ženske su nosile i na točkice. Bilo ih je i od 100 dinari, škuranih, kafanih. Škurani su od vunice, trule višnja boje, sa lipim cvitovima.

Kafani su isto od vunice, starinski. Ovi od 100 dinari su crveni i bili sa cvićem okolo, od vunice. Ako ženske prate svoju godinu za kapsom, sve stave škurane šudare. Kad su svetci, onda se liti timan šudarima kiti selo na sv. Roka. Kip sv. Roka se nosi iz crkve sv. Roka u glavnu crkvu (sv. Mihovila). Sve se okiti (stari Murter) svilenim tavajima 16. 8. Svaka kuća, koja ima, izvisi nešto lipo. Znali su nan donositi šudare i stariji Murterini, šta su živili u Australiji i Kanadi. (iz kazivanja Slavije Bujačić, r. Juraga, 27. 3. 2018., Murter)

Šudare su nosile i ženske kad su prvi put išle na ručak kod momka. U subotu navečer bi bila prošnja, a u nedilju bi se išlo na ručak.

Ona bi išla s tetom ili strinom. Zvali su se i šudari od 100 dinara. Jedna nadnica je bila 100 dinara. Ja san kopala za šudare (Tereza). Ćer od jedne stare je živila u Kanadi, pa bi joj poslala šudare. Ja san toj staroj kopala zemlju za šudare. Nije bilo onda aute, nego se hodilo karom ili tovarom ki ga je ima, 12 – 13 km, na noge smo hodili. (iz kazivanja Tereze Kaleb i Ivanice Kaleb, Tisno, 29. 3. 2018.)

14

Mala moja u žutom facolu, da mi te je pojubit na voju. prošla bi me tuga i nevoja, srce moje našlo bi spokoja (Filipi, Šikić Čubrić: 10)

Pod šudaron ća mi je na kosi, moja mati rekla da ga nosin. da mi sunce ne ocrni lice, čuvaj mi se moja jedinice (ibid: 25)

Crven šudar na glavi joj stoji, ponosna je nikog se ne boji. oko vrata košuja joj bila, što pokriva njena prsa cila (ibid: 34)

Ljubaznošću gospođe Ljiljane Milin, fotografirao njezin stric Severin Milin

15

Blago nevjestine škrinje Nevjestina škrinja kao dio miraza prisutna je u sklopu tradicijskih običaja (otkup i svečani prijevoz), kao i u arhivskim zapisima nekih jadranskih gradova od XVI. do XIX. stoljeća (popisi dota i kućnih inventara).

Budući da ženska djeca u pravilu nisu nasljeđivala roditeljsku ostavštinu, škrinja s ruhom bila je osnovna imovina koju je mlada djevojka dobivala po odlasku iz kuće. Kao lijep izrađeni predmet za prijenos miraza, kojemu je i sama pripadala, škrinja je ostajala u novoj kući kao vrijedni dio pokućstva.

U prošlosti se u dotu donosila i odjeća i obuća, a nerijetko su se pisali ugovori o doti (Ugovornice) u kojima bi se popisivala imovina koja pripada djevojci. Na popisu ugovora o doti nalazile su se i marame.

Ugovornica iz Muzeja betinske drvene brodogradnje – u predzadnjem retku uočljiv je dio dote koji se odnosi na facol (3 komada)

16

Bernarda Klarin: Šudari babe moje U ormaru staron, pod ključem poštivani jedan navr’ drugog, pričaju priče…

Crveni, s ružama, rozastin i zelenin, šareni, svečani, za pir i kakovu feštu uz nališu kolajnu i svilenu traveslu.

Redon stoje kafeni i kremosti s ukrasima, skromniji.

Ti su za svaki dan; dok je tvoj čovik uza te.

Kad crnin omotaš glavu, a srce ti tuga obuče…

Izgubija si nekog svog iz kuće.

Kraj njih dva-tri s bužama, cila izderana S tin bi se napengala, pa u polje odila, po zemlji, lupala, na kupe kopala, mlodila.

I š njim na glavi šempre beštimala.

Redon stoje, njih desetak Godine i zgode broje Šudari babe moje.

17

Žena, majka, otočanka… Žene su najčešće vezivale marame na potiljku. Pravilo je bilo da je marama pobrađena (vezivanje ispod brade) ako je žena udovica. Također, marama je tako zavezana ako je žena bolesna ili ako ima problem. Život žene na otoku i u priobalju bio je ispunjen svakodnevnim aktivnostima, brigom za djecu, radom na polju, odlascima na udaljenije otoke gdje su obitelji imale posjede i zemlju za obradu, pa su žene nerijetko i same veslale, kopale zemlju.

Dok su se muževi bavili ribolovom i pomorstvom, žene s otoka brinule su se o ostatku kućanstva. No, u to se nije ubrajalo „samo“ kuhanje ručka i pospremanje, odgajanje djece, već i odlazak u polje, veslanje, ribarenje, sječa drva; mogli bismo reći obavljanje poslova koji su tipičniji za muškarce.

Marica Kaleb, r. Henjak i mala Marija Kaleb u Tisnome, oko 1960. g.

18

Ljubaznošću gospođe Ljiljane Milin, fotografirao njezin stric Severin Milin

Ljubaznošću gospođe Ljiljane Milin, autor fotografije je nepoznat

Time su patrijarhalni odnosi, karakteristični za mediteranske obitelji (i ne samo mediteranske), poljuljani. Majka ovdje predstavlja jedan od glavnih autoriteta. Osim toga, ženin težak fizički rad nešto je zbog čega ih muški članovi obitelji posebno cijene.

Iz kazivanja smo tako doznali: Kopale bi po cili dan. Muževi bi bili na brodu. Danas mlade slabo zanima poljoprivreda.

Puno toga se prominilo . ( F. B., rođ. 1930., intervju: 21. 10. 2011.

Jezera) Kopale bi sedam dan za samo jedan hacol. (iz kazivanja Stanislave Jakovčev, intervju: 20. 12. 2017. Betina) Ja iman dva hacola, kopali bi da bi zaradili hacole. (iz kazivanja Marije Jakovčev, r. Tomas, intervju: 21. 3. 2018. Betina) Ljubaznošću gospođe Ljiljane Milin, fotografirao njezin stric, Severin Milin

Murterini na Kornatima. Žene nose svakodnevne šudare (jedna gospođa na potiljku, dvije pobrađene). Ljubaznošću gospodina Tomislava Maksa Mudronje. Autor fotografije nepoznat.

Zanimljiv je način na koji je moja mati došla do šudara. U prošlosti su žene koje nisu mogle dojiti dijete morale krenuti po susjednim mjestima u potragu za mlijekom.

Bilo je potrebno nabaviti ovcu i janje i tako osigurati mlijeko. Baba Jerinka je tako u zamjenu za ovcu i janje dobila vojničke čizme, a moja mama ovaj šudar. (iz kazivanja Ljiljane Milin, 3. 1. 2018. Jezera) 19

Šudar iz Tisnoga, primjer krmežina, od pamuka

Kićenje šudarima u Murteru, kako ga vidi murterska umjetnica Ana Troskot Bajić

Kad se išlo na pir, nosija se crveni šudar od vune, a o Božiću žuti od vune. Kad san ja bila mala, onda nije bilo šudara. Imala san jednoga, onda san ga pripolovila priko pola i zarubila na ruke. Polovicu san nosila svaki dan, a drugu polovicu za u svetac. I cure su nosile šudare, nema veze ako su imale lipe kose. Nisu bila lipa vrimena,, ali smo uvik bili veseli. (iz kazivanja Marije Jelovčić, r. Ukas, 22.3.2018., Jezera) Išlo bi se u Šibenik, i to pješke, kupiti šudar.

Da san ga imala, ne bi išla. Ali ga nisan imala. Nisan imala ni brod ni tovara. I kopale smo za šudar od vune. Imali su posli i u Jezerima dućan, zadrugu, moga se je i tamo kupit. (iz kazivanja Marije Jelovčić, r. Ukas, 22.3.2018., Jezera i T. K. Tisno) 20

U Domu za starije osobe u Tisnome razgovarale smo s gospođama s otoka Murtera. Od devet gospođa koje su prisustvovale razgovoru, dvije nose šudare. Jedna je iz Jezera, druga iz Tisnoga. Gospođa iz Tisnoga ima smeđi svakodnevni šudar, gospođa iz Jezera crni.

Druženje u Domu za starije osobe Tisno

Kićenje sela Za vrijeme procesija, crkvenih svetkovina mjesta se ukrašavaju maramama. Taj običaj održao se i danas te vjerujemo kako ta tradicija nikada i neće „odumrijeti“. Žene nanižu marame na špag i zakače ih najčešće drvenim štipaljkama.

U Jezerima se kitilo na Male križe. To spada peti ili šesti misec. Procesija ide priko sela. Procesija ide od glavne crkve (crkva Gospe od zdravlja) do crkve Sv. Ivana. Obise se šudari na špag i uvate šćipavicama.

(Marija Jelovčić, r. Ukas, 23.3.2018., Jezera) U Tisnome bi se selo kitilo šudarima na Male križe. Tisno bi se kitilo di je Karavaj.

(B. M., iz kazivanja 23. 3. 2018., Tisno) Ispred Muzeja betinske drvene brodogradnje, prilikom jedne procesije

Završna razmatranja Oblikovanje šarolikosti na smislen način glavno je obilježje marama, šudara, facola ili hacola otoka Murtera. Zbog igre motiva i kombinacija boja koje se javljaju na površini tkanine, šudari su više nego zanimljivi našem oku. Za radnog dana običnije, za svečanih dana vunene kvadratne marame pridonijele su (i još uvijek pridonose) razigranosti narodnih nošnji otoka Murtera. I ne samo narodnih nošnji – njima se ukrašavaju ulice tijekom pojedinih praznika. Facoli/ hacoli/ šudari izrađeni su od tvorničkog pamuka, vunice, platna, s ukrasima koji predstavljaju cvijeće, grančice, lišće, bobičasto voće, žitno klasje i paunova pera.

Učenice i učenici Gimnazije Antuna Vrančića aktivno su sudjelovali u pripremama ove izložbe. Uz Muzej betinske drvene brodogradnje, koji je pravi čuvar tradicije, običaja i života otoka Murtera, Gimnazija Antuna Vrančića sa svojim profesorima i učenicima jasno prikazuje vrijednosti obrazovne ustanove koja mlade ljude priprema na stvaran život, te ukazuje na važnost očuvanja baštine u njezinu izvornom obliku. Na taj način ukazuje se na potrebu istraživanja, prikupljanja i bilježenja podataka s terena te njihovo javno prezentiranje.

Ne sumnjamo da će učenice i učenici nastaviti sa zanimanjem promatrati, osluškivati, fotografirati, cijeniti i prenositi znanje o svemu što su na ovom istraživačkom putovanju naučili.

Sretan im put!

21

Literatura Filipi, Diana; Šikić Čubrić, Kate. 2016. Betinska pismarica. Kulturno umjetničko društvo Zora. Betina Furčić, Ivo. 1980. Narodno stvaralaštvo šibenskog područja. Muzej grada Šibenika. Šibenik

Fotografije Gimnazija Antuna Vrančića, Šibenik Muzej betinske drvene brodogradnje, Betina Narodna knjižnica i čitaonica Tisno Sandra Barešin Severin Milin Jasminka Paić Lovro Vudrag

Fotografija naslovnice Lovro Vudrag

Fotografija poleđine Mirela Bilić

Popis izloženih predmeta 1. Instalacija umjetnice Ane Troskot Bajić: Kićenje sela, Murter, otok Murter 2. Svečani šudari, Tisno, otok Murter (22 komada), vlasništvo gospođe Ivanice Kaleb 3. Svečani šudari, Jezera, otok Murter (19 komada), vlasništvo gospodina Nenada Milina 4. Svečani šudari, Betina, otok Murter, vlasništvo gospođe Vesne Brkić (15 komada) i gospođe Emile Šandrić (13 komada) 5. Svečani šudari, Murter, otok Murter, vlasništvo gospođe Slavije Bujačić (5 komada) 22

Popis kazivač(ic)a Jelena (Milena) Bilić, r. Ferara Gordana Bokan, r. Kovačev Slavija Bujačić, r. Juraga F. B. (puno ime i prezime kazivačice poznato autoricama) Marija Jakovčev, r. Tomas Stanislava Jakovčev Marija Jelovčić, r. Ukas T. K. (puno ime i prezime kazivačice poznato autoricama) Ivanica Kaleb Tereza Kaleb Milenka Klarin, r. Petrina Ljiljana Milin B. M. (puno ime i prezime kazivačice poznato autoricama) Melita Pavić

23

MARAME OTOKA MURTERA Naziv nakladnika i sjedište Muzej betinske drvene brodogradnje, Betina Za nakladnika Kate Šikić Čubrić Autorice teksta Sandra Barešin Jasminka Paić Lektura Danijela Grubišić Grafičko oblikovanje Lovro Vudrag, B-forme Likovni postav izložbe Sandra Barešin Jasminka Paić Naziv tiskare, sjedište Sand d.o.o., Zagreb Naklada 200 komada ISBN 978-953-48054-0-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Znanstvene knjižnice u Zadru pod brojem 150927057 Betina, 2018.

24

26