MAGAZIN BR. 2

Godina II, rujan 2007.

cijena 30 KN, 5 EUR

brinjski magazin

Naslovnica: Kapela Svetog Fabijana, najstarija sakralna građevina u Brinjskom kraju.

Prema nekim pretpostavkama napravljena je koncem 14. stoljeća.

Foto: M. Prpić

brinje

brin

Sadržaj: ...........................................................................................................................

brinje

6

Novo ruho Sokolca

brin

...........................................................................................................................

10

Jozefinska cesta

brinje

...........................................................................................................................

26

Vode života

bri

...........................................................................................................................

42 brinje

Nogomet u Brinju

...........................................................................................................................

2 / monetium

brinje

Poštovani čitatelju, pred Vama je drugi broj “Brinjskog magazina”. I u ovom broju nastojali smo prikupiti i prikazati vam povijesne i prirodne značajke našeg kraja. Ipak, pripremajući materijale, naši autori su se susreli sa jednim problemom.

Povijest samog Brinja je dijelom kronološki zabilježena, ali ako izdvojimo opće povijesne činjenice, a baziramo se na onoj užoj povijesti „malih mjesta i malih ljudi“ onda dolazimo u jedno veliko sivo područje. Na neki način je neobično da se npr. o životu Frankopana u Sokolcu može doznati više činjenica nego o brinjskom vodovodu, brinjskim kapelicama, NK Sokolac...

Povijest našeg kraja unatrag, recimo, 150 godina je bila vrlo bogata i zanimljiva, odavde je mnogo ljudi ostavilo svoj pečat u vremenu, a o tome ne postoji previše saznanja. Postojalo je mnogo različitih društava, a ona današnja, koja još egzistiraju nemaju nikakvu povijesnu i kronološku dokumentaciju o svom radu. U svojim potragama prilikom pisanja članaka za ovaj magazin, autori su na svoje zaprepaštenje doznali da, ako postoji ikakva arhivska dokumentacija, onda je ona manjkava u najvećoj mjeri i najčešće rezultat volje i ljubavi nekog pojedinca.

Takva situacija je i sa (ne)zapisanom povijesti sakralnih objekata, a ponekad nam se činilo da i samim ljudima iz svih tih institucija nije stalo da se o njima piše. Taj stav, pogrešan u cijelosti, doveo je do današnje situacije i mi je od osnivanja našeg zavičajnog kluba pokušavamo popraviti. Nadamo se da će naši napori jednog dana dovesti do formiranja povijesnog muzeja Brinja u kojem će svi budući naraštaji moći vidjeti i naučiti koliko smo bogati tom poviješću.

Ali ipak, unatoč ispričanim problemima, vidjet ćete da su naši autori napravili zavidan posao te vjerujemo da ćete uživati čitajući ovaj broj “Brinjskog magazina” Uredništvo

nje

nje

brinje

...........................................................................................................................

brinje Franjo Brozinčević Brinjak koji je unaprijedio Evropu

64

...........................................................................................................................

Tajna s Humca

68

inje

...........................................................................................................................

Kapela Svetog Vida

70

brinje

...........................................................................................................................

4 / monetium

M. Prpić

brinjski magazin

6 / monetium

novo ruho Sokolca

S

redinom lipnja u prostoru supstrukcije restaurirane kapele Presvetog Trojstva frankopanskog burga Sokolca otvorena je stalna izložba Hrvatskog povijesnog muzeja i Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Za tu prigodu tiskan je i deplijan na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku koji će se dobivati kao turistička brošura.

Obnova samog Sokolca traje već dugi niz godina i ovo je prvi put da se moglo vidjeti što je učinjeno u samoj unutrašnjosti. Uporedo sa obnovom traje i restauracija drvenih oltara, a čiji se završetak očekuje otprilike za godinu dana, kada bi obnovljeni dijelovi bili stalno otvoreni za posjetitelje.

Izložbu čine dijelovi arhitektonskih umijeća graditelja Sokolca, kao i pisana povijest samog grada te brinjskog kraja u tim vremenima.

Otvorenje obnovljenih dijelova je vrlo važan događaj za Brinje ali i za cijelu Hrvatsku jer je Sokolac jedini očuvani grad iz doba Frankopana.

8 / monetium

M. Prpić

brinjski magazin

JOZEFINSKA CESTA Napisao: Dr. sc. Željko Holjevac

Foto: M. Prpić

10 / monetium

S

uvremena autocesta Zagreb – Split (A1), koja prolazi u neposrednoj blizini Brinja, sve izrazitije potiskuje u drugi plan Jozefinsku cestu koja već više od dvije stotine godina prolazi kroz Brinje, povezujući ga s gradovima Karlovcem i Senjom. Postupnom zapuštanju stare Jozefine pridonosi i užurbani ritam životne svakodnevice: sve je manje vremena i prilike za opuštenije putovanje cestom koja je do prije nekoliko godina bila najkraća veza panonske Hrvatske sa sjevernim Jadranom.

Kako se ta stoljetna hrvatska žila kucavica, ujedno brinjski “prozor u svijet”, ipak ne bi sasvim prepustila zaboravu, prisjetimo se u nekoliko redaka njenih korijena i značenja.

Planinski prijevoji preko Kapele (887 m.n.m.) i Vratnika (694 m.n.m.) ubrajaju se među relativno niže “pragove” u gorskoj Hrvatskoj (Gorski kotar, ogulinsko-modruško-plaščansko zakapelje, Lika), koja svojim visokim i razvedenim planinskim lancima dijeli sjevernojadranski priobalni pojas i preko njega mediteranski prostor od panonske unutrašnjosti i srednje Europe.

Smatra se da je upravo zbog toga od pamtivijeka morala postojati neka vrsta brdske staze koja je išla preko tih prijevoja i tako najkraćim putem povezivala priobalje i nizinu.

Prve, iako i tada još uvijek nedovoljno određene, naznake koje bi govorile u prilog uvjerenju o postojanju pradavne brdske staze preko navedenih “pragova”, moguće je (ne)izravno detektirati u starome vijeku.

zvala Gvozd putnici su poslije mukotrpnog uspona mogli predahnuti u pavlinskom samostanu Sv. Nikole, čiji se ruševni temelji još naziru u šumi nedaleko od današnje ceste.

Antički autori Strabon i Apijan spominju četiri glavna japodska gradinska središta: Arupij (Veliki i Mali Vital kraj Prozora), Avendon (Latica ili Crkvina kraj Kompolja), Monetij (Humac kraj Brinja) i Metul (Velika i Mala Viničina kraj Skradnika).

Unatoč izričitom Apijanovu spomenu “neprohodnih gora kroz koje je prelazak težak”, ne čini se sasvim neosnovanim pomišljati da su spomenuta središta – od kojih se Metul kao “glavni grad Japoda”, kako kazuju antički izvori, nalazio s druge strane današnjega kapelskoga masiva – vjerojatno bila povezana nekom priručnom vrstom međusobne komunikacije.

Kasnija rimska cesta koja je išla iz antičkog Senja (Senia) prema Sisku (Siscia) ipak nije u osnovi slijedila logiku prekokapelskoga puta, možda i zato što je Metul u Oktavijanovu pohodu protiv Japoda 35. g. pr. Kr. doživio sudbinu Kartage, tj. bio je devastiran do te mjere da kasnije “ne bijaše nikakva traga od njega”, kako piše Apijan.

Rimska je cesta naime od Senja vodila izravno u Gacku i tek je odatle zakretala prema ušću Kupe u Savu kod Siska, zaobilazeći time u značajnom luku središnje dijelove “neprohodnih gora” kapelskoga planinskoga lanca.

Poslije toga je drevni brdski put preko Kapele opet dobio na značenju u razvijenom srednjem vijeku, kada je trgovački karavanski promet između slobodnih i kraljevskih gradova Senja i Zagreba cirkulirao pored Modruša koji se u 15. stoljeću razvio u snažno fortifikacijsko uporište i “najnapučenije mjesto” u gorskoj Hrvatskoj, kako svjedoče povijesna vrela. Pritom treba imati na umu da srednjovjekovna cesta pored Modruša nije bila nikakvo graditeljsko djelo nego se postupno razvila iz pradavne brdske staze koja je bila prilično strma, teška i na mnogim mjestima gotovo neprohodna za kola, a zimi zbog snježnih zapuha često posve neupotrebljiva. Na tom “Zagrebačkom drumu”, zvanom još “via regis” ili “via magna”, nalazilo se i Brinje, stari grad kojim su tada gospodarili Frankopani, a na Kapeli koja se u to vrijeme

Nakon gotovo stalnog ratovanja s Osmanlijama tijekom 16. i 17. stoljeća, u razdoblju koje senjski polihistor Pavao Ritter Vitezović označava sintagmom “dva stoljeća hrvatskoga plača”, hrvatske su zemlje pod habsburškom vlašću tijekom 18. stoljeća gospodarski donekle oživjele. Habsburški vladari u 18. stoljeću – Karlo VI. (1711.-1740.), Marija Terezija (1740.-1780.) i Josip II. (1780.-1790.) – nastojali su različitim reformama i drugim mjerama uskladiti dotrajale oblike u društvu i državi s novim potrebama unutarnjeg razvoja. Pojavile su se nove ratarske kulture (kukuruz, krumpir), gradile se moderne ceste (od Karlovca prema Rijeci i Senju) i uređivale plovne rijeke (Drava, Sava, Kupa). Jačala je trgovina, a razvijao se i obrt. Otvarale su se manufakture, luke i brodogradilišta (npr. u Kraljevici), a na Jadranu je još 1717. proglašena sloboda plovidbe.

Dinamično preobražavanje Karlovca iz prvobitne ratne tvrđave u gospodarsko i prometno čvorište koje je nakon izgradnje Karolinske ceste prema Rijeci u prvoj polovici 18. stoljeća i postupnog hidrotehničkog uređivanja Kupe za plovidbu počelo povezivati hrvatsku unutrašnjost s priobaljem utjecalo je na sve intenzivnije sazrijevanje zamisli u mjerodavnim krugovima o nužnosti izgradnje moderne prometnice prema Senju, u to vrijeme glavnoj uvozno-izvoznoj luci Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Put na konju od Karlovca do Senja trajao je u to doba 20 do 24 sata, no za prijevoz robe konjskom zapregom na istoj relaciji bilo je potrebno do blizu tjedan dana, s tim da su vremenske neprilike i loše stanje staroga puta uveliko otežavali učvršćivanje bilo kakve pouzdanije komunikacije na tom prometnom pravcu.

Iako su prva iscrpna mjerenja terena u svrhu određivanja trase buduće ceste od Karlovca prema Senju bila obavljena već ranije, a javili su se i poduzetni pojedinci poput senjskog trgovca i patricija Marka Suzanija

Na cesti je bilo sagrađeno ukupno 13 kamenih mostova, a jedan od njih bio je i most preko Gate u Brinju.

Na više mjesta postavljene su sunčane ure pa tako i na brinjskom mostu koji je prilikom rekonstrukcije 1801. dobio još i kamenu kuglu.

12 / monetium

koji je ponudio vlastima da ulaganjem vlastita kapitala izgradi cestu pod pretpostavkom da na njoj naplaćuje cestarinu, neposredni poticaj izgradnji ceste 1770-ih godina dao je Josip II., u to vrijeme suvladar Marije Terezije.

Prilikom obilaska hrvatskih krajeva 3. svibnja 1775. okliznuo mu se konj na kapelskoj strmini blizu samostana Sv. Nikole i car je pao na zemlju. O tome je svjedočio latinski natpis koji je na tom mjestu uklesan u spomen na taj događaj. Josip II. prošao je neozlijeđen, ali je već po dolasku u Senj izdao nalog da se odmah započne s gradnjom ceste, dakako u režiji države.

Intenzivni radovi na izgradnji ceste Karlovac – Senj započeli su ljeti 1775. pod vodstvom inženjerskog pukovnika Vinka Struppija koji je kao radnu snagu uposlio lokalno stanovništvo. Trasa ceste uglavnom je slijedila stari karavanski put s mnogo uspona i padova. Gradnja je potrajala tri i pol godine. Bilo je zaposleno oko 1000 krajišnika za težačke poslove i još oko 200 minera, klesara i zidara. Za miniranje stijena potrošeno je oko 25 tona baruta. Mineri su iza sebe ostavili brojne znakove uklesane u stijene. Neki od tih minerskih znakova duž Struppijeve trase vidljivi su i danas.

Ukupni građevinski troškovi iznosili su oko 350.000 austrijskih forinti. Cesta je dovršena i puštena u promet koncem 1779. kao “Glavna trgovačka i poštanska cesta”, ali je uobičajen naziv za nju, prema Josipu II., bio Jozefinska cesta (Via Josephina). Na početku ceste u Karlovcu postavljen je kameni obelisk s uklesanim udaljenostima od važnijih odredišta i natpisom “Josephinae principium” (početak Jozefine). Cesta je završavala na Velikim ili Josipovim vratima u Senju, na kojima je postavljena carska kruna od klesanog kamena i urezan natpis “Josephiane finis” (kraj Jozefine). Od Karlovca prema panonskoj unutrašnjosti nadovezivala se na Jozefinu druga cesta koja je vodila preko Zagreba, Varaždina, Čakovca, Szombathelya, Kisega i Soprona dalje prema Beču.

Jozefinska cesta Karlovac – Senj u Struppijevoj je izvedbi bila dugačka ukupno 13 ¼ njemačkih milja (punih 100 km). Njezina prosječna širina iznosila je 5 metara, no ponegdje je bila šira pa i uža. Prolazila je neposredno ispod modruške utvrde Tržan na strmome vrhu te pored samostana Sv. Nikole u kapelskoj šumi desno od današnje asfaltirane trase, a u brinjskom kraju izlazila je preko Jezerana na Jelvicu i Križpolje, spuštajući se prema Brinju ispod Kipa lijevo od današnje asfaltirane trase. Najveći nagibi ceste preko Velike Kapele i na silasku s Vratnika prema Senju dosezali su mjestimično 20 do čak 30 %.

Na cesti je bilo sagrađeno ukupno 13 kamenih mostova (jedan od njih bio je i most preko Gate u Brinju), među kojima se ljepotom izvedbe naročito isticao tounjski most urešen s četiri kipa vitezova s kacigama i štitovima, a duž ceste postavljeni su miljokazi i na više mjesta sunčane ure (tako i na brinjskom mostu koji je prilikom rekonstrukcije 1801. dobio još i kamenu kuglu).

Cesta je bila pokrivena kamenom kaldrmom u obliku grubog taraca od neobrađenog plosnatog kamenja. Na njezinu održavanju bilo je zaposleno oko 220 cestara, tj. jedan cestar na svakih pola kilometra ceste. Struppijeva cesta služila je za promet konja i konjskih zaprega, a od 1. studenoga 1786. prometovale su po njoj i poštanske kočije koje su prevozile poštu od Beča do Senja i natrag. Za potrebe prijevoza pošte uređene su na Jozefinskoj cesti posebne poštanske postaje za odmor i izmjenu konja. U brinjskom kraju poštanska je postaja ustanovljena u Jezeranama, a vodio ju je potkraj 18. i početkom 19. stoljeća poštar Vuković.

Sagrađena u skladu s najvišim standardima gradnje planinskih cesta svoga vremena, Jozefinska je cesta bila solidna i čvrsta. Osim državnih i vojnih konja i zaprega, koji

ma je neko vrijeme upravljalo posebno državno trgovačko poduzeće, cestom su se uveliko koristili i domaći kirijaši koji su prevozili robu iz senjske luke u Karlovac i obrnuto. Prema nekim podatcima, u najboljim vremenima Jozefinom je godišnje prolazilo oko 100.000 tovara, što znači čak 260 dnevno. Bio je to unosan posao, što se vidi iz podatka da su Ogulinci 1801. zaradili ukupno 108.000 forinti za prijevoz žita i duhana iz Karlovca u Senj, dok su Slunjani koji su se nalazili podalje od Jozefine zaradili istovremeno samo 10.000 forinti.

Međutim, kad je početkom 19. stoljeća sagrađena znatno položitija i propusnija Lujzijanska cesta od Karlovca prema Rijeci, intenzitet prometa na Jozefini počeo je opadati a senjska luka gubiti na važnosti. S obzirom na tadašnji stupanj usavršenosti cestovnih komunikacija i razvijenosti raspoloživih prometala Jozefinom se za današnje pojmove putovalo sporo: primjerice, za put zaprežnim kolima samo od Karlovca do Tounja trebalo je potkraj 18. stoljeća dobrih 10 sati.

Kad je novopostavljeni senjski biskup Mirko Ožegović Barlabaševački u kolovozu 1834. putovao kočijom iz Zagreba u Senj na svoje biskupsko ustoličenje, trebala su mu tri dana da stigne na odredište: prvi dan je došao do Karlovca, drugu je večer zanoćio negdje prije Kapele i tek je treći dan u kasnim poslijepodnevnim satima prispio u Senj.

Osim toga, Jozefina je u Struppijevoj izvedbi još bila mjestimično pregruba i prestrma, zbog čega su se na teškim usponima (osobito na putu iz Senjske drage prema Vratniku i na prijelazu preko Kapele) često klizala i prevrtala kola i konji te je dolazilo do nesreća.

Gore: vrelo Božidar Lijevo: Struppijeva četiri kipa vitezova s kacigama i štitovima, stajala su po dva sa svake strane mosta.

Danas na tom mostu više nema ni ploča ni vitezova, no jedan je sačuvani vitez postavljen na maloj uzvisini pored mosta, a drugi se nalazi u Gradskom muzeju u Ogulinu.

Kako se nova Knežićeva cesta, mjestimično podignutija od Struppijeve, ne bi morala strmo spuštati na Struppijev most preko Tounjčice, taj je most povišen tako da je na njemu jednostavno dozidan još jedan istovjetni most. Tako je nastao čuveni dvostruki svođeni most kod Tounja, jedinstveno djelo Struppija i Knežića, dvojice velikana habsburškoga vojnog građevinskog inženjerstva.

16 / monetium

brinjski magazin

Knežićeva fontana kod vrela Rožić između Rendulića i Modruša, sagrađena u obliku obeliska s pripadajućim latinskim natpisom, omogućava dan - danas osvježenje bistrom i hladnom planinskom vodom.

Postupno su i vlasti u Beču uvidjele da postojeća Jozefinska cesta ne može u potpunosti udovoljiti potrebama sve modernijeg kolnog prijevoza i da ju je potrebno temeljito rekonstruirati i osuvremeniti kako bi povratila prvobitnu važnost a senjskoj luci osigurala daljnji opstanak.

Bilo je različitih prijedloga o izvedbi modernije ceste.

Tako je npr. bila stavljena u optjecaj i ideja da se nepogodni prijelazi preko Kapele i Vratnika izbjegnu trasiranjem ceste preko Ogulina, Jasenka i Drežnice, odnosno od Prokika preko Županjdola i Krivog Puta, ali se Dvorsko ratno vijeće u Beču nije suglasilo s tim prijedlogom jer bi to značilo znatno produljenje ceste i povećanje ukupnih troškova njezine modernizacije.

Na kraju je prihvaćen projekt inženjerskog bojnika Josipa Kajetana Knežića iz Petrinje, koji se krajem 1820-ih i početkom 1830-ih godina proslavio uspješnim probijanjem prijevoja preko Malog Halana i izgradnjom ceste od Obrovca do Svetog Roka. Knežić je predložio da se Jozefinska cesta rekonstruira tako da se od Karlovca do Josipdola tek neznatno korigira i time u biti zadrži

postojeća Struppijeva trasa, dok bi se od Josipdola do Senja izgradila sasvim nova cesta, pri čemu bi se prijelazi preko Kapele i Velebita svladali prohodnijom vijugavom trasom i to pomoću niza spojnih zavoja – serpentina.

Gradnja nove Jozefine pod Knežićevim vodstvom započela je 1833. i potrajala je dobrih 12 godina, što znači da je cesta bila u potpunosti dovršena tek 1845. godine.

To nam govori s jedne strane koliko je trebalo vremena i napora da se izgradi modernija, sigurnija opremljenija cesta, a s druge koliko je marljivosti i pažnje posvećeno brojnim važnim detaljima prilikom izvođenja radova.

Dužina nove ceste, zbog različitih odstupanja od stare trase i brojnih zavoja, iznosila je 115 km, a prosječna širina 5-6 m. Zahvaljujući Knežićevoj viziji vijugave trase sa serpentinama, maksimalni nagib ceste na silasku s Kapele i Vratnika sveden je s ranijih 20 do čak 30 % na tek 5 do 6 %.

Kolnik ceste obrubljen je masivnim rubnim kamenjem dužine do 1 m, širine 30-50 cm te debljine 40-60 cm. Na gotovo cijeloj dužini ceste izvedeni su kameni

monetium /18

20 / monetium

Lijevo i gore: Budući da je bojnik (major) Knežić tijekom radova na rekonstrukciji Jozefinske ceste ponajčešće običavao boraviti u jednoj maloj prizemnoj kući podno Vratnika, narod je to mjesto u spomen na njega nazvao Majorija.

podzidi, a kod Jezerana i dugi kameni zidani nasip s mostom, čime su izbjegnute teškoće s prometom prilikom periodničnih poplava potoka Jaruge.

Trasa nove ceste od Josipdola do Senja nije više prolazila neposredno ispod stare modruške utvrde, nego znatno niže kroz donji dio naselja Modruš. Dionica ceste preko Kapele, gledajući iz Modruša prema Jezeranama, pomaknuta je malo ulijevo u odnosu na staru Struppijevu trasu koja se još jasno razaznaje čim se s današnje ceste zađe malo u šumu.

Uz nju se i danas mogu vidjeti minerski znakovi uklesani na stijenama, a poslije kojih 20-tak minuta pješačenja mogu se među drvećem zapaziti jedva primjetni temelji srednjovjekovnog samostana Sv. Nikole, ukinutog za vrijeme Josipa II., koga lokalni žitelji zovu “Kloštar” (od njem. Kloster, tj. samostan). Od Jezerana do Križpolja cesta je u Knežićevoj izvedbi položena malo udesno tako da više nije prolazila preko Jelvice.

Donekle je udesno položena i dionica ceste od Križpolja preko Kipa do Brinja, tako da je na taj način neposredno prije ulaska u Brinje nastao današnji zavoj, tzv. okret ispod Borika. Manjih korekcija u odnosu na staru Struppijevu cestu bilo je i u Prokikama, Melnicama i na Vratniku, a najviše na silasku s Vratnika prema Sv. Križu prije Senja, jer je na tom dijelu ranija prilično pravocrtna i strma trasa zamijenjena blažom, izrazito vijuga-

vom i zavojitom trasom s brojnim serpentinama.

Uz novu Jozefinu, za čiju je izvedbu primio 1843. na vrhu Kapele visoko austrijsko odličje “Leopoldov red”, podigao je Knežić različite objekte, među kojima neki i danas svojim trajanjem svjedoče o njegovoj građevinskoj vještini i osjećaju za osobitosti krajolika.

To su, prije svega, dvostruki most blizu Tounja, fontana kod vrela Rožić između Modruša i Rendulića i crkvica Sv. Mihovila s fontanom Cesarsko vrilo u Majoriji.

Kako se nova Knežićeva cesta, mjestimično podignutija od Struppijeve, ne bi morala strmo spuštati na Struppijev most preko Tounjčice, taj je most povišen tako da je na njemu jednostavno dozidan još jedan istovjetni most.

Tako je nastao čuveni dvostruki svođeni most kod Tounja, jedinstveno djelo Struppija i Knežića, dvojice velikana habsburškoga vojnog građevinskog inženjerstva.

Struppijeva četiri kipa vitezova s kacigama i štitovima, po dva sa svake strane mosta, premještena su tom prilikom na gornju razinu mosta, a postojećoj spomen-ploči dodana je nova.

Danas na tom mostu više nema ni ploča ni vitezova, no jedan je sačuvani vitez postavljen na maloj uzvisini pored mosta a drugi se nalazi u Gradskom muzeju u Ogulinu. Knežićeva fontana kod vrela Rožić između

Rendulića i Modruša, sagrađena u obliku obeliska s pripadajućim latinskim natpisom, omogućava dan-danas osvježenje bistrom i hladnom planinskom vodom svakom putniku koji to poželi. Budući da je bojnik (major) Knežić tijekom radova na rekonstrukciji Jozefinske ceste ponajčešće običavao boraviti u jednoj maloj prizemnoj kući podno Vratnika, narod je to mjesto u spomen na njega nazvao Majorija.

Ondje je Knežić na gorskom izvoru podigao fontanu nazvanu Cesarsko vrilo, a povrh nje crkvicu Sv. Mihovila. Slavni je graditelj toliko zavolio cijeli taj kraj da je lokaciju iznad spomenute crkvice u Majoriji, danas naselju od svega nekoliko kuća, odabrao za svoje posljednje počivališe, sagradivši tamo vlastitu grobnicu. U nju je prema vlastitoj želji položen poslije smrti, a umro je tri godine poslije dovršetka radova na modernizaciji Jozefinske ceste.

Jozefinska cesta u Knežićevoj izvedbi dovela je do oživljavanja prometa putnika i robe između Karlovca i Senja. Poslije otvaranja željezničke pruge od Karlovca do Rijeke 1873. došlo je do značajne stagnacije prometa na Jozefini, nakon čega je senjska luka počela propadati.

No, cesta je zbog svoga zemljopisnog smještaja i izvedbenih karakteristika u mnogo čemu sve do najnovi-

Desno i dolje: Slavni je graditelj toliko zavolio cijeli taj kraj da je lokaciju iznad crkvice Sv. Mihovila u Majoriji, odabrao za svoje posljednje počivališe.

Umro je tri godine poslije dovršetka radova na modernizaciji Jozefinske ceste.

22 / monetium

jeg vremena zadržala respektabilno značenje, pogotovo za vrijeme Drugoga svjetskog rata i hrvatskoga Domovinskog rata, kada je imala i izuzetnu vojno-strategijsku važnost. Sve intenzivniji automobilski promet, koji se razvio u drugoj polovici 20. stoljeća, potaknuo je novu modernizaciju Jozefinske ceste, prvu opsežniju poslije Knežićevih preinaka u prvoj polovici 19. stoljeća.

Između 1965. i 1970. cesta je dobila suvremeni asfaltirani kolnik s propisnom širinom na gotovo cijeloj svojoj dužini, s tim da je posljednja dionica, ona preko Kapele, zbog političkih i drugih nesklonosti brinjskom kraju u razdoblju socijalizma preslojena asfaltom tek 1982. godine.

Dionica suvremene autoceste Zagreb – Split, inicirane još početkom 1970-ih i realizirane tek u samostalnoj Republici Hrvatskoj, prošla je pored Brinja 2004., a godinu dana kasnije predana je prometu jedna cijev probijenog tunela kroz Kapelu.

Sve to polako istiskuje staru Jozefinu iz uporabe, pogotovo zimi kada promet više ne ovisi o čišćenju snijega preko Kapele, no ona je kao osnovna prometnica još nezamjenjiva u dijelu između Žute Lokve i Senja, a čari krajolika kojim ona prolazi i dalje su, pored predjela kojima prolazi autocesta, dostupne svakome tko ih se zaželi.

24 / monetium

Lipice M. Prpić

brinjski magazin

Pravo bogatstvo zemlje dolazi iz nje same.

Brinjski kraj prošaran je izvorima pitke vode koji već stoljećima znače samo jedno - život, a neki od njih su jedinstveni po mnogočemu...

26 / monetium

PEJNOVIĆ VRELO

Fotografije: M. Prpić

VODE ŽIVOTA

N

ema brinjaka koji nije čuo za Maljkovac ili se nije napio vode iz njega. Ova rečenica i nije tako čudna kada se zna da je Maljkovac glavni brinjski izvor od 1901. godine.

Gradnja vodovodne mreže trajala je punih devet godina, a inicijativa je došla od tadašnjeg mjesnog odbora kojeg su sačinjavali istaknuti pripadnici imućnijih brinjskih obitelji. Činjenica je da su djelovanja tih odbora u ondašnje vrijeme bila časna i na opću dobrobit, te su godine između 1900 -te i do početka Drugog svjetskog rata bile najznačajnije u razvoju civilnog društva u Brinju.

Imena izvora u Brinju najčešće su izvedena od prezimena starosjedioca na tom prostoru, tako je zaseok Maljkovići utjecao na stvaranje imena Maljkovac.

Osobitost Maljkovca, osim kvalitetne vode, je da izvire na donekle neobičnom mjestu za izvor tolike snage - u šumi, na padini između stabala i ne ispod kamena, kakvi su inače izvori u brinjskom kraju.

Druga značajka je njegova izgradnja od kamenih blokova - onakav je kakvog su nam ga ostavili naši preci 1901. godine. Nedaleko od njega nalazi se još jedno vrelo - Lončari, koje je također vremenom priključeno na gradski vodovod, a osamdesetih godina gornja polovica Brinja, sa istočne strane, priključena je na Stajnički vodovod.

Ipak, Maljkovac kvalitetom vode, svojim izgledom i dalje ostaje najznačajniji i najljepši brinjski izvor.

28 / monetium

MALJKOVAC

Piše: Nada Vuković

V

al u Križpolju bunar je izvorske vode, koji, koliko je poznato, jedini takav na području Križpolja ima status općeg dobra.

Sve do 50-tih godina prošlog stoljeća, vodom je opskrbljivao čitavo područje Križpolja.

Ispočetka je to bila tek poveća lokva, poput npr. one kraj „igrališta“, kako se svojevremeno nazivala livada iza škole na kojoj su se odvijale sportske aktivnosti, ili lokve u Varoši u Velikom kutu, kod Antulića u Jelvici, kod Kašana i dr.

Ali, dok je potonje lokalno stanovništvo koristilo više ad hoc, Valu su namijenili drugačiji značaj.

Po svoj prilici, negdje krajem XIX ili početkom XX stoljeća, vođeni saznanjem da na tom području izvire velika količina vode, odlučili su iskopati bunar dubok 9 metara. U bunar su uzidali duge spiralne stube koje su dosezale gotovo do samog dna. Žene su silazile po stubama dolje i u kalačama zapremine 10-15 litara zahvaćale vodu i na glavi je iznosile van. Bio je to, po svoj prilici, Sizifov posao, jer su stube bile strme i klizave, pa se nerijetko dešavalo da negdje pri vrhu kalača sklizne s glave i voda se prolije.

Valjalo je posao ponoviti. Samo, vani je hrpa žena čekala svoj red da se spuste u bunar. Milosti nije bilo, trebalo je stati na kraj kolone. Često su tako prepirke i svađe oko reda završavale i obračunima.

1938. godine možda odlukom mjesne vlasti ili što je još vjerojatnije na incijativu mještana, Val je dobio novo vanjsko ruho. Hrastove grede koje su prekrivale otvor, zamijenila je betonska ploča, zazidano je viko na koje se postavio lokot, a ključevi su se prema potrebi mogli dobiti u bilo koje doba dana ili noći kod mještana koji su

30 / monetium

Vode života: izvori brinjskog kraja

VA L

stanovali tik uz Val. Također su uzidana i korita za napajanje stoke.

50-tih godina prošlog stoljeća, Val su postupno iz funkcije počele potiskivati šternje koje su domaćinstva gradila u svojim dvorištima i u njih, sistemom žljebova, skupljala kišnicu.

Za Valom su posezali jedino u iznimno sušnim ljetnjim mjesecima, kada bi šternje znale presušiti.

Kasnije, 90-tih godina šternje je zamijenio vodovod, iako se još i danas kočopere u nekim domaćinstvima.

Val je, u godinama kada „nije bio potreban“ bio, dijelom zanemaren. Kada su ga čistili, primjerice 1965., pronašli su unutra svašta; od pivskih flaša, preko komada odjeće i obuće do opušaka.

Unatoč svemu, i danas ne oskudijeva vodom, ponosno prkosi globalnom zatopljenju i suši.

Gore: Križpoljski Val je jedinstven po svome izgledu i izgradnji

Vode 탑ivota: izvori brinjskog kraja

32 / monetium

Vrelo Brest

34 / monetium Antonia Javor

STRAŽIŠĆE

Vode života: izvori brinjskog kraja

O

sim samog Brinja i njegova okolica se može pohvaliti mnoštvom izvora i voda koje krase obližnja sela. Jedan od zanimljivijih primjeraka je Stražišće u Kamenici, nedaleko sela Pavlovići.

Ljudi ga pamte oduvijek, kažu kako postoji nekoliko legendi o otkriću i nastanku ovog izvora i bunara. Izvor se nalazi u šumi, vrlo je neprimjetan jer je sve obraslo travom, visokim i niskim raslinjem, rijetke su posjete ljudi. Uz makadam koji vodi iz sela, dolazi se do ulaza pod zemlju napravljenog od četiri kamene ploče, ne jako širokog ali sa dovoljno prostora kako bi se čovjek mogao zavući unutra. Izvana, čini se da ovom tunelu nema kraja,

zbog velikog mraka, ne može se zaključiti što je na kraju i kamo to vodi.

Tunel dug nekih 30-tak metara, na njegovom kraju se nalazi prostorija u živoj stijeni iz kojoj izvire voda.

U cijeloj visini i dužini, tunel je izgrađen od pravilno složenih kamenih ploča. Iste su postavljene i na „podu“, a složene su tako da u sredini čine kanal za odvod vode iz izvora prema van. Od ulaza tunela, postoje cijevi, koje nisu u prenajboljem stanju, a vode u kamenu prostoriju koja se nalazi nešto niže od izvora.

Vidljivi su i ostaci kanala izgrađenog od kamena koji su nekada dovodili vodu u tu prostoriju. U Kamenici je

Vode 탑ivota: izvori brinjskog kraja

36 / monetium

među narodom ta prostorija još nazvana „Kućom“. Kuća je u prošlom stoljeću bila zatvorena drvenim vratima i pod ključem, a putnici namjernici i stanovnici mogli su vodu zagrabiti iz malenog, okruglog „pojila“, također isklesanog od kamena. Postavljen je sa desne, vanjske strane Kuće iz koje se u njega prelijevala voda.

Od ovog bunara, nekad su cijevi vodile vodu preko polja u obližnje bunare i tako su se ljudi opskrbljivali pitkom vodom. Vodovod je bio postavljen sve do škole u Donjoj Kamenici, gdje je napravljena velika šterna. Koliko je poznato ljudima, izvor Stražišće nikada nije presušio. Prema narodnim predajama, ovaj izvor je pronašla ovca koja je u vrijeme suše stalno odlazila u Stražišće u potragu za vodom i tako je pronašla izvor.

Neki govore kako su Kuća i tunel stari oko 200 godina, smatra se da su ga izgradili ljudi Marije Terezije, još za vrijeme Austro-ugarske.

Međutim, postoje i još neke teorije da su Stražiće izgradili i sami Rimljani. Fascinantno je kako je tunel, i cijeli sustav prikupljanja pitke vode izgrađen od teških i velikih kamenih ploča. Ovaj lokalitet nesumnjivo ima veliku povijesnu i kulturnu vrijednost, ali je zapušten i prepušten zaboravu.

Nadamo se da će se zaštiti i postati atraktivno mjesto za izlete, pogotovo ako se do njega uredi biciklistička staza.

38 / monetium

Vrelo LonÄ?ari

Kri탑 Kamenica

40 / monetium

M. Prpić

brinjski magazin

NOGOMET U BRINJU Pripremio: Vanja Moćan

42 / monetium

P

odaci za ovaj članak nisu dobiveni iz službenih dokumenata jer isti ne postoje, već je članak napravljen uz pomoć bivših i sadašnjih aktera života nogometnog kluba. Tu posebno naglašavamo veliku pomoć Franje Javora koji je počeo već ranije prikupljati građu o životu kluba.

Iz tog razloga moguće je da neki podatak, čak iako je provjeren iz više izvora, nenamjerno netočan, a sam članak može poslužiti za neka daljnja istraživanja o nogometnom klubu “Sokolac”

NK “SOKOLAC” 1928 -1941

G

osp. Valečić na nepune dvije strojno pisane stranice, datirane 25.listopada 1972., opisuje početke nogometne igre u Brinju i ondašnjem kotaru Brinje.

Iz teksta nije moguće zaključiti kada je zapravo u Brinje stigla prva prava nogometna lopta , ali u svakom slučaju može se pretpostaviti da je brinjska mladež upoznala ovaj šport i prije 1928. godine. Godina 1928. može se službeno uzeti kao godina kad se u Brinju započeo na organizirani način igrati nogomet.

Brinjska mladež iz seljačkih, zanatlijskih i trgovačkih obitelji , očito je i prije ove godine po livadama Brinja i okolice trčala za loptom, ručno izrađenom ili rijetki za pravom kožnom nogometnom loptom koju je u brinjski kraj donio možda neki od trgovaca ili ondašnji vlasnik pilane (gospoda Parac, Vuković, Murković, … ?).

Početkom 1928. godine, kako navodi gosp.Valečić, obrtnici i zanatlije uz pomoć mještana osnivaju prvi nogometni klub u ovome kraju i daju mu ime “SOKOLAC”, a na temelju imena starog Frankopanskog grada.

Za sada nisu pronađeni službeni dokumenti o osnivanju kluba već je uzet napisani tekst gosp. Valečića.

Klub “Sokolac” nije imao svoje stalno igralište, već su se koristile improvizirane postojeće livade, a često se igralo na “općinskom zemljištu Obadine” u pravcu Lučana.

Gosp. Valečić navodi da se poslije podne za lijepa vremena znalo trenirati i na “cimitaru” kod župne crkve u središtu Brinja i to svaki dan od 18 do 20 sati, kada je bilo lijepo vrijeme.

Igrači su bili mještani, a igrali su u zelenim radničkim košuljama i crnim gaćicama. Zapisana su i imena tadašnjih poznatijih nogometaša : PERAKOVIĆ (postolar), PIŠTA (postolar), STIPE JAVOR - BRAĆO (radnik), MIRO DUIĆ (postolar), IVICA DUIĆ(pekar), STIPE KRANJČEVIĆ (postolar), JOSO KRANJČEVIĆ (radnik), IVICA PRPIĆ (trgovac), FRANE ŠPRAJC (stolar), PEROŠ (kotarski aksesista), itd.

Među pučanstvom Brinja zanimanje za nogomet bilo je znatno, te su se prikupljali dobrovoljni prilozi, posebno na samim utakmicama na koje je “dolazilo i staro i mlado, tako rekuć čitavo mjesto “. Iz ovih priloga plaćao se najam za iznajmljeno igralište - livadu, a nabavljali su se i izrađivali potrebni rekviziti i oprema.

U nogometnom klubu “Sokolac” do 1941. godine momčad su popunjavali studenti, đaci i radnici, te su zabilježena sljedeća imena : JURE BLAŽANIN (student), SRĐAN i VOJO UZELAC (studenti), ŽIVKO JAVOR (Peričin, student), GOJKO BOŽANIĆ (student), KREŠIMIR VUČETIĆ (student), VLADO VALEČIĆ (đak), MIKO VUKOVIĆ i STIPE KOMADINA (postolari), KOSOVAC MIĆA (pekar), LJUBO LINARIĆ (student), JOSIP LOKMER (đak) VLADO KALAFATIĆ (student) itd.

Godine 1932. u Stajnici je osnovan ŠK ”KAPELA”, na čijem su čelu bili vlasnici tamošnje pilane braća SLAVE I VLADO MURKOVIĆ. Igrači ovog kluba uglavnom su bili školarci. Imali su bijele dresove s hrvatskim grbom na grudima.

U Jezeranama je nogomet također imao gorljivih pok-

44 / monetium

lonika, te su tamošnji mještani: trgovci, obrtnici i studenti u mjesecu srpnju 1933.godine osnovali ŠK “LIČANIN”.

Glavni inicijatori i pokrovitelji bili su vlasnici tamošnje pilane braća VUKOVIĆI, a uz njih navode se i imena gospode : T. Sertić, N. Sertić, Rešetar, Parac, Kustec i Jurković. ŠK “Ličanin” iz Jezerana zabilježio je prvi uspjeh nad ljutim protivnikom iz Kotarske metropole, “Sokolcem” iz Brinja , i to rezultatom 2:1.

Ovaj poletni klub vrlo uspješno vodio i trenirao mladi gospodin MOLAN, koji je ujedno bio i izvrsni vratar svoje momčadi, te se čak navodi i kao najbolji čuvar mreže u Lici u to vrijeme. ŠK “Ličanin” imao je odličnu podršku u svojoj sredini, te je već 8 dana nakon osnutka, zahvaljujući prilozima simpatizera imao nove športske rekvizite.

U Vodoteču je mladež također igrala nogomet, ali nije poznato da li je tamošnja momčad imala neko športsko ime i da li je i kada klub osnovan. Zabilježeno je da su nogometaši “Sokolca” iz Brinja odigravali utakmice sa ekipom iz Vodoteča (npr. 1935.godine).

Uspomena sa utakmice odigrane 1.9.1932. u Jezeranama, ŠK Kapela u bijelom dresovima U počecima “Sokolac” kao središnji klub tadašnjeg kotarskog mjesta Brinja, odigravao je ogledne utakmice sa općinskim klubovima “Ličaninom” iz Jezerana i “Kapelom” iz Stajnice, te Vodotečem. Kasnije su se znale organizirati utakmice sa klubovima iz Senja, Otočca i Ogulina.

Na gostovanja se odlazilo sa konjskim zapregama, koje su vozili igrači, članovi uprave a i najvatreniji navijači. Drugačiji prijevoz nije bio na raspolaganju, te su vožnje trajale i po nekoliko sati u jednom i drugom smjeru.

Autor kaže da se cijelo vrijeme puta pjesma orila iz svega glasa, bez obzira na vrijeme, umor i ishod nogometnog susreta. Svakako da je ovakav način putovanja bio i ograničenje za neka ozbiljnija ligaška natjecanja.

Za istaknuti je da službenih ligaških takmičenja nije ni bilo u ovim krajevima. Iz ove činjenice jasno je i to da ni jedan od navedenih klubova nije bio nigdje službeno registriran.

Gosp. Valečić bilježi da su utakmice sudili domaći ljudi, koji su se “donekle razumili u nogometna pravila”, a posebno je kao sudac bio aktivan gosp. MARIJAN PRPIĆ, trgovac iz Brinja.

Tradicija nogometnog kluba “Sokolac” bila je organizacija raznih zabava, izleta, takmičenja u kuglanju, te priredbi uz pjesmu i svirku, na kojima su se prikupljali

Povijest brinjskog nogometa novčani prilozi za potrebe kluba.

Općenito za sve klubove vrijedilo je da se najviše treniralo i igralo ljeti kada su se kućama vratili školarci i studenti, a aktivnosti na terenima nisu zamirale od proljeća do jeseni.

Takmičarskog duha i elana nije manjkalo kada bi se odmjeravale snage ovih momčadi u internim kotarskim okršajima. Bilo je burno na travnjaku, a i među nazočnom publikom, kako tijekom susreta tako i po njegovom svršetku.

Utakmicama su obavezno bili nazočni predstavnici Kotarskih vlasti, a red i mir osiguravala je ondašnja žandarmerija.

Gosp. Valečić navodi da je u kasnijim godinama, od navedenih ekipa, sastavljana i reprezentativna momčad najboljih nogometaša brinjskog kotara, te je kao takva igrala protiv klubova Otočca, Senja i drugih bližih mjesta u Lici i Primorju. Podrobnijih podataka o tome za sada nema.

Početkom Drugog svjetskog rata, tj. 1941. godine zamiru sve športske aktivnosti. U klubovima prestaje rad, a nažalost u većini djelatnost se više nikada neće obnoviti. Brojni tragični događaji zamjenjuju športske radosti i mnogi mladići izgubiti će život ili se za njihovu sudbinu nikada neće saznati.

Ekipa “Sokolca” 1935. godine

OSNIVANJE NOGOMETNOG KLUBA U BRINJU I SPORTSKA TAKMIČENJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Gosp. TOMO ŠEBALJ za svojeg života u Zagrebu 1973. godine rukom je napisao tekst na pet stranica, koji je korišten kao podlogu za opis razdoblja ponovnog osnivanja i djelovanja nogometnog kluba nakon Drugog svjetskog rata, iz razloga što isto nisu pronađeni nikakvi službeni dokumenti .

Gosp. Šebalj bio je tajnik nogometnog kluba u Brinju punih 19 godina, točnije od 1947. do 1966. godine, kada je odselio iz Brinja u Zagreb. Njegov zapis dragocjeni je dokument iz prve ruke vremena kada je klub u Brinju prolazio razdoblje osnivačkog zanosa, podrške, uspjeha ali i padova i teških razdoblja u kojima je doslovno samo jedna osoba u funkciji tajnika nosila čitav operativni i organizacijski teret.

Ovom prilikom treba odati priznanje gosp. Šebalju što je nogometni klub u Brinju i u tim teškim periodima zadržao kontinuitet u svom radu. Njegov elan i upornost, pokazat će se, neće biti izuzetak, jer se i u novije doba potvrdilo, da samo zahvaljujući čvrstim i ustrajnim pojedincima, čija imena će biti kasnije navedena, nogomet i dalje živi u Brinju.

Nastavak na slijedećoj stranici

Tomo Šebalj rođen je 13.10.1913.g. u Malom Kutu, Križpolje, Osnovnu školu završio je u Križpolju a krojački zanat u Iloku, nakon čega je u Križpolju otvorio krojački obrt. Godine 1945 u Gospić je radio kao Načelnik UNRE za Liku i Kordun .

Vratio se u Brinje 1947. te je radio kao tajnik Kotara, agent DOZ-a (osiguravajućeg društva)a bio je i zadnji Predsjednik općine. Gosp. Šebalj bio je tajnik nogometnog kluba u Brinju punih 19 godina, točnije od 1947. do 1966. godine, kada je odselio iz Brinja u Zagreb gdje je preminuo 1983.g.

Dobitnik je Plakete za razvoj fizičke kulture u Lici.

NK “JEDINSTVO” 1945 -1950 Odmah po svršetku rata započele su aktivnosti oko osnivanja nogometnog kluba. Kao glavni pokretači i inicijatori bila su sljedeća gospoda : TOMO ŠEBALJ, STIPE KOMADINA (Laud), BOGDAN KOSOVAC, VLADIMIR VALEČIĆ i IVICA DUIĆ.

Aktivnosti su pokrenute u mjesecu srpnju 1945. godine, kada još nije bio ustrojen sustav takmičenja , a nisu postojali ni drugačiji službeni okviri za registriranje kluba. Nogomet se igrao, ali rekvizita i opreme gotovo da i nije bilo, pa gosp. Šebalj kaže : “…Igralo se sa onim tko je što svoga imao ! “.

Prva ogledna utakmica odigrala se u srpnju 1945. kod pilane ,”..na livadi od Parca, gdje je danas kuća od Tome (Ivana) Vidakovića – vozača … “.

Protivnici su bili nogometaši iz Perušića, a rezultat je bio 3:2 za Brinje. Odmah nakon toga u Brinje je stigla nogometna momčad, reprezentacija “6. DIVIZIJE” stacionirane u Otočcu. Gosp. Šebalj navodi da su ovu ekipu sačinjavali igrači koji su nastupali za klubove koji su se natjecali u ligama bivše Kraljevine Jugoslavije.

Brinje je poraženo rezultatom 9:0, a već iduće nedjelje bio je uzvratni susret u Otočcu, gdje je poraz udvostručen sa katastrofalnih 18:0.

Iz ovih rezultata jasno je zašto gosp. Šebalj istče da su momčad “6. divizije” sačinjavali iskusni ligaški igrači.

Tijekom cijele 1945. godine odigravale su se ogledne utakmice sa nogometašima iz Senja, Otočca “i drugima”.

Početkom 1946. godine ustrojen je sustav takmičenja i nogometni podsavezi, tako da je u Nogometnom podsavezu Karlovca službeno registriran po prvi puta Nogometni klub “JEDINSTVO” Brinje.

Predsjednik kluba bio je Bogdan Kosovac, a tajnik Marko Mažuran. Godine 1946. formirana je i Podsavezna liga za Liku, koju je sačinjavalo sljedećih 6 klubova : SLOGA(Otočac), RADNIČKI(Gospić), UDARNIK (Perušić), JEDINSTVO (Gračac), PARTIZAN (Korenica) i JEDINSTVO (Brinje).

Službeno takmičenje u prvoj godini postojanja, pokazalo je sve slabosti kojima je klub bio opterećen: oskudna kvaliteta igračkog kadra, slaba i manjkava oprema, novčana oskudica, poteškoće prijevoza na utakmice makadamskim cestama na otvorenim kamionima, itd.

Poseban problem bio je nepostojanje vlastitog nogometnog igrališta. Igralo se i dalje na improviziranim igralištima po brinjskim livadama, bez uvjeta za kvalitetan trening i rad.

Međutim nije se dugo čekalo jer je od 1946. do 1947. godine, “…zahvaljujući Kotarskom Narodnom Odboru Brinje” dobiven prostor i uređeno je lijepo nogometno

46 / monetium

igralište iza ondašnje Kotarske zgrade, na mjestu gdje i danas smješteno.

Na uređenju igrališta posebno se istakao tajnik gospodin Marko Mažuran. Za one prilike to je bio zaista lijepi mali stadion, potpuno ograđen jelovim daskama visokim oko 2,5 m, orijentiran sjever-jug kao i danas. Nedostatak je bio u tome što je travnjak igrališta bio koso položen sa maksimalnom točkom od oko 1,5 m na sjeveroistočnom korneru.

Tek 1959. godine teren je niveliran i dobio je današnji izgled. Unutar ovog prostora na zapadnom dijelu postojala je drvena tribina, sa šest redova za sjedenje, a uz sjevernu ogradu izgrađena je jednostazna kuglana.

Izgradnjom i dovršenjem vlastitog igrališta stvoreni su osnovni uvjeti za znatno kvalitetniji rad u klubu.

NK “JEDINSTVO” PRVAK LIKE 1947. GODINE I USPJEH U KVALIFIKACIJAMA ZA VIŠI RANG TAKMIČENJA Tijekom 1947. godine nogomet u Brinju znatno je napredovao, te je iste godine NK”Jedinstvo” postalo prvak Like, a gosp. Šebalj bilježi sljedeća imena zaslužnih igrača

Ekipa “Borca” 1950.g.

Stoje; Tomo Šebalj, Nikola Šijan, Ivan Duić, Lokmer, Mići Vukovojac, Tomo Murković, Zdravko Vućetić, Marjan Marinčić Čuče; Gaber, Vlado Šprajc, Ivan Jelačić, Vlado Babić i Bogdan Kosovac

iz pobjedničke momčadi : FRANJO MESIĆ, IVICA DUIĆ, JOSIP LOKMER, MIĆI VUKOVOJAC, JOŠKO VUKOVIĆ, MIRKO VUKOVIĆ, MARKO MESIĆ, VLADIMIR BABIĆ, STJEPAN ŠPRAJC, VLADIMIR ŠPRAJC, VITO (? op.a.), NIKOLA ŠIJAN, BOGDAN KOSOVAC, te GABER, MURKOVIĆ, KOVAČIĆ i drugi.

Poseban doprinos ovom uspjehu svojim radom dao je tajnik Marko Mažuran, koji je radio sve poslove jer je predsjednik Kosovac bio i igrač.

Povijest brinjskog nogometa Nakon osvajanja titule prvaka Like, NK “Jedinstvo” je ušlo u doigravanje za popunu novoosnovane Dalmatinske lige. U kvalifikacijama su još bili klubovi “Dinara” iz Knina i “Zmaj” iz Makarske.

Nogometaši iz Brinja uspješno su prošli kvalifikacije i izborili pravo nastupa u Dalmatinskoj ligi. Međutim iz nepoznatih razloga ova nova liga je ukinuta i NK “Jedinstvo” opet se nastavilo natjecati u nogometnom podsavezu za Liku.

Godine 1947. iz Brinja odlazi gosp. Marko Mažuran a na njegovo mjesto tajnika dolazi gosp. Tomo Šebalj.

Do 1950. godine brinjski klub pod imenom “Jedinstvo” igra vrlo zapaženu ulogu u nogometnom podsavezu Like, zajedno sa glavnim takmacem NK “Radnikom” iz Gospića.

NK “BORAC” BRINJE 1950-1990, PRVACI LIKE I VIŠI RANG NATJECANJA Godine 1950. nogometni klub u Brinju mijenja ime u NK “BORAC” i nastavlja sa vrlo uspješnim takmičenjem, sa stalnim plasmanom u gornjem dijelu ligaške tablice.

Dolaze najuspješnije godine, te tako NK “Borac” osvaja prvenstvo Like u sezoni 1951./52. Blistava sezona 1953./54. NK “Borcu” donosi dvostruku krunu, Prvenstvo i Kup Like!

O tom uspjehu svjedoči i članak objavljen u novinama “Sport”:

u Međupodsaveznoj ligi. Brinjani su u sred Gospića pobijedili tamošnji “Radnik” sa 2:1, a tukli su N.K.”Jedinstvo” iz Otočca, “Ivanić Grad”, “Viroviticu” i druge. U nedavnom prijateljskom susretu koji je održan u Brinju, igrači “Borca” otpremili su svoje drugove, igrače NK “Zubar” iz Zagreba sa 7 golova. Svakako da za ove uspjehe najveća zasluga pripada samim igračima, među kojima ima zaista izvrsnih pojedinaca.

Međutim, predsjednik kluba Božo Marković i tajnik Tomo Šebalj, zaslužuje posebno priznanje za svoj organizatorski i požrtvovan rad u upravi. Isto tako “Borac” duguje zahvalnost drugu Milanu Krznariću, predsjedniku NO kotara Brinje, koji razumije teškoće ovog kluba i nastoji mu pomoći, koliko je moguće.

Ulaskom u Međupodsaveznu ligu, “Borac” će dospjeti u još težu financijsku situaciju. Treba, naime, napomenuti, da su svi njegovi igrači isključivo radnici iz raznih poduzeća, dakle ljudi, koji su ovisni o zaradi.

U predstojećoj sezoni, oni ne će igrati utakmice samo sa klubovima u Lici, nego i u drugim mjestima Hrvatske. Time će se, naravno, povećati financijski izdaci za putovanja, a i umanjiti broj radnih dana samih igrača.

Prema tome, ako nogometni i ostali sportski forumi žele pomoći manjim klubovima, koji pokazuju sve uvjete za uspješan razvoj, onda tu pomoć “Borac” potpuno zaslužuje, tim prije, što živi i djeluje u najpasivnijem djelu naše republike, gdje industrija nije razvijena, gdje su saobraćajne veze udaljene i konačno, gdje je omladina u toku NOB i poslije u obnovi zemlje pokazala svoju visoku svijest.

Svaka pa i najmanja pomoć mnogo bi značila za daljni napredak ovog uzornog sportskog kolektiva, a tu pomoć bi, ne samo igrači i omladina, nego i čitav narod ovog kraja, toplo pozdravio.“

“N.K.”BORAC” IZ BRINJA - BEZ SREDSTAVA I POMOĆI Dvostruki prvak Like Godine 1945., kad se mladost Brinja, poslije svih patnji i stradanja u NOB ponovo našla na okupu, osnovala je svoj nogometni klub.

Dadoše mu naziv “Borac”, kakav mu je po prošlosti i srcu igraća, mjestu gdje je osnovan i njegovom razvojnom putu, zaista najbolje odgovarao.

Na livadi kod zgrade NO, počeli su igrači “Borca” u vlastitim cipelama, ponekad i bosi, bez košulja, “nabijati” loptu. Vlastitih sredstava nisu imali, a pomoć niotkud. Jedino čime je omladina ovog ustaničkog mjesta raspolagala, bila je čvrsta volja, neograničena ljubav i snaga. Tim kapitalom, ona je običnu livadu, za tri do četri godine pretvorila u veoma lijepo nogometno igralište, kakvih je malo, ne samo u Lici, nego i u čitavoj republici.

Umjesto vojničkih cokula i običnih košulja, igrači “Borca” dobili su i prvu garnituru kompletnih rekvizita. Nekoliko igrača vratilo se iz JNA, pa je i klub krenuo naprijed. Od običnih takozvanih “divljih” utakmica, prešlo se na prvenstvene borbe u novoosnovanom nogometnom podsavezu Gospić. Prvi uspjesi na zelenom polju dizali su moral igračima i navijačima “Borca”. Poteškoće ih nisu pokolebale, makar su bile, a i još su uvijek, vrlo teške. Brinje je doduše, kotarsko mjesto, ali udaljeno od željezničke pruge preko 30 km. Autobusne veze su i suviše opterećene, da bi se, recimo, neki autobus stavio na raspolaganje igračima za prijevoz u mjesto gdje “Borac” treba igrati. Osim toga, klub za takve troškove nema sredstava. Zato igrači “Borca” još uvijek često plaćaju troškove prijevoza iz vlastitog džepa, s iznimkom što im ponekad NO kotara ustupi svoj kamion. Pa ipak “Borac” je zahvaljujući zalaganju igrača i uprave, godine 1948 osvojio prvenstvo Like u nogometu. Bio je to dotada najveći uspjeh “Borca”s kojim se omladina u Brinju ponosi.

Da taj uspjeh nije došao slučajno, već potpuno zasluženo, kao odraz zalaganja i dobre igre, dokazao je “Borac” i 1953. godine, osvojivši po drugi put naslov prvaka Like, čime je stekao pravo takmičenja

Vladimir Babić, rođen 19.12.1928 u Brinju. Pohađao je klasičnu gimnaziju u Splitu, gdje je završio i tečaj za nogometnog trenera, a školovanje je završio u Zagrebu. Povratkom u Brinje , radio je neko vrijeme kao učitelj u osnovnoj školi,ostatak radnog vijeka proveo je radeći u poduzeću „Jelen“ koje je kasnije preimenovano u Trgovačko poduzeće „Gradina“.

Od aktivnog igranja oprostio se u svojoj 43-oj godini, više puta je proglašavan za najboljeg nogometaša Like i dobitnik je priznanja kako od općinskih tijela tako i od Nogometnog savjeta bivše države.

Umro je u Brinju 20.03.1984.g.

Nakon ovih uspjeha “Borac” se plasirao u viši rang natjecanja Podsavez Karlovac, gdje brinjska momčad u vrlo jakoj konkurenciji u sezoni 1954./55. osvaja također prvo mjesto.

Nakon ovog velikog podviga NK “Borac” postaje članom Međupodsavezne lige Zagreb, Bjelovar, Karlovac i Sisak. Ovaj visoki rang natjecanja očito je daleko prelazio realne mogućnosti malog kluba iz Brinja.

Tako gospodin Šebalj bilježi u svom rukopisu polovične rezultate i sve veće probleme u radu kluba, a posebno ističe novčanu oskudicu.

Naime u to vrijeme ukinut je Kotar Brinje i sada kao Općina pripojen Kotaru Ogulin, te je jasno da su presahnuli financijski izvori od kojih je klub mogao kvalitetno raditi.

U gore navedenom razredu natjecanja, gostovanja su iziskivala daleka i naporna putovanja, čija cijena nije bila mala. Zaposleni igrači nisu mogli radi nogometa izostajati s posla i kako piše g. Šebalj “… nikada se na put nije moglo otići kompletan..”. Očito su problemi bili nepremostivi i Klub je pred kraj istupio iz natjecanja.

Od tada se ovakovi uspjesi više se nikada nisu ponovili.

Gospodin Šebalj se žali na stanje u Klubu i piše da je uprava “bila samo na papiru.., a tajnik je bio sve: “… od oružara pa do predsjednika kluba!”.

NK “Borac” 1958. g. - Stoje: Mišo Grubišić, Nikola Kosovac, Nikola Dodig, Ante Dasović, Milan Branković, Slavko, Jovica Rajačić i Vladimir Babić Čuče: Vladimir, Tomica i Ante - tri brata Vuković

Momčad “Borca” koja je igrala u najvišem rangu iz 1956 g. po mnogima najjači sastav.

Stoje; Zdravko Vučetić, Jure šebalj, Vlado Šprajc, Nikola Kosovac, Gaber, Mišo Grubišić Čuče; Stevo Maljković, Vladimir Babić, Josip Krznarić, Marjan Marinčić, Zdravko Gostović-Koča

48 / monetium

Povijest brinjskog nogometa Tvrdi da je možda tako bilo i u doba uspjeha, ali se to nije očitovalo jer su ostale okolnosti bile bolje; od svekolike podrške iz Kotara, pa do kvalitetnijih igrača, …

Naime, osim slabog financijskog stanja, klub su polako napuštali kvalitetniji igrači - što zbog iseljavanja stanovništva, što zbog smjene generacija.

Rada sa mladima nije ni bilo, te je klub postizao slabe rezultate i uglavnom zauzimao donji dio tablice u gospićkom nogometnom podsavezu.

Prijateljska utakmica između mladih i starih igrača “Borca” 1968.g.

Stoje; Ivan i Stipe Javor, Ivica Vuković, Branko Kosovac, Vuković, Jure Šebalj, Tome Šebalj Čuče; Vlado Vuković-Joca, Vladimir Babić, Tone Vuković, Stipe Jelačić, Frane Javor, Vlade Lončar i Zdenko Vučetić

Sastav “Borca” iz 1960. g.

Stoje; Tone Vuković, Mišo Grubišić, Ivan Javor, Jure Šebalj, Frane Javor, Čuče; Nikola Kosovac, Vlado Javor, Nikola Perković, Vladimir Babić, Vlade Jurašić PRIJEPIS IZ ONDAŠNJEG SPORTSKOG IZDANJA: “Dana 24.lipnja 1955.g odigrane su prekinute utakmice XIII. kola Podsavezne lige, čime je ovo podsavezno prvenstvo završilo. Prvak je postao Nogometni klub “Borac” iz Brinja potpuno zasluženo, jer se tokom čitavog prvenstva predstavio kao najujednačenija i najborbenija momčad.

“Borac” je zapravo osvojio prvo mjesto još 17. lipnja kad je u Mostanju glatko sa 3:0 pobjedio “Zadrugara” dotad jednog od najozbiljnijih kandidata za prvaka…..

Osvajanjem naslova prvaka Podsaveza Karlovac “Borac” je stekao pravo sudjelovanja u prvenstvu Međupodsavezne lige Hrvatske, što nesumnjivo predstav-

lja dosad najveći uspjeh ovoga kluba a to je i prvi slučaj , da se jedan klub iz Like probio u ovaj rang takmičenja…

Tablica podsavezne lige: 1.BORAC (Brinje) 16 2.TEKSTILAC (Duga Resa) 16 3.ZADRUGAR (Mostanje) 16 4.PROLETER (Ilovac) 15 5.RADNIK (Gospić) 16 6.PARTIZAN (T.Korenica) 16 7.JASKA (Jastrebarsko) 15 8.UDARNIK (Perušić) 15 9.RADNIK (Karlovac) 15

10 9 9 16 7 5 5 4 2

2 2 2 4 2 4 2 3 5

4 5 5 5 7 7 8 8 8

27:18 38:25 34:29 39:34 36:37 27:35 32:38 23:31 20:31

22 20 20 16 16 14 12 11 9

Iz tih godina nastale su i ove fotografije, na탑alost sa vrlo malo ili bez ikakvih podataka o njima.

50 / monetium

1945-1955

Povijest brinjskog nogometa

1945-1955 52 / monetium

1955-1965

Povijest brinjskog nogometa

Jedna od fotografija koju vrijedi izdvojiti je i ova iz zagrebačkog Maksimira sa legendom NK Dinama, Mladenom Ramljakom. stoje; Stipe Jelačić, Stipe Javor -Striča, Mladen Ramljak čuče: Jure Šebalj, Tone Vuković

Sezonu 1965/66 “Borac” nije igrao u prvenstvu Like, zbog problema u upravi te je 1966 godine u Kinu održana osnivačka skupština novo-starog kluba “Borac”, a bilo je nazočno oko 30-ak ljudi i za tajnika je izabran Ivan Trtanj, za predsjednika dr.Vladimir Moćan, a za podpredsjednika Ivan Jelačić.

Ekipa “Borca” novo osnovana 1966.g. igrala u bijelim potkošuljama a vodio ih je Ivan Trtanj. Stoje; Vlado Gostović, Dražen Jotić, Krznarić Vlade-Bobe, Mile Ugarković-Srčka, Vlade Šimunić-Žila, Mika Rupčić, Zvonko Draženović-Zec čuče; Josip Brozinčević-Padaja, Vlade Matković, Ivica Krznarić-Bravak, Preradović, i Ivica Kalafatić Klub je u ligi imao većih ili manjih uspjeha, a za njegovo održavanje unatoč problemu sa velikim odlivom mladića iz Brinja imao je Ante Lokmer koji je tajnik kluba od 1968.g. a sadašnji predsjednik.

Godine 1985. počela je gradnja svlačionica, koja je završena za par godina uz dobrovoljni rad igrača, uprave i mještana. U Brinju je gostovao NK “ Dinamo” 1982 god. nakon osvajanja prvenstva bivše države i pobjedio Borac sa 8:1 te je ponovo gostovao 1986 god. kad je opet pobjedio Borac sa visokih 0 : 19.

Gostovao je i NK “Rijeka” pobjedivši domaćine sa također visokim rezultatom 0 : 10.

Najveći uspjeh kluba je osvajanje kupa Like i igranje sa Segestom iz Siska u šesnaestini Kupa bivše države.

Klub je odškolovao više nogometnih trenera i ima juniorsku ekipu koja je 1996 i 2000 g. bila prvak Like.

Hrvatski olimpijski odbor Ličko senjske županije dao je klubu Plaketu za promicanje i razvoj sporta.

Godine 1991.g. održana je vanredna skupština NK Borca kojoj je predsjedavao dr. Vladimir Moćan a bilo je nazočno oko 30-ak članova i odlučeno je da se ime kluba preimenuje u NK Sokolac.

Danas klub ima seniorsku i juniorsku momčad, trener je Milan Kušanić, tajnik Josip Perković i predsjednik Ante Lokmer.

54 / monetium

Sezona 1999/2000 bila je kruna dotadašnjeg rada za juniore NK “Sokolac”.

Osvojili su 1. mjesto u skupni Ličko-senjske županije

Povijest brinjskog nogometa

Ante Lokmer rođen je 12.10.1937.g. u Brinju. Osnovnu školu je završio u Brinju, a Elektro-privrednu školu u Zagrebu.

Zaposlio se u Industrogradnji gdje je radio do 1960.g. da bi se nakon vojske 1962.g. vratio u Brinje i radio kao elektro-radio majstor. 1971.g. uzeo gostionu u kojoj i danas radi. U NK Borac došao je 1968. g. kao tajnik i trener, a tu je funkciju obavljao do 1993.g. kad postaje predsjednik kluba što je i danas.

Dobitnik je mnogih sportskih priznanja kao što je Plaketa za životno djelo u razvoju sporta u Ličko senjskoj županiji.

Gostovanje Dinama u Brinju 1982.g., odmah nakon osvajanja prvenstva bivše države.

Rezultat je bio 8:1 za Dinamo, a gol za Borac dao je Željko Perković

1980. godina, “Borac”-”Rijeka” 0 :10 1986. godina “Borac”-”Dinamo” 0:19 - oproštajna utakmica Ante Javora (na slici desno uz Dinamovu legendu Marka Mlinarića)

56 / monetium

Povijest brinjskog nogometa

Navijači u Brinju, među kojima su uvijek bivši i budući igrači

Fotografija dolje: 1979. godina “Borac”-”Velebit” 5 : 0 stoje: ??, Milan Maljković, Darko Draženović, Stjepan Perlić, Ante Javor, Ante Vranić, Josip Blažanin, Ivica Vučetić čuče: Zlatko Božičević, Željko Perković, Krmpotić-Njok, Miroslav Javor, Boro Lončar, Miroslav Draženović, Zdravko Rupčić i Ante Lokmer

1980-1990 58 / monetium

Povijest brinjskog nogometa

Osvajanje nogometnog Kupa Like 1981.godine

Prva utakmica pod reflektorima u Ličkoj ligi, 26. svibnja 2007. u Otočcu između domaćina “Sloge” i “Sokolca”.

Stoje: Ante Lokmer-predsjednik, Joso Perković-tajnik, Jadran Radinčić, Mile Kušanić-trener, Marko Katalinić, Goran Čurčić, Silvio Radotić, Marko Puškarić, Almir Suljić, Tomislav Mesić, Denis Petrlić, Antonio Kostelac Čuče: Sandro Biondić, Slavko Bjonda, Vladimir Vranić, Alen Valentin, Mika Lokmer, Milan Capan, Mile Krznarić, Vedran Bukovac, Josip Klić, Tihomir Murković

60 / monetium

Zanimljivosti kroz povijest

Povijest brinjskog nogometa -1950. đaci su osnovali tzv. „Dječju malonogometnu ligu“ koja se sastojala od šest ekipa; Jurašići, Zgrada (na Letinačkoj cesti), Jatagan, Perkovići, Pilana-Vranići i Draženovići.

Igrala su djeca od 12-14 godina, a sami su napravili golove i od špage ispleli mreže.

Utakmice su se igrale na starom igralištu (livadi ispred bolnice) i bile su oglašavane na oglasnoj tabli, a nikad nije bilo manje od stotinjak gledatelja po utakmici. Iz te lige Borac je dobio dosta igrača.

-Dok nije dobivena svlačionica iza Suda, domaći igrači i suci su se presvlačili u stanu Tome Šebalja -Kad se igrala jedna utakmica u T.Korenici igrači Borca rekli su sucu da neće izvoditi ni jedan aut i korner, jer čim su prišli granici igrališta netko od publike ih je htio udariti letvom po leđima -Vlade Babić je počeo igrati u napadu, ali je obrana na jednoj utakmici primila dva pacerska gola na što se on iznervirao i sve igrače je poslao u napad a on je ostao sam u obrani.

Rezultat su izjednačili, a on je ostao igrati u obrani.

-Svi novi ljudi koji su dolazili raditi u Brinje, ako su dobro igrali nogomet imali su velike šanse za dobiti posao -U Lici su govorili da Borcu možeš dati gol ako prijeđeš Vladu Babića i da na golu nije Josip Krznarić, a na Žuću- Mišu Grubišića obavezno dva igrača jer rijetko promašuje šanse -Vlade Babić je više puta pozivan na probe u „Dinamo“, ali mu se nikako nije dalo otići od društva -Mišo Grubišić je po ljeti pozvan na probu u „Kvarner“ koji je igrao u 1. ligi, ali je izdržao par dana treninga i vratio se nazad u Brinje -Na prvoj utakmici u Međupodsaveznoj ligi u Sisku, izgubili su sa 7: 1, ali je radio krivo prenio rezultat rekli su da je Borac pobijedio sa 7: 1, u Brinju se veselilo i svi su čekali povratak nogometaša pa da započne fešta, a oni se vratili pokisli...

-Ivan Jelačić - Braco kao golman znao je ispucavati lopte sa šakom -NK Borac organizator je snimanja televizijske emisije “Brinje moje”, čiji je urednik bio Igor Miheli, muzički urednik Božo Potočnjak i scenarist Jovo Kričković.

Ovaj prilog posvećujemo igračima NK Sokolac koji su svoje živote položili u Domovinskom ratu: ZLATKO TOMINAC Rođen 20.4.1962. godine u Stajnici. Igrač NK „Sokolca“ u razdoblju od 1984.-1986. godine. Poginuo u vojno-redarsvenoj akciji „Oluja“ na Ljubovu.

ZDRAVKO VUKOVIĆ Rođen 3.7.1958. godine u Stajnici. Igrač NK „Sokolca“ u razdoblju od 1978.-1980. godine. Poginuo kao pripadnik postrojbi MUP-a 24.8.1991. godine u Žutoj Lokvi MILE VRANIĆ Rođen 2.2.1968. godine u Brinju. Igrač NK „Sokolac“ u razdoblju od 1984.-1988. godine. Poginuo kao pripadnik postrojbi MUP-a 24.8.1991. godine u Žutoj Lokvi.

60 / monetium

M. Prpić

Prokike brinjski magazin

64 / monetium

Franjo Brozinčević Brinjak koji je unaprijedio Evropu

Marjan Prpić

Z

apočeti priču o Franji Brozinčeviću i jest i nije jednostavno. Jest zbog toga što sve činjenice o njegovom radu i uspjehu znamo od tradicionalno pedantnih Švicaraca, koji su zahvaljujući njegovim dostignućima utkali svoj obol u evropskoj i svjetskoj industrijskoj povijesti.

Kada o tom Brinjaku pokušate nešto doznati u njegovom rodnom mjestu – Brinju, ubrzo shvatite da je to uzaludan posao. Poput mnogih drugih značajnih pojedinaca, društava... u Brinju nećete naći, ili barem dobiti relevantne podatke. Ako i postoje, onda su najčešće rezultat entuzijazma nekog pojedinca koji ih nema namjeru podijeliti dalje. Osnivanjem našeg Kluba Brinjaka počeli smo prikupljati arhivsku građu koja će se, nadamo se, jednog dana iskoristiti za osnivanje muzeja, na korist svim nadolazećim naraštajima.

Da li će to biti muzej u pravom smislu riječi, ili ćemo sve to pretočiti u jedan veliki povijesni almanah – to je manje bitno.

A bitno je da u tome jednu značajnu stranicu zauzima i Franjo Brozinčević.

Rođen je 21. svibnja 1874. u Brinju. Završivši pučku školu, roditelji su ga poslali u Zagreb na izučavanje zanata. Nakon što se odškolovao za „umjetničkog bravara“ ili Kunstschlossera, kao kalfa iskustvo stjecao u raznim bravarijama. Poput svih koji napuste svoj rodni kraj trbuhom za kruhom, tako je i on svoje usavršavanje potražio van granica. Prema tadašnjim običajima, mladi kalfe su na naukovanje od četiri godine u bijelom svijetu odlazili – pješice.

U Švicarsku je došao 1894. godine. Prihvaćajući razne poslove u raznim gradovima, a koji su svi bili vezani za mehaniku i benzinske motore, dvije godine po svom dolasku, zaposlio se u malenom gradiću Wetzikonu u tamošnjoj tvornici motora. Tri godine potom, oženio se sa švicarkom Friedom Maag, s kojom će u kasnijim godinama imati četvero djece; Friedu, Franza, Paula i Maxa.

U Zürich odlazi 1899. godine, i u tvrtki „Orion“ se zapošljava kao konstruktor teretnih automobila. U to doba razvoj automobilskih motora „stajao“ je na motorima sa jednim ili dva cilindra.

U slobodno vrijeme skicirao je 4-cilindarski motor, a u njegovoj nekadašnjoj tvornici motora u Wetzikonu su, prema njegovim nacrtima, napravili drveni model u omjeru 1:5.

Nada da će mu sadašnja tvrtka odobriti gradnju takvog motora izjalovila se odbijanjem uprave „Oriona“.

Razočaran, 1904. godine napušta „Orion“ i osniva vlastitu radionicu za popravak osobnih i teretnih vozila. Iako je napustio “Orion”, s njima je sklopio ugovor o suradnji i prodaji automobila tvrtki „Züst“ i „Ballot“, čime si je omogućio sredstva za razvoj svojih zamisli.

Konačno je uspio sam napraviti prvi četverocilindrični motor te ga prodaje pariškoj tvrtci „Ballot“. Šest godina nakon što je napustio „Orion“, 1910. godine, proširivši radioničke pogone, za Švicarski poštanski ured konstruira svoj prvi kamion, pod imenom „Franz“.

Godinu dana kasnije napravio je ono što mu je osiguralo mjesto u industrijskoj povijesti Evrope: proizveo je prvi petotonski kamion s kardanskim pogonom koji je izbacio do tada korišteni lančani pogon. Činjenica je i da je to bio vrlo veliki kamion za ono doba.

Na tom mjestu se i danas nalazi tvrtka „Franz A G “ , a on sam je tvrtku prodao

1913. godine, da bi kupio u međuvremenu pod stečaj dospjelu tvornicu u Wetzikonu.

Tijekom Prvog svjetskog rata, njegova je tvornica proizvodila traktore i mašinske alate, koji su bili naručivani unatoč ratnim prednostima kamiona.

Po njegovom svršetku, počeo je proizvoditi teretne automobile sa izna- kom „FBW“ – Franz Brozincevic Wetzikon.

Postupno je usavršavao i proširivao posao proizvodnjom poštanskih autobusa. U Španjolskoj zatim osniva podružnicu koju je vodio njegov sin Paul. Tijekom narednih godina, osim unaprijeđivanja benzinskih četvero-

66 / monetium

cilindričnih motora, izdaje licencu tvrtci „Henschel & Son“ iz Kässela za proizvodnju i nadogradnju „FBW“ vozila.

Također, 1926. godine proizvodi prve kamione sa gumama napunjenim zrakom. Kasnih dvadesetih godina tvrtka u Wetzikonu doživljava veliko proširenje pogona.

Postoje zapisi da se Franjo do tada samo jednom vratio u domovinu, i to 1931. godine u Zagreb. Na tamošnjem „Zagrebačkom zboru“ – današnjem Velesajmu izložio je jedan svoj kamion i jedan autobus. Tada je prvi i zadnji put, od kada je otišao u Švicarsku, posjetio svoju rodbinu u Brinju.

Umro je dvije godine kasnije u Zürichu. Njegov sin Franz nastavio je upravljati tvrtkom, zajedno sa braćom.

U vremenu koje je slijedilo, njihova tvrtka proizvela je prvi dizelski motor sa 6 cilindara, a tijekom Drugog svjetskog rata proizvodili su vojna vozila za švicarsku vojsku. Svršetkom rata u Evropi nastavili su sa proizvodnjom autobusa i kamiona te novim konceptima.

Tako su, na primjer, 1952. godine za Leopoldwille – današnju Kinšasu napravili 12 žiro-buseva, od kojih većina i danas voze. Podružnicu tvrtke otvaraju i u Laussani, nešto kasnije i u Zürichu.

Franz Brozincevic Junior umire 1965. godine, a njegov brat Paul preuzima upravljanje tvrtkom.

Narednih godina tvrtka FBW unaprijeđuje svoje linije za sastavljanje vozila, ulaze u kooperaciju sa Mitsubishijem u kojoj tvrtka FBW proizvodi dizelske motore za tu japansku tvrtku i postaje ovlašteni prodavač Mitsubishijevih vozila u Švicarskoj.

Do 1975. godine imali su narudžbi 115 troleja za 7 švicarskih gradova. Unatoč tome što se novi proizvodni sistem koji je razvila tvrtka FBW pokazao vrlo

Gore: obitelj Brozinčević u svom salonu.

Na slici dolje: tvornica FBW 1968. godine.

Desno: neki primjerci još su i danas u upotrebi uspješnim, biznis u proizvodnji komercijalnih vozila počeo je opadati zbog naftne krize. Svejedno, nastavili su sa istraživanjima te su 1978. napravili prezentaciju nove generacije transmisijskog prijenosa.

Ipak, kriza u prodaji komercijalnih vozila bila je prejaka te je FBW 1978. godine prodan tvrtci „OerlikonBührle“. Četiri godine kasnije, 1982. FBW se ujedinio sa Adolph AG u jednu tvrtku „Arbon & Wetzikon“ (NAW), u kojoj je 40% učešća imao Daimler-Benz.

Na koncu, 6. travnja 1985. godine tvornica FBW prestala je sa radom. Sa proizvodne linije sišlo je zadnje vozilo, cisterna sa serijskim brojem 7134.

Od 1919. – 1985. proizveli su ukupno: 16 traktora,18 žirobuseva, 498 troleja, 1012 prikolica, 1263 autobusa i 3878 kamiona Devedesetih godina vlasnici “FBW-a” su osnovali “FBW club” u počast iznimnom Brinjaku. Klub je kupio zemljište od 1600 m2 i na njemu sagradio dvoranu u koju su smjestili razna vozila, agregate i arhivsku građu.

Muzej se nalazi u Wetzikonu, Zürhestrasse 95, u blizini nekadašnje tvornice.

Time je zaokružena jedna priča o uspjehu. Zaslužnih Brinjaka kroz povijest ima mnogo, većina od njih svoje uspjehe je ostvarila izvan svog rodnog kraja.

Danas je u Brinju ostalo vrlo malo njihovih potomaka, šire rodbine ili ih uopće nema. Takav je slučaj i sa Franjom Brozinčevićem. U jedinoj brinjskoj kući Brozinčevića, prema pokojnom Stjepanu Krpanu, autoru knjige „Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti“ nisu gotovo ništa mogli reći o Franji osim pretpostavki, jer živućih muških potomaka iz obitelji Brozinčević u Brinju više nema.

Međutim, sama činjenica da je Franjo Brozinčević, iako veći dio života provevši van Brinja, ostavio neizbrisiv trag u švicarskoj i Evropskoj povijesti - dovoljna je da ga se može smatrati najznačajnijim brinjakom do danas.

J

apodski Monetij od literarnih vrela spominju jedino dvojica Grka, Strabon i Apijan (Strab. IV, 6, 10; VII, 5, 4; App. Illyr. 16). Geograf i povjesničar Strabon (Amasija, 63. prije Krista - Rim, 19. ili 23. poslije Krista), napisao je djelo Geografija u 17 knjiga.

Od njegova povijesnog djela Historijske skice nije do danas ništa sačuvano. Strabon je obuhvatio prostor od Grčke do Španjolske, Egipat, Etiopiju, Libiju, Arabiju, kavkasko područje, Iran, Mezopotamiju, Siriju, Palestinu. To je zapravo zbroj tadašnjega zemljopisnog i povijesnog znanja. Njegovo je djelo enciklopedija koja sadrži obavijesti o raznim narodima, uistinu jedna cjelovita historijska geografija svoga vremena (Jones 1969: XXX).

U četvrtoj knjizi Geografije, gdje piše o Galiji, Britaniji i Alpama, dotiče s i rubova alpskog prostora te tako definira prostor nastanjen Japodima (Strab. IV, 6, 10). U ovom poglavlju Strabon o Japodima govori kao o narodu koji je mješavina Ilira i Kelta te živi oko planine Okre.

Dalje pripovijeda da su nekoć bili moćni i brojni te da su nastavali obje strane planine. Planina Okra, kao najniži dio Alpa, granica je Japoda i Karna.

Strabon dakle Japode smješta u blizinu (susjedstvo) planine Okre (Okru istraživači identificiraju s planinom Nanos u Sloveniji, prijevojem Razdrto, prijevojem Trnovski Gozd ili planinom Hrušicom; Strab. IV, 6, 1; IV, 6, 10).

Svoju su snagu temeljili na pljačkaškim upadima.

Potpuno su oslabljeni nakon što ih je porazio Oktavijan.

Strabon dalje spominje četiri njihova grada: Mštoulon (Metul), AÙrup‹noi (Arupini, Arupij), Μονήτιον (Monetij) i OÙšndwn (Vendon). Većina istraživača Metul smješta na prostor gradine Viničica kod Josipdola (sela Skradnik, Šušnjevo Selo, Čakovac Oštarijski, Carevo Polje). Arupij s većom sigurnošću smještamo na gradinu Vital u Prozoru kod Otočca, a Vendon u prostor Kompolja i Hrvatskog polja.

Na drugom mjestu u svom djelu, nakon poglavlja posvećenog Histrima (Strab. VII, 5, 3) Strabon također govori o Japodima (Strab. VII, 5, 4). On ovdje spominje japodsku obalu, u dužini od 1000 stadija (cca 185 km).

Japodi su smješteni oko gorja Albij (™pˆ tù ‘Alb…ó Ôrei), koji je posljednji dio Alpa, a vrlo je visoko. Albij možemo identificirati s Velebitom, ali i čitavim gorskim kompleksom koji čine Kapela, Velebit i neki manji masivi.

Japodi su odavde dosizali na jednu stranu do Panonaca i Istra (Dunava), a na drugu stranu do Jadrana.

Strabon opet napominje da je August (Oktavijan) uspio svladati ovaj ratoborni narod. Kao glavna mjesta i ovdje spominje Metul, Arupij, Vendon i Monetij.

Njihova je zemlja siromašna, a stanovništvo najčešće živi od lošeg prosa i ječma. Vojna im je oprema keltska, a tetovirani su poput ostalih Ilira i Tračana (Strab. VII, 5, 4).

Drugi izvor u kojem se spominje ime Monetij, zapravo etnonim Moentinci, Apijanovo je djelo o rimskoj povijesti. Ovo je jedan od najvažnijih i najiscrpnijih povijesnih izvora za poznavanje Oktavijanovih vojnih akcija u Iliriku, od 35. do 33. godine prije Krista, u sklopu kojih su poraženi i pokoreni Japodi.

Iako se uobičajeno naziva rimskom poviješću, naslov je djela zapravo `Rwmank¦ (pr£gmata) ili “Rimska djela”, gestae. Ilirima je posvećena IX. knjiga ovog velikog djela: ‘Illurik¦ (pr£gmata) ili “Ilirska djela” ili ‘Illurik¾

68 / monetium

(b…bloj), “Ilirska knjiga”. Ovdje Apijan daje iscrpan i vrlo detaljan opis tijeka ratnih operacija, posebno protiv Japoda.

Grčki se povjesničar rođen krajem 1. stoljeća poslije Krista u Aleksandriji, u ovom dijelu svoga pripovijedanja oslanjao gotovo isključivo na izgubljene Oktavijanove memoare te Oktavijanov izvještaj Senatu.

Prema njihovim navodima (Apijanovim i Oktavijanovim), Moent‹noi (Moentinci) i AÙendeatai (Avendeati) predali su se među prvima (App. Illyr. 16). Strabonov Μονήτιον (Monetij) odgovara Apijanovom etnonimu Moent‹noi (Moentini), a ΟÙένδων (Vendon) etnonimu AÙendeatai (Avendeati) (App. Illyr. 16; Strab. IV, 6, 10; VII, 5, 4).

Nakon toga, Oktavijanova vojska osvaja Arupij te s puno poteškoća prelazi Kapelu. Tamo su Rimljani lako osvojili Terpon (vjerojatno Trojvrh kod Josipdola) te nakon teških borbi i glavno središte svih Japoda Metul (vjerojatno Viničica kod Josipdola).

Na temelju dosadašnjih istraživanja mislimo da se Monetij nalazio nedaleko Brinja, najvjerojatnije na gradini Humac. Iako u povijesnoj i arheološkoj struci poznat već od 19. stoljeća, ovaj lokalitet do sada nije istraživan.

Brojni slučajni nalazi iz prapovijesnog i antičkog (rimskog) razdoblja svjedoče o intenzitetu života na čitavom ovom području.

Prije nekoliko godina, Ivan Bićanić pronašao je na jugoistočnoj strani Humca kamenu glavu obujma 65 cm (22x21 cm). Kamena je glava dio jednog portreta.

Nažalost, budući da se radi o slučajnom nalazu, kontekst u kojem se nalazila nije poznat. Buduća će istraživanja pokazati je li se na ovom mjestu nalazila rimska nekropola ili se glava (naravno i čitava skulptura) nalazila u naselju.

Tako nije potpuno sigurno radi li se o punoj plastici ili samo dijelu nadgrobnog spomenika. Na glavi sa stražnje strane nalaze se dva trokutasta utora (možda u svrhu njezina fiksiranja za neku podlogu ?).

Sličnost s portretnom plastikom koja prikazuje Augusta (Oktavijana) je velika. Ipak, za sada imamo premalo elemenata za bilo kakav konačni zaključak o ovom spomeniku. Ovakvih će nalaza sigurno biti još. U svakom slučaju radi se o izuzetno vrijednom nalazu koji nam uz ostale nalaze iz antičkog doba (opeka, staklo, keramika, dijelovi kamenih natpisa itd.) svjedoče da je na mjestu prapovijesnog japodskog naselja u rimsko doba nastavilo živjeti bogato i veliko naselje. Premda ga antički itinerariji ne spominju, ono se moralo nalaziti na jednoj od komunikacija koje su povezivale jadransku obalu i njezino zaleđe.

Ipak, treba upozoriti da jedino nalazi pronađeni tijekom pažljivo provedenog arheološkog istraživanja, mogu doprinijeti rekonstruiranju i slaganju kockica mozaika bogate povijesti ovog kraja. Nestručno raskopavanje može nepovratno uništiti vrijedne nalaze i cjelinu u kojoj se oni nalaze.

U svakom slučaju, Humac i čitav prostor polja kojim dominira, zaslužuju posebnu pažnju istraživača. Posebna je odgovornost na svima nama, baštinicima monetijskog prostora, lokalnoj zajednici, istraživačima, ali i čimbenicima zaštite kulturne baštine Republike Hrvatske, da ono što smo naslijedili očuvamo i prenesemo svojim nasljednicima.

TAJNA S HUMCA

foto: I. Zoričić

Dr. sc. Boris Olujić

Kapela Svetog Vida Srednjevjekovna kapela podno Humca

70 / monetium

I

zgrađena u gotičkom stilu, iako postoje kasnoromanički detalji kao što su pravokutno oblikovani svijetli otvori prozora. To je kapela sa šiljasto trokutastim završenim svetištem, što može biti utjecaj gradnje brinjskog burga i njegove kapele.

Sačuvani detalji(vrata, prozora, zvonik i grbovi na zapadnom pročelju), skromne su i dosta rustične izrade.

Tu građevinu vjerojatno ipak nije gradio nedovoljno iskusan majstor, nego je to prije bila željena razina obrade, namjerna redukcija ukrasa. Nepravilnost tlocrta je vidljiva, a ona se javlja na većini sakralnih građevina iz 15.st. Tlocrt svetišta, polukružni spoj križna svoda bez rebara na zid u prizemlju zvonika te način slaganja kamena na licu zida, vezuju ovu kapelu na gradnju burga, bilo da je kapela građena usporedno s njim, bilo nakon toga kao proizvod preuzetog znanja domaćih majstora.

Na sredini visine zapadnog pročelja zvonika nalazi se pravokutna niša, koja je možda romanička ostavština kao i bifora na vrhu zvonika, s polukružnim nadvojima.

Kapela sv.Vida ima pravokutni prozor svetišta i pravokutni otvor ulaza u 1. kat zvonika. Znakovita je kvadrangulacija tlocrta osnovana na četiri kvadrata, od kojih četvrti kvadrat odgovara zvoniku, a ostali brodu i svetištu. Humački zvonik pokazuje određeni otklon osi, tj. nepravilnosti tlocrta, ali u okviru svog kvadrata konstrukcijske sheme.

Tu se očito radi o željenom prilagođavanju prilaza crkvi ili omekšavanju kompozicije. Zvonik je najbolje sačuvani srednjovjekovni dio crkve, kroz prizemlje zvonika pristupa se zapadnom portalu, kroz otvor šiljata nadvoja. Prostor nad prizemljem zvonika svođen je križnim svodom bez rebara, sa spojevima svoda na okolne zidove izvedenim polukružno. Postranice su kamene klupe.

U gornje se etaže zvonika ulazi kroz vrata na 1. katu na južnoj strani, koja imaju pravokutni kameni okvir. Prvi je kat nekoć bio presvođen polukružnim bačvastim svodom, od kojeg su ostale samo pete.

Dalje se penje običnim drvenim ljestvama.

Vrh zvonika, u kojem su zvona, perforiran je ovećim otvorima, dvostrukim na zapadnom pročelju, a jednostrukim na ostala tri pročelja. Nadvoji su ima ovalni, gotovo polukružni, a parapeti su nekoć bili niži, ali su recentno nadograđeni za 20-30 cm.

Pripremio: Vanja Moćan Foto: Ivica Zoričić

Zapadno je pročelje zvonika još ukrašeno kamenom plastilom; iznad šiljata luka dva su puna grba, od kojih je lijevi grb knezova Krčkih, a desni ima prazno polje na štitu. Između njih je nekad bio prozor koji je ne tako davno zazidan.

S obzirom na krunu na kacigi i jednostavnu perjanicu na grbovima to bi mogao biti grb knezova Frankopana, s tim da su lavovi možda bili naslikani. Zatim, u razini 2. kata izvedena je slijepa niša, možda zazidani prozor, i na kraju između dva prozora na vrhu zvonika uzidana je skulptura medvjeda (neki kažu vučice), s glavom i prednjim nogama.

Ta skulptura je prekvaliteno isklesana za tako skromnu građevinu pa se pretpostavlja da je uzeta sa neke rimske građevine koje su pronađene u blizini. Cijela je kapela sagrađena kamenom lomljakom, kvalitetno, s klesancima na uglovima.

Gornji pojas zida i broda svetišta, kojih je 50-60 cm ispod strehe, čini se da je noviji, što se vidi po drukčijoj fakturi po cijeloj duljini ziđa.Vjerojatno su Turci spalili kapelu, a ona je popravljena tek nakon dugog vremena.

Povijest te kapele vrlo je oskudna, bolje rečeno - o njoj nemamo nikakvih pisanih podataka. E. Laszowski navodi narodnu predaju da je Sv.Vid nekad bio župna crkva do vremena kad je sagrađen samostan augustinaca u Brinju za što nemamo nikakvu potvrdu, a biskup Bogović misli za nju da je bila samo kapela u srednjem vijeku.

Na groblju uz Sv.Vid nekad je bila grobnica Matijaša Čubranića s pločom s glagoljskim natpisom koji je kasnije prenesen u crkvu Blažene Djevice Marije u Brinju.

72 / monetium

TKO JE SVETI VID Bio je progonjeni kršćanin.

Njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.

Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije.

Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju.

Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja.

Prema vjerovanjima, iz njega je spašen od anđela koji ga je otpratio u Lukaniju, gdje je Vid i umro. Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida.

Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu.

Kult Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid “sve vidi”. U našim krajevima Sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje sveti Vid “vidi” gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad s gavranom i lavom.

Kod nas je najpoznatija katedrala Svetog Vida u Rijeci (Rijeka) čiji je zaštitnik. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke.

Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

Foto: M.Prpić

M. Prpić

IMPRESSUM IMPRESSUM

Uređivali: Uređivali: Marjan Marjan Prpić, Prpić, Vanja Vanja Moćan, Moćan, dr. dr. sc. sc. Željko Željko Holjevac, Holjevac, Antonia Antonia Javor, Javor, Nada Nada Vuković, Vuković, dr. dr. sc. sc. Boris Boris Olujić Olujić Izdavač: Izdavač: ZAVIČAJNI ZAVIČAJNI KLUB KLUB ‘BRINJE’ ‘BRINJE’ Zagreb Zagreb Adresa: Adresa: Galovićeva Galovićeva 12, 12, Zagreb, Zagreb, 10 10 000 000 Oblikovanje Oblikovanje ii priprema priprema za za tisak: tisak: Marjan Marjan Prpić Prpić Prodaja Prodaja ii marketing: marketing: (+385) (+385) 01 01 2331 2331 383 383 091 091 654 654 2027 2027 091 091 544 544 4343 4343 098 098 614 614 090 090 fax: fax: (+385) (+385) 01 01 2334 2334 245 245 Mail: Mail: monetium@net.hr monetium@net.hr Tisak: Tisak: BAUER BAUER GRUPA GRUPA Samobor Samobor www.bauer-grupa.hr www.bauer-grupa.hr Naklada: Naklada: 1000 1000 primjeraka primjeraka Fotografi Fotografije je na na ovitku: ovitku: M. M. Prpić Prpić Svi Svi radovi radovi ii fotografi fotografije je objavljene objavljene uu magazinu magazinu podliježu podliježu copyrightu. copyrightu.

www.zk-brinje.hr

Tiskanje Brinjskog magazina pomogli su: CROATIA OSIGURANJE GRAD ZAGREB

zavičajni klub ‘‘brinje’’ zagreb 2007.