dotjerao do operativnog oficira u štabu II (sarajevske ) armije. Nije vodio ni jednu značajnu bitku u Drugom svjetskom ratu, nego samo pružao oslonac kolaboracionističkim antikomunističkim skupinama rasutim pa Jugoslaviji koje su od okupatora dobivale oružje i s njim «operativno sadejstvovale».
Cijela njegova vojna sila sastojala se, dakle, od ordija bez zajedničkog zapovijedanja, pa se raspala mnogo prije svršetka rata. Skrivao se po šumskim budžacima dok ga skupina herojskih operativaca Udbe nije smandrljala i odvela na sud u Beograd, gdje je poslije toga uredno strijeljan. Dražina je tragika lišena tragičnog – to je poraz jednog posve neadekvatnog lika. Nije povijesni protagonist nego mit, još jedna srpska fantazma, «gorski car», a zapravo slabašna figura – naprosto, nije se snašao u prilikama koje su zahtijevale kompleksno političko promišljanje.
U balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu borio se kao podoficir i niži oficir, a u drugom, kao štapski oficir doškolovan u St. Cyru, nije pokazao pamet stratega pa ni poslije četiri rata u kojima je sudjelovao nije se uspio nametnuti kao vojskovođa. Nije ga išlo! Da nije imao onu bradurinu, ne znaš po čemu bi ga zapamtili. Dražu ne možeš ni uspoređivati s Titom, ma što s Titom, ni sa suvremenikom i kolegom Arsom Jovanovićem, đenarlštapskim kapetanom prve klase koji je napisao priručnk pješadijske taktike za kraljevsku Vojnu akademiju pa svoju nauku primijenio u praksi – kao i Draža nije priznao kapitulaciju, nego se povukao u rodnu Crnu Goru i s drugim briljantnim profesionalcem, kapetanom Terzićem, ondje digao ustanak pa do nogu potukao Talijane koji su tada morali preko mora poslati novi ekspedicioni