Page 1

JERGOVIĆEVO ETIČKO ČIŠĆENJE

Piše: Denis Kuljiš


Ohrabren pisanjem našeg glavnog urednika koji u svom komentaru povodom “slučaja Jergović” priziva holdinški pluralizam, odlučio sam u “Jutarnjem listu” podržati kolegu Velimira Viskovića. Mislim, naime, da je cijela fertutma koja se posljednjih dana diže oko jedne njegove rečenice u intervjuu u “Vijencu” posve neumjesna. Neproporcionalna je kao reakcija čak ako povjerujemo da joj je povod istinski nesporazum o tome što je Visković zaista napisao.

U “Vijencu” Velimir kaže: “Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji.” To je rečenica iz dugog razgovora u kojem se analiziraju idejne formacije u književnosti jugoslavenskih naroda, a odnosi se izravno na Jergovićev egzibicionistički stav u intervjuu publiciranom u beogradskom magazinu «Vreme». Miljenko je ondje rekao: «Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.»


Ta mi se misao čini apsurdnom, a vjerujem da je na isti način dojmila i Viskovića.

Usporedba Draže, Franje i Slobe zaista je neproduktivna; posljednju dvojicu možeš lijepo uspoređivati kao postkomunističke diktatore koji su se našli na zajedničkom poslu rušenja i podjele bivše države, ali đeneral (a zapravo kao i Tuđman pukovnik po redovnim promaknućima) lik je iz jednog sasvim drugog filma, u kojem su zvijezde bili Tito, Pavelić, Maček i Ljotić... Naravno, to je povijesna perspektiva, dok literat i literarni mozak funkcioniraju drukčije.

Pa opet, ne vidim kako je Miljenko «razumio Dražine motive», iako se rodio jedno petnaest godina poslije njegove smrti, dok Tuđmanu i Miloševiću, suvremenicima koji su mu odredili život te uzrokovali nedaće života u opkoljenom Sarajevu gdje su njemu i njegovoj majci na glavu padale granate, odriče «trodimenzionalnost». No, za njega su to likovi nepoticajni za literarnu obradbu o kojima pisac nema što reći ili napisati, jer za razliku od Draže, «nemaju svoju tragiku i svoje motive, svoju biografiju».

Pisac Jergović može Slobi i Franji odricati tragiku (i ja ih prije vidim kao tragikomične junake), ali nije li glupo govoriti kako nisu imali motive za svoje djelovanje? Pa instalirali su se kao svemoćni diktatori i neće biti da su djelovali kao navinuti, bez svijesti, mozga i cilja! To da «nemaju biografiju za razliku od Draže» pritom je izjava koja osim o brzopletosti svjedoči o neznanju – Draža je jedan obični đeneralštapski oficir koji je u vojsci Kraljevine Jugoslavije napredovao iz čina u čin i štreberski


dotjerao do operativnog oficira u štabu II (sarajevske ) armije. Nije vodio ni jednu značajnu bitku u Drugom svjetskom ratu, nego samo pružao oslonac kolaboracionističkim antikomunističkim skupinama rasutim pa Jugoslaviji koje su od okupatora dobivale oružje i s njim «operativno sadejstvovale».

Cijela njegova vojna sila sastojala se, dakle, od ordija bez zajedničkog zapovijedanja, pa se raspala mnogo prije svršetka rata. Skrivao se po šumskim budžacima dok ga skupina herojskih operativaca Udbe nije smandrljala i odvela na sud u Beograd, gdje je poslije toga uredno strijeljan. Dražina je tragika lišena tragičnog – to je poraz jednog posve neadekvatnog lika. Nije povijesni protagonist nego mit, još jedna srpska fantazma, «gorski car», a zapravo slabašna figura – naprosto, nije se snašao u prilikama koje su zahtijevale kompleksno političko promišljanje.

U balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu borio se kao podoficir i niži oficir, a u drugom, kao štapski oficir doškolovan u St. Cyru, nije pokazao pamet stratega pa ni poslije četiri rata u kojima je sudjelovao nije se uspio nametnuti kao vojskovođa. Nije ga išlo! Da nije imao onu bradurinu, ne znaš po čemu bi ga zapamtili. Dražu ne možeš ni uspoređivati s Titom, ma što s Titom, ni sa suvremenikom i kolegom Arsom Jovanovićem, đenarlštapskim kapetanom prve klase koji je napisao priručnk pješadijske taktike za kraljevsku Vojnu akademiju pa svoju nauku primijenio u praksi – kao i Draža nije priznao kapitulaciju, nego se povukao u rodnu Crnu Goru i s drugim briljantnim profesionalcem, kapetanom Terzićem, ondje digao ustanak pa do nogu potukao Talijane koji su tada morali preko mora poslati novi ekspedicioni


korpus opremljen avionima i tenkovima. Arso je zatim postao načelnik Vrhovnog štaba partizanske vojske, dok je Terzić preuzeo Glavni štab Hrvatske. Poslije rata, Arso je 1948., kao iskren rusofil, smijenjen je i ubijen prilikom navodnog pokušaja bijega u Mađarsku. Nije li to tragična, balkanskom tragikom prožeta priča jednog izvanrednog čovjeka?

On i Terzić kao pametni ljudi odmah su shvatili najbitnije – tko je neprijatelj. Draža se pak izgubio u nekakvim političkim i idejnim špekulacijama, igrao je na obje strane, postao kolaboracionist, potakao silna klanja, a rezultat cijele te njegove djelatnosti bio je opći debakl nacionalne, srpske i rojalističke politike koja je uživala potporu Zapada i nesumnjivo bi poslije rada sačuvala neki legitimet da ih nije kompromitirala ta promašena budala.

Čak i u usporedbi s drugim likovima srpske soldateske, Draža je objektivno blijeda pojava – uzmimo samo pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, načelnika đeneralštabne Vojne obavještajne službe koji je organizirao ubojstvo kralja Aleksandra Obrenovića u Beogradu, Franje Ferdinanda u Sarajevu, a zatim, budući da se i kralj Aleksandar Karađorđević osjetio ugroženim, dočekao smrt strijeljanjem na Solunskom frontu.

U suvremeno doba imamo generala Ratka Mladića, zatim generala Dragoljuba Ojdanića, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije, sposobnog komandanta koji je zapovijedao u doba intervencije NATO-a, a zatim je, sasvim opravdano, osuđen u Haagu na petnaest godina


zatvora, ali zbog pogrešnih stvari. Gdje se baš pored svih ovih živopisnih čuvenih i zloglasnih likova koji traže autora Jergović nadovezao baš na mrtvopisnog dvodimenzionalnog, ljudski potpuno nezanimljivog Dražu Mihailovića? U Europi imaš deset interesantnijih kvislinga, ovaj čak nije bio fašist, nego oportunist i propali kombinator! Jedino što vidim kao mogući motiv interesa za pisca poput Jergovića jest Dražino «komuniciranje dlakama», osebujna semiologija «poruke fruzirom» što te vodi do tipologije «barbudosa», ali i tu je mršavi, dosadni Draža pravi statist u odnosu na, recimo, Fidela ili Chea.

Kritičaru poput Viskovića moralo je na prvi pogled biti jasno da je, dakle, Jergovićeva teza deplasirana, vjerojatno oportunistička špekulacija namijenjena publici koja titra na Dražu, kao što kod Hrvata uvijek nađeš onih koji misle da je Jure Francetić, podnarednik kraljevske vojske, naglo unaprijeđen u trećerazrednog oficirčića pomoćnih trupa okupacione vojske zaduženih za etničko čišćenje, bio nekakav legendarni junak.

Viskoviću je, naravno, jasno da je Jergović pretjerao kako bi privukao pažnju, izrekao nešto što ne stoji, makar to možda i ne misli, samo da ispadne faca. On ga je zbog toga ironizirao, u smislu «jedino bi Miljenku Jergoviću moglo eventualno pasti na um da...» Tko pročita intervju u «Vijencu» (ja jesam, unaprijed, pa sam ovo jedva zapazio) shvatit će o čemu je riječ i koliko je malo prostora i pažnje tome Velimir pridavao. Zato me reakcija koje je uslijedila istinski zapanjuje.

Prvo je iz Hrvatskog društva pisaca kojem Visković kao osnivač predsjedava, istupio Ivan Lovrenović, jako zabrinut za sudbinu svog


mlađeg prijatelja Jergovića. Boji se, kaže, da će poslije ovoga Miljenko biti izložen pogromu hrvatskih nacionalista (koji sjede po nekim svojim rupama i piskaraju na blogovima, jer ih je u Hrvatskoj stislo sa svih strana). Zatim je u «Jutarnjem» jedan neopisivi paskvil napisao kolega Branimir Pofuk (s kojim sam polemizirao jer sam zaključio da ga je previše ponio «vjetar s Dinare») a onda je ustala cijela skupina «utorkaša», jedan bivši urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući VBZ i – direktor Hrvatskog leksikografskog zavoda. Tu je već bilo razloga da staneš i razmisliš – čekaj, o čemu se ovdje zaprvo radi?

Naposlijetku, izašao je na cijeloj stranici komentar samoga našeg glavnog urednika Mladena Plešea – Pilaša, koji ovom (držim nepostojećem) problemu pridaje iznimno veliku važnost, ali istodobno umirujuće napominje da su razlike u mišljenjima ljudi koji pišu za istu izdavačku kuću posve prihvatljive! Mislim da valja pokazati kako to funkcionira i u stvarnosti, pa pišem ovaj članak za «Jutarnji»... Ja sam i ranije pomalo polemizirao s Jergovićem (ali u novinama u Bosni i Srbiji gdje ponekad objavljujem) dok sam sa skupinom njegovih prijetelja – istomišljenika – podržavatelja – kompića vodio zanimljivu unutarholdiško-transedicijsku polemiku o Splitu, odnosno o antimetropolizmu i antagramerskom duhu pisaca i esejista s periferije koji se u našem glavnom gradu, u koji sam se i sam doselio iz dalmatinske metropole, osjećaju intelektualno ili društveno ugroženi.

Spominjem to jer mislim da je ova zaista histerična reakcija oko Jergovića ekstenzija tog subjektivnog kompleksa... Čemu inače preosjetljivost izazvana time što Miljenko Jergović u Beogradu u jednom


niskotiražnom listu piše da je Draža zanimljiv lik pa ga Velimir Visković u Zagrebu u jednom niskotiražnom listu zbog toga ironizira? Kakvu to «političku korektnost» zahtjevaju u polemikama u ime polemičara koji je svojim izjavama ljudima pokušavao odrubiti glave? Mene te jake riječi ne smetaju. Daj mi malo novinskog prostora i sam ću se obraniti od svih napadaja...

U ovom času napada me strukovno glasilo Novinarskog društva - u tekstu u jubilarnom izdanju posvećenom stogodišnjici te naše udruge tri puta uzastopce nazvali su me ženskim spolnim organom, malograđaninom i podlacem, te slugom vlasnika EPH. Hvala bogu na nebesima da mi ova holdinška ekipa za uzajmano držanje leđa nije poslije toga priskočila u pomoć, jer me poslije toga ne bi opralo ni Jadransko more!

Istodobno, na You Tubeu prominentan sam u spotu koji ide na pjesmu Škore i Thompsona «Sude mi», koja ondje bilježi na stotine tisuća hitova. Od negativaca pojavljujemo se Tito, Milanović i ja (u uniformi oficira JNA), a od pozitivaca Pavelić, Francetić i drugi domoljubi... Osjećam li se ja zbog toga ugrožen u Zagrebu? Ma kakvi. Ugroženi su ti zafrkanti jer ne smiju ništa reći i napisati pod svojim imenom, nego se javljaju internetom iz svoje mišje rupe.

U Sarajevu, na njihovoj najgledanijoj Federalnoj televiziji (postoje klipovi i na You Tubeu), također se pojavljujem u montažnom spotu, ali sad ne s komunjarama, nego sa Srbendama: idu fotografije bradatih četnika s redenicima, Mileta Dodika, zatim moga prijatelja Željka Kopanje, izdavača banjalučkih «Nezavisnih novina» i naposlijetku moja,


a muzika u podlozi je Rundekov prepjev španjolske revolucionarne pjesme «Ay, Carmela» - «Borimo se protiv crnja, plaćenika i fašista!» Osjećam li se ja stoga ugrožen u Sarajevu? Ni govora, znam da ću biti dobro primljen u sarajevskom (baš)čaršijskom sanctum sanctorumu, u kafiću «Nostalgija», gdje se osjećam kod kuće...

U svemu, hoću reći – mi koji se bavimo novinarstvom, javnim poslom u kojem se često poseže za oštrim riječima i protivnike na razne načine diskreditira, moramo računati da ne uživamo nedodirljivost – a i ne treba nam: daj stranicu, pa ću se sam obračunati sa svim svojim protivnicima... Miljenko Jergović ima tu stranicu svaki tjedan, pa mu nikakva pomoć nije potrebna – zna se, uostalom, da ti može odgovoriti «knjigom na članak», «trilogijom na pasus», pa zašto ga onda moraju braniti ljudi koji s materijom nemaju veze i koji, uostalom, jako dobro znaju da on nije ugrožen, iako česta ugrožava druge.

Miljenko je mnogo puta napadao intelektualce i druge javne figure posve neumjerenim riječima – ostat će nezaboravna polemika s pjesnikom kojem je preporučio da se ubije, sa Židovima i Židovkama kojima je objašnjavao da su lažni Židovi. Jeleni Veljači pisao je da je glupa, da joj je pamet među nogama. Milanoviću kako bi «sigurno radio za Udbu, da su ga ondje htjeli primiti iako je nedovoljno inteligentan». Jadranku Kosor isključivo je oslovljavao mizoginičnim nadimkom «Kosoruša» valjda stoga što je bila okrutna prema Sanaderu o kojemu je on pisao s neskrivenim obožavanjem. Cijeli ogovarački ciklus posvetio je pak Velimiru Viskoviću, «lažnom enciklopedistu», štetočinji koji tobože šest godina kasni s projektom Enciklopedijskog leksikonom hrvatske


književnosti, koji je nedavno tiskan i postao povod za intervju što ga je Velimir dao «Vijencu».

Svi ti napadnuti ljudi nisu organizirali odbore za zaštitu svoga lika i djela od Jergovića i «Jutarnjeg lista», pa ne vidim zašto bi «Jutarnji list» sad trebao tako velik prostor ostavljati isključivo onima koji Jergovića brane, iako ga, zapravo, nitko ne napada... Jergović ne dopušta forumaške «odjeke i reagiranja» na svoje tekstove na web-izdanju «Jutarnjega», a kratka pisma s odgovorima koje mu je Velimir upućivao, također nisu objavljivana. I sam sam nešto slično iskusio – kad su me u «Jutarnjem» napali Pofuk i Jurica Pavičić (njega, zanimljivo, nema u ovoj novoj braniteljskoj udrugi), nisu mi htjeli publicirati odgovor, nego sam ga morao dati «Globusu». Kakav je to festung sagradio Miljenko u listu u kojem piše? Kome je toliko dragocjena njegova literarna pojava krhka poput porculanske precioze u izlogu našeg dućana?

Koliko ja stvari razumijem – cijeli je problem s Viskovićem počeo jer Visković smeta Jergovićevu šogoru Vlahi Bogišiću, direktoru Leksikografskog zavoda. Vlaho je pisac bez i jedne knjige (osim nekog smiješnog kvaziromančića objavljenog u Beogradu). On je teoretičar literature bez i jednog znanstvenog rada, koji se u Krležinu fotelju u Leksu uvalio tako da ga je ondje osobno postavio, diskrecionom odlukom Vlade, dr Ivo Sanader, o kojemu je Miljenko u novinama napisao mnogo lijepih riječi, naročito u doba predizborne kampanje 2007. godine. O tome da je Vlahino imenovanje kulturna sramota, već sam pisao u izdanjima EPH. Bogišiću smeta Velimir jer je on pravi stručnjak i


autoritet na svom području pa će sutra neminovno doći na Vlahino mjesto, s kojega Bogišić, čak ako se to i ne dogodi, naravno, mora otići. Bogišić je bio prominentan u skandalu oko ustupanja poslovnog prostora Leksa izdavačkoj kući VBZ u kojoj je zatim Miljenko postao urednik, a Rizvanović, koji ga sad brani, glavni urednik. To su ti sitni računi, ali postoje i mnogo veći...

Skupina koja se oko Jergovića našla pretendira možda na to da se u hrvatskom političkom i kulturnom prostoru konstituira kao «organska» inteligencija sutrašnje vlasti koju će, kako se čini, formirati Socijaldemokratska partija. Za to je bitno da se ne pita «što si pisao jučer» pa primjerice Jergovića kao čovjeka koji je nekoć napadao Srbe u Hloverkinu «Danasu» a zatim «nalazio razumijevanje» za Dražu u «Vremenu», treba obraniti od njegove vlastite prošlosti tako što ćemo ga pretvoriti u žrtvu nekakvih raspomamljenih hrvatskih nacionalista.

Možda desničari Miljenka i mrze, iako to ne pokazuju, ali Jergović je zapravo u sukobu sa zagrebačkim građanskim, lijevoliberalnim i umjereno konzervativnim miljeom prema kojem se osdnosi - kako sam već napisao u «Globusu» - poput uebršuvarovca Gorana Babića prije trideset godina. Ali, Babić nije bio tako isključiv, osim u stavovima – u njegovom «Oku» mogli su publicirati i oni koje je napadao (pa si dobio i dobar honorar), a kraj Miljenka, čini se, ne mogu egzistirati nikakvi njegovi kritičari.

No ideja da će ostvariti status nedodirljiva božanstva u hrvatskom društvu koje se demokratizira, obična je zabluda. Totalitarnom razmišljanju


nedostajat će totalitarna javnost. Ako ovdje želi djelovati, Miljenko se mora navići na pluralizam mišljenja, otvorenost polemika, te usvojiti suzdržan riječnik te umjesto parada, odabrati kredibilne teze. Njegove egzaltirane konstrukcije koje plasira sa slobodom književnika iako se, zapravo, izvan proze bavi politikom i kulturnom politikom, mogu se podnijeti jedino dok nisu zavjereničke i atentatorske, dakle, ako djeluje potpuno samostalno, a ne, kako je to Velimir duhovito napisao, iza ljudskog zida svog književničkog tjelesnog zdruga...

Jedan na jednoga, obojica na podjednakom novinskom prostoru, to je polemički format koji se može prihvatiti, a sve drugo operacije su etičkog čišćenja, koje će prije ili kasnije biti društveno sankcionirane, pa će Miljenko Jergović izgubiti poziciju koju sad u javnosti uživa.

Jergovićevo etičko čišćenje - Denis Kuljiš  

Prilog Denisa Kuljiša polemici "Visković vs. Jergović & Co".

Jergovićevo etičko čišćenje - Denis Kuljiš  

Prilog Denisa Kuljiša polemici "Visković vs. Jergović & Co".

Advertisement