XX severniBunKeR I 72od108I Hotel Bunker JELENA LENGOLD
BILO BI TO PRAVO OLAKŠANJE Noću, u hotelima, nikad ne mogu da spavam. Umesto toga uglavnom zbrajam svoje strahove, iščekujući da se neka ruka promoli ispod kreveta i zgrabi me za stopalo. Bilo bi, zapravo, pravo olakšanje da se to jednom napokon desi. Taj telefonski poziv taj čvorić pod prstima ta krv na maramici to pismo koje otkriva sve ta konačna nemoć pred svetom i pred ogledalom i pred nepostojećim bogom koji će se onda iznenada pojaviti i pomilovati me blago, kako to uvek čini na rastanku.
HOTEL PREDGRAĐE Preostalo je još posve malo stvari iza nas. Miris beznađa na frotirima sumnjivog kvaliteta moja bela naušnica udavljena u posteljini obrisi tvojih upornih kolena (pitam se) uzbuđuju li sobaricu koja dolazi za nama? Možda će jednom kakav putnik u noći čuti tvoj dah zaboravljen i sanjaće me golu na balkonu ne znajući ko sam ni šta zapravo traži moja sen u mraku.