LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXVI. • BROJ 311 • STUDENI 2020. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
ISSN 1512-813X
9 771 512 81 300 6
UVODNIK
M
ada se očekivalo da će drugi val pandemije neizostavno uslijediti on je ipak naletio fatalno poput tsunamija, prebrzo i razorno. Ovoga puta ne možemo kao nespremnu i neozbiljnu isticati samo našu zemlju i prozivati samo naše vlasti, nego raspodijeliti odgovornost na savjest svakog pojedinca, jer ni zapadne zemlje – taj vječiti uzor kad se govori o naprednosti i razvijenosti – nisu na vrijeme podigle barikade pred drugim valom. Otprilike kao kod sv. Augustina: svi su bili spremni obuzdati se, ali malo kasnije, ne baš s kraja ljeta i početkom jeseni, no u međuvremenu se situacija počela otimati kontroli. Jedna je Nizozemska npr. već ostala bez bolničkih kapaciteta pa se kritične slučajeve helikopterima prebacivalo u Njemačku, da se spašavaju životi. Nama ni to nije pouka, jer kome bi se recimo helikopteri iz Bosne mogli spustiti kad već cijeli Balkan pristupa onom zadnjem scenariju – otvaranju instant bolnica u sportskim i koncertnim dvoranama, te mobilizira umirovljeno zdravstveno osoblje. U tako alarmantnoj situaciji naša glavna ustanova u zemlji, odnosno u Federaciji, sarajevski klinički centar – kojeg smo i prošli put apostrofirali – distancirao se štiteći isključivo sebe. Otkriveno im praznih kreveta gotovo tisuću, što je izazvalo zgražanje javnosti, ali opet samo forumsko; nitko se institucionalno ne može s time obračunati jer šefica je klinike ujedno tzv. prva dama, tj. supruga bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH. Dotle je na nekim mjestima, na prvoj crti prihvata i razvrstavanja pacijenata, jedan dio zdravstvenih radnika već na izmaku snaga i još ih izbacuju iz stroja neshvatljivo beskarakterne osobe koje iz nekog razloga ne priznaju da su bile u kontaktu s nekim tko je već zaražen. To je recept za dodatni kaos koji se upravo i događa. Pa je tako ukupan broj zaraženih u BiH kroz proteklih mjesec dana udvostručen, s 30 tisuća na 64, a iza svega stoji još teži podatak – naša je zemlja po smrtnosti
IZME\U DVA BROJA vodeća u regiji, s 1.600 žrtava! Posljednji rekord je preko 70 žrtava u jednom danu. Za usporedbu, u Hrvatskoj je od 69 tisuća dosad zaraženih preminulo 870 osoba, dok Srbija trenutno broji 65 tisuća pozitivnih na corona virus i 919 preminulih. Naša je zemlja, dakle, uvelike iznad svjetskog prosjeka po napredovanju u širenju zaraze, što se iščitava iz podatka da je globalna brojka žrtava covida u proteklih mjesec dana narasla s jednog milijuna na 1,25 milijuna, dok je zabilježen skok broja zaraženih s 37 na 50 milijuna ljudi. Nasuprot ovim brojkama i dalje postoje grupacije covidoskeptika koje se s vremena na vrijeme sazovu putem društvenih mreža na prosvjede, sve u inat kršeći epidemiološke mjere. Prema svojoj, pretežito mladalačkoj, dobi računaju da se njima to ne može desiti niti ih zanima tko će u njihovu okruženju stradati ukoliko su asimptomatski (pre)nositelji virusa. Ali ima i gore od
IZ ŽUPNIH MATICA
POTPORA LISTU "BOBOVAC"
VAREŠ Kršteni: Anđela Franjić (Dragana i Sanje). Umrli: Cecilija Prkić rođ. Malbašić (1946.), Jozefina Jović rođ. Sprečkić (1931.), Petar Deanović (1939.), Nada Drmešić rođ. Bošnjak (1962.), Ilija Miočević (1941.). Na naslovnici: Groblja u Vareš Majdanu i Varešu, Svi sveti i Dušni dan 2020. (foto: M. Marijanović)
2
toga, poput zapanjujuće mase okupljene nedavno oko otvorenog lijesa crnogorskog vladike Amfilohija, preminulog od corona virusa, uz koji se čak stavilo i djecu nesvjesnu svega. Ni na političkoj ravni, corona ne djeluje opominjuće, da se mačevi malo vrate u korice. Neprilični verbalni razračuni između hrvatskog predsjednika i hrvatskog premijera, ili malo dalje raspaljene strasti između francuskog i turskog predsjednika (pa žrtvom terorističkog napada kolateralno postade austrijska prijestolnica), ili još dalje napetosti oko izbora novog američkog predsjednika. Kad je kao pobjednik izašao demokrat Joe Biden, poraženi Trump odbio je priznati poraz i stao podgrijavati gnjev milijuna svojih pristalica tvrdeći da su izbori bili neregularni, iako su brojke uvjerljivo protiv njega. Ali da se i mi kao važan čimbenik pridružimo tom cirkusu, Sarajevo je slavilo uz američke zastave i kruženje trubećih automobila; falili su samo sarajevski "republikanci" pa da se isprovocira i kakvih uličnih nereda. Pred nama su, međutim, naši lokalni izbori. Svaki put – najneizvjesniji dosad. Tako bar mediji napuhuju da ih se prati. Međutim, više se puši iz tipkovnica od silne paljbe po ratištima facebooka. U nadgornjavanju po oglasnim pločama, rasvjetnim stupovima i pogdjegdje još u Varešu je primjetno da se vodeća politička stranka iz hrvatskog korpusa nije uključila u to. Nije vrijeme ni od tradicionalnih stranačkih skupova, za demonstriranje broja pristalica i uzvikivanje parola. Pa su birači donekle ostavljeni na miru da se saberu i prisjete što je tko prije četiri godine obećavao, te što je od toga poput jesenjeg lišća opalo. Malo se u Varešu ove godine to lišće dosad zaboravilo pokupiti, ali možda se čeka da bude skupljeno zajedno sa šarenim lažama i olinjalim obećanjima koja će već dan poslije izbora naći svoje mjesto pod nogama birača.
BROJ 311
Dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €, Josip Miočević, Hrvatska – 10 €, Antonija Božić, Vareš – 50 KM, Ivan Dusper, Vareš – 50 KM, Marko i Mirjana Miočević – 80 KM.
Svima hvala lijepa! STUDENI 2020.
VIJESTI
Sjednica Općinskog vijeća Vareški su općinski vijećnici 29. listopada 2020. godine održali 40. redovitu sjednicu, posljednju u ovom mandatu. Točaka dnevnoga reda bilo je 16, ali se preko njih prelazilo olako i zasjedanje je trajalo kratko, zacijelo stoga što nije bilo izravnog prijenosa preko lokalnog radija. Tako je, naime, unaprijed odlučeno kako se istupi ne bi koristili za kampanju, pa je velika većina vijećnika na to uzvratila neaktivnošću i samo površnim miješanjem u svoj posao. No, jedna od tema koje se ipak dotaknulo bilo je Izvješće o realizaciji programa rekonstrukcije, izgradnje i obnove lokalnih cesta za 2020. godinu. U obrazloženju Izvješća navedeno je da od 5,26 kilometara planiranih u ovoj godini nije realizirano ništa zbog problema s izvođačem radova. To se posebno odnosi na dionice za koje je već potpisan ugovor: Lovački dom – Oćevija (u dužini od 360 metara) i Strica – Zarudje (900 metara). Za dionicu Pogar – Duboštica dužine 1.000 metara načelnikov pomoćnik u Službi za urbanizam Ermin Musa nije objasnio razloge zastoja u realizaciji. Kad se radi o regionalnom putu R-444, dionica Podlugovi – Vareš, urađena je sanacija kompletnog kolnika na potezu od benzinske crpke "Energopetrol" do skladišta građevinskog materijala "Pero", u dužini od 400 metara i iznosu od 113,5 tisuća KM, što je bilo u nadležnosti Direkcije za ceste ZDK-a. U nejasno razgraničenim materijalima rekonstrukcija tog dijela regionalnog puta ponovno je navedena u Informaciji o (dosad) realiziranim projektima infrastrukture u 2020. godini, gdje su svrstana još dva projekta od kojih jedan realno spada u infrastrukturu, a drugi opet u (lokalne) ceste. Kod prvog riječ je o regulaciji korita rijeke Stavnje kroz naselje Hodžići u Dabravinama (treća faza); vrijednost tog ugovora bila je 194 tisuće KM, a realiziran je iz sredstava tzv. vodnih naknada koja su općini Vareš pripala po raspodjeli Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu ZDK-a. Drugi se projekt odnosi na pripremu i asfaltiranje dijela lokalnog puta između Pogari i Borovice u dužini od 800 metara, u čemu je Općina Vareš participirala s 30 tisuća KM iz vlastitog proračuna. Zbog odsutnosti općinskog načelnika Zdravka Maroševića u početku sjednice, prva je točka dnevnoga reda – Izvješće o izvršenju proračuna Općine Vareš za razdoblje siječanj–rujan 2020. godine pretresana potkraj zasjedanja, ali joj se vijećnici ni tada nisu značajnije posvetili, računajući s time da će većina njih Izvješću ionako uskratiti podršku pošto je predizborni čas.
COVID BILTEN
Trend sve nepovoljniji Dr. Sanja Savičić Nastavlja se i dalje nepovoljna epidemiološka situacija na području naše opštine, kao uostalom i na području našeg kantona i cijele države. Nažalost, snosimo posljedice neodgovornosti svakog pojedinca, nepridržavanja mjera zaštite od strane svakog od nas ponaosob. Trenutno se suočavamo i sa nemogućnošću testiranja svih osoba sa simptomima. Prema odlukama Kriznog štaba ZDK-a, zasad je dozvoljeno testiranje prema prioritetima 1 i 2, koje je odredio Krizni štab ZDK-a, a to su: – zdravstveni radnici sa simptomima, – hospitalizirani pacijenti, – pacijenti smješteni u ustanovama za stara i iznemogla lica, – hronični pacijenti sa simptomima koji su stariji od 65 godina. Od početka pandemije Covid-19 na području koje pokriva Dom zdravlja Vareš pozitivne su bile 54 osobe i preminulo je 9 osoba. U ovom trenutku (10. 11.) na hospitalnom liječenju je 9 osoba, od čega su 3 sa trenutno lakšom kliničkom slikom. Pod zdravstvenim nadzorom je preko 100 osoba, koje su sa simptomima Covid-19, ali nisu testirane. Javna ustanova Dom zdravlja Vareš ima dovoljnu količinu briseva za testiranje, ali prema već spomenutim odredbama Kriznog štaba ZDK-a nismo u mogućnosti testirati sve pacijente sa simptomima. Dana 25. 10. donesena je i Naredba od strane Kriznog štaba federalnog ministarstva zdravstva da se obustavljaju svi redovni specijalističko-konsultativni pregledi u zdravstvenim ustanovama, sa izuzetkom pregleda za koje se po procjeni specijaliste utvrdi da su neodloživi i hitni. Shodno ovoj Naredbi obavještavamo naše osiguranike da se zakazani pregledi kod specijalista koji dolaze iz Kantonalne bolnice Zenica odgađaju do daljnjeg. Molimo naše osiguranike da telefonski kontaktiraju svoje timove obiteljske medicine u vezi svih pitanja vezanih za posjete i preglede kod liječnika. I dalje podsjećamo na preporuke za sve građane da se pridržavaju svih epidemioloških mjera, da izbjegavaju okupljanja i neophodne kontakte svedu na minimum, a da starije osobe izbjegavaju izlaske i pogotovu kontakte što je više moguće.
OGLAS Prodaje se građevinsko zemljište u ulici Stojkovići (na Kicelju), površine 167 m², vlasništvo 1/1. Informacije na broj: +387 (0)62 552 374.
STUDENI 2020.
BROJ 311
3
AKTUALNO
O
vogodišnja predizborna kampanja pred lokalne izbore, u sjeni epidemije corona virusa, zbog restriktivnih mjera i preporuka da se izbjegavaju okupljanja pa tako i stranački skupovi na koncu se zapravo svela na predizborna prepucavanja putem interneta. Preselila se na facebook. Što je mnogima dobro došlo jer lakše je i puno komfornije "ratovati" preko tipkovnice, koristeći razne pseudonime, možda i više njih. Ionako neizgrađen koncept odgovornosti u nas, za učinjeno a kamoli za izrečeno, time je u potpunosti poništen. Vareš je, pored profilâ s kojih se oglašavaju stranačke općinske organizacije, imao zanimljivu ponudu kroz dva facebook profila naslovljena i tematski vezana isključivo za predizbornu kampanju – kao poligone za sučeljavanje. Onî koji su te profile anonimno otvorili, "predstavili" su se tek kao pojedinci i neutralci, iznoseći svoja mišljenja i prosudbe o kandidatima za načelničku funkciju, ali i za vijećničke pozicije. Mnogima, koji su okarakterizirani kao neperspektivni, zasigurno je zasmetalo da nad njima docira netko skriven i nepoznat, no to je cijena bilo kakvog javnog angažmana u današnje vrijeme. S druge strane, oni koji su dobivali vjetar u leđa na tim profilima stvar su drugačije promatrali, dakle afirmativno, međutim treba razumjeti ključnu činjenicu: ako je internet nekome dao u ruke alat da izgradi sebi alter ego i skriveni identitet, a dao je to svakome živom, ne znači da mu je automatski dao i autoritet. Puštanje buba u uši i ubacivanje klipova u noge na koncu nije nimalo strano ni stranačkim trolovima, naprotiv njima je to poznat teren. A svaki birač, ako nije član neke stranačke sljedbe, povrh svega je individua i, kako god mu netko oblikovao percepciju, ima unutar vlastite moždane ovojnice mehanizam koji mu pridržava mogućnost da sam rasuđuje i opredijeli se u ona tri kartonska zida na biralištu, dakle po svojoj savjesti a ne po nekoj dirigiranoj svijesti. Po onome kako su se vareški birači ponijeli na glasovanju prije četiri godine, kad je riječ o izboru načelnika, Vareš je unutar ovako (ne)posloženog društva kakvo je naše postao slučaj sui generis i bio prava mala senzacija. To pokazuje da ni skromni letci ostavljani po stubištima, ni plakati po tarabama, ni vrećice brašna pred izbore, pa ni strančarenje i agitiranje po forumima nisu stvar koja presuđuje. Presuditi bi svakom kandidatu trebao njegov dosadašnji rad i vizija budućeg djelovanja. A premalo se, o pojedinim životnim temama i nimalo pisalo i forumski
4
KAMPANJA I PODMETANJA M. Marijanović nadmetalo. Ne bi li, recimo, jedna od ključnih tema trebala biti borba ove lokalne zajednice sa šum(ar)skim lobijem? Na tom planu Vareš, to pokazuje praksa, već godinama najviše stradava i gubi! Međutim, povezanost pojedinih stranaka s tim strukturama njihove kandidate stavlja u poziciju da u to ni verbalno ne dirnu. A to su stranke koje imaju vodeći utjecaj i u Kantonu, pa bi još kako imali od koga tražiti potporu tamo u borbi za varešku stvar. Ali to se ne događa. Događa se govor o novom povratku dostojanstva(?). Ako je već jednom vraćeno, sve da ga je Vareš u očima viših instanci, kreditora, dobavljača i inih opet izgubio – a nije se o tome čulo – tko bi bio spreman pristajati na to da ga Varešu vraća po drugi put. Prije četiri godine situacija je bila, za tada izabranog načelnika, umnogome teža. Prijetnje tužbama, zateznim kamatama, blokiranjem računa. Vlasti s viših razina, porezna uprava i poslovni subjekti čije su tužbe visjele Općini za vratom tada su dale drugu šansu Varešu s njegovom novom personifikacijom i ta šansa je ozbiljno shvaćena, a rezultat je skidanje mnogih hipoteka nad vareškom imovinom. I zatim je imidž Vareša kroz medijsko predstavljanje generalno promijenjen. To ne treba vezivati s pisanjem o "otkriću" vareškog zlata, koje je kasnije počelo puniti stupce, ali i tada je općinsko držanje spominjano samo u afirmativnom kontekstu, kroz kooperativnost i susretljivost prema rudarskim istraživanjima, kao trenutno glavnoj gospodarskoj temi, ali i prema bilo kom drugom investitoru. U mandatu budućeg BROJ 311
načelnika najavljuje se, od strane "Adriatic Metalsa", ogroman benefit općini, toliki da će za tri godine imati dodatnih tri milijuna KM u proračunu i to je ono što sada borbu za poziciju glavnog u Općini stavlja u imperativ, a ne neko dostojanstvo. Vareš je na prošlim lokalnim izborima plivao protiv struje i suprotstavio se matricama pa, gledajući sa stanovišta raspodjele moći i nepisane kontrole teritorija u Federaciji, može se reći – i kockao. Izabran je načelnik koji se prema sivim eminencijama u vladajućim strankama nije postavio udvorički, čak ni prema stranci kojoj pripada, što neki cijene i kao pogrešku jer jedino se tako može kamčiti i izvlačiti ono što bi Općinu ustvari sljedovalo. No za takve je, žargonski rečeno, šeme i talove potrebno biti igrač korupcije. Promjena te paradigme, da se po političkoj zasluzi određuje koliko će se kojoj općini dati (a pritom skrenuti malo sebi i ubaciti pologa u škrabicu mami stranci), nije moguća ako se već jednom čvršće ne postavi i lokalno zakonodavno tijelo – Općinsko vijeće. Hoće li novi saziv napokon sazreti za takvo što? Sad kad ima određene adute u rukama, zahvaljujući probuđenom interesu za njenim prirodnim a prije svega rudnim blagom, općina Vareš bi mogla popraviti poziciju, ali ne samo ekonomsku. Sažalijevana i svih ovih godina držana na margini posljednji je primjer takvog odnosa doživjela dolaskom federalnog premijera Fadila Novalića u sjedište tvrtke "Eastern Mining" na Tisovcima i u njen gradski ured (12. listopada) kada se ne samo općinskog načelnika nego i Općinu posve zaobišlo. Govori to svakako i o razvikanom odnosu te tvrtke prema lokalnoj zajednici, koja je dosad promptno dobivala svaku suglasnost i potporu od načelnika i Općinskog vijeća. Prilikom tog posjeta federalni ministar rudarstva i industrije u mikrofone je rekao kako je razmijenio brojeve mobitela s upravom kompanije da mu se mogu obraćati direktno i u svako doba. Implicira li to da je Općina, i za jedne i za druge, zasad poslužila svrsi? Ako će viši dužnosnici po dolasku u Vareš obići (ili zaobići) onoga tko je na čelu Općine po kriteriju stranačke pripadnosti, to nije samo politička bahatost i nekultura nego poruka kakvu bi personu na načelničkoj poziciji oni odozgo željeli vidjeti i imati. No, odavno stavljeni u poziciju da gledaju odozdo, Varešani, poznati po svom držanju kontra svijeta i političke dresure, imaju priliku javnosti cijele zemlje poručiti da je toga stvarno dosta. STUDENI 2020.
ČUVANJE SJEĆANJA
Molitveni dan za domovinu
S Bobovca
N
a starome gradu Bobovcu 24. listopada 2020. godine održan je 19. molitveni dan za domovinu i 17. hodočašće katolika pripadnika Ministarstva obrane i oružanih snaga BiH, kao i redarstvenih snaga, a koje organizira Vrhbosanska nadbiskupija. Program je unatoč kišici, ali ove godine uz nazočnost nešto manjeg broja hodočasnika zbog situacije s pandemijom, održan po uobičajenom protokolu – okupljanje na lokalitetu Luke i molitvena procesija do grobne kapele na Bobovcu, a po završetku mise povratak na zajednički objed (vojnički grah). Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, a propovijedao je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. U propovijedi je kardinal govorio o porijeklu kraljice Katarine i titulama njezine obitelji temeljem čega je Hercegovina dobila ime. Pritom je pročitao i kraljičino oporučno pismo upućeno njezinoj djeci koju su Osmanlije odveli u ropstvo, gdje im se poslije zameo trag. "O ovome sam govorio da bismo barem djelić svoje prošlosti upoznali. Stara besjeda kaže da tko ne zna cijeniti svoju prošlost ne zna graditi sadašnjost ni izgrađivati budućnost. Zahvaljujem ljudima od struke koji se ne boje istraživati i opisivati istinitu našu povijest i ne daju se manipulirati dnevnom politikom, jer čuvajući prošlost postajemo svjesni sebe i svoga identiteta. To nije za huškanje nego za mir koji počiva na istini i pravdi. Na ovom kraljevskom gradu stojimo kao na jednom od vrela naše povijesti. Ovdje smo došli upoznati našu prošlost, moliti za umrle, te otići ponosni jer još smo živi na našim korijenima, iako nam uporno žele ogaditi ovu grudu i grobove naših predaka", istaknuo je kardinal Puljić. S. P.
Počast stradalima u ratu
O
ve je godine na mjestima ratnih stradanja u vareškoj okolici i samom Varešu obilježena 27. godišnjica krvavih događaja iz 1993. U neke od tih komemoracija "ugradila" se i politika, zbog nadolazećih lokalnih izbora, pa su spomenike obilazili, a neke i zaobilazili da se ne zamjere svom biračkom tijelu, i stranačke perjanice, nositelji lista, kandidati za načelnika... Aktualni načelnik Zdravko Marošević našao se na svakom od tih mjesta, od Stupnog Dola do Kopijara, Borovice i Pogari, dosljedno svojoj praksi iz proteklih godina a koje nisu bile izborne. S komemoracije u Stupnom Dolu, ali i obilježavanja Dana civilnih žrtava ZDK (29. listopada) održanog ove godine u Varešu, obratio se javnosti te kao načelnik poslao poruke kakve i trebaju biti, sveobuhvatne i odijeljene od predizborne kampanje, između ostalog kazavši: "U ove dane Vareš pamti veliku tragediju i svatko je na svoj način doživio patnje, a posebno kad se radi o civilima. Uvijek se pitamo zašto, za koga i kome? Mnogima će to biti povijest, ali onima koji su žrtve, njima je to trajna bol. Ovih dana sam to rekao na više mjesta, a svi se zapitajmo, za deset-dvadeset godina tko će biti ovdje!? Tko će biti u Stupnom Dolu, tko će biti u Borovici i na STUDENI 2020.
svim stratištima ako mladima ne osiguramo budućnost? Mi ćemo nestati, a oni će otići u obećane zemlje, koje su kroz povijest prošle isti put patnje i stradanja, a danas žive izmirene i u ekonomskom blagostanju. Zato ostavimo ono što je iza nas, baštinimo prošlost kakva jest, ali smognimo snage da to prihvatimo kao realnost jednog vremena, a ovom novom naraštaju poručimo da gleda i gradi bolju i sretniju budućnost ovdje, te da se rat i stradanje više nikada i nikome ne ponove." Na komemoracijskom skupu u Stupnom Dolu ove se godine pojavio i član državnog Predsjedništva Željko Komšić, te također se obratio koristeći priliku donekle oponirati istupu načelnika Maroševića, a zatim ga potvrđujući: "Tačno je, Bosna i Hercegovina se mora okrenuti budućnosti, svi oni koji su nekoga izgubili najbolje znaju šta osjećaju. Znamo koliko treba snage da ne živimo u mržnji i prošlosti ma kakva ona bila“, kazao je on. U samom gradu, već spomenuti Dan civilnih žrtava ZDK "upao" je u lokalni program pa su tim povodom kod spomenika ispred zgrade vareške općine vijence došli položiti predstavnici udruga civilnih stradalnika iz Tešnja, Maglaja, Žepča, Visokog i Zavidovića. Kantonalni savez je BROJ 311
izabrao 29. listopada vezujući se za stradanje u Maglaju na taj 1993., kada je granata ubila 15 osoba među kojima je bilo i četvoro djece. Predstavnici koordinacije hrvatskih udruga u Varešu proisteklih iz Domovinskog rata uobičajeno su na dan 2. studenoga obišli groblja na kojima su sahranjeni branitelji HVO, te položili vijence i zapalili svijeće, a središnja komemoracija upriličena je kod spomenika u dvorištu župne crkve, u kojoj je nakon vanjskog opijela služena misa zadušnica za 125 žrtava rata. Vijence su ondje ove godine položili predstavnici Udruge obitelji poginulih, nestalih i civilnih žrtava rata HVO Vareš, predstavnici Koordinacije udruga HVIDR-e i Udruge nositelja ratnih odličja Vareš, predstavnici Oružanih snaga BiH, načelnik Zdravko Marošević sa suradnicima i predstavnicima HDZ-a Vareš, predstavnici MZ Pogar i Duboštica, te predstavnici DF i SDP Vareš. Manji broj okupljenih nego inače može se objasniti i općom psihozom zbog covida-19. Groblje Višnjići 8. studenoga i Dan sjećanja posljednja su postaja gdje se išlo pomoliti i odati počast poginulim braniteljima HVO-a u obrani enklave Daštansko-Pržići-Višnjići. Misu je predvodio župnik fra Leon Pendić u nazočnosti predstavnikâ udruga, rodbine i vjernika. M. M.
5
ZBOG FINANCIJSKE NEODRŽIVOSTI
Ugašena udruga "Majka Terezija" Dvadeset i dvije godine, oko pola milijuna podijeljenih obroka, stotinjak humanitarnih akcija, podrška viših razina vlasti... I kraj. Vladimir Ruf
V
ratimo se nakratko u 1998. godinu. Nepune tri godine od postizanja mira i dvije od mogućnosti povratka izbjeglih Hrvata Vareša na ognjišta. Institucije države su još uvijek dvojne pa koegzistiraju i na Pržićima i u gradu. Stanovništvo koje se vraća uglavnom je srednje i starije dobi, jer je i onda veliki dio tadašnje omladine shvatio da je možda bolje "negdje tamo". Mnogo je i socijalnih slučajeva, ljudi kojima je u ratu sve uništeno i(li) pokradeno, onih kojima je teško počinjati od nule, onih kojima je svaka pomoć u ono doba bila dobrodošla. Tu na scenu stupaju oni: grupa od tridesetak članova koja odlučuje formalizirati svoje postojanje i svakodnevnim humanitarnim radom doprinositi društvu u kojem živi, počevši od onih najranjivijih – socijalnih kategorija. Na inicijativu vareškog ratnog i poslijeratnog župnika te tadašnjeg predsjednika vareške podružnice HKD "Napredak" fra Mate Topića, 25. svibnja 1998. osniva se udruga građana "Majka Terezija" u Varešu. Za prvu predsjednicu Udruge (i kako će se ispostaviti – i posljednju) izabrana je Gordana Lukić, za potpredsjednicu Ana Zlović, a za zastupnika fra Mato Topić. Kako se prvi mačići, po staroj izreci, u vodu bacaju, tako ni ovoj udruzi ispočetka mnogi nisu vjerovali, izražavajući sumnju u prave razloge postojanja "još jedne humanitarne udruge". Bilo je to uzbudljivo doba i prava prilika za lov u mutnom, što će se i ispostaviti tako. Brojne su udruge (ali više su to bila d.j.l. – društva jednog lica) bile zakivane u zvijezde i dobivale izdašnu humanitarnu
pomoć koja je završavala po tko zna čijim džepovima, dok je vareški narod sve više osiromašivao. A "Majci Tereziji" nitko od tadašnje općinske garniture, koja se razmilila posvud – a najmanje ih je sada u Varešu, nije našao za shodno niti zahvaliti, što je žestoko iskritizirao tadašnji župnik Topić, kako stoji u izvješću s prve godišnje skupštine Udruge iz 1999. godine. "Majka Terezija", od milošte u puku zvana i "Majka Tereza" svoj krug aktivnosti definirala je po registraciji: organiziranje pučke kuhinje za ishranu iznemoglih i starih, kronično oboljelih i socijalno ugroženih osoba; privremeni smještaj osoba u stanju socijalne potrebe radi stanovanja, ishrane, odijevanja te zdravstvene i druge njege; kućna njega i pomoć osobama koje nisu u stanju skrbiti same o sebi; pomoć u dnevnom zbrinjavanju iznemoglih, starih i oboljelih osoba; neophodna medicinska pomoć i izdavanje lijekova; prikupljanje i distribucija pomoći u hrani i odjeći; savjetodavna pomoć u vezi s odgojem i obrazovanjem maloljetnih osoba i organiziranje drugih oblika socijalne pomoći. Udruga se već te 1998. i 1999. godine nametnula kao najjača humanitarna i općenito jedna od najaktivnijih udruga na području općine. Zvanično je registrirana 7. rujna 1998. Nekoliko puta je, kako zakon nalaže, preregistrirana (2002. i 2013.), te je kroz svih ovih dvadeset i dvije godine bila aktivan sudionik natječaja bosanskohercegovačkih institucija te Vlade Republike Hrvatske pa je na pojedinim i financijski potpomognuta
zbog zapažene uloge pri pružanju psihosocijalne pomoći potrebitima. Osim godišnjih skupština, održavane su i svečane, a posljednja takva 19. srpnja 2018. godine, na kojoj se obratio i istaknuti dužnosnik Vlade Republike Hrvatke – mr. sc. Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Međutim, situacija nije bila idealna – sve manji broj donatora, aktivnih članova, pa i nedostatak vlastitih prostorija značajno je otežao djelovanje Udruge, a uteg oko vrata bili su i veliki financijski izdaci za računovodstvene usluge, koji su obvezatni za sve pravne osobe pa tako i za "Majku Tereziju". Udruga je, jednostavno, poslovala u minusu. Dugo vremena se pričalo o najgoroj soluciji – gašenju Udruge, što bi bio najnepopularniji potez i zbog osoba koje su, doslovce, ovisile o njezinoj pomoći. Budući da se nije ponudio nitko tko bi dugogodišnju predsjednicu na toj poziciji naslijedio sazvana je posljednja, raspuštajuća skupština udruge "Majka Terezija". Održana je 1. srpnja 2020. godine i njoj je nazočilo deset članova, od toga devet osnivača, te je jednoglasno podržano gašenje Udruge ukoliko se ne iznađe modalitet za njezino postojano financiranje. Rješenje o prestanku rada udruge stiglo je 13. kolovoza 2020. godine, potpisano od strane kantonalnog ministra pravosuđa i uprave Nebojše Nikolića. Neizvjesnost oko budućnosti pučke kuhinje koja je predstavljala najmasovniju aktivnost UG "Majka Terezija" je otklonjena pa će ona i dalje postojati pod patronatom HKO "Kruh sv. Ante" na dva punkta – u Varešu i u Vareš Majdanu, a oko nje će se i dalje brinuti članice doskorašnje Udruge, koja će ostati upamćena kao pružena ruka kad je najviše trebalo.
Sa svečane skupštine Udruge, u srpnju 2018.
6
BROJ 311
STUDENI 2020.
KOLIKO MALO ZNANJA
O Oglaviću, visu iznad grada (I) Piše Željko Ivanković
U
svojoj ideološkoj uskogrudnosti, prethodni je politički sustav sve duhovne i materijalne vrijednosti vareškog kraja, izvan onoga što se zvala radnička i revolucionarna povijest (pa i to selektivno), potiskivao u drugi, a nerijetko i u treći plan. Tako se i moglo dogoditi da u Sarajevu postoji Ulica fra Ivana Franje Jukića ili Trg fra Grge Martića, a u Varešu nema ni spomena o fra Matiji Divkoviću ili fra Filipu Lastriću, dvojici uglednika vareškog kraja kakvima bi se ponosile i daleko veće sredine, a imena Novaka Simića, Mile Cipre ili Ivice Matića (Upozoren sam u listu Kolektiv da su to sve Hrvati, a kad sam rekao da je Simić ipak Srbin, premda pripada hrvatskoj književnosti, ušutjeli su. Kao da sam bio zaslužan što su ovi iz Vareša ili kriv što Ćatić i Kikić ili Šantić i Ćorović nisu...) bila su nevažnija od zadnjeg partizančića koji je, dobivši jedinicu u školi ili batine od matere, pobjegao od kuće u šumu. Kamo puste sreće, uz sve poštovanje za ljude Ideje, da ovo samo karikiram! Posebna je priča, a ovdje je donosim kao ilustraciju, ono što se događalo na snimanjima čuvenog radijskog serijala Selo veselo, a o čemu mi je svjedočio dugogodišnji autor te emisije Zlatko Prlenda, kad su morale biti eliminirane sve iole pozitivne stvari kojih bi se narod sjetio i vezao ih u svojoj priči uz Austro-Ugarsku koja je Varešu donijela do tada nezapamćen gospodarski i kulturološki uzlet. A što tek reći za Dabravine, Bobovac, Zvjezdangrad, Divić-grad, Oglavić ili Kraljicu Katarinu i slične narodne predaje... koji nisu imali pristup u tzv. širi, javni društveni život.
Doista im je rijetko bilo ozbiljna spomena i za sve vrijeme izlaženja bivšeg lokalnog vareškog lista, u što sam se uvjerio radeći na Monografiji Vareša. Osim kad je Andrić posjetio Bobovac, jer se baš Ivo Andrić i Rodoljub Čolaković nisu mogli tek tako ignorirati. No, sve što je ičim podsjećalo na neku raniju povijest (kraljevske zemlje kojima je vareški kraj pripadao), na bogatu duhovnu povijest ili lokaliteti na kojima je ona življena, moralo je ustuknuti pred onim što se, metaforički to recimo, zvalo Titovim stazama revolucije koje su formirale neku novu, radničku i revolucionarnu povijest i, napose, mitologiju i rituale vezane uz nju. Doduše, tu je vrstu zaborava, damnatio memoriae, njegovala, da ne kažem agresivno potirala, i prethodna velikosrpska, karađorđevićevska vlast, koja je veoma neprijateljski nastupala prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko, dakako i muslimansko, u kulturi i sjećanju tog svijeta. Otuda nimalo ne čudi da su zaboravu predavani Zvjezdangrad, Divić-grad, Oglavić, kraljevski grad Bobovac, vareški stećci, gradine i gradišta, stara crkva, kao, uostalom, i džamija na Karićima, kameni most prema kojemu se vlast odnosila kao prema lanjskom snijegu, za razliku od svake spomen ploče vezane za Drugi svjetski rat. Priča o Oglaviću jedna je od onih priča koja je sustavno zaboravljana, a vezana je uz Vareš, uz najstariji Vareš, uz početke onoga što znademo kao današnji Vareš. Tek najstariji Varešani, a i njih je više teško naći, pamte Oglavić (iz druge ruke, najčešće) jedino još po procesiji i misi
koja je o Ilinu održavana na tom vareškom visu. Ovim tekstom ne mislim da mogu oživjeti historijski ili mitski Oglavić, ali mislim da ga mogu, zajedno s Jozom Klarićem i Mladenkom Marijanovićem, a zatim i Ćamilom Omerhodžićem, s kojima sam ga temeljito prehodao, slično kao i u slučaju Zvjezdangrada, otkriti ili pomoći bolje razumjeti i sačuvati za našu i generacije koje dolaze, dok današnje generacije Ilino jedino još vežu uz Potoke, odnosno u novije vrijeme Vranjkovce. Ovaj bi tekst ispunio svoje kad bi barem potaknuo one koji znaju više ili detaljnije da se od zaborava sačuva ono što se još u vezi s Oglavićem može sačuvati. Razlozi da se ispriča priča o otkrivanju Oglavića, slično onoj o otkrivanju Zvjezdangrada, gledano na razini čiste fizičke usporedbe, gotovo su identični – ostaci kamenih ruševina na lokalitetu koji intrigiraju i vape za stručnim istraživanjem, premda je Oglavić daleko manji, bliži vareškom središtu i svakako poznatiji običnom vareškom čovjeku. Kamene ruševine na neveliku platou i oko njega, potvrđuju da je kamen za gradnju tu donesen i oblikovan ljudskom rukom (dakle, nije prirodna pojava), ugrađivan u zdanje, u građevine (crkvu posigurno, jer to znamo), koje su onda, u nekom trenu, vanjskom silom srušene, pretvorene u ruševine, u tragove bivšeg življenja. Ovdje svakako u tragove bivše Crkve svetog Ilije, a vjerojatno i još pokojeg objekta (stambene, fortifikacijske ili željeznoprerađivačke aktivnosti) uz nju, što bi jedino mogli utvrditi arheolozi. A i nedostatak istraživanja i nastojanja da se razumije vareška prošlost potvrđuje ono rečeno na početku – nemar i ignoranciju prethodnih vremena koja su sebe vidjela samoljubivo samodostatnim. (nastavak u idućem broju)
Oglavić, sjeveroistočna strana STUDENI 2020.
BROJ 311
7
RECENZIJA ROMANA
PUSTOŠ (Mladenko Marijanović, Groblje očevinâ, HKD "Napredak" Vareš, 2020.) Piše Enver Kazaz
Naslovnica romana
M
ladenko Marijanović napisao je roman koji je ovdašnjoj literarnoj sceni nasušno potreban, jer otvara temu tranzicijske sadašnjosti obilježene posvemašnjom destrukcijom društvenih vrijednosti i mnogostrukim oblicima propadanja. Iznimno rijetko ovdašnji pisci tematiziraju sadašnjost u kojoj raste pustinja od koje, kako bi povodom Selimo-
vićevog Derviša i smrti i slike društva u njemu kao političkog gubilišta rekao Kasim Prohić, ceptimo u strahu zagledani u budućnost. Djelimice su tu postratnu, tranzicijsku stvarnost opisivali Josip Mlakić, pogotovu u romanu Ljudi koji su sadili drveće i Miljenko Jergović u Freelanderu, a od pjesnika njenu političku dimenziju na vrstan način razložio je u neobičnom
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 8
BROJ 311
spjevu Dan državnosti Amir Brka. Svojedobno sam, analizirajući postratne kulturne procese u BiH i s njima skopčanu izgradnju novih simboličkih nacionalnih imaginarija, ovdašnji društveni prostor nazvao tranzicijskom etnokulturnom pustinjom zbog toga što je on sržno određen destrukcijom univerzalnih za račun partikularnih vrijednosti u kojima se etnički susjed u zemlji oslikava kao svepovijesni demonski neprijatelj. Rijetko se, dakle, književnost i znanost o njoj u proteklih tridesetak godina suočavala s društvenim prezentom, kako bi se stvorila kritička slika o njemu i postavila pitanja njegovog smisla i ciljeva ka kojima je upućen. Ovom nizu kritičke literature o ovdašnjoj tranziciji kao obliku prvobitne akumulacije kapitala, pljačke društvenog bogatstva u procesu privatizacije i razaranju društvene supstance što ga osmišljavaju političke oligarhije na vlasti valja pridodati i vrsni roman Itake Benjamina Bajramovića, vjerovatno najtalentiranijeg pisca mlade generacije u BiH. Ako je ovdašnja literatura u glavnini gluha na izazove tranzicijskog prezenta, onda je temeljno pitanje da li je u njoj otupio kritički duh, npr. krležijanskog poetičkog tipa, ili onaj duh empatije prema siromašnima ili drugim uskraćenim društvenim grupama kakav je razvio u svom glasovitom poetskom ciklusu o siromasima Antun Branko Šimić, odnosno socijalna literatura između dva svjetska rata. Marijanović je u poetičkoj podlozi ovog romana stišani kritički realist koji u priču ugrađuje finu ironiju, dajući sliku načina propadanja vrijednosti u društvu kojim vlada bahata politička sila, a dru-
POSEBNO U PONUDI: RECENTNA IZDANJA VAREŠKIH AUTORA! STUDENI 2020.
štvenim horizontom dominira malograđanski duh, sebičnost i posvemašnja apatija. Radnja romana u glavnini je smještena u neimenovani bosanski gradić, koji po svim hronotopskim obilježjima odgovara piščevom rodnom Varešu, koji je prava žrtva ovdašnje tranzicije, jer je u njemu razoreno sve što se moglo razoriti iz negdašnje socijalističke industrije, a socijalno beznađe dominira ovim nekada industrijskim i rudarskim gradom. U centru pažnje Marijanovićevog romana su sestra i brat, Žaklina i Slaven, oboje isključeni iz društvenog središta i oboje u potrazi za načinom na koji bi mogli osmisliti svoje živote u tzv. zrelim godinama, kada se svode računi života za sobom, a ono što se čeka obilježeno je vrijednosnom destrukcijom u društvenom kontekstu. Njima dvoma na romanesknoj sceni pridružuje se lik babe Kate Ivinice, kao trećeg nositelja i pokretača romaneskne radnje, s tom razlikom da ona na simboličkom planu označava kraj jednog modela života, onog predtranzicijskog, koji se u odnosu na sadašnjost ukazuje kao slika egzistencijalne punine i smisla. Tako njih troje, uz sve međusobne razlike, u priči funkcioniraju kao zastupnici etičkih vrijednosti i humaniteta u sredini kojom dominira gramziva politička moć i malograđanština koje uništavaju svaki oblik egzistencijalnog smisla. Roman na taj način postaje svojevrsnom etičkom sondažom društvenog prostora, a priča svoj zaplet bazira na Slavenovoj utopijskoj odluci da se kandidira na političkim izborima za mjesto u državnom predsjedništvu. Ta Slavenova odluka, ma koliko donkihotska, jer protiv sebe ima organiziranu i pažljivo strukturiranu moć, donosi etičko obasjanje u društvenu pustinju. Oko Slavena se plete mreža političkih uhoda i ciničnih malograđana predvođena lokalnim ministrom, ispražnjenim od ljudskog sadržaja i odlučnim da ostvari totalnu, kapilarnu kontrolu društvene zajednice. Pri tom, Marijanović nije moralizatorski pisac, niti svoju priču organizira kao politički pamflet, a namjesto moralizatorskih kvalifikacija i parola u prvi plan izbija fina piščeva ironija i narativna analiza sistema vrijednosti. Druga linija narativnog zapleta prati Žaklinina nastojanja da se sabere nakon bračnoga loma, a tokom povratka u zavičaj iz inostranstva ona pažljivo sumira ne samo svoj protekli život već i porodičnu STUDENI 2020.
povijest i prošli život rodnog sela u kojem baba Kata dotrajava u samoći. Na toj osnovi roman razvija dvoplansku priču, s težištem na Žaklininom unutarnjem preobražaju nakon raspada braka, a njen boravak u gradu i na selu omogućuju piscu da ostvari panoramsku sliku društvenih deformacija. I dok se Slaven nada da će svojom kandidaturom za mjesto u predsjedništvu makar malo poljuljati moćnike na vlasti, Žaklina uviđa nemogućnost društvene promjene, da bi se iz njene perspektive razotkrio društveni pejsaž i ukazao kao prostor degradacije svakog oblika ljudskosti. Na koncu njen odlazak iz zemlje, tj. povratak kući u inostranstvo, svjedoči o demografskoj katastrofi ovdašnje tranzicije, jer u njoj umire s babom Katom svaki oblik života u rodnom selu, koje u romanesknoj priči funkcionira kao politička metonimija. Ono, to selo, je zapravo metonimijska zamjena za društvo u cjelini, baš onako kako je baba Kata simbolička figura pređašnjeg uništenog života. Tako izvedena romaneskna priča omogućuje Marijanoviću da ostvari kritičku sliku društva kao mnogostrukih oblika pustošenja, a politička moć dobija obrise sverazorne sile kojoj se nije moguće suprotstaviti. Na toj osnovi Marijanović gradi sliku tranzicije kao poraza ljudskosti i politike kao slijepe, iracionalne sile koja uništava životne vrijednosti u njihovom korijenu. Marijanović s puno pažnje gradi psihološki profil svojih likova, vješto vodi priču i organizira romaneskni zaplet, a njegov roman je vanredna, analitički zasnovana slika ovdašnjeg postratnog beznađa. Društvo u kojem je politička moć bezumno pravdala ratni užas nadom u pravednu budućnost ukazalo se u ovom romanu kao društvo smrti humaniteta i etičkih vrijednosti, da bi na kraju romana skončalo u egzistencijalnoj pustinji od koje čitatelja podilazi jeza. Taj pesimizam Marijanovićevog romana precizna je i tačna slika koja je skinula sve političke i ideološke maske s ovdašnjeg društvenog prezenta i pokazala svu njegovu rugobu. Pri tom, Marijanović je roman izveo jezički precizno, bez satirične napadnosti, ali s jasnim etičkim aktivizmom koji čitatelja poziva u čežnju za utopijom društvene promjene, istodobno ga opominjući da mu je skepsa jedino preostalo racionalno sredstvo i da je živeći ovdje unaprijed osuđen na gubitak. BROJ 311
Obavijest Imajući u vidu nepovoljnu epidemiološku situaciju promocija ovog najnovijeg izdanja iz edicije naše Podružnice neće biti održana, kako je to inače uobičajeno, a knjigu se može nabaviti u redakciji lista "Bobovac" ili navesti adresu i izvršiti narudžbu za slanje poštom (putem e-mail adrese listbobovac@hotmail.com). Preporučujemo narudžbu poštom unutar BiH, uz troškove preporučene pošiljke u iznosu od 7 KM i plaćanje prilikom preuzimanja. No, za slanje poštom u inozemstvo troškovi poštarine dostižu cijenu same knjige (kolika je poštarina zavisi svakako i od destinacije – što možemo javiti na pojedinačni upit), a preostaje i mogućnost nabave knjige preko posrednikâ koji bi u narednom razdoblju eventualno dolazili u Vareš. No, knjigu će biti moguće nabaviti i u Hrvatskoj. U Zagrebu u sjedištu Glavne podružnice HKD "Napredak" (Bogovićeva 1, kod Trga bana Jelačića), kontakt osoba je Goran Štrbac (091/4455-959). U Rijeci u antikvarijatu "Ex libris" (Riva Boduli 3B). U Dubrovniku u sjedištu dubrovačke podružnice HKD "Napredak" (ul. Iva Vojnovića 31). Također se razmatraju opcije za prodajni punkt u Splitu, o čemu se može naknadno raspitati na gore navedenu mail adresu. Cijena knjige je 18 KM (ili 70 Kn). Izdavač
9
IZ SPORTA
Solidan plasman NK "Vareš" Nogometni klub "Vareš" nakon prilagođavanja epidemiološkoj situaciji nastavio je rad s nogometnim talentima svih uzrasta, pa smo ih i zabilježili sve na okupu koncem listopada prije nego će vremenski uvjeti na vrletnom igralištu u Vareš Majdanu okončati njihove treninge na otvorenom. Za prvi tim NK "Vareš" tih dana je također završio jesenji dio sezone u Kantonalnoj ligi ZDK, gdje se natječe deset klubova. Vareš je zasad na 4. mjestu, a u trenutnom poretku vodeći je bivši prvoligaš – zenički "Čelik". Vareška je momčad ostvarila 4 pobjede, 2 remija i 3 poraza, ali je s 20 postignutih i 15 primljenih golova treća po efikasnosti. Najbolji je vareški golgeter u ovoj polusezoni Sahrudin Hrvat sa 7 zgoditaka. Klub sa svojim navijačima i simpatizerima komunicira putem facebook stranice te izražava zahvalnost svima koji su pružali potporu u ekonomski teškoj situaciji, dodatno otežanoj restrikcijama zbog pandemije. (M. M.)
POSVEĆENO RAFI I ZDRAVKU
"Ribica" Ivana M. Slugić
U
spaljene ljetne dane u Sarajevu najljepše je prisjeći i ladit pivom u "Ribici". Bujnog ugođaja s prelivom i nijansama zagrebačkog "Saloona", kafić "Ribica" bio je utvrđen i svojim privilegiranim smještajem u centru grada. S jedne strane prilazi mu se od Vječne vatre, a s druge od dvora vrhbosanskog nadbiskupa, znači na Kaptolu. Visoka, uska dvokrilna vrata sa stiliziranom štekom, teška i drvena hrastova, s ogromnim poglednim otvorima od pjeskarenog stakla, zaštićenog arabeskama od kovanog gvožđa, slutila su već izvana otmjenost unutrašnjosti. Nađiđana, a opet raskošna, svega puna a opet prozračna, "Ribica" je bila i doživljaj i uzbuđenje. Dugačka i uska dobivala je na dubini, a lebdećim lusterima i elisastom rashladom visinu što se nije dala sagledati.
Ova priča iz "Ribice" jedna je od zabilježenih, mojih, uspomena na Rafu. Razgovor sa Zdravkom, onaj kod Sakibe oko male Gospojine – zgledajući se s pokladnom raskoši krajolika oko Batvića kuća – uspomena je na dvije riječi koje sam od njega čula: Doć' ili ić' pāskom¹ i samosalj². "Samosalj se kaže i u nas u Derventi", provuče nam kroz uši Azra, lijepa i saftna žena. ¹ Brzina kretanja stada koje pase ² Grana drveta gola, bez kore, skoro bijela, tvrda kao kost. Cijelom širinom jednog zida rasprostrlo se ogledalo, razvuklo i produžilo prostor. U njemu se ogleda veliki otvoreni kredenac s bezbroj rafa i rafica, pregrada i ladica, a u svakoj šolja, šoljica, s ručkicom ili bez nje, običnih tanjurića, ali i čaša, različitih "kristalnih" škola, japanskih čajnika od gline ili kineskih od porculana, "unučića" s različitim pićima, boce Armanjaka i Džek Danijelsa, suhog cvijeća, presovanog lišća, svijeća i drugih .ebancija. Za dugog gledanja sve se počne priljevat' iz jednog u drugo dok se u ogledalu ne ustali kao serdžada. Šare sa serdžade znale su biti i tajno društvo onome tko bi sjedio – na finoj stilskoj fo-
telji presvučenoj u platno sitnog cvjetnog uzorka – sâm. Ispod ogledala – na lakat savijena, dugačka koliko i ogledalo – u zelenoj koži sofa. Ako svjetlost konča ona je zelena poput Šiškovice prid mrak, a ako svjetlo naglo oživi i plane to je razigrana sočna boja proljetnog lišća. Stolići u nizu, skoro pa skulpture. Uska drvena daska, na gvozdenom tijelu Singerice. Na ulazu, postrance – što je bio Rafin izbor – treća vrsta sjedalica. Visoke, zvane barske. Tu sjedi djevojka-izlog. Lijepe noge, na grlo od boce sveden struk, a kad provuče ruku kroz kosu puče vidik i sav sjaj njene curske biste.
ISPRAVAK U prošlom broju "Bobovca", u feljtonu Unikatna umjetnina, na str. 13 prilikom unosa teksta (koji je uokviren) dogodile su se omaške na tri mjesta, kod navođenja stoljećâ, pa je umjesto VIII., te VII. i VIII. trebalo stajati XVIII. odnosno XVII. i XVIII. stoljeća. Ispričavamo se i molimo da ovi ispravci budu uvaženi.
10
BROJ 311
STUDENI 2020.
Iz nekog zaškuljka u dubini prostora, možda iza glavnog šanka, stalno jedra i struji pipavo birana muzika. Bili Holidej, Sinatra, Sačmo, Indeksi, Oliver, Rafin Dado Topić, Arsen. Gledam u Hemfrija Bogarta iz "Kazablanke" i kontam: je li ovo što slušam gazdin ukus ili ugađanje gostima? Jačina zvuka prikriva razgovore, zalazi među crnobijele fotografije filmskih zvijezda prikovanih na zid u uzane elegantne crne ramove. U "Ribici" je sve jasno i prigušeno, vidljivo i skrovito. Pijemo pivu, Sarajevsku, on iz boce, ja iz čaše s puno pjene. Bezbeli budaljačemo ili tabirimo: treba li ormašice čim se izvade iz rerne rastavit nožem da bi bolje upile agdu i bile k'o satka meda, je l' in bolje peć izutra kad šporet bolje vuče ili... tek primijetim da nemam više sugovornika. Na malom razmaku između nas, ali cijelom duljinom – od ramena do mojih u sandalama bosih nogu planu vatra. Gori visoka peć, ljeva se željezo, puk'o grom, svjetlice, munje nebeske. Ne znam šta bi odjednoč...? Pogledam Rafu: boca od pive među prstima kolo igra, a ono što je otpio curi mu iz usta, slijeva se niz bradu i preko jabučice, kao s bazenske trambuline, skače po stolu. – Nuhanovič! – reče i poginu. Zašto se toliko pripo, toliko da je strah dobio obličje. Kroz jedno krilo otvorenih vrata mogao se vidjeti dio ulice Kaptol – tamam toliko da u njeg' stane figura, prilika i sve što ona za Rafu znači – maestra Emira Nuhanovića, dirigenta Sarajevske filharmonije. Da se Rafo razdrobio i vas u pilotu sasuo o maestra Nuhanovića se ni očešalo
nije, a bili su na dodir blizu. Samo je prošao! Žustro, otrešeno, čak i njegova sjena na pročelju osunčane kuće ne traja ni koliko brzina njegova koraka. Povrati se, dođe seb' nekako, otrijezni se zapravo. Ako ga maestro još jednoč vidi pod tolikom dozom maligana, mogao bi mu uzet gudalo, a ku' će onda drvetu i kamenu. U ove riječi bio je položen sav Rafin strah. Potpuno rastriježnjen ovom činjenicom kroz glavu su mu mogle proć' samo godine bez posla, godine nezaustavljive i neprebolne propasti zavičaja. Nestajanje Vareša! – Znaš, rođaka, ja sam pred Nuhanovičem polagao audiciju. On je meni, taj Nuhanovič, dao pos'o! Pos'o, sud te tvoj .ebo! – Da te jedžo – kažem ja. Svaki put dok bi izgovarao 'Nuhanovič', ispravljao je leđa, ravnao rebra, labavio trbušnu maramicu, da bi iz njegovog grudnog koša kao iz ogromne krošnje ovo ime izišlo u svoj njegovoj za Rafu životnoj važnosti. Svjedočim antologiji. Svjedočim strahu u neokrnjenoj izvedbi iskrenosti, strahu bez mane. Više ne govorimo. Samo ga koč pogledam. Otrovan k'o bašica rakija. Sjedimo tako okovani tišinom što bičuje i davi. Bliži jedno drugom nego ikad. U tjeskobi između nas kr'alo je Rafino srce i disao je u jecajima. Okinuo bi on i plakat', ali iznenadna bujica maestrove slike i prilike zabentila mu je suze. Prva poslijepodnevna svježina raskomotila se u "Ribici" i netko najprije prikuči pa zatvori vrata.
Zdravku Dužnoviću U svom zanimanju vraćao se kući kao čestit radnik Željezare gledajući pravo u prolazu između Blokova i pijace. I nosio sjaj bavljenja poslom, i muzikom i od osjećaja da se može više od postojećeg. I sjaj tragova davne prošlosti zavičaja iz omaglice majdanā rasutih Stavnjom od Mutijina mlina do Carine. Slušao pojanje čekićā dok dubrovački trgovci po vareškim hanovima čekaju isporuku i sitno zvekeću novcem, dok iskre sa ognjišta u blještavom krugu bez prestanka skaču u nebo s kovnog gvožđa što pokreće svijet, a žene čarobnika glancaju kujnu, zatežu čiste krpene ponjave, po sećiji redaju jastuke, pa odnose užinu na noge Njima lica obasjana od znoja i žara... A onda, u domu sveca-zaštitnika gvozdenim mačem oboružanog, u crkvi svetog Mi'ovila, onoj staroj, mudrošću pàroka nalaze mjesto svojima u vječnosti. Sve to, negdje, sve, bilo je upisano u temelje maštara, neumornog Zdravka Dužnare, predsjednika Jedinstva i kad je prolazio kući, i u Radnički od kuće – tog čovjeka visine skoro dva metra moglo se voljeti u nekoj naivnosti kojom je živio – a svojom energijom i vjerom podsticao raspoloživo vrijeme naprijed. Borislav Topalić
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI STUDENI 2020.
BROJ 311
11
IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV DRAGOJ BOBI Dana 11. listopada 2020. preminula je nakon kratke bolesti naša draga tetka i prijatelj
Dana 2. studenog 2020. u 79. godini života preminuo je naš dragi
ILIJA MIOČEVIĆ Marka (1941. – 2020.) Ostaje živjeti u našim srcima i sjećanjima. Počivao u miru Božjem! Supruga Anica, sin Marko, kćerka Mirjana, zet Dragan, nevjesta Marica, brat Jozo, sestra Katarina, nevjesta Ljuba, unučad Kristel, Silvija i Davor
TUŽNO SJEĆANJE
BOŽANA ANDRIJEVIĆ BOBA
(9.X.2005. – 9.X.2020.)
(1947. – 2020.) Hvala ti za svu ljubav. Ostat ćeš u našim srcima zauvijek, neka te prate naša sjećanja i ljubav beskrajna. Počivaj u miru Božjem!
ZVONKO ILIĆ Pojave se sjećanja u našim glavama, spuste se u naša srca i na kraju krenu kao suze niz naša lica... Nedostaješ! Supruga Gordana, kćerka Matea, sin Ivan, zet Darko i unuka Nikol
Bruneta i Evica s obiteljima
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 24. listopada navršile su se tri godine otkako je preminuo naš dragi
(1.XI.2001. – 1.XI.2020.)
BOJAN FRANJIĆ (1980. – 2017.) S ljubavlju i ponosom te se sjećamo i čuvamo te u našim srcima.
VALERIJA SEMUNOVIĆ Ljubav je prevelika, bol preteška, a tuga za tobom vječna. Sjaj svijeća i molitve naše nek' te prate, kad ne mogu da nam te vrate. Počivala u miru!
Tvoji najmiliji
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(2.XI.1993. – 2.XI.2020.) Na našeg voljenog sina i brata
(2.XI.1993. – 2.XI.2020.)
MLADEN ZOVKO
ANDRIJU DODIKA U našim životima koji prolaze ostavio si neizbrisiv trag, a u tišini vječnog mira neka Te prati naša ljubav jača od zaborava. Neka Te čuva dragi Bog i anđeli nebeski. Počivaj u miru Božjem!
Nedostaješ beskrajno. Volimo te! Tvoja obitelj
Tvoji najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
RANKO BAJTELA Mate
(8.XI.1993. – 8.XI.2020.) na našeg voljenog sina i brata
(4.XI.2012. – 4.XI.2020.)
JOSIPA DODIKA Mihovila
ZLATKO MATIĆ Ratka
Dvadeset sedam godina nisi s nama, nema tvoje mladosti, smijeha, ljubavi... Nježna uspomena na tebe živjet će u nama.
(19.X.2014. – 19.X.2020.) U našim ste molitvama i mislima.
Tvoja majka Genoveva i sestre Dinka, Marina i Ljilja s obiteljima
Vaše obitelji
TUŽNO SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
povodom devete godišnjice smrti naše drage
(18.XI.2009. – 18.XI.2020.) Na našeg dragog
SNJEŽANE PLEJIĆ rođ. Mutić
TOMISLAVA BRĐANOVIĆA
(16.XI.2011. – 16.XI.2020.) Sjećamo te se s ljubavlju i poštovanjem. Počivala u miru!
Uvijek ćeš biti u našim mislima i srcima. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji
Sin Nikola i suprug Željko
12
BROJ 311
STUDENI 2020.
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM
Našim dragim roditeljima, djedu i pradjedu, baki i prabaki
(24.XII.1935. – 10.XII.2012.)
MARKO JAVOR
(21.XII.1929. – 11.X.2014.)
(1935. – 2019.)
S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas.
MARIJA JAVOR rođ. Marijanović
Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji
BOŽO KALFIĆ BERNARDICA KALFIĆ
(1934. – 2020.)
IN MEMORIAM
Život nestane u trenu, ali sjećanja i ljubav ostaju zauvijek. Uspomene na vas ne blijede, čuvamo vas u srcima i mislima. Počivali u miru! Sin Davorin i kćerka Dajana s obiteljima
IN MEMORIAM VLADO BOŽIĆ (1927. – 1976.)
MATO KNEŽEVIĆ
ANĐA KNEŽEVIĆ
(1912. – 1985.)
(1914. – 1997.)
MARA KNEŽEVIĆ (1940. – 2017.)
MATILDA (BEBA) BOŽIĆ (1929. – 2016.) Ne vidimo vam osmijeh, ne čujemo vam glas, al' osjećamo da ste kraj nas! Vaša djeca
TUŽNO SJEĆANJE (30.XI.2006. – 30.XI.2020.) Dana 30. studenoga navršit će se 14 godina od smrti našeg dragog
LUCA KNEŽEVIĆ
PERO KNEŽEVIĆ
(1944. – 2016.)
(1948. – 2000.)
ZVONKE MARIĆA
Vrijeme koje je prošlo nije ublažilo tugu i prazninu u srcima. Postoji nešto što nikad umrijeti neće, a to je sjećanje na vas.
Ostaješ dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem!
Počivali u miru Božjem!
Tvoji najmiliji
Vaša Kata s obitelji
IZ DIJAKOVE RIZNICE
K
ad bi oni znali koliko je teška dana riječ, oni bi dobro pazili koju će gdje reći. I komu. Riječ, pogotovu svačija, more biti k'o i kamen u rukama budale. A razbacuju se danas riječima na sve strane k'o Sotona zlodjelima. Možda k'o nikad. Godina je 2020. Sa svih strana se prid nas meću znakovi skore propasti svijeta. I opominju. Poplave. Zemljotresi. Vjetrovi. A pošast zlih riječi...? Slušam kako vele – kaznimo krivce pa ćemo se pomiriti. Ali ne bi oni da se kažnjava po kriteriju zločina, nego samo one druge. Nji'ove! Đe će naše!? Naši su dobri. Kako je u nečasnim ustima riječ opaka. I opasna! Tako je isto opasna i iz usta neukih. Još opasnija. Teže se neukost liječi. Eto. 'Ajdemo se mi prvo pomiriti i to će nas oplemeniti pa ćemo tek onda prokazivati zločince. I kažnjavati ih sukladno zakonu. Ali i po pravdi. Ne kažnjavati one STUDENI 2020.
Sami sebe zaplićemo Piše Tvrtko Gavran druge nego one zle. One koji su počinili nedjela i zločine. Recimo to već jednom: nijedni zločinci nisu naši. Kliknimo: samo dobri neka budu naši. Zemlja BiH. Dvades' i pet godina od ne zna se glupljeg ili krvavijeg rata. I nikako ga se otarasit'. Prist'o za nama k'o bijeda za sirotinjom. Kad bi se mi u vareškoj pučkoj školi poslije '45. pobij izmeđuse, nas bi naša poštovana i draga učiteljica, gospojica Jelica Andrić najprije izmlati, i jednu i drugu stranu, pa tek onda vodi istragu i reži kazne. Sedamdeset mi je godina trebalo da to svarim. A kad nam je naša školska drugarica Zurafeta nakon četrdeset godina napravila susret da proslavimo davni svršetak četvrtog razreda, svi BROJ 311
smo se isplakali i izljubili od sreće. I svi smo bili samo jedna strana. Samo se Hurić naljutio što onda nije dobio peticu iz pjevanja, a jest najbolje pjevao. I to što je iz skoro svih drugih nastavnih predmeta imao jedinice nije bilo opravdanje ne dati mu tu peticu. Pa eto, to ovim putem sad ja ispravljam. Nek' ti je petica golema od Adžijine ćuprije u Ljepovićima do Kamenog mosta u Korovinjićima. Zaslužio si. I još više – našu ispriku. Prigodom te proslave nazočila je i naša poštovana učiteljica Jelica u dobi od 80 godina. A sada su meni 82. Odavno su srušili našu onodobnu školu, što je poštovana žestoko osudila. I sad kad prođem mimo tog mjesta jedva se suzdržim ne polupati stakla kafića koji su tu podignuti. Umjesto toga zavapim: pomirimo se prvo pa se kažnjavajmo bez mržnje i pristranosti. Što rekli Latini. 'Vako samo sami sebe zaplićemo.
13
ACB 2020. – DRUGA FAZA
Višeslav i Ana, rad na grafikama
Urađena grafička mapa M. Marijanović
M
eđunarodna likovna kolonija u Borovici (ACB), ove godine šesta po redu, održava se parcijalno zbog epidemioloških mjera u kojima je, kako je kazao njezin voditelj Stjepan Šimić Pepi, jedna od najvećih kolateralnih žrtava bila upravo kultura, pa tako i umjetnost. No, utoliko je važnije bilo održati kontinuitet ovog kulturnog događaja koji je već stekao ozbiljnu reputaciju i u Vareš proteklih godina doveo ugledna slikarska imena, u prvom redu, a uz njih i profesionalne glazbene ansamble i književnike također. Manifestacija u kojoj su se te tri grane umjetnosti spajale u jedno održavala se na Bobovcu, čime je taj povijesni lokalitet doživio reafirmaciju, a na njemu i jest mjesto, prije svega, kulturi i umjetnosti. Rekosmo, ovoga puta to je moralo biti drugačije posloženo, samo je trebalo upornosti. A upornost je nešto što je borovičkom kraju svojstveno kao malo
14
kojem drugom jer se i sam dizao iz ratnog pepela. Prije 27 godina, početkom studenog, na kompletnom području župe Borovica bio je ugašen plamen života, gorjeli su crkva i obiteljski domovi, sve do posljednjega. Danas, početkom studenoga, uz blistavu crkvu na gori, župnu dvoranu rese likovna djela nastala na proteklim kolonijama, a u njoj se ovoga puta i stvaralo.
Nakon likovne izložbe uz pješačku stazu kraj stare crkve u Varešu, održane 9. 9. 2020., kojom je ovogodišnja kolonija proglašena otvorenom, u dane 7. i 8. studenog u Borovici je, uz podršku župnog ureda, realizirana druga faza ACB-a. Radilo se na izradi grafičke mape s motivima Vareša, Bobovca i Borovice, u tehnici linoreza, s 8-10 različitih otisaka. Autori radova su Ana Šimić, Dubravko Tokmačić, Matea Martinović i Višeslav Lučić, odreda akademski grafičari. Dubravko i Matea nisu mogli doći, kao ni dizajnerica omota za mape akademska slikarica Alisa Teletović. Ali rukave su zasukali Višeslav i Ana, koja je inače magistra grafike i nadasve predsjednica Društva hrvatskih likovnih umjetnika FBiH. Uz budno oko voditelja Pepija, logističku potporu Nikole Šimića i njegova sina Mihaela, te svesrdni prijem župnika don Vlade Vrepca, na koncu i praćenje lokalnih medija nije izostalo ma koliko izgledalo da je knjiga spala na dva slova. Nije, posao je urađen, iza ove aktivnosti ostaje prva grafička obrada našega grada u limitiranom tiražu od 15 primjeraka, od kojih će otprilike polovica biti dostupna za prodaju, a u svrhu sponzoriranja kolonije u Borovici. Dakle, very limited edition pa koji želite to imati požurite se javiti i rezervirati svoj primjerak grafičke mape ACB 2020. Mapu je osmislio i uredio Stjepan Šimić Pepi, a u sklopu ove aktivnosti kupljena je oprema za grafičku radionicu, koja bi i u budućnosti trebala biti jedan od zasebnih dijelova kolonije. No, što se tiče same kolonije, još nije gotovo: privodi se kraju rad na već ranije najavljenom putujućem platnu – triptihu koji će do konca godine biti promoviran, pa shodno tome i u našem listu popraćen.
U OBJEKTIVU Stara bosanska umjetnost. (Foto: M.M.)
BROJ 311
STUDENI 2020.
IZ STARIH ALBUMA
S
nimljeno ujesen 1951. godine u dvorištu ispred objekta časnih sestara u kojemu je radila škola i Đački dom. S lijeve strane vidi se baraka za smještaj radnika GP "Graditelj". Na fotografiji su učenici Niže realne gimnazije, I.c razred. U zadnjem redu stoje (slijeva nadesno): Vlatko Franjić, Marko Simić, Enver Fetišević, Ibro Operta, ?*, Franjo Gavran, Tihomir Selak, Nikola Pantić, Veljko Pantić, ?*, Momir Kecman*, Ignjac Kojić, ? Nikolić, Luka ?*; u poluredu stoje: ?, Ljudevit Gavran, ?*, Ahmet Polić*, Pavao Vidović (viri), Zlatko Miočević; u drugom redu stoje: Vinko Krešić (nastavnik), Jožica Pogarčić, Zdravka Čolić, Mira Pogarčić, Ana Poljaković, Ana Franjković, Blaženka Krivošić, Nada Sikora (razredna nastavnica), Anisa Parić, Olga Suhanjski, ?, Sofija Crnković, ?, Mato Zonjić (nastavnik); u prvom redu, čuče ili sjede: Ratko Pantić, Vlado Mirčić, Rudo Mirčić, Zdenko Pogarčić, Drago ?*, Luca Nikolić, Nikola Malbašić, ?, Branko Čović.
Prije 69 godina… Pavao Vidović Nisu navedena sva imena i prezimena zbog toga što u arhivu škole nema matične knjige za školsku 1951./52. godinu, a osobno ih ne pamtim sve do jednog. Zvjezdicom su označena ratna siročad koja su bila u Đačkom domu, gdje sam i sâm boravio. Upravnik doma bio je Ferdo Hinger. Nastavu su držali: Ljubica Galović (SH jezik), Vinko Krešić (ruski jezik), Nada Sikora (matematika), Ana Šimić (povijest, i direktorica), Vukica Erić (zemljopis), Marija Idžaković (fizika i kemija), Mato Zonjić (biologija), Marta Okorn (crtanje). Fiskulturu nismo imali. U drugom razredu došao nam je nastavnik fiskulture Smajo Kulenović. Prvi dodatak: gledajući Svjetsko prvenstvo u hrvanju, 1970-ih godina, osva-
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
STUDENI 2020.
jač srebrene medalje za bivšu državu SFRJ bio je Momir Kecman, moguće Momir koji se nalazi na ovoj fotografiji. Ali nisam u mogućnosti to provjeriti i potvrditi. Drugi dodatak, anegdota iz škole: pita "profesor" Mato Zonjić jednog učenika (nije važno ime) – zašto zmija mijenja košuljicu? Učenik se misli, misli pa kaže – da joj nova bude taman. – E evo tebi taman jedinica – odgovori "profesor" i upisa mu kolac. Međutim, u ono vrijeme kada je u većini obitelji bilo puno djece, odjeća a pogotovu obuća naslijedila bi se od starije braće ili sestara. Kada bi se to probalo svi u kući bi uzviknuli "taman ti je", što nije uvijek bilo istina. Tako je nama mlađima riječ "taman" bila najvažnija kod svakog mijenjanja košuljica. Gledajući tako, odgovor je bio za čistu peticu, ali "profesor" Zonjić, kako bismo danas rekli, nije bio u trendu.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 311
15
U NOVOJ PUSTOLOVINI
Šuplja stijena
Tekst Ž. Ivanković n Foto: Ć. O., Ž. I. & M. M. U prošlom smo broju, na istom mjestu, predstavili pohod zvjezdanskom podzemlju, a ovaj se put ekipa Sulejman Zubača, Ćamil Omerhodžić i Željko Ivanković, a nedugo poslije i Mladenko Marijanović sâm, poput divokoza verala obroncima Bogoša s južne strane Šuplje stijene koja se nalazi blizu Kapije, s lijeve strane Stavnje. Od najranijeg djetinjstva, više od pedeset godina, Šuplju sam stijenu gledao s njezine sjeverne strane, uspinjao se do nje u potrazi za drijencima i kupinama, i stajao pred njom kao pred Kineskim zidom slušajući narodnu predaju kako ju je Marko Kraljević probio svojim topuzom... A onda je nedavno Sulejman Zubača objavio kratki video zapis sa Šuplje stijene i time u nama probudio želju za novi istraživački pohod. Nije trebalo mnogo vremena da ga i poduzmemo. Doći u sam otvor ogromne stijene promjera cca 2,5 x 2,5 metra, koja je sa svoje sjeverne strane visoka pedesetak metara, bio je trijumf volje i radoznalosti. A odozgo vidjeti i ono što se odozdo ne vidi – neke druge, manje otvore i špiljske ulaze, bio je posljednji čin uspona koji otkriva tolike čarolije divljih grebenâ što se niz Bogoš spuštaju k Stavnji i tu u njoj, što njezinom milenijskom što ljudskom rukom, bivaju prekinuti u svom usponu na drugu stranu, prema Planinici. Nagrada za sav napor nimalo lakog uspona novi su vidici koji se otvaraju što prema Pajtov Hanu i dalekim striježevskim prostorima, što prema Vareš Majdanu i Perunu. Svijet gledan sa Šuplje stijene i kroz nju izgleda čudesno drukčije. Još kad vaš trud oplemene boje vareške jeseni u punom sunčevu sjaju, a potom i u tihom odumiranju dana, probudi se u vama osjećaj privilegiranosti zbog darovanih vam iskustava i osobitih dojmova.