LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXVI. • BROJ 306 • LIPANJ 2020. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
ISSN 1512-813X
9 771 512 81 300 6
UVODNIK
I
ako se u Bosni i Hercegovini, s dokidanjem "stanja prirodne nesreće" 29. svibnja i otvaranjem državnih granica 1. lipnja, odmah potom mjere za sprječavanje širenja corona virusa odbacilo kao ogrizak od kisele jabuke, a epidemija shvaćena kao prošlost ili kako neki i dalje ponavljaju – izmišljotina, glavna žarišta u državi razvila su se baš u našem kantonu, u Maglaju i Tešnju, gdje je broj zaraženih počeo bujati. Da stvar bude gora, bez prinudnih mjera karantene i prijetnji krivičnim sankcijama, kakve su u BiH vrijedile do 29. svibnja, inficirane osobe iz navedenih mjesta odbijaju hospitalizaciju u KB Zenica, a epidemiolozi nemoćno ističu da je sada sve prepušteno odgovornosti tih građana koji predstavljaju zdravstvenu opasnost za sve oko sebe. Činjenica je, svima nam se nakupilo svega od početka cijele priče: psihoze, teorija zavjere, raznih stručnih i nestručnih rasprava, egzistencijalnih problema, ograničenja kretanja... Dva mjeseca smo se držali ozbiljno i čvrsto svih utvrđenih mjera, a onda postadosmo revoltirani iz dva razloga: prvi, s tako naglim popuštanjem mjera stječe se dojam da su one (od dana uvođenja 16. ožujka) bile previše krute, a post festum mnogi će reći i nepotrebne, i drugi je razlog, bh. vlasti ionako zaražene korupcijom za to su vrijeme koristile gužvu pa sada na vidjelo izlaze brojne malverzacije vezane za nabavu medicinske opreme. Bosnu posebno potresa afera "Respiratori"; tužiteljstvo je bilo pritvorilo čak i federalnog premijera Fadila Novalića, a kako su uz njega u kolu oko sumnjive nabave, nadasve neupotrebljivih aparata, igrali još Fikret i Fahrudin, to je Stranka demokratske akcije po davno oprobanom frazerskom receptu srdito osudila kao udar na institucije i politički napad na Bošnjake. U situaciji kad je toliko radnika dobilo, kako bi se to bosanski reklo – šup kartu i zakrčilo biroe za zapošljavanje, a afere procvale na svim stranama, dakle i u
IZME\U DVA BROJA Banjoj Luci i u Mostaru, vlastodršci su krali još drskije i bezočnije jer su zbog izvanrednog stanja suspendirane redovite procedure o javnim nabavama. Opozicija je mlako iskoristila taj trenutak pa izvela nešto ljudi u prosvjednu šetnju Sarajevom, a zatim se umislila i dan poslije raspukla. Platforma za progres otkačila SDP, Našu stranku, Narod i pravdu, a pozicija ljepši scenarij (da se ovi posvade već u zametku) ni zamisliti nije mogla. Zvuči loše, ali državno vodstvo u BiH uopće nema kompasa i zacijelo ne shvaća što se okolo događa. U našu zemlju ove godine neće se sliti ni ona sredstva koja auslenderi potroše pri dolasku ljeti, ili će toga biti u znatno manjoj mjeri, jer godišnje manifestacije svih vrsta (osim religijskih) i dalje se listom otkazuju, a mnogi se itekako oslanjaju na prihode s te strane. Neke države dijele vaučere za ostanak svojih građana na odmoru unutar granica zemlje, jedne još uvijek drže na snazi i
zdravstvene preporuke da se ne ide u inozemstvo, nastoji se stimulirati oporavak vlastitih ekonomija na svaki mogući način, a naši "frulaši" sviruckaju i poskakuju bezbrižno po ljetnoj travi kao da je sve sasvim u redu. To im i može prolaziti sve dok građanima uspijevaju podvaliti, kao brigu svih briga, služenje mise za žrtve Bleiburga i slične teme. To je, rekoše, komemorativna misa za fašiste i predstavlja sramotu za grad i zemlju, a ulice i ustanove nazvane po kolaboracionistima poput Huseina Đoze ili Mustafe Busuladžića nisu im problem, pa čak je to prekasno uočio i jedan P.E.N. Povrh svega, sretni su naši daytonci da je Amerika u ovom času potpuno zaokupljena sobom zbog policajca siledžije (bijelca) koji koljenom na tlu smrtno pridavi crnca (sve je to snimljeno mobitelom) i probudiše se rasni neredi kao 1960-ih. Da ne ostanemo dužni statistiku vezano za covid-19 kakvu smo imali i dosad: trenutno je glavno žarište Južna Amerika, napose Brazil, mada SAD ostaje najteže pogođen. Cijeli svijet u ovom času broji više od 7 milijuna zaraženih, a brojka umrlih upravo je premašila 400 tisuća. U Švedskoj se budi mišljenje, pogotovu kad se usporede s ostatkom Skandinavije, da su izgleda pogriješili u pristupu; ta je zemlja od početka svima zanimljiva kao primjer liberalnosti čak i u restrikcijama. U našoj regiji (na Balkanu) neželjenu lidersku poziciju i dalje drži Srbija s 12 tisuća oboljelih i 250 umrlih, a BiH je s 2.700 oboljelih i 160 umrlih pretekla Hrvatsku gdje je preminulo 105 osoba od 2.250 oboljelih. Po stopi smrtnosti, dakle, vodeća je BiH. Vareš je ostao na samo jednom slučaju, uspješno oporavljenom, a što se baš neće moći kazati za stanje u ekonomiji. Zastala je i kultura, da nije imali bismo sada borovičku umjetničku koloniju, a jedino pozitivno što se spomenuti može jesu radovi i popravke na cestama.
IZ ŽUPNIH MATICA VAREŠ
Vjenčani: Marko Barnjak i Ana Marinčić. Umrli: Marija Medenčić rođ. Klarić (1946.), Ana Grabovac rođ. Udundžić (1934.), Anto Anđić (1936.), Marijan Ilić (1929.), Slavica Erlbek rođ. Vukoja (1940.), Jelena Turić (1943.).
BOROVICA Umrli: Ivka Matić rođ. Džoja (1940.), Pavo Vukančić (1929.). VIJAKA
Kršteni: Luka Šimić (Mladena i Danijele). Umrli: Josip Vidović (1959.).
Na naslovnici: Po legendi nazvan – spomenak (ili nezaboravak). Foto M. Marijanović
2
BROJ 306
POTPORA LISTU "BOBOVAC" Gionina-Nina Jakić (Australija) – 55 KM, Gordana Miočević-Puškić (SAD) – 100 $, dr. Krešimir Mlivončić (Njemačka) – 50 €, Katarina Schwemmer (Austrija) – 150 KM.
Hvala lijepa! LIPANJ 2020.
VIJESTI
Sjednica Općinskog vijeća Općinsko vijeće Vareš okupilo se 28. svibnja 2020. godine na 36. redovitoj sjednici i razmatralo 15 točaka dnevnog reda. Vratile su se, dakle, redovite teme, a s obzirom na povoljnu epidemiološku situaciju govor o corona virusu potisnut je u drugi plan, pa se i sama informacija o aktivnostima što ih je provodio općinski krizni stožer na raspravi našla kao deveta po redu. Prve su točke bile iz financijske domene, tamo gdje sada zjape rupe kao posljedica restriktivnih mjera zbog virusa Covid19. No, prije toga je usvojeno Izvješće o radu Općinskog načelnika za 2019. godinu, koje je iz pretkoronskog razdoblja pa postalo deplasirano. Tako se barem činilo dok na glasovanje nije došlo i Izvješće o izvršenju općinskog proračuna za 2019. godinu. To je bio moment kad su vijećnici SDA, inače partnerske stranke načelnikovu HDZ-u, odlučili ne podržati Izvješće i time se izdvojiti iz grupe natjecatelja jer započinje posljednji krug prije cilja, a to su lokalni izbori koji predstoje najesen. Takvom je politikanstvu posebno izašlo na ruku Izvješće o izvršenju proračuna za prvi kvartal 2020. godine, gdje je konstatiran žestok pad prihoda, iako to nije tek lokalni slučaj nego planetarni problem. Pa je i to Izvješće oborila SDA, što pak nema neki presudni značaj; značajnije bi bilo trezveno se zabrinuti nad činjenicom da su lokalne zajednice, pa ni Vareš nije iznimka, dapače, prepuštene same sebi i niotkud nikakve pomoći na ublažavanju ekonomskih posljedica pandemije. Tzv. corona zakon, prema kom poslodavci u realnom sektoru imaju pravo na subvencioniranje doprinosa ako im je promet pao za 20 posto u odnosu na isti period prošle godine, Općini ništa ne predstavlja osim vjeru da će se tako očuvati neka radna mjesta, a novac što ga je BiH dobila od MMF-a za ublažavanje posljedica pandemije (330 milijuna €) dugo su blokirale više razine vlasti otežući s početkom podjele, no njega općine željno čekaju. I tek je pitanje
kako će on biti dijeljen kad dođe do raspoređivanja unutar Kantona. Kod ovakve krize Općina Vareš se povrh svega suočila s vlastitim problemom, a koji ignorira već više od dva desetljeća: to je neodrživost prekobrojne administracije koja sada nije primila nijednu plaću od početka tekuće godine! Kad se povela diskusija vezana za Informaciju o poduzetim mjerama i aktivnostima Općinskog stožera civilne zaštite Vareš u razdoblju od pojave epidemije u BiH zaredale su pohvale vijećnikâ kako stožeru tako i institucijama uključenim u provedbu svih tih aktivnosti, pri čemu su neki vijećnici pohvaljivali i ustanove čiji su uposlenici, a koje su samo radile svoj posao s dovoljnom dozom opreza i ozbiljnosti. Panegirika je bilo i na račun građana i njihova pridržavanja uputa. Mnogi su vijećnici ustvrdili, koji su odlazili ili prolazili kroz druga mjesta i općine, da se Vareš izdvajao po građanskom posluhu, mada se uvijek moglo primijetiti onih koji masku iz nekog inata prema vlastima ili smatrajući epidemiju gluparijom (usijane mlade glave) nijednoga trenutka nisu imali. No, ostaje činjenica da su u Varešu prekršajnu prijavu zbog nepridržavanja mjera platili rijetki, a da li i pravi...? Kako je sjednica išla kraju tako je vijećnicima ponestalo volje da se javljaju za riječ pa su neke točke od kojih se, barem kod javnosti, očekivalo više vijećničkog interesa prošle put do usvajanja uz 'otvaram raspravu', pa red tišine, pa 'zatvaram raspravu'. Ni među tekućim pitanjima nije bilo materijala kao inače, ali se zato otvorilo prostora podugačku pismu iz Mjesne zajednice Pogar koja je nanizala primjedaba općinskim vlastima, s iznesenim zaključkom da dokazana i stalna inicijativa u ovom selu uopće nije popraćena, unatoč ranijim dopisima i molbama. MZ Pogar poziva na provedbu projekata vezanih kako za dovršetak vodovoda, tako i za rekonstrukciju puta (za koju je novac dobiven prošle godine od Vlade Republike Hrvatske).
U VIJACI OBILJEŽEN
DIJAMANTNI PIR Dana 22. svibnja 2020. godine, točno na datum vjenčanja, u vijačkoj župnoj crkvi svoju su vjernost po treći put jedno drugom obećali Kata (1939.) i Stjepan Matić (1934.), proslavivši tako misom zahvalnicom pod kojom su razmijenili zavjete, svoj dijamantni pir. Obrede je predvodio vijački župnik fra Zvonko Zečević, koji im je uputio riječi ohrabrenja i zazvao na njih Božji blagoslov. Zbog aktualne situacije i korona virusa dijamantnom piru su prisustvovali kumovi i najuži članovi obitelji s prebivalištem u općini Vareš. Nažalost, obitelji troje od četvero djece, koje se nalaze u Hrvatskoj i Njemačkoj, nisu mogle doći na svečanost zbog zatvorenih granica. Stjepan i Kata su dobili petero djece od kojih je četvero živih. Od njih su dobili osmero unučadi – četiri unuka i četiri unuke. K. M. LIPANJ 2020.
BROJ 306
3
AKTUALNO
O otkazima tijekom pandemije Biro rada Vareš je kroz razdoblje proglašenog stanja nesreće bio na raspolaganju korisnicima svojih usluga za rješavanje svih zahtjeva, ali se komunikacija ostvarivala putem telefona i e-maila, sve u cilju zaštite zdravlja stranaka i radnica Biroa. To je razlogom da su se nakon popuštanja mjera i otvaranja Biroa za stranke formirali redovi i stvorila gužva (slična kakvu svakodnevno gledamo i pred jedinom bankom u Varešu), a da bismo saznali više o posljedicama pandemije na tržište rada obratili smo se izravno te dobili sljedeće odgovore. "Pojava i širenje korona virusa je i u našoj općini donijela negativne ekonomske posljedice koje su se direktno preslikale na stanje tržišta rada, a Biro rada Vareš je prva adresa kojoj su se obratili otpušteni radnici tako da raspolažemo sa pouzdanim podacima o razmjerama tih posljedica", navela je u dopisu za naš list voditeljica Biroa rada u Varešu Jasna Svinčicki-Operta. Podatak koji je svima nekako najzanimljivi: broj nezaposlenih u Varešu u odnosu na ožujak 2020. godine povećao se za 130 osoba i na kraju svibnja stanje nezaposlenih je 1.037. "Analizirajući kvalifikacionu strukturu novoprijavljenih osoba u Birou rada utvrđeno je da dolaze u najvećem broju iz grupe kvalificiranih radnika i srednje stručne spreme, što ukazuje da su to uglavnom bili zaposlenici realnog sektora i da je realni sektor najviše pogođen. Odmah po proglašenju stanja nesreće od strane Vlade Federacije BiH (sredinom marta) poslodavci u BiH su se odlučili na otpuštanje svojih radnika i neprodužavanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Isto se dogodilo i u našoj općini", navodi gospođa Svinčicki-Operta, ističući "ali iznenađujuće je bilo da su to učinili i poslodavci s dugogodišnjim poslovanjem kojima nije bilo zabranjeno obavljanje djelatnosti. Radi se o broju od 173 (ili 81% otpuštenih radnika) čije je radno mjesto bilo na području općine Vareš. Ako gledamo djelatnosti poslodavaca koji su otpustili radnike, zaključujemo da su najviše pogođene drvna industrija (116 radnika), trgovina i ugostiteljstvo (31 radnik), kladionice (14 radnika), a u manjem broju su otpušteni radnici tekstilne industrije, građevinarstva, osiguranja itd." I sami smo željeli vjerovati da su otpušteni radnici na Birou rada potražili utočište samo privremeno, pa nismo o brojkama izvještavali sve dosad, a iz Biroa se o tome navodi:
4
Školski dani, đaka nigdje… "Kako bismo u ove poražavajuće podatke unijeli i malo optimizma, možemo vas informisati da su tri poslodavca već vratili sve svoje radnike u radni odnos, a nekoliko poslodavaca je vratilo dio radnika. Radi se o broju od 55 osoba čija su radna mjesta na području općine Vareš." Voditeljica Biroa još je pripomenula da radnici koji su se prijavili Birou rada po prekidu radnog odnosa imaju, u najvećem broju, pravo na novčanu naknadu u trajanju od 3 do 24 mjeseca i pravo na zdravstveno osiguranje. No, pored novoprijavljenih osoba kojima je prestao radni odnos, ostaje problem zapošljavanja i onih koji su već bili na evidenciji, a takvih je samo s visokom spremom 47, među njima i 7 magistara.
Korona je ukrala (i) mature Maturanti, kako veliki tako i mali, pamtit će ovu godinu i svoj izlazak iz škola koje su pohađali, nažalost po restrikcijama zbog korona virusa, pa su tako izostali i maturski mimohodi i generacijski oproštaj. Iz osnovne škole "Vareš" izašlo je 32 učenika devetog razreda, a školska uprava, učitelji i nastavnici uputili su im čestitku putem sredstava komuniciranja, kao jedine opcije koja je u danoj situaciji preostala, čiji dio prenosimo zbog srčanih poruka a i same geste. "Dragi naši devetaši! Nikada nismo zamišljali da će opraštanje od neke generacije izgledati ovako. Ni jedna generacija ne zaslužuje da u tišini napusti svoju kuću. Korona se urotila da vas s osmijehom ne gledamo u nasmijane oči dok budete slušali posljednje školsko zvono, ali sjećate li se Malog princa, sjećate li se riječi: 'Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljiBROJ 306
vo...' Zato vam od srca i srcem pišemo ove riječi. Znamo da ćete ih dobro vidjeti onim istim srcima koja su uz nas rasla prethodnih godina. Osnovna škola 'Vareš' u Varešu bila je vaša kuća, vaš dom proteklih devet godina. Mnogo je to vremena koje je bilo dano i vama i nama... Vama da učite, iskusite, rastete, pronalazite se, birate ono što više volite, sanjarite, a nama da vam pokažemo put, prilike učinimo stvarnima, a lekcije životnima... Ovih dana vi na svojim stranama, ali i mi na svojoj zbrajamo dojmove. U mislima ste nam, smijemo se svim zajedničkim anegdotama, osjećamo ponos za sve zajedničke uspjehe, osjećamo sreću što vas šaljemo na neki novi životni put, SPREMNE! Izaberite ga hrabro i odlučno, izaberite ga srcem. Srednja škola nije samo vrijeme od naredne tri ili četiri godine. Srednjom školom ugrađujete bitne temelje za ono što ćete raditi sutra, bitno je da to bude ono što volite i ono u čemu se pronalazite... Tražite podršku, savjet, uputu, ali izaberite onda kad budete sami, sami sa sobom... Stanite iza svog izbora i slijedite svoje snove. Gdje god bile vaše školske klupe od jeseni, želimo da odišu srećom, bezbrižnošću, prijateljstvom, prvim ljubavima, želimo da vam ponude mora novih znanja kroz koja ćete odlučno plivati, više od svega želimo da tamo nađete sve ono što će od vas napraviti dobre ljude, ljude velikog srca... Želimo da vas tamo dočekaju ljudi koji će prepoznati veliki posao koji smo zajedno radili svih ovih devet godina, želimo da vas bodre i hrabre, želimo da vjeruju u vas... Ne zaboravite nikada jedno: ne za školu, nego za život učite..." Priredio M. M. LIPANJ 2020.
DONACIJE I ULAGANJA
Plastenici za ugrožene
Metar po metar asfalta
V. Ruf
V. Ruf
J
edna od vrjednijih inicijativa, koja za cilj ima vraćanje života u Varešu u koliko-toliko normalne tokove, jest i potpisivanje sporazuma između Općine Vareš i humanitarne nevladine organizacije iz Njemačke Arbeiter-Samariter-Bund Deutschland e.V. (ASB – Samaritanski radnički savez Njemačke), dana 13. svibnja 2020. u kabinetu općinskog načelnika Zdravka Maroševića. ASB je njemačko radničko dobrotvorno društvo sa stoljetnom tradicijom (osnovano je 1888.), a u Bosni i Hercegovini djeluje od 1994. posredstvom njemačkog političara i ratnog "visokog predstavnika" za Mostar Hansa Koschnicka. Potpisivanju sporazuma, uz načelnika Maroševića, nazočili su Elmir Bojadžić (kao ravnatelj podružnice ASB-a za jugoistočnu Europu), Dženan Džafo (općinski vijećnik DF-a i koordinator projekta ispred lokalne zajednice) te Nihada Gondžo (ravnateljica vareškog Centra za socijalni rad). Sporazum se odnosi na provođenje projekta pod nazivom "Direktna socioekonomska pomoć izuzetno ugroženim obiteljima/porodicama u lokalnim zajednicama u BiH", kojeg dominantno sufinancira njemačko ministarstvo vanjskih poslova na čelu s Heikom Maasom, a s ciljem pružanja konkretne, edukativne i materijalne pomoći za socijalno ugrožene obitelji kroz proces zapošljavanja u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Skupina koju projekt konkretno "targetira" jesu socijalno ugrožene obitelji prema važećim kriterijima nadležnog Centra za socijalni rad, obitelji koje u kućanstvu imaju osobe s invaliditetom, samohrane majke i na koncu mnogočlane obitelji.
Primjer uzgoja u plasteniku (na Radonjićima) Kroz projekt će biti odabrano devet individualnih korisnika i tri kolektivna korisnika (javne ustanove, nevladine organizacije, terapeutske zajednice) kojima će biti isporučeni plastenici veličine 75 i 100 m². Isporuka plastenika odabranim korisnicima očekuje se u rujnu zbog osiguravanja vremenskog okvira dobavljaču za nabavu repromaterijala u (potencijalnim) izvanrednim uvjetima kojima smo (zbog korona virusa) bili izloženi skoro puna tri mjeseca.
95,
LIPANJ 2020.
Hz
3 i 101,1 M
K
valitetne prometnice su osnovni preduvjet za progres jedne lokalne zajednice, pa i na razini sela. Imajući u vidu da je većina cesta na području vareške općine u relativno lošem stanju, a tomu je doprinijelo i korištenje "teške artiljerije" u vidu voznog parka koji ruje po bespućima naše prirode i pritom, neplanski i stihijski, uništava vareška prirodna bogatstva (prvenstveno šumu), lijepo je vidjeti da postoje ljudi koji pokreću inicijative, a koje i u najudaljenije i najrazrušenije krajeve naše općine vraćaju nadu. Ceste na području Borovice asfaltirane su i dosad komad po komad, a sada su usklađeni određeni napori da se pridoda još koji metar. Ovoga puta radi se o potpisivanju ugovora o nastavku asfaltiranja dionice od Sastavaka prema Križu na Pogari u dužini od 800 m, a koje je izvršeno 20. svibnja u Borovici. Projekt zajednički financiraju Vlada Republike Hrvatske (posredovanjem Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH), Općina Vareš (iz sredstava od koncesijskog ugovora za istraživanje ruda i minerala na području Borovice), "Eastern Mining d.o.o." (vlastitim sredstvima) i UG "Naš dom Borovica" (sredstvima Borovičana i prijatelja Borovice, skupljenih u akciji za asfaltiranje puta prema Borovici). Vrijednost projekta iznosi 90 tisuća KM, a izvođač radova je visočka tvrtka "Mušinbegović d.o.o." Rok za završetak radova je mjesec dana, a ugovor su parafirali općinski načelnik Zdravko Marošević, Miloš Bošnjaković ("Eastern Mining") i Grga Vukančić (MZ Borovica i UG "Naš dom Borovica"). Na marginama sastanka je, kao dokaz dobre volje i želje za suradnjom s mještanima Borovice, a na inicijativu župnih vijećnika Grge Vukančića i Nikole Šimića, župi Preobraženja Gospodinova u Borovici (u kojoj je trenutni župnik vlč. Vlado Vrebac) na dar uručena traktor-kosilica od strane "Eastern Mininga". Kako se ova rudarska kompanija sve više ističe u pomoći lokalnoj zajednici pitali smo njezina direktora Miloša Bošnjakovića koliko je novca dosad izdvojila za sanaciju lokalnih cesta (tu informaciju dugujemo i vezano za izvješće o sanaciji dionica VijaduktVišnjići i Bare-Križ objavljeno u prošlom broju). Na spomenutim dionicama "Eastern Mining" je bio jedini investitor i potrošio 100 tisuća KM, a kao sufinancijer aktualne dionice u Borovici kompanija će uložiti oko 30 tisuća KM, kazao je Bošnjaković. U međuvremenu smo posredovanjem načelnikovog pomoćnika Ermina Muse pribavili i podatke o rekonstrukciji dijela regionalne ceste R-444 kroz Prnjavor u Vareš Majdanu. Kantonalna direkcija za ceste iz stavke "vanredno održavanje" izdvojila je sredstva u visini od 113.490 KM i na dužini od 400 m (od benzinske crpke "EP" do građevinskog stovarišta "Pero") dijelom se radilo na novom tamponu da bi na kraju na cijelom potezu bio položen novi asfalt. Radove je izvela tvrtka "Ame" iz Breze i ova je godinama najlošija dionica od Vareša do Breze napokon riješena, a koliko kvalitetno i dugotrajno – obično se u nas pokaže vrlo brzo. (M. M.)
HRVATSKI RADIO BOBOVAC BROJ 306
5
PISMO RASKOLA
P.E.N. International je međunarodna književna udruga koja djeluje preko 145 centara u 105 zemalja na svim kontinentima, a P.E.N. Centar u BiH utemeljen je 31. listopada 1992. u Sarajevu pod opsadom. Kratica P.E.N. u izvornom je značenju: pjesnici, esejisti i novelisti. Nakon prosvjednog pisma P.E.N. Centra BiH objavljenog 9. svibnja 2020., a povodom održavanja mise u sarajevskoj katedrali 16. svibnja 2020., koja bi se (da nije restrikcijâ zbog korona virusa) inače služila na bleiburškom polju a u spomen na žrtve partizanskih odmazdi 1945. godine, dolazi do raskola u ovoj udruzi. Pismo je, naime, potpisano od jednog dijela članova P.E.N. Centra BiH, a po objavi pisma, smatrajući njegov sadržaj nadasve parolaškim, u razmaku od desetak dana P.E.N. Centar BiH iz principijelnih razloga napuštaju: Željko Ivanković, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić, Mirko Marjanović, Alen Kristić, Milo Jukić, Dragan Marijanović i Mladenko Marijanović. "Smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema
Željko Ivanković: Ideja je potekla u krugu Upravnog odbora gdje je prvo cirkularno pismo uključilo i mene, kao predsjednika Skupštine, kako je uvijek bilo s našim "službenim dopisivanjima". Dakle, stvar je ipak bila zvanična koliko god se to sad negiralo... Uzvratio sam isti tren da bih takvo što bio spreman potpisati da je pismo iznijansiranije, za što je bilo potrebno u njegovo definitivno oblikovanje uključiti i neke sadašnje nominalne katolike (fra Ivan Šarčević ili Alen Kristić) ili exkatolike (Ivan Lovrenović ili ja), a članovi su P.E.N.-a... Slično bi bilo da se govori o nekoj eminentno islamskoj (pazite, riječ je o misi!) vjerskoj manifestaciji, a da protest pišu nekvalificirani ili nedovoljno kvalificirani, a želite
6
Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže", stoji između ostalog u pismu što su ga potpisala 42 člana P.E.N.-a BiH (od njih 85 koliko ih je službeno bilo prije istupanja navedene devetorice). A među tom devetoricom su – ovdje je značajno i to reći – trojica Varešani, dvojica iz uredništva lista "Bobovac". Kao predsjednik Skupštine P.E.N. Centra BiH (do objave spornog pisma) Željko Ivanković je bio u poziciji vidjeti sadržaj pisma i ukazao je na potrebu njegove dorade i usuglašavanja, ali samodostatna "grupa članova" na to se oglušila i pismo objavila. To je pokrenulo reakcije, a o svemu je najpozvaniji govoriti upravo Ivanković te je s njime za portal dnevnik.ba (a 14 dana potom i s našim urednikom Marijanovićem) razgovarala Gloria Lujanović. Ovdje, uz dijelove njihovih istupa koji se odnose samo na P.E.N. (ostalo se može pročitati ulaskom na dnevnik.ba i na vareš online), prenosimo i isječke iz Kristićeve ostavke. što veću podršku... Jer, valjda se takvo što i piše zarad što veće podrške?! Simptomatično je bilo da među potpisnicima nema pisaca Hrvata ili vjernika katolika za koje znam. Zašto? Zar im doista treba pismo koje nisu potpisali Đikić, Ivanković, Jergović, Kordić, Lovrenović, Stojić, Petrović? I ne pitaju se zašto? Ne, nije u pitanju vulgarna podjela fašisti – antifašisti kako je stvar sugeriralo pismo, nego nešto mnogo kompleksnije o čemu smo napisali stotine stranica Lovrenović, Jergović, Mlakić, Šarčević, Kristić, ja... (govorim samo o nedavnim članovima P.E.N.-a) i gdje je misa tek manifestacija nečega, kao što je i Bleiburg samo simbol mnogo kompleksnijeg fenomena/problema. I onda pozvati kardinala da otkaže misu što je smiješno, djetinje, neozbiljno baš kao što je bilo i ono nekadašnje srpsko (uvijek parolaško!) prozivanje pape (1992.): "Papa, podnesi ostavku!" Kako je moj odgovor na to pisamce (9. svibnja) potpuno ignoriran, 11. svibnja sam, nakon što je pismo objavljeno na stranici P.E.N.-a, uputio novo i konačno (post festum!) dobio tri odgovora... Nakon svega, tri doista smiješna, neozbiljna, obranaška, premda vjerujem iskrena, dakle nelicemjerna pisma... Žurilo im se biti aktualan za Dan pobjede, a misa je tek za sedam dana? Je li tu riječ o Danu pobjede ili misi, nije, dakle, teško prosuditi. Ali zašto im se žurilo? Što mislim o svemu tome rekao sam i u svojoj kolumni u Autografu (već 13. svibnja) gdje barem donekle ukazujem na svu kompleksnost problema... I, mislio sam, evo razgolitio sam svu parolašku, jednodimenzionalnu kritiku mise. Mise? Pa misa je tek vrh ledenog brijega, manifestacija nečega što je daleko, daleko kompleksnije. I od jeftinog ustašluka, uvijek licemjernog klerikalizma i banalnog antifašizma. Pogotovu od onoga što sarajevska čaršija u svom samoljublju misli o sebi.
BROJ 306
LIPANJ 2020.
Iz ostavke Alena Kristića U činu reagiranja nisam vidio ništa problematično i bio sam spreman pristati uz njega, pitajući se, doduše, zašto smo kao P.E.N. odšutjeli toliko drugih, pa i reagiranja daleko potrebnijih pojava oko nas. No, kad sam vidio sadržaj protestnog pisma bio sam, blago rečeno, zaprepašten. To je u najboljem slučaju tek mogla biti štura skica, na kojoj je trebalo svojski poraditi da bi se na koncu dobilo protestno pismo dostojno PEN-a ili, ako hoćete, bilo kakvog i bilo čijeg javnog intelektualnog angažmana. (...)
je? Zar baš taj uvid P.E.N. BiH nije dodatno obvezivao na drugačiji diskurs u protestnom pismu, jer je to bio jedini način da ne posluži tvorcima takve atmosfere. Naprosto, takvim protestnim pismom P.E.N. BiH se utopio u općoj histeriji umjesto da je, a to mu je valjda jedna od temeljnih misija, nadiđe i drugima pomogne u tom činu rastjerivanja opojne privlačnosti logike gomile. (...) Na koncu, čitajući sve dosadašnje reakcije članova P.E.N.-a BiH i jednodimenzionalne komentare po različitim medijima, bojim se da je upravo P.E.N. BiH takvim – ponavljam krajnje uvjeren u to – plošnim, jednostranim, nedorečenim, brzopletim protestnim pismom znatno doprinio dodatnoj društvenopolitičkoj polarizaciji u BiH i po svoj prilici nepovratno izgubio vlastiti kredibilitet.
nego će ga, kako je namijenjeno nekima od nas, čitati u medijima. Ja, dakle, nisam dobio priliku ni vidjeti to pismo prije objave – iako sam na mailing listi P.E.N.-a kada se online izjašnjavamo o nekim drugim pitanjima – niti priliku očitovati se o njemu, a još manje odnosno nikako utjecati na njegovo formuliranje", rekao je Marijanović.
Iz intervjua s Marijanovićem
Mislim da P.E.N. BiH, a to znači i bilo koga tko se smatra intelektualcem, obvezuje daleko diferenciraniji govor o Bleiburgu i o diskursima izraslim iz tog složenog fenomena, kao i daleko diferenciraniji govor o glavnom nositelju antifašističkog pokreta u našoj regiji, komunističkom pokretu, od govora koji zatičemo u protestnom pismu dijela članova P.E.N. BiH. Niti je svaki antifašizam isti (Staljinov, Supekov, Lasićev ili Titov) niti je čak komunistički pokret s naših prostora u svim fazama svog razvoja bio isti; zapravo, što je bio snažniji i uvjereniji u svoju pobjedu više je eliminirao pluralizam i slobodu. (...) Zar nitko nije bio i čini mi se još uvijek nije svjestan vještačke konstruiranosti takve atmosfere za politikantske potrebe različitih aktera, počevši od prikrivanja kriminala počinjenog tijekom pandemi-
LIPANJ 2020.
"Prosvjedno pismo, u verziji objavljenoj 9. svibnja", smatra Mladenko Marijanović, "derogiralo je i ugled i autoritet P.E.N.-a u očima misleće javnosti, dok su ostavke nas koji se tih dana nismo uhvatili u 'kozaračko kolo' običnom čitatelju flash vijesti izgledale kao samo još jedan od puknutih šavova postdaytonskog društva", stoji na portalu Dnevnik.ba. "Toga se, zatim, na onoj najprizemnijoj razini, dohvate forumski hejteri i stereotipno zauzmu strane, a zlonamjerni likuju. No s takvim pismom – što je njegova najteža konzekvenca – onom dijelu javnosti s površnim razumijevanjem (a 'nabrijanim' na ovu temu) dalo se da vjeruje u podjelu unutar P.E.N.-a na one koji su 'za' i one koji su 'protiv', što mise što fašizma", kazao je Marijanović. Pismo koje je potpisalo manje od polovice članstva, a protureno je kao izraz svih članova, stilski je, smatra, bliže uratku stranačkih aparatčika i teško bi odalo da su to uopće sastavili ljudi od pera. "Od pisaca i esejista očekujete u najmanju ruku da su bolje verzirani, a želite vjerovati i da ih se ne može tek tako pridobiti za ulogu u lošoj ideološkoj predstavi. Na koncu sam svoju ostavku sveo na samo jednu rečenicu, smatrajući nevrijednim objašnjavati nekome unutar jedne intelektualne udruge da bi elementarno bilo upoznati članstvo s pismom prije
BROJ 306
Nadalje je izložio tri primjera različitih sudbina šestorice vareških fratara, a svaki će dobronamjeran i razborit čitatelj, kazao je, sam izvući zaključak o tomu ima li tu negdje famoznog fašizma koji se proteklih dana listom pripisivao svima na bilo kakav spomen mise – jer komemoracije ustvari nije ni bilo, mada se i nju, kao i revizionizam, "prišivalo" uz misu. "Dok se u prsa busaju eto i da kažemo antifašisti, zemlja gori od korupcije i nepotizma, a ni da se počeškaju iza uha recimo nekakvi antinepotisti. Pa da kažu: stani malo, čekaj, kamo to više vodi. Posvud oko nas, samo im baciti malo povoda, gorljivo će skočiti razni antidaytonci, probosanci, državotvorci i kako se sve ne deklariraju, ali nitko patriot. Ovoj zemlji nasušno trebaju patrioti koji razumiju kakvo značenje ta riječ zapravo ima. Jer, patriotske retorike ima i napretek, a gdje god je koja državna vreća oni je progrizu. Ako je to mjera patriotizma, priča o institucionalnoj BiH ima sve izglede završiti s tako nesretnim krajem kao što je i ova nova realnost u P.E.N.-u", zaključio je Mladenko Marijanović u razgovoru za Dnevnik.ba.
7
BOROVICA I DUBOŠTICA
RIZNICA BOSANSKOG KRALJEVSTVA (I) Piše Željko Ivanković I. Otkako je kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) dio vareških prostora, točnije borovički i duboštički kraj, zbog njegova rudarskog bogatstva, u jednoj svojoj povelji nazvao riznicom kraljevstva, više od 570 godina ti krajevi ne prestaju svojim rudnim bogatstvima intrigirati ljude najrazličitijih profila. I kako tada, tako i danas. Ili danas – ponovo. Ne samo zbog zlata i srebra, zbog čega su i nazvani riznicom, nego i zbog drugih dragocjenih ruda i minerala (kroma, bakra, olova, cinka, barita), a sve vrijeme postojanja osmanske vlasti ponajprije i ponajviše zbog visoko kvalitetnih ruda željeza. O čemu je riječ? I otkud baš taj prostor? Naime, geološka struka vareški kraj svrstava u geološku formaciju trijaske starosti, što je prvo razdoblje mezozoika, a započelo je prije 248 milijuna godina i trajalo oko 42 milijuna godina. Otuda, kažu geolozi, vareško područje polimetalnim rudarskim regionom čine i olovnocinkane rude te olovo, bakar i srebro. Rudonosni slojevi, koji nas ovdje naslovom određuju, identificirani su pravcem od Crne Rijeke preko Brgula, Male rijeke, Daštanskog, Veovače, Brezika, Droškovca, Smreke, Borovice pa prema Kaknju i Zenici gdje se taj pravac prekida ugljenim naslagama. Nas, ponovimo, u užem smislu, zanima kraj prozvan riznicom Kraljevstva. Upoznavati nogom te krajeve s Josipom Klarićem, Ćamilom Omerhodžićem i Mladenkom Marijanovićem značilo je dodatno širiti vidike, obogaćivati znanja, napose ona iz bogate literature, ali i ono meni uvijek važno, čak i kad to radim po ne znam koji put: geografske odnose, reljefne osobitosti, s Ćamilom spoznavati floru, toponime u mikroprostoru, priče i predaje koje uz to idu, ali i susretati nove i nerijetko veoma neobične ljude. Ovdje za nas novih predaja nema. Ovaj je, kraj, rekli bismo, dobro istražen. Ipak, nove su priče vezane uz Osredak, tj. uz Grčki kamen i Vranovac, ali i njih smo nedavno, radosni zbog otkrića, apsolvirali. Stoga u ovu priču i sažimam tri od nekoliko izleta, jer su imali isti zajednički nazivnik – nogom prehodati tu riznicu bosanskoga kraljevstva i vezati se za taj dio vareškog prostora koji koncentriram
8
Grčki kamen (pogled sa Šainovičkog kamena) oko tri temeljna imena: Borovica, Duboštica (Teopustica) i Grčki kamen (Grčica). Za prva dva toponima gotovo su svi čuli i znaju barem ono osnovno o njima, toliko da će neki ime Borovica vezati uz drvo bora, drugi uz borovnicu, a ime Duboštice uz dub, no treći toponim koji ovdje prvi put uvodimo je Grčki kamen koji nam je otkrila obitelj Matić (sad već zadnja – ili jedina povratnička obitelj – na tom prostoru) kad smo Mladenko i ja jesenas s Matom Kneževićem iz Donje Borovice bili na cjelodnevnom jesenskom izletu na Osretku. Prehodali smo ga, praktično uzduž i poprijeko, i s njegovih visova otkrivali taj dio vareških prostora. No, ime Grčkom kamenu ne odgonetnusmo. Začuđeni i samim imenom, predikacijom "grčki", Grčki kamen, a što sam već spomenuo pišući o našem izletu u Zvijezdu, spominjući ga kao Grčku stijenu, nismo prestali nagađati moguće podrijetlo njegova imena. Kamen ili stijena, narod kaže kamen, u imenovanju uvijek ovisi o perspektivi promatrača, tako da je ovdje relevantno to kako ga zovu oni koji žive na Osretku. Gdje se, dakle, taj kamen ili ta stijena nalaze kad ga već nema ni na kojoj od nama dostupnih mapa? S desne strane rijeke Bukovice, kod mjesta gdje ona ponire, uzdiže se do polovice šumovitog brda stjenovita padina BROJ 306
koju lokalno stanovništvo naziva Grčkim kamenom. Lokalitet je na mapi označen kao Grčica, a u neposrednoj blizini nalazi se zarušen niskop gdje se, navodno, nekoć vadilo srebro. Knežević je, u drugom pohodu, bio vodičem i do toga, pokazat će se, nepristupačnog i nezgodnog lokaliteta. Sâm Osredak već je ušao u našu priču o Zvjezdangradu kad smo spominjali mjesto Vranovac na Osretku koje je dobilo ime po tome jer je tu pod teretom zlata uginuo Kraljičin konj Vranac prilikom njezina bijega s Bobovca. I mi i svi naši izvori od ova tri toponima najmanje znamo o Grčkom kamenu. No, kako očito pripada tom dijelu svijeta i iznad je puta kroz kanjon rijeke Bukovice, vrijedi to zabilježiti i debelo podvući, jer već sutra možda nitko, tim više što ga karta pamti kao Grčicu, za njega neće znati i past će u zaborav. Kako, međutim, vareška općina ovih dana proširuje prodaju koncesijskog prava na istraživanje zlatonosnih vareških polja, uskoro ćemo svoje izlete morati proširiti s ove trase sjever–sjeveroistok i na istok, na Položac i Semizovu Ponikvu, jer očito je da je sve to jedan jedinstveni rudonosni areal u kojemu se nalazi i Grčki kamen, a što će onda itekako potvrditi da je tu nekoć doista bio rudokop. Jer, narodna predaja, čak i kad nije pripovjedno precizna, itekako pamti. LIPANJ 2020.
II. Povjesničar Jireček svjedočeći o Duboštici piše kako se nedaleko od današnjeg rudnika željeza Vareš, "tri milje zapadno od Olova" nalaze razvaline "stare varoši Dubovštice", koja je i prije turskog vremena mogla biti sjedištem tamošnjeg rudarstva, a spominje se i u jednoj dubrovačkoj povelji iz 1425. Drugi povjesničar, Vego, međutim, spominje Dubošticu i ranije, 1393., a kaže i da su se tu 1398. ubirale carine koje je dobivao bosanski kralj. Duboštica po Mikoljijevu mišljenju, ako je to mjesto što ga jedanput (25. siječnja 1425.) spominju dubrovački spomenici kao Teopusticu, bez značajnije je veze s rudarstvom; imala je tek mali željezni obrt sve do 1878. kad su zatečena još dva majdana. Isti Mikolji smatra netočnom i narodnu predaju da je Duboštica bila glavna rudarska varoš iz koje je tobože, poslije nastao i sâm Vareš. Naše nije da sudimo, niti smo došli išta od toga potvrditi ili demantirati. Mi smo došli hodati, gledati, naći poneki rudnik. Zato, ničim opterećeni, pri spuštanju u Dubošticu s Čedom Jurkićem iz Vijake zastanemo popiti pivo s pogledom na široku panoramu Borovičkih njiva odakle pogled pada dolinom Duboštice prema Rijeci. Gledamo netom rascvao vrijes, dok Ćamil i Klara te šumar Jurkić na horizontu identificiraju mjesta u dubini krajolika... Jurkić nam pokazuje na horizontu zaštićeno područje "naše prašume", a brat vareškog župnika, netom naišao, pravac u
kom bismo mogli naći rudnik. Mladenko sve to vrijeme te čudesne predjele, ne odolijevajući im, zahvaća moćnim fotoaparatom. Usput, pričamo o smrti nekog čovjeka. Slušam Klaru i njegovu, kao usputnu, natuknicu "februarska pobjerija" i odmah je zapisujem (treba mi za moj Rječnik na kojemu radim, evo će u kolovozu 20 godina), i premda sam odmah shvatio značenje, raspitujem se kao radoznalo dijete... Slušam mu akcentuiranje (uživam u njegovoj prozodiji), gledam mu geste, da – smrt pobjere ono što je za nju. To je kao proljetna pobjerija vojske. Novačenje. Ovdje novačenje za onaj svijet, pišem sebi na putne listiće. Vrijeme masovnijeg umiranja u veljači, vrijeme kad umiru stariji, bolesniji... Pogotovu u ovakvoj besniježnoj kasnoj zimi, nadomak proljeću. Pričam onda o Andrićevu zapisu koji je "pokupio" negdje u Bosni: Mjesec mart kupi škart... Negdje? Bit će tamo gdje je Austro-Ugarska industrijski imala snažniji utjecaj u oblikovanju jezika, premda je riječ škart talijanizam. I kako se Andrić plašio marta, martovskih ida, one su ga i bukvalno odnijele. Sudeći po ovdje spominjanim godinama izgleda da je Duboštica starija od Borovice, jer za Borovicu pouzdano znamo da se u njoj 1448. nalazio Dubrovački sud, što potvrđuje i važnost Borovice i kvalitetu borovičke rude. No, kad to za nju znamo, ona je već u visokom stadiju razvijenosti. Izdvajanje Borovice u zasebnu rudarsku općinu došlo je u vrijeme punog
feudalizma, u vrijeme najvišeg uspona bosanske države kad su Bobovac i Borovica prerasli su u viši tip, tip gradske ili varoške naseobine. Itekako je Borovica starija od ovdje spomenute godine. No, ne bavimo se time. Godine nam služe da negdje u vlastitim glavama posložimo znane nam notorne činjenice i sa žalom se "pravimo pametni" u kraju koji je bezmalo cijeli devastiran, gotovo obezljuđen. Dio puteva prema Borovici nedavno je malo upristojen, a putevi u Duboštici potpuno uništeni, na što nam se žali i stariji bračni par koji živi tu na granici ničega, zapravo na granici uspomena na vrijeme kad je tu bilo i posla i života. Eto, otuda ta tri mikroprostora, koja su ustvari jedna cjelina, jedan svijet, jedna velika slika u ovim našim pohodima. Da, pohodima, jer ih je bilo više u nekoliko različitih izleta (pa čak i opetovanih), i s različitim povodima uz punu svijest da se ne može u jednom pohodu sve obuhvatiti. Bili su oni i zarad naših druženja, ali i s planom da se svaki put nešto novo vidi, otkrije, eventualno potvrdi. Ta su naša "otkrivanja" popunjavana redom znanja iz knjiga, redom hodanja i skupljanja fizičkih iskustava, redom ugodnih druženja među se ili s ljudima koje slučajno susrećemo. Razgovorima i za mene uvijek dragocjenim slušanjem. A i zar se ono što se zvalo riznica Kraljevstva, tzv. kraljeve zemlje i može jednom i zauvijek prehodati i spoznati? (nastavit će se)
Jama-nalazište kroma u Duboštici: ispred i unutra LIPANJ 2020.
BROJ 306
9
HODOČAŠĆE VAREŠ – SINJ Našu današnju dionicu većim dijelom slijedi regionalna, jako prometna cesta. To pješačenje čini jednostavnim za snalaženje i reklo bi se laganim, ali nije tako. Ova prometnica je povremeno dosta opterećena i bučna, pa to pješačenje čini napornim i napetim. Početna točka dionice je na 760 m. Najviša je na 1.250 m, a konačna točka na 900 metara nadmorske visine. Konstantno se penjemo od Rame i tu se dosta više vode pije. Rekli smo litar na 10 km i moramo imati mjeru jer ne smijemo ostati bez vode. Pijemo toplu vodu iz hidropaka dok ne osjetimo da je Bajkoviti prizor poluotoka Šćita hladna iz spremnika, to nam je doza. Stalno smo s Darkom u kontaktu, previli su mu stopala i za njega, bez sumnje, nema hodanja u narednim danima jer ima i Trojica se Varešana odvažiše na hodočasnički put dug 237 kilometara, prateći planinske staze istegnuće nekih tetiva na stopalu. Pokui bogaze kuda se išlo u vremena stara. Bijaše to godine prošle, uoči blagdana Velike Gospe. šavam mu objasniti da se, što je moguće duže, zadrži u Rami. Da nam poveze frišKroz sedam nastavaka pratit ćemo njihovu hodnju koja teška bi, ali se uspjehom okruni. ku vodu i kremu za sunčanje i colu. Sunce Piše Velimir Gavran ta. Predlažem kavu u Prozoru i da dopuni- je nemilosrdno i na svakom pojavljivanju mo mobitele i energetske čokoladice. Vo- iza oblaka osjetimo ga na koži. Gotovo du ćemo napuniti na izlazu iz Rame jer izlazimo na prijevoj, već kilometrima V. poslije nas čeka 30 km beskrajnog Du- nema nikakvog naseljenog mjesta. Darko Remići – Rama – Šuica (60 km) vanjskog polja, gdje nemamo nikakvu i Darija se pojavljuju, dobivam veliki zaopskrbu. Sve je neobično valovito – čas se grljaj podrške, a zanesen ushićenjem naOvo je prvi dan da hodamo bez Darka. spuštamo, čas dižemo. Otvara se prizor gazio sam Darka po nozi, i opet onaj bolni Nije mogao nastaviti pješačenje, žuljevi su učinili svoje. Samo da ostane na tome; Ramskog jezera, predivno za oči. To nas uzvik. A i ja sam tad shvatio da sam malo ne daj, Bože, da se inficiraju. Ovu dionicu nekako razgaljuje i vidimo Šćit kao otočić. dezorijentiran. Znači nam to, sve je lakše s će proći autom, zna on sebi ugoditi jer će, Odlučujemo na izlazu napraviti stanku za gutljajem hladne vode, uzimam i colu. Baš poslije hitne pomoći u Prozoru, po njega doručak i dopuniti zalihe vode. Moramo kao što kažu, Coca Cola je prijatelj kada si iscrpljen; ništa ne podiže šećer tako snaždoći djevojka. Pratit će stanje svaki dan. imati kod sebe po četiri litre. Osjeti se religioznost stanovništva, svi no. Pozdravljamo se kao najrođeniji, okriPridružit će nam se kad bude sposoban za nas pozdravljaju i pitaju kako smo i oda- jepili smo se i nastavljamo dalje. pješačenje. Otvara se prostor Duvanskog polja, Ugodnije je bilo ići utroje jer vrijeme kle putujemo. Fascinira ih saznanje da već brže prolazi i kilometri se brže nižu. Za četvrti dan hodamo, to je ona dionica koju odaje strahopoštovanje jer se ravnoj cesti trenutak biram tempo pješačenja takav oni prelaze do Sinja. Žele nam sreću i nu- ne nazire kraj, a i polja su nepregledna. da idemo u paru, da se možemo u potpu- de okrepu. Slušamo predaju da su fratri Negdje uz put vidimo nekropole stećaka... Vrijeme nas ohrabruje, osjeti se da se nosti usredotočiti na današnji dan jer nas nosili u torbi Gospinu sliku kad su 1687. tijelo naviklo na ekstremne uvjete, ovo bi godine bježali iz Rame, do Sinja gdje su čeka najduža dionica od 60km. Rano smo u prvim danima bilo pogubno za nas a sliku uspjeli krišom donijeti tek 1691. napustili motel. Na ulici je još gorjela javna rasvjeta. Tek kad se razdani, za godine. Tu su je konačno postavili na oltar danas se čini podnošljivo. Nastavljamo i tako počinje povijest hodočašćenja Go- pratiti putokaze koje je u projektu međujedan sat, vidjet ćemo što nas čeka danas. narodne suradnje markirao i sam Stipe Dragan opet govori "zmija ispred", već spi Sinjskoj. smo navikli na njih, pa samo vidim vijugav obris kako se sklanja s puta u neko U SPOMEN granje. Fotografiram izlaske i zalaske sunca. Veselim se tom trenutku. Pogledao Marinki Medenčić rođ. Klarić, ujni mojoj sam na sat: sunce će se na ovoj lokaciji Na početku i na kraju svoje knjige "Biti kršćanin" progonjeni katolički teolog pojaviti u sedam sati i sedam minuta. Hans Küng postavlja posve izravno pitanje: "Zašto bi trebalo biti kršćanin?" i isto Potpuno se razdanilo. Na nebu je bio tako izravno odgovara: "Da bi se uistinu bilo čovjek!" samo pokoji mali oblačić. Bilo je jako Ako sam dobro razumjela, onda za to imam primjer ujninog brata Marcela. ugodno, svježe i mogli smo očekivati lijep Vidio je sasvim jasno – očima, razumom i savješću – da mu sestra Marinka nije i ugodan dan za pješačenje. dobro. Ne mjerivši koliko to iznosi, ne pitajući što li će se, kako li će se, dokle li će Nazire se Prozor, taj grad koji prvi put se..., potpuno svjestan da je ne može ostaviti samu donio je odluku! Odveo ju je s pohodim, a o njemu znam samo iz školPogari, sebi, na Stricu. Odlučio i tri posla odradio odjednom: sebi podigao skih udžbenika. Nekako jedva držim temzadužbinu, sestri pokazao što ti je brat, a nama pojasnio što po njemu znači biti po s Draganom, a i čekamo potvrdu od kršćanin. Biti kršćanin nije titula, to je povlastica. Darka da vidimo kad će ga voziti u hitnu. Ivana M. Slugić Danas je taj dan, dan našega finalnog ispi-
Putevima predaka
10
BROJ 306
LIPANJ 2020.
Božić. Put je kamenit i na mjestima popločan pa pazimo gdje stajemo, ali ne vidimo zmije. Sve je omeđeno suhozidom uz rub ceste. Hodamo njime, mislim o neimarima koji su ga uklesali u Duvanjsko polje i o tome da je stoljećima poslije još upotrebljiv za hodanje. Već se s Kupresa javlja grmljavina, a mi smo na zadnjih 20 km; ako požurimo ovaj kamen će ostaviti trag na nogama, ako pak usporimo za posljedicu bi nas moglo uhvatiti nevrijeme jer nigdje se ne bismo mogli skloniti prije krajnjeg odredišta Šuice. Nekako cijeli dan imamo sreću. Iznad Rame se ponekad skupilo par oblaka da makar i privremeno zaklone sunce, onda je preko Duvanjskog polja pokatkad zapuhao lagani sjeverac, a evo na kraju dana od Kupresa se oblaci baš gomilaju, vrijeme nas upozorava. Ali brže se ne može. Preko polja se, starim kamenim putevima, odvajamo desno prema Šuici i vidimo da ponovo izlazimo na javni put. Ali Šuica je u očima daleko iako je vidimo na
Oteglo se polje Duvanjsko obzorju dana. Hvata nas i noć, pa koristimo čeone lampe. I reflektirajuće oznake na majicama, da budemo vidljivi na prometnoj cesti. Osjeti se utjecaj hoda dugog 60 km, samo hodamo rubom ceste bez viška riječi. Ulazimo u naseljena mjesta do Šuice i grupa nas mladića poziva: "Ajde, pivo, ajde". Takav je običaj, da se svrati putnika namjernika. Ma koliko željeli stati i popiti ga, tijelo nas tjera ka
ciljnom odredištu. Zahvaljujemo im i jedva objašnjavamo da je puno kilometara iza nas, da smo željni samo tuša i sobe. Uspjeli smo – velim Draganu – pričat će tko preživi... kako je on govorio cijelim putem. (U idućem broju: Peti dan hoda, Šuica – Livno – Kamešnica-Prolog, dionica 34 km)
IZ DIJAKOVE RIZNICE
B
ili smo sitni činovnici Mira Čelebina i ja. Ona se nešto sa mnom ponosila i govorila: tvoj će zadnji počinak biti na Mirogoju. Glumio sam gradskog pjesnika komu su se poradi toga rugali. Činovnik je činovnik i najsitniji netko, a pjesnik...? Što je njegova mati Bogu zgriješila. Rugali su mi se i dobrohotni. Iako sitan činovnik bio sam solidno pozicioniran i svi su se čudili – što mi to treba. To s pjesnikovanjem. A istini na volju ja još nisam ni počeo pisati pjesme. Što je i meni bilo apsurdno. Onda se dogodilo slučajno. Radio Zagreb je raspisao natječaj za kratku priču. Za tu sam prigodu sastavio jednu priču, poslao je na natječaj i dobio prvu nagradu. Nagrada je bila novčana i solidna. Za dvoje štedne postole. Tadanji vlastodršci, iako diktatori, dobro su plaćali kulturne djelatnike dok ne zabrljaju. Priča nije prošla gluho. Razmatrana je na Komitetu i više nisam morao glumiti pjesnika da bi me izvrgavali šprdnji. Kamo mi pjesme – više nitko nije pitao. Lokalni list je kontra mojoj priči objavio poveću kozeriju na drugoj stranici i na tomu se, sreća, sve svršilo. Izuzev... što o mom činovničkom napredovanju više nije bilo ni govora. Glede pretkazanja Mire Čelebine, ono se djelomično ispunilo. Puno godina kasnije u Zagrebu počeli su objavljivati moje književne uratke. Na pokop na Mirogoju LIPANJ 2020.
Što je mislila Mira Piše Tvrtko Gavran nisam ni pomišljao. Rodica Mira se udala u 40-oj, rodila zdravu kćerku u 42-oj i izgubila je u prometnoj nesreći u svojoj dobi od 62 godine. Ni na kraj joj pameti nije bilo pokopati je na Mirogoju. A puno je nas iz "malog mista" sanjalo Zagreb. To je bio naš stožer iz snova. Nekima se taj san i ostvario. Svejedno jesu li postali vozači tramvaja ili knjigovođe. Bome, neki i profesori. Jedan i akademik. Prvotno sam u ovoj priči htio nešto o dobroti i humanosti građana BiH, ali me nešto nekom čudnom magijom ponese u Zagreb. Kako zalutah u Zagreb-san, tako se i vratih u BiH, moj tvrdi zavičaj. Jedna se nemala družina građana BiH ubi faleći naše ljudstvo, dobrotu i humanost. Ne znam potvrđuje li to ili pobija podatak mjerodavnog povjerenstva da je u
zadnjem ratu u BiH palo svega 100 tisuća žrtava. Jednima se ta brojka činila mala, pa su je čak do pet puta uvećavali. Drugi umanjivali, ma je mjerodavno mjerodavno k'o sirotinjska sreća. Meni je, pače, ta brojka ogromna i sramotna. Tko to počini tolike žrtve kod tolike dobrote dobrih Bošnjana. Đe biše braniti jedni druge ako ih pobiše sa strane, a ako ih sami pobiše, đe im bi ljudstvo i dobrota. Htio sam reći: ako se sami poubijaše. I ako su živi ti što ih poubijaše kako ih nije stid. A kako se oni drugi ne boje tolike dobrote...? Svima svaka čast. Falio se ne bih. Moglo je biti i više od 100 tisuća žrtava, cca. Sad se jedino pitam što li je mislila moja dobra i draga rodica Mira kad je pretkazivala moj pokop na Mirogoju: da ću biti toliko zaslužan ili da će u BiH ponestati mjesta?
POSLJEDNJI POZDRAV ZVONKI PETROVIĆU (1949. – 2020.) Osipamo se, ali mi koji smo ostali čuvat ćemo najljepša sjećanja i uspomene na vrijeme provedeno s tobom. Počivaj u miru! Tvoji: sestre i braća s obiteljima BROJ 306
11
IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
U dubokoj boli i tužnim srcem javljamo da je zauvijek svoje oči sklopila naša draga
dragom
ČEDI JAZIĆU (22.II.1945. – 18.V.2020.) Sjećanje na tebe ostat će vječno. Počivao u miru! Tvoji najmiliji
POSLJEDNJI POZDRAV Dana 29. svibnja u 86. godini života preminula je naša draga
MARICA DUSPER
ANA GRABOVAC rođ. Udundžić
(13.I.1952. – 10.V.2020.) Uvijek si s nama, u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Hvala rodbini, prijateljima i svim poznanicima koji su bili uz nas u najbolnijim trenucima i uputili nam riječi utjehe i sućuti. Tvoje sestre: Ljubica i Blaženka
(1934. – 2020.) Ostaje živjeti u našim srcima i mislima. Hvala svima koji su bili uz nas u teškim trenucima. Počivala u miru! Sinovi Goran, Mijo i Vjekoslav, sestra Jelena, nevjeste Svjetlana i Nevenka, unučad Marko, Matea, Anja, Luka i Antea, obitelji Grabovac, Udundžić, Miočević, Božić, Sprečkić, Matić, Milošević, Radoš
POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV BOŽIDAR ROCHMES
S velikom tugom i bolom javljamo rodbini, prijateljima i znancima da je naš dragi
BOŽIDAR ROCHMES (1955. – 2020.) preminuo u Nizozemskoj dana 26. svibnja, gdje je i ispraćen na vječni počinak 2. lipnja 2020. Počivao u miru! Supruga Mladenka, sin Alexander s prijateljicom Jess, brat Leon i nevjesta Barbara, bratić Perica sa suprugom Vjeranom i djecom, bratić Igor sa suprugom Vivian i djecom, porodica Jakšić i ostala rodbina
SJEĆANJE
(1955. – 2020.) Dragi naš Toza, tvoj prerani odlazak ostavio je tugu u našim srcima. Nedostajat će nam tvoj dragi lik, optimizam, tvoj humor i prijateljstvo. Sva naša buduća druženja bez tebe neće biti ista. Neka ti je laka zemlja! Tvoji prijatelji: Gordan, Zdravko, Stela, Mišo, Malda, Dina i Smiljka
TUŽNO SJEĆANJE (4.VI.2001. – 4.VI.2020.) Dana 4. lipnja navršilo se 19 godina otkako s nama nije naša draga
na našeg dragog
RATIMIRA JARČEVIĆA (1944. – 2005.)
RUŽA PARIĆ
S ljubavlju, tvoji najmiliji: Draženka, Vjerana, Renata, Michael, Elena, Nikka, Slavenko i Saša
Draga naša, u tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Počivala u miru! Tvoji: suprug August i djeca s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
U SJEĆANJE
(7.VI.2012. – 7.VI.2020.) Dana 7. lipnja navršilo se osam godina od smrti naše drage majke
na voljenog supruga, oca, djeda i punca
RUŽE PETROVIĆ Ostaješ živjeti u našim srcima, mislima i snovima. Počivala u miru Božjem! Tvoja djeca: Ivica, Željka, Anto i Jelena
Tvoje: Anđa, Žana, Dubravka, unučad i zetovi
SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
(7.VI.2017. – 7.VI.2020.)
(11.VI.1999. – 11.VI.2020.) Dana 11. lipnja navršila se 21 godina otkako nije s nama naša draga
RAFO BARIŠIĆ Tri su godine kako nisi s nama, uspomena na tebe živi vječno u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoja djeca
12
FRANJU JOZELJIĆA (7.VI.2012. – 7.VI.2020.) "Pročeprkaš li prostore, iskopaćeš me iz vjetra. Ima me u vodi. U kamenju. U svakom sutonu i zori." (M. Antić)
BLAŽENKA ANTIĆ Uspomena na tebe ostaje vječno u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Darko s obitelji
BROJ 306
LIPANJ 2020.
U SPOMEN
IN MEMORIAM
(12.VI.2010. – 12.VI.2020.)
Dana 13. 6. 2020. navršavaju se tri godine otkako nas napusti
JELENA MALBAŠIĆ Kažu, u oblacima žive samo neostvareni snovi. Ali griješe! Tu zapravo borave naši voljeni s kojima se nismo imali vremena ni oprostiti, ni vidjeti. Oni koji će biti vječno u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!
LJUBO KASAPOVIĆ (13.VI.1954. – 13.VI.2017.) Čovjek ne umire smrću, umire onda kada ga zaborave, ali ti ćeš živjeti dok žive oni koji te vole. Volimo te.
Tvoje kćerke, zetovi, unučad i praunuk
Tvoji: Dada i Damir
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
Dana 14. lipnja navršavaju se četiri godine od smrti našeg dragog oca, punca i djeda
MATE RODIĆA (1928. – 2016.) S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo te u našim srcima. Počivao u miru Božjem!
BRANO DUSPER (13.VI.2015. - 13.VI.2020.)
Kćerka Kornelija, zet Pero, unuke Bisera i Jelica
Zajdi, zajdi, jasno sonce, Zajdi, pomrači se, I ti, jasna le mesečino, Begaj, udavi se.
TUŽNO SJEĆANJE (18.VI.2011. – 18.VI.2020.) Dana 18. lipnja navršit će se devet godina od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda i punca
VASE JOTIĆA Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam pružao. Počivaj u miru!
Crnej goro, crnej sestro, Dvajca da crnejme, Ti za tvojte lisja le, goro, Jas za mojta mladost.
Tvoji: supruga Zrinka, kći Sanja, unučad Barbara i Nino, zet Marijano
Tvojte lisja, goro sestro, Pak ke ti se vratat, Mojta mladost, goro le, sestro,
SJEĆANJE (21.VI.2019. – 21.VI.2020.) Navršila se godina dana otkako nije s nama naš
nema da se vrati.
BOŽO VIDOVIĆ Sjećanje na tebe ostaje živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru!
(A. Sarievski) Bruno i Boris
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
IVO GRGIĆ
(23.VI.2019. – 23.VI.2020.) Na moga druga i prijatelja od djetinjstva pa do smrti
(22.VI.2018. – 22.VI.2020.) Uvijek si uz mene, u mojoj duši, u srcu, u životu... Boli, sve boli, niti jedno vrijeme neće nikada izliječiti moje rane! Vječno ću te voljeti samo. Tvoja Sakiba
MARIJANA ŠIMIĆA Marijane, godina prođe, a zaborav nikada od onih koji su te poznavali, posjećivali i s tobom se družili. Otišao si rano na odmaranje. Leon Pavlović
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
DARIO DODIK
SLAVKO DUŽNOVIĆ
(1964. – 2015.)
(1924. – 2014.)
ZDRAVKO DODIK
ANA DUŽNOVIĆ
(1938. – 2010.)
(1934. – 2015.)
Vrijeme prolazi, ali tuga ostaje. Uvijek ćemo vas se sjećati s ljubavlju i poštovanjem. Počivali u miru Božjem! Majka i supruga Božana, Mario, Aljoša, Roman, Mateo i Manuela
LIPANJ 2020.
Tvoji najmiliji
BROJ 306
Tužni smo što vas nema, ali ćemo se uvijek sjećati. Počivajte u miru Božjem! Boško, Monika, Dragica, Gordana, unučad i praunučad
13
PRIJE 50 GODINA
U
vareškom listu Kolektiv iz travnja 1985., objavljeno je prisjećanje na posjet gradu Bobovcu koji se dogodio u lipnju 1970., a uvaženi gost bio je bosanskohercegovački nobelovac Ivo Andrić. U njegovu društvu bili su Rodoljub Čolaković (jedan od osnivača i urednika lista Oslobođenje, jedno vrijeme premijer BiH i autor pet djela Zapisi iz oslobodilačkog rata iz 1955.), te Pavao Anđelić (svojedobno kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu i arheolog koji je vodio istraživanja na Bobovcu od 1959. do 1967., obnovio mauzolej Kotromanića, a kompletne nalaze objavio u doktorskoj disertaciji Bobovac i Kraljeva Sutjeska). Čast da se uz njih nađu kao domaćini imali su predsjednik Skupštine opštine Vareš Marko Grabovac i potpredsjednik Osman Zubača, te Branko Mandić kao fotograf. Tako je i nastala ova fotografija, po našoj prosudbi snimljena na lako pristupačnoj litici s koje se otvara pogled prema platou Crkvice, mauzoleju i u pozadini kraljevskom dvoru. U zapisu iz Kolektiva svjedoči se kako je to bio "izuzetan događaj, istina protekao je u zatvorenom krugu, tiho, nenajavljeno. Ali takav je bio i
Ivo Andrić na Bobovcu gradu nobelovac Ivo Andrić, malo je govorio, interesujući se prije svega za kulturnoistorijsku baštinu vareške okoline". Posjet je počeo kavom i dobrodošlicom u zgradi vareške općine i zatim su osigurana, kako se navodi, dvoja teretna kola budući da je cesta za Dragoviće prosječena tek godinu ranije, dakle 1969.
Stanka za doručak upriličena je na usputnom Mrestilištu, a za delegaciju je domaće specijalitete (uštipke, kajmak, sir i naravno – pastrvu iz Bukovice) spravila kuharica Marica Turbić. Spominje se i da je jutro bilo maglovito nakon kišne noći te da je pješačka staza do Bobovca bila toliko blatnjava da su za nobelovca i pratnju osigurane rudarske čizme. Fotografija s novinskim potpisom ne može se nažalost učiniti boljom i šteta je što ne postoji sačuvan original. Tako da je ovo jedina uspomena iz lipnja te 1970. A kako Bobovac izgleda 50 godina kasnije, na to pitanje odgovara najnovija fotografija s lokaliteta. U kadru je otprilike ono što je svojedobno, s mjesta na kome je delegacija snimljena, gledao i Ivo Andrić. Za ovu priliku može se, kao svečanu digresiju dodati, da je na kapeli konačno promijenjen krov, za koji je inicijalna sredstva osigurala udruga "Kraljevski grad Bobovac" prije više od deset godina. R. R.
Pisma čitatelja Mala dopuna vezano za tekst objavljen u prošlom broju na stranicama 12-15 stigla nam je od redovne čitateljice Valentine Malbašić i glasi ovako: Moj prijatelj pokojni don Marijan Kopić je ispred Vrhbosanske nadbiskupije obišao grobove fratara u Odžaku i utvrdio da su stara obilježja uništena zubom vremena te su odlučili da ih treba zamijeniti. Zato je došao u Vareš da pronađe rodbinu ubijenih fratara i obrati se majstoru Ravliji da se izlije novi križ koji će biti istovjetan prijašnjem. U kolovozu 2010. s rođakama pokojnih fratara, gđom Marijom Stjepanović i pokojnom Lenom Mutić, otišao je u Odžak i postavio križ. Ujedno je odana počast i tako se nastavio čuvati spomen na ubijene vareške fratre, pa neka i to ostane zabilježeno.
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 14
BROJ 306
POSEBNO U PONUDI: RECENTNA IZDANJA VAREŠKIH AUTORA! LIPANJ 2020.
IZ STARIH ALBUMA
Sjećanje na Potoke Davor Vagner, sin Lucije rođ. Petrović poslao nam je ove fotografije. U kući u Potocima na broju 48, pred kojom on pozira kao dječačić mjeseca svibnja 1964., rođena je njegova majka 1929. Nama je ovo vrijedno svjedočanstvo stare gradnje, a sentimentalnu vrijednost imat će i druga fotografija za sve one koji na njoj prepoznaju svoj (barem) krov, a i svoje nekadašnje susjedstvo. Snimljena je iz suprotne perspektive, na njoj je u sredini opet kuća s brojem 48, a staza bi, kako po svome sjećanju svjedoči Vagner, trebala voditi na potočko groblje Kicelj.
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
LIPANJ 2020.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 306
15
DAROVI MAJKE PRIRODE
Priredili: J. Klarić & M. Marijanović
ZOBIKA kao hrana i lijek Zobika ili bazga, na latinskom sambucus nigra, lagano je prozračno drvo – grm koji raste i cvjeta ovih dana svuda oko nas (a u našem gorju tek će cvasti), i to obično na zapušćanom zemljištu ili bunjišću. Jedne prilike, sjećam se, Mijo Penta s Višnjića molio se Bogu da mu dâ križ od zobikina drveta, što nije bez smisla jer kad se zobikino stablo suvne, lagano je kao od kartona. A zova se (ili bazga) zobikom zove samo u našem kraju – i u sutješkom, dodao je jednom prilikom dr. fra Stjepan Duvnjak. Nas s dvije strane Bobovca grada eto i ta jezična posebnost veže. Tako dolazimo i do moje slabosti – jačanja vareške turističke ponude. Ponuda nekog kraja nisu samo prirodne ljepote i kulturno-povijesni spomenici, nego i gastronomija, tj. ponuda domaćih jela i pića, kao i običajâ ljudi koji na određenom području obitavaju. U turizmu, po povratku s putovanja, ne može se sa sobom ponijeti ni more ni planinu, ali opipljiva uspomena ili neka sitnica iz mjesta gdje se boravilo, bila jestiva ili samo za gledanje, čuva se i podsjeća. Pa kad već spominjemo jestive "stvari" odmah se pomisli na neku mesnu ponudu, smazanu tamo gdje se bilo, dok se biljni pripravci obično ponesu za naknadnog gušta ili ako su ljekoviti pa zatrebaju. Zobika je od tih biljaka koje, pored očaravajućeg mirisa što je ispunjavao naše stare sobe u kojima je danas većinom propuh, sadrže i značajna ljekovita svojstva. Pa tko je ovih dana nakon korone prispio u Vareš nabrati koji cvijet može ga sušiti i, kad nas ljeto maši, svariti u čaju, ukoliko ga nije namijenio potrošiti "u zeleni", u osvježavajućem soku za ljetne dane. Ljetu se još nadamo, jer zasad su samo ove kiše, a sunca nam u ovim stručcima zobike – ostalo od lani.