LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XXVI. • BROJ 302 • VELJAČA 2020. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
ISSN 1512-813X
9 771 512 81 300 6
UVODNIK
N
a svoj put oko svijeta krenuo je s pijace u kineskom gradu Wuhanu, poznate po zabranjenoj trgovini divljim životinjama kao što su zmije, slijepi miševi, rakuni, bodljikava prasad, a koje se ondje prodaju kao hrana. Corona virus je ono što inače volimo gledati u blockbusterima. Normalni filmski scenariji kome su još danas zanimljivi, privlačnija je gledatelju pošast koja planetarno sije paniku i ugrožava ljudsku vrstu. Ali ova se radnja ne događa u kinu, nego prema istinitoj priči iz Kine. Do današnjeg dana, sa zaključenjem ovog našeg broja, corona virus je uzeo 909 žrtava. Bilo je isprva kao u filmu: u blokadi i karantenu višemilijunski gradovi. Nama to super bilo gledati u dnevniku. Pa onda par nezaboravnih scena: Kinez s maskom na licu, za zaštitu od zaraze, stoji na ulici s nekom vrećicom u ruci i istom ga vidiš kako pada kao svijeća na nos, ni ruke ne uspje staviti pred sebe da ublaži pad, srušio se kao spomenik. To je bila snimka koja se pojavila s prvim vijestima koje su došle do naših večernjih dnevnika i željelo se gledatelju reći kako taj virus doslovce čovjeka pokosi. No, racionalan čovjek imao bi par potpitanja: kako je snimatelj znao da je čovjek, koji stoji normalno kraj ceste, toliko pred smrt pa da uključi snimanje i kako je snimatelj znao da je onaj koji pade žrtva virusa, a ne, možda, nekog udara. Druga nadrealna scena: počinje se u tom Wuhanu graditi bolnica s rokom izgradnje od pet dana da se hospitaliziraju zaraženi coronom. Na platou veličine nogometnog terena snimka je prikazala 33 rovokopača kako se vrte nekud oko sebe s onim grabilicama, tlo oko njih sasvim ravno i nitko u tu šumu bagera ne može ući, niti s građevinskim kolicima kamoli s kamionom. Bolnica jest građena i sagrađena, ali s probijenim rokom; trebalo je Kinezima za to punih osam dana, u nas se u Bosni za toliko vremena šupa digne pod krov. Tako da nas nisu uspjeli fascinirati s time, no jesu svakako s toli-
IZME\U DVA BROJA kom koncentracijom bagera koji se na miljču sudaraju. U Bosni i Hercegovini za to je vrijeme, dakle u proteklih mjesec dana, od virusa svinjske gripe umrlo devet osoba, ali trenutno je javnosti ipak zabavniji corona virus. U međuvremenu se odigrao i Brexit. Britanske zastave skinute su sa zgrada Europske unije, a britanski zastupnici povukli su se iz Europskog parlamenta. Unija je imenovala novog veleposlanika u Londonu i Veliku Britaniju odsad svrstava u kategoriju tzv. trećih zemalja. To je prvi put, nakon 47 godina, da se jedna članica "razvodi" od Europske unije. Budući da je kod nas u BiH stanje veoma harmonično i zemlja nema problema s Europskom unijom, jer tamo nikada nije bila niti će ovim tempom do polovice ovog stoljeća tamo uopće prići, Bosanci i Hercegovci ne beru takvih briga i radije su, nakon još jednog dosadnog dana na poslu u državnim institucijama, u dugim i dosadnim večerima sapuničari, to jest ljubitelji televizijskih serija. Ako nedostaje sultan Sulejman i spletkarenje po istanbulskoj palači, daj što daš pa je protekli period obilježilo praćenje tzv. Megzita. Eto nekakav britanski princ Harry i bivša američka glumica, vojvotkinja Meghan odlučili napustiti kraljevsku obitelj i privilegije te se preseliti u Kanadu. Što je
IZ ŽUPNIH MATICA VAREŠ
VIJAKA
Umrli: Borka Dodik rođ. Franjkić (1941.), Krešimir Grgić (1935.), Zdravko Milićević (1941.), Josip Žižak (1955.), Milan Veseličić (1947.), Manda Munđer rođ. Piljić (1930.). Umrli: Pero Filipović (1950.), Jelena Peštić rođ. Lekić (1940.).
Fotografija na naslovnici: M. Marijanović
2
BROJ 302
svakako važna tema, vrijedna da bh. forumaši zakrve i oko tog para. Uskoro će u Bosni i Hercegovini započeti i natpljuvavanje, budući se najesen trebaju održati lokalni izbori. Govorit će se o tome kako su za sve krivi oni drugi, hvala Bogu na njima i dobro je da postoje samo zato da se ima na koga svaljivati. Bosancu i Hercegovcu inače je svatko drugi kriv. On bi navodno htio bolji život, ali da to njega ne kači ni na koji način i da se on sam ne mijenja. Što znači: tko radi u nekoj javnoj službi želio bi da se uvede i treća kava na poslu, da ne bude samo jutarnja i popodnevna; gadno je ostalo vrijeme izdržati surfajući i dopisujući se po chatovima i društvenim mrežama. Tko je u sukobu interesa htio bi da u njemu i ostane, pa da se taj sukob po mogućnosti i udupla. Tko recimo stanuje uz rijeku ne bi podnio da mu sad netko zabrani bacati u nju sav kućni otpad i silne plastične vrećice koje se, kad vodostaj opadne, vijore na drveću... To su stvari u koje Bosancu i Hercegovcu nemoj dirati. Vareš koncem siječnja i početkom veljače? Bez događanja bilo koje vrste, pa ni ona subota u kojoj čovjek izađe na pijacu više nije vrijedna obuvanja cipela, prepolovila se pijaca. A opet kad se pomisli na taj Wuhan gdje je pijaca suspendirana skroz mogao bi čovjek ipak biti zadovoljan, samo kad ga ne bi mučile tuđe brige. Rijetko je viđen takav altruizam koji čovjeku u BiH oduzima toliko vremena i pojede mu živaca, ma "kišu božju"... Donosimo u ovom broju malo statističkih pokazatelja, i u narednom ćemo, da se pokaže cvat i prosperitet i kako matematički stojimo. Prenosimo i zanimljive pokazatelje koji bi trebali upuhati optimizma jer Vareš je prema svim najavama golden city. Ako će se ikome ovo i iduće desetljeće pozlatiti, nama će. U prosjeku će se preko stotinu milijuna dolara godišnjeg prihoda ostvarivati. No, nemojte krivo razumjeti: ne u Varešu, nego na Varešu.
POTPORA LISTU "BOBOVAC" Stjepan Milićević, Nizozemska – 37 KM.
Hvala lijepa! VELJAČA 2020.
VIJESTI
Sjednica Općinskog vijeća Dana 30. siječnja 2020. godine održana je 34. sjednica Općinskog vijeća Vareš s 11 točaka dnevnoga reda. Općinski načelnik Zdravko Marošević nije ovoga puta imao potrebu informirati vijećnike i javnost budući da, kako je rekao, nije bilo osobitih događanja i aktivnosti između dvije sjednice. U vijećničkim pitanjima potencirane su vječito iste zimske aktualnosti. Prva je polovica ovoga godišnjeg doba, ili barem je tako bilo do održavanja sjednice, protekla s blagim snježnim padavinama koje su grad u nekoliko navrata tek zabijelile. U visinskim područjima, naravno, slika je malo drugačija i dosad se naslagalo 20-30 cm snijega koji izvan dohvata sunca ne kopni, ali sve je to bilo lako održavati i troškovi grtanja snijega nisu se značajnije popeli. U gradu se, međutim, smjenjuju sunčani dani i mrzle noći pa je posipanje kolnika rijetko koju noć izostalo, što je dovelo do toga da se već dosad na ulicama nakupilo prilično šljake i šodera. Treba samo pomisliti gdje je početak travnja dokad se, prema ranijoj praksi, neće poduzeti ništa po pitanju uklanjanja tog otpadnog materijala. Iz godine u godinu i već iz desetljeća u desetljeće dodijali smo i sami sebi ističući da to ne može biti normalna stvar u jednom gradu, ako ga se hoće tako zvati. I po isticanju dvojbenosti samog posipanja gradskih prometnica tucanikom, jer otuca i oštećuje lak na vozilima, također bi nam papagaji pozavidjeli. Prijedloga i mjera da se to promijeni nema. Vijećnici su i sami stali na konstatacijama da je to tako kako jest i uz to prilagali pojedinačnih primjedaba s terena, ovisno iz kojeg sela tko dolazi pa poznaje situaciju. Načelnik je kazao da se potrošilo papira i telefona na pokušaje da se nadležnima u Kantonu objasni kako je Vareš klimatski specifično mjesto u odnosu na druge općine Kantona i da je slična situacija zimi jedino s druge strane Zvijezde u susjednom Olovu. No to, kako je rečeno, dosad nije ozbiljno shvaćeno pa je Vijeće na kraju odlučilo oglasiti se barem zaključkom, koji će biti pismeno upućen resornom kantonalnom ministarstvu i Direkciji za ceste, s porukom da građani Vareša nisu zadovoljni čišćenjem i da se to poboljša. Premda svi znaju, to je samo još nekoliko stranica papira uludo bačenog. Kad je riječ o ulicama što su u odgovornosti Javnoga komunalnog poduzeća ni tu nije bilo pohvala; prigovori su došli, što usmeni što pismeni, s Pruge kao najduže ulice na padinskom dijelu, sa Selišta isto tako – a zna se gdje je na njemu crna točka, sa Zarudja također, gdje su nanizana obiteljska gospodarstva. S druge strane i JKP ima svoje prigovore na vlasnike vozila kojima nikako ne može sinuti ideja da ostave prostora za čišćenje pogotovu kad započnu padavine i kad se zna da bi ujutro trebao proći stroj. Ni na tom planu otkako je ovog poslijeratnog sistema i organizacije života u gradu, znači četvrt stoljeća, nije se desilo nikakvo prosvjetljenje. To se ne uspijeva uredovati ni u sporednoj gradskoj ulici Put mira. To se ne uspijeva ni s onim vozilima (obično nekim starim) koja vlasnici ostave na najfrekventnija parkirna mjesta usred grada i tu ih zaborave danima ili mjesecima. Na ovoj sjednici razmatrano je i izvješće Policijske stanice Vareš za 2019. godinu. Pokazatelji govore da je Vareš bio i ostao mirno mjesto s niskom stopom kriminaliteta te se policija s njim u gradu uspješno nosi, no rubna područja su i dalje ranjiva gdje
operiraju kradljivci kojima je potom lako umaći natrag u susjedne općine iz kojih dolaze. Udaljenost do granica općine zna biti i preko 20 kilometara, ceste u pravilu loše, pa uz nedostatak policajaca i veliku površinu koju treba pokrivati sve skupa to nije laka zadaća, ali i u tim krajevima situacija je uglavnom pod kontrolom. Netko od vijećnika zapazio je jedan drugi pokazatelj, i nije to samo brojka: bila su dva samoubojstva na području grada u prošloj godini. Inače, Policijska stanica Vareš od strane je MUP-a Zeničko-dobojskog kantona dobila nedavno novo vozilo, marke Mazda, čime je stanje opremljenosti poboljšano, ali i kadrovskih će pojačanja trebati jer se primiče vrijeme odlaska u mirovinu nekoliko djelatnika, kazao je Meho Bajrić, načelnik Policijske uprave V. Bilo je na sjednici govora i o azilu za pse o kojemu skrbi udruga "Žućo" i radi dobar posao, jer na ulicama se slika promijenila, međutim javlja se problem s ilegalnim ubacivanjem pasa lutalica s područja općine Breza u Dabravine, otkud je skrenuta pažnja na tu pojavu i apostrofirana je potreba još većeg angažiranja i građana i policije u smislu da se tu 'dobrosusjedsku' gestu pokuša onemogućiti.
otvorite vaše oči VELJAČA 2020.
BREZA, Bosanska 12 0387 (0)62 588 141 BROJ 302
3
BRUTALNA STATISTIKA
Gdje smo i kud idemo (I) Piše Vladimir Ruf
Č
etvrt ćemo stoljeća od kraja posljednjeg rata obilježiti koncem ove godine. Daytonski sporazum, kakav god bio, donio je tada željno iščekivani mir, ali je njegovim konačnim parafiranjem nakaradno ustrojena današnja Bosna i Hercegovina. Iako se na iole ozbiljnu implementaciju Daytona čekalo nekoliko (presudnih) godina, čega se Varešani još uvijek vrlo dobro sjećaju (npr. marifetluka samozvanog "Ratnog predsjedništva" i nekooperativnosti prema međunarodnoj zajednici koja će za posljedicu Varešu uskratiti milijune donatorskih sredstava, opstruiranja povrata privatne imovine, kršenja slobode kretanja, itd.), on je na koncu proveden u nužnoj mjeri te su se stekli kakvi-takvi uvjeti za povratak izbjeglog stanovništva i pokušaj oporavka u svim društvenim sferama, posebice u demografiji – budući da je Vareš kobne 1993. ostao bez dvije od tri etnije koje su oduvijek činile više od polovice vareškog stanovništva. Sve to, naravno, uz uspostavu parlamentarne demokracije i izbore s preferencijalnim biranjem, ali... pljačkaška je privatizacija zadala smrtni udarac! To je točka s koje povratka, barem u Varešu, više nije moglo biti. Sada, kad na vidjelo izađoše podaci Federalnoga zavoda za statistiku o demografiji i stanju gospodarstva, izazvali su alarm, ali čini se samo u medijima... Njima ćemo se baviti u par nastavaka; prvo sagledati ukupni bh. kontekst, a napose vidjeti kako stoji naš Vareš. Prvi veliki poslijeratni iseljenički val iz BiH dogodio se mahom kod nositelja hrvatskoga državljanstva, kojima je migriranje u zemlje Europske unije olakšano već 2013. stupanjem Hrvatske u EU. Iako se, više s radošću nego sa zabrinutošću, smatralo da to odlaze Hrvati, kojih je u BiH ionako najmanje (oko 8 posto, uglavnom u njihovim 'rezervatima') a po procjeni, 90% njih ima hrvatske putovnice, ispostavilo se da to nije točno.
Interesantna informacija koja će to demantirati došla je iz hrvatske obavještajne službe – da u BiH živi oko milijun nositelja hrvatskoga državljanstva, što znači da su i pripadnici drugih naroda u BiH rado uzimali hrvatske putovnice i domovnice. I tu stvar postaje zanimljiva. Prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, pružio je ruku stanovništvu Bosanske Krajine ili tzv. Turske Hrvatske, gdje se mnogo ljudi izjasnilo Hrvatima islamske vjeroispovijesti, jer su, jednostavno, prije bili upućeni na Hrvatsku zbog svoga zemljopisnog položaja. A i po napucima političkih vođa poput, primjerice, Fikreta Abdića, popularnog Babe, koji je svojevoljno otišao u Hrvatsku da mu se sudi i bude presuđeno. Ostarjeli Abdić, koji kod pola stanovnika svoje Velike Kladuše i dalje uživa status božanstva, poslije deset godina robije u Hrvatskoj vraća se u svoj grad i na valu nostalgije za "Agrokomercom" suvereno pobjeđuje na lokalnim izborima 2016. godine, usput budi rečeno. Uglavnom, Krajišnici dobivaju papire i "curenje" stanovništva iz tih krajeva počinje još od devedesetih godina. Dok Hrvatska nije bila članicom EU, oni su uglavnom radili po njoj, jer je i dalje standard Hrvatske bio dosta viši nego onaj BiH. Odlazile su samo "glave" obitelji, najstariji muški članovi i ostavljali supruge i djecu doma. Međutim, s otvaranjem granica i ukidanjem radnih kvota za državljane RH, to se curenje pretvorilo u pucanje brane. Više ne odlaze samo muškarci u Hrvatsku na posao, nego odlaze sa suprugama i djecom u Njemačku, Nizozemsku, Švedsku... Epilog toga u Unsko-sanskom kantonu u 2019. godini jest gašenje čak 39 škola! Bez posla je ostalo 229 prosvjetnih djelatnika. Rađaonice prazne. Vlast se hvali demografskim mjerama koje su i više no jadne. U Bosni i Hercegovini sada ima najviše 2,7 milijuna ljudi, prema analitičaru Faruku Hadžiću. (op. a. – a po službenom popisu iz 2013. u BiH je živjelo 3,5 milijuna
ljudi). A dodatno otvaranje granica državljanima BiH i regije slijedi za koji dan, 1. ožujka 2020. Teško se oteti dojmu da se to nama u Varešu dogodilo još 1993. godine: samo drukčijom "demografskom" mjerom. Na odlazak vareških Hrvata tada su utjecale mahom društveno-političke (ne)prilike, život u brdskoj enklavi u koju se nije lako dolazilo, i nadasve ratni egzodus, međutim i dugo godina poslije njega povratnike mrcvare recidivi politike tzv. oslobođenja Vareša. Tisuće Varešana tako je trajno napustilo ove prostore i u Vareš dolaze ljeti ili za blagdane. Ako i tada. Oni su sada u novim sredinama priznati i uspješni ljudi. Majstori, službenici, liječnici, profesori... Posljedično, Vareš je zadržao malo sposobnih kadrova. I ono što Vareš sada ima, ode u Zenicu, Sarajevo ili se sprema ovih dana što dalje. Ne treba nikoga kriviti u tomu, dapače. Industriju, po kojoj je Vareš bio slavljen i izvan granica bivše države, uništili su i u staro željezo rasprodali protagonisti "oslobodilačke" politike temeljene na destrukciji i težnji da se sačuva ratna promjena demografske slike. No, kumovala je svemu tome i politika reciprociteta između HDZ-a i SDA tipa: što vi nama u Stocu, to mi vama u Varešu. Koji je sada epilog toga u Varešu? Evo ovaj: u Varešu je, po Federalnom zavodu za statistiku, 1988. godine bilo zaposleno 7.645 osoba, 1999. godine 1.803 osobe (od toga 1.650 Bošnjaka, 152 Hrvata i jedan Srbin), a 2018. godine 1.339 osoba. Trideset godina poslije, pad od čak 82,49%! U Varešu je prije trideset godina radilo više ljudi nego što ih danas u njemu živi! Od općine Vareš lošije stoje samo općine iz Hercegbosanske županije: Drvar, Glamoč i B. Grahovo, koje su i same taoci politike i na granici održivosti. Sjeća li se još tko prijedloga iz devedeset i neke: Drvar za Varešane? Sapienti sat (pametnomu dosta!). (U sljedećem nastavku: šire implikacije demografskog sunovrata u BiH i što će Vareš imati od toga; budućnost državnih institucija u Varešu – prilika ili osmrtnica?)
Iz vremena kad je Vareš bio u zenitu
4
BROJ 302
VELJAČA 2020.
BOROVIČKA RUDNA POLJA
Aneks ugovora i financijske projekcije Nakon intervjua što smo ga objavili s prvim čovjekom kompanije "Eastern Mining" u Varešu nastavljamo praćenje aktivnosti oko priprema za otvaranje rudnika, koje je za naš list potvrđeno u broju 298. Internetski portali lansiraju dalje nove obavijesti koje se odašilju iz kompanije, pa da evidentiramo i te nove momente i financijske projekcije. Priredio M. M.
K
ompanija "Eastern Mining" potpisala je Aneks 4 ugovora o Koncesijskom odobrenju sa Ministarstvom privrede Zeničko-dobojskog kantona kojim se pored cinka, olova i barita, odobravaju i prava na zlato, srebro i bakar potvrđena višegodišnjim geološkim istraživanjem. Aneksom su riješene sve zakonske nejasnoće koje su nastale uslijed neusklađenosti kantonalne i federalne razine vlasti po pitanju prava na rudu, a ujedno je uklonjena obaveza za početkom eksploatacije do svibnja 2020. godine. Također, Aneks uključuje povećanje minimalne godišnje koncesijske naknade s trenutnih 1,50 KM na 3,90 KM po toni rovne rude. U vrijeme izdavanja prvobitnog Koncesijskog odobrenja 2013. godine, ranije informacije dostupne za nalazište u Borovici nisu sadržavale dovoljno analiza za zlato, srebro i bakar te se tadašnje odobrenje odnosilo specifično na olovo, cink i barit. Kako su tijekom istraživanja i testiranja "Eastern Mininga" u 2017. godini ustanovljene i značajne zalihe plemenitih metala na lokaciji Rupice, to je naglašeno u procjenama rudarskih zaliha u srpnju
2019. godine i slijedom toga bilo je potrebno novo odobrenje. Fokus aktivnosti kompanije u 2020. godini bit će daljnja geološka istraživanja, kako na postojećem koncesijskom prostoru tako i na širem regionalnom području, a sve u cilju povećanja potvrđenih rezervi rude i produženju životnog vijeka novog rudnika, objavio je portal fokus.ba. Portal BiznisInfo.ba prenio je financijske procjene kompanije "Adriatic Metals" sa sjedištem u Velikoj Britaniji, a vezane za vrijednost posla u Bosni koji se obavlja preko "Eastern Mininga". Po običaju, naslovi u ovakvim objavama skloni su pretjerivanju da privuku pažnju čitatelja, pa se recimo umjesto rudnika spominju rudnici, a umjesto baznih metala s nižom tržišnom vrijednošću (olovo, cink i barit), kojih je u mnogo većim količinama, na prvo se mjesto stavljaju zlato i srebro (i pridoda se bakar), koji su naravno u primjesama. No, da će se kompanija ipak pozabaviti i plemenitim metalima, što znači da ima komercijalnu isplativost, potvrdilo se upravo kroz potpisivanje aneksa ugovora (kako je navedeno u gornjem prilogu). Naime, kompanija je procijenila neto vrijednost metala na nalazištima u Borovici na 916 milijuna dolara (ekvivalentno
1,6 milijardi KM). Toliko bi novca njoj trebalo ostati nakon što se odbiju svi troškovi ovog visokoprofitabilnog projekta, prenosi spomenuti portal prilažući i grafikone kompanije s takvim procjenama, te dalje navodi: Iz dokumenata ove kompanije vidi se da će eksploatacija trajati 15-ak godina, od 2022. do 2037. Dijagrami kompanije pokazuju da se najveća zarada očekuje u početku ili otprilike do polovice perioda eksploatacije pa su već za 2023. planirani prihodi od 328 milijuna USD i dobit (nakon kamata, poreza i amortizacije) od 266 milijuna USD. Godinu kasnije prihodi se procjenjuju još većim i rastu na 341 milijun USD, a dobit na 278 milijuna. Tek nakon 2030. dobit će 'pasti' na ispod 100 milijuna američkih dolara godišnje. Istovremeno će, primjera radi, po odredbama za zaštitu životne sredine biti potrošeno manje od 1,2 milijuna dolara godišnje. Vrlo je upečatljiva ova stavka (za one koji znaju čitati). Prema trenutnom planu, otvaranje rudnika i početak proizvodnje planiran je 2022. godine, a potrebni ulog za ovaj projekt iznosi otprilike 178 milijuna američkih dolara.
Zlatni pir
Frano i Anđa Terzić vjenčali su se godine 1970., dana 24. siječnja, te dočekali, i u dobru zdravlju i raspoloženju prošlog mjeseca proslavili, pedesetu obljetnicu braka. Živjeli nekoć u Potocima, dok je Potoka bilo, a zatim doselili u Vareš. Imaju troje djece: Vesnu, Borislava i Marija, te petero unučadi. VELJAČA 2020.
BROJ 302
5
POD NAPRETKOVIM KROVOM
Dvostruka promocija i druženje s novinarima
H
rvatsko kulturno društvo "Napredak", kao znak zahvale novinarima koji su pratili Napretkov rad tijekom 2019. godine i svojim korektnim i dobronamjernim izvještavanjima približili Napretkove programe i projekte široj javnosti, 21. siječnja 2020. godine u Galeriji "Gabrijel" Kamernog teatra 55 u Sarajevu upriličilo je godišnji susret s medijskim djelatnicima. Kao i ranijih godina, ovom prigodom predstavljeno je 67. izdanje Hrvatskog narodnog godišnjaka, jednoga od najznačajnijih glasila Društva, kao i zidni kalendar za 2020. godinu. Predstavljači su bili prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK "Preporod", Franjo Bratić, glavni i odgovorni urednik Godišnjaka i član Središnje uprave HKD "Napredak" te Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD "Napredak" dok je moderatorica bila Ivana Lukić, tajnica HKD "Napredak". Hrvatski narodni godišnjak, glasilo je koje zauzima posebno mjesto u Napretkovoj izdavačkoj djelatnosti. Uz izvješća o radu Središnje uprave i Napretkovih podružnica i udruga za prošlu godinu, prilozi brojnih suradnika od prvog broja Godišnjaka davne 1907. pa do broja 67 za 2020. godinu, svjedok su kulturnih, političkih i drugih društvenih događaja u vremenu u kojem su nastali. Glavni i odgovorni urednik Napretkovog Godišnjaka i član Središnje uprave HKD "Napredak" Franjo Bratić istaknuo je da je ovogodišnje izdanje posvećeno, većim dijelom, 66. glavnoj skupštini Napretka održanoj 6. srpnja 2019. u Sarajevu te izboru novog predsjednika Društva dr. sc. Nikole Čiče. "Nakon 29 godina s kormila je otišao predsjednik Društva, profesor Franjo Topić. Profesor Topić je označen Napretkom i Napredak je označen Topićem. Ono što je napravio za ovo Društvo je ogromno djelo", naglasio je Bratić. Poručio je da je "Napredak" velika obitelj, s velikim uspjesima, te da se svaku godinu može označiti povijesnom. Predsjednik BZK "Preporod" prof. dr. Sanjin Kodrić izrazio je zadovoljstvo što sudjeluje u predstavljanju Godišnjaka, ne
Obraćanje Napretkova predsjednika Čiče; za promotorskim stolom: Bratić, Kodrić i Landeka
samo kao netko tko se bavi književnom i kulturnom poviješću BiH, nego i u svojstvu predsjednika "Preporoda" te istaknuo važnost društava kakva su "Napredak", "Preporod" te "Prosvjeta" i "La Benevolencija" jer, kako je naveo, zajednički grade kulturni sustav BiH s pozitivnim refleksijama u cjelini bh. društva. "Mislim da je to danas iznimno važno, kao što je bilo i u povijesti. Rijetko se vrednuje da su naša Društva: Preporod, Napredak, Prosvjeta i La benevolencija temeljne i najstarije ustanove kulture naših naroda, a ne samo društva kojih ima na tisuće", rekao je prof. Kodrić ističući kako su ta četiri društva na razne načine oblikovala kulturni život BiH, pa i šire. Istaknuo je poznatu činjenicu da su stipendisti Napretka bili jedini naši nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog. Jedan od izdavačkih brendova je i Napretkov kalendar, čija prva izdanja datiraju još s početka 20. stoljeća. Konkretno, prvi zidni kalendar "Napredak" je izdao 1904. godine. Dopredsjednik Napretka i glavni urednik ovogodišnjeg kalendara Miro-
Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576
Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš 6
slav Landeka osvrnuo se na novo izdanje s motivima srednjovjekovnih utvrda u BiH. "Posljednjih godina smo imali mostove, crkve, stećke, a ove godine su to utvrde. Nastojimo kroz kalendar očuvati svoju kulturnu baštinu. Činjenica je da se nalazimo u digitalnoj eri, ali nije splasnula želja za kalendarom", rekao je Landeka. Kalendar, kao dnevno štivo, priča o vlastitoj povijesti uz datume mjeseci koji kalendaru opravdavaju ime, ali mu daju potpuno novi smisao i funkciju. Dvanaest priča u dvanaest slika o utvrdama u Bosni i Hercegovini kalendar je HKD "Napredak" za 2020. No, to nije samo kalendar. To je sve ono što bismo trebali znati kao osobni podatak, godinu rođenja ili grad. Zato je ovaj kalendar je puno više od datuma, imendana i brojeva. On je kultura sjećanja zapisana na dvanaest listova. Na kraju se nazočnima poticajnim riječima obratio predsjednik HKD "Napredak" dr. Čiča poželjevši svima prijatno druženje uz prigodan domjenak. (hkdnapredak.com)
www.fondacija.vares.info BROJ 302
VELJAČA 2020.
PRENOSIMO
Iz osvrta "O bosanskoj kući" Sarajevsko Oslobođenje od 28. 1. 2020. donijelo je osvrt Ivana Markešića na knjigu Orašac u Rami autora fra Tomislava Brkovića, a u povodu 50. obljetnice podružne crkve posvećene sv. Nikoli Taveliću. Izdavač Synopsis, Zagreb – Sarajevo. Ugledni književnik Ivan Lovrenović je na svojoj stranici na internetu također uradio osvrt na rečenu knjigu. Mi ove vijesti prenosimo i zato što je njen autor naš vareški kapelan ili župni vikar. On je poznat kao autor knjiga: Fratri u zgodama i nezgodama (u četiri izdanja) i Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način. Urednik je nekoliko vrijednih izdanja: Bosanski ban Tvrtko "pod Prozorom u Rami" i Rama 1968. Od iseljavanja do integracije.
K
ad kažemo Orašac ne govorimo samo o naselju već je "riječ o jednom teritorijalno većem, Ramskim jezerom odvojenom području, o mnoštvu manjih međusobno razdvojenih i udaljenih sela i zaselaka, naseljenih najvećim dijelom katoličkim življem, koja su izgradnjom Ramskog jezera ostala odvojena od franjevačkog samostana i župne crkve u Šćitu, ali i od općinskog središta Prozora. Riječ je također i o podružnoj crkvi posvećenoj sv. Nikoli Taveliću..." Knjiga je sastavljena od 638 stranica: predgovor je napisao fra Tomislav u Varešu, a pogovor fra Ivan Šarčević u Sarajevu. Knjiga sadrži i iscrpne podatke o korištenju poznatih i nepoznatih vrela i svoj literaturi kojom se autor pomagao. Podijeljena je na šest poglavlja. Jedno ima pa skoro dirljiv naslov i biramo ga kao "portret" ove knjige. "Portreti mjestâ" minuciozno govore o naseljima i žiteljima koji
Mjesto i knjiga
O
rašac u Rami? Tko bi za nj čuo i znao, da nije fra Tomislava Brkovića i njegove monumentalne monografije Orašac u Rami! Ni manjega mjesta, ni veće i bogatije knjige! Doista, što je i gdje je Orašac u Rami? Maleno izduženo selo, koji kilometar južno od Ramskoga jezera, na lokalnom putu što se kod Varvare odvoji od "prave", "državne" ceste Tomislavgrad – Prozor (iako i ona vapi za rekonstrukcijom), pa će uz Vran-planinu te preko Kedžare na Blidinje. Spuštali smo se tim vrletnim putom onoga davnog ljeta s Blidinja u Ramu i prošli kroz Orašac, pamte oči i danas
pripadaju podružnoj crkvi u Orašcu. Orašac i ostala naselja nalaze se u općini Prozor-Rama, smještenoj u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, na sjeveru Hercegovačko-neretvanske županije u kojoj je po popisu stanovništva iz 2013. živjelo 14.280 stanovnika. "Svakome od tih naselja fra Tomislav je posvetio dužnu pažnju (...) kopajući neumorno po provincijskim, samostanskim i župnim arhivama. Svako mjesto obogatio je ne samo kartom, uobičajenim fotografijama mjesta, fotografijama njegovih žitelja i to posebno iz ranijih vremena, fotografijama koje kao isječci vremena svjedoče kako se nekoć živjelo, nego i fotografijama iz zraka koje je samo za ovu knjigu uradio Samir Sinanović, autor monografije Bosna i Hercegovina, očima ljubavi". Ljupko i jezgrovito prilog o crkvi, umjetninama u njoj (postaje Puta križa,
npr.) kao i o njihovim autorima napisala je povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević iz Zagreba. Projekt crkve u Orašcu izradio je 1968. godine arhitekt Mladen Fučić. Gledajući je izvana fra Ignjacije Gavran je tih dana zapisao da crkva u Orašcu "izvana daje dojam bosanske kuće". Na unutarnjem skladu i harmoniji crkve radio je Đuro Seder, akademski slikar iz Zagreba. Ovu knjigu fra Tomislava Brkovića Ivan Markešić titulira velebnom i naglašavajući da ju je autor i grafički uredio sâm, završava: "(Kao rođen u tom kraju, u selu Proslap) najsrdačnije mu zahvaljujem na ovome djelu jer su njime od zaborava otkinuta ne samo davna predstoljetna zbivanja i uspomene na ljude nego i ona ne tako davna, polustoljetna povijest ovoga kraja s onu stranu Ramskog jezera." I. S.
skoro svaki detalj toga čarovitog puta. Ali njime možeš samo ako si baš namjerio, nikamo i niotkud to nije usput. (...) Knjiga je, u pregledno komponiranoj postavci, prepuna podataka povijesnih, geomorfoloških, genealoških, obiteljskoimenskih, statističkih, demografskih, socijalno-etnografskih, te pruža obilje građe za korištenje u znanstvenim produbljivanjima. Posebna vrijednost i zanimljivost Brkovićeve knjige je ogromno bogatstvo raznovrsnoga dokumentarnog i vizualnog materijala. Tu su faksimili rukopisa, fotografije, kartografski prikazi, jedinstveni snimci iz zraka... A grafičko oblikovanje svega tog obilja i cijele knjige obavio je sam autor.
Fra Tomislav Brković (1972) i inače je osebujna autorska ličnost. Uza svoj redovnički i svećenički poziv i posao (gvardijan samostana Rama-Šćit, župni vikar u Bugojnu, župni vikar u Varešu...), on je razvio cijelu spisateljsko-uredničku radionicu. Ljubitelj je i znalac fotografije, a priredio je, uredio i grafički oblikovao brojna izdanja knjiga i zbornika radova. Svakako najprepoznatljiviji rezultat te radionice su Brkovićevi Fratri u zgodama i nezgodama, neodoljiv švejkovski kompendij iz svakodnevnoga života bosanskih franjevaca, koji je do sada izašao u četiri sukcesivna sveska te u jednoj stripknjizi, a po svemu sudeći fra Tomo neće stati na tome. I. Lovrenović
AMI
TR
VELJAČA 2020.
BROJ 302
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 7
EKSKLUZIVNO
Mapa središnjeg dijela planine Zvijezde
Otkrivanje Zvjezdangrada Piše Željko Ivanković III. Zvjezdangrad, dakle, nije bio nikakva obrambena utvrda kakve poznajemo iz srednjega vijeka, nego moguće mjesto talionice s naseljem rudara i kovača oko njega, neko još predrimsko gradište utvrđeno zemljom i kamenim bedemom bez žbuke. Utvrđivanje zidanim kamenom s upotrebom žbuke (maltera, morta) karakteristično je tek za rimske utvrde. Mikolji to temelji na činjenici da lokaliteti imenom Grad, Gradac, Gradina, Gradište, a nebrojeno ih je u dolinama Misoče, Stavnje, Bukovice/Trstionice... i označavaju mjesta koja nisu nužno bile statične obrambene utvrde nego i utvrde zadužene za čuvanje rudara i rudarskog obrta, pa i onog iz predrimskog i rimskog doba. Zbog tadašnje nerazvijenosti oružja narod se mogao braniti i u nizinskim krajevima. Govorenje o nerazvijenosti oružja ovdje zapravo znači i hoće reći prije pojave baruta, a pojava baruta i otkriće tiskarskog stroja obično se vežu za kraj srednjega vijeka. Poslije su se ta gradišta, s razvojem naoružanja, pretvarala i u obrambene utvrde u čije se zidove ugrađivala i troska, tj. talionički ostaci. O Zvjezdangradu kao idealnom lokalitetu za talionicu govori i
8
cijeli taj šumski, tj. drvni kraj, jer rimski je način taljenja tražio u blizini mnogo goriva, tj. drveta. Bukovog. A na takvim su mjestima, kao potvrda rečenom, nalaženi i ostaci rimskih nadgrobnih spomenika, pećišta, vignjišta te novca. Otuda u vareškom kraju i već spominjani rimski natpis villicus procurator i rudarska svjetiljka iz tog doba i tragovi rimskog puta. Ako su tu već Iliri taljenjem pretvarali sirovo željezo u kovno željezo, o čemu svjedoči nađena troska, ima se razloga vjerovati da su Rimljani, kao najveća vojna sila tog doba, kao i posvuda, tu proizvodnju samo povećali, ponajprije za vojnu proizvodnju, to jest izradu oružja i ratne opreme. Nimalo slučajno, naravno, da su proizvodnja i prerada željeza, kao i trgovina željezom, bili pod državnim nadzorom, monopolizirani, a obrtna proizvodnja oružja vezana isključivo uz državne radionice. Tako je država štitila i rudare i prerađivače željeza, koji su imali različite privilegije, što će se kao rimska tradicija potom nastaviti u svim povijesnim mijenama u Bosni. Inače, o Zvjezdangradu nam ponajviše svjedoče narodne predaje. Najčešće o kraljici Jeleni i kraljici Katarini, što cijelu priču o Zvjezdangradu čini i nepolitičkom i neherojskom, suprotno od onih kakve su npr. narodne predaje vezane uz tvrđave s BROJ 302
velikašima, banovima i kraljevima. Iz predaje posredno doznajemo da je riječ o Jeleni Gruboj, supruzi kralja Dabiše, koja po njegovoj smrti sama vlada (1395.–1398.) Bosnom. Ona je jedina žena na bosanskom vladarskom tronu u srednjem vijeku, a Grubom su je zvali i zbog njezine grubosti u vladanju i zbog vanjskog izgleda. Prva narodna predaja, očito iz vareškoga kraja, veže Jelenu Grubu uz Zvjezdangrad koji u svijesti tog kraja očito postoji kao neko davnašnje i veoma važno središte. Prema toj predaji, Jelena Gruba odluči u Zvijezdi podići sebi grad, a uz taj grad za dvorske potrebe i kmetsko naselje Grubanoviće. Grubanovići su mjesto kod Brgula, a Brgule neka dva kilometra daleko od Zvjezdangrada. Stanovnici Zvjezdangrada su, prema predaji, bili rudari koji su kopali rudu u Crnoj rijeci, bakar u Neškovića majdanu, a sol u samom srcu Zvijezde gdje i danas postoji lokalitet Slana rupa. I premda kmetovska pozicija i rudarstvo ne idu zajedno, predaja s tim nema problema. No, kraljičina vladarska okrutnost, čak i prema ženama i djeci, pri gradnji tog grada, priskrbi joj nadimak Gruba. Grubanovići su se, po jednoj predaji, kao što rekosmo, nalazili nedaleko od Brgula, a po drugoj su bili na prijevoju Pribija. Uz VELJAČA 2020.
Pribiju postoji i druga lokalna predaja, koje je za ovu priču nevažna. No, u oba slučaja ova naša i danas jedina poznata Pribija nalazi se nedaleko Semizove Ponikve i s pričom o Zvjezdangradu nema nikakvu poveznicu. Dakako, predaji pritom nimalo ne smeta što ta dva lokaliteta nisu ni blizu jedan drugome. No, lokalitet Grubanovići, zaselak kod Brgula, imenom svakako čuva sjećanje na Jelenu Grubu. Grubanovići postoje i danas i ničim ne dovodimo u pitanje njihov kmetski status niti da je to selo bilo u službi Jelene Grube po kojoj je dobilo i ime. No, brgulski je kraj u to doba, kako već rekosmo, bio jedno od rudarskih središta vareškog kraja, pa su za njega, kao i za druga mjesta u tom statusu važile rudarske regule, nimalo drukčije nego za borovički, duboštički ili šaški kraj. A to, pak, u znatnoj mjeri relativizira pojam kmetski status. Predaje nemaju problema s jedinstvom vremena i prostora, njih zanima priča, ono što narod pamti i pričanjem posreduje. A zna se da su Brgule bile katoličke i rudarske sve dok u njima nije prestalo rudarenje srebra, a rudarenje i prerada slabi i postupno prestaje s otkrićem tzv. Novog svijeta kad naglo u Europi pojeftinjuje srebro i njegova eksploatacija jedva biva isplativa. Budući da su brgulske zalihe željeza bile beznačajne, osobito u usporedbi s borovičkim ili šaškim, to Brgule sa svojom okolicom postupno doista postaju kmetski posjedi. Otuda je pitanje jesu li u vrijeme Jelene Grube Brgule i Grubanovići u kmetskom ili nekom drugom, povlaštenom položaju. Priči to nije važno kao ni činjenica da su sve do kraja XVI. stoljeća Brgule (turski popis iz 1604. ih imenuje kao selo Javri) još uvijek u nekoj vrsti
privilegiranog statusa na što ukazuje širi povijesni kontekst u kojemu je moguć fra Martin Brguljanin. Dakako, znamo to i po tome što je uz majdanska naselja privilegirana bila i sva raja pa i ugljenari s okolnih brda, koji su kadili ugljen za majdane. Turske isprave izrijekom spominju imena tih mjesta: Brgule, Blažu i Čemerno oko Vareša, a u Brgulama tada još uvijek postoji rudarska djelatnost. Trajat će to još neko vrijeme, sve do vremena po zlu upamćenog Sefer-paše koji je bio podrijetlom iz Crne Rijeke, za vrijeme kojega je spaljen olovski samostan, a istočni dio današnje vareške općine doživio strašan teror, islamizaciju te najposlije i demografsko pražnjenje. Tada su nestali i majdani iz brgulskoga kraja, njih tridesetak, kao i dobar dio onoga što je gravitiralo uskom slivu Male rijeke ili, dolinom Misoče, Čemerskoj župi i starobosanskom Dubrovniku. U vareškom je kraju živa i legenda o tome kad je i zašto kraljica Jelena napustila Zvjezdangrad. Ona kaže: "Kad je kraljica Jelena jedne godine u Zvijezdi zasadila lijehe luka, a iz zemlje joj domalo počele rasti jele, rekla je svojim podanicima: 'Ovo više nije mjesto za nas.' I odselili su se." Predaje vezane uz kraljicu Jelenu gotovo podjednako žive i kod muslimana u Zubetama (čuli smo je npr. u obitelji Zukić) i kod pravoslavaca u Brgulama (Zdravo Stanišić je pisao o tome), kao i kod vareških katolika. Ovom se potonjom predajom zapravo označava izlazak Zvjezdangrada iz povijesti, prestanak njegova povijesnog značaja, što je historiografski lako vezati uz komunikacijsko-trgovačko snaženje uloge doline Bosne te vojno i političko uzdi-
Brgule, nekoć jedno od rudarskih središta vareškog kraja VELJAČA 2020.
BROJ 302
zanje Sutjeske i Bobovca. Narodna to predaja, međutim, veže uz priču o klimatskim uvjetima i biljnim kulturama što zapravo podrazumijeva mirno napuštanje Zvjezdangrada kad se pokazalo da on više nije za život, tj. da život treba tražiti u pitomijem kraju. To ovdje znači spuštanje u nizine, kad zapravo i počinju građenja utvrda u srednjovjekovnom smislu, budući da je život u pitomijim krajevima i uz komunikacije izloženiji i pogibeljima. Naravno, taj izlazak Zvjezdangrada iz historije ne znači izlazak i iz predaje. Živo sjećanje na njega čuvat će i predaje o kraljici Katarini, koja je to između godine udaje za Stjepana Tomaša 1447. i njegove smrti 1461. ili pak pada Bobovca 1463. Za nju predaja kaže kako je "kraljica Katarina imala lanac s Bobovca na Zvjezdangrad (iznad Vareša) na kome se vozala". Kad je Vlajko Palavestra to zapisao očito je u narodu, u njegovu pamćenju, još uvijek bila živa svijest o važnosti ovih dvaju gradova unatoč svim povijesnim mijenama. Povezati ih je mogla (lanac je veza) samo još jedna kraljica. Nema vidljiva znaka zašto bi Katarini trebao Zvjezdangrad, ali ta "srednjovjekovna žičara" u svijesti naroda očito čuva svijest o blagostanju vezanom uz dvije ugledne žene iz bosanske povijesti, a obje situirane u vareški kraj. Po jednoj od predaja i bijeg Kraljice Katarine pred osmanlijskom najezdom ide put Zvijezde, pa je tako, gle, stijena Vranovac na Osredku dobila ime po tome jer je tu pod teretom zlata uginuo Kraljičin konj Vranac. Narod ne želi jednostavno izbrisati ni izlazak Bobovca iz povijesti, a da ga opet na neki način ne veže za planinu Zvijezdu, za vareški kraj. Zanimljivo se pritom sjetiti kako o Divić-gradu, premda ga i danas za razliku od Zvjezdangrada ima na mapama i od njega je udaljen svega 3-4 kilometra, nema predaja ili ne barem ovakvih "kraljevskih" što pokazuje kako on po važnosti svakako nije bio ni blizu u rangu Zvjezdangrada. E sad smo već i blizu odgovora zašto Zvjezdangrada nema na mapama. Pa, jednostavno, jer je on samo Grad – grad u Zvijezdi, pa njemu ne treba pobliža, ovdje posvojno-pridjevska odrednica. Pa i to, evo, Divić-grad gura u drugi plan, a lokalno stanovništvo i dandanas grad ili lokaciju gdje je Zvjezdangrad zove samo – Grad! No, ne tamo gdje na mapama piše Grad na Srednjoj planini, nego na Srednjem brdu, blizu lokaliteta Repište (kota 1267). No, ni Divić-grad nije zaboravljen, jer mnogi drugi lokaliteti su, kako smo već rekli, upamćeni samo(!) kao gradina, gradac i slično.
9
HODOČAŠĆE VAREŠ – SINJ
…NEK JE MASKENBAL
Putevima predaka
J. Klarić
K
Trojica se Varešana odvažiše na hodočasnički put dug 237 kilometara, prateći planinske staze i bogaze kuda se išlo u vremena stara. Bijaše to godine prošle, uoči blagdana Velike Gospe. Kroz sedam nastavaka pratit ćemo njihovu hodnju koja teška bi, ali se uspjehom okruni. Piše Velimir Gavran I. Nisam neki vjernik da bih sebi dao za pravo kazati da sam išao na zavjet, a i hodočašće nije vezano samo za kršćanstvo. Hodočašće je fenomen vezan za sve religije i kao takav postoji i prije biblijskih religija. Oduvijek su ljudi putovali na neka sveta mjesta svojih religija, u namjeri da se ondje prikažu molitve i žrtve, a zauzvrat postigne neko duhovno ili materijalno dobro koje, po vjerovanju hodočasnika, to sveto mjesto može posredovati. Odmah sam znao da je taj put i moj put u novi izazov, rekao sam da je to put predaka koji moram preći. Jer sve što sam znao o religiji bilo je Hodočašće Sinjskoj Gospi, to mi se još kao dječaku urezalo u pamćenje. Osjetio sam potrebu, neki tihi zov za novom avanturom. Svoju odluku priopćio sam Darku, mom omiljenom stvarnom liku u ovoj povrh svega, ili prije svega, avanturi. Darko inače živi u Sinju i godine boravka u tom gradu došle su kao još jedan poticaj ovoj ideji. Podržao me u potpunosti pod uvjetom da bude ravnopravan sudionik. Dugogodišnji smo prijatelji i naravno da je tako i bilo. Ima puno iskustva u planinarenju i dugim turama, ali 237 kilometara prepješačiti u 6 dana, kako smo mi to isplanirali, ipak je prevelik zalogaj. Na kraju smo postigli dogovor. Palo je obećanje da će se koristiti neko prijevozno sredstvo i na taj način biti podrška ostatku ekipe ako netko ne bude u stanju ishodati planirane ture, ali da neće naš pohod dovesti u pitanje. Napravili smo plan dionicâ puta i rezervirali smještaj. Nismo željeli da nam bilo kakva nesigurnost odvraća misli od glavnog zadatka, a to je naći što autentičniji put kojim su naši preci pohodili Sinj. Istraživanje je trajalo gotovo tri godine, a oko toga nam je uvelike pomogla viša kustosica muzeja Cetinske krajine Darija Domazet, koja je kroz svoja arheološka i etnološka istraživanja o migracijama od Rame do Sinja više puta nama izlagala kao na kakvom simpoziju. Kada sam proučavao povijest ovoga hodočašća uvidio sam da je ono u svojim počecima kretalo od Rame, a završavalo u Sinju. Poslije se produživalo na pravce bliže srednjoj Bosni, ali Rama je, znači, bila poveznica. Hodočasnička tradicija izrazito je jaka i ukorijenjena u
10
Slijeva nadesno: Velimir Gavran, Dragan Ćuraković i Darko Rajić pred polazak na hodočašće (s vareškim kapelanom fra Antom Cvitkovićem)
Rami i okolici, i danas nastavlja taj običaj predaka u duhu tradicije, što je bez sumnje olakšalo istraživanje te dionice. Međutim, kako naći put od Fojnice? Oko toga nam je pomogao veliki prijatelj ovoga pohoda i čovjek koji nas je i zadužio između svih, a to je Ratko Liješnjić. Rale je već niz godina hodočastio raznim pravcima i kada sam mu izložio da želim ići baš putevima predaka on je odmah predložio dionicu preko Livna. To je moguće preći u četiri dana, a četvrti, dodatni dan rezerviran je za ono 'ako se posustane', jer dionica je preko planina i uske su planinske staze. Zatim sam proučavao i naše područje, stari put preko Striježeva. Poveznice su mi bile Brda i Arnautovići (Mile), nekropola stećaka nesumnjivo je pokazivala put od Visokog do Bobovca i Kraljeve Sutjeske, to nije ostavljalo sumnju, a dionicu puta iz Visokog preko Moštra do Jehovca i Fojničkog samostana preuzeo je na sebe Oliver Lola Dilber jer su to rodni krajevi njegovih roditelja i tim putevima se, kaže, trgovalo od Visokog do Fojnice. Time smo napokon posložili cijelu dionicu i provjerili još jednom svoju kondiciju s par trail utrka i planinarenja, što se pokazalo kao ključno u tempu. Jer samo timski i oslanjajući se na Darkovo školsko planinarenje, Draganovu kondiciju i moj tempo mogli smo u cijelosti biti spremni za ovaj poduhvat koji smo nazvali "Put predaka ViS". (U idućem broju: Prvi dan hoda, Vareš – striježevska Brda – Mile – Visoko, dionica 34 km) BROJ 302
ao i većina, obično listam ove naše novine sa zadnje strane, jer je nekako veselija, zanimljivija. Čim je okreneš slijedi foto-vremeplov, kako nam je ne tako davno izgledao grad, kako smo izgledali mi. A zatim galerija s licima koja nas napustiše i prije koji dan i prije koju godinu, čije su duše otplovile u zvjezdanu maglinu. Na brzinu listam, pamtim naslove kojima ću dati prioritet, i listanje završavam na prvoj stranici, na njenoj poleđini. Pažnju privlače rubrike vjenčanih, rođenih i umrlih i rubrika s imenima onih što novčano potpomažu ovu novinu. U posljednje vrijeme primjećujem da su ove rubrike dobrano otanjile, tek poneko ime, nema nas. Zimska "pobjerija" odnijela mnoge, neke u daleki ovozemaljski svijet, a neke uzela da "oru nebeske njive", da odozgo promatraju što je ostalo iza njih i "igraju loto" s našim imenima, tko će od nas sljedeći preći kod njih. Ja sam, onako, pomalo starinski, vjerujem samo u ono što je zapisano. Izgovoreno vjetar nosi, a ovo po "sokočalima" (telefonima) gomila se i bude zanimljivo jednu minutu, a iduće minute navire nešto drugo i sve se tako brzo potroši i obezvrijedi. Naša novina se slaže list po list i sabra tristo brojeva, kao da joj dolazi jesen. Ova brojka me podsjeti na čestu uzrečicu naših matera: "Ma jesam ti tristo puta rekla 'de to' ili ' nemoj to', doklen ću više govorit". Vraća mi se pažnja na crno-bijele stranice, prepoznajem likove, osvježavam uspomene poznavanja s tim osobama. I nedavno na tim stranicama, smrtno ozbiljnim, ugledam nasmijano lice sada nebeskog, a nekoć ovozemaljskog putnika, kome je bilo važno samo danas, a za sutra lako ćemo, što Bog dâ. VELJAČA 2020.
Iza onog rata završio je nešto "metalne" škole. Krv provrela, žuljaju ga tijesna vareška brda, malo mu dulum vidljivog neba iznad njih. Oni što su se brinuli o moralu i podobnosti namrgođeno pitaju oca: "Đe?!". Kratko im odgovara: "Otišo niz rijeku". U to doba Vareš je sa gornje strane bio zatvoren, nasred puta stala stijena i tek će poslije kroz njene pećine protjerati cestu i promet. U te pećine zavlačili se neki i on s njima, snivali snove kako će napraviti avion da se vinu u novi, suncem obasjani svijet. Načuli da u susjednoj Italiji ima luka iz koje brodovi polaze na sve strane svijeta. Nabacili tanke ruksake na leđa, osmijeh na lice i obješenih ruku niza se krenuli u svijet. Izbor pao na Australiju, na brodu stotine sličnih odrpanaca s kartonskim kuferima, ali nabreklih mišića spremnih za upregnuti. Sydney već zauzet i nezanimljiv, želi se još dalje, a pružila se prostranstva koja traže radnike. Prvi posao sječa šećerne trske, brzo ruke odrveniše i pokrvaviše od puknutih žuljeva. Radi se, zarađuje, ima se i slobodnog vremena. Žene su rijetkost, klokani puno češći, ali ne možeš ih stići. Trka za još više novca, razdvaja ih. Jedan, kojeg dalje pratimo, ide u avanturu lova na krokodile; koža im tražena i skupa, posao cvjeta. Naraslu zaradu ulaže u gradnju jedrilice, kopno mu postalo tijes-
VELJAČA 2020.
Vagabundo no. I tako pravio brod po brod, svaki novi bolji od prethodnog. I otisni bi se on tako sve dalje. Za jednog od rijetkih dolazaka u zavičaj pitao sam ga kad mu je bilo najteže. Priča s gorkim osmijehom: napravio novi brod, opremio ga svim i svačim, a hrana se sastojala od konzervi. U frci s vremenom zaboravio ključ za otvaranje konzervi i kad je prigustilo otvaraj ih mačetom. Bio već izgladnio i što kaže stara mornarska pjesma: zar je sudba da žeđamo, a gle voda svuda oko nas. Zasitio se i mora napokon, pa u potragu za dragim kamenjem. Pitali ga jedne prilike gdje tog kamenja najviše ima, rekao im: tamo gdje ga nađeš. Nosio ga kroz život onaj iskonski bosanski inat. Jedne prilike neki ga pripitomljeni domoroci pozvali na neku ritualnu proslavu i ručak. Pored ostaloga, na kraju mu servirali pečene crve i kukce. Kada je "slistio" tanjur rekli mu šta je pojeo, očekujući zabavu s njim i bljuvanje, na što je on zatražio "repete". I tako, pokoje bi godine bani u Vareš, pitaj Boga otkuda, iz kojih pustolovina. Nosio širok osmijeh i mornarsku vreću preko ramena, željan malo i rodnoga kraja, bezbrižnog života. Zavirivao je u "žen-
BROJ 302
sko", ali ne bi se ženio, skont'o na vrijeme da to nije za njega. U to doba u našem gradu živjela je lijepa doktorka Đurđijana, pustolovka i zaljubljenica u slobodan život. U ljubavnom zanosu odveli su se u skup hotel na večeru (s doručkom), poručili jelo i šampanjac. Vidjevši ga neupadljivo odjevenog i zanesenog, konobar ga pokuša na vrijeme diskretno upozoriti da je odabrani šampanjac preskup, no odgovor je bio: "Odmah donesi još jedan". U džepu je tada bila oveća guta, i trajalo je to ljubovanje i kupanje šampanjcem dok nije u džepu dobro utanjilo. Vidjevši da je ljubav posivjela, a već je bio sit i takve svakodnevice, imao je tajno pripremljenu mornarsku vreću u trafici kod Vere. Nešto mi je osobno trebao baš tih dana pa pošao da ga potražim. Pitao sam Đurđijanu: "Đe?", kaže ona otišao kupiti cigara. Hvatala me nervoza dok sam ga čekao s trafike, a prid očima mi previše napasti, pa upitam na kraju kad je otišao: "Ima već nekoliko dana, ni njega ni cigara". Nakon koji mjesec javio se razglednicom iz Kanade. U Varešu mu postalo dosadno, u Australiji prevruće, pa da proba sjever. Iduće godine eto ti njega iz Kanade do Jadrana, tu nam se sastave putevi opet. Noći su njemu bile prekratke, danju se pržio i kunjao na plaži. Dok nije otišao opet "po cigare". A u kuću banule jedna za drugom tri naočite djevojke, žene i pitaju gdje je, što ga nema. Naivan ispadoh pitajući u čemu je problem. Obećao svakoj da će je voditi u Kanadu, u novi život. Gledajući red letenja, on je već bio u Torontu. Jedna ga je ipak sustigla i pronašla, ali mu nije trajala dugo, taman koliko i turistička viza. U međuvremenu je saznala da je, umjesto na posao, otišao u Južnu Ameriku, među Inke da potraži lijek od starosti. Volio je slobodu iznad svega. Lijek nije našao, umro je, a da mu posljednja želja nije ispunjena. Tražio je od doktora samo bocu "chivasa" (viskija) i otvoren prozor što gleda u daljinu. Čovjeku je dom tamo gdje mu je duša i srce na miru, a zavičaj tamo negdje gdje je rođen; često su neizmjerno daleko jedan od drugog. Kad pogledam ponekad nad Zvijezdom mjesečevu nebesku lađu, pitam se je li stigao tamo gdje je naumio.
11
IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
Našem dragom
MLADENU LOVRENOVIĆU
MLADENU LOVRENOVIĆU
(1958. – 2019.) Ostade iza tebe velika tuga i praznina. Pamtit ćemo te po ljubavi i dobroti. Počivao u miru!
Napustio si nas tako prerano da smo ostali bez riječi.
Supruga Marina, sinovi Dejan i Darko, i ostala rodbina
POSLJEDNJI POZDRAV ZDRAVKU MILIĆEVIĆU
(1958. – 2019.)
Neka ti je pokoj vječni. "AutoAs" Drvar
POSLJEDNJI POZDRAV
(25.V.1941. – 28.I.2020.) Dana 28. siječnja 2020. zatvorile su se jedne zelene, velike, mile oči, zauvijek, ali knjiga o tebi nikada neće. Zahvaljujemo svima koji su s nama podijelili tugu, koji su s nama bili na posljednjem ispraćaju i u mislima, svima koji su izrazili saučešće – sućut. Tvoji: Beba, Dado, Teo, Tiana i Jaca
Našem dragom
ZDRAVKU MILIĆEVIĆU (25.V.1941. – 28.I.2020.) od Ane, Vesne, Roba i brata Stjepana. Počivao u miru!
POSLJEDNJI POZDRAV
IN MEMORIAM
Dana 14. siječnja u 79. godini života preminula je naša draga
VALERIJI SEMUNOVIĆ
BORKA DODIK rođ. Franjkić
Našoj dragoj (1955. – 2001.)
(1941. – 2020.) Kada ona koju voliš postane sjećanje, onda to sjećanje postane bogatstvo. Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji
Kada mi je teško i duša me boli, gledam u nebo jer tamo je netko tko me voli. I koga volim... Počivala u miru! Suprug, djeca, zet, nevjesta i unučad
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 11. siječnja navršilo se deset godina otkako nije s nama naš dragi
Navršilo se sedam godina otkako je preminuo naš dragi suprug, otac, djed i punac
MARIJAN ANĐIĆ
DRAGO JOSIPOVIĆ
Po dobroti te pamtimo, s ljubavlju spominjemo. Počivao u miru! Tvoji najmiliji: majka Lucija, otac Ljudevit, supruga Nevenka, kćeri Nina i Katarina, sestra Katarina s obitelji, braća Miljenko i Boro s obiteljima, zet Bruno
(29.X.1937. – 14.I.2013.) Ostaješ živjeti u našim srcima i sjećanjima. Počivao u miru Božjem! Supruga Barbara, sin Mijo, kćerke Antonija i Ana, zet Marijo, unučad Ivana, Bojan, Željo, Biljana, Irena i Andrej
TUŽNO SJEĆANJE
SJEĆANJE
(27.I.2004. – 27.I.2020.) Navršilo se 16 godina od smrti naše drage
ŽELJKA ŠTAMBAK rođ. Frlan
MARICE DODIK
(1953. – 2017.)
Uvijek ćemo te se sjećati. Počivaj u miru Božjem!
Neprestano si u našim mislima. Počivala u miru! Ivan i Boro
Elizabeta s djecom i njihovim obiteljima
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM MIRJANA JARMANOVIĆ rođ. Andrić
MIRJANA JARMANOVIĆ
(23.VIII.1957. – 30.I.2019.)
(1957. – 2019.)
Uspomene na tebe živjet će u nama. Počivaj u miru!
Počivala u miru!
Obitelj Vidović, Stipe i Verica
Muž Marko i kćeri Sanja i Ivona
12
BROJ 302
VELJAČA 2020.
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM BAŠIĆ NEZIRA
(25.II.2015. – 25.II.2020.)
KATARINA JARČEVIĆ rođ. Brković
(22.II.1946. – 6.II.2016.) Prošle su četiri godine otkako si nas napustila, a vrijeme kao da je stalo. Često si nam u mislima, ali činjenica da nisi s nama izaziva veliku tugu i bol. Nedostaješ nam. Volimo te. Tvoje: Branka i Sabaheta
IN MEMORIAM ANTO LOVRENOVIĆ
Sin Stjepan, kćerka Ana, unuci Krunoslav, Hrvoje, Jelena, Morana i Vedrana
Hommage jednom načinu života
(6.II.1997. – 6.II.2020.)
LJUBICA LOVRENOVIĆ rođ. Jakić (16.III.2015. – 16.III.2020.) S ljubavlju i poštovanjem nosimo vas u srcima i dalje koračamo kroz život. Počivali u miru Božjem! Vaša djeca
IN MEMORIAM FERDINAND MIRČIĆ (20.II.2010. – 20.II.2020.)
TEREZIJA MIRČIĆ (1937. – 2016.) Hvala vam za dobrotu, ljubav i sreću kojom ste nas uvijek nesebično darivali. Neka vas čuvaju anđeli kao što ste vi čuvali i pazili nas. Svjetlana, Vedrana, Goran, Toni, Marko, Matea, Gogo, Mateo, Gloria, Elena i Katja
TUŽNO SJEĆANJE Navršile su se tri godine otkako je preminuo naš dragi
SLAVKO PENDIĆ (14.III.1953. – 10.II.2017.) Hvala ti na neizmjernoj ljubavi i pažnji koju si nam pružio. Ostaješ vječno prisutan u našim srcima i mislima. Tvoja supruga Zdenka, kćeri Aleksandra i Lidija, sin Dragan, zet Saša, unučad Laura, Petar i Marin
TUŽNO SJEĆANJE (23.II.2014. – 23.II.2020.) Dana 23. veljače navršit će se šest godina otkako nije s nama naš dragi suprug, otac i djed
BLAŠKO LEKIĆ Vrijeme prolazi, a bol i tuga ne prestaju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoja obitelj
TUŽNO SJEĆANJE Dana 24. veljače navršit će se dvije godine otkako nije s nama naš dragi
TOMISLAV DODIK (2.V.1931. – 24.II.2018.) Pamtimo te s ljubavlju i poštovanjem. Počivaj u miru Božjem! Ožalošćeni: supruga Elza, sinovi Žarko, Franjo i Ivica, nevjeste Miroslava, Jadranka i Branka, unučad Mihaela, Jelena, Ana, Ivana i Vedran, praunučad Diego, Lara, Ivano, Zoe i Evy VELJAČA 2020.
Sjećanje na tebe živi u nama. Počivala u miru Božjem!
Između dva cvijeta orhideje na prozoru u pravilnom obliku djeteline s četiri lista 'ustoličio' se komadić snijega cijelca s mezarja na Glavici. U tu sretnu površinu zalijeće se jutarnje sunce u predasima i od studeni uskače se šiljato i visoko, da dugo tako stoji u zraku kao zaleđena vlas. Samo što sam se okrenula, iz te do maloprije radosne i pravilne geometrije poče nalipat' zemlja u grčevima, najprije žustro i učestalo, a onda rijetko i posustalo. Sav onaj sjaj zatrazga smrznuta pa blatna zemlja zabijajući se i ranjavajući korac. Bjelina snijega preda se kao da je nije ni bilo, a na mezarju se raširi smeđe-žuta krasta. Kome li se kopa? Na naš Badnjak (2019.) kopan je mezar za Ibru Hasanagića, za onoga uvijek prinavijenog u pasu; da l' od visine ili stalnostojećeg bola u žličici. Pripadao je staroj vareškoj muslimanskoj porodici Hasanagića. Ostao je Musliman do svoje smrti, i neprevrtljiv nije dopustio da ga pamet prinosa sad tam', sad 'vam'. Njegov otac Ahmed prijateljevao je s mojim djedom Dunđerom i o Božiću redovito dolazio na Kicelj gdje bi se uz bugariju posviraj i zapjevaj. Nijednom nije smetalo što bi to zvali i akšamlukom. Djed je bio osobito osjetljiv i pažljiv uoči Bajrama i pravoslavnog Božića pa se služio brižno probranom pedagogijom. Odlazeći u smjenu, ta skoro dirljiva odgojiteljska umješnost išla bi ovako: "Cure, sutra je Bajram (ili Božić), nemojte da bi se koja omanula radit!" Ahmed Hasanagić je prije ulaska partizana u Vareš otvorio svoju magazu i sve u njoj dao na raspolaganje svojim sugrađanima. Bile su to dvije osobe različite vjere, ali istog duha i apsolutnog sluha da s lakoćom uhvate i prenesu melodiju jednog načina života, te smo Ibro i ja imali šta i priuzet'. Ibro je bio redoviti član dviju 'institucija' Vareša: kod Sakibe i u Pemzionera. Igrao je karti i po načinu kojim Korda ili Antarica potegnu kartu, po zvuku kojim prolijeće kroz zrak i legne na sto', znao je koja je. Razumio je dobro današnje doba i živio ga nezavrnut i svoj. Na đenazi svijeta malo, možda baš i zato. Ali ono što je bilo čini nerascjepivu jezgru "kulture Vareša", pa je ovo hommage ne samo Ibri već i toj kulturi. Odsad kad god prođem i pogledam u njegov prazan zindan iznad "Borca" znat ću da iza Ibre nije ostao samo špil karti. Šta bi bila fra Petrova priča o "Prokletoj avliji" da su iza njega ostala samo "jedna kliješta velika, kreševska"...?
BROJ 302
Ivana M. Slugić
13
MAJDANSKI MELANKOLIK
Ibrahimović u vrhu
V. Ruf
"Pisci i Književnost" (PiK) naziv je grupe, stranice i svojevrsne literarne trupe koja (virtualno) egzistira već devetu godinu. Kroz grupu je prošlo stotinjak autora i "autora u pokušaju" koji su objavljivali svoje uratke, a kao dokaz posvećenosti umjetnosti i izdavaštvu vrijedi spomenuti podatak da je PiK dosada objavio 15 knjiga poezije i proze u svom aranžmanu, na društvenoj mreži facebook ima 25 tisuća pratitelja, a nedavno su tako raspisali i peti međunarodni poetski natječaj u vlastitoj organizaciji. Spominjem ovo jer je u "Bobovcu" br. 299 izišao članak o majdanskom pjesniku Ibrahimu Ibrahimoviću (1949.) koji je svojih 28 pjesama objavio u zbirci "Poezija zlatnih stihova", u izdanju splitske izdavačke kuće "Redak". Nedugo potom (a što naš list do sada nije zabilježio, ali recimo da ovim nadoknađujemo propušteno gradivo) izišao je iz tiska i nastavak zbirke "poduprt" brojem 2 na kraju naziva, u kojem je Ibrahimović predstavio svoju, uglavnom melankoličnu i ljubavnu poeziju na 15 stranica knjige. Suodnos Ibrahimovića, grupe i natječaja je takav da je Ibrahimovićeva pjesma jedna od dvije pobjedničke pjesme tog natječaja. Stotinjak autora dostavilo je mnogo pjesama od kojih su 32 selektirane i bit će ukoričene u ožujku ove godine u zbirku pod nazivom "Poezija ispod školjke", a kao pjesme predvodnice, tu će se naći Ibrahimovićeva "Šta sve srce može" i "Oprosti, danas sam tužna" autorice Ivane Đuran iz Hrvatske, odabrane od strane žirija koji su činili: Kruno Šafranić, Dragana Latinović, Andrea Krejči, Nela Baričević, Vanja Vergić, Ela Vlašić i Magdalena Prekrit, mahom neafirmirani hrvatski autori. Na kraju krajeva, biti na vrhu u svojoj kategoriji među stotinjak autora iz jedanaest država uopće ne zvuči loše, zar ne?
IZ DIJAKOVE RIZNICE
P
okladni je utorak 2016. godine. Ono malo što nas ima mačkarimo se u Soci. Socom je prozvan dom nekadašnjeg Socijalističkog saveza Jugoslavije. Na um ga bilo praviti Vinku Varešku u ta doba. Majstor Vinko je bio prvotno dobar i savjestan omladinac, pa potom takav isti član Socijalističkog saveza radnog naroda. Partiju je nekako izbjegavao. Bivši dobar majstor, radio je na nižim rukovodnim mjestima i bio vrlo vrijedan i cijenjen. Ne znam koje godine točno, ma znam da se na priopćavalima glasao Pol Enka, kriveći se: Oooo, Dajana... Tako se i u nas orilo to zapomaganje dan-noć od Carine do Stijena uzduž i od Batvinice do Saletovice poprijeko. Nitko nam nije preveo tu pjesmu i nismo znali što to Pol Enka zapomaže, je li to samo riječ ili ime. Da li slučajno ili je bio vizionar, majstor Vinko, kad je poveo akciju praviti dom Socijalističkog saveza za ulice naseljene Hrvatima: Jušiće, Beniće, Matijeviće,
Zapis o Soci Piše Tvrtko Gavran Novakoviće, Selišće i Podstjenje? Ne znam ni kako je to dozvoljeno praviti baš tu, i za te, a ne u centru grada za sve. Vremenom je dom postao Soco. Mijenjao je namjenu sve dok ne izbi zadnji rat. Tad postade hrvatskim domom, al' opet zvanim Soco. Dok je Pol Enka, nesretno zaljubljen u stariju ljepoticu, i dalje zapomagao dozivajući je, mi smo uz Knežićevu harmoniku i karabitušu drmali kolo i jadili svoje ljubavne i druge jade. Godine teku, nose što nose, i sve nas je manje na pokladni utorak u Soci. Sve je spontano osim glazbe. Bend je domaći i dobar. Maske sve modernije. U Soci je i sad k'o nekad kavana i dvorana za ples. Ovo što nas sad ima u ka-
KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU
tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326
BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI
14
vani nije dostatno za pjesmu uz Knežićevu harmoniku sve da je i on s nama. A nije, neće više biti. Po svoj prilici sam tu jedini akcijaš iz vremena kad se gradio Soco. U gostima sam u zeta Zorana i društvo je baš, ma me uhvatila neka tuga. Navraćaju mladići i pozdravljaju me. Ja ih ne poznajem. Odzdravljam nevoljko k'o kad su me prid crkvom počeli prvi pozdravljati stariji ljudi s "Faljen Isus i Marija". To su oni meni, ne znam zašto, činili čast jer od kad se zna mlađi su morali prvi pozdraviti, a stariji mlađega samo ako je bio parok, ja kakva druga važna osoba. Ako me sad netko i pozdravi prvi s "Faljen Isus i Marija", to meni više nije čast nego pristojnost, jer su mlađi. Vidim i susjeda Miška Andrića, Ivinog rođaka, i on je osim mene jedini akcijaš. Onda smo mi valjali, a rakija bila brlja. Sad je rakija sve bolja od bolje. Ne pitaj što je s nama.
BROJ 302
VELJAČA 2020.
IZ STARIH ALBUMA
Vareške pilane Prije stotinjak godina u vareškom kraju koji je sav pod šumama bijaše ova djelatnost u naročitoj ekspanziji, pa nicaše pilane na dosta mjesta, na raznim Lukama, često su mijenjale vlasnike, a jednako često i gorjele. Lako bilo opuškom nehotice požar izazvati, a tadašnje mjere protupožarne zaštite treba li i spominjati... Drvna se građa, kako vidimo na otpremanju, sitno rezala, barem poluproizvod bio, kasnije će nastati i tvornica za finalnu preradu pa i nestati sa zadnjim ratom, tako da sada vrijedi uglavnom: Daj vam taj balvan, nećeš mi ga ti rezat'! A na drugoj fotografiji poziraše radnici, najvjerojatnije s gazdom, kraj kaupera u pilani.
95, LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
VELJAČA 2020.
Hz
3 i 101,1 M
HRVATSKI RADIO BOBOVAC
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 302
15
"KOPAČI" PO ZABORAVLJENOM
Malo do kraljevske riznice J. Klarić Ovih dana, po medijima, Vareš opet trese zlatna groznica, aktualna je Borovica i njena zlatna žica. Pristup – strogo zabranjen. Mene kopka druga "ica": Duboštica. (Brda obrasla borovima donesoše tamošnjem selu ime Borovica, a prva sljedeća pitoma dolina, od Bobovca idući, obrasla hrastovima odnosno dubovima, dobi ime Duboštica.) Dva objekta starinske gradnje u ravnici Duboštice podsjećaju da je u ovaj kraj Austrougarska imala duboko umiješane prste. Austrijski istraživač i geolog u svom "Geološkom vodiču kroz Bosnu i Hercegovinu" navodi da je istoimena rijeka zlatonosna. Slušao sam priču o Kraljevom potoku, o Kraljevoj kosi, rudniku i jamama, o zlatnom runu. I povuče me nešto da usred zime, početkom veljače, s ekipom "kopača" po minulim vremenima, to malo izvidim. Udarila južina, nema snijega, cvate vrijes, preskačemo potok, potok preskače nas, tankom stazicom motamo se po strančuri, tražimo jamu i ostatke nekadašnjeg rudarenja. Zbog povećeg stomaka i velikih strmina gubim vezu s ostatkom ekipe, zamakoše nekud iza valovitih bregova i kao da su u zemlju propali. Na kraju se nekako dovičemo i sastanemo na jednoj velikoj upini, vidimo šljaku, vidimo okno u prikrajku, i ono otud viri na nas. Uđemo malo u njeg i dočeka nas voda. Uglavnom, nađosmo što smo tražili. Kopalo se tu za kromom, ali zlato ostaje broj jedan. Jedne davne godine u materijalu za nasipanje puta našao se oveći grumen zlata, jedan ga radnik uočio, strpao u džep, odbacio lopatu i otišao s njime riješiti sve svoje brige. Nisu ga poznavali, ni tko je ni odakle je. U to vrijeme Vareš je bio eldorado za gladne i nezaposlene, kakvi su dolazili iz svih krajeva bivše države, nalazili posao i solidnu zaradu. Priča se i o tome kako je bio nekad običaj zaklati dobra ovna za priziminu, vunu mu ostrići, a kožu zapeti u potoku da preko nje teče voda pa ona, kad nabuja, pokrene i nanose pijeska. Čim se to smiri i voda utanji, koža se vadi i okrene glava oko sebe da netko nije upratio pa sve iz kože istrese dok ne zasvjetlucaju zlatna zrnca. Nema ih mnogo, ali svako dobro dođe. Komad zlata s kakvim se usreći onaj lopataš ne nađosmo nijedan, Ćamil nađe u jednom nasipu uz potok jedino komad kromove rude. Ponese ga, valjat će i on za nešto. Tu kraj puta sretnemo i jednog "domoroca" srebrne kose, i ženu mu. Dobivamo korisnih podataka, ali i uzdah. Džaba sve što je duboštički kraj davao, vidi se kako mu je vraćano. Poznata priča, priča koja važi za cijeli vareški kraj i danas. Da je bilo kakav asfaltni put, vapi ona žena, makadam izanđao. Primismo na znanje. A i da ne primismo, shvatili bi kad se izbavismo odozdo iz dubodoline, utraskanih kola i streseni po rupama.