Bobovac br. 300 by Midnight Rider

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XXV. • BROJ 300 • PROSINAC 2019. Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

ISSN 1512-813X

9 771 512 81 300 6

UVODNIK

ko bi se odvažio danas iz ove perspektive pogledati četvrt stoljeća unaprijed na godinu 2045. ili, što kažu, izložiti svoje planove Bogu pa da se On na njih nasmije. U zemljama s bitno razvijenijom društvenom odgovornošću i sviješću, gdje su analitika, vizija, planiranje i metodologija četiri stupa na kojima se temelji svaki projekt, može se dugoročnije razmišljati i artikulirati svoju poduzetnost i kreativnost. U našem društvu, žalosno je ali neizbježno priznati, počevši od teškog političkog javašluka pa nadalje, prevladava kultura varanja i izbjegavanja sistema na svaki mogući način. Eksperti su Bosanci i Hercegovci u tome, što je ustvari dio opće prakse u državama na Balkanu, pa bismo se trebali valjda tako tješiti jer ima, možda, i gorih i većih lažnih patriota što slušaju državnu himnu s rukom na srcu, a koju drugačije i ne izvlače iz džepova njenih građana. Četvrt stoljeća koji su za nama bilježi ovaj list takvu paradigmu i svojim se glasom pridružuje malobrojnim koji javno istupaju protiv primitivizma i zatucane pameti. Nije to uvijek samo na adresu oportunista koji su skužili kako se mogu politikanstvom poigravati s ovcama u svom toru, tako oni svoje narode zovu, ne mi, nego i na adresu konformista koji šute i ne mrdaju ničim, a mogli bi, i trebali bi. No, propustili su prilike odavno. Stoga, kolikogod sretni što smo dosegnuli ovakvu obljetnicu kontinuiteta – srebrni jubilej – toliko i ne možemo biti sretni stanjem oko sebe jer to određuje i naše teme u listu, a društvena kretanja i dalje ne daju nazrijeti providna dana. Metaforički kazano, da smo se prije 25 godina popeli na Krš, najvišu točku planine Zvijezde, da se orijentiramo iz ratom stvorene hrvatske enklave i da ćutimo blagostanje svjetlosnu godinu daleko od vučjih jazbina u bosanskom gorju, štogod smo mogli pomisliti u tom trenutku to sigurno nije bilo da ćemo 25 godina kasnije kao medij postojati pa još i svjedočiti očajno slabom progresu na bilo kom polju. Mjereno po brojevima našeg mjesečnika, koji je na sceni od siječnja 1995., to

Riječ urednika su tri stotine mjeseci! U što su ih potrošili toliki u najvećem državnom aparatu na kontinentu, osim na podizanje svojih plaća i svakojakih beriva, bilo bi dobro da sami kažu i da se za sobom osvrnu. Zemlja je suočena s depopulacijom koja opasno narušava čak i hranidbeni lanac institucijama. Rasulo započeto ratom ne prestaje. Mjere da se to pokuša zaustaviti i ublažiti ne postoje, a političari, od kojih na našu nesreću sve kreće i preveć o njima ovisi, svojim krkanlukom tome samo još daju poticaja. Čast pojedincima u svim sferama života koji se zalažu za bolje i drugačije, ali takvih je premalo. Vrijeme prolazi, tu se jedino ništa ne može. Naši se jubileji podudaraju s vremenskim razdjelnicama, a uskoro je 2020., za koji dan. U međuvremenu, izvan granica našeg vilajeta, tehnološki napredak ljudske civilizacije u nekim segmentima gotovo se otima kontroli. Konzumerizam i hiperprodukcija svega tjeraju i bogati svijet da se zapita nad bacanjem hrane, nad spaljivanjem odjeće i uništenjem pojedinih oblika života, a oni baš dokoni već zagovaraju prosvjede protiv proizvođača automobila zbog toga što bi kokpiti uskoro mogli ostati bez ijednog fizičkog prekidača; sve se komande sele na displeje, a koji su nam i odredili život

IZ ŽUPNIH MATICA VAREŠ

Umrli: Ljiljana Bešić rođ. Ilić (1955.).

POTPORA LISTU "BOBOVAC" Mladen Radoš, Švedska – 500 SEK, Antonija Božić, Vareš – 50 KM, D. J., Vareš – 30 KM, obitelji Dodik i Popara – 50 KM, dr. Krešimir Mlivončić, Njemačka – 50 €.

Svima hvala lijepa!

Naslovnica: M. Marijanović

od početka 21. stoljeća. A zar je počelo novo stoljeće, kad to...? Do nas ono nije baš dobacilo, istina svako dijete ima skup mobitel, mobač ima i svaka bakica, a svatko ima i mišljenje, kao što, kako kažu, ima i ono na čemu sjedi. Tu je malo problem, ti forumi i poligoni za skriveno lajanje na sve i svašta, a sve preko displeja, tap – i mišljenje ode. Često se tako s displeja otisne u virtualni život i mržnja i osuda bez prosudbe, bitno je izigravati poklopac svakoj šerpi i lajkati kad su eto kakve humane akcije, a ne daj Bože operativno doprinijeti nečemu korisnom. Nije bez smisla bilo kad se u Titovo doba provodilo kontrolu slobodnog vremena makar kroz sekcije. I što na kraju reći u povodu vlastitog jubileja. List "Bobovac" pokazao se dugoprugašem koji je za sobom davnih godina ostavio sve druge lokalne novinske pokušaje u ovoj zemlji i prometnuo se u presedan, te se na njegov izlazak danas, od strane goleme većine, gleda s jednim nonšalantnim podrazumijevanjem. A grad biološki i ekonomski kopni, samo u kulturi tvrdoglavo ustrajava. Oni koji te realnosti shvaćaju podupiru još uvijek list iz kojega, tako kažu, osjete dašak Vareša kad im ga poštar donese u sandučić: od susjedne Breze pa do Brisbanea na drugom kraju planeta. Zato, svim podupirateljima i pretplatnicima posebna zahvala, kao i svim suradnicima koji to, kakogod nekome zvučalo nerealno i bez pameti, čine iz entuzijazma i dandanas. Dok je i jednih i drugih list "Bobovac" će imati misiju i smisao postojanja. To je zalog pored kakvog i nije potrebno davati neka redakcijska obećanja za budućnost. S brojkom tri ispred, nastavlja se put. Po ravni nikad nije bilo, gdjekad bi nas neki usporavali i pokušavali su otisnuti strmoglav, ali ranac na leđa i opet brdo preda se; do nekih novih visova što ih zasad obavija magla. Ili su to oblaci, tko bi ga znao... samo da je povisoko – jest.

BROJ 300

PROSINAC 2019.

U SLAVLJENIČKOM DUHU

Obavijest U povodu značajnog jubileja, izlaska 300. broja lista „Bobovac“, HKD Napredak – Podružnica Vareš daje nakladnički popust na fotomonografiju "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća" u sedmodnevnom trajanju od 23. do 30. prosinca 2019. Popust u visini od 10% važi prilikom kupovine monografije u redakciji lista "Bobovac" i u knjižari "Ami" u Varešu.

Čestitka u povodu jubileja Uredništvu Lista vareških Hrvata "Bobovac" i Mladenku Marijanoviću kao glavnom i odgovornom uredniku, te Podružnici Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u Varešu kao izdavaču lokalnog mjesečnika, upućujem iskrene čestitke u povodu dostizanja velikog jubileja: 300-tog izdanja Lista i 25 godina kontinuiteta. Upravo je kontinuitet i ustrajnost ono što vas odlikuje, ostanite objektivni i nezavisni šireći svjetlo pisane riječi u našoj sredini, a isto tako svuda gdje vareški list dopire u ruke vaših pretplatnika i naših iseljenika sve do Amerike i Australije neka to bude na ponos, šaljući poruku o Varešu kao mjestu visoke kulture. Općinski načelnik Zdravko Marošević

PROSINAC 2019.

BROJ 300

U PRIGODI JUBILEJA

PISMA ČITATELJA

Jelka s posvetom Učini se prikladnim objaviti ovu fotografiju. Sa svime se podudara: i vrijeme je uoči božićnih blagdana i trenutak našeg jubileja. A napomene radi, jelka nije naručena 'za potrebe slikanja'. Gospođa Blanka Zekić sama je doma, život joj tako donio, ali svake godine nakiti vjerojatno najbogatiju jelku pod Zvijezdom. Čini to u ime svojih najdražih, kojih više nema – 'da vide odozgo'. Oko tri stotine staklenki na jelki je toj. I onda nam sinu: pa i mi u "Bobovcu" slučajno toliko izdanja našeg mjesečnika imamo. Lijepo se izmaknuti i pogledati, ali valjalo je to nakititi sve... R. R.

BROJ 300

Čestitam ti slavljeniče, dragi naš "Bobovče"! Nisi ni svjestan koliko je brojeva iza tebe, koliko je priča ili izvještaja iza tebe, ako se sjetim pa ti napomenem od tvog 'rođenja' u teškim porođajnim mukama u vrijeme ratno, kada se gledalo kako spašavati živu glavu, do danas. Govorim u svoje ime: činilo se kao iluzija i računao sam da će izaći dva-tri broja i ništa više, kao što su mnogi slični izdavački projekti propali u našoj bližoj ili daljnjoj okolini. Ali ti si, junače, izdržao čak do 300-og broja! Tvoji osnivači i urednici su imali snage i volje da opstaneš i izrasteš u naš ponos, počevši od fra Mate Topića koji je bio prvi zagovarač da postaneš ovo što jesi. Čedomir Jelić je nastavio. A o Mladenku Marijanoviću nešto kasnije. Oni su ti dali dušu da možeš živjeti i dandanas. Na svojim stranicama oduševljavaš one koji su srcem vezani za kraj iz kojega nam dolaziš. Činiš da se ne zaboravlja rodna gruda, povezuješ nekadašnje sa sadašnjim. Prvi gore spomenuti urednici bili su vezani za svoja osnovna zanimanja i životne pozive, tako da je prestankom njihovog uredničkog angažmana i kad su se okrenuli vlastitim službama moglo doći do zastoja u izlaženju i tvoga gašenja. Ne, nije se to dogodilo iz razloga što te preuzeo Mladenko Marijanović kao glavni urednik, koji je uočio potrebu čitatelja za tobom i obvezao se nastaviti ovu tešku, a ponekad i nezahvalnu zadaću. Prihvatio je da te uređuje od 115. broja i da piše po nekoliko članaka kako bi ispunio stranice, da bi tvoje tiskanje opravdano bilo. U ovoj prigodi, kao odan čitatelj, zahvalio bih svima koji su na bilo koji način omogućili da uživam u stranicama našeg dragog "Bobovca"; uvijek s nestrpljenjem čekam poštara da zazvoni na interfon i obavijesti me da mu otvorim vrata jer mi je donio novi broj. Augustin Musić

PROSINAC 2019.

VIJESTI

Sjednica Općinskog vijeća Općinsko vijeće Vareš sastalo se 28. studenog 2019. godine na svom 32. zasjedanju i razmatralo 10 točaka dnevnoga reda. Prilično su vremena oduzela vijećnička pitanja koja inače nisu uvedena u dnevni red, kao što nije uvedeno ni informiranje općinskog načelnika o aktualnostima između dvije sjednice. No nečeg naročito aktualnog nije ni bilo, kazao je u svom istupu načelnik Zdravko Marošević, a u odgovorima na vijećnička pitanja na jedno je promptno reagirao – izdao je nadležnoj općinskoj službi usmeni nalog da pristupi određivanju parcele za formiranje ateističkoga groblja, podržavši tako prijedlog vijećnice Fadile Turki. Kad se krenulo po dnevnom redu, razmatran je najprije Nacrt proračuna Općine Vareš za 2020. godinu koji će ići na javnu raspravu pa se vijećnici nisu u nj preveć unosili, najavljujući da će djelovati amandmanski kad proračun stigne u formi Prijedloga pa Nacrt podržaše sa 17 glasova "za". Sjednica općenito nije donijela nekih posebno važnih detalja, a tamo gdje bi se očekivalo više diskusije nije je bilo, primjerice kod Izvješća o realizaciji Programa rekonstrukcije, izgradnje i obnove lokalnih cesta za 2019. godinu ili kod Izvješća o realizaciji Strategije razvoja lokalnih cesta i ulica u gradu i

naseljima za desetogodišnje razdoblje (2011.-2021.). Kod Strategije je iz nadležne Službe konstatirano da je njena implementacija jedno vrijeme išla dobrim godišnjim tempom, ali da je posljednjih godina to izostalo odnosno izostala su ulaganja koja se nekoć zvalo kapitalnim, a Općina je u pogledu takvih ulaganja nemoćna. Koliko se dugo već osjeća potreba za asfaltiranjem prostora naspram same Općine, ispred banke i Porezne uprave, pa ni to nije moguće uraditi i to je pokazatelj stvarnog stanja unutar te oblasti. Na kraju se s konstatacijom lokalne nemoći prošlo i kroz Informaciju o postignutom uspjehu u vareškim osnovnim školama i srednjoj školi za prošlu školsku godinu. Prvo je apostrofiran rast postotka učenika sa sniženim vladanjem kad postanu tinejdžeri i pređu u srednju školu, a onda su vijećnici koji se bave statistikom ukazali na porazne podatke kad je riječ o opadanju broja učenika iz godine u godinu, što će najprije dovesti u pitanje područne škole jer jedan dio njih već sad ima samo po jednoga đaka zbog kojeg se još pali svjetlo i grije učionica i zbog kojeg u selo dolaze tri učiteljice: razrednica, vjeroučiteljica i nastavnica engleskoga jezika. Vijećnici naravno o problemu uvijek govore uopćeno i kroz imperativ u množini "mi moramo vidjeti da se tu nešto promijeni jer ako se ovako nastavi...", ali to je retorika kakvu koriste i njihovi stranački prvaci bez da se išta u zemlji i pedalj pomiče s mjesta.

Pripadnicima katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti želimo sretne i radosne božićne blagdane, a svim građanima Vareša sretnu novu 2020. godinu i puno uspjeha u privatnom i poslovnom životu! Predsjedatelj Općinskog vijeća Adis Čizmo

PROSINAC 2019.

BROJ 300

Općinski načelnik Zdravko Marošević

NA RAZMIŠLJANJE

Božić je ozbiljna stvar! Piše fra Tomislav Brković

injenica što je središnja osoba u svetkovini Božića jedno dijete ni u kojem slučaju ne umanjuje njezinu ozbiljnost. Naprotiv. Sama činjenica da se dijete rodilo u štali, da je moralo tražiti mjesto među životinjama kad ga nije našlo među ljudima, govori o ozbiljnosti Božića. Druga, isto tako važna činjenica da je to dijete Bog – pravi i živi Bog, govori o još jednom stupnju ozbiljnosti: Bog je došao među ljude, a oni su ga poslali u štalu. Ima u tome jedna tragična crta. Ne ponašamo li se mi ljudi tako i danas, preko dvadeset stoljeća nakon što je Bog strpan u štalu?

Treća još važnija činjenica jest bijeg djeteta. Čim je saznao za njega, vladar njegove rodne zemlje pokušao ga je uništiti, spasio ga je bijeg u inozemstvo, u emigraciju. To dijete bilo je od početka nepoželjno u svojoj rođenoj, a izgleda i u svakoj drugoj zemlji. Ne govorili nam ovo dovoljno da je Isusov dolazak na svijet i njegovo djelovanje u njemu odveć ozbiljna stvar, a da se ne bismo morali ozbiljno zamisliti nad njom? Ima nešto vrlo ozbiljno i odgovorno u božićnoj poruci. Ima nešto vrlo ozbiljno u kršćanstvu i mi bismo, kad se u božićno vrijeme kao kršćanska zajednica i obitelj nalazimo na okupu, kao svoji sa svojima, o tome morali razmisliti.

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI • LONČANICE SVJEŽE CVIJEĆE • POGREBNI VIJENCI

Kršćanstvo zahtjeva ozbiljnost i odgovornost. Kršćanstvo nije samo u pjevanju veselih pjesama, u nazdravljanju i čestitanju, ono je najprije u razmišljanju i ozbiljnim odlukama. Biti kršćanin traži ozbiljnost. Traži spremnost za svjedočenje za Isusa, onako ka ko j e sv j e d o č i o sve t i S t j e p a n prvomučenik, praštajući drugima. Možda upravo ljudi vareškog kraja imaju pravo govoriti o ozbiljnosti kršćanskog života i o važnosti svjedočenja praštanjem, o tome da se sve u životu može postići tek prijekornim, predanim i poštenim radom ne očekujući da ti netko nešto dadne, pokloni ili učini. Znamo mi dobro kako je život ozbiljan i težak, a opet ga neozbiljno shvaćamo. Znamo mi dobro da nam nitko osim Boga i naših deset prstiju neće pomoći. Zbog toga bi trebalo kroz božićno vrijeme upoznati svu ozbiljnost života, posebno kršćanskog života i ponašati se kršćanski. Tek onda kad osiguramo djeci kruh, kad osiguramo obitelji mir, kad muževi i žene sačuvaju međusobno poštovanje i vjernost, kad djeca budu učila radi učenja, kad studenti budu na vrijeme i kvalitetno završavali fakultete i škole, kad sutra mognu svojim učenjem i životom spremno, a ne uzdajući se u veze i protekcije, zauzeti mjesto u društvu, tad će biti mjesta radosti i veselju. Veselje može doći tek nakon ispunjenja dužnosti, nakon svijesti da smo bili i ostali dobri ljudi, a dosljedno onda kršćani, tek onda imat ćemo pravo radovati se. Imat ćemo i pravo pjevati, pa ako treba i kriknuti od veselja, jer smo svjesni da smo slijedili primjer Boga koji je sišao na zemlju među ljude da bi ljudi postali zaista ljudi. I ovoga Božića Bog u Isusu Kristu nudi ljudima novi odnos. Odvažimo se i mi na nove odnose prema sebi, prema svojim bližnjima i prema onima druge vjere i nacije. Povjerujmo konačno da Bog vjeruje u nas, da nam dolazi i da nas želi usrećiti. Povjerujmo u božićnu poruku: Bog nas ne samo voli više nego mi sami sebe, nego Bog ima povjerenja da možemo biti bolji ljudi! Svim vama, poštovani čitatelji "Bobovca", uime fratara župe Vareš, čestit Božić sa željom da sa zahvalnošću završite ovu i s Božjim blagoslovom uđete u novu 2020. godinu.

BROJ 300

PROSINAC 2019.

NEKAD BILA IDILA...

Zime nisu kao nekad… …nismo ni mi… Još je samo malo od onog nečeg' ostalo jer… Sjećam se… …snjegova koji kopnili nisu još od neopale bjelogorice pa do prvih kaćuna… …padali su jedan po drugom povrh međaša i ograda dok su se prtine dubile i za hladnih vedrina caklile obasjane škrtim sjajem svjetlila nebeskih… …te prtine snježni stogovi u sjeni ispunjenih pojata i plavičasti dim toplih ognjišta Osoja znali su bit' jedini tragovi i putokazi tragovi života – utisnuti u snijegu…

I… Opet je bilo lijepo… …onako – promrz'o i skoro zagubljen ustrept'o udaljenim jaukom vuka ući u topli dom dobrojati puninom svoje najbliže sjesti za stol zahvaliti Bogu i skupa iskušati slasno zgotovljene plodove bogato utrapljene ljetine… …ili… …u treperavom svjetlu gasnjače i toploj ispuni Badnjaka pod krizbanom prebirati božićne darove pa s polnoćke doći te ushićeno bezbrižan okružen najdražima usnit' u mekoći friške postelje… A sad… …žao mi je… …sve je više poleglih ograda i pojata sve je manje ognjišta sela i zaselaka… …smrče i jelice krče pašnjake krizbani stožine šindra i žioke ostaju neubrani

venu boreć' se za svjetlo u gustini neplanskog rasta… …nepokošena trava iz zemlje zrije u sijeno poliježe i pokriva nedoživljene otave zaklanja visibabe i kaćune… …trapovi su zarušeni prazni magaze presušile katastri raseljeni pusti čame zaklopljeni notarskim koricama… I… …nakon svega pomalo teško hrabrim se makar i sjetno… nije sve baš tako crno… …bude još nešto kaćuna i otava još uv'jek nešto i snijega ima ima bjeline proplanaka upina i njiva ali ipak sve je manje živih stopa i prtina – u njima… Vladimir Bundić

Čestit vam Božić i sretna nova 2020. godina!

PROSINAC 2019.

BROJ 300

EKSKLUZIVNO

Otkrivanje Zvjezdangrada Piše Željko Ivanković I. Josip Klarić, Ćamil Omerhodžić iz Breze, Mladenko Marijanović i ja, krenuli smo u lijep sunčan ponedjeljak 19. kolovoza u planinu Zvijezdu "otkriti" Zvjezdangrad. Iz Šiminog potoka prema Zubetama i Ravnama autom, a od mjesta Paljika pješice u zvjezdanske šume, nailazeći povremeno na crveno vrišteće table s natpisom Mine!, ali ih i uredno ignorirajući, jer su Klara i Ćamil tim terenom lani prolazili i kažu da je sigurno. Zvijezda je ispresijecana tragovima teških strojeva koji su u nemilosrdnoj sječi i izvlačenju šume ostavili ružne ožiljke, inače bi Zvijezda, onakva kakva jest, bila čudesno lijepa, pitoma i divlja istovremeno, izazovna i nehodačima kao što smo Mladenko i ja kad već jest Klari i Ćamilu, starim hodoljupcima. Da, pejzaž ponegdje kvare i tragovi ne tako davnog rata i, koliko god bile korisne, table koje podsjećaju ne neke od ratnih aktivnosti. Mladenko je opremljen fotoaparatom koji čini besmislene naše aparate na mobitelima, ali svejedno Ćamil, kao sjajan

vodič i znalac prirode upoznaje s biljnim svijetom o kojemu, reklo bi se, zna sve: od narodnog do latinskog imena, od osobina koje su ih klasificirale u botanici do ljekovitih svojstava, pa nam tu ne treba Mladenkov fotoaparat kad već imamo svoja mala džepna čuda. Dakako, Mladenko nas od samog početka "avanture" fotografira, svjestan da idemo ususret nečemu dosad neviđenom. Ozbiljno fotografiranje počinje dok konzultiramo karte i gdje se doimamo ozbiljno, kao pravi istraživači. Klara ima karte, ali Ćamilove su čudesno detaljne. Klara se s tugom sjeća svoje predratne austrougarske (bit će vojne!?) karte, a Ćamil ima geodetske ili kako se već zovu. Na suprotnu stranu od Paljike, gdje ćemo ući u potragu za Zvjezdangradom, tako kaže karta, nalazi se Divić grad. Njega tek na karti identificiramo, jer on na karti postoji za razliku od – Zvjezdangrada, i on nije, ne barem ovaj put, predmetom naše znatiželje. Našu znatiželju odavno budi Zvjezdangrad, jer njega nema. Naprosto ga nema, a svi za njega nekako i nečim znaju, a nikad ga nitko nije "otkrio". Čak ni Klara!

AMI

BROJ 300

Zvjezdangrada ni u historiografskim radovima naprosto nigdje nema. U to sam se uvjeravao pišući i monografiju Vareša. Zvjezdangrad je od svih fakata koje imamo samo naslov moje knjige priča objavljene u prestižnoj biblioteci Lastavica (1989.), nakon koje mi je Klara govorio da nema Zvjezdangrada nigdje osim u mojim pričama i mašti. Da, i u skromnoj narodnoj predaji i u fragmentima koji jedva mogu zatvoriti iole ozbiljan mozaik. A počelo je u večeri otvorenja caffe pizzerije Stari dani, kojom smo se prigodom Klara i ja našli za istim stolom. I tada mi reče: "Našao sam Zvjezdangrad, a sve sam mislio da je to tvoja literarna mašta izmislila." "Super", odgovorim mu, "mora postojati, samo je bilo pitanje kad će tko relevantan reći – 'Evo ga, tu je.'" No, time se, tko zna zašto, nitko nije bavio. Najbolje sam se sâm u to uvjerio prebirući nebrojenu građu (bezmalo 700 bibliografskih jedinica), desetljećima se baveći poviješću vareškog kraja. Trebalo je, nakon toga, poći Zvjezdangradu u pohode zajedno s Klarom, no, zbog kišne jeseni 2018. i jednako tako kišnog proljeća 2019. naše otkrivanje Zvjez-

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor PROSINAC 2019.

dangrada odgođeno je čak za ljeto 2019., kad su Mladenko i Klara dogovorili 'dan D', a ja se pojavio i tu zatekao i upoznao Ćamila, svojevrsnog Indianu Jonesa, čovjeka čija ljubav i strast za hodanje po prirodi, i poznavanje vareške okolice (poslije ću vidjeti da se to odnosi i na druga mjesta u okolici) nadmašuje sve koje sam dotad znao, a njegov šarm i znanje preporučuju ga za bilo koju iole ozbiljniju priču o vareškoj, kakanjskoj, visočkoj, brezanskoj, ilijaškoj, olovskoj okolici i priči o njoj. Zvjezdangrad, kako rekosmo, premda skromno, živi u narodnim predajama, u mitovima i legendama, a oni koji su ga tražili vjerojatno su mislili ili očekivali su da će u srcu Zvijezde naći nešto poput Bobovca i tu je, bit će, bio i glavni problem. No, Zvjezdangrad je stariji grad, starija utvrda, mnogo starija od Bobovca srednjega vijeka, onakvog kakvog ga mi znamo, nakon arheoloških istraživanja u vrijeme Austro Ugarske i iskapanja Pave Anđelića. Dakako, ne zaboravljamo pritom da su kod iskapanja Bobovca nađeni tragovi i daleko starije gradnje, dio zida građen tehnikom koja se razlikuje od ostale arhitekture, arhitekture srednjega vijeka, građen tehnikom tzv. riblje kosti koja pripada kasnoj antici (V. – VI. st.), za koju arheološka znanost pretpostavlja da je građen vjerojatno u vrijeme cara Justinijana (527. – 565.). To, kao i rimski tragovi na rudniku "Smreka", ranokršćanska bazilika u Dabravinama potvrđuju (rudarsku) živost ovih krajeva i zanimanje za njih davno prije srednjega vijeka s Bobovcem ili sa stećcima kao artefaktima koji su sačuvani do naših vremena. Dakle, Zvjezdangrad svakako ne može biti nešto poput Bobovca jer su sve utvrde tipa Bobovca, s visokim i debelim zidinama bile potrebne tek nakon otkrića baruta. Tada su se počele graditi jake utvrde, visoke kule, debeli zidovi, snažni fortifikacijski objekti kakvih danas imamo po Bosni i Hercegovini (Visoki, Vranduk, Jajce, Ključ, Srebrenik, Kozograd, Ljubuški...). Kad govorimo o barutu možda je prejako reći "nakon otkrića baruta", jer su ga Kinezi davno otkrili, ali svakako treba reći da jaki fortifikacijski objekti, kakve danas poznajemo, nisu građeni prije dospijeća baruta u Europu i početka njegove

Klarić, Omerhodžić i Ivanković nad zemljovidom, u planini Zvijezdi uporabe u vojne svrhe, ponajprije za topove. Iz vojne povijesti više je nego jasno da se vojna obrana uvijek prilagođavala realnim mogućnostima potencijalnog napadača. Dakle, kako rekosmo, nigdje Zvjezdangrada na kartama, ali postoji u planini Zvijezdi toponim Grad, kao što u narodu obližnjih Zubeta živi i pojam Čaršija, a u pričama postoji veza Zvjezdangrada s Brgulama za koje se zna da su u srednjem vijeku bile rudarsko mjesto, u predajama postoji i veza Zvjezdangrada i Bobovca... U priči se, dok gazimo kroz šipražje, obrastao gustiš i mladu šumu i tražimo Zvjezdangrad usput spominje i pećina u kojoj se nakon Drugog svjetskog rata krio nekadašnji zapovjednik nišićkog partizanskog bataljuna Sreto Erić, koji se nakon četničkog puča početkom 1942. odmetnuo i još dugo nakon NOR-a krio se po zvjezdanskim bespućima. Uvijek u tim trenucima mislim na dva filma, prvi je Doktor Mladen vezan uz četnički puč, a drugi je Klopka za generala vezan za hvatanje Draže Mihailovića... Tim asocijacijama naprosto ne mogu odoljeti. Ipak, ona za nas važnija pećina je ona u kojoj je nađena tzv. Brgulska ostava, nakit iz brončanog doba (nalaz iz 1961.), koji smo svojedobno, prikupljajući ilustrativnu građu za varešku monografiju, Mladenko i ja fotografirali u Zemaljskom mu-

95,

PROSINAC 2019.

3 i 101,1 M

zeju u Sarajevu u kojemu se nalazi od 1976. Neizbježna su usputna priča i zvjezdanski stećci na koje ćemo tek naići, kao i bezobzirna devastacija zvjezdanskih šuma, čemu se ne prestajemo iščuđavati, prilikom koje su, kako rekosmo, moćni strojevi tako nemilosrdno išpartali zvjezdanski krajolik, bezobzirno uništavajući sve uokolo. Raduje me biti uz Ćamila i virkati u karte kao i "nogom" upoznavati pojedine toponime, njihove odnose u stvarnosti i s obzirom na udaljenosti i s obzirom na visinske kote i s obzirom na pozicije prema stranama svijeta, kao i njihove odnose na glavne vodotoke, kao i koordinate u odnosu na putne i strateške trgovačke trase, a kojima nas pouzdano vodi Ćamil svojim preciznim i detaljnim geodetskim kartama. Klarina znanja i šarm poznajem već dugo, volim ih i poštujem, pa sam malo više okrenut Ćamilu, ali ne propuštam jednim uhom osluškivati i Klarinu priču i mislim se: Bože, koji su njih dvojica sjajan tandem i kako li su se samo pronašli... Mladenko ne ostavlja fotoaparat ni za tren neaktivnim, a ja kušam u svoje papire što više toga zapisati, premda znam da će se mnogo toga zabilježiti i naknadno, kad malo odahnemo. (nastavit će se)

HRVATSKI RADIO BOBOVAC BROJ 300

MONOGRAFIJA U ZAGREBU

Iz obraćanja Darija Magdića, zamjenika državnog tajnika

Voditeljica programa Vesna Kukavica i do nje ravnatelj HMI Mijo Marić, Varešani za promotorskim stolom

Promocija u Hrvatskoj matici iseljenika

otomonografija "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća", nakon promocije održane početkom kolovoza u Varešu, svoje drugo predstavljanje imala je 14. listopada 2019. godine u glavnom gradu Hrvatske – Zagrebu, metropoli u kojoj kao takvoj obitava i značajan broj Varešana doseljenih ne samo tijekom i nakon posljednjeg rata nego i desetljećima prije. To je i razlogom, ta netipično jaka povezanost s rodnim krajem kakva se inače vezuje za vareške ljude, da je u vrijeme održavanja međunarodnog sajma knjige, Interlibera, i pored niza književnih manifestacija, jedna promocija kao što je bila ova privukla posjetitelja toliko da nisu mogli svi pronaći sjedeće mjesto. Iznenađenje je to bilo i za samog domaćina, Hrvatsku maticu iseljenika, koja ima iskustva s ovakvim promocijama u svojoj dvorani, ali nema često priliku vidjeti takav odziv i takav interes za kupovinom knjige. Na promociju se potegnulo i iz drugih, nimalo obližnjih gradova: iz Ljubljane ili iz Splita npr., i iz Beograda čak. Iako je sve na kraju prošlo iznad očekivanja, u pripremnom razdoblju za promociju bilo je nepredviđenih okolnosti pa se na kraju sastav za promotorskim stolom unekoliko razlikovao od onog najavljenog u pozivnici i u online obavijestima. Predsjednik vareške Podružnice HKD "Napredak" Mario Mirčić kao predstavnik izdavača i Mladen Divković likovnotehnički i grafički urednik izostali su iz opravdanih razloga, jednako kao i glavni promotor Miljenko Jergović koji je u isto vrijeme neodložno morao u Cetinje. No, Jergović je dan uoči promocije u zagre-

bačkom Jutarnjem listu objavio svoj osvrt na varešku monografiju na cijeloj stranici i to je ne samo dodatno mobiliziralo Varešane u Zagrebu nego s knjigom upoznalo čitatelje diljem Hrvatske, ali i u BiH gdje ova dnevna novina također dolazi na kioske. I sam čin promocije bio je medijski popraćen, počevši od Hrvatske televizije i Hrvatskog radija koji su u posebnom programu iz kulture prenijeli atmosferu s promocije i izjave govornika. Izvješće s promocije pod naslovima "Monografija o Varešu – kraju tisućljetne povijesti", "Monumentalno djelo i rezultat cjeloživotne posvećenosti zavičaju" prenijeli su razni internetski portali u Hrvatskoj i u BiH (mojzagreb.info, skupstina.zagreb.hr, glashrvatske.hr, artinfo.ba, mojahrvatska, matis, kamenjar, dnevnik.ba, Vareš Home Page), pa sve do portala Studia Croatica u Argentini koji je također preuzeo objavu sa službene stranice HMI. Hrvatska je matica iseljenika iskazala svakovrsnu potporu i na kraju tako sadržajno izvijestila o promociji da smo odlučili i mi posuditi taj tekst, uz zahvalu angažiranom personalu ove institucije na čelu s ravnateljem Mijom Marićem, a koji je osobno nazočio i prvoj promociji u Varešu. Javnu zahvalu upućujemo i na adresu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH pod čijim je pokroviteljstvom promocija održana i čija su dva dužnosnika osobno nazočila, a zamjenik državnog tajnika Dario Magdić bio je i za govornicom pa dio njegova istupa vezanog za Vareš također donosimo u prilogu. Zatim hvala predsjedniku Skupštine grada Zagreba Dragi Prgometu, koji je isto BROJ 300

Pregledavajući stranice monografije ostao sam impresioniran bogatom poviješću hrvatskog puka općine Vareš i okolice. Stoga želim zahvaliti autorima na ovom prekrasnom djelu koje će, ne samo oteti od zaborava Vareš i okolicu, nego i značajno doprinijeti promicanju hrvatskog kulturnog naslijeđa i bogate tradicije nastale kroz minula stoljeća. Ova fotomonografija nije samo rezultat vašeg entuzijazma i predanog rada; ona je izraz ljubavi prema Bosni i Hercegovini, prema hrvatskom narodu, zavičaju i rodnom kraju, što joj daje posebnu vrijednost. Ujedno ovom prigodom želim istaknuti izvrsnu suradnju Središnjega državnog ureda izvan RH s općinom Vareš i udrugama Hrvata s toga područja, te zahvaliti svima koji su dali doprinos pripremi i tisku fotomonografije "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća". Prigoda je i da spomenem potporu Vlade RH za nakladničku djelatnost Podružnice HKD "Napredak" u Varešu, ali i potporu infrastrukturnim projektima kao što su izgradnja lokalnih putova i vodovoda, primjerice u selu Pogar, sanacija vjerskih objekata i tome slično. tako imao što kazati o Varešu i vareškom kraju jer je u njemu neslužbeno boravio prije dva mjeseca. A prof. Anto Markotić Varešanin je koji se oko ove promocije posebno angažirao i bio njezinim koordinatorom te se u tom svojstvu i on obratio nazočnima, no da se ne zaboravi i na druge činjenice: prof. Markotić je bio prvi član Izdavačkog savjeta za izradu monografije i nadasve se nalazi među uglednicima zastupljenih u leksikonu kao jednom od segmenata ove monografije. A na taj se segment, između ostalog, na kraju svog obraćanja osjećao potrebnim osvrnuti autor i glavni urednik monografije Željko Ivanković kazavši da se u vezi s leksikonom javljaju stanovite primjedbe koje su u svojoj osnovi neprincipijelne i podcrtavši da se prilikom izrade leksikona rukovodilo isključivo leksikografskim kriterijima. U nastavku slijedi izvješće o promociji vareške monografije objavljeno na službenoj stranici Hrvatske matice iseljenika, a potom i osvrt Miljenka Jergovića, točnije glavnina osvrta koja se odnosi isključivo na knjigu. PROSINAC 2019.

Auditorij u dvorani Hrvatske matice iseljenika

Predstavljena divotna knjiga Divot-izdanje "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća", prva monografija o tom planinskom srednjobosanskom gradu i rudom bogatom kraju predstavljena je 14. studenoga u Hrvatskoj matici iseljenika. O knjizi su govorili književnik Željko Ivanković, urednik knjige i autor teksta, urednik fotografije Mladenko Marijanović i u ime nakladnika Anto Jelić, zamjenik predsjednika vareške podružnice HKD-a "Napredak". Također, prisutnima se obratio i domaćin predstavljanja, ravnatelj Matice Mijo Marić. – Ovom doista veličanstvenom knjigom, bogatoga sadržaja i magične likovnosti, autorski tim Željka Ivankovića oživotvorio je dušu Vareša, i u radosti i u tjeskobi, u nadi ljudskoga života, vidljivoj u onoj jednostavnoj Andrićevoj devizi "da je čovjek dužan svome zavičaju". Ova je knjiga više od zavičajne monografije, ona je raskošni pisani spomenik od najstarijih do suvremenih naraštaja kroničara Vareša u svim granama ljudske djelatnosti – od metalurgije do književnosti. U 65 tematskih cjelina s nadahnutim epilogom opisani su dominantni kulturni, povijesni i gospodarski izazovi Vareša i njegove prirodne ljepote – zaključio je Matičin ravnatelj obraćajući se publici i gostima. Predstavljanju su, uz brojne zagrebačke i domaće Vareške i Varešake nazočili: izaslanik predsjednika Vlade RH i zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Dario Magdić, predsjednik zagrebačke Gradske skupštine dr. prof. Drago Prgomet, izaslaPROSINAC 2019.

nik zagrebačkog gradonačelnika Toni Biluš, koordinator zagrebačke promocije akademik Anto Markotić, voditelj Službe za pravni položaj, kulturu i obrazovanje Hrvata u BiH u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH Ivan Zeba te nekadašnji urednik hrvatskog lista "Bobovac" iz Vareša Čedomir Jelić, lista koji je dosegnuo 300. izdanja. Monografija na gotovo 400 stranica, popraćenih s više od 600 fotografija i ilustracija i odgovarajućim znanstvenim aparatom, obogaćena je i dodatkom – Leksikonom uglednih Varešana koji je priredio Vladimir Ruf. Zagrebačka promocija, nakon kolovoške premijere u Varešu, održala se pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Vodila ju je, s puno mara i žara, rukovoditeljica Odjela za nakladništvo i urednica Matičina ljetopisa Vesna Kukavica. Spomen Vareša star je oko 550 godina, a ipak, navodi urednik monografije, vareški kraj s Dabravinama, Zvjezdangradom, Bobovcem, Perunom, Borovicom, Dubošticom, Jelaškama, Oćevijom, Brgulama ispisuje povijest dugu dva tisućljeća. Na jednom mjestu su tako sabrani, i ukoričeni, svi zapisi i spoznaje generacija istraživača kao što su Radimsky, Sergejevski, Kreševljaković, Filipović, Bešlagić, Basler, Anđelić, Đaković, Mikolji, Džaja..., kao i Benić, Batinić, Katzer, Ćorović, Protić, Palavestra, Zirdum, Bugarski... ili, pak, Varešani kao što su Žuljić, Gavran, Tokmačić, Matić, Mlivončić. O takvoj su knjizi, BROJ 300

naime, do sada sanjale generacije Varešana, pa ju je i općinska vlast, u razdoblju od 1966. do 1978., u barem tri navrata, pokušavala izdati, iako bezuspješno. To je, nakon četverogodišnjega rada, uspjelo izdavaču – vareškoj podružnici HKD "Napredak". Respektabilnu uredničku ekipu, uz već spomenute, činili su i Mladen Divković, dizajner i likovno-tehnički i grafički urednik te Jelena Jurić, lektorica i redaktorica. O knjizi kao "dragocjenom spomeniku i memorabiliji" znalački je pisao, nažalost zbog unaprijed preuzetih obveza odsutni ali najavljeni promotor, književnik Miljenko Jergović, kazavši kako je i ova, kao i svaka dobra i već pomalo starinska zavičajna monografija, puna anegdotalnih zanimljivosti, antropoloških i povijesnih bizarnosti, ali i izvanrednog, rijetko viđenog vizualnog materijala. Tu je, rekao je, i kratki, vrlo instruktivni pregled Vareša u književnosti i umjetnosti, te, na samom kraju, mali leksikon vareških uglednika, od fra Matije Divkovića i fra Filipa Lastrića, preko Novaka Simića i Mila Cipre, do glumca Bore Stjepanovića, pravoslavnog vladike Grigorija, književnice Aleksandre Kardum, profesorice Mirjane Kasapović. Jergović, među inim, poručuje kako Ivanković uravnoteženo piše o vareškom kraju kao jednom od katoličkih središta Bosne, o procesu islamizacije, o doseljavanju pravoslavaca iz istočne Hercegovine i Crne Gore nakon što je Eugen Savojski krajem 17. stoljeća poharao i opustošio Bosnu, i o okolnostima stvaranja one kulturne i nacionalne strukture kakvu prepoznajemo u 20. stoljeću. Lijepo bi bilo kad bi, kao što je to običaj u bogatijim i razvijenijim kulturama, zaključuje Jergović, monografija bila objavljena i u standardnom knjiškom formatu, bez ilustracija ili s krajnje reduciranim fotomaterijalom. Monografije, naime, služe za listanje. Jergovićevu recenziju pročitala je studentica Mihaela Lekić, moderatorica ljetošnjeg predstavljanja monografije u Varešu. Ukratko, promotori i publika bez sumnje se slažu u ocjeni kako je predstavljena monografija namijenjena onima koji Vareš vole i znaju, ali još više onima koji ga žele upoznati, razumjeti, zapamtiti i zavoljeti. Tekst: Diana Šimurina-Šoufek Fotografije: Snježana Radoš

MONOGRAFIJA U ZAGREBU

O nesvakidašnjoj monografiji... Miljenko Jergović

Varešu, srednjobosanskom industrijskom gradiću u vilovitom i bajkovitom ambijentu bosanskoga birvaktilskog kraljevstva, šuma i planina, Željko Ivanković napisao je i sastavio monografiju. Knjigu, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, te formatu, objavila je vareška podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, i nije, na žalost, vjerojatno da će se pojaviti u knjižarama. Pogotovo onim zagrebačkim. A ni u knjižnicama, naročito onim u Hrvatskoj. Vrijedilo bi je, međutim, naručiti od nakladnika ili se uz pomoć GPS navigatora otputiti u avanturu kroz pustinju i prašumu, sve do Vareša, pa je tamo kupiti. Zanimljivije i sadržajnije putovanje od onog na Maldive ili na Kubu, recimo. Od zemljopisno-geoloških osobitosti vareškog kraja, preko legende o Zvjezdangradu, mitskom Varešu prije Vareša, koji je ime ponio po planini Zvijezdi, gori najljepšeg imena na našemu jezičnom području, te historije Vareša, od predkršćanskih, kraljevinskih i turskih vremena, sve do modernog doba, koje započinje s austrougarskom okupacijom, i naših vremena, Ivanković pripovijeda o Varešu, iznoseći njegove male i velike povijesti, baveći se poviješću njegove svakodnevice, s obzirom na socijalne, konfesionalne i nacionalne razlike. Pisac krajnje skrupulozno prati rađanje različitih vareških identiteta. Uravnoteženo piše o vareškom kraju kao jednom od katoličkih središta Bosne, o procesu islamizacije, o doseljavanju pravoslavaca iz istočne Hercegovine i Crne Gore nakon što je Eugen Savojski krajem sedamnaestog stoljeća poharao i opustošio Bosnu, i o okolnostima stvaranja one kulturne i nacionalne strukture kakvu prepoznajemo u dvadesetom stoljeću. Ivanković piše tako da njegov tekst i ova knjiga ne mogu zasmetati Varešacima srpskopravoslavnog ni bošnjačkomuslimanskog roda, pa bi i jedni i drugi njegovu knjigu mogli držati u regalu, na polici, ispod televizora. Ali nije riječ o kalkulaciji te vrste – i autoru, i nakladniku, svejedno je hoće li se knjiga razgrabiti, jer je ionako riječ o svojevrsnom spomeniku, uknjiženom nadgrobniku, knjizi dovršene povijesti – nego se radi o tome da drukčija ovakva knjiga i nije moguća. Kljaštrenjem i svođenjem na jednu nacionalnu komponentu i jednu povijest, ona bi prestala biti vareška i bosanska. Tako je to barem kada je o prošlosti riječ. Ivanković se, vrlo mudro i ispravno, zaustavlja na 1991. godini, kao posljednjoj u njegovoj povijesti Vareša i vareškog kraja, a o ratu samo ovo: "Rat iz devedesetih bio je klimaks svih neiživljenih frustracija i zala iz prethodne dvije Jugoslavije, ili, željeli bismo, konačno smirivanje trusnog balkanskog tla nakon svih imperijalnih težnja življenih u najkrvavijem svjetskom stoljeću." I još konstatacija da je Vareš, premda smatran "malim Rimom", i kao takav sumnjičen od komunističkih vlasti, "najradničkija župa u BiH", na prvim višestranačkim izborima glasao za ljevicu. Toga nema u ovoj monografiji, ali čisto radi orijentacije: na popisu stanovništva iz te iste 1991. godine, Hrvata je u Varešu bilo preko pedeset posto, Muslimana trostruko, a Srba peterostruko manje. Muslimani, sada Bošnjaci, danas čine apsolutnu većinu, a Srba skoro da i nema. O ratnim etničkim čistačima i poratnim etničkim prečistačima, kao i o hrvatskim i bošnjačkim krivnjama i odgovornostima za ono što se dogodilo, trebalo bi se pisati u nekoj drugoj i drukčijoj knjizi, koja, me-

Tekst Miljenka Jergovića u zagrebačkom Jutarnjem listu đutim, ne bi imala manje stranica od ove. Ali bi morala biti jednako poštena i uravnotežena kao ova. A nemoguća je, na žalost, u današnjem Sarajevu, dok u Zagrebu za njom ima manje interesa nego za Kubom i Maldivima. Kao i svaka dobra i već pomalo starinska zavičajna monografija, tako je i "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća" pun anegdotalnih zanimljivosti, antropoloških i povijesnih bizarnosti, ali i izvanrednog, rijetko viđenog vizualnog materijala. Tu je i kratki, vrlo instruktivni pregled Vareša u književnosti i umjetnosti, te, na samom kraju, mali leksikon vareških uglednika, od fra Matije Divkovića i fra Filipa Lastrića, preko Novaka Simića i Mila Cipre, do glumca Bore Stjepanovića, pravoslavnog vladike Grigorija, književnice Aleksandre Kardum, profesorice Mirjane Kasapović. Iznenadi se čovjek tko je sve iz ili od Vareša. A onda se i rastuži na kome se sve završava jedna vareška povijest. (Premda i tu valja biti oprezan i pristojan, jer Hrvati, za razliku od Srba, nisu posve nestali iz vareškog kraja. Premda bi se, s obzirom na sve ili gotovo sve aktualne hrvatske i bosanske politike, možda trebalo reći – još nisu posve nestali.) Monografija Željka Ivankovića dragocjen je spomenik i memorabilija. Lijepo bi bilo kad bi, kao što je to običaj u bogatijim i razvijenijim kulturama, bila objavljena i u standardnom knjiškom formatu, bez ilustracija ili s krajnje reduciranim fotomaterijalom. Monografije, naime, služe za listanje. Nakon pomnijeg čitanja ostavljaju medicinske posljedice u vidu sportskih i traumatoloških povreda.

BROJ 300

PROSINAC 2019.

NA MARGINAMA PROMOCIJE

Regionalna suradnja

odajemo izvješću s promocije post scriptum. Jer, nije to bila samo promocija, nego i druženje, rijetka prilika za susret prijatelja i poznanika, koji začas nađu i dodirnu točku za neku suradnju. Tako se iz ovog susreta, ovjekovječena na fotografiji, rodio i dogovor o izradi prigodne skandinavke za jubilarni broj lista "Bobovac", a u povodu još jedne plodne godine kad je u pitanju prinos vareških autora književnosti u regiji. Autor je skandinavke ugledni hrvatski enigmat i urednik zagrebačke "Kvizorame" Ivan Hrgović (na fotografiji prvi slijeva), a svemu je kumovala i Gordana Samardžić-Zlački (desno). Vareški dvojac na fotografiji: enigmat Jelić i književnik Ivanković. R. R.

PREDSTAVLJAMO

ROMAN-TRIPTIH O DEPRESIJI (Aleksandra Kardum: Soba moje sestre, Hena.com, Zagreb, 2019.) Željko Ivanković

ajvarljiviji od svih bogova, bog slučajnosti, htio je da sam u iznimno kratkom vremenu pročitao dva izvrsna romana o depresiji, o široko rasprostranjenoj mentalnoj bolesti suvremenog svijeta, koja, čini se, tek odnedavno stječe i svoj "javni status". Naime, prvo sam krajem listopada pročitao nedavno preveden i u nas objavljen roman suvremenog francuskog pisca Michela Houellebecqa Serotonin, a onda jedva dvadeset dana potom, još u siječnju u Zagrebu objavljen, roman hrvatske književnice (inače rodom Varešanke) Aleksandre Kardum Soba moje sestre. Gotovo nevjerojatna koincidencija. Ovo je stoga prilika da ovu našu zemljakinju i književnicu prvi put ozbiljnije predstavimo i našim čitateljima. Premda je temeljnim obrazovanjem glazbenica, a specijalizirala je pedagogiju i uporabu glazbe u terapeutske svrhe, u javnosti se, ima tome petnaestak godina (od prvog romana Ono što sam prešutjela, objavljenog 2005.), etablirala i kao književnica. U godini u kojoj je navršila pedeset godina života objavila je svoj novi, četvrti roman, Soba moje sestre. Roman je strukturiran kao triptih, što znači da je to djelo sastavljeno od triju zasebnih dijelova koja čine jednu tematsku cjelinu. Ta tri dijela (Soba moje sestre; Crni pas; Ona druga) u jedinstvenu cjelinu povezuje depresija, bolest suvremenog svijeta, gotovo neobPROSINAC 2019.

jašnjiva, ali svakako šokantno iznenadna i još uvijek uzrocima i simptomima teško shvatljiva. Ta njezina dimenzija, i oboljelom i njegovoj okolici nerazumljiva, specifična je po tome što podjednako zahvaća sve dobne i socijalne kategorije, počev od vremena adolescencije, što nerijetko izaziva teške nesporazume, posebno među najbližima, jer su joj manifestacije gotovo banalne: umor, spavanje, bezvoljnost, posvemašnja apatija, nezainteresiranost, zasićenost životom, trajna opsesija suicidom... Zbog tih ju je manifestacija teško na vrijeme identificirati i početi ozbiljno medicinski tretirati, jer kad se pojavi sliči na sve što bilo koji čovjek pokatkad proživljava, a to znači i da je sami oboljeli spočetka teško sebi i okolici priznaju, te naročito da je okolica teško razumije ili čak uopće ne razumije i atribuira je manama ljudskog karaktera. A Aleksandra Kardum svojim trima pričama ispisuje upravo tu veliku dramu (u tri varijeteta) svijeta koju proizvodi depresija. Dakako, na jedan način u osobi oboljeloga, na drugi u njegovoj najbližoj okolici, a na treći način u "kontaminaciji" šire socijalne zajednice. A i tu na jedan način u urbanoj, uvjetno intelektualnoj sredini, a na drugi način u nekom ruralnom području koje ne razumije i odbija razumjeti bilo koju, gotovo svaku od manifestacija bolesti. Naravno, ne mislim detaljizirati o romanu ili o povodu romana, premda bi BROJ 300

bilo zanimljivo ublizu čitati Michela Houellebecqa i Aleksandru Kardum (kako se meni posrećilo), ali hoću reći da je Aleksandra svoju priču (ili tri priče, kako tko voli) ispisala veoma suptilno, pripovjedački titravo, skrupulozno, reklo bi se i, ne samo zbog njezina temeljna obrazovanja, glazbeno stišano, koliko god to više može biti s obzirom na strašne sudbine svojih junaka i razrješenje njihovih osobnih problema izazvanih bolešću. Kad kažem pažljivo, ovdje svakako, uz autoričino glazbeno obrazovanje, uključujem i njezina pedagoška znanja i njezinu nesumnjivu upućenost u psihoterapiju, gdje pažljivost razumijevanja svih problema iziskuje i veoma skrupulozno imenovanje i pristup svim njihovim manifestacijama. A to sve, isključimo li na tren tematski okvir romana, nama kao čitateljima djela radi djela samoga, poradi teksta samoga, a ne radi teme i motiva priče, pokazuje da je autorica vješta kreatorica priče i vrsna majstorica pripovijedanja. Naratorica empatične duše i vrli stilist i znalac jezika. Valjda su joj stoga i trebale, recimo to opet glazbenim narativom, tri varijacije jedne velike priče, koja nam kao čitateljima u širokoj orkestraciji ogoljuje tako malo poznati svijet što živi, najčešće nevidljiv, paralelno s našim, a jedva da smo senzibilizirani za njega. Soba moje sestre književno je vrijedan, lijep i nadasve važan roman u našoj suvremenoj literaturi.

INTERVJU

ALEKSANDRA KARDUM, književnica

Posvećena djeci s autizmom Razgovarao Vladimir Ruf n Rođeni ste u Varešu. Koje su, osim te činjenice, Vaše veze s Varešom? Kada ste napustili rodno mjesto? o Odselila sam s roditeljima još kao vrlo mala djevojčica, negdje u dobi od dvije godine. Od tada, s manjim prekidima, do danas živim u Splitu. Nažalost, rijetko ga posjećujem, ali o tamošnjem životu i ljudima čujem redovito preko rodbine i poznanika. U posljednje vrijeme, evo, do mene dođe i ovaj časopis za kojeg mi je jako drago da postoji. n Magistra ste sustavne pedagogije, radili ste kao profesorica glazbene umjetnosti u gimnaziji i kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom. Doktorandica ste na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, što podrazumijeva znanstveni rad. Koja je Vaša znanstveno-stručna preokupacija? o Moje su znanstvene i stručne pre-kupacije interdisciplinarne: objedinjavaju glazbu, pedagogiju, rehabilitacijske znanosti, psihologiju, a dijelom dotiču i psihijatriju. Na magisteriju sam proučavala različite stilove učenja djece (vizualni, auditivni, taktilno/kinestetički) i način na koji se svakom djetetu može individualno pristupiti u metodičkom smislu te mu pomoći da bolje usvaja, zadržava i reproducira informacije. U svojoj doktorskoj disertaciji bavim se obiteljima koje imaju dijete ili djecu s PSA (poremećaj iz spektra autizma) i ponašanjem roditelja u ovoj zahtjevnoj situaciji koja utječe i nepovratno mijenja život cijele obitelji. Međutim, bez obzira koliko su moji znanstveno-stručni interesi široki uvijek su vezani za djecu. Također, uvijek je tu negdje i glazba – ona je čudesan alat i medij i ne smije se zanemariti u pedagoškom radu. U svezi s tim upravo pišem priručnik za rad za roditelje i sve one koji se bave djecom s razvojnim poteškoćama, gdje će glazba imati važnu ulogu. n Uz sve navedeno, zapažen je i Vaš spisateljski opus. Objavili ste četiri romana, od kojih u ovom broju Bobovca predstavljamo najnoviji "Soba moje sestre". Osim romanâ, bavite se i

pisanjem drama i kratkih priča. Možete li nam ih predstaviti? o Moj debitantski roman "Ono što sam prešutjela" nastao je, mogla bih reći, sasvim slučajno, bez ozbiljnijih književnih aspiracija. Međutim, upravo tada je bio aktualan natječaj za neobjavljeni roman, gdje sam ga poslala i ušla među prvih deset te mi je ponuđeno objavljivanje. Tako se nekako, neplanirano, odredila moja buduća književna karijera. Drugi roman "Spavaš li" obrađuje temu rata u Bosni, a osvojio je nagradu Fran Galović. U trećem romanu bavim se psihologijom i filozofijom tanga, a naslovljen je (kao i svako poglavlje) nazivom plesne figure – "Pratim te". Ovaj je roman po ocjeni stručnog žirija Hrvatskog radija proglašen najboljim romanom 2010. godine. Naposljetku, početkom ove godine objavljeni roman "Soba moje sestre" obrađuje temu depresije. Napisala sam nekoliko drama i kratkih priča, ali svakako se najviše ponosim dramom za djecu "U zemlji Jajoliji" koju sam napisala imajući na umu potencijale djece s autizmom koja u njoj nastupaju zajedno s profesionalnim glumcima. n U Zagrebu je nedavno promovirana fotomonografija "Vareš i vareški kraj kroz stoljeća", kojoj ste nazočili. U Leksikonu vareških uglednika stoji i biografska crtica o Vama, a spominjete se i u poglavlju o vareškim piscima. Kako ste doživjeli promociju? o Promocija je, prije svega, bila topla i nostalgična i, bez obzira što se tamo dosta ljudi nije poznavalo, budila je osjećaj da su vam svi prisutni – prijatelji. Govornici su bili nadahnuti, spontani, i ono što je "upadalo" u uho – vrlo duhoviti, što je svakako obilježje ljudi vareškog kraja. Ja, osobno, nisam ni znala da sam uvrštena među uglednike, to sam saznala tek po izlasku monografije. Izuzetna mi je čast biti u tom društvu, kao i to što je među uglednicima još jedan član moje obitelji, glumac Boro Stjepanović. Premda, kad već govorim o svojoj obitelji, želim reći da, iako smo rasuti svuda po svijetu, puno njenih članova su uspješni, realizirani i plemeniti ljudi, na koje sam ponosna. Svakako, i ovom prilikom zahvaljujem Željku Ivankoviću na uvrštenju i ukazanoj časti. BROJ 300

n Posjećujete li Vareš i da li mu se planirate – makar u literarnom smislu, nekada vratiti? o Na žalost, zbog užurbanog životnog ritma, moram priznati da ne posjećujem, ali svakako sam preko svoje obitelji, osobito djeda Dragoljuba (to je jedna zgodna crtica – iako sam i sama već odavno baka, moj djed je još uvijek vitalan i njeguje kontakte s prijateljima i širokim krugom familije, ma gdje se nalazili) u toku s događanjima. Inače, kada sam pisala roman "Spavaš li", imala sam na umu taj kraj. Zlokobna šuma u prvoj sceni romana upravo je šuma kroz koju sam se u svom djetinjstvu vozila, kada bi, preko Kupreških vrata, putovali iz Splita na zimske praznike kod mojih baka i djedova. n Želite li što poručiti našim čitateljima? o Želim: svi smo, nažalost svjesni da je Bosna bila poprište najvećeg stradanja tijekom posljednjeg rata. Iako se može reći da je, sudeći po proteklih gotovo trideset godina – rat bio davno, gospodarske, demografske i sve druge posljedice još su prisutne i svježe. Ipak, ljudi ovog kraja, iako pogođeni raznim nedaćama i osobnim tragedijama, raseljeni i ekonomski osiromašeni, još uvijek su duhoviti, nasmijani, optimistični, srdačni i lišeni razlikovanja ljudi po naciji ili vjeri. Navijam da tako ostane zauvijek, jer to je bio najveći simbol Bosne i pravih Bosanaca. Divno je kada se, u teškim vremenima koja stavljaju ljudskost na najveća iskušenja, odabere – ostati čovjekom. PROSINAC 2019.

RECENTNA IZDANJA VAREÅ KIH AUTORA ROMAN

PROSINAC 2019.

BROJ 300

KNJIŽEVNA MANIFESTACIJA

Buđenje sjećanja na Novaka Simića Priredio Vladimir Ruf

avna ustanova Opća biblioteka Vareš, kao jedan od stupova kulture u našem gradu i kao mjesto s najznačajnijim blagom – onim napisanim, u posljednje vrijeme je prepoznata po aktivnijem angažmanu na polju obogaćivanja kulturne ponude u gradu. Poslije nekoliko promocija knjiga, izložaba raznih vrsta i kvizova o kojima je ste redovno izvještavani u "Bobovcu", red je došao i na književnu večer malo drukčijeg formata... Točnije dvije – ali ne bilo kakve! Književne večeri pod nazivom "Zadržimo u sjećanju Novaka Simića" održane su u velikoj dvorani Općine Vareš 15. i 23. studenog. Simić, hrvatski pisac srpskog obiteljskog backgrounda, rodom od trgovačke obitelji Simić, porijeklom s Brdâ kod Striježeva – koja je u doba njegovog rođenja živjela na Kicelju (dijelu Vareša kraj Bukovog potoka), izuzetno plodan pripovjedač, ekonomist, dopisni član tada zvane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) i čovjek o čijem su liku i djelu pisane i doktorske disertacije, na mala je vrata uveo Vareš u hrvatsku književnost dvadesetog stoljeća, a danas je njegovo djelo nepravedno zapostavljeno. Upravo se ovim dvodijelnim programom posljednja činjenica pokušala promijeniti. Na početku prve večeri prisutne je pozdravila moderatorica programa i ravnateljica Opće biblioteke Vareš, Ilijana Gavran-Radojević, te predočila zamisao dvodnevnog projekta. Najbolju ilustraciju o Novaku Simiću napisao je naš sugrađanin Jozo Drijenčić koju prenosimo u cijelosti. "Krajem 19. stoljeća u Vareš je pristizao tehnološki kadar iz srednje Europe. S njima su dolazile i njihove obitelji. Natalitet je brzo porastao iako nije bilo objeka-

ta za tu namjenu. Potreba za porođajnim objektima bila je sve veća. Objekti na dnu Rajčevca i Droškovca nisu bili prikladni, jer su bili niskih stropova. U obitelji Jove Erića rodila se ideja da na svom zemljištu izgrade prikladan objekt s visokim stropovima, s lijepim prirodnim okruženjem, bez buke i prašine. Njihova obiteljska kuća bila je samo tridesetak metara niže. Problem je ipak postojao u njihovom obiteljskom mlinu. Jaz sa vodom bio je usmjeren kroz baštu i završavao je kod započetog objekta porodilišta. Ipak gradnja je porodilišta uspješno nastavljena, a mlin uklonjen. Stari Jovo tada je govorio da žene rađaju svake godine, a pšenica i kukuruz rijetko. Sinovi Zdravo, Makso, Gojko nisu osporavali obiteljsku ideju nego su je čak i poticali. Jovina supruga Sofija bila je također moralna podrška. Mnogi Varešani su rođeni u tom porodilištu u Bukovom potoku, a među njima i pokojni Novak Simić (1906. – 1981.) književnik iz obitelji Simića s Brdâ kod Striježeva. Djetinjstvo je proveo u Varešu u veoma nesređenoj obitelji, pa je mlad otišao u Zagreb gdje dolazi do izražaja njegova književna nadarenost. Njegova djela bila su prožeta tematikom iz vareškog kraja iako je veći dio svoga života proveo u Zagrebu. Sebe je nazivao hrvatskim pravoslavcem i hrvatskim književnikom. Nastavnica Vukica Erić, nevjesta Jove Erića, uvijek me je zapitkivala o Novaku Simiću iako je predavala geografiju u nižoj realnoj gimnaziji u Varešu. Jovina nevjesta Gospava, supruga Gojkova, bila je alfa i omega u obitelji i veoma cijenjena i voljena u naselju Stojkovići." Prve večeri programa posvećenog zaboravljenom piscu okupljenim građanima obratile su se dvije teoretičarke književnosti i sveučilišne profesorice. Prof. dr. sc. Perina Meić s Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Mostaru, inače članica Svjetskog slavističkog odbora za književnosti i stilistiku Sveučilišta "Lomonosov" u Moskvi (najvećeg i najstarijeg sveučilišta u Rusiji) tumačila je novelistiku Novaka Simića, likove njegovih priča – uglavnom seljake i intelektualce – i jedne i druge u sukobu s okolinom u kojoj žive, njihove ljubavne afere i životne sudbine, povezanost s mjestima odrastanja (Vareš i Rudanka kraj Doboja, gdje je Simić provodio ljetne raspuste), dok se doc. dr. sc. Ena Begović-Sokolija s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu više bazirala na njegovu biografiju i radove iz njegove poznije dobi. Docentica Begović-Sokolija svoje je izlaganje zaključila tužnom konkluzijom – otkrićem da je Novak Simić izbačen iz nastavnog plana i programa na sarajevskom fakultetu prije deset godina, te njezinom anketom među studentima – nitko od studenata uopće nije čuo za Simića, iako su njegova djela intrigantna i interesantna i iz današnje vizure. Obje su profesorice bile mišljenja kako je ovaj projekt dobra prilika da se obnovi sjećanje na njegov lik i, posebice, njegova vrsna djela, mahom dostupna u vareškoj knjižnici. U glazbenom dijelu prve večeri na klaviru nastupila je Emina Burek. Druga večer programa "Zadržimo u sjećanju Novaka Simića" održana je osam dana poslije prve – 23. studenog. Drukčije koncipirana – ovaj put kao druženje s onima koji su se prijavili na javni poziv što ga je Opća biblioteka Vareš raspisala u listopadu, a s konačnim ciljem stvaranja kompilacije radova vareških autora svih uzrasta, bez ograničenja teme ili forme. Svi radovi koji budu poslani na e-mail adresu biblioteke (info.biblioteka@gmail .com) ili osobno dostavljeni u prostorije biblioteke do mjeseca siječnja, bit će objavljeni u knjizi pod nazivom "Plavo nebo iznad Vareša", urednika Adisa Samardžića, jednog iz plejade vrsnih vareških spisatelja.

Sretni blagdani, u Novoj godini puno sreće, zdravlja i uspjeha!

BREZA, Bosanska 12 | 0387 (0)62 588 141 16

BROJ 300

PROSINAC 2019.

Prisutne je, na istom mjestu, osam dana poslije, ponovno dočekala i pozdravila ravnateljica biblioteke Ilijana GavranRadojević, te objasnila pojedinosti javnog poziva. "Na javni poziv Opće biblioteke Vareš prijavila su se 24 kandidata, a komisija koja je pregledavala radove odabrala je njih 17 za uži izbor i mogućnost osvajanja neke od nagrada. Ovo je prvi javni poziv na kome smo odabirali radove koje ste vi pisali, a na drugom javom pozivu, koji će bit raspisan iduće godine u proljeće, odabrat ćemo fotografije koje će zajedno s ovim radovima biti objavljeni u knjizi koju pripremamo. Hvala vam što ste podržali naš rad, a prije svega hvala mladim osobama koje su se uključile i pokazale koliko talenta imaju, jer je komisija imala jako težak zadatak prilikom ocjenjivanja", naglasila je direktorica Gavran-Radojević u svom govoru. U prvom dijelu druge večeri pročitana su četiri sastava i to: Drage Čingela, Franje A. Zlovića, Izudina Muftića i Ibrahima Ibrahimovića. Drago Čingel, pjesnik starije generacije, koji sada živi u Njemačkoj, osobno nije mogao nazočiti pjesničkoj večeri pa je tako snimio video-zapis u kome on osobno recitira vlastitu pjesmu. Nakon toga pročitani su radovi kandidata iz dijaspore, a to su, pored Čingela i Zlovića, još Olivera Pavić, Dubravka Uroda, Milena Roknić i Radosna Vesnić. Iz školske kategorije u užem izboru spomenuti su radovi sljedećih autorica: Ajle Ahmedović, Une Berberović, Lamije Čizmo, Dajane Franjić, Emine Gerin, Aide Hajrić, Amine Hrvat, Amile Likić, Šeherzade Operta, Anese Rožajac i Džejle Višća.

Ravnateljica biblioteke s nagrađenima U ime komisije koja je ocjenjivala radove obratila se profesorica povijesti iz MSŠ "Nordbat-2", Marina Drijenčić: "Zadatak je bio težak i svi radovi su zaslužili nagradu. Ipak, morali smo odabrati najbolje, a koliko su djeca talentirana i imaju volje za pisanje pokazuje broj pristiglih radova. Članovi komisije su još bili ravnateljica biblioteke Ilijana GavranRadojević, i Adis Samardžić u ime vareških spisatelja. Zahvaljujemo vam na iskrenosti, iskazanoj u tekstovima jer ste pokazali ljubav prema zavičaju, ljudima i prema umjetnosti. Posebne čestitke idu učenicima osnovnih i srednjih škola na hrabrosti", istaknula je profesorica Drijenčić. Za četiri najbolja rada osigurane su nagrade u vrijednosti od po 50 KM koje je donirala Radosna Vesnić iz SAD-a, a pored novčane nagrade uručene su i zahvalnica i knjiga. Četiri rada koji su osvojili nagrade napisali su Adna Likić i Lejla

Likić iz školske kategorije, te Irmela Suljić i Vladimir Ruf iz kategorije odraslih. Drugi dio druge večeri bio je posvećen članovima biblioteke koji su svoje vrijeme provodili uz knjigu. Naime, 17. svibnja 2019. Fondacija za bibliotečku djelatnost objavila je Javni poziv za prijavu kandidata za izbor "najkorisnika", a na temelju evidencije koju vode zaposlenice naše biblioteke kandidiran je Denijal Džindo kao "najkorisnik", jer je pročitao 55 knjiga u 2018. godini, u prosjeku nešto više od jedne knjige tjedno. Pored Denijala, predloženi su kandidati iz sljedećih gradova: Livna, Tuzle, Zenice, Maglaja, Mostara, Cazina, Žepča, Čelića, Kladnja i Srebrenika. Ovaj mladić je za svoju ljubav prema dobroj knjizi od Fondacije dobio novčanu nagradu u iznosu od 500 KM. Na kraju druženja uručene su zahvalnice zaslužnima za realizaciju projekta, i to: općinskom načelniku Zdravku Maroševiću, Ibrahimu Ibrahimoviću, Izudinu Muftiću, Fondaciji za bibliotečku djelatnost, Dragi Čingelu, Denijalu Džindi, Ameriti Likić i Hrvatskom radiju "Bobovac". U glazbenom dijelu nastupila je mlada vareška glazbenica Karla Malbašić koja je tijekom večeri otpjevala dvije pjesme, a dok su se čitala djela vareških spisatelja, pratila ih je tiho, uz gitarske instrumentale... Na koncu konca, potrebno je spomenuti da su projekt potpomogli Federalno ministarstvo kulture i sporta, Ministarstvo kulture i sporta Zeničko-dobojskog kantona, Općina Vareš i HKD "Napredak" – Podružnica Vareš te kao medijski pokrovitelj HR "Bobovac" Vareš.

JEDAN OD NAGRA\ENIH RADOVA

jekovima je, još od osmanskog doba, kod katolika u Bosni postojao običaj da se franjevci odijevaju kao težaci, kako bi se uklopili među svijet i spasili od zuluma okupatora s istoka. Kada bi fratar" u civilu" boravio u nečijoj kući, uvijek je postojala bojazan da silnici saznaju tko je on, pa bi ispitivali djecu o nepoznatom gostu. Stariji su, zato, podučavali mlađe, da vele tuđinima da im je stigao mamin brat – ili ujak. Tako je svijet počeo svećenstvo zvati ujacima, a kako bi napravili distinkciju – "prave" ujake počeli su zvati daidžama, pa se taj običaj, u malko promijenjenoj formi, održao do dana današnjega... Ima u nas u kući u Majdanu jedna fotografija. Na njojzi djed, baka, moja mati i njezina braća i sestre. Sedmero ih na fotki. Mati na sebi ima crvenu pamučnu haljinu s piknicama. U skladu s kosom. PROSINAC 2019.

DAIDŽA Vladimir Ruf Mršava. K'o nakon rata. Djed sjedi u sredini, k'o glava familije je l', sa sarajevskom "Drinom" u ustima i rukama na bolnim, netom slomljenim kukovima. Ima u nas u kući u Majdanu još jedna fotografija. Na fotografiji moja mati i njezine dvije sestre, s muževima. Tetke nasmiješene, rumene u licu, s košuljama kakve su triput ispadale iz mode i vraćale se u istu. I one mršave. Ćaća i tetci (valjda se tako veli po novoj gramatici) u maskirnim uniformama. Došli iz Enklave. Maksuz s posla. Ima u nas u kući u Majdanu i još jedna fotografija. Na fotografiji smo mi. Vrla unučad. Šestero nas. Najmlađi sa strana, najstarije u sredini. Dvije unuke. Buduće BROJ 300

kume. Drže najmlađu unuku. Tek rođenu, u benkici. Lica su nam ozbiljna. Ne odavaju ekspresiju. Kose začešljane. Ove tri fotografije poslasmo Daidži. Daidža živi u Americi. Ima dobar biznis, kuću s bazenom i lavovima na kapiji te ženu s američkim papirima. Dok smo se mi spremali za slikanje, reče Tetak Tetki: "Nemoj se, bona, tol'ko šminkat, mislit će Daidža da nam dobro ide, pa nam neće poslat para!" Zavlada muk. A ja sam, budala, tada pomislio – i do tada slijepo vjerov'o, ako budemo dovoljno lijepi, da će nam se Daidža obradovat' – pa će nas uokvirit', stavit' na zid iznad kamina i često mislit' na nas. Vjerovao sam u to ne shvaćajući očiglednu stvar: da nam se životne matrice predaka i potomaka po šablonu ponavljaju i samo u čavrntiju vrte, možda i zanavijek...

IZ SJEĆANJA

otok joj temelj, ona njemu krov. I smirom i burno nosali se godinama. Zimi stjeran pod ledeni pokov, rastucale su ga jedino žene izapjerajuć' pelene, dok im se ruke ne skostene, do lakata poplave i rane od mujasina ne procvjetaju. Nagle provale proljetne jugovine i razvigora topile bi snijeg i snosile, u vode stvorene, smetove s Tegova, Lazina, Opaljike, Šiškovice, da je potok – temelj ovoj kući – postajao najprije opominjuća huka, a onda i opasna snaga. Kolika je to i ničim savladiva voda bila moglo se uvjeriti s ćuprije između ove i Malića kuće u jesenjim kišnim prolomima. Ljeti bi se voda primiri, slegni i u njenim nježnim velnama gnjurale su se Zorkine patke i vratovima jordamile Kajine guske. Ova zajednica dvoje mudrih – jedno zavre, drugo odavre – bila je dom i utok nespojivim stanarima. Kuća na četiri vode s verandom i kozom (za rezat' drva) na nerastrijebljenoj okućnici; krov šindra, u zadnjem redu malko snesen, skoro ravan. Obazriv majstor, računajući na prolaznike, ostavio je tako logu za snijeg. Nek' se u njoj zadržava dugo i topi natenane, bio bi opis njene arhitekture. S ovu, koznu stranu, a spram Griča i kuće Marije Petrove, sjećam se dobro, živjela je Jelina Rokoljka – udata za Đuru, vareškog matičara – s ćeri Olgom i unucima Zlatanom i Marinom Šoljakom, po ocu Dubrovčanima. Od njih meni najvažniji bio je Zlatan, predaroviti moj školski drug. S istom lakoćom, kojom je nožićem strugao priljepke s osoljenih dubrovačkih stjenčica i jeo s malo kruha, rješavao je geometrijske zadatke, znao naizust sve nepravilne njemačke glagole, glasovne promjene svoga

Kuća nad potokom Ivana M. Slugić jezika, u potezu ruke crtao Tita i konja, nepogrešivo otpjevao svaki ton. Zlatan Šoljak, "dječak" iz moje klupe nema knjigu koja bi bila spomenik njegovoj važnosti, on je samo nekome trajna uspomena i može se zakitit' ovim katmerom poljskog književnika Vitolda Gombroviča: "...jer čovjek najdublje ovisi od svojeg odraza u duši drugog čovjeka, pa makar ta duša bila idiotska". Svake godine na Dušni dan, bar tad, posjetim ga i podsjetim se koliko je samo darovit bio. Do Rokoljke stanovala je jedna žena, imena joj ne znam. Jedino čega se sjećam ponjavica je pred vratima na cimentici. Komadić trôlje uvijek ispod kefe i "Jelen" safuna, u sto voda ljeti i zimi izapran. E toga se sjećam. Je li živjela sama i kako je uširijatila djecu, ako ih je imala, da ne gatljaju po strukici – ne znam. Neutrazgana čizmama, zategnuta, male rese među rukama protrte – i eto ti kulture!

Od Malića kuće uz basamake išlo se Janji – nadimkom Džinovoj, prezimenom Šljivić. Pred samim basamacima bio je jedan vječito odvaljen komad verandske podnice kroz koji se vidio potok. Samo kome je kod kuće bilo gore mogao se ovdje savrijet'. Janja je radila u apoteci kod našeg starog vareškog apotekara Haima Altarca kao čistačica, a kasnije kao učenica i pomoćnica. Ovu skoro djevojčicu najprije je poučio pravilima židovske prehrane (meso i mlijeko nikako skupa), a potom, strpljenjem magle, tajnama pripravljanja lijekova. U to doba liječnici su propisivali recepturu za takozvane magistralne lijekove. Pripremali su ih magistri – apotekari ili kako danas kažemo ljekarnici, što je vrlo upitan prijevod grčke riječi apotithemi (odlažem, spremam). Ova gotovo nepismena mlada djevojka bila je osposobljena toliko da se po odlasku Haima Altraca iz Vareša mogla zaposliti u Sarajevu. Pametna, otpravna, nadodala je nešto i propisane škole i cijeli radni staž provela u apoteci "Oslobođenje" na Marin-Dvoru. Da uvijek nešto miješa moglo se vidjeti kroz prozor tramvaja na stajalištu "Marijin Dvor", idući od Baščaršije put Ilidže. Navraćala sam joj se i često susretala ovu nisku, saftnu ženu. Njena razvodnjena ljepota filmske glumice zadugo nije splasnula. Garila je obrve, kosu bojila u neviđeno crnu, s malo krep papira na obrazima, da bi njene oči – ivanjske svjetlice – varničile i ljeti i zimi. No, to je onako usput. Janjino najdublje 'ja' bilo je položeno u činjenicu da je bila pomoćnica gospodina Altarca. To vam je ravno ulozi u filmu gospodina Hičkoka.

ilenko Lekić Leka rodom iz Gornje Vijake i Dajana Lekić rođ. Malbašić rodom iz Tisovaca su 24. rujna 2019. proslavili 25. godišnjicu braka u najpoznatijoj hrvatskoj baroknoj crkvi – sv. Katarine. Rijetkost je da im je zavjete obnovio isti svećenik koji ih je i vjenčao 24. rujna 1994. – vlč. Vladimir Magić, rektor Crkve sv. Katarine, a odnedavno i župnik Crkve sv. Marka, najstarije župne crkve grada Zagreba. Do crkve ih je proveo fijaker, od stanice Zrinjevac do Gornjega grada. Uz ovu crticu i pozdrav iz Zagreba želimo svim Varešanima sretne blagdane u toplini obiteljskog doma i dugovječne brakove pune međusobne ljubavi i poštovanja. S. M.

BROJ 300

PROSINAC 2019.

AMERIČKI SAN

I potok na struju J. Klarić "U Bosni te gledaju direktno i znatiželjno, kao da bi željeli dokučiti tko si, odakle si i kud ideš, šta tražiš, šta je razlog tvoga putovanja."

ojavio se jedne subote o Svi Svetima, kaže došao je pravac u Vareš i u Šimin Potok na čašicu razgovora. Pitam: zašto? Jednom podavno pročitao na internetu priču o dvoje mladih Amerikanaca, o njihovu boravku i putovanju kroz Bosnu i bili kod mene. Uključio taj Google, našao me na karti, krenuo na put, stigao na moje vratnice i u kuću, uz čašicu i vruću bosansku kavu počeo svoju američku priču. Onih budalastih, devedeset i nekih godina, bježeći od rata i njegovih nedaća, dospio je u Njemačku, našao sigurnost i predah među tisućama sličnih. Dobio 'dudlung' (azil) na tri mjeseca, ali što dalje. Dobro ga se sjećam; crnomanjast, uredan i nekako fin momak kome sam, kao i mnogim drugim, za par kobasica i pivu pomogao da se upute u svoj američki ili australski san. Otvorio se Ambroz i veli odveo ga put čak u Kaliforniju. Mlada leđa i bistar um omogućiše mi da se brzo snađem i opstanem. Učim jezik, a posla za leđa do mile volje, džepovi se pune parama, i preseljavam se zatim u Nju Hempšir. Zbog snijega sliči mi na Bosnu. Našao sam i bolji posao, ušteđevina postajala sve deblja, ali jesam mnogo i radio da bih za keš kupio kuću, da imam gdje živjeti, a sad radim da bih imao od čega živjeti. Imam brata i sestru udanu u Frankfurtu. Dok nam je mati bila živa u jednom selu kod Tuzle, ona nas je pone-

kada okupljala, viđali smo se, a sada nje nema, nema više ni naših susreta, nema se ni kad. Nekako mi se smanjio, kao da se uvukao u sebe i sada kao polusijedi momak pričom olakšava dušu i puni akumulator, obnavlja uspomene u susretu s poznatim ljudima. Iz Bosne sam otišao kadikad, ali nikako da ona ode iz mene. Glava u Americi, srce u Bosni. Sve imam, sve mi je u redu, ali fali i ženska ruka k'o i Bosna. Nema nikog kada s posla dođem kući da skuha, da opere, da kuću pomete, pa da se i pofuntamo ako treba. Kroz glavu mi prolazi: gdje ću umrijeti i kud ću sa sobom kad umrem? U zavičaju nemam ničeg osim njega samog, ni kuće ni stana, ni matere, kom ću...? Pokazuje mi Ambroz slike na displeju, golemom: kuća lijepa, prostrana, sve na plin i struju, okućnica malo sjeća na rodni kraj, ukrašena crnogoricom. Ima i potok u dvorištu, ali je na struju, voda teče kad pritisne dugme.

Ljeti kosim travu svaki čas da bi mi izgledalo lijepo i uredno, a samo jesam li malo zapustio pošalju mi komunalne redare da oni to obave i poštenski naplate. Zimi opet potrošim dosta vremena čisteći snijeg s krova i održavajući pristupni put. Bolje da ja to sâm, nego da komunalci opet dolara k'o lopatom zagrabe. Tako sam oko tehnike i domarskih poslova postao sam svoj majstor. I mehaničar ću još malo postati, što bih platio zamjenu nekakvog remena 500 dolara, a on sam košta 50 dolara. Pokazuje mi Ambroz kutijicu nekakvih tableta koje mora piti kako bi bolje probavio američku hranu; tamo ako nećeš masno plaćati takozvani organik fud jest ćeš bogme ge-em-o fud kao sav svijet. Napravit ću mu šta ručka da se malo okrijepi, pitam što bi želio i predlažem meso i krumpir ispod peke oćevačke, pa bit će i kakva slatka pita. Lako se složismo oko tog. Nastavlja on, da sve ispriča. Razmišljao sam da kupim cuku i razbijem samoću, da se imam živom biću u kući obratit' i da bar o nekom u kući brinem. Ali sreća pa me jedan naš zemljak na vrijeme upozori. Imao i on kuću i imanje. Imao cuku i susjeda koji je držao konje. Došla susjedu neka mlađarija, uzjahala konje da se iščilaši, a cuko tražio društvo pa utrkao među njih da se zabavi, uto jedna cura pala s konja; nije se bogzna kako ni ugruvala, ali nema tu objašnjenja ni praštanja. Odvjetnik udesio da joj se plati za pretrpljeni strah i duševnu bol koju zadobi prilikom pada. I tako je frcio cuko iz kuće, ali kasno, valjalo je dići kredit pa otplatiti odštetu zbog njegove želje za društvom i igrom... Subota je, 'odali smo vareškom pijacom i mjerkali ljude, a, pošteno je reć', malo više žene – ne bismo li nabasali na kakvu što bi se na brzinu udala za Amerikanca s kućom. I s potokom ispred, na struju...

Sretni blagdani i sve najbolje u 2020. godini!

Tel.: +387 (0)61 771 583 | E-mail: dodikdario@gmail.com PROSINAC 2019.

BROJ 300

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE (23.XI.1993. – 23.XI.2019.) Navršilo se 26 godina otkako nas je napustila naša draga

TUŽNO SJEĆANJE LUCIJA RADOŠ (7.VIII.1923. – 1.XII.1999.)

IVO RADOŠ

MARIJA BRĐANOVIĆ Uspomena na tebe živi u nama. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam za života podarila. Počivala u miru Božjem! Obitelj Brđanović

(18.IX.1924. – 28.II.2001.) Sjećanja na vas zauvijek ostaju u našim srcima. Počivali u miru Božjem! Sinovi, kćerke i unučad

IN MEMORIAM ALFONZ VIŠNJIĆ

IN MEMORIAM ANTON TROGRLIĆ

(1.V.1933. – 3.XII.2015.)

(6.XII.2017. – 6.XII.2019.)

JANJA VIŠNJIĆ

MARIJA TROGRLIĆ rođ. Miletović

(13.VI.1939. – 17.III.2011.)

(8.IV.2006. – 8.XII.2019.)

Sjećanja na vas žive u nama. Počivali u miru!

Sjećanje na naše voljene! Slaviša, Irena, Tina i Dario

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

na naše drage roditelje

Na voljenog tatu i supruga

IVANKA DŽELETOVIĆ rođ. Klicić

(4.XII.2017. – 4.XII.2019.)

BOŽU KLARIĆA

(27.XII.1920. – 15.XII.1999.)

MIRKO DŽELETOVIĆ (30.III.1915. – 26.IX.2002.) Mama, iako je prošlo 20 godina od kad si nas iznenada napustila, i danas živiš u našim srcima i još uvijek osjećamo tvoju beskrajnu dobrotu i ljubav. I danas živite u našim sjećanjima kao brižni i dobri roditelji.

"Otiš'o je p'jetli kad se bude / kao da u šetnju nekud kreće / otiš'o je s mirisima jutra / da l' je znao da se vratit' neće? Otiš'o je otac moj polako / otiš'o je stazom što vijuga / pratile ga neke stare pjesme / sve do Rijeke kojom teče tuga." Ivana

Željka i Svjetlana

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE DRAGAN DUSPER

(6.XII.2002. – 6.XII.2019.) Dana 6. prosinca navršilo se 17 godina od smrti naše kćerke, sestre i unuke

(4.II.1953. – 8.XII.2010.) Kažu da s vremenom blijedi sve, znaj da tuga za tobom izblijediti nikad neće. Zauvijek si u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

NIKOLINE PAŠALIĆ Naša srca su i danas puna boli i tuge. Bit ćeš uvijek voljena i nikad zaboravljena.

Tvoje: Marijana, Danijela, Darija, Davorka

Tvoje najmilije

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(13.XII.2018. – 13.XII.2019.) Navršila se godina dana otkako je preminuo naš dragi

(18.XII.2011. – 18.XII.2019.) Na našeg dragog

MIROSLAVA BRKOVIĆA

ŠIMO DUŽNOVIĆ Kažu proći će, manje boljet će, ali ne prolazi. Prolaze dani, prolazi život, ali ne prolaze bol i tuga za tobom. Dragi tata, hvala ti za ljubav, plemenitost i brižnost koju si nam darivao... I dok smo mi živi, živjet ćeš u našim srcima.

Tvoji najmiliji

Počivao u miru! Tvoje: supruga Jelena, kćerka Maja i unuka Sonja

IN MEMORIAM MARIJA – MARINKA TOMIĆ

IN MEMORIAM ANTO ILIĆ

(2016. – 2019.)

(21.IV.1934. – 15.XII.2013.)

MIRJANA MARIĆ

KATA ILIĆ

(1999. – 2019.)

(9.II.1933. – 6.VIII.2014.)

Počivale u miru!

Uvijek ćete živjeti u našim srcima i mislima. Počivajte u miru Božjem! Vaša djeca

Marinka, Pajo, Josip, Deno i Ana-Marija

U našim srcima trajno živi uspomena na tvoju beskrajnu ljubav i dobrotu.

BROJ 300

PROSINAC 2019.

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

na drage roditelje

JOSIP RAJIĆ

IVO MARKANOVIĆ

(27.IX.1909. – 25.XII.1989.)

(8.XII.1914. – 4.XII.1986.)

ANA RAJIĆ

LJUBICA MARKANOVIĆ rođ. Trgovčević (4.XII.1919. – 15.XII.2009.) Počivajte u miru Božjem! Draženka, Vjerana, Renata s obiteljima

(2.V.1920. – 8.XII.1993.)

TOMISLAV RAJIĆ (14.II.1957. – 8.VII.2016.)

U SPOMEN na moje drage roditelje

ELIZABETA IDŽAKOVIĆ

IVU MARKANOVIĆA

(5.XI.1952. – 14.VIII.2018.)

(4.XII.1986. – 4.XII.2019.)

LJUBU MARKANOVIĆ (15.XII.2009. – 15.XII.2019.) Počivali u miru Božjem! Vaša kćerka Zrinka s obitelji

Uspomena na vas živi vječno. Počivajte u miru Božjem! Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

U SPOMEN

Dana 21. prosinca navršit će se 12 godina od smrti naše drage i nikad zaboravljene

Dana 25. prosinca navršit će se godina dana otkako nije s nama naša draga

ANE DRIJENČIĆ

JANJA MALBAŠIĆ rođ. Jozeljić

(27.IX.1939. – 21.XII.2007.) Živiš i dalje u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Suprug Miroslav, sin Dražan, kćerka Suzana, zet Slađan, unučad Božana i Božidar

SJEĆANJE

SJEĆANJE (22.XII.1989. – 22.XII.2019.)

Na voljenog supruga, tatu i djeda

Na voljenog brata

STIJEPU POGARČIĆA

MATU VODOPIJU

Uvijek ćeš biti suza u oku, rana na srcu i bol u duši.

Ima nešto što nikada neće umrijeti, a to je ljubav i sjećanje na Tebe. Emilija s obitelji

Tvoja Emilija i djeca

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

na naše drage roditelje

ANTONIJA LUČIĆ

BLAŠKU DODIKA

(3.VI.2014. – 3.VI.2019.)

(27.IX.1939. – 19.XII.2008.)

RUDOLF LUČIĆ

ALBERTU DODIK

(30.XII.2012. – 30.XII.2019.)

(18.VI.1945. – 3.I.2015.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na Vas. Počivali u miru! Vaši najmiliji

Živite u našim srcima i sjećanjima. Počivali u miru! Vaša djeca

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(29.XII.2018. – 29.XII.2019.) Na našeg dragog

Dana 1. siječnja 2020. navršit će se godina dana otkako nije s nama naša draga

JASENKA JOSIPA ČINGELA S ljubavlju koju smrt ne prekida i tugom koju vrijeme nikada neće izliječiti, zauvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Kćerka Andrea, zet Zoran, unuka Lorena i unuk David PROSINAC 2019.

(19.V.1929. – 25.XII.2018.) S ljubavlju čuvamo uspomene na tebe. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji

BROJ 300

MARA SELAK rođ. Vidović (18.IV.1932. – 1.I.2019.) Ostaješ živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru! Muž Alfonzo i djeca s obiteljima

IZ DIJAKOVE RIZNICE

vo je priča o automehaničaru i vozaču Hitne pomoći Mehi Šišiću zvanom Šiška, kako je spasio jedan život. Mog kuma Slavka Kovača geometra spucao infarkt. Baš ozbiljno. Donijeli ga u Hitnu. Doktor Blečić, dežurni liječnik, kaže: Ne vozite ga džaba u Sarajevo, neće živ ni do Podlugova. Tovarite, kaže Mehaga Šišić nazočnima, u Sarajevo ću ga živog dovesti, a tko će ga živa vratiti ne zna se. Naljuti se doktor Blečić i ode. Utovari Mehaga kuma Slavka u vozilo i pravac Koševo. Četrdeset minuta je ranije bio rekord i beli je bilo vozača. Naljuti se Mehaga pa za volan i stiže do tamo za 28 minuta. Šiška je ljudina, što jest jest, reci bi Ana Marijina, punica mi od kuma. Pitanje je bi li za toliko stigao Kruno Babin, vozač direktorova mercedesa kad bi šopinguj do kasne mjere i pomasno se okladi. Ni jedan

ŠIŠKIN REKORD Tvrtko Gavran

život on nije spasio, većem jednom udario vozača koji mu je oduzeo prednost. S trona ga je skinuo Šiška. Ne zato da ga pobijedi, već da spasi život. Kad je kum Slavko geometar ozdravio i počeo zalaziti u kavanu Centar, doktor Blečić ga je zaobilazio i pravio se k'o ne vidi ga. Svi su šutili osim Deronje s kojim u rukovanju bagera nije mogao nitko. Čim bi ugledao doktora Blečića on bi dreknuo: Selam ti je, Meho Šiška. Da je kum umro do Sarajeva Mehagu bi kaznili stegovno. Ne bi ga spasilo ni to što mu nije bilo ravna. Mehaga je govorio kumu Slavku: Spasi ti mene što nisi umro, jerbo da jesi ja

Predstava u Radničkom

bih ostao bez posla što te odvezoh bez putnog naloga. A kum se sretnik umorio faleći Šišku k'o Vinko Grgić faleći Ljubu Maričina. Vrijeme po vrijeme dođe i rat, pa i prođe. Cio grad strefi infarkt. Ne bi Šiške. Osta Blečić. Leže grad s obje strane Stavnje. K'o Ivan Roditelj. On bi p'jan dođi prid kuću pa tu legni u blato hoteći ženi napakostiti. A žena komentirala: Što će ker drugo ako neće na mjesec lajati. Tko zna što bi na sve to rekao profesor Marcel Vrhovčić. Kum Slavko je zaglavio od raka pluća desetak godina kasnije. Ni Meho ga Šiška nije mogao od toga spasiti. Al' mu je kupio tih deset godina. I bi Mehi Šiški đenaza toliko brojna i svečana kao da je preselio kakav doktor. Tako je otišao. Al' iz ove priče neće. Safalđeldosum.

U Radničkom domu u Varešu, ispunjenom tako da se moralo i stajati, 22. studenoga 2019. gostovala je predstava "Taksimetar", autora Gorana Vojnovića. Riječ je zapravo o komediji koju su sjajno iznijeli glumci Adem Smailhodžić i Irfan Ribić. Za ovu dozu zabave uz satiričan pogled na stanje u bh. društvu, a koje se onda posebno reflektira na život ulice, i uz eksplicitni bosanski vokabular, Varešani su izdvojili 4 KM ponaosob, ističući na odlasku iz dvorane da nisu požalili. Dapače. S. P.

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

IN MEMORIAM

(17.XII.2007. – 17.XII.2019.) Navršava se 12 godina otkako nije s nama naš dragi

(17.XII.2007. – 17.XII.2019.)

BERNARD BARKIĆ

Iako te nema među nama, živiš u oćevskim legendama. Neka ti je laka zemlja!

BERNARD BARKIĆ

Ni godine koje su prošle, ni život koji teče, sjećanje na tebe izbrisati neće. Počivao u miru! Tvoji: supruga Štefica, sinovi Dalibor i Danijel

U SPOMEN

SJEĆANJE VINKO DODIK

na naše drage roditelje

MILIĆA DODIKA

(13.XI.1928. – 30.I.2002.)

(12.III.1978. – 12.III.2019.)

BERNARDA DODIK

MARU DODIK rođ. Terzić

(2.II.1932. – 30.XII.2004.)

(8.XII.1974. – 8.XII.2019.) S ljubavlju čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem! Elza, Filomena i Matilda

"Crne guje"

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanja na vas. Počivajte u miru Božjem! Djeca s obiteljima BROJ 300

PROSINAC 2019.

IZ STARIH ALBUMA

Na ovoj stranici običavamo objavljivati crno-bijele fotografije, ali ovoga puta činimo odstupanje s razlogom. Prva je fotografija s razglednice iz vremena prve (ili Kraljevine) Jugoslavije, barem sudeći po činjenici da na njoj nema vidljive nijedne stambene zgrade u Varešu. Međutim, s obzirom na vrijeme koje bilježi pravo je pitanje otkud ona u boji. I još je nekoliko takvih onodobnih razglednica koje kao da su retuširane. A interijer župne crkve, kakav je nekoć bio, ostao je u sjećanju mnogih, ali nema o njemu nekog traga osim na razglednici (podijeljenoj napola, na kojoj je crkva bila predstavljena izvana, s gornjega boka, i iznutra). Nas je ovdje zanimao samo interijer pa ga prenosimo, ali uz opasku da je u naponu Titove Jugoslavije 1970-ih, crkva – zanimljivo – mogla biti javno predstavljena na razglednici mjesta. Hvala Mladenu Rudežu i fra Tomislavu Brkoviću koji su ove fotografije (razglednice) posudili.

Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

PROSINAC 2019.

www.fondacija.vares.info osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, zemlje regije i Europske unije – 74,40 KM (38 €), zemlje Beneluksa i Skandinavije – 86,40 KM (44 €), Sjeverna Amerika – 95,40 KM, Australija – 98,40 KM • naklada: 700 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 300

IZ NAŠE NAKLADE

Nakon 25 godina… Ovo je samo, nasumično odabran, jedanaesti dio!

Priredio M. Marijanović