Bobovacbr. 233 by Midnight Rider

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XX. • BROJ 233 • SVIBANJ 2014.

UVODNIK

IZME\U DVA BROJA

ato odbjeglih zvijezda, koje se brzinom od tri milijuna kilometara na sat kreću prema Zemlji, neće udariti u naš planet nego će proletjeti kroz prazninu između galaksija, objavili su američki astronomi iz Harvard-Smithsonian centra. "Astronomi su i ranije znali opaziti odbjegle zvijezde, ali ovo je prvi put da smo uočili cijelo jato", rekao je, istraživački zaneseno, Nelson Caldwell iz navedenog Centra za astrofiziku. No, iz galaktičkih prostranstava, daleko od fenomenâ univerzuma, spuštamo se ipak do tla zagubljene kolonije Bosne i Hercegovine, svjetlosnim godinama udaljene od napretka, čudno skrpane civilizacije kojom vladaju politički umovi tragično umišljeni da je svijet započeo njihovim dolaskom na vlast i da će biti smak ako oni odu. Toliko ministara po glavi stanovnika, koliko se zna, nema nijedna zemlja na Zemlji, a teško da postoji sličan primjer i na bilo kom drugom planetu Sunčeva sustava. Tako je i tako će, čini se, i ostati dok astronauti, možda u 22. stoljeću, ne oblete sve od Merkura do Plutona i ne donesu drugačije spoznaje. Međutim, šalu treba ostaviti na stranu jer, kad je u pitanju politička, ekonomska, pravna i socijalna situacija u ovoj zemlji, više se nema tko ni nasmijati – osim njih na vlasti i svih koji su u sprezi sa njima. Tu treba pribrojiti i neke povlaštene kaste. Jeste li ikada u novinama, primjerice, pročitali naslov: "Sindikat estradnih radnika pozvao na opći štrajk!" Možda bi se, usput

kazano, takav naslov i obistinio da se tim "zvijezdama", a ima i njih cijela jata, stane na rep i natjera ih na plaćanje poreza. Pa, recimo, još u podnaslovu: "Sve će se pretvoriti u ozbiljan socijalni bunt ako se, zbog besramno niskih primanja za golemi napor isturanja ruke prema vozačima, na štrajk odluče i radnici na naplatnim kućicama, koji su do radnih mjesta došli odreda transparentno i mukotrpno…" Niste to pročitali, naravno, takvi se novinski naslovi ne mogu pojaviti čak ni u halucinacijama onih koji su u ove proljetne dane znali pobrkati lukovčinu i mrazovac. Još koju riječ o našim grotesknim političkim strukturama. U BiH postoje 183 registrirane političke stranke. I pored tolikog broja njih, u Federaciji više ne postoji oporba. Svi su ulazili u vlast sa svima i na koncu nitko više nije pasao travu izvan proračunskih jasala. Umjesto programskih stvaraju se interesne koalicije koje za četverogodišnjeg mandata barem dva puta pucaju i rade se rekonstrukcije vlada. I uz najbolje namjere, kad bi takve postojale kod onih koji se izmjenjuju na pozicijama, to je strašan diskontinuitet. Nadasve, pod navalom prosvjeda prije tri mjeseca nekoliko je kantonalnih vlada podnijelo ostavke, i što se onda desilo: ispotiha su nastavile rad u tzv. tehničkom mandatu. S još manje obveza i odgovornosti, a s plaćama i berivima kao da rade sve u šesnaest. U takvom ambijentu, u kom su naredni mjeseci do izbora unaprijed izgubljeno

vrijeme, opći potop pokušavaju preživjeti posljednji optimisti nadajući se da je svijest kod Bosanaca i Hercegovaca najzad sazrela i da ćemo najesen, u rano jutro poslije općih izbora, ustati, umiti se i vidjeti kako neki novi progresivni ljudi dolaze za kormilo i zaokreću našu barku prema Europi. Realisti pak vrte glavom, pesimisti proklinju svoj patriotizam ili jednostavno krivu procjenu zbog koje nisu otišli odavde kad je bilo vrijeme. Tako i naš Vareš: "nit se tiče, nit se miče". Proljeće je i trebalo bi ljude potaknuti na buđenje, ali ništa se ne mijenja osim kalendarskog doba. Ako se i primijeti neka promjena u našem gradu onda je to obično u vidu stečaja još kojeg poduzeća, zatvaranja još koje radnje, gašenja još kojeg ognjišta, nestanka još kojeg starog običaja… "Bobovac" pak nastavlja po svom "voznom redu". A uz redovite sadržaje, u fokusu naše, ali i šire javnosti, i dalje se nalazi ime Ivana Žilića. Hercegovački internetski portal republika.info raspitao se izravno kod austrijskog ministarstva financija kako stoji situacija s prodajom Hypo banke, za koju se zainteresirao i naš najbogatiji sugrađanin. "Možemo potvrditi da nam je predstavnik gospodina Žilića poslao ponudu za kupnju Hypo Alpe Adria", kazao je za "Republiku" Paul Trummer, glasnogovornik austrijskog ministarstva financija i dodao: "Kontaktirali smo gospodina Žilića i obavijestili o daljnjem postupku. On je bio pozvan u Beč da nam zajedno sa svojim odvjetnikom i konsultantom, prezentira moguću ponudu. Međutim, gospodin Žilić odbio je doći u Beč. Mi smo i dalje otvoreni za razgovore s njegovim timom, no izgleda da će projekt gospodina Žilića ostati na čekanju", rekao je Trummer, naglasivši kako su potencijalni kupci imali rok za dostavljanje obvezujućih ponuda do 9. svibnja. Kad je o Žiliću riječ, mi pak donosimo vijest da njegova novčana donacija za Varešane više nije "na čekanju" – dogodio se happy end.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ Kršteni: Lana Pendić (Olivera i Jelene). Umrli: Stjepan Klarić (1925.), Jozo Čingel (1936.), Marko Matičević (1942.), Ratko Divković (1943.), Gabrijel Pogarčić (1934.), Antonija Bjelčić rođ. Bogeljić (1940.), Tomislav Sprečkić (1937.). ŽUPA VIJAKA Umrli: Marinka Franjkić (1930.), Jozo Ilić (1932.), Kata Anđić rođ. Vidović (1935.), Boro Vidović (1962.). EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA Umrli u travnju: Hrustem Suljić (77), Avdija Bjelo (66), Arif Kamenjaš (68), Melisa Likić (50), Rosa Tojčić (68), Nezir Rožajac (70), Abdulkadir Fazlić (76), Ešrefa Hasanagić (74), Zdravko Šimić (83), Mehmed Likić (67), Zumra Berbić (63), Vehid Ajanović (65), Sakib Ibrahimović (63).

BROJ 233

DONACIJE ZA "BOBOVAC" G. G., Sarajevo – 10 €, Antonija Božić, Vareš – 30 KM, Marija Lekić, Nizozemska – 20 €, Miroslav Božić, Švicarska – 50 KM, Antonija Martinović, Kanada – 150 CAD.

Svima hvala lijepa! Naslovnica: Jozo Malić SVIBANJ 2014.

VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 29. travnja 2014. godine svoju 18. sjednicu s 12 točaka dnevnoga reda. Tri su izazvale posebnu pažnju i o njima se šire diskutiralo. Prva takva, a četvrta po redu na sjednici, bila je Informacija o dosadašnjoj primjeni Zakona o šumama FBiH, s podacima o tužbama i potraživanjima Općine Vareš. Kroz tu informaciju moglo se samo konstatirati sljedeće: godine prolaze, trupci se odvoze, a dugovanja Općini ostaju. Ni izvršne sudske presude ne mogu pomoći da Općina retroaktivno naplati svoja potraživanja od Šumskoprivrednog društva ZDK-a, koje pak svako stablo iz vareških šuma naplati avansno. Vlada kantona i njezin ŠPD toliko su zamrsili situaciju oko dugovanja pripadajućih sredstava ovoj općini da bi se o tom fenomenu moglo provesti znanstveno istraživanje. Kaotično stanje, koje je Vladi ZDK-a i njezinom ŠPD-u pogodovalo da od Općine Vareš naprave gusku u magli, proizvedeno je prije svega nerazumnim zakonskim rješenjima i nepoštenim političkim odlukama, sračunatim jednostavno na preotimanje resursa. I nejedinstvo vareške lokalne politike u trenucima donošenja ključnih odluka također je doprinijelo da Općina, što traje već cijelo desetljeće, može demonstrirati samo nemoć u borbi za izgubljena prava. I koliko god bilo nečuveno da se upravljanje vareškim šumama vrši iz Zavidovića, još je "nečuvenije" da to Društvo, koje raspačava poklopljenu sirovinu i njezin otkup naplaćuje unaprijed, gotovo svaku poslovnu godinu završava u dubiozi. Uzgred rečeno, vareška Šumarija, kao dio tog ŠPD-a, završava poslovne godine veoma uspješno, s milijunskom dobiti, a koju krčmi uprava u Zavidovićima. Vrhunac tako očigledne otimačine i legalizirane krađe predstavlja 2012. godina kada je, nakon ocjene o neustavnosti Zakona o šumama a zatim i stavljanja izvan snage Uredbe o šumama, nastupio tobožnji vakuum period, tijekom kojeg je ŠPD svejednako sjekao i lifrao varešku šumu, ali ne priznajući obvezu povrata sredstava Općini – jer "nema zakonske osnove" za obračun. A za eksploataciju "osnove" ima, uz obrazloženje "život ne smije stati, raditi se u šumi mora". Ovakva logika i drskost u različitim pojavnim oblicima doveli su do toga da se lani u srpnju Općina Vareš udruži s Općinom Olovo u pokušaju osnivanja zajedničkog ŠPD-a, kako bi se otrgnuli Zavidovićima. No, još uvijek se čeka presuda Vrhovnog suda FBiH, kojom će, po riječima načelnika Općine Vareš Avdije Kovačevića, kantonalni Zakon o šumama, donesen lani na ho-ruk principu samo da se zadrži kantonalna šapa nad vareškim i olovskim šumama, u narednim danima biti stavljen izvan snage, čime bi otpočela primjena vareško-olovske odluke. Bilo kako bilo, Vlada Kantona i ŠPD Zavidovići Općini Vareš trenutačno duguju ukupno 986 tisuća KM po osnovi naknade na promet šuma i pokušavaju pregovarati s vareškim načelnikom o reprogramiranju duga, tj. samo onog dijela duga za koji postoje izvršne sudske presude, kako bi izbjegli plaćanje zateznih kamata. Međutim, vareškim vijećnicima ili bar nekima od njih, to miriše na još jedno kupovanje vremena, a šuma i dalje nemilice ide... Nešto se bure podiglo i kada je na red došla rasprava o Prijedlogu mjera racionalizacije troškova Jedinstvenog općinskog organa uprave Općine Vareš. Prema usporednim pokazateljima sa susjednim općinama bjelodana je prekobrojnost općinske administracije u Varešu, koji omjerom broja stanovnika i

uposlenika Općine nadmašuje sve okolo. Naime, Vareš ima 67 uposlenih na 9556 stanovnika, a optimalnim se smatra da bi jedan uposlenik trebao biti na 240 stanovnika, što bi u konačnici našu Općinu svelo na 40 službenika. Iznesene su primjedbe da je davno trebalo otvoriti ovaj proces, ali ni sada nije baš iskazana prevelika spremnost, moglo se čuti tek "navijanje" da oni koji trebaju čim prije odu u mirovinu. Postavljeno je i pitanje primanja nova četiri uposlenika, koje se desilo dolaskom novog načelnika, ali to je objašnjeno potrebom za određenim kadrom, bez obzira na višak u drugim službama. Oglasila se, naravno, i sindikalna organizacija općinskih uposlenika, a stvari bi se trebale početi rješavati donošenjem novog Pravilnika o unutarnjoj organizaciji, do konca lipnja, temeljem kojeg bi načelnik otvorio postupak smanjenja broja uposlenika. I još je bilo iscrpne rasprave o kalkulaciji i cijenama komunalnih usluga. Iako je na dnevnom redu bila tek Informacija o tome, čijim se usvajanjem ili neusvajanjem ništa ne mijenja i nikoga ne obvezuje, vijećnici su sa zakašnjenjem primijetili da se ponavljaju i da padnu u duge rasprave o ovoj materiji bezmalo na svakoj drugoj sjednici. Naravno, pitanje kalkulativne cijene vode, oko kojeg se naprežu već par godina, ni ovoga puta nisu riješili. IZ SEKTORA POLJOPRIVREDE Za razliku od stanja u većini drugih djelatnosti, oni koji bi željeli iskoristiti svoja imanja pa se baviti poljoprivredom, u ambijentu ovog nesređenog društva, ipak mogu pronaći kakavtakav kompas. I potporu. Značajan je pomak ostvaren usvajanjem općinske Strategije poljoprivredne proizvodnje, sukladno kojoj je resorna služba počela provoditi sustavne aktivnosti. U njih spada i edukacija stanovništva u ruralnim područjima. Referenti iz općinske službe dosad su to obavili u tri mjesne zajednice. Posljednji primjer je Oćevija gdje se deset poljoprivrednika, što aktivnih što potencijalnih, pojavilo na edukaciji i možda bi se dalo razgovarati o interesu za poljoprivredu, ali treba uzeti u obzir i starosnu strukturu stanovništva u (raseljenim) selima. No, tematika kao što je sadnja i održavanje voćaka svakako je korisna i za onoga tko se ne bavi poljoprivredom kao jedinim zanimanjem. Ujedno je to prigoda za diskusiju, te za razmjenu informacija o aktualnim i planiranim projektima. A jedan takav je upravo u realizaciji. Naime, njemačka humanitarna organizacija HELP bavi se dodjeljivanjem grantova malim poduzetnicima u sektorima poljoprivrede, obrta, usluga i turizma, uz određeni udio Općine. Stekavši pozitivna iskustva s Općinom Vareš u implementaciji projekta 2007. godine, HELP je lani ponudio aranžman kojim bi se na vareškom području obuhvatilo 35 korisnika, od čega 25 poljoprivrednika. Upoznavanje s pravilima i procedurama projekta obavljeno je krajem ljeta u 10 mjesnih zajednica i rezultat toga je bio 108 prijavljenih kandidata. Kriterije je zadovoljilo njih 59 i ušlo u širi odabir, nakon čega je povjerenstvo HELP-a izvršilo provjere na terenu kod svih koji su aplicirali. Tada je sastavljena konačna lista od 25 korisnika i oni su potkraj 2013. s HELP-om potpisali ugovore, a prvi kontingent strojeva (kopačica i freza te opreme za plastenike) za devet korisnika isporučen je potkraj travnja. Šemso Maljević, predstavnik organizacije HELP, kazao je da će preostali strojevi po ugovorima biti dodijeljeni do kraja ove godine.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576 SVIBANJ 2014.

www.fondacija.vares.info BROJ 233

POMOĆ VAREŠU Valentina Malbašić s članovima udruge koji su dobili pomagala

Žilićeva donacija ŽILIĆ – INVESTICIJE – VAREŠ. Već šest mjeseci, negdje između mašte i

zbilje, traju nastojanja da se od ove tri riječi napravi slagalica. I dok ova kotlina, poput ptice na žici, sanja zelenu granu, prvi su Žilićevi novci, makar u vidu donacije, najzad pronašli put do Vareša

akon peripetija s donacijom od 5.000 eura, a koju Ivan Žilić još od prosinca nije uspio proslijediti Varešanima preko općinskog računa, na temelju dugogodišnjeg prijateljstva javila mu se Valentina Malbašić i ponudila vlastitu pomoć u prihvatu i raspodjeli te donacije. Kao nekadašnja aktivistica udruge Majke Terezije i osoba sa širokim krugom prijatelja i poznanika, Valentina se osobno primila tog nezahvalnog angažmana te pristupila izradi popisa za podjelu na način da on bude što objektivniji i obuhvati samo one koji zaista nemaju nikakvih primanja, a pritom školuju djecu ili se bore s bolešću. Samim tim umirovljenici nisu ušli na popis, niti su – po automatizmu,

koji bi u ovom slučaju bio dvojben – obuhvaćeni svi korisnici Pučke kuhinje. Valentina je, pored ugroženih, donacije usmjerila i na sedmero studenata čije obitelji nemaju primanja. I tako, uz Žilićevu suglasnost i povjerenje, krenula je redom te oko stotinu osoba na vareškom području obradovala svojim iznenadnim posjetom i uručenjem novca. Pritom je, u cilju potpune transparentnosti, za Žilića dokumentirala svaki predani iznos. Primatelji su bili puni zahvalnosti što se na tako neočekivan način netko sjetio i njih, a Žiliću su posredno izražavali želje za dobro zdravlje i dug život. Po prihvatu novca Valentina je izvršila raspodjelu u kratkom roku od tjedan da-

na. A obuhvatila je i obitelji na selima, ne samo gradske, i obuhvatila je ugrožene osobe iz svih naroda, ne samo Hrvate – što je od početka bila i Žilićeva želja. Pritom je imala samo jednu molbu: da donacijom budu obuhvaćena i dva štićenika Udruge slijepih i slabovidnih osoba, na čijem se čelu ona nalazi. Tako su, uz Žilićev neupitan pristanak, Ljudevit Zukić i Ibrahim Jazović dobili pomagala (govorni sat i govorni tlakomjer) čija je ukupna vrijednost bila 250 eura, odnosno 5% od ukupne donacije. Na terenu se Valentina susrela s dodatnim slučajevima te ih uvrstila, a bilo je nažalost i onih kojima će darovani iznos otići za kemoterapiju. I koliko god ovakva donacija odnosno podjela novca pobuđivala kod ljudi strast za umanjivanjem tuđe nevolje i neimaštine, ovime su ipak učinjena dobra djela i tko sudi o njihovoj beznačajnosti neka ih sam nadmaši. A Žilićeva je humanitarna gesta uz Valentininu inicijativu napokon uspješno dovedena do kraja. M. M.

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

BROJ 233

SVIBANJ 2014.

Paketi i stipendije Kao i svake godine, uz posredovanje Mije Vidovića, na području Vareša provedena je uskrsna akcija njemačkih dobrotvora iz Lahra i Offenburga. Njihova je privatna organizacija "Pomoć Bosni" prije godinu dana ostala bez žene velikog srca, preminule Theresije Pfänder, ali Alfons Vögele i Günther Schumacher nastavljaju dalje

voga puta podijeljeno je 450 paketa najugroženijim vareškim obiteljima, koji su se sastojali od osnovnih prehrambenih namirnica i higijenskih potrepština. Podjela je vršena prema popisu udruge Majke Terezije Vareš, a njome su obuhvaćeni i stanovnici na selima i pripadnici svih konfesija. Vidović za naš list ističe važnost činjenice da roba nije uvezena nego da su paketi formirani od artikala kupljenih u "MPM"-u, "Šimić-promu" i farmi koka na Zarudju, čime je ovim vareškim poduzetnicima stvoren, za vareške prilike značajan, promet od 22 tisuće KM. Dodatnih je 8 tisuća KM, po riječima

Vidovića, uručeno u vidu individualne pomoći, poput donacije jednoj obitelji u Oćeviji u svrhu renoviranja kuće i sl. Izražavajući zahvalu volonterima koji su pomogli da se sve to spakira i podijeli u Hrvatskom domu u Jušićima, Vidović je uzgred podsjetio na još jedan, čak značajniji, vid pomoći koji na vareškom području traje već cijela dva desetljeća i kojim su obuhvaćeni mladi. Riječ je o stipendijama za učenike srednjih škola i studente. Počelo je to, zapravo, 1994. godine, kada je Vidović, na vlastito traženje, od tadašnjih vlasti HVO-a dobio popis djece koja su dotad u ratu ostala bez oca. Većinu

je te djece iste godine uspio i okupiti u Međugorju, gdje su im isplaćena prva kumstva i iz toga će se kasnije pokrenuti akcija o stipendijama za njihovo školovanje, ali i školovanje drugih vareških učenika, posebno na sveučilištima. Kroz proteklih 20 godina takvim je potpomaganjem, po Vidovićevoj evidenciji, obuhvaćeno preko 200 vareških đaka i studenata; neki su od njih tu pomoć iskoristili tek djelomično, a neki do završetka školovanja. Vidović s ponosom naglašava da je tim stipendijama iškolovan lijep broj visokoobrazovanih, iako oni nažalost nisu uspjeli dosanjati zaposlenje u Varešu. S vremenom su se razvila velika prijateljstva između korisnika stipendija i njihovih obitelji s kumovima iz Njemačke, koja su postala trajna. Kratki susret s Vidovićem, inicijatorom i koordinatorom svih dosadašnjih akcija, zaključujemo podatkom da je trenutno stipendijama dobrih ljudi iz Njemačke obuhvaćeno 23 vareških učenika i studenata. S. P.

U Hrvatskom domu uoči podjele paketa

AMI

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SVIBANJ 2014.

BROJ 233

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI

Dana 30. travnja 2014. godine kod katedrale Srca Isusova u Sarajevu otkriven je spomenik papi "mirotvorcu i prijatelju BiH", Ivanu Pavlu II., kojega je Vatikan tri dana ranije proglasio svetim. Na prigodnoj svečanosti, između ostalih, obratio se i prof. dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak" koje je još 2007. g. pokrenulo inicijativu za podizanje ovog spomenika.

redsjednik HKD "Napredak" Franjo Topić podsjetio je da je papa Ivan Pavao II 89. papa koji je proglašen svecem, te kazao: "Moglo bi se o Ivanu Pavlu Velikom govoriti beskonačno, jer je njegovo osobno i papinsko djelo uistinu grandiozno. Njegov pontifikat je treći po dužini u povijesti Crkve – 27 godina. On je napisao preko 80.000 stranica dokumenata – 14 enciklika, obišao je 129 zemalja, bio prvi papa koji je ušao u sinagogu i džamiju te učinio silno puno na ekumenskom i dijaloškom polju." Zatim je prof. Topić podsjetio na djela pape Ivana Pavla koja se odnose na BiH: "Ovaj svetac je 263 puta govorio o BiH, dva puta je primio u Vatikanu izaslanstvo

Otkriven spomenik papi HKD 'Napredak' i dva puta pohodio BiH, a htio je to učiniti još 1994. u jeku rata. Potaknuo je silnu humanitarnu pomoć za cijelu BiH, priznao BiH samo sedam dana nakon referenduma 1992. godine, imenovao sarajevskog nadbiskupa kardinalom, što je prvi put u povijesti ove nadbiskupije koja postoji od 1089. godine." "Ivan Pavao Veliki je više puta ponovio Crkvi i zemlji BiH: 'S vama smo i bit ćemo sve više s vama'. Zar to nije veličanstvena poruka? S ovim spomenikom Papa će vidljivo i simbolički nastaviti biti s nama", kazao je prof. Topić i dodao: "Ne zaboravimo također da nam je u Banjoj Luci poručio: 'Budućnost BiH ovisi prije svega o vama'. Ovisi od svih i svakoga od nas, ali

ŽUPNIK U MEDIJIMA

d svoga dolaska za župnika župe Vareš, a uskoro će tomu dvije godine, fra Mirko Majdandžić pokazao se vrlo zauzetim za društveni život u lokalnoj zajednici i postao njezin nezaobilazni čimbenik. Takvim su ga prepoznali i drugi mediji, a utjecajni tjednik Slobodna Bosna nedavno je, u broju 912 od 1. svibnja, donio opširnu reportažu o Varešu sa župnikom kao jedinim sugovornikom. Novinarka Nidžara Ahmetašević u naslovu je teksta fra Mirka nazvala dobrim duhom Vareša, afirmativno predstavila njegove svjetovne aktivnosti poput radova u polju i akcentirala nekoliko njegovih izjava. Tako će fra Mirko o žiteljima mjesta s kojima kao župnik dijeli život kazati: "Varešani se bore, čestiti su, ali je problem – po meni – naslijeđen iz onog sustava, a to je da su ljudi izgubili privatnu inicijativu". Navodeći ga usto kao "čovjeka koji sanja Bosnu" Slobodna citira ovu njegovu izjavu: "U BiH je bilo i gorih vremena, ali možda nije bilo gorih

ljudi. Ali promijenit će se nešto. Ima jedna slika iz Starog zavjeta koja se možda i kod nas događa. Kada su Izraelci krenuli iz Egipta ka Palestini trebalo im je 40 godina da pređu put kojim su mogli doći za dvije godine. Dakle, morala je izumrijeti cijela jedna generacija, da se sve zaboravi i da prestanu živjeti u prošlosti..." Nedavno je bio gost i u političkoj emisiji Slagalica na TV1. Teme su bile: Franjevci u Bosni i Hercegovini, Sajam knjige i Zakon o prebivalištu. "Lijepo je čuti pozitivna mišljenja o franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj, ali ne bi trebalo prenaglašavati razlike između franjevaca Bosanske i Hercegovačke provincije. Normalno je da razlike postoje, ali ih ne treba prenaglašavati", misli fra Mirko. Provincija Bosna Srebrena je uvijek uspjela pronaći modus vivendi u ovoj Bosni kroz proteklih 700 i nešto godina. Različitih stavova i mišljenja bilo je i unutar same Provincije. I to je dobro. "I svi fratri zajedno, sa svim različitostima, BROJ 233

prije svega od onih koji imaju vlast i koji odlučuju o funkcioniranju ove zemlje", podcrtao je on. Činu otkrivanja spomenika prethodila je svečana misa u katedrali, koju je predvodio kardinal Vinko Puljić i kojoj je nazočilo 150 svećenika, a skupu su se priključile brojne političke delegacije te gosti iz Republike Hrvatske. Kip visok gotovo tri metra i težak 300 kilograma izliven je u radionici Likovne akademije u Zagrebu i rad je kipara Hrvoja Urumovića (a koji, usput rečeno, po majci vuče korijene s vareškog područja, odnosno iz Oćevije). R. R. čine provinciju. Ne treba izdvajate i dijeliti ih na podobnije i manje podobne, manje ili više dobre". U današnje vrijeme knjiga je dospjela u drugi plan, pretekli su je neki drugi mediji. Samo su zaljubljenici ostali vezani uz knjigu. "A knjiga je više od skupa informacija. Njih je lakše pronaći preko interneta. No, knjiga ima i terapijski učinak. Za nju treba odvojiti vrijeme, pronaći malo mira i družiti se s njom, a zauzvrat ona relaksira", smatra fra Mirko vezano uz temu knjige u današnjem vremenu. Kod nas je u Bosni i Hercegovini sve ispolitizirano. Zakon o prebivalištu bi mogao biti proveden u nekoj uređenoj zemlji visoke demokracije, ali ne kod nas. "Naš problem nije u kvaliteti zakona, nego u negativnom iskustvu. Brojčano nadmoćniji narod u BiH, na svom terenu, ne ostavlja mogućnost demokraciji da preživi. Sila i nadmoć su glavni pojmovi i pokretači. Svatko je opstruirao povratak onog malobrojnijeg na svoje područje. I nitko više ne vjeruje nikome", kazao je, između ostalog, fra Mirko na TV1. R. R. SVIBANJ 2014.

(foto:klix.ba)

IZ SARAJEVA

IZLOŽBA U ČAPLJINI U galeriji "Tau" u Čapljini 24. travnja 2014. otvorena je osma samostalna izložba slika Stjepana Šimića Pepija. Izloženo je 18 ulja na platnu, od kojih je 14 novih iz perioda 2013/2014. godina, a ostalo su raniji radovi iz umjetnikove privatne zbirke. Veliki dio slika rađen je u Varešu, što će se zapaziti po nekoliko zavičajnih motiva, prema riječima autora – nesputano izbačenih iz duše. S obzirom na širok odabir motiva i pomake u istraživanju likovnosti, autor dodaje da ih nije klasificirao kao dio jednog opusa, jer su neke nastavak ranijih ciklusa, neke tek otvaraju mogućnost za stvaranje novih, a neke su rezultati pojedinačnog traganja za iskustveno drugačijim načinima izražavanja.

Šimić (desno) s promotorima

Zavičajni motivi liku, ističući za Šimića da je: "...čovjek koji dolazi iz Bosne, a Bosna je široka i srcem i dušom, i ponosna i lijepa, i zagonetna, ali i inspirativna. Tu Bosnu, taj svijet, vareški, rekao bih gosparski svijet – jer Vareš nije tek jedno obično mjesto – bar za nas koji smo jedno vrijeme boravili i studirali u Bosni, Vareš je slobodno možemo reći jedna institucija, i po ujacima svojim, i po narodu, i po životnim navikama svojim, i po radu i sili onoga što su činili ljudi u Varešu: obrtnici, umjetnici, stvaratelji djelatnici..." Zahvaljujući prisutnima, posebice uvaženim gostima, Mladenu Boškoviću, ministru zdravstva HNŽ-a i predsjedniku Matice hrvatske Stolac, te akademskom

slikaru Franji Primorcu, predsjedniku Matice hrvatske Čitluk, akademski kipar Ante Brkić preuzeo je promotivni dio izlaganja i govorio o dugogodišnjem poznanstvu i suradnji sa Šimićem, te o stvaralaštvu i raznim fazama života i umjetnosti kroz koje je Šimić prolazio. U svom kratkom obraćanju posjetiteljima Stjepan Šimić je izrazio zahvalnost načelniku općine Stolac Stjepanu Boškoviću na dugogodišnjoj podršci. Također je zahvalio svojim domaćinima i promotorima te dizajneru Miri Ragužu. Izložba je za posjetitelje bila otvorena u popodnevnim satima tijekom dva tjedna, a otvorenje su popratile radijske postaje i internetski portali. M. M.

Varešanke među najboljima

stekla pravo sudjelovanja na državnoj "Olimpijadi njemačkog jezika". Državno natjecanje je održano 4.4. 2014. u Goethe institutu u Sarajevu i uz veliku konkurenciju najboljih od najboljih Emina je osvojila osmo mjesto. Pokazala je visoku razinu znanja budući da je prvoplasirani imao samo 4,33 boda više od nje. Ponosni smo na Eminu koja je inače odlična, nadarena, svestrana i vrlo kreativna učenica. Njemački jezik govori gotovo kao materinji još od malih nogu. "Krivac" za to su njemački tv-programi. Nejra Zukan je na kantonalnom natjecanju u svojoj, ne baš laganoj kategoriji, osvojila zavidno sedmo mjesto i pokazala također visoku razinu znanja. I Nejra je njemački jezik naučila gledajući "crtiće" na njemačkim tv-programima i, naravno, svoje znanje je proširila kroz osnovnu i srednju školu. Čestitke našim učenicama! Zenico, eto nas i iduće godine!

večanost otvorenja izložbe Šimić je podijelio s prijateljima, poznanicima, uzvanicima i novinarima – gostima koji su došli iz Čitluka, Stoca, Mostara i Čapljine. Glazbeni dio programa i ugođaj uhu pružili su mladi glazbenici iz Čapljine s izvedbama na klarinetima i akustičnoj gitari. Uvodnu riječ održao je fra Mile Vlašić, upoznajući prisutne s umjetnikom, njegovim putom i opredjeljenjem, motivima, koloritom izložaka, neminovnošću stvaranja prvenstveno duhom a zatim i materijalizacijom u dvodimenzionalnom ob-

NATJECANJE IZ NJEMAČKOG

Mirjana Kovačević, prof. njemačkog jezika

ove godine je naša srednja škola, "Nordbat 2" Vareš, sudjelovala na kantonalnom natjecanju iz njemačkog jezika za učenike srednjih škola Zeničko-dobojskog kantona. Natjecanje je održano 15.3.2014. u Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" u Zenici. Zadatke je pripremio Goethe institut i obuhvatili su tri vještine: razumijevanje slušanja, razumijevanje čitanja i vještinu govora. Našu školu su predstavljale učenice drugog razreda Opće gimnazije Emina Sarajlić i Nejra Zukan. Emina se natjecala na razini A2, jer tek drugu godinu uči njemački kao drugi strani jezik, a Nejra uči njemački još od osnovne škole tako da se natjecala na razini B2. Emina je bila uvjerljivo najbolja u svojoj kategoriji i kao prva SVIBANJ 2014.

Emina i Nejra s prof. Mirjanom BROJ 233

POGAR VOLI ŽARKO

Uskrs u rodnom kraju Gospodin Žarko Lovrenović, koji već 17 godina živi u Kanadi, pokazao je prilikom svog boravka u rodnom selu Pogar preko uskrsnih blagdana da je vareška dijaspora spremna i voljna pomoći svom rodnom kraju Piše Ana Šurkić

ospodin Lovrenović tokom uskrsnih blagdana aktivno se uključio u aktivnosti MZ Pogar i Foruma žena Pogar te bio glavni inicijator da se na Pogari na Uskrs organizira igranka uz natjecanje u tucanju jaja. Ulaz na igranku bio je besplatan jer je gospodin Lovrenović svojim sredstvima financirao muziku uživo na igranci i još osigurao nagradu od 50 KM za pobjednika spomenutog natjecanja. On je također darovao 200 KM za Forum žena Pogar, a ta će sredstva žene uložiti u daljnju izgradnju etno sobe. Gospodin Lovrenović je istakao da mu je želja bila ovom inicijativom vidjeti što više veselih ljudi okupljenih na jednom mjestu, kao i da se ljudi podsjete na prošlost slavljenja Uskrsa. Za sebe je rekao da je nepopravljivi lokal-patriot i da se, od svog odlaska u Kanadu, već devet puta vraćao na Pogar na odmor. U Kanadi se bavi pčelarstvom i poljoprivredom poput uzgoja voća na imanju koje se prostire na 40 duluma. No, gospodin Lovrenović ističe da je to zanemariva površina jer jedan poljoprivrednik u Kanadi živi na imanju od čak 50 hektara površine. Gospodin Lovrenović je također prije Uskrsa organizirao večeru i druženje na ribnjaku "Mrestilište" gdje su bili pozvani

Žarko Lovrenović

gosti iz Sarajeva, članice Foruma žena Pogar, predsjednik MZ Pogar, kao i uži krug porodice i prijatelja. Među gostima iz Sarajeva bili su gospođa Sadžida ViteškićMajstorović, inače profesor BHS jezika i književnosti, i njezin suprug gospodin Željko Majstorović, klimatolog i meteorolog Federalnog Hidrometeorološkog Zavoda (FHMZ) BiH. Profesorica Majstorović je prije nekoliko mjeseci sa svojim suprugom posjetila etno-muzej na Pogari i bila oduševljena onim što je vidjela, kao i entuzijazmom žena Foruma da unatoč svim poteškoćama današnjice nađu volje napraviti nešto lijepo i korisno za svoje

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK VAREŠ ZVIJEZDA

vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 ZAHVALJUJE RUDOLFU ŠOKIĆU VESI NA NOVČANOJ PODRŠCI OD 1000 KM

BROJ 233

selo, ali i za ljude koji dolaze izvana. Supružnici Majstorović su inače dugogodišnji članovi Hrvatskog planinarskog društva "Bjelašnica 1923" i ovo im nije bio prvi susret s prirodnim ljepotama vareškog kraja jer su i prije sa svojim društvom obilazili kraljevski grad Bobovac, planinarski dom "Igrišta" i druge lokacije. Međutim, nailaskom na etno-muzej na Pogari ostvarili su prvi susret s mještanima ovoga područja, što ih je, kako kažu, jako zainteresiralo i bilo za njih veliko zadovoljstvo jer do tada nisu imali priliku razgovarati s ljudima i čuti kako mi to ovdje živimo, čime se bavimo, itd. Nakon posjete etno-muzeju, gospođa Majstorović je napisala opširan članak o svome iskustvu i vrijednim ženama na Pogari koji je objavljen u sarajevskom "Oslobođenju". Profesorica je Forumu žena ovom prilikom poklonila 20 primjeraka objavljenog članka, s jednim laminiranim primjerkom koji će žene moći ponosno postaviti u etno-muzej. Obostrana je nada da će se suradnja i druženje između profesorice Majstorović i Foruma žena Pogar nastaviti. Forum žena Pogar ovom prilikom upućuje zahvalu gospodinu Lovrenoviću na svemu što je učinio za svoje selo i što se uvijek aktivno uključuje u sve aktivnosti koje se provode na Pogari.

ORGANIZIRAMO: IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ SVIBANJ 2014.

INTERVIEW

prof. dr. sc. Anto Markotić

Akademik s vareškim pečatom Znanstvenik i ugledni hrvatski metalurg, prof. dr. sc. Anto Markotić jedan je od najpriznatijih Varešana današnjice. Uz sveučilišnu i znanstvenu karijeru, trenutno obnaša i niz odgovornih funkcija u Hrvatskoj. Predsjednik je, po mnogima, najjače civilne i nevladine udruge u Republici Hrvatskoj, Hrvatske zajednice tehničke kulture. Ona uključuje 16 nacionalnih saveza, gradske i županijske zajednice tehničke kulture s više od 900 udruga i preko 80.000 članova. Ujedno je višegodišnji predsjednik Odbora Sabora RH za dodjelu najviših državnih nagrada za tehničku kulturu "Faust Vrančić". Trenutno je i predsjednik ugledne udruge najboljih hrvatskih inovatora – vitezova inovatorstva. Godine 2011., izvijestili smo o tome, odlikovan je akademik Markotić od strane predsjednika RH Ive Josipovića Redom Danice hrvatske s likom Nikole Tesle za osobite zasluge u inventivnoj djelatnosti i promociji Hrvatske u svijetu. Napomenuti je da mu to nije prvo ovakvo odličje, jer je već 1998. godine dobio Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za gospodarstvo. Uz niz drugih uglednih državnih priznanja, dobitnik je i Nagrade za životno djelo "Faust Vrančić" za tehničku kulturu. Urednik je područja metalurgija u Općoj i Tehničkoj enciklopediji Republike Hrvatske Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". Redoviti je član Akademije tehničkih znanosti RH. Dobitnik je i uglednog američkog priznanja istaknutim pojedincima u svijetu u radu i doprinosu razvoja civilnog društva – "Man of the Year" representing Croatia 2008, Outstanding Contributions to Country as recognized by the American Biographical Institute. Na koncu, neupitna je Markotićeva odanost rodnom gradu, ali da bi ona bila djelatna potrebna je i volja druge strane, u ovom slučaju vareške lokalne zajednice. Stoga smo pitali ovoga našeg uglednika postoji li takva interakcija, te u kakvom svijetlu vidi Vareš i njegovu budućnost? SVIBANJ 2014.

Razgovarao M. Marijanović n Poštovani prof. Markotiću, kad imamo sugovornika poput Vas onda teško odolimo pitanju kakvim Vas je pečatom obilježio rodni Varevallium i kakvo je bilo Vaše djetinjstvo u njemu? Kakve je ljude kalio, nekoć glasoviti, Vareš? o Djetinjstvo u Varešu, dječaka rođenog u ratno vrijeme, kao peto dijete obitelji Markotić, vjerojatno se ne razlikuje od svih mojih vršnjaka iz tog vremena. Prvo što pamtim je moje susjedstvo – komšiluk, posebice hodžine i kadijine sinove i kćeri, te obitelji Hafizović i Karamehić kao najbliže našoj kući. Naime, mi smo živjeli do 1960. godine u staroj kući u blizini ondašnje i sadašnje džamije, a onda smo se preselili u Blok D na peti kat, bez lifta. Pamtim Božiće i puno snijega, Bajrame i Uskrse, slavljene u izvanrednoj koegzistenciji – zajedništvu. Veselio sam se "kandiljima", kao i zvonu naše crkve. Glavne igre bile su na ulici bez nekog prometa, a igračke su bile pripremljene sredstvima "vlastite izrade". Lopta je bila krpena, a nešto kasnije "dotjeranija", s uloškom kravljeg mjehura u krpama. Prvu pravu gumenu loptu dobio sam sa šest godina. Bila je veličine današnje tenis loptice. Donio ju je pokojni otac, mislim da je kupljena u ondašnjem "Borovu". Ljubomorno sam je čuvao i nisam je promovirao u susjedstvu, a onda me jednog dana stariji brat Miroslav "Žmara" nagovorio da je isprobamo i pokažemo, ali ne u

Šanse za Vareš su u manjim projektima i projektnim kapacitetima. Drvo je vareška šansa. Ali ne izvoz trupaca – balvana. Turizam i poljoprivreda, eko proizvodnja i proizvodi koje naša nadmorska visina i klima suportira, pri čemu pokušaj na Pogari treba pozdraviti. Ambijentalno, povijesno, visinom i prirodom, Vareš i okolica su izvanredni za sve projekte u turizmu. A tek takozvani seoski turizam. I povijest je jak adut... No, bojim se da je mladih i sposobnih kadrova za realiziranje ovih projekata u Varešu sve manje. BROJ 233

našem kvartu. Otišli smo do bašte iza Radničkog doma, to je tada za nas bio "stadion malih sportova". Vrlo brzo je odskočila preko ograde do vrta, iza našeg "Ramadana" – čuvenog slastičara u Varešu – i nestala. Znam samo da smo "Žmara" i ja više od šest sati, do noći, "pretraživali" vrt. Nismo zapravo ni htjeli, a ni smjeli kući bez nje. Našu tugu pamtim i danas. Jedna od najpopularnijih igara u mom ranom djetinjstvu bila je igra "klisa i klije". Dva drvena štapa – pruta, od "mahagonija", iz našeg obližnjeg šipražja, od kojih je manji štapić – klis bio zašiljen s obje strane. Spretan udarač "klijom" po klisu i let klisa donosio je "poene". Iz tog slavnog vremena ove igre nastao je i moj vareški nadimak – "Klija", koji mi je priuštio otac. Ovaj nadimak i danas me najčvršće veže za Vareš, jer vršnjaci iz mog vremena, po dolasku u Vareš, i danas me tako nazivaju. Dopustite mi sada mali vremenski odmak. Ja si i danas umišljam da smo mi u Varešu, ovom igrom "klije i klisa", preteče iznimno popularnog "bejzbola" u svijetu, i Americi posebno. Potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća, a prigodom svog boravka u New Yorku, prolazeći pored čuvenog "Yankee" stadiona, hrama bejzbola, u društvu tadašnjeg veleposlanika RH u SAD-u, gospodina Miomira Žužula, i naših supruga – zaustavili smo se pored stadiona. Na jednom od ulaza stoji i spomenik jednom od najčuvenijih bejzbolaša u povijesti, Babe Ruthu. Bio je najbolji udarač – palicom, klijom, u povijesti. Bože, pomislih, pa ako sam ja po palici – kliji dobio nadimak, onda sam očito bio "veliki igrač", pa bi možda Vareš jednog dana mogao sačiniti i svom "Kliji" jedan mali spomenik. Pamtim dolazak i početak rukometa u Varešu. 1956-57. godine, profesora Smaju, našeg fiskulturnika, u našoj gimnaziji, koji je, došavši iz Banje Luke, "donio" rukomet u Vareš. Zavoljeh ovu igru, a nije neskromno reći da mnogi i danas kažu da sam bio jedan od boljih rukometaša u Varešu i šire. Volio sam i svoj "Partizan", prekrasan dom i dvoranu za vježbanje. Vareš Majdan. Kakvo je to zdanje za ondašnja vremena bilo. Fantastično. Uzorno sam vježbao u jednoj dosta poznatoj vrsti:

INTERVIEW Samojko, Čondra, moja malenkost i drugi. I tako, 1960. godine bili smo prvaci BiH u višeboju. Mala matura 1957., velika 1961. godine. Bila je to sjajna generacija maturanata: Kata Drijenčić, Vinko Franjković, Barbara Koroušić, Ružica Idžaković, Ante Liović, Pero Sparavalo, Stanko Likić, Terezija Miketin, Ljerka Suljuzović, Edhem Aščerija, Adela Miletović, Olga Zadro i drugi. Odlazak na studij metalurgije, kraj je mog djetinjstva u Varešu. O ljudima iz mog Vareša, uz moje djetinjstvo, nekoliko crtica: izvanredna koegzistencija triju vjera; skromni, radini i zaposleni rudari, metalurzi, šumari, veličanstveni majstori svih struka, čuveni ljevači. Grad u usponu izgradnje, industrije i standarda općih uvjeta življenja, izvjesnosti i perspektive. Grad glazbe: dva orkestra, plus limena glazba, igranki, zabava, sporta, planinara, glumačkih družina KUD "Jedinstva"... Pa ja sam bio čak i prvak glumačke družine. Ne Boro Stjepanović, neće se valjda naljutiti – to je bilo "onda". Pa, ja za ovu tvrdnju imam i certifikat – uvjerljiv dokaz, čuvenu Monografiju Rudnika i Željezare Vareš s potvrdom, žigom i potpisom – "najboljem članu dramske sekcije", potpis predsjednika Vinka Lekkija. n Kakva se emocija probudi kad se povremeno vraćate rodnom gradu i na prometnom čvoru u Podlugovima ugledate tablu s natpisom "Vareš"? Nismo to dosad nikoga pitali, ali čini se zanimljivim zamoliti da nam možda Vi otvorite svoja razmišljanja o tome što se zbiva u duši iskrenog Varešanina na posljednjoj dionici od Breze uz kanjon Stavnje...? o Osobno mislim da nema tog Varešaka koji, ma od kuda dolazio, tek kod skretanja u Podlugovima shvati da je Vareš blizu. A i otkucaji srca imaju nešto brži ritam. Od Podlugova do Vareš Majdana pamtimo sve kuće, zavoje i tok Stavnje. To je "najduža dionica" za sve nas. Da Vas malo u sve ovo uvjerim, eto recimo, ne znam da li su onaj znak na izlazu iz Podlugova, kod skretanja za Vareš, uklonili jer ga je neko prelomio prije par godina tako da su na njemu ostala samo tri prva slova – VAR i znak strelica – udesno. Bizarni detalj. Znam da su stavili novi: Breza – Vareš. A tek Podlugovi. Nekad kolodvor i pet kuća s grobljem. A danas konglomerat pretrpanih roba uz cestu, nakaradne arhitekture benzinskih crpki, trgovina i skladišta. No, Podlugovi rastu. A onda, nakon Župče, pretrpana Breza, s očajnom cestom kroz središte mjesta. Ali

ima i semafor. Na izlasku iz Breze nekoliko izbočenih "ležećih policajaca", "usporenika" – rekli bi u Hrvatskoj. Pa Dabravine – iznenađenje za svakog – mjesto u "usponu", barem po vidljivim objektima. Naš Pajtov Han je preteča onoga što ćemo zateći u Vareš Majdanu, premda s nekoliko novih vikendica – prekrasnih kuća uz Stavnju, puno napuštenog i srušenog, kao sjećanje na nemile događaje. Ne ponovilo se. Šok slijedi na ulazu u Vareš Majdan – od table Vareš pa nadalje, tko nije osobno vidio – teško je riječima predstaviti i opisati, posebice onima koji poznaju stanje do ratnih događanja. Pustoš, devastirani objekti i sjećanja. Čega sve više nema i kako je to nekad bilo. Osobno uvijek usporim vozilo već kod "Kasine", pa pogledam lijevo slavni "Partizan", došavši do negdašnjeg DIT-a i "Dvice". A tek udesno – bivša moja Željezara, građevinski devastirana, metalno opustošena. Uvijek zastanem kod glavnog ulaza (kroz koji sam i osobno dvije godine nakon studija ulazio), pa prazninu na mjestu bivših visokih peći, energane, laboratorija. Niste se ni "otarasili" svega ovoga, slijede ostaci devastirane pretovarne stanice za rudu, pogled na mističnu i napuštenu "Smreku", a ispod betonski ostaci negdašnjeg kapitalnog objekta vareške izgradnje – separacije. Desno, iza zavoja ostaci "direkcije" pa centralna radionica. I konačno, eto vas u Varešu. Lete misli, naviru sjećanja. Sjeta. BROJ 233

Brzo parkirate svoje vozilo, pa što prije na našu pijacu – centar svih događanja. Brzo do nekog od kafića, do vas netko, ako vas još poznaje, dovikne: "Klija, stigao si!" Odmah živnem, navučem osmijeh. Nisam ni umoran od puta. Sretan što još uvijek mogu i dolazim u svoj grad rođenja – moj Vareš. I onda, pri kraju dana, slijedi "Stogić". Ukazati pijetet prema svojim najbližima, kao i svima kojima je ovo posljednje počivalište. Svijeće i cvijeće. Olakšanje i čudan mir. n Od metalurgije, a to je oblast u kojoj ste Vi ostvarili svoju karijeru, u Varešu nije ostalo ništa i već ste kroz naš list iznijeli jasnu ocjenu da povratak eksploataciji željezne rude – makar je o tome potpisan protokol Vlade Zeničko-dobojskog kantona s predstavnicima kanadskog investitora – predstavlja iluziju. No, koje je Vaše mišljenje, kamo preusmjeriti Vareš nakon dvadesetak godina nedostatka vizije iza rata? o Znao sam da ćemo neizbježno dodirnuti i ovu temu. Ne bih više ništa dodao onome što sam izrekao povodom 120. obljetnice industrijskog razvoja Vareša, a na prigodno organiziranoj konferenciji koju je obilježio i Vaš list, uz prigodan dodatak. Uza sve što sam u ovom intervjuu prethodno iznio, poduprto emocijama i SVIBANJ 2014.

iskreni oprost, jer je bilo nenamjerno. Ako me nitko nije mogao ni kontaktirati, molim upravo Vas da čelnicima Zaklade prenesete sve moguće moje kontaktne parametre. n Iako doktor tehničkih znanosti iskazali ste, i konkretnom potporom više puta dokazali, osjećaj za kulturu i književnost, pogotovu za sve literarno što dolazi s prostora Vareša. Prigoda je da Vam u ime našega lista zahvalimo, podsjećajući i na činjenicu da ste, u vrijeme kad ga se pokušalo rušiti, osobno otišli onima koji su to činili i svojim autoritetom stali u zaštitu ovoga glasila. Stoga, nema sumnje da se vi nećete složiti s onima koji o stanju u Varešu rasuđuju na način: kad je sve drugo propalo, što će vam i kultura!?

sjećanjem o porijeklu i odrastanju, stručno ne mogu odstupiti od izrečenih spoznaja, stanja i budućnosti našeg Vareša, barem kada je u pitanju metalurgija, odnosno Vareša kao nekog budućeg kapitalnog metalurškog subjekta. Ruda koja "počiva" u našim rudištima ima respektabilne kvantitativne rezerve, ali njena morfologija i kvaliteta u današnjim uvjetima nije više respektabilna. Ona, ruda, takva kakva jest nije ozbiljan kvalitativni resurs za osnovnu metalurgiju željeza i čelika. Možda neki dijelovi ove rude mogu poslužiti za usko specijalne vrste željeznih (sivih) lijevova i ništa više. Ali, mi smo "uspješno" razorili i devastirali naše preradbene kapacitete, tako da, primjerice, izgradnja bilo kakvog, pa i najmanjeg kapaciteta taljenja ove rude je vrlo upitna, a možda smo mogli "rezanja" poštedjeti barem jednu od onih malih visokih peći koju smo imali. Sirova željezna ruda iz naših rudišta preskupa je za eksploataciju i vađenje, a zamislite samo koliko bi trebalo investirati u transport, primjerice milijunskih količina, uz devastirane objekte, rudišta, transportne sustave, željeznicu i ceste. Izjavio sam i da je vareški vapnenac metalurški vrlo kvalitetan pa možda nešto u budućnosti možemo o ovome. Kažete u Vašem pitanju – preusmjeriti Vareš – pretenciozna je pretpostavka. Šanse su u manjim projektima i projektnim kapacitetima, no ne znam kakvo je SVIBANJ 2014.

stanje s Pržićima i Borovicom. Specijalni sivi liv, amfiboliti… Drvo je vareška šansa. Ali ne izvoz trupaca – balvana. Turizam i poljoprivreda, eko proizvodnja i proizvodi koje naša nadmorska visina i klima suportira, pri čemu pokušaj na Pogari treba pozdraviti. Ambijentalno, povijesno, visinom i prirodom, Vareš i okolica su izvanredni za sve projekte u turizmu. A tek takozvani seoski turizam. I povijest je jak adut... No, bojim se da je mladih i sposobnih kadrova za realiziranje ovih projekata u Varešu sve manje. n Kad je, u povodu obilježavanja 120. obljetnice industrije u Varešu, utemeljena Zaklada za razvoj regije Vareš, bili ste jedan od njezinih osnivača i ona djeluje već tri godine. Koliko ste involvirani u njezin rad s distance u Zagrebu i jeste li osobno zadovoljni učinkom? o Žao mi je, ne mogu puno o Zakladi. Ne znam puno o njenom radu i sadržaju nakon osnivanja, a ideja je bila vrlo dobra. Možda sam i osobno malo učinio, ali vjerujte mi nisam kontaktiran, pa se unaprijed ispričavam. Vi ste mi, gospodine Marijanoviću, svjedokom mojih čestih upita o Zakladi. U Zakladi je, po meni, u njenom početku bilo involvirano, po mojoj ocjeni, nekoliko izvanredno vrijednih ljudi. Ako sam osobno nečemu uzročio, molim za BROJ 233

o Hvala Vam na ljubaznosti kojom me apostrofirate u pitanju. Bilo koji intelektualac nije kompletna osoba, ako ne posjeduje jednu širinu općih parametara koji definiraju neku osobu, a posebno intelektualce. Sa "svojom metalurgijom", u društvu raspredanjem samo o njoj, ne bih mogao ni ja niti bilo tko drugi usko sa svojom strukom korespondirati u suvremenom društvu. Više spoznaje i opća kultura su prednost u svim komunikacijama suvremenog društva. Tako je i s književnošću. Nisam baš neki "zaluđeni fan", gutajući i čitajući sve što mi dođe pod ruku, no imam jedan osjećaj da volim dobru knjigu. A Vi, nekolicina autora iz Vareša, zaslužujete posebnu pozornost i potporu, jer uz sve opće uvjete življenja u današnjem Varešu Vi uspijevate i pisati. Iskrene čestitke. A upravo Vama i Vašoj redakciji našeg dvadesetogodišnjaka, našeg "Bobovca", svi mi razasuti po svijetu dugujemo mnogo. Konkretno, upravo svi mi izvan Vareša morali bismo osmisliti neko priznanje Vama i redakciji na istrajnosti, očuvanju kontinuiteta, samoprijegoru. Svojim kontinui-tetom djelujete pomalo nestvarno. Koliko ste upravo Vi s redakcijom značajni za sve nas i naše veze preko Vas s Varešom najviše govori Vaša rubrika Donacije za "Bobovac", u kojoj u zadnjem broju dvije osobe doniraju po 10 KM! Koliko je u svemu ovom simbolike, podrške i poruka – ne dajte se, nastavite i izdržite. Vi ste mnogima i jedina poveznica i prozor s našim krajem. Tako i doprinos i pomoć svih nas ostalih. To sam činio do sada, a sukladno mogućnostima činit ću i ubuduće. Vi ste to zaslužili.

INTERVIEW A onima koji su svojevremeno pokušali omalovažiti i rušiti naš "Bobovac", Svevišnji je poručio: "Oprostite im, ne znaju što čine". No ja, umjesto Vas, mogu otvoreno reći – ti ljudi su znali što čine, pa im mi i ne moramo oprostiti. n Prije nego ćemo privesti ovaj razgovor kraju želim iznijeti ideju i nadu da će meritorni u Varešu pronaći jedanput neku dovoljno uvjerljivu prigodu i počasno okupiti sve članove akademske zajednice podrijetlom iz ovog grada, a koji, poput Vas, danas uživaju reputaciju u zemljama regije. Samo da ne prevlada opet: kad je sve propalo, što će nam i akademici... o Da, bilo bi lijepo da jednom prigodom, možda godišnje, Vareš okupi svoje istaknute sugrađane u svijetu, ali u dobro odabranom terminu; aludiram na pokušaj našeg novog načelnika da to učini u prosincu, što nije bio dobro odabran termin. Okupiti prigodno: akademika Jasenka Karamehića, Boru Stjepanovića, prof. Mirjanu Kasapović, Rajmunda Likića, književnike Željka Ivankovića, Franju Zlovića i neke druge, nije loša ideja. Pa, možda i gospodina Žilića… n Da. Mi u "Bobovcu" proteklih mjeseci predstavili smo i još uvijek živo pratimo zbivanja oko gospodina Ivana Žilića, svjetski poznatog inovatora vareških korijena. A Vi ste, kroz vodeću funkciju u tom resoru u Hrvatskoj, u neposrednom dodiru s mnogim inovatorima. Kakva su Vaša iskustva s inovatorima općenito i kako Varešanin, prvi čovjek vitezova inovatorstva u Hrvatskoj, gleda na cijelu situaciju oko najbogatijeg Varešanina, s adresom u Luxembourgu, kojemu je njegova inovacija preokrenula sudbinu? o I naslućivao sam da ćete me pitati o gospodinu Žiliću, istaknutom inovatoru, Varešaku, a kojega ste predstavili u nekoliko zadnjih brojeva "Bobovca". Tim više, što je i u Hrvatskoj nekoliko listova i portala prenijelo niz natpisa i razgovora koje ste upravo Vi, gospodine Marijanoviću, obavili s gosp. Žilićem i objavili.

Vama i Vašoj redakciji našeg dvadesetogodišnjaka, našeg "Bobovca", svi mi razasuti po svijetu dugujemo mnogo. Konkretno, upravo svi mi izvan Vareša morali bismo osmisliti neko priznanje Vama i redakciji na istrajnosti, očuvanju kontinuiteta, samoprijegoru. Svojim kontinuitetom djelujete pomalo nestvarno. Koliko ste upravo Vi s redakcijom značajni za sve nas i naše veze preko Vas s Varešom najviše govori Vaša rubrika Donacije za "Bobovac", u kojoj u zadnjem broju dvije osobe doniraju po 10 KM! Koliko je u svemu ovom simbolike, podrške i poruka – ne dajte se, nastavite i izdržite. Vi ste mnogima i jedina poveznica i prozor s našim krajem. Kako ste već u uvodu naveli da sam čelnik Hrvatske zajednice tehničke kulture, dopustite da Vas upoznam da je jedan od 16 nacionalnih saveza tehničke kulture udruženih u Zajednicu i Udruga inovatora Hrvatske. I tu je poveznica mene s inovacijama, inovatorima i patentima. Možda niste znali da sam još 1991. godine, tada još nepriznate Hrvatske, poveo prvu delegaciju hrvatskih i slovenskih inovatora na najveći svjetski salon inovacija "Eureka" u Bruxellesu. Upravo za vrijeme boravka u Bruxellesu u studenom 1991., na jednom od sastanka s visokim hrvatskim uglednicima, ponuđeno mi je da formiram Hrvatski zavod za intelektualno vlasništvo – patentni ured. Od tada redovito vodim delegacije najuglednijih hrvatskih inovatora u svijet, a ponajčešće Genevu i Bruxelles, te Nürnberg i drugdje. Dakle, surađujem svakodnevno s inovatorima, sudjelujem u njihovoj promidžbi u zemlji i inozemstvu više od 20 godina. I sâm sam nagrađen od strane Vlade Kraljevine Belgije, visokim priznanjem: "vitez – časnik" inovatorstva. Kako ste i naveli, ujedno sam i predsjednik Udruge vitezova inovatorstva iz Republike Hrvatske. Primjera radi, to je skupina najuspješnijih hrvatskih inovatora s priznatim i primjenjivim patentima i inovacijama u zemlji i inozemstvu. Samo jedan od njih, gospodin Marko Vuković, vlasnik tvrtke "HS Produkt" iz Karlovca, trenutno upošljava oko 2.500 ljudi u proizvodnji ponajbolje udarne puške i pištolja u svijetu. Ili Alojzije Šestan iz Preloga, s oko 200 zaposlenih, proizvodi trenutno najbolju kacigu na svijetu.

Naših pet inovatora – vitezova upošljava trenutno preko 3.000 ljudi i izvozi svojih inovativnih proizvoda za oko 400 milijuna eura. Dopustite da mi moje iskustvo u kontaktu i surađivanju s njima – inovatorima daje za pravo reći da ti ljudi i nisu tako "obični". Svi su oni, zapravo, ispred svog odnosno našeg vremena i svojim pronalazačkim inovacijama "vuku" svijet naprijed. Da nije tako, bez kapitalnih izuma i pronalazaka – inovacija, mi bismo "možda" živjeli još u kamenom dobu. Takvi ljudi, danas, obično su pomalo u "sukobu" s vremenom sadašnjim i svojim okružjem. Nepovjerljivi i sumnjičavi do krajnjih granica. A tek njihove "epske" borbe da dobiju priznanje za svoj izum, a tek da ga dovedu do realizacije... Dakle, kroz Vaše napise o gospodinu Žiliću u dobrom dijelu opisana je i njegova "kalvarija" da mu se prizna i valorizira neosporno originalan i svjetski vrijedan patent. Njegova "borba" za ostvarivanjem svih prava iz patenta također je pomalo bila "opaka" borba s divovima. Odatle njegov ogroman oprez i nepovjerenje prema svim sugovornicima i njihovim "prijedlozima", koji ciljaju prema njegovim materijalnim ostvarenjima od njegovog izuma i patenta. Osobno, gospodinu Žiliću želim puno dobroga, jer je moj osjećaj prema ovakvim ljudima – inovatorima nešto drugačiji, "iskustveniji" i nije samo vezan za materijalni resurs. No, kada su neke njegove želje, prijedlozi i buduća ostvarenja u pitanju, pa i najave prema Varešu – samo je on, osobno, sada na potezu.

95,

3 i 101,1 M

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com 12

BROJ 233

SVIBANJ 2014.

BIO JEDNOM JEDAN...

Vareški korzo Prije zadnjih ratnih zbivanja Vareš je bio prepoznatljiv i po svom korzu. Vareški korzo je bio nezaobilazni dio svakodnevnih zbivanja njegovih žitelja, a i šire. U večernjim satima cjelokupna mladež grada, kao i čitave obitelji, izlazili su na glavnu gradsku ulicu u šetnju. Korzo se po nekom nepisanom pravilu odvijao od spomenika rudaru do Jojića mosta. Na tom prostoru, na pločnicima uz šum Stavnje, susretali su se prijatelji, poznanici, susjedi, a sklapala su se i nova poznanstva i rodile se mnoge ljubavi. Pri tim susretima su se razmjenjivali doživljaji, prepričavali se događaji koji su obilježili dan... Imao se dojam da su se u ono vrijeme svi svima mogli pohvaliti, požaliti i zajedno prošetati korzom. Piše Miroslav Petrović

orzo nije bio samo šetnja gradom. Sastavni dio korza je bilo i vareško kino u kojem su se svakodnevno održavale dvije filmske projekcije. Na prvu su išli školarci i mlađi stanovnici grada, a na drugu odrasli i ozbiljniji. Po nekom ustaljenom redu znalo se tko sjedi u parteru, a tko u loži i tko na balkonu. U parteru su bili mlađi posjetitelji, u loži zaljubljeni parovi, a na balkonu najčešće bračni parovi. Prije i poslije projekcije neizostavno bi se napravilo par "đirova" po korzu. Dio vareškog korza je bio i Radnički dom, sa svojom kavanom, svojim brojnim kulturnim sekcijama pri KUD-u "Jedinstvo" i s nezaboravnim igrankama u domu te plesnim večerima u bašti tijekom ljetnog perioda. I prije dolaska na spomenuta druženja i zabave u Radničkom domu prethodila je šetnja gradom. Sastavni dio korza bila je i čuvena Ramadanova slastičarna. Malo koji sudionik korza je mogao odoljeti slasticama omiljenog slastičara. Na početku večeri vitrine u slastičarnici bile su dupkom pune raznoraznih kolača i egzotičnih šećerlama. Posebno mjesto su zauzimale Ramadanove šampite. Svi su htjeli da dobiju krajnje dijelove šampite jer su izgledali nešto veći nego oni iz sredine kolača, ali SVIBANJ 2014.

njih su najčešće dobivali navijači "Hajduka", pošto su vlasnici slastičarnice bili strastveni navijači splitskih "Bilih". Nakon smrti omiljenog slastičara posao je nastavila, ništa manje omiljena, njegova kćerka Aiša. Prije isteka vremena za korzo vitrine slastičarnice su uvijek bile prazne. Njihov sladoled su također svi konzumirali jer drugog u gradu nije ni bilo. Nezaobilazan dio korza bila je i kavana "Centar". Malo tko se od odraslih šetača vraćao iz šetnje, a da nije u "Centru" popio bar jedno piće. Tamo se pravila pauza između dva "đira". U "Centru" na piću su završavali poznanici i prijatelji koji su se međusobno rjeđe viđali. U bašti "Centra" su sjedili i kibiceri kojima nije bilo do šetnje, a htjeli su da budu dio korza. Nažalost, vareški korzo više ne postoji iz mnogo razloga. Danas ćete na nekadašnjem korzu vidjeti samo rijetke šetače, a spuštanjem mraka glavna ulica potpuno opusti. Jedan od razloga je što se struktura stanovništva promijenila. Otišli su oni koji su imali usađenu kulturu večernje šetnje gradom, a došli oni koji nemaju tu naviku. Tek rijetki to danas upražnjavaju. Drugi razlog je što u Varešu nema više kino projekcija, ne dva puta na vecer, nego BROJ 233

ni dva puta na godinu. Doduše, posljednjih mjeseci se "dogodilo" par projekcija, pa da li će one ostati iznimka ili se donekle održati u praksi, pokazat će vrijeme. Razlog "nestanka" korza zasigurno je i taj što Radnički dom nije više u funkciji sa svim svojim već spomenutim sadržajima, a nema više ni Ramadanove slastičarnice. Postoje nasljednici koji (na drugoj lokaciji) stjecajem ratnih i drugih okolnosti nisu uspjeli spasiti čuvenu slastičarnicu. Nema više ni kavane "Centar", da se čovjek može odmoriti i osvježiti tijekom večernje šetnje. Malo ih ima koji imaju s kim otići na piće. Ipak, glavni razlog za nestajanje tradicije korza po meni su elektronski mediji. Velika većina se danas veže za stan i kuću radi televizora i interneta. Ljudi danas, i kad se kreću ulicom, pozdravljaju se dizanjem ruke pošto u isto vrijeme razgovaraju preko mobitela ili posrću pišući poruke. Ako se i nađu na ulici, svi žure na tvdnevnik, prijenos utakmice ili na svoju omiljenu seriju. A nisu ni svjesni da čovjek žureći na određen način gubi dostojanstvo. Više se ni kava ne može popiti bez prekida jer dolazi termin omiljenih im serija, a problemi iz prethodne epizode postali su važniji od obiteljskih, susjedskih ili nekih drugih problema koji nas okružuju. Društvene igre, kao na primjer, karte, domine, šah, i "ne ljuti se, čovječe" potpuno su potisnute i zaboravljene. Na veliku žalost mnogih, vareški korzo više ne postoji. Još jedno pero s vareške kulturne lepeze time je otišlo u vjetar, jer mnogima je danas važnije biti viđen nego biti viđan. Stoga Vareš danas podsjeća na pad čovjeka s višekatnice koji na svakom katu niže, prije konačnog pada, govori sebi: "Još uvijek je dobro"...

OGNJENO PERO

Družimo se!

Bože, starim li ja to, kad se s nostalgijom sve češće prisjećam djetinjstva i s čuđenjem i neodobravanjem gledam na način života današnjih mladih...? Piše Ognjen Krivošić

ijah dijete nemirnoga duha, svojeglav, a po mišljenju starijih s ludim idejama... Sjećam se da sam satima znao maštati o dalekim putovanjima. Moj dječački san o misionarskom životu u Africi nije ispunjen, ali još uvijek nisam odustao od njega. Maštao sam o malom koferu, dobrom foto aparatu i kameri. Želio sam upoznati druge kulture, a slikom i riječju prenijeti drugima svoja iskustva. Umjesto kofera imam praktičniji ruksak, imam i aparat i neku kamericu i živo se nadam ispunjenju dječačkog sna. Mnogi snovi ostadoše snovi (uz nadu da će jednom postati zbilja), ali dosta ih se i ostvarilo. Bila su to neka vremena kojih se sa radošću prisjećam i o njima često pripovijedam. Cijenilo se i poštivalo prijateljstvo. Znalo se družiti, veseliti, nasmijati, a po potrebi i zaplakati, što zbog nesretnih ljubavi (u tim godinama velikih i vječnih), što uz zvuke gitare i butelju crnog vina negdje uz rijeku. Razgali ti se srce i duša, misliš da će svijet propasti što si dobio još jednu korpu. Nije bitno gdje si, kada su oko tebe ljudi s kojima se

uvijek možeš dobro zabaviti i nasmijati. Koliko puta sam došao zorom kući, prljav i umoran, ali sretan, punog srca, bolesnog želuca ili stomaka zbog sjedenja na hladnom betonu ili ledini, promukloga glasa, a očiju crvenih što od dima, što od nespavanja. Sličili smo tada na vampire, ali smo bili lijepi jedni drugima. Često bi se u društvu našao netko tko je znao prebirati po žicama gitare i našoj sreći nigdje kraja. Pred odlazak na kraća ili dulja putovanja noćima se nije spavalo. O doživljajima na tim putovanjima da i ne pričam, većina iz moje generacije ih je iskusila. Ništa nam nije bilo teško ni mrsko. Bilo je dovoljno samo spomenuti nešto suludo i ekipa je već bila spremna za realizaciju. Bilo je tu kupanja u ledenoj rijeci (često i sa bolnim posljedicama), vožnje biciklima po neuvjetnim prometnicama (bez ruku, naravno), krađa i prejedanja zelenim voćem (posljedica čega je bila nemogućnost odlaska u školu zbog pokvarenih stomaka).

Priredio M. M.

Potraži me (negdje) u predgrađu... 14

BROJ 233

Bilo je toga, bilo... O nekim našim biserima se i danas priča. Kamo sreće da ih je bilo i više, bili bismo bogatiji za sjećanja, koja danas pomažu da lakše podnosimo sivilo što nas okružuje. Stariji, a posebno naši roditelji, nisu odobravali to što radimo, plašeći se u kakve ćemo ljude izrasti. Sad su se uvjerili da je njihov strah bio bezrazložan. Izrastoše njihova djeca u poštene i obrazovane osobe, koje njeguju dugogodišnja prijateljstva, koje znaju cijeniti istinske životne vrijednosti, a zahvaljujući tome lakše podnose i sve životne nedaće. Gledam današnje mlade... Gazi li me vrijeme, jesam li nešto naučio ili zrijem? Čini li se to meni, ili je na ulicama i u parkovima sve manje mladih? Nama su prostori ispred zgrada često bili dnevni boravak, a današnjim mladim generacijama kao da to postadoše kafići. Na većinu iz moje generacije roditelji su se žalili da previše pričaju. Današnji mladi kao da prestadoše komunicirati s roditeljima. Je li problem u tome što nam se čini da je danas sve lako dostupno? Klikom "miša" lako odeš u nestvarni svijet Riječi se zamjenjuju lajkom, zdrava dječja igra džojstikom – kojim najčešće otputuju u svijet agresivne igre, a stvarni susreti virtualnim. Tko je tome kriv? Što se dogodilo da se iz temelja promijeni način življenja, da zaboravimo družiti se, da sve manje razumijemo jedni druge, snovi mladih postadoše nešto što ne shvaćamo. Otvorimo se ponovo, pokažimo raskoš uličnih igara, igrajmo se zajedno, prenosimo iskustva i razgovarajmo, provodimo vrijeme u prirodi, učimo ih živjeti s prirodom i u prirodi. Nadajući se da će prava druženja zamijeniti ona nestvarna, da će mladi odrastati maštajući na način na koji su to činile generacije i generacije prije njih, ja ne odustajem od svojih snova i vjere da će mladost na vrijeme shvatiti da jedino čovjek čovjeku može biti prijatelj. SVIBANJ 2014.

DUŠKU MATIJAŠEVIĆU

IZVORNA VODA Ivana M. Slugić

Ni popa ni paroka, al' opet ne bi gluvo. Tko god je taj dan nanišo mimo groblja u Vareš Majdanu mor'o se zapitat': či li se ono, boni, sprovod? Onâ je to vrsta sprovoda za koji kažemo da je lijep. Prispjeli su skoro svi Majdančani, nije krivalo ni Varešanima, pa su ovoga čovjeka – za koga se do jučer govorilo da je sam k'o panj – k'o jednom dušom dišuć' otpravili sprovodom-događajem. Ukopan je Duško Matijašević koji od smrti nit je poravio nit jen se boj'o! Samo je, kad je na njeg' došla reda, bio spreman. Spav'o je. I tako je on čitav svoj život – otkad je iz Srednjeg doš'o u Vareš, a pošto je obigr'o sve dane Štafete mladosti, a onda i one u kojima je potpuno izvaljen iz svoje stožine turvinjo po Varešu – položio ne u majdanski grob, već ga odlio u ispravan geometrijski lik: krug. Bio je ona sorta bolesnika koja nije izjedala tuđe džigere; ona što bolest priljubi i savija oko sebe pa se tako kuča sviju i otastijeri one što ih žale. Ova stisnuta uspomena na Duška svrnula se i oko onih koji bolest ne razumiju pokorom i nelječivu ne traže lijeka. Bilo je to u ono doba ljetnjeg dana u kojem se o sunce otima i Opaljika i Velika upina. To je ona pukotina u danjskoj svjetlosti na koju preža i u nju brže-bolje, kad za to dođe čas, zalegne sjena, prva večera. Šurnjala sam nekogbogajokinog oko ljevanske ponjavice što su mi je istukli mrmci, kad izbi Duško. Još ispodalje njegove oči pokupiše zelen sve smrčevine s Lokvenice; kako mi se bližio one su svjetlale i postajale smrekaste i injaste. Znam te

njegove oči; kad mi dođe sasma blizu sjedinit će se s bojom vode na Kicelju. "Doooobar daaaan!" "E, Duško, i teb' dobar dan. Šta ti radi Marijana?" "A, ona uvijek radi." "I nosa ono svoje preduzeće na ramenu, je l' de?" Iščinjam se ja tako oko one svoje troljave ponjavice, pripliješćem s Duškom, ali ne vidim da on, ne pometajuć' me, drži u ruci bočicu – onu svoju drûgu – i čeka. Tamina je to bilo i dugo i neobazrivo jer me, ipak progovorivši, barnu i nekako k'o gurnu. "Ja bi da natočim, malo, ove izvorne vode." Bio je žedan. Nije pio ni popašno ni nadušak, već sporo i otegnuto da mu se voda prvo upoležači u ustima, a onda tako odležalu otkidao i ponajlage – da se može čuti kako gutljaji lâžu – obarao niz, kao svjetlicom obasjano, grlo. Sad je već zavratio glavu, gleda u nebo i njime boji svoje oči, dok mu se u grlo zabadala posljednja, ona igličasta, svjetlost s Kote i šetala gor-dol kako su slazili gutljaji. I pio je on ovu, kako kažu, nevaljastu vodu, vraćajući je na čast čiste. Ma kakvo čiste – svete vode! Ukučio se sporo, sabrano i izmivene ponutrice otiš'o u neku svoju šetnju, u susret svojim tajnama, na gledanje s Tegovima, ne popušćajuć' lezet vode iz usta. "Izvorne vode"? Gospe ti, 'mal' blažene, poezije... Otkle ti to, Duško, majke ti!?

* Nije lezet naški kazano, al' ovde bolje uviše. A i da se sjetim oca.

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (31.V.1992. – 31.V.2014.) Dana 31. svibnja navršit će se 22 tužne godine od smrti dragog nam sina i brata

ROBERTA ZEKIĆA Dragi naš Roberte, uz ljubav koju ni smrt ne prekida, tugu koju ni vrijeme ne liječi, zauvijek ćeš ostati u našim srcima, u molitvi i mislima, i neka dragi Bog podari svu ljepotu i vječni mir Tvojoj dragoj duši. Počivao u miru Božjem! Tvoji najmiliji: otac Jozo, majka Blanka, kćerka Gabrijela, sestra Katarina s obitelji SVIBANJ 2014.

BROJ 233

IN MEMORIAM

POSLJEDNJE ZBOGOM

POSLJEDNJI POZDRAV

dragoj mami i kćerki

Dragom suprugu, ocu, djedu i bratu

DOLORES BARBIR rođ. Bago

ANTI POGARČIĆU

(20.IV.1970. – 17.III.2014.) Ima li veće boli kao kad roditelj sahrani dijete? Nema; borile smo se 20 mjeseci s opakom bolešću i izgubile bitku. Jednom si mi rekla: "Mama, zašto sam sama, zašto se ovo desilo?", a onda si blago pogledala Marka i rekla: "Ti ćeš se, mama, o njemu brinuti, krizmat ćeš ga, pa čak i oženiti." Drago moje dijete, podnijela si sve svoje boli, a nisi bila sama. Okružena pažnjom i ljubavlju svojih najbližih, cijele familije, svojih Varešana. Zato, ovim tužnim opraštanjem, zahvaljujem se cijelom Domu zdravlja Vareš, crkvenom zboru, časnim sestrama, svećenicima, OŠ "Vareš", posebno Markovim kolegama, dragoj obitelji Jurkić, svim susjedima, dragoj sestri Kati iz bolnice u Sarajevu, svim svojim dragim Varešanima koji te dostojanstveno ispratiše na vječni počinak. Hvala im za utješne riječi i ohrabrenje Tebi. Mirno spavaj, anđele moj. Posebna hvala dragom Ceplji i njegovoj supruzi, kao i župniku fra Mirku na ukazanoj pomoći. Neka Te čuvaju anđeli. Tvoja mama i sin Marko

(26.X.1937. – 9.IV.2014.) Tvoja bezuvjetna ljubav, iskrenost i dobrota zauvijek ostaju dio naših života. Počivaj u miru Božjem! Zahvaljujemo susjedima, prijateljima i rodbini koji su nam pomogli u teškim trenucima i bili uz nas na posljednjem ispraćaju. Supruga Dragica, sin Gordan, kćerka Danijela, unuci Damir, Mateo, Luka i Stjepan, nevjesta Katica, zet Ilija, brat Gabrijel

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 10. travnja preminuo je naš dragi

RANKO TALIĆ (1953. – 2014.) Zahvaljujemo Domu zdravlja, poduzeću "MPM", cvjećarni "Palma", susjedima i prijateljima koji su bili uz nas u teškim trenucima. Počivao u miru! Supruga Ivanka s djecom

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 15. travnja preminuo je naš dragi suprug, otac, djed, pradjed i brat

JOZO ČINGEL (28.X.1936. – 15.IV.2014.) S ljubavlju i sjetom čuvat ćemo te u našim srcima i mislima. Počivao u miru!

Supruga Anđa, sinovi Zdenko, Marko, Zoran, Goran, Robert, kćerka Ivanka, unuci i praunuci, sestre i braća 16

BROJ 233

SVIBANJ 2014.

POSLJEDNJI POZDRAV

Našem dragom

S ljubavlju i zahvalnošću opraštamo se od mog dragog supruga, našeg dobrog tate, djeda i punca

STJEPANU KLARIĆU STJEPAČI

TADIJE DODIKA

(6.III.1925. – 12.IV.2014.)

(*26.I.1930. † 2.V.2014.) Primili ga anđeli nebeski i donijeli ga pred lice Gospodnje. Počivao u miru Božjem! Ožalošćeni: supruga Roza, kćeri Nada i Gordana s obitelji, brat Mijo i sestra Mira s obitelji, te mnogobrojna rodbina

Ostaje nam u dobrom sjećanju. Počivao u miru! Obitelj

SJEĆANJE

SJEĆANJE Dana 5. svibnja navršile su se tri godine otkada nije s nama

MARIJANA FRANJIĆ

NIKO MALBAŠIĆ (1939. – 2011.) Godine prolaze, ali sjećanje na tebe zauvijek ostaje u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

Prošlo je samo šest godina, ali čini se puno, puno više. Bila si krasna majka i najbolji prijatelj. Kćerke Marijeta i Marijela

Supruga Filomena, sinovi Anto i Kornelij s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(6.V.2013. – 6.V.2014.)

Na naše drage roditelje

MIJO KNEŽEVIĆ

Navršila se godina dana od smrti naše drage

(6.I.1992. – 6.I.2014.)

MIRSADE PENTIĆ

LJUBICA KNEŽEVIĆ

Život nestaje u trenu, ali sjećanja ostaju vječno.

(8.V.2004. – 8.V.2014.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem! Sin Zvonko, kćeri Danica, Željka, Vesna i Zdenka s obiteljima

S ljubavlju: suprug Željko, djeca Lejla, Adis i Tea, te unučad

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

LUKA DIVKOVIĆ

BRANKO FRANJKIĆ

(10.IV.1939. – 27.VII.2009.)

(12.V.1999. – 12.V.2014.)

BRIGITA DIVKOVIĆ (4.XII.1939. – 8.V.2012.)

Za sjećanje na voljenog brata!

Pamtimo vas s ljubavlju i poštovanjem. Počivali u miru Božjem!

Sestre

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 13. svibnja navršilo se devet godina od kada nije s nama naš voljeni suprug, otac, dida i punac

Na našu dragu suprugu, majku, baku i svekrvu

RATIMIR JARČEVIĆ (15.V.1944. – 13.V.2005.) Vrijeme prolazi, nedostaješ nam. Iako si u našim mislima i molitvama, posebno svome unuku i unučicama, koje nisu imale sreće da upoznaju Tvoju dobrotu, žalimo za tvojim preranim odlaskom. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: supruga Draženka, kćerke Vjerana s obitelji i Renata s obitelji

ANTONIJU-ELVIRU BAGARIĆ (18.V.2010. – 18.V.2014.) Dana 18. svibnja navršit će se četiri godine da si nas napustila zauvijek. Vrijeme brzo prolazi, ali uspomene ostaju i iste su neprolazne. Tvoja prisutnost ostat će uz nas dok smo živi, jer ljubav i dobrota nikad se ne zaboravljaju. Počivaj u miru Božjem!

SJEĆANJE ELIZABETA MALBAŠIĆ (2011. – 2014.) ...ljubav ne prestaje odlaskom, ni sjećanje vremenom... Neka te čuvaju dobri anđeli. Tvoji: Leon, Ivana i Bojan SVIBANJ 2014.

BROJ 233

Tvoji najmiliji: suprug Marko, sinovi Viktor i Mario, unučad Jelena, Ivana, Hrvoje, Tomislav i Goran, nevjeste Danica i Franciska

IN MEMORIAM SJEĆANJE

SJEĆANJE

Dana 23. svibnja navršit će se tri godine otkako nije s nama naš dragi

Na našeg dragog i voljenog

BLAŠKO KATIČIĆ

(24.V.2013. – 24.V.2014.) Ljubav, ponos i lijepa sjećanja zauvijek će ostati u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

AUGUSTA JOZELJIĆA

Sjećanje na tebe ostat će zauvijek. Počivao u miru Božjem! Obitelji Katičić i Jaćimovski

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

24. maja navršit će se sedam godina otkako nije sa nama naš dragi suprug, otac i djed

TONČU POGARČIĆA

Na voljenog

PERO PETROVIĆ

(26.V.2009. – 26.V.2014.) Neizmjerno smo tužni što već dugo nisi s nama. Bio si i ostao naš ponos i uzor u svemu što je lijepo, plemenito i pošteno. Mnogo nam nedostaješ. Tvoji: supruga Pipica, sinovi Goran i Zoran, kćerka Sanja, nevjeste Mica i Violeta, zet Sanjin, unuci Nemanja, Dario, Bruno i unuka Iva

(24.V.2007. – 24.V.2014.) Vrijeme koje je prošlo nije ublažilo tugu u našim srcima. Počivao u miru! Supruga Dara, djeca Ranko i Jasna s obiteljima

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na naše drage roditelje

Na naše najmilije

MATO DODIK

FRANO PAVIĆ

(30.III.1931. – 28.V.2002.)

(23.VII.1931. – 28.V.2005.)

ANDRIJA DODIK

ANA PAVIĆ rođ. Filipović

Vaša djeca s obiteljima

(9.VIII.1971. – 2.XI.1993.) Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav i ponos što smo Vas imali. Zauvijek ćete živjeti u našim srcima i mislima. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

VALENTINA PRAJO

ANA ZADRO rođ. Drijenčić

(15.X.1933. – 18.III.2013.) Počivali u miru Božjem!

(20.VII.2003. – 20.VII.2014.)

(31.V.2012. – 31.V.2014.)

TOMISLAV ZADRO

JADRANKA PRAJO

(30.V.2006. – 30.V.2014.)

(23.V.2008. – 23.V.2014.)

Vrijeme teče, ali ljubav i sjećanje na vas ne blijede. Ostat ćete zauvijek u našim srcima voljeni i nezaboravljeni. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji: kćerka Silvana, unuk Vanja i zet Vlatko

Zvijezde i danju sjaju, ali ih vidimo tek kada na zemlju padne tama. Sjaj dobrote iz vaših očiju nikada nećemo zaboraviti, kao ni toplinu iz vaših srdaca. Naša je molitva neprestana, a sjećanje na vas nikada neće izblijediti.

TUŽNO SJEĆANJE (30.V.2013. – 30.V.2014.) Dana 30. svibnja navršit će se godina dana od smrti naše drage majke

ANE FRANJKOVIĆ rođ. Jerković

U nadi spasenja, počivajte u miru Božjem!

Po dobroti te pamtimo, s ponosom spominjemo i u srcu zauvijek čuvamo. Počivala u miru Božjem! Tvoja djeca s obiteljima

Nikolina, Tomislav, Goran i Anton, s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

(30.V.2013. – 30.V.2014.) Navršava se tužna godina otkako nije s nama naš dragi suprug, tata i djed

(31.V.2006. – 31.V.2014.) Dana 31. svibnja navršit će se osam godina otkako nije sa mnom moj dragi

IVICA FRANJKIĆ

ŽELIMIR DEMETER

S ljubavlju te se sjećamo i s ponosom čuvamo uspomenu na tvoj dragi lik. Bio si i bit ćeš uvijek u našim srcima. Počivao u miru!

Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tvoj lik i dalje živi.

Voli te tvoja supruga s djecom i unukama

BROJ 233

Počivaj u miru Božjem! Tvoja Jela SVIBANJ 2014.

IZ STARIH ALBUMA

Nogometna komedija U svibnju 1964. godine na igralištu u Vareš Majdanu odigrana je revijalna nogometna utakmica između debelih i mršavih. Mujo Čurtić, koji nam je pribavio bilješku o tome iz nekadašnjeg lokalnog lista "Kolektiv" (broj 74) i koji je bio svjedokom tog događaja, sjeća se da je bio kišan dan i blatnjav teren, ali da se oko 2.000 gledatelja odlično zabavilo uz tu komičnu utakmicu. Tim debelih je imao 13 igrača na terenu i na koncu slavio rezultatom 5:2 (2:2). Uz fotografije timova, prenosimo i prezimena sudionika, pored kojih je "Kolektiv" obznanio i njihovu kilažu.

Mršavi (slijeva nadesno): Redžepagić 26,5 kg, Lukić 30 kg, Jovanović 95 kg, Adanalić 94,75 kg, Kopić 69 kg, Trogrlić 80 kg, Zlović 45 kg, Rajić 31,38 kg, Janjić 45 kg, Saletović 43 kg, Kulirić 55 kg. 11 igrača s ukupnih 614,18 kg.

Debeli (slijeva nadesno): Malić 102 kg, Jević 106 kg, Mrvalj 114 kg, nepoznati 101 kg, Memišević 103 kg, Marić 99,50 kg, Škaljić 114 kg, Balić 116 kg, Sertić 88 kg, Farkić 100 kg, Đoja 145 kg, Videkanić 160 kg, Rakoći 113 kg i sudac Memić 102 kg, koji je već za vrijeme fotografiranja stao na stranu svoje kategorije. 14 igrača ukupne težine 1.563,50 kg.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SVIBANJ 2014.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 233

Priredio J. Klarić

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Kojići Ondje gdje bi mogla biti (a već jest) ulazna kapija za prostore planine Zvijezde i općine Vareš s puta Tuzla–Sarajevo nalazi se omanja "napirlitana" građevina u rukama povratničke porodice Kojić. Čovjek oniži, ćelav, pomalo živčan, nema kad sjesti, stalno nešto radi i šenkori, žena plava, vazda krušna lopata u rukama, i tri kćeri k'o tri vile zvjezdanske, uposlili su se u jedan supreg i čine jedinstvenu ugostiteljsku uslugu, ugođaj koji tijelo krijepi i dušu odmara, dok pogled puca po živopisnoj crnoriječkoj visoravni, izatkanoj tek posijanim žitima, krumpirom, heljdom i još koječime što čini osnovu i ponudu zdrave organske hrane, koju obrađuju i spravljaju vješte ruke domaćina, proturaju kroz oveliku krušnu peć da pronađe put do nepca i želuca putnika namjernika i akastile gosta koji ovdje zastane, predahne, okrijepi se picom od heljde, heljdinim pogačicama punjenim domaćim kajmakom, natanko djeljanom pečenicom i sve dobro zalije gustim kiselim mlijekom iz zemljanog vrča. Ovo vam predstavljam zbog toga što se ovaj objekt nalazi na putu između Vareša i Olova, i mnogi Varešani o Gospojini i drugim blagdanima onkraj njega prolaze. Objekt svojim položajem i gastro ponudom svakako može biti i jedan u nisci turističkih bisera koji okružuju Vareš i daju osobitu draž planini Zvijezdi.