Njega su daleko nadmašili Balduin Flandrijski i Boniface I. od Montferrata, dvojica od trojice kolovođa zloporabe Četvrtoga križarskog pohoda, kojima je vrhunac karijere bio takav da je grof Balduin postao 1204. latinski car u Konstantinopolu, a markiz Boniface kralj u Solunu. 81 Obični bi puk pak prolazeće k r i ž a r e v r i j e đ a o go v o r e ć i i m d a s u „ s m r d l j i v i p s i " . 8 2 P l a ć e n i c i , i t o k r š ć a n s k i , posebna su priča, ali ne zato što su se borili za novac na križarskoj strani, nego zato sto su svoje oružje stavljali u službu islamskih vladara. Možda je čudno, ali čini se da to nije konsterniralo njihove križarske suvremenike.83 Svojevrstan egoizam očit je i iz oglušivanja Danaca na papin poziv iz 1188. godine. Doduše, mogli bismo ga pravdati njihovim perifernim položajem, iako se u podlozi krije preferiranje osvajanja na Baltiku, prema oslobađanju Svete Zemlje.84 Da je identičnih slučajeva nesolidarnosti bilo i na muslimanskoj strani, poznato je još od Prvog pohoda, a gotovo nevjerojatan je primjer egipatskih Beduina koji su se ponudili križarima u Damietti za saveznike.85
S druge strane, ispod tih uskogrudnih, lako upadljivih postupaka, odvijali su se primjetljivi integracijski procesi. Nije bez temelja ponosan osjećaj pripadnosti kršćanstvu proširen diljem tadašnje Europe baš u to doba. Pod geslo Inocenta III., ,sva kraljevstva, u kojima se slavi kršćansko ime, vide u rimskoj crkvi svoju majku", može se podvesti nebrojen broj primjera gdje običan puk
progovara kroz kronike. Vidjelac iz Prvoga pohoda odgovara Isusu da su „Kršćani“ došli u grad; njemački kroničar otvori „gens sancta, videlicet Christianorum"; francuske »chansons« spominju „la gent cristiane“. Štoviše, ti Kršćani zauzimaju prostor koji se redovito označava pojmom „fines Christianitatis", a njima sučelice je „paganorum fines". Stoga riječi križarskih sudionika - velikaša i običnog puka da žele „proširiti kršćansko ime“, zapravo znače da žele od muslimana osloboditi neki teritorij.86 Za vladare je neodlazak u križarski rat značio iznevjerenje ideala tadašnjeg čovjeka i neoprostivu prazninu u životopisu, a za viteze općenito mogućnost da bojem postignu milost Božju, da im se otvori put u »vječni Jeruzalem«.87Također je znakovito i isticanje međuetničke sloge, za koju Fulcher od Chartresa kaže, da unatoč tome što se Francuzi, Bretonci i Nijemci međusobno ne razumiju, vladaju se kao braća u ljubavi Božjoj. Izrazita konfesionalna kohezivnost križarskih pohoda bila je utemeljena i na prvotnoj ideji o „vojsci Božjoj“, pa je bilo razumljivo da i samo Jeruzalemsko Kraljevstvo nije neka nova velikaška državina, nego „kolonija Svetog Kršćanstva, zajednička baština latinskih kršćana".88 Koliko je bilo oduševljenje zajedništvom u vjeri, govore ovi retci: „Ex omni natione, tribu et lingua, post Terrae Sanctae liberationem, Christi fideles Sepulchrum Domini visitaturi confluebant ...",89 a kako
drugi svjedok kaže za Jeruzalem da je ,,... tota civitas occupata est ab francis, lotharingis, normannis, 81
Three old French chronicles ..., 1939., 233.-238.; BARTLETT, 1996., 55.
82
Three old French chronicles ..., 1939., 18.
83
RICH ARD, Jean, An Account of the Battle of Hattin referring to the Frankish Mercenaries in oriental Moslem States, Speculum a journal of Mediaeval studies, Vol. XXVII, No. 2, Cambridge (SAD), 1952., 171.-175. 84
TYERMAN, 1998., 31., 32.
85
HOOGEWEG, Hermann, Der Kreuzzug von Damiette 1218-1221, Mittheilungen des Instituts far oesterreichische Geschichtsforschung IX. Band, Innsbruck, 1888., 422., 423. 86
BARTLETT, 1996., 304.-307. HEHL, 1994., 328., 329., 332.; ROKAY, Peter, Motiv neostvarenog križarskog rata u biografijama srednjovjekovnih evropskih vladara, Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb, 1997., 242 88 BARTLETT, 1996., 315. 89 PRAWER, J., The Settlement of the Latins in Jeruzalem, Speculum - a journal of Mediaeval studies, Vol. XXVII, No. 2, Cambridge (SAD), 1952., 495 87