Page 1

KREŠIMIR KUŽIĆ

HRVATI I KRIŽARI križarski pohod hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. i austrijskoga vojvode Leopolda VI. iz 1217. godine s osvrtom na dodire Hrvata s križarskim pohodima

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST - ZAGREB ZAGREB 2003.


3

PREDGOVOR Knjiga „Hrvati i križari" proizišla je iz mojeg diplomskog uratka s istom tematikom, obranjenoga 2000. god. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, rad na prikupljanju građe počeo je tri godine ranije i bio je usmjeren podjednako na do sada nevrednovana vrela, kao i na one analitičke članke čiji bi sadržaj bar u nekom djeliću pomogao u boljem sagledavanju i rasvjetljavanju problemske teme. Nakon svega, priznajem da su me velikim dijelom motivirale misli Radoslava Katičića iz članka »Što nam znači povijest« iz časopisa „Kolo", br. 7/12 iz 1969. god. Na ovom mjestu ističem da su me dr. Mladen Ančić i dr. Alexander Buczyinski izuzetnu zadužili svojim savjetima tijekom uobličavanja djela. Svima ostalima, koji su mi pomogli, svatko u svom području, također izražavam svoju zahvalnost. To su, abecednim redom: dr. Mladen Andreis, Bruno Bešker, dr. Ante Gulin, dr. Damir Karbić, dr Milan Kruhek, dr. Damir Ladić, mr Miljenko Pandžić, dr Mirko Valentić.

Krešimir Kužić Zagreb, 12. veljače 2003. god.


SADRŽAJ Uvod ..................................................................................................... 1. „Onaj koji je spreman poći u boj za kršćanstvo, treba na svoje ruho staviti znak križa." ....................................................................

2.

11

1.1. Uzroci i povodi .......................................................................

11

1.2. Sukob općeg i pojedinačnog ..................................................

15

1.3. Kražarski troškovi ..................................................................

22

Križarska ideja i njezini odjeci u Hrvatskoj ................................

23

2.1. Priča o Zvonimiru ...................................................................

23

2.2. Prvi križarski pohod (1096.) ..................................................

24

2.3. Drugi križarski pohod (1147.) i Treći križarski pohod (1189.), to pohod cara Heinricha VI. (1197.) ....................................

3.

7

2.4. Četvrti križarski pohod (1202.) ..............................................

27 30

Iskustva s križarskom idejom u hrvatskih susjeda ......................

37

3.1. Iskustva s križarskom idejom u Ugarskoj .............................

37

3.2. Iskustva s križarskom idejom u Austriji ................................

40

3.3. Utjecaj viteštva i monaških redova na zbivanja u Austriji i Ugarskoj ................................................................... 4.

43

Ugarska i austrijska vojska Petog križarskog pohoda do izlaska iz Jadrana ......................................................................... 47

5.

6.

4.1. Stanje u Europi prije pokretanja Petog križarskog pohoda

47

4.2. Križari kralja Andrije II .......................................................

49

4.3. Križari vojvode Leopolda VI .................................................

60

Peti križarski pohod do povratka kralja Andrije II .....................

62

5.1. Operacije u Svetoj Zemlji ......................................................

62

5.2. Povratak kralja Andrije II ......................................................

65

Peti križarski pohod do povratka vojvode Leopolda VI .............

68

6.1. Operacije u Egiptu...................................................................

68

6.2. Povratak vojvode Leopolda VI ..............................................

70

6.3. Francescov pokušaj ................................................................

70


7.

Zaključak........................................................................................

72

7.1. Ugarska ...................................................................................

72

7.1.1. „Gesta regis Andree secundi" .......................................

74

7.2. Hrvatska ..................................................................................

75

7.2.1. „Bogu dušu, kralju život, gospi srce, a čast ostaje meni" ..

78

7.2.2. Gospodarsko stanje .......................................................

82

7.2.3. Vjersko stanje ...............................................................

83

7.2.4. Zemljopisni čimbenik ................................................... 7.3. Posljedice križarskih pohoda .................................... 7.3.1. Trgovina ........................................................................ 7.3.2. Sveci...............................................................................

87 90 90 91

7.3.3. Vrste oružja hrvatskoga militis

95

7.3.4. Pojava uporabe grbova .................................................

97

7.3.5. Imena..............................................................................

98

7.3.6. Kruna .............................................................................

100

8.Rodoslovne tablice istaknutog plemstva iz križarskog razdoblja

104

SUMMARY .............................................................................

124

PRILOG ...................................................................................

128

LITERATURA.........................................................................

154

KAZALO OSOBA...................................................................

167

KAZALO MJESTA ................................................................

174


UVOD: Razdoblje križarskih pohoda od 1095. do 1291. godine u europskoj povijesti s razdaljine od 900, odnosno 700 godina, moglo bi se prikazivati na razne načine. Taj vremenski odsječak europske povijesti, prispodobiv čovjekovu mladenaštvu od 18. do 24. godine punom zanosa i razočaranja, nepokolebljivog hitanja k cilju, lutanja, te, naposljetku, gesla: »brigo moja prijeđi na drugoga«, upravo je i bio takav.35 Mogli bismo krajnje sažeto reći: odnos prema križarskim pohodima kretao se od usklikâ da ih Bog hoće pa do hladnih konstatacija da oni štete trgovačkim interesima. Nedvojbeno je da je u to doba Europa, odnosno „Orbis Christianus", doživjela golemi iskorak u sazrijevanju,36 da je Bliski istok upao u višestoljetnu stagnaciju, a nekoć moćno Bizantsko Carstvo nepovratno se otklizalo u propast, pogurnuto i od križara. Međutim, ako proučimo literaturu vezanu uz tu temu iz posljednjih stotinjak godina, vidjet ćemo da se autori ne mogu složiti čak ni o broju pohoda.37 Stoga ne čudi ni široki raspon općih ocjena toga povijesnog razdoblja.

35

FRIEDELL, Egon, Kultura novoga vremena - Od crne kuge do naših dana, priredio Ivan Hergešić, Zagreb, 1997., 8., 9.

36

U svezi s tim vidi: BURCKHARDT, Jacob, Weltgeschichtliche Betrachtungen, Leipzig, 1934., 159., 160., Anmerkungen, 365.; SZUCZ, J., Theoretical elements in master Simon of Keza's Gesta Hungarorum (1282-1285 A. D.), Studia historica Academiae scientiarum Hungaricae 96., Budapest, 1975., 6. - As a matter of fact, Europe „was made" only when the abbys between the concept in its geographical sense and the idea in its sociocultural sense was bridged by historical development. In other words, it was perfected when the framework was filled in with more or less identical content 37

Literatura je golema, pa za početak upućujemo na enciklopedijske čanke: Meyers Großes Konversations-Lexikon, 1905.; Enciclopedia Universal Ilustrada, 1913./1991.; Enciclopedia Italiana, 1931.; La Grande Encyclopédie, 19??.; Enciclopedia cattolica, 1950.; Encyclopedie de l'Islam, 1965.; Encyclopedia Britannica, 1967.; Encyclopaedia Judaica, 1971.; Great Soviet Encyclopedia, 1973.; La Grande Encyclopédie, 1973.; Opća enciklopedija JLZ, Zagreb, 1978.; Meyers Enzyklopädisches Lexikon, 1980.; World Book Encyclopedia, 1994.


I za temeljne pojmove, npr. za »križar« i »križarski pohod«38, brzo se uoči da su tvorevine recentne historiografije, a ne preuzeti onodobni izrazi. 39 Još polovicom 18. st. bili su to nepoznati pojmovi.40 Dakle, za pravilno pronicanje postupaka onodobnih aktera, na globalnoj ili lokalnoj razini, dočekuje nas neizbježiva zadaća proučavanja svih interaktivnih čimbenika koji su utjecali na konačni postupak. Osim najprepoznatljivijeg vjerskog čimbenika, to su i gospodarski, kulturni, dinastički i nacionalni čimbenik. Radi lakšeg snalaženja, kao prvi korak trebalo bi obaviti općenitu razdiobu križarskih pohoda:

1. Palestinski

2. Hispanski A – «CONTRA PAGANOS» 3. Baltički 4. Afrički

1. Bizantski

KRIŽARSKI POHODI7

2. Francuski B – «CONTRA HAERETICOS et 3. Hrvatski i bosanski SCHISMATICOS» 4. Češki

5. Balkanski

U skladu s tom podjelom, temeljenom na teološkim pojmovima i zemljopisnim odrednicama, možemo definirati i pojam »Palestinski križarski pohod«. Vidimo da je glavni preduvjet da se rat vodi protiv islamskih država, a idući je da se ratne operacije vode u Palestini, odnosno u Svetoj Zemlji te da imaju za cilj oslobođenje

38

Hrvatski - križarski pohodi; francuski - croisades; njemački - Kreuzzuge; talijanski - crociate; engleski - crusades; španjolski cruzadas.

39

ŠANJEK, Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 1993., 186. - »crucesignati«, »iter hierosolymitanum«, »via Sancti Sepulcri«; HEHL, Ernst-Dieter, Was ist eigentlich ein Kreuzzug?, Historische Zeitschrift, Band 259, Heft 2, München, 1994., 298.; vidi kod našeg suvremenika: THOMAS, Archidiaconus, Historia Salonitana, digessit Franjo Rački, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridinalium, Scriptores, vol. III, Zagreb, 1894., 82.-84., 88.-92.

40

Vidi npr: JOCHER, Christian Gottlieb, Allgemeines Gelehrtenlexicon, darinne die Gelehrten aller Stände sowohl männ- als weiblichen Geschlechts, welche vom Anfange der Welt bis auf ietzige Zeit gelebt, I.-IV., Leipzig, 1750.-1751. Ili još ranije: GOTTFRIED, Johannes Ludovicus, Historische Chronica oder Beschreibung der fürnehmsten Geschichten von Anfang der Welt bis 1619, Frankfurt a/M, 1630.

7 U tablici nisam naveo one primjere ratnih obračuna koji su bili motivirani papinskim feudalnim ambicijama. Vidi o TYERMAN, Christopher, The Invention of the Crusades, London, 1998., 42., 44., 45.

tome:


Svetog Groba.41 Držeći se tih smjernica, tzv. Četvrti križarski pohod od 1202. do 1204. godine svrstali bismo u pod pohode „contra haereticos et schismaticos", jer se, iako nije pokrenut iz tih pobuda, na kraju pretvorio u to vrstu. Kao protuprimjer uzeli bismo pohod njemačkog cara Heinricha VI. iz 1197.; njegova je križarska vojska, i pored toga što je car ostao i umro u Messini, dospjela do Palestine te je tamo izborila nekoliko pobjeda nad Saracenima. Unatoč tome, taj je pohod jednostavno prešućivan.42 Slično je prošao i pohod iz 1239. godine, na čelu kojega je bio Thibaut IV. »Le Chansonnier«, vojvoda od Champagnea. Dakle, ako bismo prihvatili takva određenja, mogli bismo glede palestinskih križarskih pohoda poduzimati istraživanja, koja se ne bi gubila u neodređenostima. Nadalje, ne ulazeći u kršćanske teološke argumente, nego gledajući samo kroz političku i vojnu teorijsku prizmu, mogli bismo križarske ratove podijeliti u napadačke i obrambene. Zašto isključujem kršćansku teologiju? Zato jer se u teološkim krugovima onog doba općenito držalo da je borba za oslobođenje Jeruzalema obrambeni, dapače opravdani rat. Međutim, to se teza ubrzo počela alegorijski shvaćati i za pohode na sasvim druga odredišta.43 Dakle s političkog i vojnog stajališta gledano, Drugi, Treći, i u prvoj fazi Peti križarski pohod bili su obrambene reakcije zapadnog kršćanstva. Druga je tema odnos europskog središta i periferije u tom razdoblju. Nedvojbeno je da je za adekvatan odziv na križarska gibanja bilo prijeko potrebno udovoljiti dvama preduvjetima - vjerskom i političkom. One zajednice koje su to postigle, ostvarivale su trajan doprinos tijekom križarskih pohoda te su time ulazile u skupinu europskog središta. Nasuprot njima, zajednice koje iz raznoraznih razloga nisu ispunjavale spomenuta dva zahtjeva, svrstavale su se u europsku periferiju. 44 Pritom je (već i u to doba) od manje važnosti bila fizička udaljenost, iako ni njoj ne možemo poreći određeni stupanj utjecaja, razmjeran stanju komunikacija.

41

Usporedi s definicijom Hansa Eberharda Mayera: „Ein Kreuzzug im eigentlichen Sinn ist ein Krieg, der vom Papst ausgeschrieben wird, in dem das Gelübde verlangt, der Ablaß und die weltlichen Privilegien bewilligt werden, und der (das scheint wesentlich) auf die Erlangung oder Erhaltung eines ganz bestimmten, geographisch fest umrissenen Zieles gerichtet ist: auf die christliche Herrschaft über das Grab des Herrn in Jerusalem." Nešto općenitiji je Jonathan Riley-Smith: „A crusade was a holy war fought against those perceived to be the external or internal foes the Christendom for the recovery of Christian property or in defence of the Church or Christian people." Vidi u: HEHL, 1994., 298., 299. 42

43

44

JURITSCH, Georg, Geschichte der Babenberger und ihrer Länder (976-1246), Innsbruck, 1894., 354.; ORTHBANDT, Eberhard, Die Staufer, Hanau, 1977., 224., 225., 279.; vidi: TYERMAN; 1998., 20. Već je Izidor Seviljski držao da je rat za povrat otetih dobara dopušten. Vidi: HEHL, 1994., 304., 305., 312., 320., 322. KAUFHOLD, Martin, Norwegen, das Papsttum und Europa im 13. Jahrhundert / Mechanismen der Integration, Historische Zeitschrift, Band 265, Heft 2, München, 1997., 309.


Shematski oblik tog europskog središta sličio je slovu »Y«, kojemu je postolje bila normanska južna Italija, čvorište mu je bio Rim, lijevi krak pružao se preko Alpa i dolinom Rhone do Normandije, a desni krak također preko Alpa i dolinom Rajne do Frizije. Uzimajući sve navedeno za orijentir, vidimo da su Hrvatska, Ugarska i Austrija bile izvan te matice. Komparirajući te dvije susjedne zemlje s Hrvatskom, spoznat ćemo položaj Hrvatske u križarskom razdoblju. 45

45

BURCKHARDT, 1934., 13. - Das wahrste Studium der vaterländischen Geschichte wird dasjenige rein, welches die Heimat in Parallele und Zusammenhang mit dem Weltgeschichtlichen und seinen Gesetzen betrachtet, als Teil des großen Weltganzen, bestrahlt von denselben Gestirnen, die auch andern Zeiten und Völkern geleuchtet haben,


1 . „Onaj koji je spreman poći u boj za kršćanstvo, treba na svoje ruho staviti znak križa." 46 papa Urban II.

1.1. Uzroci i povodi Europa je od kraja 9., pa do prve polovice 11. st. dosegnula vrhunac anarhije u obje dimenzije. S jedne strane, svjetovne vlasti nisu bile kadre osigurati ni minimum sigurnosti za pripadnike ni jednog sloja staleške piramide.47 Arapska osvajanja, na jedvite jade zaustavljena na Pirinejima i Kantabrijskom gorju, nastavila su se na Siciliji i u donjoj polovici apeninske čizme - Papa je bio izravno ugrožen .48 Mađari, pregazivši moravsku državu, u munjevitim pohodima ostavljali su spaljeni trag po najudaljenijim predjelima Zapada.49 Normanske ratničke družine, strah i trepet atlantskih obala, harale su od Irske do KöIna, to od Hamburga do Seville. 50 Na Istoku, Bizant se jedva othrvao arapskoj oluji, a u odnosima sa svojim bugarskim susjedima oscilirao od poniženja do trijumfa. 51Kad je već izgledalo da je Carstvo,

46

ROHRICHT, Reinhold, Geschichte des Ersten Kreuzzuges, Innsbruck, 1901., 21.; BARTLETT, Robert, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt - Eroberung, Kolonisierung und kultureller Wandel von 950 bis 1350 (aus dem Englischen von Henning Thies), München, 1996., 295. 47

ERKENS, Franz-Reiner, Militia und Ritterschaft – Reflexionen über die Entstehung des Rittertums, Historische Zeitschrift, Band 258, Heft 3, München, 1994., 636.-638.; HALSALL, Paul, www.fordham.edu/halsall.html, Medieval Sourcebook, 1996., 2. 48 49

BRANDT, Miroslav, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, II. izd., Zagreb, 1995., 452.-463., 188., 366.

BRANDT, 1995., 193., 363., 379., 380 BRANDT, 1995., 147., 156., 187.-189 51 BRANDT, 1995., 332., 334., 339.-343 50


zahvaljujući sposobnim vojskovođama i carevima makedonske dinastije, 52 vratilo staru reputaciju, nova anarhija na dvoru poklopila se s nezadrživom invazijom Turaka-Seldžuka, što je rezultiralo nepopravljivim bizantskim slomom u Anadoliji.53 A počelo je naizgled bezopasno, s povremenim oguskim upadima preko Armenije, međutim sudbonosna pogreška Bazilija II. bila je u preseljenju dijela Armenaca u Ciliciju i Kapadociju. On i njegovi nasljednici, želeći zapriječiti prolaz arapskim osvajanjima s juga, širom su otvorili vrata seldžučkoj poplavi s istoka.54 Nakon sto je Alp Arslan katastrofalno porazio bizantsku vojsku 1071. god. kod Mancikerta, turska nomadska plemena raširila su se anadolskom visoravni (procjenjuje se da je već u 12. st. bilo ukupno oko 1.080.000 Turaka). Medu njima je nastao kulturni rascjep - miroljubiviji, sjedilaštvu skloniji dio, izabrao je za centar grad Ikonion, buduću Konyu. Radikalno nomadski dio, smjestio se oko Sebasteie, budućeg Sivasa. Tamošnje pristaše Dânismenda osjećali su se kao gazije (ghazi), vjerski ratnici, i njima nije bilo do pokoravanja kršćana, nego do njihova islamiziranja ili uništenja.55 Iz to sredine potekao je kasnije i sultan Saladin. Dakle, u prvom trenutku, Bizant se obratio za pomoć Normanu Robertu Guiscardu, ali bez uspjeha. U idućem pokušaju Robert je pristao, ali Bizant je ovaj put pokušao animirati i papu Grgura VII., što mu je, čini se, također uspjelo.56 Od svega toga pak nije bilo ništa. Desetljeće i po kasnije, car Aleksije I. uputio je niz pisama papi i vladarima moleći ih za pomoć. U jednom tekstu navodi se da je „... on preklinjao (papu) da pozove u pomoć, ako je to moguće, cijeli Zapad On je obećao da će, za one koji budu išli u borbu, osigurati sve što budu trebali na kopnu i na moru "57

Zapadna je Crkva, kao božja, tj. duhovna institucija na Zemlji, izgledala je od 9. do prve polovice 11. st. kao »kuća na pijesku.58 Tek je pojava reformnog pokreta uspjela vratiti doličan moralni lik posrnulom papinstvu. Međutim, nije se stalo samo na borbi protiv simonije i nikolaitizma, nego se formulirala i teza o prvenstvu Crkve

52

RUNCIMAN, Steven, A History of the Crusades, volume I, the First Crusade and the Foundation of the Kingdom of Jerusalem, Cambridge, 1954., 30.-37.; OCTPOIOPCKLI, Feoprnje, HcTopitja Buaairruje, Beorpan, 1959., 272.-300. 53

CHARANIS, Peter, Byzantium, the West and the origin of the First crusade, Byzantion, Tome XIX, Bruxelles, 1949., 17.; RUNCIMAN, 1954., 60.-65.; OCTP0F0PCKH, 1959., 324.-326.; HALSALL, Paul, www.fordham. edu/halsall.html, Medieval Sourcebook, 1998., 2.

54

WE RN E R, E r nst, D ie Ge b u r t e ine r Gr oss ma c h t - d ie O sma n e n (1 3 0 0 - 1 4 8 1 ) , Forschungen zur mittelalterlichen Geschichte, Band 13, Berlin, 1966., 28., 29. 55

WERNER,1966., 37., 38. CHARANIS 1949., Grgur VII. pravim imenom se zvao Hildebrandt i potjecao je iz Toscane. Vidi : FICHTINGER, Christiana, Lexikon der Heiligen und Papste, Munchen, 1995., 146 57 CHARANIS, 1949, 28 58 Jeruzalemska Biblija – Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz « La Bible de Jeruzalem», Zagreb, 1996., Ev. Po Mateju 7,26 – 27, 1402 56


nad svjetovnom vlašću. Počevši od Klementa II. (1046.) klinijevska reforma odozdo dobila je potporu odozgo u pitanju laičke investiture. Klimaks je bio pontifikat energičnog Grgura VII. (1073.-1085.) i njegov sukob s rimsko-njemačkim carem Heinrichom IV.59 U istom razdoblju rascjep između Rima i Konstantinopola bivao je sve očitiji.Višestoljetne razmirice papâ i patrijarhâ kulminirale su u sudbonosnim obostranim izopćavanjima 1054. god. pape Leona IX. i patrijarha Mihaela Kerullariosa.60 Posljedice razdora postat će pak jasne tek u idućim stoljećima, nakon što budu zapečaćene zlosretnim tzv. IV. križarskim pohodom. Valja naglasiti da je između nekoliko Žarišta reformnog pokreta Lotaringija bila jedno od najpostojanijih, a uz to su i tamošnje vojvode bili (trenutni) protivnici njemačkog cara. Papa Urban II. (1088.-1099., krsnim imenom Odo de Châtillon-sur-Marne - vidi rodoslovnu tablicu 14.) nastavio je reformu svojih prethodnika u tom pravcu da je pokrenuo sam, bez organizacijske pomoći cara, vojnu akciju za oslobođenje Svete Zemlje. Njegova je postavka bila da su kršćani zbog svojih grijeha izgubili nekoć svoja područja u korist muslimana, ali voljom Božjom oslobođena je Sicilija, a i na Iberskom poluotoku kršćanske su snage dobile prevagu. 61 Vrhunac njegova pontifikata bila su dva koncila, prvi, početkom ožujka 1095. u Piacenzi, te drugi u Clermontu u jesen iste godine, gdje je oživotvorio svoju tezu. Pred mnoštvom klera i vjernika papa je osobno objavio poziv u križarski pohod.62 Budući da nije bio nazočan nijedan velikaš, pristupilo se njihovom pozivanju. Prvi koji je potvrdno odgovorio bio je Raimond IV., grof od Toulousea, a zatim su slijedili: Hugues grof od Vermandoisa, Robert II. Flandrijski, vojvoda Robert III. od Normandije, pa Geoffroi, Eustace III. i Baudouin Bouillonski, te Bohemond I. Tarantski.63 Valja naglasiti da su u to vrijeme bili ekskomunicirani i francuski i njemački vladar (vidi rodoslovnu tablicu 13).64 Križarske su skupine, nakon podužih priprema, odvojeno išle trima pravcima, a u Konstantinopol su stigle, s manjim ili većim poteškoćama u proljeće 1097. Ubrzo nakon davanja prisege bizantskome caru, vojske su prebačene na maloazijsku obalu, i otuda su se uputile prema Jeruzalemu, koji su oslobodile 1099., uvjerene da se „uistinu i stvarno Bog bori za nas".65

59

BURCKHARDT, 1934., 241.; BRANDT, 1995., 371 – 376., 399 -405

60

OCTPOPOPCKFI, 1959., 319., 320.

61

HEHL, 1994., 302., 304. RUNCIMAN, 1954., 107., 108.; JEDIN, Hubert, Crkveni sabori (preveo Josip Kresina), Zagreb, 1980., 47.; BRANDT, 1995., 406.; FICHTINGER, 1995., 370.; HALSALL, Paul, wwwfordham.edu/halsall.html, Medieval Sourcebook, 1998., 2. 63 ROHRICHT, 1901., 20.-23.; RUNCIMAN, 1954., 110.-112. 64 Francuski kralj Philipp zbog nepoštivanja svetosti braka, a njemački car Heinrich IV zbog podržavanja protupape Wigberta. Vidi: KUGLER, Bernhard, Geschichte der Kreuzzüge, zweite Auflage, Berlin, 1891., 17. 65 ROHRICHT, 1901., 61.-81., 192.; RUNCIMAN, 1954., 147.-170.; OCTPOFOPCKI4, 1959., 342.-344. Navedene su riječi biskupa Adhemara od Le Puya. Vidi: HEHL, 1994., 302., 303. 62


Oduševljeno prihvaćanje papina poziva, pod geslom »Bog to hoće«, nesumnjivo potaknuto iskrenim vjerskim osjećajima, između ostalih, uvjerenjem da im se nudi spas duše u od Boga vođenom ratu, ratu za bližnjega,66 uzrokovano i drugim činjenicama. Među njih ne bi valjalo stavljati u prvi red manjeviše težak i neizvjestan život, jer je najveći broj križara dolazio upravo iz gospodarski najnaprednijih područja Europe, u kojima su i niži slojevi imali bolje uvjete života. Bliže smo istini ako razloge tražimo u općenitom porastu broja pučanstva, ili ako uočimo proces promjene organizacijske strukture plemićkih obitelji. Dotadašnje solidarno povezane i ravnopravne potomke, zamijenio je prvorođenac s isključivim pravima na očevinu. Došlo je do formiranja »kuća« s jasnom crtom izravnih i sporednih muških predaka i potomaka. Takav preokret prouzročio je kod mlađe braće pravu glad za zemljoposjedom-lenom pa su križarski ratovi bili prigoda za kanalizirani odušak onog pritiska koji su oni vršili u starom kraju. Prema riječima jednog povjesničara križarskih država, „one su bile djelo mladih sinova".67 Drugi snažan poticaj bila je otvorena mogućnost uspona na društvenoj ljestvici. Motiv običnog vojnika pješaka bio je da postane konjanik, a kad je to postigao, težio je da se što bolje oklopi. Za dalji uspon bio je potreban zemljoposjed, pa kako naglašava jedan suvremeni kroničar: „tko je kod kuće bio siromah, toga je Bog ovdje napravio bogatim. tko kod kuće nije mogao kazati da je neko selo njegovo, ovdje je posjedovao grad".68 Prema

zastarjelom shvaćanju, vertikalni je pomak bio onemogućen, međutim to činjenice ne potvrđuju. Sasvim je specifična bila sljedeća skupina motiva, koji su utjerivali, kako običnom puku, tako i pripadnicima društvene elite, strah u kosti. Tijekom druge polovice 11. st., a posebno u desetljeću koje je prethodilo Prvom pohodu, učestale su razne nebeske pojave, kao. npr. meteori, komete, sunčeve i mjesečeve pomrčine, a na zemlju su udarale nepogode, suše i potresi. Pod svim tim dojmovima, vjerovalo se da se bliži drugi Kristov dolazak.69 Sasvim u srednjovjekovnom duhu bila je sklonost da se prirodne nevolje svake vrste povezuju s nepoštivanjem vjerskih zakona i općenitih stremljenja. Tako je i haranje neke bolesti 1099. godine u Njemačkoj protumačeno kao kazna Božja zbog izostanka sudjelovanja cjelokupnog plemstva u Prvom križarskom pohodu.70 Dok je papa Urban II. nedvojbeno bio glavni autoritet u propagiranju Prvog pohoda, to je ulogu za Drugi pohod odigrao „athleta Ecclesiae", cistercit Bernard od Clairvauxa. Kao izniman i karizmatičan govornik obišao je područje od Flandrije do Švicarske to je svojom nadahnutošću uvjerio oba kralja francuskog i njemačkog, da uzmu križ, a to je pokrenulo vatreni odaziv, ne samo izravnih slušatelja, nego svih slojeva društva.71 I u propagiranju ostalih pohoda poznata su sam imena nadahnutih pojedinaca koji su i riječju pokretali mase. Valja naglasiti, što je manje poznato, da su pape, osim u pokretanju pohoda, bile često angažirane u mirenju kršćanskih država radi usmjeravanja njihova djelovanja u opću korist.72 Daleko je pak, 66

HEHL, 1994., 316., 334.; FRIEDELL, 1997., 9., 13., 14. BARTLETT, 1996., 63.-66. To možemo potvrditi, ako provjerimo podatke u genealoškim tablicama. 68 BURCKHARDT, 1934., 149.; BARTLETT, 1996., 60., 80. 69 ROHRICHT, 1901., 23.-26.; RUNCIMAN, 1954., 114., 115. 70 JURITSCH, 1894., 119. 67

71 72

KUGLER, 1891., 134 -136.; ZULLIGER, Jurg,Bernhard von Clairvaux als Redner, Mediumn aevum quotidianum27, Krems, 1992., 57., 63., 81. Vidi: VILLANI, 1851., 68.; THOLOMEUS von Lucca, 1930., 104.


glasovitiji, odnosno razvikaniji zahtjev za „plenitudo potestatis",

koji

je postavio najdinamičniji papa ovog

razdoblja, Inocent III. Međutim, upali bismo u zabludu, ako bismo shvatili moć papina poziva kao nešto neporecivo i neizbježivo. Pojedinac je, bilo s vrha ili s dna staleške piramide, kretao u križarski pohod sasvim dragovoljno. Dapače, papama se češće događalo da ne mogu provesti vlastite planove ili da izgube nadzor nad situacijom, nego da steknu i zadrže lojalnost svjetovnih velikodostojnika zapadnog kršćanstva.73

1.2. Sukob općeg i pojedinačnog Istina je pak, čim su križarski pohodi pokrenuti, pojedinačno se počelo nametati općeme, univerzalnome. Ponajprije je nastavljen, s manjim ili većim prekidima, sukob pape i cara oko laičke investiture. 74 Istodobno, između visokog plemstva vodila se borba oko podjele zauzetih teritorija, pa čak i oko ratnih zasluga. Ekstreman primjer sukoba uhićenje je engleskog kralja Richarda i iznuđivanje otkupnine nametnuto od cara Heinricha VI. i vojvode Leopolda V.75 Za njima nisu zaostajale nemilosrdne borbe pomorskih republika i gradova oko utjecaja i udjela u trgovini, kao i za osiguranje plovnih puteva prema Levantu.Već klasični primjeri razaranja Zadra 1202. i osvajanja Konstantinopola 1204. godine bili su samo kulminacija mletačkih spletaka i beskrupuloznih ambicija dijela križarskih vođa koji su zloporabom dijela križarskih snaga ostvarivali vlastite gospodarske i dinastičke interese.76 Naime, od svih talijanskih komuna Venecija je u 11. st. najviše kasnila u svojim vezama s Istokom. Amalfi, a još više Pisa i Genova samo su nastavili već uhodane odnose, nekoć sa saracenskim, a sada sa križarskim državicama, a Venecija je morala ubrzano i nesmiljeno graditi svoj trgovački imperij kako bi dostigla takmace. Pri tom je Veneciji osiguranje istočno-

jadranskog plovnog puta bilo najprječe, pa je, davno prije Zadra, 1116. godine razrušila Šibenik, a zatim 1123. Trogir, to 1125. Biograd.77 Republika s laguna je istu beskrupuloznost pokazivala i prema drugima.78 Ni njezine suparnice nisu bile ništa bolje, primjerice Pisa je već 1099. osvajala jonske otoke, a Pisu je tri godine (1287.-1290.) do temelja razarala Genova, njen stari pomorski takmac. 79 Richard Lavljeg Srca nije imao aspiracije kao trgovačke republike, ali 1190. jednako je bezočno osvojio i opljačkao bizantski 73

HEHL, 1994., 300.; TYERMAN, 1998., 13., 14., 35., 36.

74

ORTHBANDT, 1977., 149., 196., 295., 306., 324., 371., 387.

75

JURITSCH, 1894., 325.-338.; Three old French chronicles of the Crusades, La Chronique de Rains, (translated into Seattle, 1939., 276.

Cipar.80

English by Edward Noble Stone),

76

FAVREAU-LILIE, Marie-Luise, Die Bedeutung von Wallfahrten, Kreuzzügen und anderen Wanderungsbewegungen (z. B. Gesellenwanderungen) fur die Kommunikation in Mittelalter und früher Neuzeit, Die Bedeutung der Kommunikation für Wirtschaft und Gesellschaft Referate der 12. Arbeitstagung der Gesellschaft für Sozial- und Wirtschaftsgeschichte vom 22.-25. 04. 1987 in Siegen, herausgegeben von Hans Pohl, Vierteljahrschrift für Sozial- und Wirtschaftsgeschichte 87, Stuttgart, 1989., 65. 77

RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 65., 66.

78

KLETLER, Paul, Die Gestaltung des geographischen Weltbildes unter dem EinfluE der Kreuzziige, Mitteilungen des Instituts fiir Osterreichische Geschichtsforschung, LXX. Band, Graz - Köln, 1962., 303. 79

ALLMENDINGER, Karl-Heinz, Die Beziehungen zwischen der Kommune Pisa und Agypten im hohen Mittelalter, Vierteljahrschrift far Sozial- und Wirtschaftgeschichte - Beiheft 54, Wiesbaden, 1967., 99.; QUELLER, Donald E., DAY, Gerald W., Some arguments in Defense of the Venetians on the Fourth Crusade, The American Historical Review, vol. 81/4, Washington, 1976., 727., 728. 80

Three old French chronicles of the Crusades, Lestoire de la Guerre Sainte, (translated into English by Edward Noble Stone), Seattle, 1939., 29.-32.


Njega su daleko nadmašili Balduin Flandrijski i Boniface I. od Montferrata, dvojica od trojice kolovođa zloporabe Četvrtoga križarskog pohoda, kojima je vrhunac karijere bio takav da je grof Balduin postao 1204. latinski car u Konstantinopolu, a markiz Boniface kralj u Solunu. 81 Obični bi puk pak prolazeće k r i ž a r e v r i j e đ a o go v o r e ć i i m d a s u „ s m r d l j i v i p s i " . 8 2 P l a ć e n i c i , i t o k r š ć a n s k i , posebna su priča, ali ne zato što su se borili za novac na križarskoj strani, nego zato sto su svoje oružje stavljali u službu islamskih vladara. Možda je čudno, ali čini se da to nije konsterniralo njihove križarske suvremenike.83 Svojevrstan egoizam očit je i iz oglušivanja Danaca na papin poziv iz 1188. godine. Doduše, mogli bismo ga pravdati njihovim perifernim položajem, iako se u podlozi krije preferiranje osvajanja na Baltiku, prema oslobađanju Svete Zemlje.84 Da je identičnih slučajeva nesolidarnosti bilo i na muslimanskoj strani, poznato je još od Prvog pohoda, a gotovo nevjerojatan je primjer egipatskih Beduina koji su se ponudili križarima u Damietti za saveznike.85

S druge strane, ispod tih uskogrudnih, lako upadljivih postupaka, odvijali su se primjetljivi integracijski procesi. Nije bez temelja ponosan osjećaj pripadnosti kršćanstvu proširen diljem tadašnje Europe baš u to doba. Pod geslo Inocenta III., ,sva kraljevstva, u kojima se slavi kršćansko ime, vide u rimskoj crkvi svoju majku", može se podvesti nebrojen broj primjera gdje običan puk

progovara kroz kronike. Vidjelac iz Prvoga pohoda odgovara Isusu da su „Kršćani“ došli u grad; njemački kroničar otvori „gens sancta, videlicet Christianorum"; francuske »chansons« spominju „la gent cristiane“. Štoviše, ti Kršćani zauzimaju prostor koji se redovito označava pojmom „fines Christianitatis", a njima sučelice je „paganorum fines". Stoga riječi križarskih sudionika - velikaša i običnog puka da žele „proširiti kršćansko ime“, zapravo znače da žele od muslimana osloboditi neki teritorij.86 Za vladare je neodlazak u križarski rat značio iznevjerenje ideala tadašnjeg čovjeka i neoprostivu prazninu u životopisu, a za viteze općenito mogućnost da bojem postignu milost Božju, da im se otvori put u »vječni Jeruzalem«.87Također je znakovito i isticanje međuetničke sloge, za koju Fulcher od Chartresa kaže, da unatoč tome što se Francuzi, Bretonci i Nijemci međusobno ne razumiju, vladaju se kao braća u ljubavi Božjoj. Izrazita konfesionalna kohezivnost križarskih pohoda bila je utemeljena i na prvotnoj ideji o „vojsci Božjoj“, pa je bilo razumljivo da i samo Jeruzalemsko Kraljevstvo nije neka nova velikaška državina, nego „kolonija Svetog Kršćanstva, zajednička baština latinskih kršćana".88 Koliko je bilo oduševljenje zajedništvom u vjeri, govore ovi retci: „Ex omni natione, tribu et lingua, post Terrae Sanctae liberationem, Christi fideles Sepulchrum Domini visitaturi confluebant ...",89 a kako

drugi svjedok kaže za Jeruzalem da je ,,... tota civitas occupata est ab francis, lotharingis, normannis, 81

Three old French chronicles ..., 1939., 233.-238.; BARTLETT, 1996., 55.

82

Three old French chronicles ..., 1939., 18.

83

RICH ARD, Jean, An Account of the Battle of Hattin referring to the Frankish Mercenaries in oriental Moslem States, Speculum a journal of Mediaeval studies, Vol. XXVII, No. 2, Cambridge (SAD), 1952., 171.-175. 84

TYERMAN, 1998., 31., 32.

85

HOOGEWEG, Hermann, Der Kreuzzug von Damiette 1218-1221, Mittheilungen des Instituts far oesterreichische Geschichtsforschung IX. Band, Innsbruck, 1888., 422., 423. 86

BARTLETT, 1996., 304.-307. HEHL, 1994., 328., 329., 332.; ROKAY, Peter, Motiv neostvarenog križarskog rata u biografijama srednjovjekovnih evropskih vladara, Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb, 1997., 242 88 BARTLETT, 1996., 315. 89 PRAWER, J., The Settlement of the Latins in Jeruzalem, Speculum - a journal of Mediaeval studies, Vol. XXVII, No. 2, Cambridge (SAD), 1952., 495 87


provincialibus, alvernis, italis et hispanis et burgundionibus ...", to je vise nego očito. 90 Kao izraziti znakovi

zajedništva mogu se navesti i pomaganja i ugošćavanja inorodnih hodočasnika na njihovom često tegobnom putu u Svetu Zemlju.91 Što tek treba kazati za iskreno oduševljenje dalekog gruzijskog kralja Georgija iskazano prigodom osvojenja Damiette?92 Međutim,već od početka frankofoni element počeo je prevladavati, i to se ustalilo. Njemački autor već 1108. godine apelira na sunarodnjake „da slijede primjer dobrih djela Francuza“, a oko 1217. Norvežanin poučava „da se prije svega uče latinski i francuski, jer su ti jezici najdalje prošireni".

93

Čak i sama osnivanja viteških redova

iskazala su u kojem od njih pojedini narod ima supremaciju. Francuski vitezovi

90 91 92

PRAWER, 1952., 501. FAVREAU-LILIE, 1989., 80., 81. HOOGEWEG, 1888., 414., 415. 93 KAUFHOLD, 1997., 331., 332.


Hugues od Payensa i Geoffroi od Saint-Omera odredili su francusko obilježje templara, a i imena magistara ivanovaca upućuju na frankofone krajeve.94 Njima kao protuteža, bio je već po imenu etnički prepoznatljiv Ordo Theutonicorum osnovan 1199. godine u Akonu, kao nastavljač bolničkog reda iz 1143. godine.95 Međutim, pojam »Franci« ubrzo je nadvladao sva pojedinačna etnička imena, a tome je vjerojatno glavni razlog u golemoj pretežitosti frankofonih sudionika Prvoga križarskog pohoda, koji su mu udarili neizbrisiv pečat. Kad muslimanski autor govori o križarskim državicama, onda ih naziva „franačkim carstvom", a sam Balduin I. smatrao se „kraljem Franaka". Isto tako kroničar Drugoga pohoda naziva cjelokupnu vojsku „franačkom", unatoč činjenici da je bila sastavljena od Flamanaca, Engleza, Nijemaca, Francuza i drugih naroda.96 Međutim, drugi kroničari voljeli su preferirati vlastitog suverena, a općenito su gledali iz svojeg zavičajnog gledišta. Kad Anglo-Norman nabraja, kaže: „...i u Normandiji, u Francuskoj, i širom sveg kršćanstva ...", u isto vrijeme Francuz to poreda ovako: „...Sav kršćanski svijet Francuske, i Lombardije, i Toskane, i Njemačke ..."97 Uzevši sve u obzir, frankofoni element u razdoblju križarskih ratova

ipak je bio najzastupljeniji, a odigrao je i najvažniju ulogu - ne samo na Levantu, nego i na drugim mjestima sraza dviju vjera.98 Njegova elita, ne samo po privrženosti Rimu, nego još više po uzornoj stezi i ustrajnosti u bojnim sukobima, bili su spomenuti viteški redovi. Da glavna opasnost za islamske krajeve dolazi upravo od relativno malobrojnih, ali do krajnosti motiviranih templara i ivanovaca, bilo je dobro poznato Saladinu, a i njegovim prethodnicima, kao i kasnijim Mamelucima. Stoga ih oni nisu nikada zarobljavali, nego bi ih do posljednjeg pobili, kad bi im se za to pružila prilika - kako Mar ad-Din 1157. kod Banijasa, tako Saladin 1187. („želim očistiti Zemlju od oba ova nečista roda“) kod Hatina, i naposljetku, al-Malik al-Ašraf Halil 1291. u Akonu.99 Kako se već od početka cijela križarska ideja zasnivala na ratnom sučeljavanju kršćanstva i islama, predočit ćemo nekoliko primjera postupanja prema vjerskim svetinjama protivnika. Počnimo s rušilačkim pohodom kalifa Hakima iz 1009.

94

DOBRONIC, Lelja, Viteški redovi - templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, 1984., 15., 23., 81., 165.

95

HUBATSCH, Walther, Montfort und die Bildung des Deutschordensstaates im Heiligen Lande, Nachrichten der Akademie der Wissenschaften in Gottingen - Philologischhistorische Klasse, Nr. 5, Gottingen, 1966., 164., 170. 96

Vidi o tome: AMMAN, Hektor, Die franzOsische Südostwanderung im Rahmen der mittelalterlichen franzOsischen Wanderungen, Südostforschungen, Band XIV, München, 1955., 426.; BARTLETT, 1996., 128.-131. 97

Three old French chronicles ..., 1939., 11., 289.

98

AMMAN, 1955., 420.-425.; BARTLETT, 1996., 55.-59.

99

THORAU, Peter, Die Ritterorden im Kampf mit Ayyubiden und Mamluken, Die Welt des Orients XXXI, Gottingen, 2001., 145.-147., 162., 163


godine, kad su redom spaljivani križevi i rušene crkve, pa i ona na Svetom Grobu. 100 Kadi'l Fadl u izvješću o Saladinovu osvajanju Jeruzalema kaže: „... Prorokov kamen iznesen je na svjetlo, nakon što je bio prekriven nečisti i gažen nogama ...". Saladin je zapovjedio da se mihrab u Al-Aksi odmah povrati u prvotno stanje, jer

su ga templari- pretvorili u poljski zahod.101 Samo neupućenost križara sačuvala je tu džamiju od vjerojatnog rušenja.Vladalo je, naime, mišljenje da je ona izvorni hram kralja Salomona. Kad su križari u protuudaru oslobodili Akon, Ambrose, Richardov dvornik, užasnuto bilježi: ,,... kako su Turci polomili i obezglavili (svetačke) kipove, isprevrtali oltare i porazbijali križeve i raspela ...“102 Kao (ograničene ipak) iznimke mogu se navesti:

postojanje džamija u trgovačkim središtima, to i miroljubiva taktika cara Friedricha II., koji je bez krvoprolića pregovorima vratio Jeruzalem u kršćanske ruke 1229. godine,103 ali u pozadini takva pristupa ležala je želja za trgovačkim probicima, kako jeruzalemskih kraljeva, tako i careva.104 Odmak je i mišljenje kardinala Henrija od Segusija iz 1251. godine da se Saracene ne smije protiv njihove volje pokrštavati. 105 Međutim, ti nesvakidašnji potezi bili su rijetki plamičci u tami niza grozota iz 1099., 1187. i 1191.106, a grozne su bile i zaključne vijesti kroničara iz 1291. godine, kako njemačkoga: „... Eodem anno a paganis et soldano Babilonensi obsessa est Accaron in transmarinis partibus, civitas magna et fortis (..) civitatem obtinuerunt, omnes viros et mulieres et parvulos occiderunt,107

tako i talijanskoga: „... Eodem anno traditur perdita Achon, vi prelii occisis et captis ibidem plus quam XXX milia personarum inter magnos et parvos, masculos et feminas.108 CC

75

i naposljetku švedskoga: „... MCCXCII. Pagani debellauerunt Acher et totam terram Sanctam. ..." 109

100

DANDOLO, Andrea, Chronica per extensum descripta, Rerum Italicorum scriptores, Tomo XII - Parte I, Bologna, 1938-1958., 203.; RUNCIMAN, 1954., 35. 101

ROHRICHT, Reinhold, Beiträge zur Geschichte der Kreuzzage - erster Band, Innsbruck, 1874., 147., 200.

102

Three old French chronicles ..., 1939., 76.

103

KUGLER, 1891., 339.; ORTHBANDT, 1977., 352.-356.

104

ALLMENDINGER, 1967., 67., 68., 72.; FAVREAU-LILIE, 1989., 87., 88.

105

HEHL, 1994., 325.

106

ORTHBANDT, 1977., 56., 212.

107

Monumenta Germaniae Historica, Tomus IX., Hannover, 1851., 717 Tholomeus von Lucca, Die Annalen, Monumenta Germaniae Historica, nova series, Tomus VIII., Berlin, 1930., 220.

108 109

Scriptores rerum Svecicarum medii aevi, Tomus I., Uppsala, 1818., 63.


Na koncu, gotovo neprekidni sukobi papa i njemačkih careva, te protežiranje francuskih vladara, rezultirali su propašću Staufovaca, rasulom križarskih državica te poznatom pljuskom koja je bila predznak »avinjonskom ropstvu«. 110Već se Walter von der Vogelweide (1170.-1230.) stihovima izrugivao papinskim potezima: „...Hei, wie christlich jetzt der Papst lacht, sooft er zu seinen Welschen sagt »ich hab's so gemacht«: was er da sagt, das hatte er niemals denken durfen er sagt: »Ich habe zwei Aleman unter eine Krone gebracht. Sollen sie das Reich verwirren, niederbrennen und verwi,isten! Wiihrend dessen fiillen wir uns die Kasten: ich habe sie an meinen Stock getrieben, ihr Besitz gehort ganz mir. Deutsches Silber wandert in meinen welschen Schrein: Ihr Geistlichen, ej3t Hiihner und trinkt Wein, und lafit die deutschen Laien fasten und mager werden.111

Drugi oštar kritičar papinske politike, osobito politike Bonifacija VIII112 bio je i Dante Alighieri (1265.1321.). Papi je posvetio sljedeće stihove iz „Pakla": ,,... Lo Principe d'i novi Farisei avendo guerra presso Laterano e non con Saracin ne con Giudei, the ciascun suo nemico era cristiano, e nessun erastato a vincer Acri ne mercatante in terra di Soldano,…“

110

113

JEDIN, 1980., 60.-67.; BARTLETT, 1996., 39., 42., 56.-58.

111

VOGELWE IDE, Walter von der, Sämtliche Lieder (Mittelhochdeutsch in Neuhochdeutsch übertragen von Friedrich Maurer), München, 1972., 223. Ej, kak' ružno u ušima zvuči, Kada papa Latinima zbori, A što kaže, bolje je da muči „Dadoh krunu dvama Švabam' tamo, Ne bi li se Carstvo raspalo to samo! Za to vrijeme naspimo mi vreće, Is tj e r a j mo nj i ma s va ku p a r u , Nek' im srebro u naš trezor kreće! Jed'te koke, popijte im vino, N'jemcim dajte neka poste fino!" (prepjevao autor) 112 FICHTINGER, 1995., 50., 75., 76. 113

ALIGHIERI, Dante, La divina commedia, Inferno XXVII, Bologna, 1991., 461. ... Al' onaj glavar novih farizeja, dok ratovaše oko Laterana - ne protiv Saracena i Jevreja jer nemaše no krštenih dušmana, a nikog tko je Acre pobjeđivo trgovao u zemlji sultana Vidi: ALIGHIERI, Dante, Djela, Božanstvena komedija (preveli Mihovil Kombol, Mate Maras - Raj XVIII-XXXIII), Zagreb, 1976., 150. - 8590


19

Suvremeni kroničar nam pak u nekoliko riječi iznosi pravi uzrok sloma: „...Ciusa autem perditionis eiusdem fuit multitudo dominorum et diversitas nationum, gale faciebant contrarietatem voluntatum ...“ 114

Nedugo nakon toga, firentinski kroničar Giovanni Villani s prijekorom se osvrnuo na onodobnu

nedostatnu kršćansku solidarnost prema križarskim državicama na Levantu, uspoređujući je suvremenom redovitom pomoći Maroka islamskoj enklavi Granadi na Pirinejskom poluotoku.

sa

njemu

115

Čini se da je najbliža istini teza da su trgovci bili jedini pobjednici u križarskim ratovima. Utemeljivši svoje emporije u križarskim gradovima, uživali su goleme koristi od orijentalne robe koja se slijevala karavanama u njih.116 Genova je svoje egejske i crnomorske kolonije, stečene tijekom križarskog razdoblja, izgubila tek krajem 15., odnosno sredinom 16. st. Njezina suparnica Venecija vladala je Eubejom (Negropontom) do 1470., a Kretom (Kandijom) do 1669. godine. Priklanjam se ipak tezi da su vjerska reforma i viteštvo uzrokovali promjenu svijesti u zapadnom kršćanstvu, tj. uvijek iznova iskazujuću težnju za stabilnim poretkom (kako se tada držalo - isključivo danim od Boga), i iz toga proisteklo poimanje laičke individualizacije u vjerskim kategorijama: grijeh, pokora, oprost — za razliku od ranijih crkvenih učenja.117 Međutim, već u 14. st. u Italiji, a onda po svoj Europi, počeli su se javljati i prvi znakovi humanizma, a srednjovjekovno monaštvo i vitešvo stupilo je na put bez povratka. Kako je Friedell istaknuo europski „čovjek je počeo živjeti da bi stjecao", a ne kao do tada, „stjecati da bi živio“.118 Međutim, s one strane Bospora iz ostav štine Turaka-Seldžuka rađala se nova sila od koje će uskoro europski Zapad - drhtati, a europski Jugoistok - zadobiti nepreboljive ožiljke.119 Križarski će se pohodi idućih dvjesto godina odigravati na europskom tlu.

114

MGH, nova series, Tomus VIII, 1930., 220.

115

TYERMAN, 1998., 46.

116

ALLMENDINGER, 1967., 102.; FAVREAU-LILIE, 1989., 65., 76.

117

HEHL, 1994., 311., 331., 334. FRIEDELL, 1997., 10. 119 WERNER, 1966., 87.-115. 118


1.3. Križarski troškovi Svaki rat iziskuje velike novčane troškove, izravne - vezane za oružje i ratne sprave, ili pak troškove za ishranu ljudi i životinja tijekom bojnih operacija. K tomu, oni križari koji bi se orijentirali na morski put, trebali su priskrbiti novac za plaćanje brodskog prijevoza. Novac se u to svrhu posuđivao od drugih velikaša i mogućnika, a templari su tijekom vremena dobrano razvili svoje financijske poslove. Katkad su sami brodski prijevoznici financirali svoje putnike, pa su tako Đenovljani pomogli francuskog kralja Philippa Augusta u III. pohodu, a o mletačkoj manipulaciji s prevozninom u tzv. Četvrtom pohodu postoji mnoštvo literature. Međutim, dva su glavna raspolagatelja novca omogućavala vođenje rata. To su bili vladari sa svojim porezima, te pape i njihovi, s vremenom uobičajeni, redoviti papinski prihodi koji su dolazili iz svih europskih krajeva. 120 Upravo se 13. st. bitno razlikuje od 12. po organiziranom i učinkovitom modelu prikupljanja priloga za potrebe križara i Svete Zemlje. Vrhunac je bila odluka Grgura X. da 1274. godine kršćanski zapad podijeli u 26 sabiračkih područja.121 Primjeri prijevoznina: Genova je 1190. ugovorila s francuskim kraljem prijevoz 1950 križara i 1300 konja te osmomjesečnu opskrbu za 5.580 kölnskih maraka (13 maraka i 1/4 po jedinici), a Mlečani su 1202. tražili 85.000 maraka za prijevoz 33500 križara i 4500 konja, te za njihovu jednogodišnju opskrbu (14 maraka po jedinici).122 Unatoč takvim cijenama, morski je prijevoz postao isključivi način putovanja novih križarskih vojski, a posljednji slučaj preferiranja kopnenog puta bilo je putovanje cara Friedricha I. Crvenobradog 1189./1190. godine.123

120

The Cambridge Economic History of Europe, volume III, Economic organization and policies in the Middle Ages, Cambridge, 1963., 446.-449.; ORTHBANDT, 1977., 224. 121

TYERMAN, 1998., 43.; Grgur X. pravim imenom se zvao Teodoldo Visconti, a potjecao je iz Piacenze. Za njega se zna da je prije izbora za papu osobno hodočastio u Svetu Zemlju. Vidi: FICHTINGER, 1995., 150. 122

QUELLER, DAY, 1976., 722.-724. »Jedinicao je idealni skup od jednog viteza, dva konja i dva paža. Vidi o tome: DELBRUCK, Hans, Geschichte des Kriegskunst im Rahmen der politischen Geschichte - Dritter Tell. Das Mittelalter, Berlin, 1907., 316.-322. 123

KUGLER, 1891., 210.-219.; ORTHBANDT, 1977., 205.-210.; U nadimku ovog najslavnijeg Staufovca susrećmo se s nedosljednošću u hrvatskoj historiografiji u nadimcima vladara. Ako je gotovo neupitno prihvano da je Plantagenet Richard I. - „Lavljeg Srca; a ne - „Cceur-de-Lion" iii „LOwenherf; onda bi bilo logično da i Friedrich I. ne bude „Barbarossa" - prema talijanskim autorima, a ni „Rotbart" - prema njemakim, nego „Crvenobradi: Primjeri nedosljednosti mogli bi se još' nabrajati, ali ovaj najpoznatiji primjer govori dovoljno. Vidi o tome: Zbornik radova: Normizacija osobnih imena u knjiZnkarstvu i leksikografiji, Zagreb, 15. i 16. svibnja 1996., Zagreb, 1996.; Osvrt na problem s imenima osoba bit to obraden na drugom primjeru.


21

2. Križarska ideja i njezini odjeci u Hrvatskoj 11. Priča o Zvonimiru „Hrvatska kronika", koju je početkom 16. st. (-1508. god.) pronašao splitski plemić Dmine Papalič u kući kneza Jurja Markovića iz kuće Kačića, donosi nam odlomak u kojem „cesar rimski s voljom svetog oca Pape“ šalje poziv u rat za oslobođenje Svetih Mjesta, upućen kralju Zvonimiru. 124 Taj detalj, a još više apokrifni redci o kraljevoj smrti koji ga slijede, izazivali su i izazivaju već dugo prijepore u znanstvenim krugovima. 125 Naime, cijela „Kronika" „boluje“ od nedostatka precizne datacije, a ni u ovom odlomku ne možemo pronaći nedvojbenu vremensku odrednicu, pa se moramo služiti analizom drugih izvora, ali pri tom dolazimo u opasnost građenja teze na tezi. Prvo, imamo sigurne podatke o vremenu vladanja kralja Zvonimira, i ravnajući se po njima znamo da Zvonimir nije mogao biti sudionik Prvoga križarskog pohoda, koji je pokrenut tek šest godina nakon njegove smrti (vidi rodoslovnu tablicu 1.). Raščistivši to, postavlja se pitanje, o čemu je riječ? Radi li se to o pozivu „cesara romejskoga“, a ne rimskoga“? Šišić i Mošin misle da bi to mogao biti poziv cara Aleksija I. Komnena 11081.-1118.), koji je u prvim godinama svoje vlasti bio ozbiljno ugrožen od Seldžuka, a o utemeljenosti i izvornosti (sličnog) poziva govori i Charanis, i Ostrogorski. 126 Druga skupina znanstvenika zastupa mišljenje da je cijela priča

124

Ljetopis popa Dukljanina (priredio Vladimir Mošin, prijevod latinske redakcije: Stjepan Mencinger, Vjekoslav Stefanie), Zagreb, 1950., 14., 67.

125

GOLDSTEIN, Ivo, Kako, kada i zašto je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira, Radovi Instituta za hrvatsku povijest - Sveučilište u Zagrebu 17., Zagreb, 1984., 35.; GRGIN, Borislav, Odjeci križarskih ratova u Hrvatskoj, Historijski zbornik XLV./1., Zagreb, 1992., 140.; ANCIC, Mladen, Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije (Vrijeme nastanka i autorstvo Hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina), Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb, 1997., 273. 126

CHARANIS, 1949., 27., 35.; OCTPOEOPCX14, Teoprnje, Hcropnja Bmairrnje, Beorpag, 1959., 333., 341.; Ljetopis ..., 1950., 67., 68.


nastala mnogo kasnije kao produkt teške situacije u kojoj se našlo hrvatsko društvo krajem 15. st. pritisnuto turskom invazijom. 127 Bilo kako bilo, nema vijesti da su Hrvati pokazali interes za organizirano sudjelovanje u oslobađanju Svetih mjesta, pa bi se moglo govoriti da su, u sumrak hrvatske državne samostalnosti, propustili mogućnost da njihovi manji ili veći odredi sudjeluju u nekom obliku zajedničke akcije Zapadnog kršćanstva.

2.2. Prvi križarski pohod (1096.) Hodočašćenje u Svetu Zemlju bila je pojava koja je zacijelo bila poznata Hrvatima prije nego se i naslućivalo pokretanje naoružanih pohoda Zapadnog kršćanstva. Poznat nam je slučaj opata Gerarda (kasnijeg sveca) iz 1022. god., čiji je naum da otplovi u Palestinu bio onemogućen lošim vremenom, pa se morao neplanirano zadržati u Zadru.128 Ostaje dvojbeno u kojem smislu pak, možemo s Hrvatskom povezati retke iz jedne kronike: „... Nam ante eum per illas partes nullus praeterierat, quippe quia novella adhuc christianitas per Ungriam et Sclavoniam erat…“ 129 A onda se krenulo s oružjem u ruci. Prvi križari krenuli su u jesen 1096. god., a kretali su se u tri kolone.130 Provansalske križare predvodio je tuluški grof Raimond IV. od Saint-Gillesa te biskup Adhemar od Le Puya - od pape imenovan kao vođa pohoda. Grof Raimond potjecao je iz obitelji koja je već generacijama sudjelovala u borbama protiv Maura na Iberskom poluotoku. Na tom području i protiv istih protivnika stekao je i on bogato ratno iskustvo, a u to doba bio je već starije dobi. Osim toga, papa Urban jedino je s njim raspravljao o pohodu te je i time stekao određeni ugled. Krenuvši na put, poveo je i svoju suprugu Elviru, aragonsku kraljevnu, i svog sina Bertranda (vidi rodoslovnu tablicu 19.), a pratio ga je i niz velikaša: grofovi Rambaud od Orangea, Gaston V. od Bearna (vidi rodoslovnu tablicu 12.), Gerard od Roussillona, Guillaume od Montpeliera, Guillaume III. od Le Foreza te Isoard od Gapa. Biskup Adhemar već je prije desetak godina bio u Svetoj Zemlji, a sada je kao papin legat pratio vojsku zajedno s Guillaumeom, biskupom Orangea, te svojom braćom, Francoiseom-Lambertom od Peyrina i Guillaumeom-Huguesom od Monteila.131 Iz zapisa križarskog očevidca

127

GOLDSTEIN, 1984., 44.; GRGIN, 1992., 140., 141.

128

RACKI, Franjo, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalum VII., Zagreb, 1877., 435., 436. 129

FICHTENAU, 1962., 7.

130

ROHRICHT, Reinhold, Geschichte des Ersten Kreuzzuges, Innsbruck, 1901., 61.-76.; HEYCK, Ed., Die Kreuzzüge and das heilige Land, Monographien zur Weltgeschichte XII, Bielefeld/Leipzig, 1900., 17.-25.; RUNCIMAN, Steven, A History of the Crusades, volume I, The First Crusade and the Foundation of the Kingdom of Jerusalem, Cambridge, 1954., 142.-161. 131

RACK', 1877., 461. – episcopus Willelmus Aurasiensis et Raiboldus eiusdem civitatis comes, Gaustus de Beders, Gerardus de Rosseilon, Guillelmus de Monte Pessulano, Guillelmus comes Forensis, Raimundus Pelez, Centonius de Bear, Guillelmus de Amaneu, et alii multi ...; ROHRICHT, 1901., 76.; RUNCIMAN, 1954., 159., 160.; Svi navedeni križari potječu s područja languedoca, odnosno iz danahijih departmana fume Francuske: Vaucluse, Basses-Pyrenees, Herault, Hautes-Alpes, Haute-Loire, Drame.


Raimonda od Aguilersa, i kasnijeg kroničara nadbiskupa Guillaumea Tirskoga, znamo da je ova križarska vojska, praćena od skupina običnih hodočasnika, prošla kroz Hrvatsku cijelom njezinom dužinom od Istre, odnosno Trsata, do Senja, pa kroz unutrašnjost do granice s Dukljom kralja Bodina. Možemo biti sigurni da je prvi dio njezina itinerara do Like pratio glavne rimske ceste, ali dalji pravac kretanja teško je rekonstruirati, iako se nameću dvije moguće varijante. Zna se da križari nisu bili u Kninu, a nisu bili ni u jednom primorskom gradu. 132 A budući da je iz kroničarskog pričanja očito, da im Hrvati nisu htjeli dati vodiče, moguće je da su Raimond i Adhemar iz Senja dospjeli u okolicu današnjeg Bihaća, a od tuda u dolinu Unca. Dalje su nastavili preko Glamočkog polja na Livanjsko polje, a onda su negdje između Trilja i Imotskog izišli na rimsku cestu kojom su preko današnje Hercegovine stigli u Duklju. Druga vjerojatnija varijanta jest da su iz Senja nastavili preko Like, a onda slijedeći rimsku cestu prešli Velebit, te kod ostataka rimskoga Burnuma (jugozapadno od Knina) pregazili Krku i produžili na jugoistok do Trilja, dalje pružanje rimske ceste dovelo ih je u Duklju.133 Poznato je da rimske ceste nisu bile građene da izravno povezuju naselja, nego da omoguće lako i brzo povezivanje centara s provincijom. Sukladno tome, pet glavnih cesta zrakasto je izlazilo iz Salone u unutrašnjost, a samo je jedna magistralna cesta vodila dužobalnim gorskim zaleđem.134 Stoga bi i to mogao biti razlog mimoilaženja hrvatskih središta. Konačno, i loše stanje cesta moglo je uvjetovati spomenuto nesnalaženje križarske kolone. Zasigurno je da je teren kojim su se probijali bio za Provansalce neuobičajeno šumovit, a uz to nije bio priveden poljodjelstvu onoliko koliko je to bilo u njihovoj domovini. 135 (Slične primjedbe o „abrupta montium et condensa silvarum" ostavili su pedeset godina kasnije, što je znakovito - opet Francuzi, ali što je zanimljivo radi usporedbe, bili su sudionici Drugoga križarskog pohoda koji su prolazili kroz Austriju pravcem Passau - Beč.136) Zima, kamenita brda i loši putovi nisu bile jedine nevolje koje su otežavale pohod - opće izbjegavanje kontakta, te napadi na odvojene hodočasničke kolone,

132

RICHARD, Jean, Krilari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji (priredio Franjo anjek), Croatica christiana periodica 18, Zagreb, 1986., 28.; SANJEK, Franjo, Crkva i krkanstvo u Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 1993., 192 RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 58.; Ono š'to navodi Rithricht o prolasku preko Zadra, Sputa i Dubrovnika nije utemeljeno. Vidi: ROHRICHT, 1901., 76. 133

BOJANOVSKI, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela ANUBiH XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja 2., Sarajevo, 1974., 210., 230.; Vidi o tome: CORALIC, Lovorka, Put, putnici, putovanja / Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, 94., 95. 134

BOJANOVSKI, 1974., 27., 29., 41.

135

RAUKAR, 1997., 58.

136

JURITSCH, Georg, Geschichte der Babenberger and ihrer Länder (976-1246), Innsbruck, 1894., 184.


dodatno su zagorčavali križarima put kroz Hrvatsku. Raimond IV. od Saint-Gillesa nemilosrdnim je kažnjavanjem - kopanjem očiju, odsijecanjem ruku i nogu zarobljenih Hrvata - zacijelo ostavio u izuzetno lošoj uspomeni križem označene vojnike Prvog pohoda, 137 a zbog takvih teškoća iduće križarske vojske nisu se usuđivale prolaziti planinskom Hrvatskom.138 Razlog tolikog nepovjerenja Hrvata možda je bio potaknut i lošim iskustvom iz pohoda ugarskog kralja Ladislava, koji je nekoliko godina ranije prodro u Hrvatsku.139 Kolika je bila Raimondova križarska skupina? Prema nekim procjenama u njoj je bilo oko 10.000 osoba, od toga oko 3000 vojnika. 140 U svakom slučaju, u tadašnjim anarhičnim hrvatskim prilikama, niti se za toliki broj putnika mogla osigurati usputna opskrba, niti su nekakve hrvatske vojne snage mogle spriječiti ili regulirati prolaz križara. Za razliku od tih neugodnih iskustava, koje nam prenosi Raimond de Aguilers, gradovi Trogir i Split, doduše pod mletačkim pritiskom, ustupanjem brodova potpomogli su križarske operacije na obalama Svete Zemlje, u kojima je 1100. godine oslobođena Jaffa. Usput su se Mlečani poslužili tim brodovima u suzbijanju svojih trgovačkih takmaca Pizanaca.141 Nešto kasnije, dolinom Drave od Varaždina pa do Osijeka, te dalje kroz Srijem, prošla je zasebna križarska skupina iz Burgundije.142 Potpuno nezabilježena u hrvatskoj historiografiji ostala je križarska skupina koju je vodio norveški kralj Sigurd Jeruzalemski. Nakon što je svojim brodovima oplovio Europu, neko je vrijeme boravio kod svojih »rođaka«, južnoitalskih Normana. Nakon borbi u Svetoj Zemlji, 1111. godine uputio se u domovinu kopnenim putem preko Konstantinopola. Iako to nije izrkito navedeno, on je u svom proputovanju preko »Panonije« u Njemačku, gdje se u Passauu sreo s carem Heinrichom V., morao proći. Srijemom i istočnom Slavonijom.143 Dalmatinski gradovi ponovno su 1123. godine dali svoje brodove

137

RAČKI, !1887, 462.; ROHRICHT, 1901., 76.; RUNCIMAN, 1954., 161.; GRGIN, 1992., 141.; SANJEK, 1993., 192., 193.; RAUKAR, 1997., 359.; Ostaje zagonetka zašto Dukljanin ni jednom rijdju ne spominje prolaz krthJra, koji su nesumnjivo susreli kralja Bodina, a inače nalazimo opise mnoitva drugih sukoba i pohoda. 138 KUGLER, 1891., 76. 139

TOMA Arhidakon, Kronika (preveo Vladimir Rismondo), Split, 1977., 55.; RAUKAR, 1997., 57.

140

RUNCIMAN, Steven, The first Crusaders' Journey across the Balkan peninsula, Byzantion, Tome XIX, Bruxelles, 1949., 220.

141

DANDOLO, 1938-1958., 221.; STIPISIC, Jakov / SAMSALOVIC, Miljen, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I., Zagreb, 1967., 207., 208.; ROHRICHT, 1901., 212.-214.; KLAIC, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976., 33. 142

ŠANJEK, Franjo, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1991., 112.; Itinerar je razumljiv imajua u vidu mrdu antičkih cesta kroz Sloveniju i Slavoniju. Vidi: SOPRONI, 1980., 209.-212. 143

RIANT, Paul, Expéditions et pelerinages des Scandinaves en Terre Sainte au temps des croisades, Paris, 1865., 181., 203


25

i mornare za flotu dužda Dominika Michielija kojom je on pomagao križare u Svetoj Zemlji pri osvajanju Tira.144 Ovaj put je pružen otpor traženjima Mlečana, pa je u odlasku nemilosrdno opljačkan Trogir, a dvije godine kasnije, na povratku, sravnjen je i Biograd. 23. Drugi kraižarski pohod (1147.) i Treći križarski pohod (1189.) te pohod cara Heinricha

VI. (1197.) Središnje hrvatske zemlje dočekale su Drugi križarski pohod 1147. godine pod dinastijom Arpadovića. Vođe dviju odvojenih križarskih vojski bili su francuski kralj Louis VII. i njemački car Konrad III. Krenuvši prvi niz Dunav preko Ugarske, Konrad III. prošao je istočnom Slavonijom, a malo zatim slijedili su ih istim putem i Francuzi.145 Na povratku, nakon Uskrsa 1149. godine, Louis VII. pristao je u, doduše neimenovanim, hrvatskim lukama, all logikom pomorskih plovidbenih pravaca, moglo bi se pretpostaviti da su to bili Dubrovnik i Zadar. Tamo ga je dočekao gradski patricijat.146 U to doba Venecija je uspjela istarskim gradovima od Pule do Kopra nametnuti obvezu opremanja galija, pa su naši ljudi u sklopu mletačkih operacija na taj način mogli dospjeti u križarske državice na Levantu.147 Nešto intenzivniji bili su dodiri s Trećim križarskim pohodom 1189. godine. Naime, od trojice vojskovođa, samo se car Friedrich I. Crvenobradi s njemačkim križarima uputio kopnenim putem kroz Ugarsku. Slično svom ocu, i Friedrich je pregazio Dravu, prošao istočnom Slavonijom, te je, prešavši Savu kod Zemuna, produžio prema Nišu.148 U golemoj i sjajnoj pratnji isticali su se crkveni dostojanstvenici: biskup Rudolf, Gottfried biskup Winzburga, Diepold biskup Passaua, Konrad biskup Regensburga, Heinrich biskup Basela, Henri biskup Toula, biskup ugarskog Györa, te admontski opat Isenrich, a plemstvo su predvodili: carev sin Friedrich, Berchtold IV. dux Dalmatie et Chroatie seu Meranie, marchio Histrie, markgrof Berchtold I. od Vohburga, markgrof Hermann IV. od Badena, knez Florentin III. od Hollanda, grof Heinrich od Sponheima, grof Heinrich od Saarbrückena, grof Adolf III. od Schaumburga, grof Ruprecht II. od Nassaua te još niz velikaša iz gotovo svih carskih pokrajina.149 Nakon što su križari stigli

144

Monumenta Germaniae historica, tomus XXXI., Hannover, 1903., 636.; KLETLER, 1962., 305.

145

KUGLER, 1891., 138., 139.; CORALIC, 1997., 95.

146

SMICIKLAS, Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae II., Zagreb, 1904., 62.

147

KLEN, Danilo, Savunska vesla - galije i galijoti na istrskoj obali Jadrana, Pula - Rijeka, 1986., 37., 38., 41.

148

KUGLER, 1891., 206.; Monvmenta Germaniae historica, nova series - Tomvs V, Historia de expeditione Friderici imperatoris, Quellen zur Geschichte des Kreuzzuges Kaiser Friedrichs I., Berlin, 1928., 26., Monvmenta Germaniae historica, nova series - Tomvs V, Historia peregrinorum, 131.; CORALIC, 1997., 95. 149

MGH, nova series, Tomvs V, 1928., 18.-22.


23. srpnja u tada bugarski Niš, susreli su se car Friedrich i srpski veliki župan Nemanja. Zaključak prijateljskih pregovora dviju strana bio je: vojvoda Berchtold IV. trebao je dati svoju kćer za ženu Toljenu, sinu humskoga kneza Miroslava. Po svemu sudeći ta Berchtoldova kći bila je Gertruda (vidi rodoslovnu tablicu 9.).150 Dinastički interesi kasnije su se promijenili pa bračni ugovor nije nikad ostvaren. Gertruda se poslije udala za Andriju, kasnijeg hrvatsko-ugarskoga kralja. Za to vrijeme, zbog državnih razloga,151 austrijski vojvoda Leopold V. morao je ostati kod kuće, i tek na Uznesenje Marijino (15. kolovoza) 1190. pružila mu se prilika da se pridruži caru i križarima. Od velikaša u pratnji mu je bio grof Siegfried od Donje Lotaringije s ovećom vojskom, te ministerijalci Ortlieb od Winkela, Hugo od Puchperga, Heinrich od Medelicha, Albero od Zemlinga, Berchtold od Wurmza te Rudwin od Garsa. Ukrcavši se u kasnu jesen u Veneciji, namjeravao je morskim putem doći u pomoć, ali nepovoljni vjetrovi (vjerojatno bura i jugo - prim. a.), primorali su ga da prezimi u Zadru, koji je u to doba priznavao vlast kralja Bele III.152 Tek početkom travnja 1191. Leopoldovi križari nastavili su plovidbu prema Svetoj Zemlji.153 Mogu li se dva germanska, odnosno njemačka imena iz spomena umrlih samostana Sv. Marije povezati s boravkom ovih austrijskih križara? To su ženska imena: Adilberga i Giborga . Poznavajući običaj da žene prate muževe u križarskim pohodima, moguće je da su te dvije žene, vjerojatno plemkinje, umrle, dok je Leopold čekao proljeće kako bi nastavio putovanje.154 U svezi boravka križara u Zadru, papa Celestin III. izdao je stanovitu

150

MGH, nova series, Tomvs V, 1928., 31.; JIRECEK, Konstantin, Toljen sin kneza Miroslava Humskog, Zbornik Konstantina Jireeka I, Posebna izdanja SAN CCCXXVI, Beograd, 1959., 437., 438.; Ljetopisac titulira Miroslava: comes et princeps Chelmaniae et Crazziae, que provincie contigue sunt Dalmacie, Tu se vjerojatno očituje promišljeni Berchtoldov plan da njegove titularne pretenzije postanu stvarnost. Orodavanjem s Miroslavom osigurala bi se pomoč u osvajanju južne Hrvatske. 151

Vidi poglavlje 3.2. pod navedenom godinom.

152

MGH, nova series - Tomvs V, 1928., 96., 97.; KLAIC, N.,1976., 66.; RAUKAR, 1997., 66.

153

JURITSCH, 1894., 311.-315.

154

JAKIC-CESTARIC, Vesna, ženska osobna imena i hrvatski udio u etnosimbiotskim procesima u Zadru do kraja XII. stoljeCa, Radovi Centra JAZU u Zadru 21, Zadar, 1974., 316., 317.; autorica naglaš'ava da ne postoji druge potvrde za to imena u srednjovjekovnoj Dalmaciji. Osim toga, u prilog moje teze govori i autoričin navod da se za un,:Venje neredovničkih osoba u godovnjak trebalo samostanu platiti. Njihovi muževi iii rodbina, pripadnici plemiekog staleža, očito su to mogli sebi Naposljetku, ako te osobe i nisu bile iz Leopoldove skupine, možemo ih slobodno uvrstiti u njemačku hodočasničku rijeku koja je, tekući do Svete Zemlje, dodirivala hrvatske luke. Dalja istraživanja trebalo bi usmjeriti na genealogije njemaćkog/austrijskog plemstva iz babenberškog razdoblja. Spomenuta imena nalaze se u rodoslovljima Langobarda, Franaka, Welfovaca i Bavaraca. Vidi: LORENZ, Ernst, Genealogische Handbuch der europäischen Staatengeschichte, Stuttgart/Berlin, 1908., Tafel 2., 3., 4., 6.


27

potvrdu.155 Nakon što je sudjelovao u oslobađanju Akona, Leopold se na jesen iste godine, dotičući istočnu jadransku obalu, vratio u Austriju. O tom boravku križara u Zadru nije sačuvana nikakva bilješka domaćih ljetopisaca, i tek ovaj zapis u „Officia et preces“ iz Sv. Marije može biti indicij za to. U kasnu jesen 1192., ploveći duž istočne jadranske obale vraćao se u domovinu engleski kralj Richard Lavljeg Srca, jedan od trojice vladara - predvodnika Trećega križarskog pohoda. Postoji nekoliko bilješki o njegovom povratku. Osim razlike o sastavu njegove pratnje, glavno je nepodudaranje u mjestima na kojima je stupio na kopno. Dakle, prema prvom tumačenju, kraljeve tri unajmljene galije oluja je nanijela pred Dubrovnik, a onda je Richard, doživjevši brodolom na Lokrumu, bio primljen u gradu. Jedni navode da su s njim bili njegov kapelan, te vitez Baudouin od Bethuna, i nekoliko templara, a drugi tvrde da je s njim bila i Richardova supruga. Budući da se zavjetovao, ostavio je gradu neku svotu novca s kojom je početa gradnja katedrale Bl. Djevice Marije.156 Nastavivši dalje plovidbu, vjerojatno na dubrovačkim lađama, pristao je u Zadru. Želeći neotkriveno dobiti dopuštenje prolaska od gospodara zadarskog zaleđa (vjerojatno hrvatskog bana), kralj je poslao pregovarače, ali je dotični (neimenovani) gospodar prepoznao u čije se ime vode pregovori. Unatoč tome, Richard je dobio dopuštenje da ode dalje. Zanimljiv je navod da su Zadrani pristaše njemačkog cara, te tvrdnja da je spomenuti gospodar blizak rođak markiza od Montferrata. Stoga valja znati da je u to doba hrvatski gubernator bio pečuški biskup Kalan, alt da je na čelu grada bio Damjan Desinjin, inače bratić kneza Domalda, čija titula princeps Dalmatie govori o mnogo većem području utjecaja.157 Druga verzija govori da je kralj pristao tek u Puli, te da se „... uxorem et familiam totam incertis undis marts relinquens ...“, definitivno iskrcao u blizini Akvileje.158 Budući da je ovu kroniku pisao lojalan

155

PFAFF, Volkert, Die innere Verwaltung der Kirche unter Papst Coelestin III., Archiv für Diplomatik, Schriftgeschichte, Siegel- and Wappenkunde, 18. Band, KOln - Wien, 1972., 370.; nažalost tekst isprave nije mi bio dostupan. 156

NODILO, Natko, Chronica Ragusina Junii Resti, Zagreb, 1893.; 66.; LUCK, Josip, Historijski zbornik XXVII-XXVIII, Zagreb, 1976., 187., 188., 191.

157

ANTOLJAK, Stjepan, Četiri povijesne zagonetke iz prošosti Zadra, Radovi Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, vol. 21, Zagreb, 1988., 15., 16. 0 kojem se velikašu ovdje govori? Prema Antoljaku bio bi to „princeps Dalmacije, ujedno i knez Zadra", Damjan Desinjin. Vidi: ANTOLJAK, 1974., 9., te citiranu literaturu. Antoljak to 1988. ne navodi. Ta zvuč.na titula govori da je pravi gospodar neposrednog zadarskog zaleda bio ovaj Slovinjin potomak, a ne daleki Kalan. Stoga je logičnzje da je Richardov pregovarae' tražio slobodan prolaz od njega. Glede srodstva Damjana i markiza (odnosno u njemačkoj literaturi: markgrofa) od Montferrata, radi se o Conradu, a crta ide preko kuee Hauteville. Da je riječ' iskhdčivo o Conradu, vidi se iz pisanja Richardova dvornika Ambrosea. Vidi: Three old French chronicles ..., 1939., 33., 44.

158

KUGLER, 1891., 251.; JURITSCH, 1894., 323., 324.; MGH, nova series - Tomvs V, 1928., 101.; Richard je bio vjenč'an s Berengarijom Navarskom, a od potomaka imao je samo izvanbrdčnog sina Philippa. Vidi rodoslovnu tablicu 18.


podanik njemačkog cara, moguće je da je svjesno htio prikazati engleskog kralja kao bešćasnika koji je u nevolji napustio i vlastitu ženu. Austrijski vojvoda Friedrich I., kao pristaša cara Heinricha VI., umro je tijekom samostalnog pohoda u Svetu Zemlju u travnju 1198. Njegovo mrtvo tijelo vratio je passauski biskup Wolfger morskim putem do neke luke na sjeveru Jadrana, i otuda u Austriju, a s njim su tada putovali i austrijski velikaši, sudionici careva križarskog pohoda.159 2.4. Četvrti križarski pohod (1202.) Taktički uspjeh, ali strategijski neuspjeh Trećega križarskog pohoda, to zamolbe jeruzalemskog kralja Amauryja II., kao i armenskoga Leona II., naveli su mladog i energičnog papu Inocenta III. da poduzme sve u ostvarivanju svog životnog cilja - oslobođenja Kristova groba. Već u kasnu jesen 1199. počele su diljem zapadne Europe pripreme za novi pohod na „nevjernike", a papini pozivi, kako za novčanu pomoć tako i za izravno sudjelovanje, stigli su i u hrvatske krajeve. Jedna bilješka kaže: „In eundem modum universis Christi fidelibus per totam Alemaniam, per Thusciam, per Lombardiam, per regnum Franciae, per regnum Angliae, per regnum Ungariae, per Sclavoniam, per Hyberniam per regnum Scotaie constitutis. 160

Ključni događaj bilo je propovijedanje Fulchera od Neuillyja tijekom turnira 28. studenog 1199. u Champagnei. Tamo su najugledniji velikaši Thibaut III. od Champagne i Louis od Bloisa uzeli križ na se, „a kad to dvojica odličnika postadoše križari, raširi se uvelike o tom glas po svim grofovijama".161

Njima

su

početkom

159 160 161

JURITSCH, 1894., 354., 355. SMIČIKLAS, 1904., 328.-333., 342.-345.

Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202, prijevod: Petar Skok, Zagreb, 1951., 49.-51. Slijedili su ih: biskup Gamier u Troyesu, grof Gautier od Briennea, senechal Geoffroi od Joinvillea i brat mu Robert, Gautier od Gaingnorua, Gautier od Montbeliarda, Eustace od Chovelansa i brat mu Guy iz Le Plaissiera, Henri iz Ardilieresa, Ogier od Saint-Cherona, „Prostak" (vilain) iz Neuillyja, Geoffroi, neč.ak Geoffroia od Villehardouina, Guillaume iz Neuillyja, Gautier iz Fuilliniesa, Evrard iz Montignyja, Manassier iz Lisla, Machaire iz Sainte-Menehoulda, Guy iz Chapesa i neeak mu Clarembaud iz Dampierrea, Jean Foisnon - svi iz Champagne. Zatim: Gervais iz Le Chatela i sin mu Hervil, Jean od Virsima, Olivier od Rocheforta, Henri iz Montreuila„,Poganin" iz Orleansa, Pierre iz Braiecuela i brat mu Hugues, Guillaume iz Sainsa, Hugues iz Cormeroya i brat mu Geoffroi, Hervil iz Belveoira, Robert iz Trouvillea i brat mu Pierre, Oil iz Lillea, Robert iz Le Quartiera - svi iz Bloisa i okolice Chartresa. Takoder iz Ile-de-Francea: biskup Nevelon iz Soissonsa, Mathieu od Montmorencyja, Guido iz Coucija i nećak mu Robert iz Roinssoia, Frederic iz Yerresa i brat mu Jean, Gautier iz Saint-Denisa i brat mu Henri, Guillaume iz Aunoia, Roberet Mauvoisin, Dreux iz Cressonsaca, Bernard iz Moreuila, Enguerrand iz Bovesa i brat mu Robert „i mnogi drugi o kojima šuti ova knjiga".


29

Korizme iduće godine pridružio Balduin Flandrijski sa svojim ljudima.162 Prema općem sporazumu, za vojnog zapovjednika izabran je grof Thibaut III., a onda je u veljači 1201. u Veneciju otišlo šesteročlano poslanstvo da bi ugovorilo prijevoz križara u Egipat. Odabrali su baš Mlečane, jer su Pisa i Genova u to doba bili u sukobu, pa svojim brodovima nisu mogli poslužiti križarima. 163 U Veneciji je pregovarače Geoffroija od Villehardouina, Milona iz Brabanta, Conona iz Bethuna.164, Alarda Maquereaua („Škušu"), Jeana iz Friaizea i Gautiera iz Gaudonvillea, dočekao dužd Enrico Dandolo. S njim je dogovoreno da će Mlečani izgaditi brodove za prijevoz 4500 konja, 9000 konjušara, te 4500 vitezova i 20000 pješaka, a za njih će morati ponijeti živeža za devet mjeseci. Osim tih brodova dat će im pratnju od 50 galija, a za isplovljenje je dogovoren rok - nakon Ivanja 1202. godine. Za sve to križari su morali platiti 4 kölnske marke za konja, a za čovjeka 2 marke.165 Nakon ovjeravanja ugovora potvrđenog od Inocenta III., poslanici su se vratili. Geoffroi je tamo našao teško bolesnog grofa Thibauta, koji je, razdijelivši novac križarima, zahtijevao od svakog zasebno da se drže riječi zadane u Veneciji. Nakon što je u rujnu 1201. umro, slijedeći preporuku Geoffroia od Villehardouina, su izabrali za vodu markiza Bonifacea I. od Montferrata.166 Usput budi rečeno, njegova majka zvala se Judith, a bila je kći Liutpolda III. Babenbergovca (vidi rodoslovnu tablicu 16.).167 Montferrati su potjecali iz najvišeg dijela današnjeg Pijemonta. Zahvaljujući svojim rodbinskim vezama i vjernim podržavanjem carske

162

Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 51.-53.; Pratili su ga: njegova supruga Maria„ brat mu Henri, sinovac Thierry, Guillaume iz Bethuna i brat mu Conon, Jean od Nela, Renier iz Trita i sin mu Renier, Mathieu iz Valencourta, Jacques iz Avesnesa, Baudouin iz Belveoira, Hugues iz Beaumetza, Girard iz Machicourta, Eudes iz Hama, Guillaume iz Gomeigniesa, Dreux iz Beauraina, Roger iz Marcqua, Eustace iz Sanbruica, Francoisa iz Colemija, Gautier iz Bousiersa, Renier iz Monsa, Gautier iz Stomba, Bernard iz Soubrenghiena. Nadalje to su bili: grof Hugues od Saint-Pola i sinovac mu Pierre iz Amiensa, Eustace iz Canteleua, Nicholas iz Maillyja, Anselm iz Cayeuxa, Guy iz Houdiana, Gautier iz Nela i brat mu Pierre, te naposljetku: grof Geoffroi od Le Perchea i brat mu Ettiene, Rotrou od Monforta, Yves iz La Jaillea, Aimery iz Villeroia, Geoffroi iz Beaumonta. 163

KUGLER, 1891., 266., 267.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 49., 55.

164

To je poznati trubadur iz pokrajine Artois, koji je narječje pokrajine Ile-de-France uzdigao na rang književnog jezika. Vidi: MRKONJIG, Zvonimir – TOMASOVIG, Mirko, Antologija francuskoga pjesništva, Zagreb, 1998., 74. Sudjelovao je vec u Trećem križarskom pohodu. 165

KUGLER, 1891., 267.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 55., 59., 63., 147.; TOMA, 1977., 75., 76.

166

KUGLER, 1891., 268., 269.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 73. Prilikom njegovog izbora pridružili su se križarima: Eudes od Chanlitea i

brat mu Guillaume, Richard od Dampierrea i brat mu Eudes, Guy iz Pesmesa i brat mu Haimon, Guy od Covelansa, zatim biskup od Autuna, grof Guigue od Foreza, Hugues iz Bergija, Hugues iz Colemija te Pierre Bromont. 167

PRENNSCHUTZ- SCHUTZENAU, Heinrich, Zwei Babenberger-Abstammungen, aufsteigend von Leopold III. Markgraf von Osterreich, der Heilige, Adler - Zeitschrift thr Genealogie and Heraldik 15. (XXIX.)/4, Wien, 1989., 129.


politike stekli su golemi ugled. Boniface je bio najmlađi od trojice braće, koja su ambicije pokušavala ostvariti kroz križarske ratove. Dakle, u proljeće su golemom većinom iz sjeverne Francuske i Flandrije, počeli pristizati u Veneciju, gdje su bili smješteni na otoku San Nicolo di Lido. Međutim, znatan dio križara otišao je u Svetu Zemlju na svoju ruku. Neki su otišli u Marseille ili Genovu, neki u Apuliju, a neki su se ukrcali na flandrijske brodove, kojima su, oplovivši cijelu Europu, stigli u Siriju. 168 Pokazalo se da od onih križara prispjelih u Veneciju nije mogla biti skupljena dogovorena svota, pa se razlika od 34000 maraka, prema mletačkom nagovoru, trebala kompenzirati osvajanjem Zadra, za koji su Mlečani rekli da „ga nikada nećemo predobiti snagom, što je mi imamo". Unatoč protestima jednog dijela križara, velikaška većina pristala je na mletački uvjet te se nakon toga počelo ukrcavanje u brodove.169 Nakon isplovljenja „nikada ljepše mornarice"170, usput je nametnuto mletačko vrhovništvo nad Trstom, Miljama i Pulom, a onda se na dan Sv. Martina 1202. godine vojska iskrcala kod Zadra.171 Na to su zadarski pregovarači ponudili Dandolu predaju ali su ih od nje odgovorili Simon IV. od Montforta i cistercitski opat Guy od Vaux-deCernaya,papin predstavnik. Međutim, unatoč opatovoj oštroj zabrani, većina križara pristala je osvojiti Zadar, te su, postavivši ratne sprave, katapulte i zidodere, počeli opsadu grada, koja je potrajala pet dana. Zadranima nisu pomogli ni križevi izvješeni na gradskim zidinama pa su se 24. studenoga predali na milost i nemilost. Zadovoljan postignutim dužd Dandolo odlučio je prezimiti u Zadru, pa je podijelio s križarima grad na pola, ali je već trećega dana među osvajačima nastala ogorčena borba za plijen. Ipak, nekako zaustavivši medusobno krvoproliće, Mlečani i križari se smire, a pristignu i zaostali markiz Boniface I . i Mathieu od Montmorencyja. Tadašnji ugarsko-hrvatski kralj Emerik, a ni herceg Andrija, nisu pružili nikakvu izravnu pomoć svojim podanicima Zadranima. Kralj se ograničio na zamolbu upućenu papi Inocentu III. da svojim autoritetom natjera križare na vraćanje grada svom legitimnom vladaru. Papa je, istina, još prigodom njihova odlaska iz Venecije, zaprijetio oštrim sankcijama na svaki općeniti prijestup, ali ni njegov glas nije mnogo utjecao na sudbinu Zadrana, jer su Mlečani u dosluhu s velikašima zatajivali papino pismo običnim križarima.Već iz naslova idućeg papina pisma može se zaključiti da je križare bio ekskomunicirao, a dalje izričito navodi - zbog napadaja na kršćansku zemlju, tim više što su i kralj Emerik, kao i brat mu Andrija „uzeli križ“. Naposljetku, kad je Inocent III. shvatio da se križari oglušuju, udario je na njih anatemom. 172 Izravnu pomoć gradu u opsadi nije mogao pružiti 168

KUGLER, 1891., 271.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 77., 79.

169

KUGLER, 1891., 271.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 85., 151.; QUELLER, Donald E., DAY, Gerald W, Some arguments in Defense of the Venetians on the Fourth Crusade, The American Historical Review, vol. 81/4, Washington, 1976., 723 170 Usporedi sa: Three old French chronicles ..., 1939., 26. - ... But well may Messina boast herself (...) that never on any day that yet hath dawned had so rich a fleet departed from her haven. ... 171

KUGLER, 1891., 271.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 91., 92., 122., 153. SMICIKLAS, Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae III., Zagreb, 1905., 20.-24.; KLAIC, N., 1976., 67.; RAUKAR, 1997., 67.; ANDREA, A. J. / MOTSIFF, Ilona, Pope Innocent III and the Diversion of the Fourth Crusade Army to Zara*, Byzantinoslavica XXXIII/1, Prag, 1972., 7., 18.; HAGENEDER, Othmar, Inocenz III: and die Eroberung Zadars (1202). Eine Neuinterpretation des Br. V 160 (161), Mitteilungen des Instituts für Osterreichische Geschichtsforschung 100. Band, Heft 1-4, Wien - München 1992., 202., 203., 206.; Glede ekskomunikacije riječ je o zabrani uzimanja Sakramenata, a kod anateme radi se o isključenju iz vjerničke zajednice. Nadalje, već kod čitanja prve dvije od triju starofrancuskih kronika uočljiv je različit kut gledanja velikds'a marS'ala Villehardouina od viteza de Clarija. Dok Villehardouin sudjeluje izravno u svim odlukama, de Clari iznosi su mu drugi pričali i kako je krtiarska masa shvačala dogadaje." Vidi o tome: Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 11., 31., 37., 39., 40. 172


31

ni knez Domald, sidraški župan, jer mu to njegove snage nisu dopuštale, ali je knez barem proveo kažnjavanje svih onih križara koji su se odvojili od glavnine vojske. Naknadnu pomoć Zadranima pružio je splitski nadbiskup Bernard, koji je unajmio deset galija iz Gaete da proganjaju Mlečane, plativši im to kraljevim novce m pohra nje ni m u te mpl ar sk oj ut vrdi Vr ani. 1 7 3 Tije ko m zi me , gr ad je temeljito porušen i opljačkan, a kad se vrijeme poboljšalo, sutradan nakon Uskrsa 1203., mletačko-križarsko brodovlje nastavilo je put prema Draču i Krfu.174 Sve vrijeme, i prije i poslije osvojenja Zadra, razdor medu križarima bivao je sve veći, pa su samovoljni odlasci ozbiljno ugrozili izvršenje zamišljenih planova. Mnogo običnih križara ukrcalo se na trgovačke brodove i otišlo, jedan odred zaputio se kroz Hrvatsku, ali bili su napadnuti i većim dijelom pobijeni, a ostatak se opet vratio u Zadar. Njemački križar Werner od Borlanda, također se ukrcao na brod, a sporazumno su ga slijedili Renaud od Montmiraila, Hervil od Le Castela, Guillaume iz Chartresa, Geoffroi od Belmonta, Jean i Pierre od Frouvillea i drugi. Naposljetku, i poslanik upućen papi, Robert od Bovesa, odvojio se, a kao kruna svih, kralju Emeriku prišao je Simon od Montforta s bratom Guyom, a s njima i Enguerrand od Bovesa, Simon od Neaflea, Robert od Dreuxa i Cressonsacqa – zvani „Rđavi susjed", cistercitski opat Guy od Vauxa i mnogi drugi. Simon od Montforta obrazložio je svoj postupak izričito rekavši „da nije došao ovdje da

173

174

TOMA, 1977., 77.; GRGIN, 1992., 143.; RAUKAR, 1997., 67., 68.

KUGLER, 1891., 271., 272.; Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 95., 97., 99., 111., 155., 157., 171., 175.; SANJEK, 1993., 193.; KNOX, Skip, www.crusades.idbsu.edu.htm, The Crusades, 2000., 1.; 0 zbivanjima oko Zadra pisao je i cistercit Gunther od Pairisa. Na temelju uspomena svog opata Martina on je oko 1208. godine napisao djelo „Historia Constantinopolitand: Opatu Martinu papa Inocent povjerio je propovijedanje Cetvrtoga križarskog pohoda. Jasnim i uvjerljivim stilom Gunther iznosi kako je opat sudjelovao u zbivanjima oko Zadra, zatim da je bio član izaslanstva koje je izmolilo od pape oslobadanje križara od izopčenja. Iz daljih redaka doznajemo da je opat sudjelovao u osvajanju Konstantinopola, to da je otuda otgao u Akon. Naposljetku, u Paints se vratio 1205. godine. Vidi: Lexikon des Mittelalters IV., München - Zürich, 1989., 1794.


uništava kršćane“. 175 Budući da se zna da je on preko Barlette ipak otplovio za Svetu Zemlju, može se

pretpostaviti da je tamo dospio preko nekog od hrvatskih primorskih gradova. Ako se osvrnemo na one poznate Tomine retke o postojanju heretičkih sklonosti kod Zadrana, kao mogući povod za križarsko osvajanje, dade se iz riječi i postupaka ove dvojice nedvojbenih pobornika Inocentovih stavova shvatiti Tominu subjektivnost. A ona nije proizišla samo iz vremenske distancije, nego i iz jala prema gradu koji je u mnogočemu bio nadmoćan „njegovu" Splitu.176 Uzevši samo opata Guya, a još više i Simona IV. od Montforta, možemo biti sigurni da oni u svojim istupima ne bi imali nimalo milosrđa prema „zakloništu" heretika, pa makar to bio i Zadar, najpoznatiji hrvatski grad u to doba. Grof Simon potjecao je iz normanske obitelji kojoj je posjed ležao sjeverozapadno od Pariza, pa su stoga bili u stalnom procjepu između engleskog i francuskog kralja (vidi rodoslovnu tablicu 17.). Od svog „uzimanja križa“ vjerno je zastupao politiku pape Inocenta III., što je dokazao desetak godina kasnije u vrijeme obračuna s albigenzima na području tuluške grofovije. Svrgnuvši Raimonda VI. (potomka onog Raimonda IV. iz Prvoga pohoda), kao zapovjednik križarske vojske pokazao je neumoljivu okrutnost prema hereticima. Osim njih, kao izrazitog pristašu Pape, koji je dapače pisao tekstove protiv krivih vjeroučenja, možemo istaknuti upravo splitskog nadbiskupa Bernarda. Nepojmljivo bi bilo da on šalje pomoć gradu koji nije na pravom putu.177 Uočljivo je nespominjanje templara iz nedaleke Vrane. Njihovi frankofoni pripadnici, čini se, nisu htjeli uložiti riječ u obrani od križara neopravdano napadnutog grada, što ne bi trebalo povezivati s njihovom nacionalnom pripadnošću, nego s nesuglasicama s Domaldovom širom obitelji. Kako se vidi, Hrvati su i tijekom tzv. Četvrtoga križarskog pohoda obnovili loša iskustva s križarima, ali barem je manji dio križara imao pouzdanja uputiti se kroz Hrvatsku, a da ne očekuje samo osvetu. Ipak uspomene su bile bolne i

175

Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 105.-113., 155.; ANDREA / MOTSIFF, 1972., 15. Na čelu stranke koja je uporno podržavala mletačke uvjete bili su: zapovjednik markiz Boniface od Montferrata, grof Balduin od Flandrije i Hainauta, grof Louis od Bloisa, grof Hugues od Saint-Paula, to još osmorica velikcga. Ponovno napominjem da je u daljem tijeku zlosretnog Cetvrtoga križarskog pohoda grof Balduin postao 1204. latinski car u Konstantinopolu, a markiz Boniface solunski kralj. 176 THOMAS, 1894., 83. Vidi takoder: Zoran, Odjek pada tvrdave Accon 1291. g. u Hrvatskoj (O križarskoj vojni kao vidu hodočašća), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 16, Zagreb, 1998., 46.; Vidi takoder: MATIJEVIC-SOKOL, Mirjana, Toma Arhidakon i njegovo djelo - rano doba hrvatske povijesti, Jastrebarsko, 2002., 192., 193., 286.288. 177

THOMAS, 1894. 86. Ponovno i to moramo istaknuti Tominu pristranost, jer on Bernardovo djelovanje u Splitu ocrtava rijčima: „Bio je, naime, nadbiskup podmukao i lukav ...".


33

dugotrajne, o čemu svjedoče izjave crkvenih dostojanstvenika u kojima svi ističu: „ante destructionem Jadere". 178S razlogom istu svijest možemo pretpostaviti i u zemaljskih uglednika, pa uzevši sve u obzir, sve rane nisu bile zaliječene, te se križarskoj vojsci, koju je petnaest godina kasnije predvodio vlastiti kralj Andrija II., nije pridružilo mnogo Hrvata. Šesti križarski pohod 1228. godine nije ostavio nikakva pisanog traga u hrvatskim zemljama. Ali Sedmi križarski pohod 1250. godine, na čelu kojega je bio francuski kralj Louis IX., zabilježila je tzv. „Anonimna splitska kronika". Da se govori upravo o toj ekspediciji, jasno je zbog spominjanja operacija u Egiptu, tijekom kojih su kralja bili zarobili Saraceni. Tunisu,

180

179

Osmi križarski pohod istog kralja 1270. godine u

odvijao se nezabilježeno,

Nešto prije spomenutog koncila počeo je zalazak pojedinih križarskih državica, a konačnu propast splitski ljetopisac zabilježio je riječima: „... a. D. MCCXC Acon civitas famosa in partibus ultramarinis a Soldano Babyloniae et a Saracenis fuit capta et destructa; ubi tam mares, quam foeminae per Saracenos capti et in servitutem sunt redacti.181

178

SMICIKLAS, 1905., 79., 441., 442.; SANJEK, 1993., 193.

179

MOROVIC, Hrvoje, Anonimna splitska kronika, Izdanja Muzeja grada Splita 10., Split, 1962., 7., 8., 12.; KURELAC, Miroslav, Povijesni zapis nazvan »Anonimna kronika« u r u k o p i s u N a u č n e b i b l i o t e k e u Z a d r u , H i s t o r i j s k i z b o r n i k Z a g r e b , 1 9 7 1 . , 370., 371. Vidi Prilog! Je li Mihovil Solinjanin autor ove kronike, ostaje diskutabilno, dobrim dijelom i zbog toga što nam nije poznato kad je Solinjanin živio. Indikativno je pak spominjanje francuskoga kralja kao poiiljatelja pis na, te sudionika križarskoga pohoda. Francuski kraljevi sudjelovali su ili vodili križarske pohode 1147. godine (Louis VII.), 1189. godine (Phillip II. August), 1248. i 1270. godine (Louis IX. Sveti). Ne smije nas stoga zavesti navodni „Phillipus Rex Francorum" u kronici, jer se oko Damiette nisu vodile borbe 1189., nego 1250. godine, kad je kralj bio Louis IX. Upravo on bi trebao biti kralj iz kronike. 180

Postoje dvije papinske isprave u kojima se spominje odlazak u Svetu Zemlju, ali one su opseg značaja i ne odnose se eksplicitno na hrvatske krajeve. Vidi: BARBARIC, MARKOVIC, 1998., 174.-176. Postojao je rukopis u dubrovačkom dominikanskom samostanu o ekspediciji iz 1270. godine, medutim, njegovi podaci saćuvani u kasnijem prijepisu nisu točni. Vidi: Hrvatski biografski leksikon 5, Zagreb, 2002., 282. „Origine della Famiglia Gozze e serie della medesima cavata da un manoscritto antico the si conserva nelr Archivio del convento dei RR. PP. di S. Domenico di questa citta di Ragusa". 181

BARBAZANIS, Miha Madijev de, Historia (uredio: V. Brunelli), Programma dell' I.R. ginnasio superiore di prima classe in Zara alla fine dell'anno scolastico 1877-78., XXII., Zadar, 1878., 6. Vidi takoder: BARBAZANIS, Miha Madijev de, Historija (preveo: Vladimir Rismondo), Legende i kronike, Split, 1977., 159. „... godine Gospodnje MCCXC bio je zauzet Akon, slavan grad u prekomorskim zemljama. Bio je zauzet i razoren od babilonskog sultana i Saracena: to su i ljudi i iene bili uhva6eni od Saracena i svedeni u ropstvo. ...". Vjerojatno je Miha Madijev pisao ndto više u prvom nesačuvanom dijelu svoje kronike, suddi po naslovu „... o podvizima rimskih careva i papa ...".


34

Vjerojatno je ova vijest stigla u Split preko nekog trgovca na povratku s Levanta. Međutim, upravo uoči katastrofe jednog čovjeka iz hrvatskih krajeva papa Nikola IV. (1288.-1292.) poslao je u odgovornu diplomatsku misiju egipatskom sultanu. Bio je to fra Vilim Cresanin, a njegovo zauzimanje nije dalo željena rezultata.182 Od tog vremena, pa tijekom idućih stotinjak godina, Hrvate je sa Saracenima, tj. sa islamom povezivala samo trgovačka veza.183 Pojavu nove snage islama - Osmanlija, u njegovu vidokrugu, kroničar A Cutheis zabilježio je 1371. godine riječima: „... Tunc temporis subsecuta est copia, & multitudo pestifere, & effere gentis Turcorum in partibus R. Servie, sive Rascie ..."

184

Akonsko zvono u Šibeniku185 nije

dospjelo najaviti dolazak one iste sile na Jadran.

182

LJUBIC, Sime, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna, 1856., 175.

183

FORETIC, Vinko, Nekoliko pogleda na dubrovačku pomorsku trgovinu u srednjem vijeku, u.: Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, Split, 2001., 272.-274. 184

LUCIC, Ivan, De Regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Amsterdam, 1666., 384.; Vidi takoder: CUTHEIS, a, Tabula (preveo Vladimir Rismondo), Legende i kronike, Split, 1977., 199. - „... U to vrijeme uslijedila je sila i mnošvo kužnog i divljeg turskog naroda u stranama kraljevstva Servije ...". 185

43.

BACH, Ivan, Zvono iz XIII stoljeca u Muzeju grada Sibenika, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 19, Split, 1972., 47., 48.; LADIC, 1998.,


3.

Iskustva s križarskom idejom u hrvatskih susjeda 3.1. Iskustva s križarskom idejom u Ugarskoj Nedugo nakon što je kralj Stjepan I. uključio Ugarsku u sklop kršćanskih zemalja, zapadni hodočasnici počeli su koristiti dunavski prometni pravac pri odlasku u Svetu Zemlju i povratku iz nje.186 Po ugledu na njih, Ugri su već prije pokretanja križarskih pohoda pokazivali zavidan interes za to hodočašćenje. Oni su, naime, još u doba kralja Gejze (Geze) I. (između 1075. i 1077.) imali svoj hospicij u Jeruzalemu.187 Po ovom utrtom tragu krenuli su i križari. Naslijedivši 1095. godine krunu od strica, kralja Ladislava, Koloman se već 1096. suočio s manjim nevoljama pri prolasku križarskih prethodnica pod vodstvom pustinjaka Pierrea od Amiensa, ali tek su skupine Fulchera od Orleansa i Emicha od Leiningena izazvale krvave sukobe. Nakon takvih iskustava Koloman je jedva dao pristanak za prolazak lotarinških križara, a i to tek nakon uzimanja talaca. Međutim, od 1102. god. prvi zajednički vladar Ugarske i Hrvatske, pri kraju svoje vladavine počinje osjećati snagu Mletačke Republike - jednog od glavnih križarskih prijevoznika.188 Njegovi nasljednici, Stjepan (Istvan) II. i Bela II. vodeći svoje panonske poslove nisu se ni pokušali ozbiljnije suprotstaviti narasloj snazi Mlečana, a to se vidjelo najbolje na primjeru Biograda.189 Belin sin Gejza (Geza) II. tijekom svoje vladavine od 1141. godine, na koju je stupio s 11 godina (vidi rodoslovnu tablicu 10.), dvojako doživljava prolaz križarskih vojski njemačkog cara Konrada III. i francuskog kralja Louisa VII.. Godine 1147. prolazak njemačkih vojnika i hodočasnika bio je popraćen velikim štetama, ali Francuzi su ostavili

186

FICHTENAU, Heinrich, Biographisches zu den Beziehungen zwischen Osterreich and Frankreich im Mittelalter, Mitteilungen des Instituts für Oesterreichische Geschichtsforschung, LXX. Band, Graz - Köln, 1962., 7. 187

PRAWER, 1952., 500. Autor doduše sumnja u vjerodostojnost tog navoda.

188

HOMAN, Mint, Geschichte des ungarischen Mittelalters, I. Band, von den ältesten Zeiten bis zum Ende des XII. Jahrhunderts, Berlin, 1940., 361., 362., 373. 189

RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 66.


mnogo bolji utisak.190 Hrvatska obala našla se u vrijeme kraljevanja Stjepana III. između čekića i nakovnja. Posljednji put Bizant je uspio vojnom silom uspostaviti granicu na Krki, a nakon sklopljenog mira Ugarska je 1176. čak poslala vojsku pod zapovjedništvom bivšeg hrvatskog bana Ampudija da bi pomogla caru Manuelu u borbi protiv „nevjernika“. Taj prvi sukob Ugra s Turcima završio je porazom, a novi kralj Bela III., dočekavši slabljenje Bizanta 1180. god., otvorio je Ugarsku Zapadu.191 Bela je 1189. godine nesebično potpomagao i prolazak njemačkog dijela križarske vojske na čelu s carem Friedrichom I. Crvenobradim. Uz to je osobno poticao Ugre na pridruživanje križarima, pa se, kao ishod kraljeva angažmana, nekoliko tisuća vojnika uputilo prema Svetoj Zemlji. Međutim, kad je zaprijetio sukob između bizantskog cara i križara, Ugri su se vratili u domovinu, možda potaknuti i činjenicom da je Belina kći Margareta bila supruga cara Izaka II. Angela.192 Kad se vidjelo da Treći križarski pohod nije postigao cilj, Bela III. osobno je uzeo križ, ali njegova iznenadna smrt prekinula je sve pripreme. Kao logičan ishod dobrosusjedskih odnosa i čvrste uprave u državi, Bela je ušao u krug najbogatijih vladara Europe, te je starijem sinu Emeriku ostavio ugled, bogatu državnu riznicu naposljetku, obvezu odlaska na križarski pohod.193 Kad je 1196. godine Emerik naslijedio ugarsko prijestolje, ni od jedne mu susjedne države nije prijetila opasnost, ali zato je morao unutar granica gušiti pobunu mlađeg brata Andrije. Ovaj je, pod izlikom da priprema križarski pohod, prikupio plaćeničku vojsku te se sukobio s Emerikom i potpuno ga potukao. To mu je omogućilo da se nazove hercegom „cijele Dalmacije, Hrvatske, Rame i Huma".194 Unatoč papinoj prijetnji prokletstvom, Andrija nije odustajao od svojih daljih planova o preuzimanju ugarskog prijestolja, pa je, pojačan austrijskim odredima, ljeti 1199. krenuo u pravcu Stolnog Biograda, ali ga je brat, kralj Emerik tako porazio da je jedva uspio umaknuti u Austriju. 195 Nadbiskup Konrad od Mainza uspio je 1200. godine izmiriti zavađenu braću Emerika i Andriju, a ujedno je Emerika nagovarao da krene na križarski pohod. 196 Međutim, ne samo da se on nije priključio križarskom pohodu, nego su mu francuski križari, na mletački nagovor, razrušili i oduzeli Zadar u jesen 1202. Ne pruživši nikakav otpor, kralj je zatražio od Inocenta III. da izvrši pritisak kako bi mu grad bio vraćen. K tomu, nastavio

190

HOMAN, 1940., 385., 386.; KLAIC, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976., 275.

191

HOMAN, 1940., 401., 405.; OCTPOPOPCK14, 1959., 364.

192

LORENZ, 1908., Tafel 9.; HOMAN, 1940., 436.

193

HOMAN, 1940., 423.; KLAIC, 1976., 278. Drukčije mišljenje o kraljevom imovnom stanju ima: BARTA, Janos / BARTA, Gabor, III. Bela kiralyi jOvedelmei / Summary: Revenues of the king Bela III., Szazadok 127/3-4., Budapest, 1993., 447., 448. 194

HOMAN, Mint, Geschichte des ungarischen Mittelalters, II. Band, vom Ende des XII. Jahrhunderts zu den Anfangen des Hauses Anjou, Berlin, 1943., 4. 195

HOMAN, 1943., 4., 5.

196

JURITSCH, 1894., 367.


37

Sl. 1. Lik i grb kralja Andrije II. na njegovom pečatu. je rat s bratom Andrijom, hrvatskim hercegom. 197 Međutim, iznenada je umro, a budućii da svojom unutarnjom politikom198 nije stekao pristalice, njegova žena je morala izbjeći u Austriju zajedno sa sinom, koji je ubrzo umro. To je Andriji otvorilo put do krune. Kralj Andrija II. bio je sin Bele III. I Ane od Chatillona. Njegova baka s očeve strane bila je Eufrozina, kći kijevskog velikog kneza Mstislava, a s majčine strane to je bila Constance od Antiohije ( vidi rodoslovne tablice 10., 14. i 1 5.).199 Iako je odrastao u nesumnjivo viteškom

ozračju

francuskog

tipa,

Andrija

se

okrenuo

njemačkim

plemićkim

rodovima,

Babenbergovcima i Andechsima - znakovito je da su jedni i drugi bili njegovi neposredni pogranični susjedi. Zasluge za to nosi prva Andrijina supruga, Gertruda Andechs-Meranska.200 Njezina sestra Agnes bila je nezakonita žena francuskog kralja Philippa II. Augusta, a njegov rodak Pierre od Courtenaya bio je otac kasnije druge Andrijine žene, Jolanthe. Andrija se preko to druge ženidbe povezuje s latinskim carevima u Bizantu, Baudouinom i Henrijem od Courtenaya( vidi rodoslovnu tablicu 13.). 201 U to doba već su prošle 22 godine odlaganja izvršenja križarskog zavjeta, ali tada, godine 1217., potaknut razvojem prilika u

197

RAUKAR, 1997., 67.

198

HOMAN, 1943., 4., 5., 44. - Izvori ga opisuju kao stroga i nagla vladara, ali glavni razlog Emerikovo ponižavanje pobunjenih velikaš'a.

199

LORENZ, 1908., Tafel 9.; HOMAN, 1940., 438.; HOMAN, 1943., 29. Lorenz Belinoj 5.-4pruzi daje predikat "od Poitiersa", a Haman "od Chatillona". 200

OEFELE, Edmund, Geschichte der Grafen von Andechs, Innsbruck, 1877., Genealogische T.abelle; HOMAN, 1943., 44., 45.

201

LORENZ, 1908., Tafel 7.; HOMAN, 1943., 15., 16., 29.; KLAIC, 1976., 308.


Latinskom carstvu, Andrija je odlučio krenuti na pohod, pozivajući se na odluke Lateranskog koncila okončanog od pape Honorija III.202

3.2. Iskustva s križarskom idejom u Austriji Kao i posvuda, hodočasnici su prvi utrli put prema Jeruzalemu. Francuski velikaši i biskupi, a za njima njemački, prolazili su kroz Austriju, ponajčešće niz Dunav prema Ugarskoj. 203 Uoči sinode u Clermontu umro je, sloveći kao bogat, Liutpold II. Babenbergovac, markgrof „uz Osterriche“, tj. Ostmarka - jezgre iz koje će nastati Austrija. Njegov sin Liutpold III. morao je voditi promišljenu politiku, jer je, iako sklon papi, bio vazal njemačkog cara. Stoga se Liutpold nije priključio lotarinškoj križarskoj koloni koja se kretala niz Dunav. Međutim, kad su stigle prve vijesti o uspjesima, a pod utjecajem clunyjevskih propovjednika, iz Njemačke je otišla velika skupina hodočasnika i križara, a njoj se pridružila i Liutpoldova majka Itha, koja je 1101. godine umrla u Svetoj Zemlji (vidi rodoslovnu tablicu 11.). 204 Podizanjem samostanâ Babenbergovci su stvarali dobre preduvjete za razvoj svoje zemlje, a kad ju je trebalo braniti, uspješno su dokazivali i vojne sposobnosti. Prigodom upada ugarskog kralja Stjepana II. u Ostmark, Liutpold III. Sveti nije to ostavio nekažnjeno pa je 1118. spalio ugarski Eisenstadt. 205 Sukob je izbio i 1145. godine, u vrijeme Heinricha II. Jasomirgotta, zbog indirektnog uplitanja u ugarske prilike, a sjećanje na tada pretrpljeni strašni poraz peklo je Otta, biskupa freisinškog, još dvanaest godina kasnije.206 Takvih ratnih intervala susjedâ koje je razdvajala Leitha bilo je još. Međutim, već je Liutpoldov najstariji sin Adalbert svojom ženidbom s Hedvigom, kćerju Bele II., otvorio mnogostruke rodbinske veze vladara i plemstva dviju susjednih zemalja.207 Markgrof Heinrich II. Jasomirgott i njegov brat Otto pridružili su se 1147. godine njemačkoj vojsci kao dijelu Drugoga križarskog pohoda. Oni su kroz Ugarsku, te preko Srbije, Bugarske i Konstantinopola, stupili na anadolsko tlo. Tamo je Otto jedva izbjegao smrt kod Laodiceje. Neuspjeh je pratio i Heinricha, kao i cijeli pohod, pa su se pred jesen 1148. iz Palestine morskim putem vratili do Konstantinopola. Tamo je Heinrich II. neuspjeh u ratu nadoknadio promišljenom ženidbenom vezom s carskom kućom Komnena.208 Nedugo zatim, Heinrich Jasomirgott svojim je mudrim potezima i

202

SMICIKLAS, Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae II., Zagreb, 1904., 288., 289.

203

FICHTENAU, 1962., 7.-10. JURITSCH, 1894., 116.-120. 205 JURITSCH, 1894., 131. Proglašn je svetim 1485. god. Vidi: FICHTINGER, 1995., 250., 251. 204

206

JURITSCH, 1894., 179., 180. Otto Freisinški poznati je njemački Ijetopisac iz 12. st., sin Liutpolda a brat Heinricha Iz njegovih riječi više je nego raspoznatljiva različitost stupnja kulturnog razvoja Austrije i Ugarske u to vrijeme. Vidi: SZUCZ, J., 1975., 7. 207

JURITSCH, 1894., 145.; HOMAN, 1940., 382.

208

JURITSCH, 1894., 185.-187. Carevna Helena bila je sinovica cara Manuela Komnena.


dalekovidnom politikom 1156. godine stekao za Austriju rang vojvodstva i time izdvajanje iz Bavarske. Zaseban status utemeljen je bio na carskoj povelji znanoj pod imenom „Privilegium minus“.209 Njegov sin, vojvoda Leopold V. otišao je na hodočašće u Svetu Zemlju početkom 1182., a put ga je vodio preko Ugarske i Bizanta. Vratio se oko Božiću preko Apulije noseći sa sobom relikvije Sv. Križa.210 Kad je na proljeće 1189. car Friedrich I. Crvenobradi, krenuvši iz Regensburga u Treći križarski pohod, prolazio kroz Austriju, Leopold mu se nije mogao pridružiti, jer mu je na granici prijetio ugarski kralj Bela III. Međutim, u carevoj skupini bio je meranski vojvoda Berchtold IV. od Andechsa - budući tast Belina sina Andrije.211 Ipak, kad se stanje popravilo, Leopold se 15. kolovoza 1190. uputio prema Veneciji, odakle se naumio uputiti prema Svetoj Zemlji. Međutim, zimske oluje prisilile su ga da u Zadru pričeka proljeće, pa je tek u travnju 1191. prispio o tabor pred Akonom.212 Nakon sudjelovanja u oslobađanju grada, Leopold se sukobio s engleskim kraljem Richardom I. Lavijeg Srca iz roda Plantagenet, pa se, stvarno, ili zbog razloga koji navodim uvrijeđen njegovim bezobzirnim ponašanjem, u prosincu iste godine vratio kući. 213 Tamo je, nepunu godinu dana kasnije, uhvatio kralja Richarda, koji je bio na proputovanju u domovinu, te ga je zatvorio, što je zabilježio kroničar riječima: „... 1194. Rychardus rex Anglorum a Luipoldo duce Austrie capitur,…“ 214 Nakon dogovora s carem Heinrichom VI., iznuđena je otkupnina od 150.000 maraka, a nato je vojvodu stiglo papino prokletstvo. Car je, naime, bio ozlojeđen na Richarda, zbog njegova uplitanja u nasljednu krizu u normanskom južnoitalskom kraljevstvu, nastalu smrću Guillaumea II., čija je žena bila Richardova sestra (vidi rodoslovne tablice 15. i 18.). Iste godine nakon Božića na jednom turniru doživio je vojvoda nesreću te je umro.215 Naslijedio ga je stariji sin, vojvoda Friedrich I., koji je, potaknut težnjom za iskupljenjem postupka svog oca, stavio na se križ te se na proljeće 1197. pridružio, zajedno s bratićem, pohodu cara Heinricha VI. Došavši u Apuliju, ukrcao se na brod, te se krajem rujna, nakon nekoliko tjedana plovidbe, iskrcao u Akonu. Sudjelujući u nekoliko bitaka, iznenada je obolio i umro

209

JURITSCH, 1894., 212.-216.; Deutsche Geschichte, Band 3, Die staufische Zeit 11521254, herausgegeben von Heinrich Pleticha, Gütersloh, 1982., 32., 37., 357. 210 JURITSCH, 1894., 294. 211

MGH, nova series, Tomvs V, Berlin, 1928., 44., 45., 55.

212

Monumenta Germaniae Historica, Tomus IX., Hannover, 1851., 594. - ... 1191. Luipoldus dux Austrie et frater eius Heinricus Jerusalem proficiscuntur....

213

JURITSCH, 1894., 311., 313.-316.; ORTHBANDT, 1977., 204.-210. Richard je navodno bacio austrijsku zastavu na zemlju i gazio je nogama.

214

MGH IX, 1851., 594.

215

JURITSCH, 1894., 324.-337., 343.; Deutsche Geschichte, Band 3, Die staufische Zeit 1152-1254, herausgegeben von Heinrich Pleticha, Gütersloh, 1982., 259., 260.


u travnju 1198., a mrtvo tijelo vratio je u domovinu passauski biskup Wolfger. Već prije njega umro je, također pod interdiktom, car Heinrich VI.216 U tim okolnostima naslijedio je Friedrichov brat Leopold vojvodsku titulu. Vojvoda Leopold VI. Slavni bio je sin Leopolda V. i Helene, kćeri ugarskog kralja Gejze II. Njegova baka s očeve strane bila je bizantska kraljevna Teodora Komnena sinovica cara Manuela, a s majčine strane to je bila kijevska kneginja Eufrozina (vidi rodoslovnu tablicu 11.).217 Tih godina umro je i ugarski kralj Bela III., njegov ujak pa budući da je došlo do sukoba oko prijestolja između Belinih sinova Emerika i Andrije, Leopold se rođački, htio-ne htio, morao uplesti u zbivanja. Izabrao je Andrijinu stranu pa je stoga i dio Austrije oko ugarske granice pretrpio ratna pustošenja.218 Leopold VI. vjenčao se 1203. s Teodorom, unukom bizantskog care Izaka II. Angela, te je time utvrdio veze s Bizantom.219 Dobre veze s Ugarskom proistekle nakon pomirbe, potvrđuju se u darovnici kralja Emerika, te navodom da je Leopoldov otac bio zet ugarskome kralju Gejzi II. Međutim, nagla Emerikova smrt, te zaplet oko nasljeđivanja prijestolja, umalo je dovela do rata između Leopolda i Andrije, ali sve se smirilo smrću malog Ladislava, Emerikova sina. 220 Zahvaljujući sređenom stanju u njegovim austrijskim i štajerskim zemljama Leopold je odlučio krenuti na križarski pohod. Krajem 1207. godine poslao je Nicolausa, priora kartuzije Seis, u Rim, da ishodi od pape Inocenta III. zaštitu svojih posjeda od susjeda. To mu je to papa potvrdio, pa je oko Uskrsa Leopold, zajedno s mnogim plemenitašima uzeo znak križa. Ostvarenju zavjeta ispriječilo se protivljenje biskupa Mangolda iz Passaua, a još više ubojstvo njemačkog kralja Phillipa 21. lipnja 1208.221 Tek nakon četiri godine, budući da od susjednih vladara nije prijetila nikakva opasnost za njegove zemlje, Leopold je mogao 1212. prionuti izradi plana za križarski pohod na albigenze i njihova vođu Raimonda VI., grofa od Toulousea. Osim njega pripremali su se i križari iz Frizije, Lombardije i njih nekoliko iz Hrvatske. U kolovozu se ( uputio neutvrđenim pravcem u južnu Francusku, ali uskoro se pokazalo da je to bio uzaludan napor, jer se Raimond izmirio s papom. Leopold je tada brzo promijenio cilj pohoda pa je nastavio prema Pirinejskom poluotoku, gdje su se odigravali ključni sukobi s Maurima.222 U savezništvu s kraljem Pedrom II. Aragonskim prodro je do Calatrave, ali bez nekog većeg uspjeha. Nakon povratka zbog razočaranosti iscrpljenosti mnogi su digli glas protiv križarskih pohoda.223 Međutim, duhovi su se

216 217

218

JURITSCH, 1894., 353.-356. JURITSCH, 1894., 187., Genealogische Tabelle; HOMAN, 1943., 26., 27. JURITSCH, 1894., 360.; HOMAN, 1943., 5.

219

JURITSCH, 1894., 375. JURITSCH, 1894., 380. 221 JURITSCH, 1894., 391., 392. Phillip nije bio okrunjen za cara. 220

222

MGH IX, 1851, 592. - ... 1213. Liupoldus II. dux Austrie et Styrie, cum magno exercit ad terram sancti Iacobi ad bellandum paganos transierat....; FICHTENAU, 1962., 15. 223

JURITSCH, 1894., 419.-421.


smirili, a nakon sto je novi papa Inocent III. proglasio za svoj glavni cilj oslobođenje Svetog Groba, već oko Božiću 1213. Leopold je s krugom svojih pristalica čvrsto odlučio ostvariti zavjet. Četiri su godine, međutim, prošle dok nisu iznova sazrele sve prilike da se obećanje ispuni. 224 Rimski biskup znao je da mu austrijski vojvoda u svemu ide na ruku, pa ga oslovljavao kao „vrlo ljubljenog sina Leopolda“, želeći mu

„da svojim nasljednicima preda milošću Božjom ne samo zemaljski posjed, nego i način

promišljanja“.225 Leopoldu nije odgovaralo otezanje novog cara Friedricha II., pa je, nepokoleban u odluci, tijekom zime nastavio organizirati pohod.226 Time je nastavljao križarsku tradiciju svojih predaka. 3.3. Utjecaj viteštva i monaških redova na zbivanja u Austriji i Ugarskoj Zamjetno je da je broj clunyjevskih benediktinskih samostana, a kasnije još više cistercitskih samostana, izravno povezan s brojem sudionika križarskih pohoda, te ustrajnošću zanosa plemstva i naroda u težnji za odlaskom u Svetu Zemlju.227 Iz tih žarišta novog, reformističkog duha širile su se sve one ideje koje su pape iznosile u svezi sa Svetom Zemljom. Može se kazati da je krajem 11. st. u austrijskim zemljama došlo do prave samostanske kolonizacije. Plemstvo se upravo natjecalo u nadarbinama prema monaškim zajednicama, a prednjačili su sami Babenbergovci i Sponheimovci. Osim vjerske i duhovne koristi, ti samostani bli su i nedvojbena gospodarska središta, koja su pospješivala boljitak zemlje. Podizani su, a kasnije često nadarivani, augustinski, pa benediktinski samostani Melk 1011., St. Florian 1071., Seckau 1142., benediktinski Göttweig 1072., Admont 1073., Klosterneuburg 1108., te cistercitski Heiligenkreuz 1133., Zwettl 1137., Viktring 1142., Lilienfeld 1202., i drugi.228 Ne smije se staviti u drugi plan i stanovita politička uloga tih samostana, što možemo potkrijepiti primjerom St ič n e 1 1 3 6 ., t e Ko s ta n j e vi c e 1 234. 2 2 9 Ne dvoj be no j e pa k da je Ott o , f r ei s i nš k i biskup, sin Liutpolda III., a prastric Leopoldov, svojim oduševljenim pristajanjem uz Bernarda od Clairvauxa utro put za kasnije djelovanje Babenbergovaca. Vrlo slilan životopis imao je i njegov nešto stariji redovnički subrat Heinrich, sin koruških vojvoda Sponheimovaca. 230 Zbog kasnijeg doseljenja pokrštavanje Mađara odvijalo se paralelno s razvojem reformnog crkvenog pokreta. Svoje zapadno kršćanstvo Mađari

224

JURITSCH, 1894., 426. JURITSCH, 1894., 435. 226 JURITSCH, 1894., 441. 227 Deutsche Geschichte, Band 3, Die staufische Zeit 1152-1254, herausgegeben von Heinrich Pleticha, Gütersloh, 1982., 355., 356. 225

228

JURITSCH, 1894., 34., 88., 89., 149., 156., 166., 372.

229

KOS, Milko, Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1955., 259., 268., 269 JURITSCH, 1894., 143.-145.; FICHTENAU, 1962., 12.

230


nisu primili od susjeda - Nijemaca i Čeha, ili Talijana - nego od pripadnika clunyjevskih benediktinaca.231 Oni su svog zaštitnika našli u kralju Stjepanu I. (kasnijem svecu), a on im je revno podizao samostane. Njegov primjer slijedili su i drugi velikaši, i kasniji vladari. Benediktincima je predana Pannonhalma 1002., Bakonybel 1009., Pecsvarad 1037., Tihany 1055. i ostali, a cisterciti su naški svoje zagovornike stotinjak godina kasnije. Njihov prvi samostan Cikador, utemeljen 1142. godine, bio je područna zajednica samostana Heiligenkreuz, koji je sam pripadao morimondskom cistercitskom ogranku.232 Nakon višedesetljetne stanke, uzrokovane spomenutim zahlađenjem odnosa između Babenbergovaca i Arpadovića, samo pod kraljevskim patronatom podignuto je redom pet samostana. Egres 1179. bio je ogranak Pontignyja, Zirc 1182. Clairvauxa, a Pills i Szentgotthard 1184. osnovali su cisterciti iz Citeauxa. Paszto je preuzet 1191. od benediktinaca. Znakovito je da kraljeva žena Anna od Châtillona potjecala iz kraja gdje je bio samostan Pontigny. 233 Osim toga, idućih četrdesetak godina opati su bili listom francuskog podrijetla. Kralj Bela III., kao začetnik ugarskoga križarstva, svim svojim je postupcima, počevši od prijepora oko nasljeđivanja prijestolja, stjecao potporu papâ. Međutim, duhovni zanos i oduševljenje Mađara za križarsku ideju narastao je na legendi, a ne na činjenici ili nadahnutom propovjedniku. Arpadovići su, naime, širili vjerovanje da slijede primjer sv. Ladislava, tobožnjeg vođe Prvoga križarskog pohoda.234 Cisterciti su u Ugarskoj odigrali i važnu ulogu u oblikovanju društvenog sustava, potičući kult predaka vladarskih i plemićkih patronatskih obitelji.235 Druga pokretačka sila križarskih pohoda proizlazila je iz uspostavljenog lensko-vazalskog sustava toga doba. U njemačkom carstvu takva piramidalna struktura uspostavljena je već u 11. st., međutim pojam »viteza« počinje se više susretati tek krajem 12. st.236 Od tog doba viteštvo se zatvara i počinje živjeti po svojim kodeksima vrlina i časti. Glavni razlog postojanja idealizirano je sažet u izreci Beniza od Sutrija (oko 1100.) „što treba drugo o vitezima reći, nego da se moraju

231

KOSZTA, 1998, 65. KOSZTA, 1998, 65. 233 HOMAN, 1940., 192., 193., 196., 288., 405., 406.; KOSZTA, 1998, 67. 232

234

HOMAN, 1940., 430., 437. Ladislav je umro 1095., a kronika navodi 1098. Vidi o tome: Chronicon pictum - Képes kronika, Budapest, 1964., 145. Cumque celebrasset Pasca, Domini in Bodrog, ecce nuncii de Francia et de Ispania, de Anglia et Britania ad eum venerunt, et precipue de Wyllermo fratre regis Francorum, et ei omnipotentis Die iniuriam se ulcisci manifestaverunt, et sanctam civitatem et sanctissimum sepulchrum de manu Sarracenorum liberare pensaverunt. Unde gloriosum regem, rogaverunt, ut eis rector et gubernator in exercitu Iesu Christi existeret. (...) Takoder: ROKAY, 1997., 242., 245.

235

KOSZTA, 1998., 70.

236

Deutsche Geschichte, Band 3, Die staufische Zeit 1152-1254, herausgegeben von Heinrich Pleticha, Gütersloh, 1982., 88., 89.; ERKENS, 1994., 630., 638., 647.


43

boriti u vjernoj službi svom gospodaru, a prije svega vladaru Carstva". Druga zadaća bila je služenje Crkvi i kršćanstvu, a izrekao ju je John od Salisburyja: „ Čemu služi viteštvo? Štititi Crkvu, suzbijati nevjernike, poštovati svećenstvo, ispravljati nepravde počinjene siromasima, donositi mir zemlji, a ako zatreba, prolijevati svoju krv, te dati i život za svoju braću“.237 Slavnim podvizima i svakojakim junaštvima u ratu, što za vladara, a što za Crkvu, dodavao se treći ideal - služba plemenitoj gospi. Vitez bi odabranoj dami otvoreno iskazivao svoje štovanje, a ona bi to blagonaklono primila k znanju, i tu je bio kraj. Međutim, služba vladaru i Crkvi bila je opća značajka svih vitezova, a »Minne« se uobičajio u krugovima koji su imali vremena, a i dvorske prefinjenosti, da sebi to priušte.238 Viteštvo je također doneseno u Ugarsku iz inozemstva. Donijeli su ga pripadnici stranog donacionog plemstva koje se počelo naseljavati u vrijeme kraljeva Gejze I. i Stjepana Svetoga. Ti stranciratnici spominju se pod pojmom „milites“, a podrijetlom su bili ponajviše susjedi - Nijemci, a manjim dijelom i Talijani. Nj i ho vo m po mo ć u s u z b i j e n a j e i s k l j u č i v a mo ć s t a r i h r o d o v a , a kvalitativno je popravljena i jakost vojske.239 Od tog doba počinju se isticati obitelji Gut-Keled, Heder, HontPazmany i Jak (potomci Nijemca Wezellina od Wasserburga preuzimaju ime Jak) te Potho. 240 Već u vrijeme Ladislava raste polagano utjecaj Francuza i Talijana, a s Gejzom II. to je poprimilo oblik državne politike.241 Bela III., konačno raskrstivši s Istokom, to je još više poticao, međutim, brojčano najjači ipak je bio val doseljavanja nižih slojeva stanovništva iz Porajnja, Flandrije, te Saske na područje Erdelja. Oni su se u ispravama vodili pod imenima „Teutonici, Alemanni“, ako su bili iz južnih njemačkih krajeva, ili „Saxones“, ako im je postojbina bila na njemačkom sjeveru.242 Najsvježiji val bio je potaknut ženidbenim vezama Andrije II. s hercezima Meranskim, a unatoč pobuni i ubojstvu kraljice Gertrude, njihov utjecaj ostao je tijekom Andrijine vladavine na visokoj razini. 243 Ne smije se zanemariti ni utjecaj frankofonih doseljenika. Oni su se ponajviše smjestili po gradovima - pa ih tako nalazimo od Ostrogona do Stolnog Biograda. Većim dijelom potekli su iz današnje sjeveroistočne Francuske, porječja Meuse i Moselle.244 O ukorijenjenosti trećeg ideala viteštva - služenja

237

PLETICHA, 1982., 92.

238

PLETICHA, 1982., 97.

239

HOMAN, 1940., 217., 229.; SCHUNEMANN, Konrad, Die Deutschen in Ungarn bis zum 12. Jahrhundert, Ungarische Bibliothek Für das Ungarische Institut an der Universität Berlin - Erste Reihe, 8., Berlin/Leipzig, 1923., 56.

240

HOMAN, 1940., 233., 283.; SCHUNEMANN, 1923., 41., 82.

241

HOMAN, 1940., 386., SCHUNEMANN, 1923., 94., 122., 123. HOMAN, 1940., 415., 417.

242

243

SCHUNEMANN, 1923., 128.; HOMAN, 1943., 72., 73. AMMAN, Hektor, Die franzosische Südostwanderung im Rahmen der mittelalterlichen franzosischen Wanderungen, Südostforschungen, Band XIV, München, 1955., 406.-411. Vidi također: SZUCZ, 1975., 7., 11. 244


44

dami - u Ugarskoj, svjedoči nam Toma (mrzovoljno) objašnjavajući to riječima: „... I zbilja ugarska zemlja, bogata svim dobrima i plodna, pružala je zbog blagostanja svojim sinovima povod da se naslađuju neumjerenim razbludama. Što je, naime, bila težnja mladenačke dobi, ako ne gladiti kosu, čistiti kožu, muško držanje u žensku gizdavost preobraziti? Čitav se je dan trošio u biranim gozbama iii mekoputnim igrama. Noćne je sne jedva treći sat dana dokončavao. Sve, dakle, dane svoga života u ugodnim šumama i ubavim livadama sa ženama provodeći, nisu mogli razmišljati o tutnjavi ratova, …“245

245

TOMA, 1977., 124. Samo još nedostaje spomen trubadura, da dobijemo potpunu sliku. što se njih tiče, znamo da je jedan oko 1198. godine bio u Ugarskoj na dvoru kralja Emerika, prigodom kraljeva vjenčanja s aragonskom kraljevnom. Bio je to Peire Vidal (1150.-1210.). Vidi: MRKONJIC TOMASOVIC, 1998., 48.


45

4 . Ugarska i austrijska vojska Petoga križarskoga pohoda do izlaska iz Jadrana Cjelokupan srednjovjekovni vojni sustav, gledano na strategijskoj kao i na taktičkoj razini, počivao je na teško oklopljenom konjaniku. Onodobni teoretičari govorili su da 100 takvih konjanika vrijedi kao 1000 pješaka, a utemeljenost to tvrdnje nije bila samo u boljem naoružanju, nego i u zavidnoj uvježbanosti, koju su konjanici, isključivo pripadnici viteškog sloja, sticali od rane mladosti.246 Austrijska i ugarska ratna sila imala je različit put u dostizanju ovog općeuropskog vojnog standarda, jer je u Nijemaca temelj snage bio oklopljeni pješak, a Ugrin je izvorno bio laki konjanik. Transformacija je slijedila kao logična posljedica društvenog razvoja u obje zemlje, Što je već opisano. Kraljevska ugarska vojska sastojala se od kraljeve tjelesne straže i 72 županijska odreda, koji su se znatnim djelom popunjavali iz reda jobagionum castri.247 Austrijska vojska popunjavala se prema klasičnom vazalskom sustavu, koji u to doba još nije pokazivao kasnije pukotine. Mnogi primjeri govore da je stega u bojnom poretku bila kontradikcija samom viteškom duhu, jer se njemu svojstvena taktika sastojala u individualnom udaru oklopljenog konjanika praćenog njegovim pješacima, ali ne smije se uzeti da je to bila početna slika bojnog polja, nego samo scena proizišla poslije frontalnog udara oklopljenih konjanika.248

4.1. Stanje u Europi prije pokretanja Petoga križarskoga pohoda Početkom 13. st. tri su težišne zadaće rimske kurije prema Europi, a posebno prema Rimsko-Njemačkom Carstvu: stjecanje isključivog prava na investituru, suzbijanje heretika i pokretanje križarskoga pohoda. Inocent III. (pravim imenom Lotario, grof od Segnija) zasjeo je s 27 godina na papinsku stolicu nakon smrti

246

DELBRUCK, 1907., 275.; ERKENS, 1994., 638.; BARTLETT, 1996., 91.107. GYORFFY, Gyorgy, Einwohnerzahl and Bevolkerungsdichte in Ungarn bis zum Anfang des XIV. Jahrhunderts, Studia historica Academiae scientiarum Hungaricae 42., Budapest, 1960., 13. 247

248

DELBRUCK, 1907., 287.


Celestina III. 249 S golemom energijom sredio je stranačku anarhiju u Rimu, a onda je krenuo u uspostavu papinskog , svjetovnog prvenstva. S nesmanjenim entuzijazmom pokrenuo je 1200. godine Četvrti križarski pohod. Međutim, njega su kao idejnog vođu prevarili Mlečani, koji su tu križarsku vojsku pretvorili u mletački ekspedicijski korpus.250 Jednakom energijom nastupio je Inocent III. i prema albigenzima u južnoj Francuskoj, koji su u rujnu 1213. godine kod Mureta pretrpjeli krvav poraz.251 Nakon toga okrenuo se ponovo prema Svetoj Zemlji. Papa je poslao sultanu Mâliku al-'Adilu pomirljivo pismo, pokušavajući ga uvjeriti da mu mirno prepusti Palestinu, a sve radi izbjegavanja rata i nepotrebnog prolijevanja krvi. 252 Želja mu je ostala neuslišana, a budući da su mu i prijestolonasljedna zbivanja u Carstvu išla na ruku, otvorio je u studenome 1215. opći koncil na kojemu je sudjelovalo oko 70 patrijarhâ, medu njima i konstantinopolski i jeruzalemski. Nadalje, tamo je došlo i više od 400 biskupa, 800 opata i mnoštvo plemenitaša od Škotske do Jeruzalema. Zasigurno se zna da su od hrvatskih prelata bili nazočni splitski i zadarski nadbiskup. Među mnogim važnim odlukama bile su bule Quia major, te proglas Ad liberandam. Temeljne zamisli bile su proglašenje četverogodišnjeg međukršćanskog mira i trogodišnja obveza skupljanja dvadesetine u svrhu pokrivanja novčanih troškova križarskog pohoda, a k tomu je papa obećao pridonijeti vlastitih 30.000 maraka. Naposljetku, kao rok polaska (Petoga) križarskog pohoda određen je lipanj 1217. godine, a kao luke isplovljenja propisani su sicilski grad Messina i apulski Brindisi.253 Kao potkrepu sigurnog uspjeha, papa se pozivao na Otkrivenje sv. Ivana Evanđelista, u kojem stoji da je pri kraju 666 godina koje je Bog dao Zvijeri (u ovom smislu: Muhamedu) da vlada Svijetom.254 Papa Inocent III., međutim, nije doživio ostvarenje svojih križarskih zamisli, jer ga je u Perugiji iznenadila smrt u srpnju 1216. godine.255 Novi papa Honorije III. (pravim imenom Cencio Savelli)256 nije uspio provesti velebno zamišljeni Inocentov plan. Premda su se posljednjih mjeseci 1216. godine Europom širili sve jači pozivi Rima da se pokrene obećani križarski pohod,

249

FICHTINGER, 1995., 175. Vidi o tome više u poglavlju 2.3. 251 KUGLER, Bernhard, Geschichte der Kreuzzüge, zweite Auflage, Berlin, 1891., 310. 252 HEHL, 1994., 304., 305. - Daniele propheta testante, dicimus quod est Deus in coelo, qui revelat mysteria, mutat tempora et transfert regna, (...). Hoc autem evidenter ostendit quando Ierusalem et fines ipsius in manus fratris tui tradi permisit, non tam propter eius virtutem quam propter offensam populi christiani Deum ipsum ad iracundam provocantis. 250

253

THOMAS, 1894., 88.; JEDIN, 1980., 55.-58.; ŠANJEK, 1991., 207.; HALSALL, Paul, www.fordham.edu/halsall.html, Medieval Sourcebook, 1996., 1.; TYERMAN, 1998., 35. 254

Vidi: Jeruzalemska Biblija, 1996., 1771., Otkrivenje 13.

255

KUGLER, 1891., 309.- 311.; JURITSCH, 1894., 437., 438.

256

FICHTINGER, 1995., 169.


47

car Friedrich II. držao je važnijim rješavanje unutarnjih njemačkih prilika, engleski kralj John Bez Zemlje umro je, a francuski velikaši odbijali su suradnju s njemačkim križarima. Ipak, i bez okrunjenih glava pripreme za Peti križarski pohod već su se naveliko odvijale - jedna je frizijska flota već od kraja 1216. bila u talijanskim vodama, a velikaši Holandije, Porajnja, Zapadne Falačke, doline Mosela, Magdeburga, Schwerina, Quedlinburga i Švapske naveliko su se pripremali. Ni duhovni pastiri, npr.: biskupi Utrechta, Münstera, Bamberga, Eichstadta i Passaua, nisu zaostajali. Međutim, kao i u vrijeme Prvoga i Drugoga križarskog pohoda, iskrsnuo je problem nedostatka općeprihvaćenog vođe - osobe koja bi ujedinila rasute snage, jer pojedini njemački velikaši nisu prihvaćali ugarskoga kralja.257

4.2. Križari kralja Andrije II. „... Andreas dei gracia Hungarie, Dalmacie, Croacie, Rame, Servie, Gallicie, Lodomerieque rex in perpetuum. (...) quod cum essemus in exequendo itinere assumpte crucis, iniuriam crucifixi ulcisci volentes ad sanctam terram profisciscendo,…“ 258

Proračunatoj 259 odluci kralja Andrije da krene u Peti križarski pohod predigra je bilo prikupljanje novčanih sredstava kojima bi se pokrili troškovi sudionika. Svoju otprije poznatu sklonost templarima potvrdio je opet, prepuštajući im organizacijske i novčarske poslove.260 Međutim, prazna kraljevska blagajna navela je kralja na sasvim neuobičajene poteze. On je prvi ugarski kralj, koji je bio prisiljen ubirati ratni porez, a za to se može naći potvrda u jednoj njegovoj povelji, gdje se susreće izraz „exactio“.261Manipuliralo se i novcem. Postupak je bio jednostavan, prisilno bi povlačio vrijedan novac iz optjecaja, a vraćao bi lošiji. Međutim, on nije stao samo na tome, nego je, budući da je bio u stalnoj novčanoj oskudici, proveo namjerno krivotvorenje tuđe monete. „Žrtva" su bili svuda cijenjeni frizaški denari, koji su kolali jugoistokom Carstva i zemljama njegova tasta Berchtolda IV. i šurjaka Otta VII.; krivotvorio ih je oblikom vrlo uspješno, ali na količini srebra varao je za 50 i više postotaka.262 Već uvelike iscrpljene kraljevske prihode organiziranjem pohoda toliko je opteretio da je nakon povratka mogao samo konstatirati opći slom. Svi koraci poduzeti da namakne novac nisu bili dovoljni pa je nastavio sa daljim kratkovidnim i lakomislenim postupcima. Andrija II. odlučio je zbog nedostatka lađa žrtvovati Zadar, pa je u svoje ime poslao templarskog

257

KUGLER, 1891., 312.

258

TKALČIĆ, Ivan Krstitelj, Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae metropolis regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, vol. I., Zagreb, 1889., 4., 5. 259

Uočljivo je da Andrija na križarski pohod polazi tek kad su se razvile borbe za prtjestolje u Latinskome Carstvu. Vidi o tome u poglavlju 3.1.

260

DOBRONIC, 1984., 35. HOMAN, 1940., 64.

261 262

HOMAN, 1940., 65.


magistra u Veneciju. Tamo je, u rano proljeće 1217. sklopljen ugovor prema kojem je kralj predao grad duždu Pietru Zianiju, obećavši da mu neće praviti neprilika oko vladanja nad gradom, a pored toga ostavio je u zalog osamdesetinu svote za najamninu.263 Zauzvrat su se Mlečani obvezali pripremiti 10 brodova, od kojih su oni s nosivošću od 500 milijara imali posadu od 50 mornara, uz uvjet da nijedan nije smio imati nosivost manju od 300 milijara. Za svaki veći brod najamnina je bila 550 maraka srebrnih mletačkih groša, a prvi obrok trebalo je uplatiti do Duhova, drugi do kraja svibnja, a treći, osam dana pred isplovljenje brodovlja iz Rialta. Prema dogovoru, brodovlje je trebalo biti u Splitu 25. srpnja, gdje je na križare moralo čekati do mjesec dana. 264 Glede roka i polaznog odredišta, ugovor o najmu brodova sklopljen je i s Ankonom, Zadrom i drugim jadranskim gradovima.265 Zanimljiv podatak o nosivosti mletačkih brodova treba dodatno objasniti da bi se ste kla pra va pre dodž ba o nji hovoj veli čini. Ve lići na mil ij ar, o dn os no »mi l ia ri u m« predstavlja težinu od tisuću velikih libara. 266 Budući da jedna mletačka libbra grossa ima 476,65 grama, jednostavnom računicom došli smo do podatka da su veći brodovi imali nosivost otprilike 238 tona, a manji minimalno 143 tone. Iako iz ugovora nije vidljivo o kojim je vrstama lađa riječ, možemo sa sigurnošću uzeti podatke iz Villehardouinove i Canalove kronike - ponajviše zbog dva razloga: prvo, isti je brodski prijevoznik, i drugo, vremenski razmak između Četvrtog i Petog pohoda bio je neznatan, da bi utjecao na promjenu vrste brodova. Dakle, u toj kronici spominju se nave, galije, uissiers i palandre.267 Nava tog vremena bila je trgovački jedrenjak zdepastog oblika - bila je duga do 36 m, a široka 12 m; galija tipa sensila bila je duga oko 40 m, a široka do 5 m. Spomenuti uissier bila je zapravo nešto manja nava specijalizirana za prijevoz konja, i za razliku od putničke nave imala je posebnu rampu za lakši ukrcaj do pedeset konja. Palandra je bila manji trgovački brod.268

263

DANDOLO, 1938.-1958., 286., 287.; ROHRICHT, Reinhold, Studien zur Geschichte des Fünften Kreuzzuges, Innsbruck, 1891., 23., 24.

264

LJUBIC, Sime, Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike I, Zagreb, 1868., 29., 30. - Vidi prilog!; ROHRICHT, 1891., 24.; HORVAT, Rudolf, Križarska vojna kralja Andrije II., Vienac XXVIII., Zagreb 1896., 617., 618., 635., 636.; KLAIC, Vjekoslav, Povijest Hrvata I, Zagreb, 1972., 226. 265

TOMA, 1977., 81.

266

CANGE, Carolus du Fresne du, Glossarium mediae et infimae latinitatis, Tom. V., Niort, 1885., 388. - mille pondo librarum.; HERKOV, Zlatko, Mjere Hrvatskog primorja s osobitim osvrtom na solne mjere i solnu trgovinu, Rijeka, 1971., 78., 84. 267 268

Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 80., 81., 86., 87., 166., 167.

Radi približavanja proporcija tadašnjih brodova uzmimo za komparaciju uobičajeni jadranski brod tipa trabakul. Njegova nosivost se proteže od 60 do 200 t, dužina mu je 30 m, a gazi do 2 m. Vidi Pomorska enciklopedija 1./8., Zagreb, 1972./1989.


Boraveći neko vrijeme u Veszpremu, nakon što je povjerio upravljanje državom,te čuvanje sinova Bele, Kolomana i Andrije, templarskom magistru Ponciju od Crucea i ostrogonskom nadbiskupu Ivanu, kralj je krajem srpnja pokrenuo križarski pohod. Cijela vojska bila je početno podijeljena u tri skupine. Prva je krenula sporo pokretna logistika, tj. sva potrebna vojna oprema za vođenje dužeg ratovanja na udaljenom bojištu. Bila je natovarena na kola koja su vukli volovi, a kretala se najkraćim mogućim putem pored Blatnog jezera, prema Zagrebu, Bihaću, otuda u Knin i konačno u Split. Osim opreme, prevozila se i hrana koja se ostavljala na pojedinim, već dogovorenim odmorištima, preko kojih su trebale ići druge dvije kolone vojske. Ovdje dolazimo na temu najvećeg problema srednjovjekovnog umijeća ratovanja - dugotrajnog pohoda i s tim povezane opskrbe. U ovom slučaju nadovezivala se kao otegotna okolnost i nazočnost velikog broja hodočasnika, pa se i za njihovu prehranu također trebalo pobrinuti. Iz proračuna se zna da je za tromjesečni pohod stotine vojnika trebalo osigurati 40 volovskih zaprega.269 Koliko je križarima kralja Andrije sveukupno trebalo pari volova, odnosno kola, pokušat ćemo argumentirati kasnije, uzevši oslonac na procijenjenom sveukupnom broju vojnika i hodočasnika, te angažiranim ratnim strojevima. Dakle, kralj se na čelu druge skupine, uputio prema Tihanyu i tamošnjem benediktinskom samostanu, a otuda je nastavio prema Pečuhu. 270 U njegovoj pratnji nalazili su se kaločki nadbiskup Berchtold Meranski, gyorski biskup Petar, egerski biskup Toma, templarski magistar Poncije od Crucea, Urija, opat u Pannonhalmi, dvorski magistar Demetrije od Aba, konjušnik Ladislav te rizničar Dionizije. Od sjajnih vitezova to su bili šopronjski župan Nikola, i požunski Smaragd, Gyula, brat palatina Mosesa, Rathold i Sebös, sinovi grofa Tome te Sikst od Lipotha i na kraju, dio vojske iz središnje Ugarske.271 Treća skupina dolazila je iz Sedmogradske. Nju su činili Sasi, a možda je medu njima bilo i Seklera. Oni su se, prešavši Dunav kod Kalocse, susreli s kraljem te su nastavili dalje bržim tempom istim putem kao i logistika vojničkom cestom kroz Hrvatsku. 272 O kakvim je ovdje „Sasima“riječ? Nepunih Šest godina ranije, na sugestiju velikog magistra Njemačkog reda, Hermanna od Salze, kralj Andrija dao je Redu na upravljanje

269

ANGERMANN, Heinrich, Ausweitung des Kampfgeschehens and psychologische Kriegführung im früheren Mittelalter, Inaugural - Dissertation zur Erlangung der Doktorwürde der Philosophischen Fakultät der Julius-Maximilians-Universität zu Würzburg, Würzburg, 1971., 13. 270

ŠIŠIĆ Ferdo, Itinerari vladaoca hrvatskih i ugarsko-hrvatskih od najstarijih vremena do Bele IV., Vjestnik kraljevskog hrvatskoslavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkive V., Zagreb, 1903., 48.

271

ROH RICHT, 1891., 24.

272

TOMA, 1977., 81. Toma izričito navodi da je prvo došla oprema i hrana, Sasi, pa tek onda kralj s Ugrima.


tzv. Burzenland u Sedmogradskoj, odnosno Erdelju. Tamo je Red odmah podigao utvrde Marienburg i Kreuzburg te počeo kolonizaciju njemačkih seljaka s područja Mosela, Franačke i Švapske.273 Andrijin poziv na križarski pohod naišao je među njima na oduševljen odziv, što nije iznenađujuće s obzirom na vjersku potku Reda. Dakle, vidljivo je da Toma rabi izraz »Sas« u smislu Nijemac. Vojnička cesta „via exercitualis“ ili, kako su je katkad zvali „via Colomani regis“, u Hrvatskoj je išla od Koprivnice, preko Križevaca i Zagreba na Topusko. 274 Ona je na dravskom gazu kod Koprivnice imala spoj s mrežom cesta unutar Ugarske. Prateći kraljevo kretanje, vidimo da se kretao naslijeđenim antičkim prometnicama, pa ako znamo da je bio u Pečuhu, nameće se zaključak da je u Hrvatsku stupio kod Vaške, odnosno Virovitice. Kod rekonstrukcije pravca kretanja spomenutih sedmogradskih Sasa pomaže nam također poznavanje antičke komunikacije nizvodno rijekom Maros, koja je kod Segeszda prelazila preko Tise.275 Kralj je sa svojom pratnjom i ugarskim dijelom vojske prošao mimo Križevaca, sjedišta istoimene županije. Zatim je produžio pored Dugog Sela, gdje je bilo sjedište templarskog preceptorata, te je, došao u Zagreb i u njemu se zadržao nekoliko dana, sudjelujući u posveti katedrale. 276 Zagreb je u to doba bio županijski kastrum, a ujedno i sjedište relativno bogate biskupije koja je u to doba imala tri puta veće prihode od nadbiskupija u Zadru i Splitu.277 U neposrednoj blizini postojao je templarski samostan u zagrebačkoj Novoj Vesi, koji je tada bio malen, ali su zato posjedi templarskoga preceptorata (zapovjedništva) u županiji Gori bili mnogo prostraniji. 278 Sve to templari su dobili još za vrijeme njegova oca Bele. Dakle, nastavivši svoje putovanje prema moru, kralj je stupio na područje Gore, pa je pored Petrinje produžio do Topuskog - srednjovjekovne Toplice, i do tamošnje cistercitske opatije. Opatiju Blažene djevice Marije u Toplici utemeljio je Andrija II. desetak godina ranije kao regale monasterium, a u međuvremenu joj je podario niz posjeda. Na području Gore, dakle, svoje su posjede imali templari i cisterciti, te kao treća skupina potomci „šest naraštaja".279 Jedan od njih bio je

273

HUBATSCH, 1966., 178. Navedeni Burzenland Rumunji nazivaju - Tara Birsei, a Madari - Barcasag.

274

SMICIKLAS, 1904., 353., 354.; KLAIC, N., 1976., 262.

275

SOPRONI, Sandor, Roads, The Archaeology of Roman Pannonia, editors: Lengyel, A., Radan, G. T. B., Budapest, 1980, 209., 212., 213.

276

SISIC, 1903., 48.; DOBRONIC, Lelja, Viteški redovi - templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, 1984., 34., 66.

277

KLAIC, N., 1976., 270.

278

KLAIC, N., 1976., 271.; DOBRONIC, 1984., 63., 64.

279

ANCIC, Mladen, Vlastelinstvo hrvatskoga hercega u Gorskoj županiji, Povijesni prilozi 15, Zagreb, 1996., 202., 203., 219.; ANCIC, Mladen, Cistercians in Thirteenth Century Croatia, Mediaevistik Band 10, Frankfurt am Main - Berlin - Bern - New York - Paris - Wien, 1998., 208.


Stjepan II., knez vodički, sin Stjepana I., a brat Babončga I. (vidi rodoslovnu tablicu 2.).280 Kao vjeran vazal priključio se kraljevim križarima, s odredom od 250 konjanika - svojim i bratovim podanicima (broj je krajnje sumnjiv).281 Kralja je otuda put vodio prema „otoku sv. Ladislava“, tj. današnjem Bihaću. Na taj je način, prešavši granicu Gorske županije, stupio na područje Drežničke županije, odnosno Kninske biskupije, a to se područje već ubrajalo u užu Hrvatsku. 282 Tu se Andrijinoj križarskoj vojsci pridružuje njegov šurjak Otto VII. grof od Andechsa, vojvoda meranski i palatin burgundski, sa svojom pratnjom: grofom Adalbertom Tirolskim i drugima. 283 O moći i vezama Andechsa, samo ovo: Otto je imao pet sestara i tri brata. Od njih, Gertruda je bila prva Andrijina žena, a Agnes, žena francuskog kralja; Berchtold V. bio je aktualni kaločki nadbiskup, Eckbert, bamberški biskup, a Heinrich IV. istarski markgrof (vidi rodoslovnu tablicu 9.).284 Ostaje na razini hipoteze da su se Andriji tom prigodom pridružili u određenom broju i templari iz njihova Senja i Jurjeva. Jednakog karaktera je pretpostavka da su na se stavili križ i krčki knezovi Vid II. i Henrik I.285 Iz Bihaća je ta, sada već velika križarska vojska, nastavila dolinom Une preko Nebljuha i Srba, te je preko Strmice izbila pod Knin. Kralj Andrija zasigurno je dobro poznavao Knin još od doba svog hercegovanja.286 U polju na sjeveroistoku od grada, do tada neviđena vojska našla je odmorište, a kralj i velikaši našli su gostoprimstvo u podgrađu i Kaptolu te u samostanima. Kninski biskup Mikuš/ Nikola imao je prigodu svojim gostima pokazati novu katedralu Sv. Bartula. Knin je bio središte, ne samo županije, nego i sjedište bana Hrvatske i Dalmacije, a također i biskupije koja se protezala sve do Cazina na sjeverozapadu, i današnjeg

280

THALLOCZY; Ludwig von, Geschichte der Grafen von Blagay, Wien, 1896., 60., I. Stammtafel

281

ROHRICHT, 1891., 24.; HORVAT, 1896., 636.; SMICIKLAS, 1905., 168.; KLAIC, V., 1972., 226. U svezi s torm ispravom, već je Smičiklas izrazio sumnju u vjerodostojnost njenog drugog dijela, a istog je karaktera i navodenje srodstva s rimskim Ursinijima 282 Vodeći se podacima o mreži antičkih cesta, te o vojničkoj logici, dolazim do zakljućka da Andrija nije mogao ići preko Modruša, jer bi to značilo da je Otto VII. dvaput prelazio Kapelu, a kralj sa svom vojskom jedanput. Vidi: KLAIC, V., 1972., 226.; KLAIC, N., 1976., 261. 283

JURITSCH, 1894., 441. Valja naglasiti, da ni Juritsch, ni Rohricht, ne navode mjesto susreta Otta i Andrije, a razilaze se i u pitanju pratnje 284 OEFELE, 1877., 100., 180.; ROHRICHT, 1891., 24. 285

KLAIC, Vjekoslav, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb, 1901., 88., 89.; KLAIC, N., 1976., 373., 378., 382.; DOBRONIC, 1984., 64. Vid i Henrik I. bili su sinovi Bartula I., a njihov stric Bartul vlasnik Modruša još od vremena kralja Bele, nemajući potomstva, kao svog nasljednika odredio je Vida IL Krčki knezovi, kao najbliži Njemačko-Rimskom Carstvu, imali su najviše mogućnosti za upoznavanje kižarskih ideja koje su tamo bile uobičajene 286

ANCIC, Mladen, Knin u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 38, Zadar, 1996., 60., 63., 65.


ZEMLJOVID 1. Hrvatska i okolne zemlje početkom 13. stoljeća. Puna crta označava pravac kretanja križara kralja Andrije II., a isprekidana pravac kretanja križara vojvode Leopolda VI. Drvara i Grahova na sjeveroistoku. 287 Više je razloga, da je Knin odabran kao završno odmorište prije nastavljanja putovanja na završnoj dionici do Splita. Osim što je bio državno i crkveno središte, razvijeno na stjecištu više rimskih cesta, tu je također postojala mogućnost napasanja vise od tisuću konja.288 Čvorište su činili putni pravci iz Like, tj. Senja, iz Zadra, iz „Oprominya", iz Cetinske i Livanjske županije, te pravac iz doline Une kojim je kraljeva vojska i došla, kao i prije nje oprema i Sasi.289 Glavne ceste, koje su gradili Rimljani, bile su široke između 3,5

287

ANČIĆ, 1996., 67., 75., 78.

288

SOLDO, Josip Ante, Provala Tatara u Hrvatsku, Historijski zbornik 21/22, Zagreb, 1969.. 385.

289

BOJANOVSKI, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela ANUBiH XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja 2., Sarajevo, 1974., 210., 230.


53

i 4 m, i zacijelo su, zbog solidne gradnje služile svojoj svrsi još dugo kroz srednji vijek. 290 Dakle, nakon odmora i okrjepe, kralj Andrija II. i križari nastavili su putovanje pored „pet crikava" prema Zmini (dandšnjem Muću). Tamo su, prošavši uz Branimirovu zadužbinu, skrenuli prema jugu, te nakon dva sata jahanja stigli podno grada Klisa. Spustivši se kozjačkom padinom, ugledali su impozantne ruševine Salone, a doskora su prošli i mimo crkve Sv. Marije i mauzoleja hrvatskih kraljeva. Otuda do Splita bilo je još nešto više od jednog sata. 291 Split je u to doba bio sjedište nadbiskupije, a njegovi sufragani bili su senjski, krbavski,

ninski,

skradinski, kninski, trogirski i drugi biskupi, a u vrijeme pohoda bio je na stolici Bernard iz Perugie, nekoć kraljev odgajatelj. 292 Na čelu grada nalazio se knez Domald od roda Svačića. Grad je tada još uvijek bio skučen unutar zidova Dioklecijanove palače, a sa zapadne strane bilo je predgrađe koje tada, a ni nekoliko desetljeća kasnije nije imalo čvrste zidine nego samo suhozide. Na sjevernoj strani nalazio se samostan Sv. Eufemije, i kuća »Mata«.Već smo spomenuli da je dolasku kraljeva dijela križarske vojske prethodio dolazak mnoštva kola s ratnom opremom i hranom te dolazak Sasa. Prema kraljevu nalogu, Splićani su ispraznili kuće u predgrađu te ih prepustili za smještaj križara i hodočasnika, ali je njih bilo toliko da su morali podići šatore uokolo grada čekajući kralja. Toma nam je posvjedočio uzorno ponašanje pristiglih hodočasnika te čuđenje Splićana zbog mnogobrojne vojske, ali i njihovu nelagodu zbog mletačkih brodova koji su sukladno dogovoru doplovili u splitsku luku. 2 9 3 Naposljetku, „godine našeg otkupljenja tisuću dvjesta sedamnaeste, dvadeset trećeg kolovoza, dođe kralj Andrija u grad Split“. Zanimljivo bi bilo znati koliko je vremena trebalo kralju i njegovoj pratnji da prevale put od Zagreba do Splita. Pod utemeljenom pretpostavkom da nije krenuo iz Zagreba prije isteka blagdana Uznesenja blažene djevice Marije - 15. kolovoza, putovao je najviše sedam dana - uračunavajući i usputna zaustavljanja. Budući da udaljenost između tih gradova, pravcem Petrinja - Topusko - Bihać - Knin, iznosi oko 380 km, dnevno je prosječno prejahao 54 km.294 To je bilo moguće upravo

290

BOJANOVSKI, 1974., 31., 34.

291

BOJANOVSKI, 1974., 54., 130.-132., 207.

292

TOMA, 1977., 72., 74.; RAUKAR, 1997., 179.

293

TOMA, 1977., 81.; ROHRICHT, 1891., 24., 25.; Vrevu u Splitu usporedi s onom kod Richarda Lavljeg Srca 1190. god. Vidi: Three old French chronicles ..., 1939., 15. - ...King Richard was at Tours with all his harness and his equipage. The city was so full of people that scarce could they be contained therein. ... 294

SISIC, 1903., 48. Za usporedbu možemo se koristiti mnogo bogatijim podacima o kretanju kralja Ludovika na istom putnom pravcu. Njemu je u svibnju 1346. od Šibenika do Budima trebalo 16 dana, a u srpnju od Bihaća do Zagreba najvše 15 dana. U prosincu 1357. od Nina do Viegrada (ugarskoga) trebalo je 22 dana te u veljaa 1358. od Zadra do Budima 11 dana, itd. Razumije se da trajanje putovanja nije ovisilo samo o brzini kretanja, nego i o usputnim stajanjima, pa nam za orijentir služi najbrže putovanje. Vidi: WERTNER, 1903., 120., 128.


zato što je opskrba prethodila njegovoj koloni, a ujedno ga nije ni usporavala u kretanju.295 Toma nam dalje priča da je u susret kralju izišlo cjelokupno građanstvo, a prolaz su mu osiguravali njegovi vojnici. Dok su se orile svečane pjesme, preda nj je krenuo sav kler, a kralj je na to sjahao te pridržan od biskupâ Petra i Tome krenuo u katedralu Sv. Dujma. Nakon Sv. Mise, položio je dar na oltar, a nakon toga je obilno pogošćen u kući u kojoj je boravio. 296 Koga pak ne vidimo u toj vrevi? Splitskoga gradskog kneza Domalda, onog Domalda koji je toliko zadužio kralja! Štoviše, nema ni hrvatskih plemića, barem ne u takvu broju da bi bili prepoznati kao organizirana skupina. Što ih je navelo na takav potez? Sudeći po nekim fragmentarnim podacima, uzrok neodazivanju bilo je ustrajavanje Hrvata na odredbama sporazuma s Kolomanom, te kraljeva oskudica u novcu zbog koje nije mogao ispuniti ugovor. Logičnim se čini da je u tome glavnu ulogu odigrao Domald, kao primus inter pares plemstva Hrvatskog Kraljevstva.297 Međutim, pokazalo se da unajmljenih lađa, i onih mletačkih, i onih iz drugih jadranskih gradova, nije bilo dovoljno te da se ne mogu prevesti svi pridošli križari i hodočasnici - Toma spominje „više od deset tisuća konjanika, izuzevši mnoštvo prostih“. Teško se othrvati dojmu da Toma pretjeruje s tolikim konjaništvom. Ako se sjetimo broja konja francuskog kralja 1190., ili križarskih barunâ 1202. god., te znajući. razmjere Ugarske prema tim zemljama, bez dvojbe ćemo srezati napuhane Tomine navode na najviše 2000 konjanika. Tu nam idu u prilog i drugi, iako škrti i fragmentarni podaci - prvenstveno oni o brodovima. Ako znamo da je u Veneciji osigurao samo 10 velikih brodova, ni uz najdobrohotniju procjenu ne možemo očekivati da je Andrijina križarska flota zajedno s brodovima drugih jadranskih gradova premašivala ukupno pedeset lađa različitih veličina, ali bez galija. Uz omjer 20 većih nava i 30 manjih lađa, znajući njihove prethodno navedene veličine dolazimo do utemeljene pretpostavke da se u lađe moglo odjednom ukrcati 4250-6500 ljudi i oko 1000 konja.298 Ne smijemo pri tom zaboraviti na prijeko

295

ANGERMANN, 1971., 14. - Ein Heereskontigent, das sich mit einem solchen Tra logistisch abgesichert and operationsfähig gemacht hatte, erkaufte diesen Vorteil nicht nur mit erheblichen materiellen Aufwand, sondern auch mit stark verringerter Marschgeschwindigkeit. Die Dauergeschwindigkeit einer berittenen Mannschaft kann bei einigermaßen günstigen Wegeverhälnissen mit ungefähr 35 Tageskilometern angesetzt werden. 296 297

TOMA, 1977., 81.; ROHRICHT, 1891., 25.; SISIC, 1903., 48.; KLAIC, V., 1972., 226.

MOROVIC, 1962., 7., 10.; KURELAC, 1971., 370. Začudujuču činjenicu da nema Domalda primijetila je već i Nada Klaić. Vidi: KLAIG, 1985., 80 298 Jako je nezahvalno odredivati broj pojedinih vrsta lada i njihove veličine i na temelju toga kapacitete jednokratnog prevoženja. Opet se, stoga, moramo osvrnuti na podatke vezane za Cetvrti pohod. Tamo u fazi pregovora Villehardouin govori o brodovima za 4500 konja i 33500 križara. Kasnije de Clari barata s brojevima od 1000 vitezova i 50-60 tisuća pješaka nazočnih prije isplovljenja flote. U svezi posljednje brojke, još jednom se potvrduje razlika u sagledavanju cjeline izmedu velikaša i malog križara, pa tu de Clarijevu brojku možemo uzeti sa zadrskom i svesti na 15-20 tisuća pješaka. Dakle, to križarska vojska, bez mletačkog udjela (50 galija), ukrcala se, zavisno od pojedinog autora, na 162 - 190 - 260 - 430 brodova. Na jednom mjestu nalazimo i navod da se 500 bjegunaca pod Zadrom ukrcalo na jednu ladu. Važan je i podatak o „ vise od trista kamenobacača i katapulta i u velikom mnoštvu strojeva svih vrsta" ukrcanih na lade. Vidi o tome: Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 91., 105., 122., 141. Prema prvom broju lada dobili bismo oko 100-130, prema drugom 85-110 osoba po plovilu. Usporedi takoder Richardovo brodovlje: Three old French chronicles ..., 1939., 15. - ...An hundred and seven ships were counted there, besides those that later followed, which all held their course hard after the others. ...


potrebnu hranu za ljude i za konje, te na ratnu opremu. Naposljetku, potvrdu ovom proračunu koji ruši Tomine podatke nalazimo i u autora koji govore o brojnosti križarske vojske u Palestini. 2 9 9 K tomu također treba dometnuti i navode o brojnosti ugarske vojske iz prethodnih ratova.300 Sada možemo dovršiti i osvrt na opskrbništvo koje je glavninu tereta dopremilo u spomenutim zapregama. Potrebna su nam 2 čimbenika: predviđeno trajanje ratnih operacija i broj osoba uključenih u njih. Uzmemo li prvo Tomine podatke, doći ćemo do broja od 16.000 kola za tromjesečno ratovanje ili 32.000 kola za polugodišnji pohod.301 Nakon tih frapantnih i neodrživih veličina, poslužit ćemo se našim procjenama. Za spomenutih 4250-6500 ukrcanih križara, te za one koji nisu našli mjesta - ukupno oko 10 tisuća osoba, trebao je kralj Andrija osigurati, u prvom slučaju 4000 zaprega, a u drugom 8000 zaprega, što su također goleme veličine. 302 Vjerojatno je to najbliže rečenici „Premisit autem omnem apparatum armorum et escarum in multitudine curruum et iumentorum“ . Objašnjenje svih Tominih velikih brojeva leži u neiskustvu mladića impresioniranog dotad neviđenom vojnom silom, ali i u njegovu običaju uvećavanja svih bogougodnih čina od kojih je križarski pohod svakako bio jedan od najvećih u njegovu životu.303 Osiguranje dostatne opskrbe za svoju vojsku Andrija je temeljio na iskustvu svojeg ranijeg ratnog angažmana

299

ROHRICHT, 1891., 34. Navodi se 2000 vitezova i 1000 drugih konjanika.

300

GYORFFY, 1960., 13. Vojska pokrenuta 1167. protiv Bizanta brojala je oko 15000 vojnika pjdaka i konjanika.

301

Tominih „više od deset tisuća konjanika, izuzevši mnoštvo prostih" dalo bi uz omjer 1:3 broj od 40 tisuća ljudi. Prema spomenutoj orijentacionoj jedinici, dobiju se te fantastične i neodržive brojke. Pa ipak i za jednomjeseni angažman trebalo bi osigurati oko 5300 zaprega, odnosno 10600 volova. 302

Ostaje nam i broj od oko 1300 zaprega za jednomjesečni pohod. Na kraju treba uračunati i stočnu hranu (zob, slamu i sijeno), kako za konje, tako i za volove. Da ne ulazimo u mnoštvo podataka, navest ćemo samo svakodnevnu količinu potrebnu konju: 2kg slame, 5 kg sijena, 2,5 kg zobi, 25 1 vode. Volu treba 5 kg slame, 5 kg sijena, te 5 kg zobene prekrupe. 303

TOMA, 1977., 82.; Toma je uvijek uvećavao brojeve kad su oni trebali pojačati dojam. Vidi stranice 95., 97., 105. Vidi takoder: MATIJEVICSOKOL, 2002., 293., 294.


u hrvatskim krajevima, kad je spoznao da primorska Hrvatska nije u stanju izdržavati veću vojsku u duljem razdoblju.304 Upravo toliki broj tegleće stoke omogućio je razmjerno dug boravak u Splitu i otezanje s isplovljavanjem u pravcu Svete Zemlje. Naime, većinu volova pojeli su vojska i hodočasnici. Dakle, zaokupljen najvećim problemom, hoće li se Hrvati općenitije odazvati pozivu u križarsku vojnu, te nešto benignijom brigom tko će se ukrcati, a tko ne, kralj se zadržao oko tri tjedna u Splitu. Shvativši konačno da Hrvati neće stići, odlučio je osigurati ključnu utvrđenu točku u cijelom kraju. Tako je tvrđavu Klis predao na čuvanje templarima, nakon što su Splićani odbili njegovu ponudu da je oni preuzmu. Nedugo zatim umro je i stari nadbiskup Bernard. Konačno, hrana, oprema i konji ukrcani su na brodove, a također i dio križarske vojske zajedno s biskupima, velikašima i kraljem Andrijom. Za sve pristigle nije bilo mjesta u brodovima koji su čekali u splitskoj luci pa su se oni najvećim dijelom vratili kućama, a dio je ostao čekati na ukrcaj iduće godine. Križarska flota isplovila je praćena dvjema galijama koje su im dali Splićani da ih štite do Drača.305 Iz toga se može naslutiti da u sklopu Andrijinog brodovlja nije bilo ratnih galija. (Prema neuvjerljivom navodu, nastalom četiristo i više godina nakon pohoda, križarima su se pridružili i brački brodovi.)306 Cini se da je boravak i izdržavanje tolike vojske i hodočasnika dobrano iscrpio grad Split, pa je to kasnije uzeo u obzir i papa.307 Nakon plovidbe, tijekom koje je doticao Krf, Modon (na Peloponezu) i Kandiju (na Kreti), pomorska uporišta koja su Mlečani stekli nakon tzv. Četvrtoga križarskog pohoda, Andrija je početkom listopada pristao na Cipru, a malo kasnije u Akonu.308

304 305

Vidi poglavlje 7.2.1.; ANGERMANN, 1971., 22. TOMA, 1977., 82.; ROHRICHT, 1891., 25.; KLAIC, N., 1976., 308.; DOBRONIC, 1984., 35.

306

PRODIC,Vicko, Kronika otoka Brača (preveo Josip Posedel), Legende i kronike, Split, 1977., 246., 247. Potpuno je nevjerojatno da bi cijela križarska flota nakon isplovljenja iz Splita, dolazila u nedaleki Bol, gdje bi joj se nakon gošćenja pridružili Bračani. Prema mojem mšljenju bilo je to puko dizanje zavičajne vrijednosti, a pod dojmovima aktualnog Kandijskog rata protiv Turaka 307

SMICIKLAS, 1905., 180. Grga Novak potpuno prihvaća sve navode Tome Arhidakona u svezi s Andrijinim križarskim pohodom. Vidi: NOVAK, Grga, Povijest Splita I, Split, 1978., 121., 122. 308

ROHRICHT, 1891., 25


4.3. Križari vojvode Leopolda VI. „ Liuppoldus dux Austrie et Styrie Ierosolimam cum multis Christi fidelibus proficiscitur“309 Unatoč oklijevanju cara Friedricha II., vojvoda Leopold odlučio je te 1217. godine ispuniti križarski zavjet. Ozbiljne pripreme započele su još u jesen 1215., a krajem 1216. godine postale su sveobuhvatne.310 Međutim, budući da Friedrich nije baš odobravao pohod, Leopold se u drugoj polovici siječnja zaputio u Nürnberg, gdje je od kralja dobio odobrenje za odlazak. Nadalje, već početkom Korizme opat samostana Lilienfeld udijelio je vojvodi blagoslov za uspjeh pohoda. Nastupom proljeća, u svibnju su križari krenuli prema jadranskoj obali. Put ih je vodio preko Štajerske, Koruške i Kranjske u Furlaniju. Od poznatijih križara spominju se: austrijski maršal Ulrich od Falkensteina, dvorski magistar Dietmar od Lichtensteina, štajerski peharnik Albero od Grimmensteina, grof Hademar II. od Kuenringa, grof Liutold IV. od Plaiena, grof Berchtold od Bogena, grof Ulrich od Eppana, Ulrich od Stubenberga, Engelbert II. od Auersperga, Berchtold od Emerberga, Ulrich od Peckaua, Gundaker i During od Steiermarka, Ulrich od Klamma, zatim Hademar, opat Melka. 3 1 1 Dok su se križari prikupljali, Leopold je opet morao polovicom lipnja poći u Passau gdje je trenutno boravio kralj, a s njim je produžio do Augsburga. Čini se da je glavni razlog bila želja da nagovori pasauskog biskupa Ulricha II. i bavarskog vojvodu Ludwiga da se pridruže križarskom pohodu. Međutim, već 9. srpnja Leopold je bio u Gemoni (sjeverno od Udina).312 Nakon toga su se Leopold, njegovi velikaši, crkveni dostojanstvenici i ostali niži križari ukrcali u lađe u sjevernojadranskim lukama te su zaplovili prema Splitu. Nakratko se odmorivši i popunivši zalihe, Leopold je 23. rujna zasebno nastavio plovidbu prema Svetoj Zemlji. Imavši sreću s povoljnim vjetrom, njegovo je brodovlje stiglo na Cipar za u ono doba izvanredno kratko vrijeme od samo 16 dana. Tamo je bio dogovoren sastanak svih križarskih zapovjednika, onih upravo pridošlih, a i domaćih vladara.313

309

Monumenta Germaniae Historica, Tomus IX., Hannover, 1851., 595.

310

JURITSCH, 1894., 434.

311

JURITSCH, 1894., 441.; ROHRICHT, 1891., 24.; KOMAC, Andrej, Vzpon Turjaških v srednjem veku (prvi del), Zgodovinski C'asopis 54/1, Ljubljana, 2000., 19. 312

JURITSCH, 1894., 442. MGH, IX., 1851., 622. - ... 1217. Rex Ungarie Andreas et Liupoldus dux Austrie et Styrie cum aliis quam plurimis ad terram promissionis tendunt. Idem dux Liupoldus transfretavit mare 16 diebus, Deo protegente, quod antea valde inauditum erat. ...; JURITSCH, 1894., 443.; ROHRICHT, 1891., 25.; KUGLER, Bernhard, Geschichte der Kreuzzüge, zweite Auflage, Berlin, 1891., 312. 313


5 . Peti križarski pohod do povratka kralja Andrije II. Prateći dosadašnji razvoj zbivanja prije i tijekom Petog križarskog pohoda, lako se dadu uočiti već uobičajene boljke svih križarskih pohoda. Uz stalno izraženo sukobljavanje oko općeg prvenstva u vođenju, ponovno su izbili sukobi oko mjesta zapovjednika u predstojećim vojnim operacijama. Nepopustljivi partikularizam podsjećao je na neuspješni Treći pohod iz 1189. godine. Osim toga, nekoordiniranost djelovanja pojedinih segmenata križara, osobito mornarice i kopnenih snaga, znatno su pridonijeli slabom učinku cijelog pohoda. 5.1.

Operacije u Svetoj Zemlji

Hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. i njegovi križari doplovili su u Akon tek u prvoj polovici listopada, a njihovo kašnjenje bilo je toliko da su već nazočni križari bili odlučili zamoliti kralja za brži dolazak. 314 Međutim, kralj je stigao, a kad je za njegovo i Leopoldovo prispijeće doznao papa Honorije III., održao je u Rimu svečanu procesiju, a to isto napravio je i reimski nadbiskup Alberic, kojemu je papa zapovjedio da pridonese opskrbi križara. Sve u svemu, križarska vojska bila je dosta brojna, i naizgled, uspjeh se činio realan - sva Europa, čak do Islanda, iščekivala je skoro oslobođanje Kristova groba.315 Stvarnost je ipak u Akonu bila drukčija. Naime, krajem listopada sastali su se sve vodeće vojne i duhovne ličnosti križarskoga pohoda: kralj Andrija II., ciparski kralj Hugues od Lusignana, jeruzalemski kralj Jean od Briennea, antiohijski knez Bohemond IV., austrijski vojvoda Leopold VI., meranski vojvoda Otto VII., tripolitanski connetable i maršal Jean, Jean od Beiruta, Philipp od Ibelina, Gautier od Beisana sa sinovcem Gremontom; templarski magistar Gamier od Montaiguea, ivanovački magistar Guillaume od Chartresa i magistar Njemačkog reda Hermann od Salze. Od

314

ROHRICHT, 1891., 26.; JURITSCH, 1894., 443., ROHRICHT, 1898., 722. Kao poslania bili su odredeni Werner Nijemac i Friedrich Ptujski

315

JURITSCH, 1894., 444.;


crkvenih velikodostojnika bili su nazočni: jeruzalemski patrijarh Radulf, tirski nadbiskup Simon, cezarejski Petar, nazaretski Robert, nikozijski Eustorgius te akonski biskup Jacob, gyorski Petar, egerski Toma, bamberški Eckbert, minsterski Otto, zeitzski Engelhard, utrehtski Otto II., te biskup Robert od Bayeuxa. 316 Taj impozantni skup visokih svjetovnih i crkvenih odličnika trebao je odlučiti o vojnostrategijskom pravcu djelovanja pohoda, a budući da je upravo istjecalo šestogodišnje primirje sa susjednim islamskim vladarom, nije bilo ni formalnopravne smetnje za početak ratnih djelovanja.317 Već prije zamislili su jeruzalemski kralj i trojica velikih magistara da se glavninom vojske krene na grad-tvrđavu Damiette u Egiptu te da se njezinim osvajanjem utemelji baza za oslobođenje Egipta od islamske vlasti. Nadalje, razmišljalo se o osvajanju Damaska, a treći prijedlog bio je da se poduzimaju manji upadi i uznemiravanja neprijatelja. Koliko je oko tih prijedloga vladalo nejedinstvo, toliko su se svi slagali da je oslobađanje Jeruzalema, odnosno, Svetog Groba, u bezvodnim uvjetima nemoguće te se neće mi poduzimati.318 Dok su vrhovi vodili rasprave, stanje u gradu Akonu bivalo je sve teže. Pokazalo se, naime, da ponestaje živežnih namirnica, a tomu je razlog bio dvojak. Prvo, te je godine podbacila žetva u palestinskim i sirijskim krajevima, a drugo, pridošlo je previše običnih hodočasnika pa je ono malo hrane za križare ubrzo potrošeno. Osim toga, znatan dio križara, osobito Bavarci, ponašali su se sirovo i nasrtljivo, a većina velikaša nije ni vlastitim primjerom pomagala poštivanju stege. Jedino se vojvoda Leopold i njegovi ljudi nisu uklapali u to opću lošu sliku. 319 Naposljetku, donesena je odluka o pravcu djelovanja.

Dana 3. studenog 1217. patrijarh Radulf pojavio se u križarskom taboru noseći relikvije Sv. Križa. Moći su smjeli poljubiti kralj Andrija II. i vojvoda Leopold, a onda su iznesene pred cijelu vojsku. Tu se našlo oko 15.000 križara – što konjanika, što pješaka, te oko 35.000 hodočasnika. 320 Golema povorka, na čelu s Radulfom, a pod Andrijinim zapovjedništvom, uputila se prema izvorima Ain Tuba'un (zapadno od Nazareta), trpeći velike teškoće zbog prašine i žege. Malo je nedostajalo da dođe do odlučne bitke kod izvorâ, ali sultan Mâlik al-'Adil i njegov sin Mâlik al-Muazzam, uočavajući kršćansku premoć, pravodobno su povukli svoju vojsku u Merdž es-suffar kod Damaska. U jednom okršaju posebno se iskazao ugarski rizničar Dionizije (Denes), sin Apodov, koji je, pogubivši nekog emira, donio kralju Andriji njegovu glavu. Idućeg dana križari su zauzeli Beisan i u općem oduševljenju držali su da ce Križ pobijediti. Na muslimanskoj strani kratkotrajnu paniku suzbio je Asad ed-din Širkuh, dovevši pomoć iz Homsa, a

316

ROHRICHT, 1891., 26.; JURITSCH, 1894., 444.; ROHRICHT, 1898., 722., 723.; DOBRONIC, 1984., 81., 165. L. Dobronić ivanovačkog magistra navodi pod imenom Guerin 317 ALLMENDINGER, 1967., 75. 318

ROHRICHT, 1891., 27 ROHRICHT, 1891., 26.; KUGLER, 1891., 313 320 ROHRICHT, 1891., 27., 33.; ROHRICHT, 1898., 723., 724.; Urkundenbuch….., 1997., 88. 319


strah je potpuno nestao kad je shvaćen pravac kretanja križarske vojske koji nije prijetio Damasku.321 Dana 10. studenog križari su izbili na rijeku Jordan, gdje su se, po starom hodočasničkom običaju, okupali. Otuda su nakon trodnevnog odmora nastavili, pored dviju muslimanskih vojski, istočnom obalom Genezaretskog jezera prema Betsaidi, rodnom mjestu sv. Petra. U Kafarnaumu su bili 15. studenog, odakle su se preko „pustinje" vratili u Akon vodeći plijen i roblje. Potom je sultan Mâlik pomakao svoju vojsku prema Alikinu kod Fika.322 Drugu operaciju križari su izveli protiv muslimanske utvrde na brdu Tabor, podignute od sultana 1211. god., a koju je branilo 2000 vojnika. Nada u uspjeh porasla im je kad je jedan zarobljenik potvrdio osvojivost Tabora. Juriš na utvrdu započeli su pod zaklonom guste magle i predvođeni patrijarhom s relikvijama u rukama. Kralj Jean čak je raspršio jedan odred branilaca koji je izišao izvan zidina, ali uspjeh nije postignut na drugoj strani. Zbog toga je održano savjetovanje, s obrazloženjem da nema dovoljno opsadnih strojeva, opsada je obustavljena ne postigavši svog cilja. Međutim, nezadovoljni križari pokušali su juriš s ljestvama, ali kad su templari i ivanovci pretrpjeli teške gubitke, cijela vojska neslavno se vratila u Akon 7. prosinca. U ovoj opsadi istaknuo se neki Ugrin, pa ga je Andrija II. nagradio posjedom. Svoj udio u uzaludnim navalama na zidine saracenske utvrde dao je i Otto VII. Meranski.323 Još jadniji bio je treći pohod, u kojem patrijarh i biskupi nisu sudjelovali, a bio je usmjeren protiv tvrđave Beaufort - Šakif Arnun, jugoistočno od Sidona, na rijeci Leontes. Unatoč svim upozorenjima gospodara Sidona, jedan omanji odred od 500 križara odvojio se i krenuo pred Božić prema istoku te je na području Mešghara gotovo u potpunosti uništen - vratila su se samo trojica. Niz nevolja tu nije prestao. Ostali su na Badnjak, tijekom povratka prema Akonu, pretrpjeli strašan prolom oblaka i hladnoću od koje su mnogi oboljeli i umrli. I tu je ugarske križare predvodio rizničar Dionizije.324 Kralj Andrija nije sudjelovao u drugom i trećem prodoru križara. Naprotiv, on se proračunato pripremao za povratak u domovinu. Uzaludne su bile molbe a i prijetnje izopćenjem od patrijarha Radulfa i pape. Pod izlikom straha od trovanja, 325 uputio se kralj na sjever prema Tripolisu u društvu s ciparskim kraljem Hugom, antiohijskim knezom Bohemondom IV. te svojim šurjakom, meranskim vojvodom Ottom VII. i njegovim bratom Eckbertom. Od ugarskih

321

ROHRICHT, 1891., 27., 31.; ROHRICHT, 1898., 724.; SISIC, 1903., 48.

322

JURITSCH, 1894., 445.; ROHRICHT, 1898., 724., 725.; S ISIC, 1903., 48. , HOMAN, 1943., 19

323

MGH, IX., 1851., 780.; OEFELE, 1877., 180.; ROHRICHT, 1891., 29., 1898., 726.; SISIC, 1903., 48.

324

ROHRICHT, 1891., 29., 31.; KUGLER, 1891., 314.; HORVAT, 1896. ROHRICHT, 1898., 727 TOMA, 1977., 83.

325


62

dostojanstvenika u Svetoj Zemlji ostao je jedino egerski biskup Toma.326 Kronike su zabilježile da je Andrija nakupovao mnoštvo relikvija – glavu Sv. Stjepana ( Prvomučenika ), desna ruka sv. Tome i sv. Bartula apostola, a k tome i Aronhov listajući štap te jedan od šest vrčeva sa svadbe u Kanin Galilejskoj. Utrošivši na to zacijelo velike svote, kralj je bio primoran na povratak. U kolikim je novčanim nevoljama Andrija II. bio dovoljno govori podatak da je, boraveći na Istoku, za 140 maraka prodao i krunu kraljice Gisele, supruge kralja sv. Stjepana.

327

osim tih moćiju, kralj nije ništa dobro pribavio, dapače vraćao se

osramoćen, a o tome svjedoče i kronike: „…1218 In principio anni ipsius Andreas rex Ungarie exercitum Christi relinquenus discessit non minima manu collecata et in fine anni ipsius vix cum magno labore contumeliose propriam terram ingreditur…“328

„…rex Ungarie Tripolim profectus est, quem legatus admonuit et tandem excomunicavit…“329 „…dar von der koning van Ungeren unde karde wider mit sunden unde mit schanden…“330

5.2. Povratak kralja Andrije II. Takav neslavan potez kralja Andrije II. bio je samo uvod u niz političkih motiviranih bračnih ugovora koje je sklapao tijekom svog povratka. Dakle, kralj i njegova pratnja došli su oko Nove Godine 1218. u Tripolis, gdje su uveličali svadbene svečanosti grofa Bohemunda IV. I Melisende od Luisignana. Bohemund je bio Andrijin rođak, a Melisanda je bila kći pokojnog ciparskog kralja Amaurya II. 331Dalje ih je put vodio do utvrda Karaka i Mekraba, gdje su doživjeli gostoljubiv doček vitezova ivanovaca. Odatle su, u siječnju 1218. preko križarske kneževine

326

ROHRICHT, 1891., 29.;ROHRICHT, 1989., 727.; HOMAN, 1943., 19. Postoje i protuslovne informacije Fontest domestici historiae hungaricae, pars prima, vol. III, Chronicon Dubnicense, Lipsiae, 1884., 103.; JURITSCH, 1894., 446.; LORENZ, 1907., Tafel 9.; TOMA, 1977., 83.; O tome da je Andriji ponstalo novca, ali zbog drugog razloga, govori i « Anonimna splitska kronika». Vidi : MOROVIĆ, 1962., 8.; KURELAC, 1971., 370. 328 MGH, IX.; 1851., 622. 329 DANDOLO, 1938-1958., 287. 330 MGH, Tomi II. Fasc.I.., Deutsche Chroniken, Sachsische Weltchronik, Hannover, 1876., 241. 331 Ime ovog križarskog dinasta najbolje ocrtava problematiku pisanja imena onodobnih aktera zbivanja. Postoji, naime, svojevrsna nedosljednost uvjetovana nacionalnom pripadnošću autora rada. Tako npr. Njemački povijesničari istu osobu imenuju « Amalarich», francuski «Amaury», a u izvornim se dokumentima nalazi u latiniziranom obliku « Amalaricus». Držom da bi nam glavni oslonac ipak trebao biti etničko podrijetlo osobe- u ovom primjeru to su frankofoni Lusignani. Identičan problem susrećemo i u pisanju toponima – osobito kod onih općepoznatih. Ilustrativan je primjer « Zadar». 327


63


64

kćeri.301 Ovakav postupak islamskog seldžučkog vladara prema križarima bit će nam jasniji ako znamo da je između Ikoniona i ostalih nomadskih Turaka vladala nesnošljivost. Ikonion je nastojao razvijati dobre odnose i prema Bizantincima i prema križarima. U isto vrijeme nomadski Turci nemilosrdno su uništavali urbana središta i istrebljivali kršćane.302 Nastavivši put prema Konstantinopolu, Andrija je preko Dorylaeuma došao do Niceje, prijestolnice najjače od bizantskih država nastalih nakon križarskog osvojenja Konstantinopola. U Niceji je carevao Teodor I. Laskaris, koji je kralja Andriju i cijelu pratnju gostoljubivo primio. 303 Tamo su sklopljena dva nova bračna ugovora. Prema prvom, car Teodor dao je svoju 14-godišnju kćer Mariju za ženu Andrijinu sinu prijestolonasljedniku Beli. Drugi je brak bio dogovoren između cara Teodora i Marije od Courteneya, sestre Andrijine žene Jolanthe. Za razliku od prethodnih, oba su ova ugovora i ostvarena, a mlada carevna Marija otišla je sa ugarskom kraljevskom svitom prema Budimu.304 Kralj Andrija je preko Konstantinopola i Latinskog carstva, gdje je vladala kao regentkinja Jolantha, Andrijina punica, nastavio povratak kući. Na europskom tlu, put ga je vodio preko Bugarskog Carstva kojemu je prijestolnica bila Trnovo. Tamo je prijestolje upravo preuzeo car Ivan II. Asen (1218.-1241.), nasljednik Borilov. Kralj Andrija tijekom je Borilove vladavine bio u prijateljskim odnosima s Bugarima, posebno u vrijeme zajedničkog napada na Srbiju 1214.-1215. godine, a tom savezu bilo je pridruženo i Latinsko Carstvo. Međutim, Ivan II. naglo je prekinuo odnose sa svojim susjedima, a time su i Borilovi ugovori bili dovedeni u pitanje.305 Kad je kralj Andrija došao u Trnovo, bio je prisiljen protiv svoje volje ostati neko vrijeme kod cara Ivana II., jer je on nastojao od Andrije ishoditi obećanje da će mu dati trogodišnju kćer Mariju ( Anu) za ženu. Čim je Andrija na to pristao, car ga je pustio da prođe sa svojim križarima do Dunava. Prešavši graničnu rijeku, Andrija II., njegova pratnja i ostaci od križarske vojske našli su se na sigurnom. 306 Uzevši sve u obzir, mogli bismo slobodno reći da je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. svoj križarski pohod u Svetu Zemlju poduzeo zbog jednog razloga "ut videant et ut videantur“. Za to vrijeme u Palestini se pripremao pohod na Egipat, u kojem je važnu ulogu odigrao upravo austrijski vojvoda Leopold VI. Slavni.

301

ROHRICHT, 1891., 35.; HOMAN, 1943., 21. Ikonijski sultani tako su već nadmudrili pape Aleksandra III. i Grgura IX. WE R N E R, E r ns t, Wa n d a i m O st e n : d a s S u l ta n a t K o n ya im 1 3 . Ja h r h u n d e r t , Byzantinische Forschungen, Band IV, Amsterdam, 1972., 221., 222. 302

303

OCTPOLOPCKLI, 1959., 399., 404.

304

TOMA, 1977., 83.; DANDOLO, 1938-1958., 287.; ROHRICHT, 1891., 36.; HOMAN, 1943., 21., 29.; OCTPOLOPCKH, 1959., 404., 534.;

305

HORVAT, 1896., 821., 822.; SISIC, 1903., 48.; HOMAN, 1943., 21., 29.; TOMA, 1977., 83.; 1985., 115., 117.

306


65


66

6 . Peti križarski pohod do povratka vojvode Leopolda VI. Tijekom studenog i prosinca 1217. god. vojvoda Leopold sudjelovao je u svim operacijama križarske vojske u Svetoj Zemlji. Iako je konačni učinak bio više nego obeshrabrujući, tek je napuštanje križarske vojske od kralja Andrije II. izazvalo opće zaprepaštenje. Cak su i ozbiljniji križari, a među njih je pripadao i Leopold, zapali u stanje neodlučnosti. Nastupom proljeća Leopold je ipak prionuo popravljanju zidina Cezareje, a onda je konačno došla dugo očekivana frizijska flota, u sklopu koje je bilo i norveških brodova-svi pod vodstvom grofova Wilhelma Holandskog i Georga od Wieda. 332

6.1. Operacije u Egiptu Grad-tvrđava Damiette (sada Dumyat) ležala je na istočnom kraku goleme delte Nila i bila je nazivana ključem Egipta. Prema moru štitila su je dva reda zidina, a prema kopnenoj strani tri reda zidina. Uz to je od grada do predtvrđave Sv. Ivana Krstitelja (tako nazvane od križara, prim. a.) bio potegnut lanac kojim se zaprečavala plovidba uzvodno Nilom. Jedan od planova, o kojima se raspravljalo još dok je bio nazočan Andrija II., bio je da se osvoji to važna strateška točka; međutim uvidjelo se da je to nemoguće bez jake flote. Ta flota od „300 jedara" sabrala se još na proljeće 1217., jednim dijelom u Vlaardingenu na ušću rijeke Rajne, a drugim u frizijskom Lauwers Zeeu, otkuda je preko Dartmoutha, uz poneke gubitke, doplovila do Lisabona. Tamošnji vladar zamolio je grofove Wilhelma Holandskog i Georga od Wieda da sa svojim brodovima i posadama potpomognu borbu protiv obližnjih Maura. Oko 180 brodova pristalo je na to, a ostali su otplovili dalje duž španjolske obale. Putem su poharali muslimanske gradove, a budući da su pritom izgubili dosta vremena, prezimili su u talijanskim lukama Corneto i Gaeta. U proljeće su obje skupine nastavile prema Akonu; oni iz Italije doplovili su krajem travnja, a oni iz Lisabona početkom svibnja.333

332

333

RIANT, 1865., 250.; KUGLER, 1891., 315.; JURITSCH, 1894., 447.; Urkundenbuch 1997., 88.

HOOGEWEG, Hermman, Der Kreuzzug von Damiette I., Mittheilungen des Instituts fur oesterrichische Geschichtsforschung, VIII. Band, Innsbruck, 1887., 188.-190., KUGLER, 1891., 315., JURITSCH, 1894., 448.; KNOX, Skip, www.crusades.idbsu.edu.htm, The Crusades, 2000., 1.


67

Raspolažući s brodovljem, a i pojačanjem u ljudstvu, trebalo je pronaći i „sveti" motiv za borbu u Egiptu. Za to je poslužila priča o bijegu Svete Obitelji u Egipat pred kraljem Herodom, a križarima je objašnjeno da je Nil jedna od četiri rijeke koje natapaju Raj. Pothvat je pokrenut krajem svibnja i prvo iskrcavanje proteklo je bez teškoća. Poslije tri dana stigla je i glavnina, Leopold sa svojim križarima, te sva tri magistra viteških redova, pa je u prvom oduševljenju poslano pismo papi. Vrhovno zapovjedništvo imao je kralj Jean od Briennea. Nakon podizanja tabora počela je nemilosrdna opsada predutvrde Sv. Ivana Krstitelja, tijekom koje se od križara zahtijevala velika dovitljivost i srčanost. Vojvoda je sa svojim ljudima prednjačio u jurišima, a zajedno s templarima omogućio je izgradnju jurišnih ljestava na brodovima. U tim navalama istaknuo se Ulrich od Stubenberga, a život je izgubio Berchtold III. od Bogena te Leopoldov zastavnik. 334 Pobjednički juriš 25. kolovoza predvodio je Leopold, a vijest o osvojenju prouzrokovala je smrt sukana al-Adila koji se tada nalazio u Siriji. 335 Tada je, zajedno s križarima iz Rima, stigao papin legat biskup Pelagije Galvani, koji se, pozivajući se na papin autoritet, nametnuo za zapovjednika. Novo pojačanje u studenom činili su Francuzi s nadbiskupom Pariza i nekolicinom uglednih velikaša, Englezi na čelu s kraljevim sinom Oliverom, Đenovljani i Lombarđani, te, kako neki kroničari navode, i egerski biskup Toma.336 To je doduše, u kontradikciji s prethodnim navodima, ali ako bi bilo točno, dolazak ovog ugarskog biskupa potvrdilo bi nam istinitost pisanja Tome Arhiđakona, da je dio preostalih Andrijinih križara kod Splita pričekao iduću sezonu plovidbe u pravcu Svete Zemlje.337 Sljedeći juriš na Damiette propao je, a onda je iznenadni nilski poplavni val odnio križarima cijeli tabor u more. Među preživjelim pobjednicima počeo je harati skorbut, pa su počeli zdvojno iščekivati pomoć. Papa Honorije III. im je, doduše, najavio dolazak dodatnih pojačanja iz Genove, Venecije i drugih gradova, međutim ta pomoć je stigla tek na proljeće 1219. godine. Slijedio je napad na glavnu utvrdu prekidan ispadima opkoljenih Saracena, a tijekom jedne takve akcije oni su natjerali Austrijance na uzmicanje.338 .

334

Urkundenbuch ..., 1997., 89. Navode se: pariški nadbiskup Pierre, biskupi Bordeauxa, Angersa, Milon od Beauvaisa (vidi T - 14.) i propovjednik Robert od Courcona, grofovi od Neversa, La Marchea, Bar-sur-Seine, Hugues od Lusignana, Andre od Nanteuila, Simon od Joinvillea, Jean od Arcyja i brat mu Gui od Pigija, Gautier od Nemoursa i sin mu Adam,i mnogi drugi, zatim Englezi, grofovi Randolph od Chestera, William od Arundela, John, constable od Chestera, William od Harcourta, marshall Bryan od Villea, itd., te biskupi Mantove, Salpe i dr. Vidi u: HOOGEWEG, 1887., 205.213.; KNOX, Skip, www.crusadesidbsu.edu.htm, The Crusades, 2000., 3. 335

336 337 338

THOMAS, 1894., 91. KUGLER, 1891., 316.; JURITSCH, 1894., 448.-450.; ROHRICHT, 1898., 731.-734 HOOGEWEG, 1888., 260.; KUGLER, 1891., 319.; JURITSCH, 1894., 451.; ROHRICHT, 1898., 735.; Urkundenbuch ..., 1997., 90.


68

Potaknuta tim neprilikama, kao i teškom devetomjesečnom opsadom predutvrde, počela se javljati kolebljivost u križarskim redovima. I vojvoda Leopold uvidio je neperspektivnost svog daljeg boravka u Egiptu. Početkom svibnja 1219. ukrcao se na brod i zaputio u domovinu.339

6.2. Povratak vojvode Leopolda VI. Otplovivši s obala Nila, Leopold je zacijelo ticao Kretu i Messinu, a onda je, iskrcavši se u nekoj apeninskoj luci, došao pred papu u Rim. Tamo je iskoristio priliku da Honorija upozna sa stanjem u Egiptu, a on mu je zauzvrat izdao pismo zahvale te iznio novosti vezane za njemačke prilike i Friedricha II. Tek krajem kolovoza ili početkom rujna vojvodu nalazimo u Austriji.340 Kroničar i očevidac Oliver iz Kölna ovim riječima je opisao Leopoldov doprinos križarskoj stvari: „Povukao se vojvoda austrijski, onaj koji se tijekom jedne i po godine vjerno borio za Krista. On je knez, ispunjen pobožnošću, skromnošću, pokornošću i darežljivošću, koji je pored drugih golemih izdataka za ratne svrhe i potpomaganja siromašnih nevoljnika, darovao 6000 srebrenih maraka Njemačkom redu kako bi stekao jedno imanje.“ U izrazima pohvale nisu zaostajali ni pape Honorije III. i Grgur IX.,341 a ono o čemu se znalo u Rimu, bilo je poznato i širem pučanstvu: „... De hertoge Lippolt van Osterrike vor dar oc hin unde was dar mit groten eren, unde menich ander edele man ...“342 Naposljetku, mnoge od svojih vazala s kojima je doplovio u Svetu Zemlju, Leopold VI. Slavni nije nikad više vidio. U Egiptu i na povratku poginuli su: Hademar od Kuenringa, Liutold IV. od Plaiena i Ulrich od Klamma te drugi.343

6.3. Francescov pokušaj Ljeti 1219., dok su križari vodili ogorčene borbe, stigao je u Akon budući svetac i utemeljitelj franjevačkog reda, Giovanni Bernardone, zvani Francesco.344 Otuda je krenuo prema križarima pod Damiettom, gdje je propovijedao da se obratiti moraju i kršćanski vitezovi. Dalje se neustrašivo uputio prema sultanovu taboru, pa kad ga je Malik al-Kamil primio, pokušao ga je Frane navesti da prijeđe na kršćanstvo, ako bude svjedok čuda koje će izvesti. Sultan nije želio doći u tu

339 340

JURITSCH, 1894., 455.; Urkundenbuch ..., 1997., 90 Grgur IX. pravim imenom Ugolino, grof od Segnija, a potjecao je iz Anaganija. Bio je sinovac Inocenta

Vidi: FICHTINGER, 1995., 149.

341

MGH, II./I., 1876., 241.; JURITSCH, 1894., 451., 452.

342

JURITSCH, 1894., 451.; Urkundenbuch ..., 1997., 97.

343

FICHTINGER, 1995., 130., 132.

344

BONAVENTURA, Sveti, Životopis sv. Franje (preveo o. Damjan Damjanovie), Zagreb, 1981., 93.-95., 103., 104., 184.


situaciju, pa se Frane neobavljena posla vratio u križarski tabor. Tamo je križarima porekao sramotan poraz, užasnut krvoprolićem prilikom opsade Damiette.345

Naposljetku se vratio u Akon, a otuda u

Italiju. 3 4 6 U to doba natrag u Ugarsku krenuo je i posljednji znamenitiji pripadnik Andrijine križarske skupine, egerski biskup Toma. Franino se proročanstvo i ispunilo - grad Damiette, nakon dolaska novih pojačanja, križari su osvojili 5. studenog 1219., ali vrlo brzo su ga i izgubili, 7. rujna 1221., čemu su ponajviše pridonijeli nepromišljenost papinskog legata, Španjolca biskupa Pelagija, te oklijevanje cara Friedricha II.347 Tijekom opsade, a i poslije nje, egipatski koptski kršćani, ionako degradirani, bili su dodatno izloženi gnjevu razjarenog sultana i svjetine. Porušeno im je 115 crkava, medu njima i ona znamenita Sv. Marka kod Aleksandrije, a dodatno im je udarena globa od 100.000 zlatnika.348

345

DANDOLO, 1938-1958., 289.; GOBRY, Ivan, Franz von Assisi, Hamburg, 1975., 38.

346

Zanimljivo je da je medu francuskim križarima bio i grof Enguerrand od Bovesa, koji je bio medu onima koji su napustili Cetvrti križarski pohod kod Zadra. Vidi poglavlje 2.4.; MGH, IX., 1851., 592., 595., 596., 603., 623.; VILLANI, 1857., 75.; HOOGEWEG, 1888., 272., 274., 419., 446.; KUGLER, 1891., 320.-325.; KNOX, Skip, www.crusades.idbsu.edu.htm, The Crusades, 2000., 7., 10., 12. 347

HOOGEWEG, 1888., 256.; ROHRICHT, 1891., 51., 52.

348

DANDOLO, 1938-1958., 287


70

7. Zaključak 7.1. Ugarska S vojničke točke gledišta, cjelokupno sudjelovanje i doprinos ugarskohrvatskog kralja Andrije II. križarskom pohodu bili su vise nego minorni, pa dobro informirani i iskreni krončar s pravom kaže da ,,... nichil laudabile peregerunt…“.349 Ne samo što nije postigao ništa vrijedna tijekom ratnih operacija u Svetoj Zemlji, nego je pokazao nedostatak ključnih viteških osobina, ostavivši križare već na samom početku ozbiljnijih ratnih djelovanja. Gospodarski gledano, Andrija je do kraja upropastio sve naslijeđeno od oca, Bele III., a državne financije toliko je iscrpio da je trebao proteći dugi niz godina da se donekle dovedu u normalno stanje - ta samo u prvih petnaest godina svoje vladavine vodio je 14 ratova, a k tomu, razdijelio je većinu kraljevskih posjeda. Naime, Bela III. imao je godišnje prihode od 166.000 rajnskih maraka, što preračunato težinski iznosi oko 34.000 kg srebra. Stanje Andrijine kraljevske blagajne vidi se upravo iz onog ugovora s duždem Zianijem, u kojem kralj uračunava Zadar u cijenu, a gdje se navodi najamnina od 550 maraka, tj. oko 113 kg srebra po većem brodu.350 Međutim, ako je netko u Ugarskoj i Hrvatskoj imao korist od Andrijina križarskog pohoda, bili su to prvenstveno templari, jer im je kralj darovao Gacku, a kasnije su templare obdarivali i drugi velikaši.351 Drugi dobitnici bili su Mlečani, osobito u pitanju Zadra - što smo već opisali. Za razliku od templara, Njemački red, koji ga je pratio u pohodu do Svete Zemlje, ali mu se

349

HOMAN, 1943., 19., 63., 75.; GYORFFY, 1960., 15., 16. Vidi takoder: KRISTO, Gyula, IL Andras kiraly „Dj intezkedesei" (The ,New Istitutions` of King Andrew II), Szazadok 135/2, Budapest, 2001., 300. 350

SMIČIKLAS, 1905., 97.-99., 174.-176.; DOBRONIC, 1984., 34., 35., 37.

351

HUBATSCH, 1966., 179.


nije pridružio u povratku, loše je prošao. Pobojavši se njihova utjecaja, kralj ih je 1225. godine protjerao iz Ugarske.352 I iz trećeg, dinastičkog aspekta gledano, Andrija nije uspio. On je, kalkulirajući oko toga tko će zasjesti na prijestolje u Niceji, vjerojatno zaključio da mu se pruža prigoda da dobije pravo na Laskarisovo carstvo, jer car nije imao muškog nasljednika, pa je, sklapajući spomenuti bračni ugovor, pokušao osigurati budući položaj za svoje sinove. Međutim, unutarnji nicejski pretendenti nisu dopustili takav razvoj situacije, pa Arpadovići od ovog braka nisu izvukli nikakvu dobit. Ni ostali bračni ugovori nisu mnogo koristili, armenski se nije ni ostvario, a s Bugarima nije imao previše dodirnih točaka. O svim Andrijinim snubljenjima govori i Dandolo.353 Kao sažeta završna ocjena moglo bi se reći da je Andrija, krenuvši u križarski pohod zbog mnoštva razloga, među kojima nijedan nije bio temeljno križarski, doživio posvemašnji fjasko.

Sl. 3. Denar hrvatskog vojvode Andrije, kasnijeg kralja.

Sl. 4. Pfenig vojvode Leopolda VI.

352

DANDOLO, 1938-1958., 287.

353

THOMAS, 1894., 91., 92., 98. 0 Bolonjcima vidi: ROHRICHT, 1891., 58., 64., 68., 70.-74., 89.


72

7.1.1. „Gesta regis Andree secundi“ Pregledom zapisa o Andrijinu pohodu uočavamo dvije skupine kroničara - one koji iznose prave, neuljepšane činjenice, ili ga uopće ne spominju, i one koji nas pokušavaju uvjeriti da je kralj opravdao svoj renome i na ratnom polju i u vjerskom pogledu. Budući da je prva skupina gotovo isključivo sastavljena od inozemnih ljetopisaca, ostat ćemo samo na već iznesenim citatima, ali ćemo zato pokušati rekonstruirati tijek informacija i međusobne utjecaje na području Ugarske. Toma Arhiđakon prvi je, a k tomu i jedini suvremenik Andrijinog pohoda. On u nekoliko redaka uopćeno priča o kraljevim „velikim" ratnim uspjesima i time nam otkriva izvor svojih informacija - ugarske dvorske i crkvene krugove. Naime, teško je vjerovati da Toma nije čuo pravu istinu o Andrijinim učincima - ljudi i vjerodostojne informacije dopirali su i do Splita, a povrh svega, on je studirao u Bologni, u koju su mnogi, vrativši se iz križarskog pohoda, donijeli vijesti iz prve ruke.354 Međutim, on je i ovom prigodom, kao nepokolebljivi branitelj službene politike Crkve, pa tako i svih osoba koje su tu politiku provodile, svjesno zatajio istinu. Kako je onda Toma složio svoju priču? Postoje dvije mogućnosti: prvo - da je podatke preuzeo od crkvenih i drugih velikodostojnika koji su dolazili u Split, službeno ili kao izbjeglice pred Mongolima 1242. god.,355 i drugo: mogao je do takvih informacija doći i tijekom svoja dva boravka na dvoru Bele IV., 1244. i 1261. godine. 356 Dakle, glorifikatorska slika o djelima kralja Andrije u Ugarskoj već je postojala, a nakon prvih zabilježbi, službena „istina“ pretakala se u radove budućih generacija kroničara. Među njima je svakako najistaknutiji bio Simon Kezai, dvorski klerik kralja Ladislava IV. Kumanca. U nevelikom članku on je uspio Andriji pripisati sve moguće kvalitete, čime je udario glavni temelj za sve kasnije pisce.357 Opsežni dodatak, onaj o pribavijenim relikvijama svetaca donosi nam „Chronicon Dubnicense“, istićući da je kralj na njih nesebično potrošio kraljevsku riznicu.358 Za razliku od nje „Chronicon Monacense“, nastala oko 1330. god., daje mnogo sažetiji prikaz, naglašavajući vjerske vrline,359 a „Chronicon Zagrabiense“ (1334.-1354.) svodi sve zasluge u jednu zavisnu rečenicu.360 Iskaz Giovannija da

354

THOMAS, 1894., 163.

355

THOMAS, 1984., 200., 210

356

KEZAI, Simon, Gesta Hungarorum, Fontes domestici historiae hungaricae, pars prima, vol. II, Lipsiae, 1883., 89. Vidi: SZUCZ, 1975., 43.

357

Fontes domestici ..., vol. III, Chronicon Dubnicense, Lipsiae, 1884., 102., 103 Fontes domestici ..., vol. III, Chronicon Monacense, Lipsiae, 1884., 244.

358 359

TKALCIC, Ivan K., Monumenta historica episcopatus zagrabiensis, volumen secundum, Zagreb, 1874., 4.; Fontes domestici ..., vol. III, Chronicon Zagrabiense, Lipsiae, 1884., 258. Prema zagrebaacom predlošku nastao je i „Chronicon Varadiense`: Vidi isto. 360

GIOVANNI de Udine, Joannis de Vtino brevis narratio de regibus Hungariae, Fontes domestici historiae hungaricae, pars prima, vol. III, Lipsiae, 1884., 271


Udine iz istog vremena u njegovu djelu „Brevis narratio de regibus Hungariae“ samo je nešto dulji. 361 A onda, nepuno stoljeće nakon Kezaia, reprezentativna dvorska „Chronica de gestis Hungarorum“, sasvim preuzima njegovo izlaganje o Andrijinim ratnim »uspjesima«, dolično uveličano pričom o relikvijama koje donosi „Chronicon Dubnicense".362 Sličnu priču donosi i budimska „Chronica Hungarorum" iz 1473. godine stojeći očito pod utjecajem ranijih navoda. 363 Malo nakon toga, posve isti tekst poput onoga iz anžuvinskoga kodeksa donosi i Joannes de Thurocz. S ova dva djela, dolazi do prekretnice, ali ne u historiografskoj pouzdanosti, nego u mogućnosti širenja jedne neutemeljene postavke.364 Do toga je došlo zahvaljujući izumu tiska, pa je Thuroczovo djelo dospjelo u sve krajeve Ugarske, pa i u Hrvatsku. Time je fama o Andriji postala dogmatski predložak za sve kasnije ljetopisce. Takvo je njihovo pisanje razumljivo, jer je htjelo uveličati djelo svoga vladara, a k tomu, dvije posljednje kronike nastale su u doba turske opasnosti, pa je i to utjecalo na nekritičnost kompilatora.

7.2. Hrvatska O izravnom sudjelovanju hrvatskih križara u sklopu Petoga križarskog pohoda u Svetu Zemlju nemamo baš nikakvih vijesti u Tome. 365 Štoviše, u proučenoj dostupnoj literaturi nije se našao nikakav neupitan trag za neku konkretnu osobu, ni za ovaj pohod, ni za druge pohode. Čak ako uzmemo da je i pretpostavljeni broj križara istinit, ni on nam ne otkriva baš veliko oduševljenje Hrvata križarskom idejom. 366 Zato su nam zanimljivi kvazihistorički pokušaji i obiteljske legende. Adam Baltazar Krčelić (1715.-1778.) citirajući „stari rukopis sto ga ima“ izvješćuje nas da se kasniji zagrebački biskup Macelin, pridružio (1096./97. ?) križarima Prvog pohoda te se nakon 35 godina vratio s titulom jeruzalemskog kanonika.367 Kako Lorenzo Fondra navodi, „u jednom starom spisu ... se čita“, da su Zadrani 1213. zajedno s Đenovljanima oformili eskadru od 13 galija kojima je na čelu bio Zadranin, »general« Marin Cedulin. Brodovlje je nakon povratka s Levanta navodno donijelo tijelo sv. Šimuna u Zadar.368 Međutim, isti autor

361

Die ungarische Bilderchronik - Chronica de gestis Hungarorum, Budapest, 1961., 233. Zavdni oblik potječe iz 1370. god. U svezi problematike predloška vidi Prilog. 362

Chronica Hungarorum impressa Budae 1473, Budapest, 1900.

363

THUROCZ, Joannes de, Chronica Hungariae, Brunnae, 1488.

364

TOMA, 1977., 83.

365

ŠANJEK, 1993., 192.

366

KRCELIC, Baltazar Adam, Povijest stolne crkve zagrebačke – prvi dio, svezak I. (preveo Zlatko Sešelj), Zagreb, 1994., 89.

367

FONDRA, Lorenzo, Istoria della insigne reliquia di san Simeone profeta the si venera in Zara, Zadar, 1855., 66., 67.

368

FONDRA, 1855., 66., 67. Drugi spis nastao je 1579. godine, a vee je i Fondra argumentirano izrazio neslaganje i s jednim i s drugim navodom


74

prema jednom mnogo kasnijem spisu navodi da su Zadrani opremili i poslali 13 naoružanih brodova kao pomoć u pravcu Svete Zemlje. To se navodno dogodilo 1273. kao reakcija na apel pape Grgura X. izrečen tijekom koncila u Lyonu. Istaknuto je ponovno da je zapovijednik bio jedan Cedulin, »kapetan« Frane, a to nam daje temelja da sve pripšemo njihovoj obiteljskoj legendi.369 I dubrovački patricijski rod Gučetića želio je jednog od svojih predaka uplesti u križarska zbivanja. Prema pisanju Ambroza Gučetića (1563.-1632.), trebinjskog biskupa i polihistora, Marin Vitalov sudjelovao je 1270. godine u Sedmom križarskom pohodu, te se istaknuo pri opsadi Ptolemaisa, tj. Akona, konstruiravši posebnu vrstu opsadne sprave. Ambroz se poziva na neki drevni rukopis iz dubrovačkog dominikanskog samostana. 370 Međutim, ni jedan od njegovih navoda ne odgovara istini, što znamo iz opće križarske povijesti. Znamo da je francuski kralj Louis IX. vodio križarski pohod 1270. godine, ali on je bio usmjeren na sjevernoafrički Tunis, tako da Akon nije ni vidio. Pored toga, Akon je tada bio u križarskim rukama pa ga oni nisu mogli ni opsjedati. Budući da se upliće Louis IX. Sveti, motiv bi mogao biti u težnji da se pretka stavi u blizinu sveca iz anžuvinske vladarske kuće pa bih i vrijeme nastanka samostanskog rukopisa stavio u to doba. Nadalje, s gotovo četiriipostoljetnim odmakom nailazimo na priču da je pripadnik jednog od hrvatskih praplemena dao svoj doprinos križarskom pohodu kralja Andrije. To je fiktivni rodonačelnik grofovske obitelji Draškovića - Ivan. Želeći ugoditi svojem naručitelju, Franjo Ladany371 lozu je Draškovića započeo s vitezom-križarom. Ispletena je priča da se taj Ivan borio pod Damiettom predvodeći jedan odred vojske kralja Andrije, a osim toga je sudjelovao i u bitci za grad Damask. Nakon tri godine provedene u Palestini vratio se u domovinu, te je tom prigodom 1222. godine darovao jedan kalež u Veszprem. 372 Što drugo kazati o cijeloj priči nego da je ona odraz zakasnjele renesansne mode slavnih srodstava, modificirane u skladu s aktualnom turskom opasnošću.373 Usredotočivši se

369

Hrvatski biografski leksikon 5, Zagreb, 2002., 282.-286. Uvodni članak o Gučetićima sastavio je Ivica Prlender, a članak o Ambrozu Gučetiču, Stjepan Krasić. 370

Franjo Ladany (1640.-1684.), plemić iz varaždinske župamje. Napisao „De gestis banorum Regni Sclavoniae" i „Genealogia comitum Draskovich". Vjerojatno je to bio Ivan IV. Drašković (1630.-1692.). 371

Hrvatski drzavni arhiv u Zagrebu, Arhiv obitelji DrAcoviC, kut. 115., Die Grafen Draskovith, 1. 2.; HDA, Arbor seu genealogia dominorum Draskovith delineata per Franciscum Ladany anno 1668. Na ovom mjestu zahvaljujem gosp. Miljenku Pandžiću iz Hrvatskoga državnoga arhiva na pomoči 372 Za divno čudo Draikovići nisu tražili pretke u nekom od starorimskih rodova kao ostali hrvatski plemiči. Vidi o tome: Miroslav KURELAC, Ivan Lucie Lucius – otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994., 20., 40. 373

Osim navedenoga,"rodonačelnik" Ivan tituliran je kao kninski i splitski grof


isključivo na križarski dio nalazimo ove netočnosti: iza imena križarskog grada „Acre“ dolazi zagrada unutar koje je napisano »Damiata«, kao da je to drugo ime isti grad; Ivanovo sudjelovanje u borbama za Damask još je gora izmišljotina, jer, kao što smo vidjeli u opisu Petoga pohoda, križari do Damaska nisu ni došli. 374 Iz svega se vidi da je Ladany poznavao određene podatke o križarima, a možda se dijelom tvrdnji bazirao i na Vramčevoj kronici.375 Naime, vidimo da „Kronika vezda znovich zpravliena“ Antuna Vramca iz 1578. godine nastavlja hvalospjeve kralju Andriji, pri čemu se očito oslanjala na podatke iz Thuroczijeve kronike.351 Juraj Rattkay je u svom djelu iz 1652. godine zagazio je u još veće netočnosti. On je interpretirao cijelu priču tako da je opravdao preuranjeni povratak kralja Andrije iz Palestine motivom ubojstva kraljice Gertrude! (A ono se dogodilo četiri godine ranije.) Međutim, nije zaboravio spomenuti „velika kraljeva osvajanja“.376 I otac hrvatske historiografije, Ivan Lučić osvrnuo se na Andrijin „iter Hierosolymitanum“ u svom djelu „De Regno Dalmatiae et Croatiae“. Sasvim u svom kritičkom stilu, po kojem je i zaslužio mjesto rodonačelnika, argumentirano je oborio tvrdnju talijanskog povjesničara Antonia Bonfiniusa,377 još jednog iz plejade arpadovićkih apologeta. Naime, ovaj je bio podastro tvrdnju da Andrija II. nije ustupio Zadar Mlečanima zbog osiguranja prijevoza u Svetu Zemlju, jer je, tobože, tamo otišao kopnenim putem.378 Navod o kraljevu kopnenom putu toliko je karakterističan da ga mogu pripisati ili činjenici da je Bonfinius imao u rukama tzv. „Anonimnu splitsku kroniku" iz 14. st., koja o tome jedina govori, ili uporabi zajedničkog predloška.379 Kako se vidi u njegovoj „Povijesti stolne crkve zagrebačke" iz 1770. god., i Baltazara Adama Krčelića možemo ubrojiti u Andrijine odvjetnike.380

Na kraju liste „hagiografa", anonimni isusovac prepisao je

Vramčevu kroniku i dodavši još nekoliko pobožnih redaka, objavio je u drugoj polovici 18. st. 381 Trogirski patricij Jeronim Buffalis, pišući 1780. godine genealogiju svoje obitelji, navodi da je jedan od njegovih predaka, Črneha, otišao 1217. godine s kraljem Andrijom u Svetu Zemlju (vidi rodoslovnu tablicu 3.). Buffalis, čini se, nije imao ambicija pripisati

374

Simptomatično je da je vjerojatni naruatelj Ivan IV. studirao u Bologni. Pored toga, otac mu je ostavio dio knjižnice povjesničara Istvanffyja. Vidi u: Hrvatski biografski leksikon 3, C-D, Zagreb, 1993., 583. (autor: Mladen vab) 375

VRAMEC, Antun, Kronika, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalum XXXI, Zagreb, 1908., 39.

376

Vidi prilog. Antonio Bonfini - Bonfinius (1427.4503.). Napisao je dijelo „Rerum Hungaricarum decades IV cum dimidia`:

377 378

LUCIC, 1666., 160., 161.

379

MOROVIC, 1962., 7., 8.; KURELAC, 1971., 370.

380

KRCELIC, 1994., 95.

381

Vidi Prilog.


76

Črnehi junačka djela, jer je naveo da je ovaj otišao tamo kao običan hodočasnik-peregrin, te da je i umro u Palestini. 3 8 2 Budući da ova priča nema neutemeljivih tvrdnji, mogla bi se i prihvatiti, iako se ne može nigdje provjeriti. Ako je Pribojević držao „da ni u ratnoj slavi ni u posjedovanju mnogih zemalja (...) Slaveni ne zaostaju ni za jednim narodom“

383

te ako je Kačić isticao da je „po naravi čovika svakoga svoj narod

hvaliti, uzdizati i uzveličavati“384, kako to da ta dva najveća hrvatska apologeta nigdje nisu ni pokušali staviti nekog, ako ne stvarnog, ono barem fiktivnog junaka u kontekst zbivanja koja su se dva stoljeća odvijala oko Svetih Mjesta? Za Pribojevića čak znamo da je poznavao Tomino djelo, a ni Kačić nije zaostajao, a uz to, prvi kao dominikanac, a drugi kao franjevac, mogli su imati barem vjerskih motiva za takvo što, pogotovo u svakodnevici osmanlijskih osvajanja svog vremena. Vjerojatno odgovor za Pribojevića leži u renesansnoj posvemašnjoj opčinjenosti antikom, kojoj je nasuprot stajao prezir prema onome što mi zovemo srednjovjekovlje. Za Kačića je razlog mnogo jednostavniji, on, naime, naglašava da piše samo o stvarima koje se „zgodiše u državama slovinskim“.385 Vratimo se sad iz ovih zagonetki i, većim dijelom, fantastičnih genealogija i „historija“, u stvarnost. 7.2.1. „Bogu dušu, kralju život, gospi srce, a čast ostaje meni“386 Kako objasniti prostorno stupnjevanu indiferentnost Hrvata prema križarskoj ideji razvijenog srednjeg vijeka? Stoviše, iz suvremenih kronika i isprava vidljivo je, da je njihovo pretežito pasivno promatranje nerijetko poprimalo oblike otvorenog suprotstavijanja. Iako se naizgled može zaključiti da su takve reakcije bile izazvane ponajviše od samih križara, vjerojatno je više čimbenika utjecalo na trajno slab odziv. Ponajprije spomenuta anarhija u doba Prvoga križarskog pohoda, tijekom koje je među velikašima vladala međusobna, poslužimo se izrazom Urbana II.387, „malitia“, pa nije ni mogla biti formirana „militia Christi“. K tomu, tada doživljene križarske surovosti, ponovljene su u Četvrtom pohodu, a osim toga, mislim da je većim dijelom na oglušavanje utjecala niža gospodarska razina tadašnjeg hrvatskog plemstva, vjersko stanje u hrvatskim zemljama,388 a i neizgrađenost

382

BUFFALIS, Jeronim, Priuileggi investite, e memorie della nobil famiglia de Buffalis, abitante nella citta di Trail in Dalmazia conferiti alla stessa ancora sotto it Re d'U(n)garia..., 1780.; Na ovom mjestu zahvaljujem gosp. Mladenu Andreisu na informaciji o navedenim recima u Buffalisovu rukopisu. 383

PRIBOJEVIC, Vinko, 0 podrijetlu i zgodama Slavena, preveo: Veljko Gortan, Zagreb, 1951., 177.

384

KACIC, MIOŠIĆ,

385

I Pribojevic i Kačić pozivaju se na druge autore i njihova djela.

386

Francuska viteška izreka iz razdoblja križarskih pohoda.

387

Vidi ERKENS, 1994., 645.

388

GOLDSTEIN, 1984, 42.

Andrija, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb, 1946., 7.


viteškog sustava, domet kojega se gotovo isključivo vezivao uz jakost kraljevskog utjecaja - u slučaju Arpadovića, do Gvozda. Činjenica je da je Andrija, kao mlađi Belin sin, započeo svoju političku i vladarsku promociju na području stare Hrvatske. 389 To, međutim, ne znači da je on, osim priznanja kao člana vladarske obitelji, išta drugo naprečac ostvario. Uostalom, to nije uspjelo ni u mnogo težim kataklizmama nijednom članu arpadovićke dinastije. Može li se stoga suzdržanost objasniti stavcima dokumenta čija su općepoznata imena Pacta conventa ili Qualiter? Upravo njegovi retci o obvezi kraljeva pokrivanja troškova hrvatskih vojnika izvan Hrvatske te financijska zbilja kralja Andrije u tijeku priprema Petoga pohoda, mogu biti indiciji za objašnjenje glavnog razloga njihova nesudjelovanja u Andrijinu pohodu.390 Njegov prethodnik na prijestolju, kralj Koloman, vodio je mnogo razumniju politiku. Postupajući po slovu ugovora s predstavnicima 12 hrvatskih plemena osigurao je dostatnu količinu novca kojom bi pokrio ratne troškove hrvatskih vojnika u operacijama protiv južnoitalskih Normana 1108. godine.391 Slijedeći doslovno retke iz Pacte, dolazimo do broja od 120 oklopnika, koje su 12 hrvatskih plemena morali poslati kralju. Dio tog novca, a radi se o oko 2000 srebrnih denara i o nepoznatom broju bizantskih zlatnika, nađen je u srcu srednjovjekovne Hrvatske.392 Ako nam veličina vojnog kontigenta ne bi izgledala impresivna, moramo ponovo uzeti u obzir gospodarsko stanje u onodobnoj Hrvatskoj, ali i sve ono već napisano o vojnoj doktrini onog doba.393 Slične uvjete i razmjere imamo i u Belinoj darovnici knezu Bartolu Krčkom, prema kojoj je on bio dužan dati kralju unutar granica 10, a izvan granica 4 oklopnika. Dodajmo tome da je posada Višana Šubiću u Splitu

389

RAUKAR, 1997., 67.

390

Prostor i tema ograničavaju ulaženje u dublju analizu, pa sve ostaje na razini teze. Literatura o "Pacti" opširna je, pa navodim samo: MANDIC, Oleg, »Pacta conventa« i »dvanaest« hrvatskih bratstava, Historijski zbornik XI-XII., Zagreb, 1958-1959., 165.203.; RAUKAR, 1997., 59., 60., 203.-206.; ANCIC, 1998., 248.-255. - Posebno: 249. 391

ŠIŠIĆ, Ferdo, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb, 1914., 595., 596. Ili kako je Raukar zgodno sročio: „... Kraljevska vlast postoji ako kralj ima novaca i ratnika ..." Vidi: RAUKAR, 1997., 153. 392

JAKŠIĆ, Nikola, Materijalni odrazi Kolomanove vojne u sjevernoj Dalmaciji, Povijesni prilozi 17, Zagreb, 1998., 274., 275., 278.; MIRNIK, Ivan, Nalazi starog novca u Benkovcu i okolici, Benkovački kraj kroz vjekove 1, Benkovac, 1987., 85., 89.; MIRNIK, Ivan, O nekim nalazima novca 11. stoljeća u Hrvatskoj, Zvonimir, kralj hrvatski - zbornik radova, Zagreb, 1997., 194., 199.-202. Težina nadenog novca, zbog velikih odstupanja kod poznatih primjeraka Kolomanovih denara, mogla bi varirati od 560 do 860 grama. Ne želim tvrditi da je ova ostava skrivala say Kolomanov novac upućen za ratne troslove. 393

Iako je teško povlačiti usporedbe izmedu tako različitih zemalja, pokušat cu barem temelječi se na površni pokazati na položaj Hrvatske. U 12. st. Engleska sa 130000 km' imala je 7500 viteških posjeda, Normandija s 33600 km' imala je 2500 posjeda, a Champagna, dosta manja, ali znatno bogatija - 1900 lenskih dobara. Vidi: BARTLETT, 1996., 70.


78

brojala „oko dvadeset konjanika".394 Sve to ujedno govori o veličinama vojske i o gospodarskoj jakosti društvene elite. Međutim, valja svakako dodati da je jugoistočni dio srednjovjekovne hrvatske države stvarao svoje izvorno društveno ustrojstvo, izgrađujući interaktivni odnos, više s primorskim gradovima i zaleđem tada još malom banovinom Bosnom i Humom, nego s relativno dalekom Panonijom. 395 Stav iz legende „...Bolje da on sam pogine, ner da nas iz didine naše izvede cića boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove ...“, jako je blizak onome iz stvarnosti ,,... Zar misliš, da možeš nas izbaciti iz posjeda zemljišta naših otaca i pređa? Ako se odmah ne vratiš natrag, onda će ovaj dan biti posljednji tvoga života ...“ 396Iz oba ova stava očituje se tada još prevladavajući rodovski ruralni duh, čiji obzori završavaju u rodnom kraju, a autoriteti se poštivaju samo unutar srodstva.397 Možda nam riječi biskupa Stjepana II. Babonića za puk svoje dijeceze, da je „pomalo neotesan i neupitomljen“, to najbolje ocrtavaju.398 Moglo bi se postaviti i pitanje, koliko je samim Arpadovićima odgovaralo stanje rodovske podijeljenosti u Hrvatskom Kraljevstvu. Naime, u stoljeću koje je prethodilo Andrijinu pohodu, u isprekidanim potezima nastavila se staleška diferencijacija u Hrvatskoj, započeta u drugoj polovici 11. st. Prva velikaška obitelj koja je prerasla svoj rod bila je obitelj Slovinje, Domaldovog djeda. Njegovi potomci ostavili su neizbrisiv trag u zbivanjima 12. st., a posebno su se istaknuli na području od Zadra do Splita, ali i s one strane mora. Utoliko je dragocjen onaj zapis suvremenika kralja Richarda, kako je gospodar zadarskog zaleđa blizak rođak markiza od Montferrata. Budući da utjecajna osoba nije imenovana, zagonetka bi ostavila prostor za nagađanja o kome je riječ, ali kad tome pridodamo podatak koji govori da je treća supruga normanskog velikog grofa Rogera I. bila iz obitelji Montferrat, onda izrazito normanska imena »Rogerije« i »Domald« u Slovinjinih potomaka upućuju na pretpostavku da je netko od njih bio normanski zet. Posložimo li pak generacijske sljedove, upravo bi Slovinja morao imati za suprugu neimenovanu Normanku iz kuće Hauteville / Altavilla (vidi rodoslovne tablice 14. i 15). 399 Dakle Damjan Desinjin (i Domald) bio je rođak u drugom koljenu sa

394

SMICIKLAS, 1904., 8., 262.; TOMA, 1977., 90.

395

RAUKAR, 1997., 72. Vidi takoder: SZUCZ, 1975., 7. - ... These societies still lived their own „early-Middle-Age" until the turn of the twelfth and the thirteenth centuries, displaying many more features analogous to the West European structures of the sixth to the ninth centuries, than to the feudalism of the contemporary West, ... 396

MOSIN, 1950., 67.; TOMA, 1977., 68.

397

0 kasnijem razvoju i gradaciji identiteta, osobito u svezi sa „Svetom krunom ugarskom; vidi: KARBIC, Damir, Hrvatski plemički rod i običajno pravo, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 1998., 80.-88., 107., 108. 398

399

ŠANJEK, 1998., 115.

BROMMEL, Friedrich, Genealogische Tabellen zur Geschichte des Mittelalters bis zum Jahre 1273, Basel, 1876., Tab. 47. Vidi takoder: ABULAFIA, David, Ancona, Byzantium and then Adriatic , 1155-1173, u: Italy, Sicily and the Mediterranean, 1100-1400, London, 1987., 214., biljška 106.; Svensk uppslagsbok, band 7, Malmo, 1948., 657.


sinovima Guillaumea IV. Proteći će još mnoge godine dok takav iskorak naprave bribirski Šubići, a knezovi Krčki zasebna su priča (vidi rodoslovne tablice 5., 7. i 8.). Dakle, dok su Domaldovi postupci odgovarali kralju, on ga je podržavao, a čim je kralj osjetio da mu izmiče iz kontrole, okrenuo je na njega čelnike drugog roda. Kako zemljoposjed rodovskih čelnika nije proistekao iz kraljevih darovnica, nego je bio baštinjeni patrimonij, nije se ni uspostavio klasični feudalni seniorskovazalni poredak kao u Ugarskoj. Pored toga u Hrvatskoj su se sve do kraja srednjeg vijeka usporedo s velikašima održale seoske općine nastanjene pripadnicima plemstva dvanaestoro plemena. 400 I kao najvažniji čimbenik, za razliku od Ugarske, u užu Hrvatsku do tog doba nisu naseljavani velikaši iz Njemačke ili Francuske, tj. nije stvoren sloj donacionalne aristokracije sa Zapada, koja bi na taj način ubrzano utjecala na širenje klasičnog feudalizma i općih ideala viteštva. Nije bez važnosti i manjak rodbinskih veza hrvatskog plemstva s frankofonim krajevima. (Usporedimo to s babenberškim i arpadovićkim krugom!) 401 Ipak, kao suprotnost srednjem Jadranu i njegovu zaleđu, donekle specifičan razvoj imao je onaj zapadni dio Hrvatske koji je graničio s Njemačkim Carstvom, otkuda su lakše i neposrednije dopirali ideali viteštva prepleteni s burnim odjecima carsko-papinskog sukoba. Knezovi Krčki, osim što su imali za susjede velikaše Njemačkog Carstva najvišeg ranga, održavali su žive veze s Venecijom, pa su iz dva izvora mogli steći motive za uključenje u aktivnosti tadašnjega kršćanskog svijeta. I ime »Fridrik«, često u njih,402 može biti pokazatelj veza s carskim krajevima. Kao njihova potpuna suprotnost bili su Kačići i njihova dvostoljetna gusarenja. 403 Ona, iako gospodarski uvjetovana - sjetimo se da su i Trogirani, kao i Šibenčani to radili - dodatno potvrđuju stvarnost nepoštivanja niti križara, a ni autoriteta papinskih legata od notorne rodovske zajednice sklone, povrh svega, heretičkim odstupanjima. Pa i njihov oblik »skupnovlade« (kako kaže N. Klaić404), dalek je piramidalnoj društvenoj strukturi Europe tog vremena (vidi rodoslovnu tablicu 6.). Kad car Friedrich II. traži od njih nadoknadu šteta, onda ne imenuje nekog odgovornog pojedinca, nego se obraća skupini 405 A što se tiče „Minne“, nju u Hrvatskoj ne spominje nitko, pa ni školovan čovjek kao što je bio Toma.

400

RAUKAR, 1997., 202.-206. Vidi o tome: AMMAN, 1955.; FICHTENAU, 1962. 402 KLAIC, V., 1901., 352. - Rodoslovlje 401

403 404

405

DANDOLO, 1938-1958., 288.; SMICIKLAS, 1905., 148., 191.; TOMA, 1977., 116.-123.; KLAIC, N., 1976., 22. KLAIC. N., 1976., 484. SMICIKLAS, Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae IV., Zagreb, 1906., 217.


80 Tek u cvjetnom, integrativnom razdoblju knezova Bribirskih, stotinjak godina nakon Trećeg, Cetvrtog i Petog križarskog pohoda počinje se u hrvatskom ozemlju stvarati ozračje kakvo je onda vladalo - manje u Ugarskoj, a više u zemljama Leopolda VI. Babenbergovca.406 Kulminaciju tog duha hrvatski krajevi doživjeli su tek u vrijeme Ludovika I. Anžuvinca. Dičenje kneza Novaka Disislavića da je „vitez sil'noga i velikoga g d na Loiša krala ugr'skoga nega polače vitez“, te ponosne riječi Vignja Miloševića da „ služi banu Stipanu i kralu Tvrtku i kralu Dabiši i kralici Grubi i krala Ostoju“ najbolje ocrtavaju vitešku atmosferu anžuvinskog razdoblja.407 Vjerojatno se baš u to doba, točnije u razdoblju nadbiskupa Hugolina de Branca, za kojeg kroničar govori da je „Hrvate odviše volio“ 4 0 8 može datirati i nastanak pripisa Sumpetarskom kartularu. 409 Stare se narodne (i državne) tradicije nisu preko noći izgubile pa ih je anonimni pisac Hrvat ovjekovječio na pergamentu. 7.2.2. Gospodarsko stanje Samo je posredno moguće iz posve fragmentarnih i prostorno razbacanih podataka zaključivati kolika je bila novčana jakost onodobnih hrvatskih plemića, pa time i mogučnost da pokriju troškove križarskoga pohoda. Kako smo vidjeli, još uvijek prevladavajući oblik ustroja društvene elite nije išao u korist gospodarskog uzdizanja. Ako se pozovemo na spomenute podatke o prihodima dviju hrvatskih nadbiskupija i jedne biskupije, iz doba Bele III., vidimo da debelo zaostaju za ugarskim crkvenim pokrajinama. Međutim, goli iznosi ne otkrivaju nam veličinu prostora, napučenost, ali i sposobnost utjerivanja crkvene desetine, u čemu su ugarske biskupije po pojedinačnim stavkama nedvojbeno bile u prednosti. Ipak, iz niza zasebnih slučajeva donekle se upotpunjuje slika o novčanim odnosima tog doba u hrvatskim krajevima. Seljačko selište u Gori plaća marturinu od 24 frizaška denara. Niz zemalja kod Zadra vrijedi 40 perpera i 30 modija žita. Polovica kuće na Cresu stoji 20 romanata. Godišnja daća Dubrovčana Mlečanima iznosi 50 perpera, a Rabljana 300 libara denara. Iz isprave mladog Bele IV. doznajemo da dio godišnje marturine pripadnika »šest naraštaja« županije Gore iznosi 20 maraka. Godišnji prihod zagrebačkog kanonika iznosi 1 i po marku. Uplata kazne Splićana kraljevskoj blagajni već je 600 maraka.410 Koliko bi dakle bila novčano teška ona

406

RAUKAR, 1997., 73., 203., 206. Vidi o tome i u: LADIC, 1998., 51.-55.

407

PANTELIC, Marija, Prvotisak glagoljskog Misala iz 1483 prema Misalu kneza Novaka iz 1368., Radovi Staroslavenskog instituta 6, Zagreb, 1967., 6., 7.; TRUHELKA, Ciro, Glasnik Zemaljskog muzeja III., Sarajevo, 1891., 86., 87.

408

CUTHEIS A, Tabula (preveo Vladimir Rismondo), Legende i kronike, Split, 1977., 195 0 pripisima vidi: ANCIC, 1998., 251.

409

410

SMICIKLAS, 1905., 104. - (1211.), 134. - (1215.), 144. - (1217.), 237. - (1224.), 242., 250., 251. - (1225.), 449. - (1235.); TOMA, 1977., 166. (1244.) - Sto se tiče ove novčane kazne, njome su vjerojatno pokriveni troškovi banove „velike vojske Usporedimo to s novčanom kaznom koju je nametnuo Simon IV od Montforta gradu Toulouseu 1218. god. u iznosu od 3000 maraka srebra (vjerojatno paraih maraka).


fraza da je Stjepan Babonić „vlastitim novcem pokrio troškove 250 konjanika“ tijekom križarskog pohoda? Budući da šutnja vrela sve prekriva, ostaje nam samo postavljanje hipoteze o visini te prijevoznine, i to koristeći spomenute podatke iz Četvrtoga pohoda, kao i aktualne brodske najamnine. U uobičajenim križarskim, odnosno viteškim okolnostima, tih 250 konjanika trebalo je pratiti 500 poslužnika, koji su se brinuli za 500 konja. Time bi brojka »jedinicâ« bila 250, što bi prema cijenama u Četvrtom pohodu iznosilo 3500 maraka. Kako je pak Andrijin ugovor bio specifičan, zbog klauzule o Zadru, može se s obzirom na kapacitete lađa, o kojima sam već govorio, spustiti trošak po »jedinici« na oko 5 i po maraka. To bi Stjepana ukupno došlo 1375 maraka ili 284 kg srebra. Koliko je to vjerodostojno, ako znamo da je zagrebački biskup godišnje ubirao 1500 maraka prihoda?411 Vrlo malo! Da je Hrvatska prema tadašnjim europskim mjerilima bila relativno siromašna zemlja vidi se iz popisa dragocjenosti koje su stekli templari tijekom svojeg stoljeće i po dugog boravka u Vrani.412 Stoga treba uzeti kao grubu zbilju onaj zaključak, da se, znatnim dijelom zbog nedostatka novca, hrvatski plemići nisu u očekujućem broju odazvali pozivu kralja Andrije II.413 7.2.3. Vjersko stanje Očitost čvrstih međusobnih veza hrvatske unutrašnjosti s dalmatinskim gradovima vidi se i u lakoći i brzini ukorijenjivanja heretičkih sljedbi. Činjenice znakovito govore da su dalmatinski trgovci donijeli heretičke ideje, kontaktirajući sa žarištima hereza na Zapadu i Istoku. Počevši od prvog spomena 1167. godine, katarske sljedbe u Dalmaciji i Hrvatskoj sve više jačaju, a onda se krajem stoljeća na njih obrušavaju i državne i crkvene vlasti. Zaključci splitske opće sinode iz 1 1 8 5. godine najbolje rasvjetljavaju tadašnje stanje. Izgubivši prvi sukob u gradovima, hereze i dalje žive u bližoj ili daljoj okolici, a svoje postojanje i ukorijenjenost svjedoče sve do kraja srednjeg vijeka.414 Upravo papa Honorije III. šalje opomene

411

Usporedim o to sa sv otam a kojim a su ra sp olag ali stra ni V id i u: RO HRICHT , 1891., 57. - Balduino Neuchini usque ad valorem CL librarum monetae Parisiensis, Guidoni de Alteclocke usque ad XC libras ..., 59.... - cuique eorum usque ad summam XXV marcarum argenti (...) de CC libris Parisiensibus pro Guilelmo de Faiaco cum V militibus 69. – (osmorici vitezova zajedno, prim. a.) usque ad CCC marcas argenti Jedna pariška libra iznosi 0,1224 kg. Takoder u: TYERMAN, 1998., 68., gdje je 1000 maraka odredeno za 100 vitezova. Kad se Guillaume IV od Montferrata spremao u preotimanje izgubljenog Solunskog kraljevstva, založio je caru Friedrichu sve svoje bogate posjede u Italiji za 9000 maraka. Vidi: Lexikon des Mittelalters VI., München - Zürich, 1993., 800. 412

DOBRONIC, 1984., 47.

413

MOROVIC, 1962., 7.; KURELAC, 1971., 370. Vidi Prilog!

414

SMICIKLAS, 1904., 192.; TOMA, 1977., 76.; ANTOLJAK, Stjepan, »Heretici« u srednjovjekovnom Zadru i njegovoj okolici, Radovi Centra JAZU u Zadru 21, Zadar, 1974., 7., 12-14.; SANJEK, 1993., 163., 209.-214., 238.-245.; RAUKAR, 1997., 248.


82

hrvatskom episkopatu da krivovjerja cvjetaju.415 Nisu bez razloga statuti primorskih gradova (iako kasnijih redakcija) imali uključene članove kojima se sprečavalo da „nevjernici ne bi mogli kukolj heretičke zloće u katoličkom puku sijati“. 416 Heretici su imali jakog utjecaja i pristaša i među tadašnjim hrvatskim plemstvom - poznat nam je slučaj „bogatog i moćnog“ Višana iz roda Šubića, Petra iz Huma, a da o Kaćićima i ne govorimo. 417 Povodeći se za ovim Tominim navodima, kako se može protumačiti da je papin legat Akoncije uspio prikupiti „veliku pomorsku i konjaničku vojsku“ iz Dalmacije i Hrvatske za pokoravanje gusara i heretika Kačića? Po svemu sudeći, osim iz gradova, glavna pomoć došla mu je i ovaj put iz sjeverozapadne Hrvatske - od knezova Krčkih.418 Ta intervencija, a i niz kasnijih intervencija crkvenih i državnih vrhova nisu mnogo postigle, i tek se ustrajnim radom, koji je uzeo i žrtve, 419 suzbio utjecaj heretika - najprije na užem, a onda i na širem hrvatskom području. Međutim, ako pogledamo slijed zbivanja u Hrvatskoj u fazi zamaha reformnog pokreta, stječe se dojam da je bila stvorena čvrsta skupina reformista iz benediktinskih redova, koja je okruživala kralja Zvonimira kao stožer reforme.420 Ako k toj užoj skupini pridodamo pridvorne velikodostojnike, još se više povećava enigma nesudjelovanja hrvatskih velmoža u križarskim pohodima. Nameće se pitanje, zašto reforma nije donijela trajnijih plodova? Međutim, na to slijedi protupitanje, koliko je Zvonimirova politika bila podržana od rodovskih prvaka, pravih gospodara primorskog zaleđa? Naime, činjenica je da je većina benediktinskih samostana bila smještena na obali u gradovima te na otocima. 421 Pored toga, u sljedećih sto godina dogodila su se dva prijelomna događaja, s jedne (sjeverne) strane, nastupanje ugarske dinastije bilo je popraćeno brisanjem glagoljaške tradicije na području zagrebačke biskupije. 422 S druge (jugoistočne) strane, Bizant je, a nakon njega, njegovi nastavljači u nešto manjem dometu,

415

SMICIKLAS, 1904., 335.; SMICIKLAS, 1905., 209.; BARBARIC, Josip, MARKOVIC, Jasna, Supplementa I. - Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1998., 78., 83. 416

Statut grada Splita, Split, 1987., 11.; Statut grada Trogira (preveli i uredili Marin Berket, Antun CvitaniC i Vedran Gligo), Split, 1988., 8.

417

TOMA, 1977., 93., 119.; KLAIC, N., 1976., 410., 411.

418

TOMA, 1977., 87.; KLAIC, V., 1901., 89., 90.; KLAIC, N., 1976., 382.

419

ŠANJEK, Franjo, Inkvizicija, Croatica christiana periodica 46, Zagreb, 2000., 230.-233.

420

SANJEK, 1991., 37., 43., 70.-76.; SANJEK, Franjo, Zvonimirova "zavjernica" u svjetlu crkveno-političkih odrednica grgurovske reforme, Zvonimir, kralj hrvatski - zbornik radova, Zagreb, 1997., 33.-35. 421

OSTOJIC, Ivan, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. II - Benediktinci u Dalmaciji, Split, 1964., 545.-550.; OSTOJIC, Ivan, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. III - Benediktinci u Panonskoj Hrvatskoj i Istri, Split, 1965., 65. 422

ANCIC, 1998., 246., 247. Usp.: BARTLETT, 1996., 329.


ostvario prodor do Krke sa sličnim posljedicama za glagoljaštvo. U tom vakuumu bez autohtonih sljedbenika reforme nastalo je i otuđenje od svih ideja koje je ona u svom kontinuitetu nosila. Stoga ni drugi redovi, pa ni redovnici-vitezovi, templari i ivanovci, djelovanje kojih je započelo pedesetak godina prije Andrijina pohoda, čini se nisu uspjeli svojom nazočnošću i djelovanjem motivirati Hrvate da se upućuju u Svetu Zemlju. Prve posjede templari su dobili 1163. godine od bana Bosne, Boriću, koji im je darovao Zdelju, te od Gutitemera, župana Gore, od koga su dobili jedan predij. Odmah zatim stekli su Vranu, njihov najvažniji posjed u Hrvatskoj. Naposljetku zagrebački biskup Prodan ustupio im je Glogovnicu.423 Sveukupno uzevši, njihovi su posjedi bili rjeđi s južne strane Gvozda, a i ono što su posjedovali nije bilo po volji ni hrvatskim plemićima, ni građanima — poznat je manje ili više očiti konflikt izmedu Domalda i templara, oko vlasništva nad Klisom, te Šibenčana i templara. Štoviše, protiv njih su i crkvene osobe vodile dugotrajne parnice.424 Isti Borić prvi je obdario i ivanovce, a oni su postupno stekli niz drugih posjeda u sjevernoj Hrvatskoj, a na jugu su držali Ljubač kod Nina, te Sv. Juraj kod Senja. 425 Kako se čini, još početkom anžuvinskog razdoblja ivanovci su bili tretirani kao strano tijelo u hrvatskom korpusu. 426 Iluzorno je onda očekivati da se crkveni viteški redovi, stoljeće i više prije dolaska dinastije ljiljana, prihvate kao predvodnici u globalnom pokretu kakav je bio križarski. I cisterciti su izrasli upravo pod okriljem kralja Andrije. Dvanaestak godina prije Petoga križarskog pohoda podignut je njihov samostan u Toplicama, današnjem Topuskom. On je pripadao cistercitskom ogranku iz Clairvauxa, a kasniji pokušaj morimondskog samostana Heiligenkreuz da stekne prava nad Topuskim nije uspio. Pozivajući se na Klaićeve retke o sudjelovanju Baboniću u Andrijinoj križarskoj vojsci, očito je da su cisterciti svojim djelovanjem uspjeli pridonijeti križarskoj stvari. Tih desetak godina naizgled je malo, ali kasniji skladan suživot s Babonićima potpuno je identičan uobičajenim primjerima u cistercitskim zajednicama u Ugarskoj.427 Kao kruna njihova utjecaja može se navesti odlazak Stjepana Baboniću na studije u Pariz.428 Njihov (dvojbeni) drugi samostan podignut je 1214. godine

423

DOBRONIC, 1984., 26., 27.

424

DOBRONIC, 1984., 34.-37.

425

DOBRONIC, 1984., 97.-100.

426

ANCIC, 1998., 255. ANCIC, Mladen, Cistercitska opatija u Topuskom do pretvaranja u komendu, Radovi Zavoda za Hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu 27, Zagreb, 1994., 30., 32.; ANCIC, 1998., 217.; KOSZTA, Laszlo, Die Gründung von ZisterzienserkRistern in Ungarn 1142-1270*, Ungarn-Jahrbuch - Zeitschrift für die Kunde Ungarns and verwandte Gebiete, Band 23, München 1998, 67., 70., 78. 427

428

SANJEK, Franjo, Hrvati i Pari š ko sveuali š te (XIII.-XV. st.), Rad HAZU 476, Zagreb, 1998., 115. Usporedi: FICHTENAU, 1962., 12.-17.


u Senjskoj drazi kod Senja.429 Gledajući u širem hrvatskom aspektu, ipak su to bili usamljeni izuzetci, a na prvi pogled je da su cisterciti bili nazočni isključivo na hrvatskom sjeverozapadu - pod ugarskim pokroviteljstvom i u susjedstvu Njemačkog Carstva. U jadranskom zaleđu oni praktično nisu imali utjecaja, jer nisu uspjele reforme benediktinskih samostana u cistercitskom duhu - niti ona Sv. Jurja nad Koprivom (danas Zrmanja, prim. a.) iz 1230., a ni ona Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu iz 1268. godine, kad je samostan trebao postati topuski ogranak. Ova druga inicijativa nije dala željene rezultate čak ni uz papinu intervenciju.430 Međutim, Svetu Zemlju nije se pohađalo samo s mačem u ruci. U primorskim komunama previše siromašni izvori iz razdoblja prvih pet pohoda ne dopuštaju nam stjecanje slike o drugoj vrsti izrdžavanja srednjovjekovne pobožnosti u Hrvata - hodočašćenju u Jeruzalem. Ako prihvatimo tezu o nezainteresiranosti pučanstva iz unutrašnjosti, svakako je šteta što ne znamo gotovo ništa o pojedincima koji su se iz primorskih krajeva upućivali u križarske luke na Levantu, a otuda na Sveta Mjesta. Stoga je dragocjen podatak o hodočasniku Mihovilu Ginaniju koji je (vjerojatno) 1188. godine donio svetačke relikvije iz Svete Zemlje u Rab.431 Što se pak tiče šire upućenosti, stanje se znatno bolje rasvjetljava tijekom posljednjih pedesetak godina križarskih aktivnosti na Levantu. Papinska pisma franjevcima, te splitskome i zadarskome nadbiskupu, govore da je poziv bio upućen svim slojevima hrvatskoga društva.432 Iz istog doba sačuvana su pisana svjedočanstva o narasloj svijesti potrebe materijalnog potpomaganja križarskih pothvata u Svetoj Zemlji.433 Unatoč tome, pa i primjeru kasnijeg prvog hrvatskog svetca, Šibenčanina Nikole Taveliću, ali dvjesta godina nakon Saladina,434 sve nam govori da je zanos koji je doživljavala Europa onda, hrvatskog čovjeka zapljusnuo s priličnim zakašnjenjem. Pri tom ostaje nepoznanica, koliko je dragovoljni odlazak u Jeruzalem pridonosio općem ugledu hodočasnika.435 Međutim, u sjećanju naroda ostala je usječena iznimno velika pristojba koju je hodočasnik trebao platiti brodarima za prijevoz „preko mora". 436 Vjerojatni je odraz općeg trenda u pribavljanju relikvija i legenda

429

OSTOJIĆ, 1964, 239.

430

ANCIC, 1998., 207.

431

432

KLAIC, Nada, Još o prvom »čudu« iz djela Historia sancti Christophori martyris, Jadranski zbornik 12, Pula - Rijeka, 19821985., 534. U svezi s relikvijama imamo zabilješku kod Dandola, da su prigodom Saladinova osvajanja Svete Zemlje nabavljani i drugi ostaci svetaca. Vidi: DANDOLO, 1938.-1958., 366. LADIC, 1998., 50., 51.

433

RAUKAR, 1997., 352.; LADIC, 1998., 52.-55. 0 postojanju hodočasnika Hrvata svjedoči i Dante u poznatim stihovima iz Raja. Vidi: DANTE, 1991., Paradiso XXXI, 103-108. Neki to tumače: „... qui indica un paese lontano e barbarico ..." 434

PANDZIC, Bazilije, Životni put Nikole Tavelića, Rim, 1970., 9., 13.-17.

435

FAVREAU-LILIE, 1989., 78.

436

GRAFENAUER, Ivan, Slovensko-hrvaška ljudska pesem »Marija in brodnik«, Dela SAZU 21, Inštitut za slovensko narodopisje 9, Ljubljana 1966., 12., 48., 50., 63., 65.,67.,68.,Unatoč mnoštvu varijanata, opet je hodočasnički motiv, a da bi se istaknula neumoljivost brodara, ulogu hodočasnice narod je namijenio Mariji, majci božjoj. Upadno je naglašavanje: mi brodimo za srebro i zlato ...Bumu te (vozili), bumu za talire za the svetle grošeke vozimo za sićane novice Usp.: FAVREAU-LILIE, 1989., 79. (bilj. 54) - ...Eine Fahrt zum HI. Grab kostete von Lübeck aus mindestens etwa zweibis fünfmal so viel wie die Reise nach Rom oder Santiago de Compostela.


o ,,nazaretskoj kućici" iz 15. st.., a što je opet znakovito, na Trsatu, posjedu knezova Krčkih.437 Može li se naposljetku druga strofa poznate pjesme „Svit se konča" shvatiti kao bolna reakcija na uništenje križarskih državica u Svetoj Zemlji krajem 13. st.? „... Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga, vsaki ki je z Babilona438 njim se ruga. Gda to slišah, obuje mi srce tuga, Ar (je) nesklad, krivo gleda drug na druga ...“ Važno je napomenuti da istodobna moralna dekadencija crkvenih prelata nije bila nepoznata hrvatskoj sredini. Peta strofa to potvrđuje: „...Grdinali, biskupi i opati misle, Boga ostavivše, le o zlati. Duhovna reč ot njih se ne more imati ako im se penezi prije ne plati…“ 439 Usporedimo to s Danteom! 7.2.4. Zemljopisni čimbenik Od prirodnih čimbenika koji su realno gledano trebali pridonijeti u percepciji križarske ideje među Hrvatima, svakako je najvažniji zemljopisni čimbenik. Iz svih navedenih primjera uočljivo je da su križari koristili gotovo isključivo dva stratška putna pravca koji su dodirivali hrvatske zemlje - dunavski i jadranski. I za jedan i za drugi odlučujuću ulogu imao je oblik reljefa. Naime, desna obala Dunava povoljnija je za pohodnju jer je izdignuta, za razliku od močvarne lijeve obale. Isto tako, uporaba hrvatske strane Jadrana kao morskog puta, kako u odlasku tako i u povratku križara, bila neizbježiva zbog mogućnosti korištenja povoljnih luka i kanala zaštićenih otočni m nizovima. Već je Lučić dokazujući s e n e s a m o u historiografiji, nego i u poznavanju geografije, upozoravao na te prednosti istočne

437

0 tome pise nekritiečno Vidi: KLAIC, V.,1901., 64., 65.0 stvarnom vremenu nastanka svetišta, vidi: MARGETIC, Lujo, Počeci proštenika i franjevačkog samostana na Trsatu, Croatica christiana periodica 25, Zagreb, 1990., 68.-70.; Nikola IV, od kojeg se Krčki knezovi zovu Frankapani, hodočastio je u Jeruzalem. Usporedimo to s Babenbergovcima iii Andrijom II. 438

U onodobnoj europskoj literaturi egipatski vladar nazivan je babilonskim sultanom. Vidi: Three old French Chronicles ..., 1939., 50.

439

Hrvatska književnost srednjega vijeka, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 1, Zagreb, 1969., 371., 372.


obale.440 U kojim su gradovima, odnosno lukama pristajali, možemo zaključiti iz kasnijih detaljnijih opisa itinerara jeruzalemskih hodočasnika. Dvije su glavne, može se kazati nezaobilazne luke, bile Zadar i Dubrovnik.441 Zašto je Andrija onda izabrao Split? Upravo zbog toga što mu je, kad se već odrekao Zadra, kao jedina prikladna luka ostao Split, jer je Dubrovnik ipak bio sa strane Ugarske, realno gledano, ako ne nedostupan, ono zacijelo predalek. U zrelo križarsko vrijeme, u učenih Europljana postojala je svijest da su hrvatski krajevi dio onog istog zajedničkog kršćanstva, makar su se katkad opisivale sfere političkih utjecaja. 442 Međutim, ostaje enigmom baš onakav itinerar provansalske kolone Prvoga križarskoga pohoda. Što je navelo grofa Raimonda i biskupa Adhemara da odaberu, objektivno gledano, najtegobniji od mogućih pravaca kretanja? Teško je vjerovati da oni nisu imali predodžbu o konfiguraciji terena preko kojeg su se morali kretati da bi dospjeli do Drača, odnosno početka Vie Egnatie. Upravo na Raimondovu području nalazila se stara i slavna opatija St. Gilles, pa se moglo očekivati da takav centar raspolaže nekakvim znanjima, barem od antičkih kozmografa i geografa. Pored toga, opatija je bila i hodočasničko mjesto na kojem je sredinom 11. st. bila zabilježena nazočnost osoba iz Ugarske. S druge strane, zahvaljujući Tomi poznato nam je da je jedna osoba iz frankofonih krajeva boravila u Splitu, što nam, doduše, ne govori da je putovala hrvatskom unutrašnjošću. Bio je to Adam Parižanin iz doba nadbiskupa Lovre (1060.-1099). 443 Sve skupa izneseno nameće nam pitanje - je li i Adhemar od Le Puya mogao 1086. godine proći kroz Hrvatsku, te, stekavši o njoj dobar dojam iz vremena stabilne Zvonimirove vladavine, na taj način navesti grofa Raimonda da krene istim putem? Drugu mogućnost nam nagovješćuje primjer prerade »Kozmografije« Anonima Ravenjanina. Znamo da je to djelo nastalo u 7. st. poslužilo kao predlož.ak Gvidonu, piscu iz ranog 12. st. Ako je, dakle, jedan prijepis antičkog izvornika bio u njegovim rukama, logično je očekivati da je neki drugi bila proučila i osoba koja je odlučila da se ide dinarskim zaleđem jadranske obale. Upravo zbog jednog od onih razloga iz kasne antike - potrebe vojništva, i križarski vođe našli su se ponukanima da upotrijebe antičke autore i podatke o prostoru kojim su trebali provesti vojsku i hodočasnike.444 Isti kriterij pružala je i tzv. Tabula Peutingeriana nešto ranijeg postanka.445

440

LUCIC, 1666., 141. Vidi prilog.

441

MATKOVIC, Petar, Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjega vieka, Rad JAZU 42, Zagreb, 1878., 177., 178.

442

Vidi: OTTO von St. Blasien, Scriptores rerum Germanicarum, Tomus I., Hannover, 1867., 451., 452.; MGH, nova series - Tomvs V, 1928., 15., 31.

443

TOMA, 1977., 48.; Adama Parižanina angažirao je nadbiskup u kompiliranju legende o sv. Dujmu i Stašu. Osim toga, poslao je jednog naučnika iz Splita u Antiohiju. 444

CAGE, Slobodan, Civitates Dalmatiae u »Kozmografiji« Anonima Ravenjanina, Diadora 15, Zadar, 1993., 348., 349.

445

KOZLICIC, Mithad, Kartografski spomenici hrvatskoga Jadrana, Zagreb, 1995., 22.-25.


Bilo kako bilo, prvi poznati zemljovid sa spomenom Hrvatske izradio je jedan Maur s dvora normanskog kralja Rogera II. Bio je to Abu Abdulah Muhamed al-Idrisi, a djelo potkrijepljeno 1154. godine osobnim rekognisciranjem hrvatske obale zove se »Zabava za onoga, komu je drago po svijetu putovati« ili »Rogerova knjiga«. Kralj Roger u sebi je sjedinjavao dva nemirna duha - onog svojih predaka Normana, kao i suvremeni križarsko-hodočasnički nagon za kretanjem. 446 Kad se kao treći element pridružila kozmopolitska atmosfera na njegovu dvoru, jedno od izvanrednih dostignuća bilo je i ovo djelo. Ono se, doduše, u opisivanju nije mnogo udaljavalo od obale, ali nam je sačuvalo podatke o tadašnjim shvaćanjima obalnog protezanja Bilad Garuasiah - od Bakra do Dubrovnika.447 Međutim, ako pogledamo sljedeći primjer, vidjet ćemo da su hrvatski krajevi za prosječnog zapadnoeuropskog hodočasnika i dalje bili nevažan dio svijeta, spomenut i označen tek toliko da se zatvori prostor između Njemačkog Carstva i Konstantinopolisa. Dodijeljeno područje na karti za autora jednog zemljovida s početka 13. st., Giraldusa Cambrensisa, bilo je recipročno važnosti neke zemlje, a ne njezinim stvarnim zemljopisnim protežitostima. Dakle osim Jadranskog mora navodi se samo još: Dalmatia i Sinus liburnicus. 448 Gotovo istodobni opis svijeta, ali sa suprotne strane Europe, donosi gotovo jednako škrte podatke, a time odaje i stupanj zanimanja za hrvatske krajeve. To je djelo »Semeianca del Mundo« nastalom na hispanskom tlu baš u doba kralja Andrije II. Bazirano na starijim predlošcima, od geografskih pojmova na hrvatskom tlu nabraja: tierra de Almascia i u njoj grad Dalmi, zatim tierra de Pannonia i rijeke Drauios i Saunus, te tierra de Ystria s fantastičnim ušćem rijeke Dunava.449 Dakle, takvo je bilo stanje poznavanja hrvatskih krajeva do vremena Petoga križarskog pohoda. Protekom vremena europska znanja bitno su se popravila, pa je primjerice, na njemačkom zemljovidu iz 1494. god., namijenjenom hodočasnicima, navedeno čak 14 gradova, 5 otoka, 3 rijeke i Jadransko more. 450

446

KLETLER, 1962., 297. - Balduin zog im Jahre 1116 von Jerusalem mit 200 Rittern nach Arabien bis zum Roten Meer ..., urn zu sehen, was er noch nicht gesehen hatte, and vielleicht auf dem Wege etwas Gutes, wonach er sich sehnte, zu finden....

447

LJUBIC, Sime, L Itallia descritta nel LXXXV, Zagreb, 1887., 231.; KOZLICIC, 1995., 19.-22.

448

O'LOUGHLIN, Thomas, An Early Thirteenth-Century Map in Dublin: A Window into the World of Giraldus Cambrensis, Imago mundi 51, London, 1999., 24., 29., 37., 38.

449

BULL, William E. - WILLIAMS, Harry E, Semeianca del Mundo A Medieval Description of the World, Berkeley - Los Angeles, 1959., 80., 81., 84., 85.; Usporedimo to sa suvremenim francuskim poimanjem smještaja Norveške: „qui est en la fin dou monde devers Occident". Prerna: KAUFHOLD, 1997., 341.

450

libro

del

re

Ruggero

compilato

da

Edrisi,

Rad

JAZU

A Continental Shelf - Books across Europe from Ptolemy to Don Quixote - An exhibition to mark the re-opening of the Bodleian Exhibition Room, Oxford, 1994., 30., 31.


7.3. Posljedice križarskih pohoda 7.3.1. Trgovina Velikom zamahu pomorske trgovine nakon što su sirijske i palestinske luke došle u ruke »Franaka«, pridonijeli su i hrvatski trgovci - bilo kao stanovnici dalmatinskih komuna, bilo kao žitelji Venecije. U ispravama se spominju: Dubrovčani i Kotorani, Zadrani i Krčani, a trguje se od Akona do Damiette i Cipra.451 Al Idrisi dojmljivo govori da Senjani „imaju velik broj brodova na moru“, a Dubrovčani „brojno brodovlje za dugu plovidbu“, a isto tako i Kotorani. 452 Budući da se križarske državice nisu mogle prehranjivati s vlastitog tla, trgovina žitaricama, odnosno stokom, bila je jedna od najisplativijih djelatnosti pomorskih republika. Zato su hrvatski primorski gradovi postali sabirna i ukrcajna mjesta za stoku pristiglu iz zaleđa, a razumljivo je da je konjunktura bila veća u doba pohoda. Primjer je slučaj iz Zadra 1190., a vjerujem da isti razlog objašnjava one brojeve (dakako uvećane) ugrabljenih ovaca i goveda u okolici Trogira i Splila.453 Njima možemo pridružiti i navode o unosnom uzgoju stoke na području Osora.454 Koliko su veliki građevinski pothvati, npr. kotorska, dubrovačka, trogirska i zadarska katedrala, te zvonik splitske katedrale, povezani s trgovinom - izravnom ili posrednom s outremerom, vrijedilo bi podrobnije analizirati. Veze Dubrovnika s Akonom govore nam pak da su čest predmet trgovine bill i ljudi, odnosno roblje iz dubrovačkog zaleda.455 Zabrane trgovanja s islamskim državama ili visoke carine na njihove proizvode bile su gospodarski aspekt sukoba u Svetoj Zemlji. Razumljivo je da su toj odredbi ponajviše podlijegali trgovci iz onih primorskih komuna koje su imale razvijene trgovačke veze putem svojih brodova, ali kako je vidljivo, unatoč nametima, na saracenskoj se robi dobro zarađivalo.456 Odsjev davno prošloga križarskog doba preostao je u poglavlju o Uputama ispovjednicima iz Tkonskog zbornika (16. srpnja 1492.): „... šesto ki bi pomagali pogane ili prodavali nim železo i les v Turke i Saražine… ti su vsi prokleti kako djavli neči(stivi)…“.457

7.3.2. Sveci U svakom pregledu povijesti kršćanstva u Hrvata uočava se jedna znakovita činjenica - Hrvati tijekom križarskog razdoblja, a i opećnito cijelog srednjeg vijeka, nisu, nazovimo to, stekli, ishodili ili usvojili jednu zajedmčku svetačku ličnost - niti neku proisteklu iz vladalačkog sloja, a ni neku izniklu iz niskog puka. Dok su, uzmimo za primjer Mađare, njihova dva predstavnika Arpadovića tvorila središnje državno i 451

FORETIC, Vinko, Hrvat Dobramir i još neki naši ljudi kao pomorski privrednici u Mlecima u 12. i 13. stoljeću, Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, Split, 2001., 126.134. Bilo je trgovackih, odnosno pomorskih veza i ranije, a Zadar je prednjačio, što smo vidjeli u slućaju sv. Gerarda iz 1022. god. 452

453

KOZLICIC, 1995., 21., 22. TOMA, 1977., 97., 105.; SMICIKLAS, 1904., 250. U zadarskom slučaju vidi se da je trgovac Mlečanin, a u tijeku je Treći križarski pohod. Vidi takoder: JAKIC- -CESTARI, 1974., 317.; U splitskom (drugom) slučaju car Friedrich II. bio je u Svetoj Zemlji.

454

LJUBIC, Sime, Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletaace Republike I, Zagreb, 1868., 45.

455

LUCIC, Pomorsko-trgovačke veze Dubrovnika na Mediteranu u XIII. stoljeću, Dubrovačke teme, Zagreb, 1991., 399., 400.

456

LJUBIC, 1868., 33., 34.; LUCIC, 1991., 398., 401.; HALSALL, Paul, www.fordham.edu/ halsall.html, Medieval Sourcebook, 1996., 3.

457

STEFANIC,Vjekoslav, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, II dio, Zagreb, 1970., 33.


vjersko cementno vezivo,458 Trpimirovićima to nije uspjelo. Je li tome vise kriva dugotrajna kulturna i etnička nesraslost primorskih gradova s hrvatskim zaleđem do 1102., ili praktično pomanjkanje interesa da se to ostvari u kasnijim vremenima? Jer ne zaboravimo, primjer sv. Ivana Trogirskoga slika je interesa i utjecaja jedne komune, čiji je patron bio „djelotvoram“ samo u okviru lokalne dijeceze. Slično obilježje imao je sv. Dujam ili kasniji sv. Arnir (Rajnerije) — ali u splitskom području.459 Toma gotovo zlurado ističe da Zadranima 1202. godine nije pomogao sv. Krševan. 460 U sklopu hrvatske državne zajednice do 1102. nitko nije bio promoviran na onaj rang koji su imali ugarski sv. Stjepan i sv. Ladislav. Ni u idućem, križarskom razdoblju, nije istaknuta nijedna ratnička, a ni asketska figura kao nacionalni bogougodnik. Pa kako bi i bio u atmosferi oligarhijske rascjepkanosti i crkvene centrifugiranosti do koje je došlo u 12. st.? Nijedan rod nije uspio svog predstavnika nametnuti za političkog prvaka dulje od dvije generacije — Domald, Šubići, pa ni Krčki (vidi rodoslovne tablice 4., 7. i 8.). A u vjerskom području baš nikog! Usporedimo s njima primjere sv. Hedwige od Andechsa (1174.-1243.), sv. Elizabete Tirinške( 1207-1231) — zapravo Arpadovićke. 461 Crkveno-organizacijski su u to doba (nad)biskupi Zadra i Dubrovnika bili izdvojeni od splitskog primasa Dalmacije i Hrvatske, a još i više od njih distanciran je bio Zagreb. U takvu ozračju prihvaćeni su vanjski, opći ili lokalni sveci. Na hrvatskom sjeveru bio je to ugarski kraljevski dvojac, prvi iz mediteranskog kruga bio je sv. Nikola, a slijedio ga je sv. Frane, pobornik posvemašnje skromnosti i vjesnik novih shvaćanja u redovnštvu i općenito u Crkvi. Toma Arhiđakon osobno nam je posvjedočio o čudnovatoj moći siromašnog

458

459

Usporedi takoder: Scriptores rerum Svecicarum medii aevi, Tomus Uppsala, 1818., 23. Zivot svetoga Ivana Trogirskoga; Zivot svetoga Arnira, Legende i kronike, Split, 1977.; Usp.: BARTLETT, 1996., 327., 328.

460

THOMAS, 1894., 84.

461

Deutsche Geschichte, Band 3, Die staufische Zeit 1152-1254, herausgegeben von Heinrich Pleticha, Gütersloh, 1982., 66., 245.; FICHTINGER, 1995., 115., 161.


brata Frane.462 I baš je njegov red, premreživši hrvatski nacionalni prostor, uspio postići ono što nisu postigli ni reformistički benediktinci, ni cisterciti, a još manje templari i ivanovci. Osim spomenutog rapskog slučaja, u Hrvata ima malo svetačkih moćiju pribavljanje kojih možemo povezati s križarima. Jedan od takvih svetaca, uz to dvojako povezan s hrvatskih krajevima, bio je upravo sv. Šimun Prorok, onaj koji je primio dijete Isusa u Hramu. Dubrovnik bi, prema kroničaru Mileciju, bio prvi grad koji je svečano primio i pohranio cijelo tijelo ovog bogougodnika. Milecije priča da je jedan neimenovani križar Nijemac, vraćajući se iz Jeruzalema 1159. godine, predao gradu sv. Šimuna.463 Ta tvrdnja međutim nije utemeljena, jer se tijelo sveca nalazi od 1243. godine u Zadru, kamo je dospjelo, nakon što su ga Mlečani ukrali iz Konstantinopola tijekom Četvrtoga križarskog pohoda.464 Dubrovačke moći su samo djelići svečeve glave i mišice, što su ih darovali Pizanci pri sklapanju ugovora o prijateljstvu. Gdje se u to priču o svecima uklapa priča o Zvonimirovu ubojstvu? Vrijeme nastanka legende moramo datirati u vrijeme uoči pohoda kralja Andrije II., a autora izvornog teksta trebamo tražiti na području splitske metropolije, točnije u krugu nadbiskupa Bernarda. Ta osoba zacijelo nije bila Hrvat, niti pripadnik splitskih Romana, nego što je najvjerojatnije, stranac, uz to s osjećajima svijesti koja je nadmašivala običan lokalpatriotski ponos građanina. Tko bi bila to osoba? Nitko drugi nego Trejanus umiljen lektor, porodom Tuskan Florentin, iz pratnje Bernarda, Peruđinca, koji je sudjelovao u proglašenju svetim kralja Ladislava Arpadovića te je bio i osoba od punog povjerenja budimskog dvora. Naime, poznato je da je Treguan napisao „Život sv. Ivana Trogirskoga“ za što je rabio stariji predložak. To njegovo hagiografsko djelo, puno povijesnih detalja, dokazuje ga kao učena čovjeka, što je već potvrdio tijekom boravka u Splitu, kad je Bernard preuzeo nadbiskupsku stolicu 1200. god.465 Upravo tamo on je, kompilirajući razne dokumente, mogao sročiti takav tekst protkan pobožnim elementima. Motiv za pisanje legende o Zvonimiru, međutim, nije bio (samo) hagiografski. Jer, unatoč tome što je Bernard u svojoj dijecezi počeo revno vjerski djelovati u duhu energičnog pape Inocenta III., te unatoč nedvojbenoj afirmaciji mladog Andrije, hrvatskog hercega, trebalo je pronaći dodatno sredstvo koje bi potaknulo hrvatske plemiće da se pridruže križarskome pohodu, koji je Andrija »dugovao« papi preko svoga oca. Dakle, osim aktualnog i Hrvatima ne baš motivirajućeg papina poziva, moralo se uplesti u priču i pokojnog kralja Zvonimira - neupitnoga papina

462

463 464

TOMA, 1977., 89. JELIC, Luka, Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru, Rad JAZU 145, Zagreb, 1901., 168., 169.

JELIC, 1901., 206 IVANIŠEVIĆ, Mladen (predgovor), Zivot svetoga Ivana Trogirskoga, u: Legende i kronike, Split, 1977., 62., 86.; KLAIC, Nada, Povijest grada Trogira - Javni život grada i njegovih ljudi, Trogir, 1985., 76. 465


pobornika, ali i po dobru zapamćenog vladara, za čije je vladavine Hrvatska učvrstila unutarnji mir i stekla međunarodnu afirmaciju. Kako bi ukratko glasio sažetak Treguanove priče? Zvonimir dobiva poziv da s vojskom krene ultra mare kralju te ga ubiju.

467

466

u oslobađanje Kristova groba. Većina pobunjenih prvaka usprotivi se

Na toj mučeničkoj potki trebalo je istkati svetački lik Zvonimira, kao od pape

pomazanog vladara, koji se želio nesebično angažirati za opće krićansko dobro, ali čijoj su se namjeri suprotstavili buntovni Hrvati. Sada, nakon vise od stoljeća došlo je vrijeme da se iskupe grijesi otaca, pa se pod vodstvom svog viteškog kralja Andrije trebalo uputiti na križarski pohod. Dakle, u legendi o Ladislavu predstavljalo ga se kao nezaobilaznog križarskog vođu, kojeg su odabrali poslanici svih važnijih europskih vladara, a on, pak, zbog križarske kolegijalnosti te prirodne smrti to nije ispunio, 468 a dobri i sveti kralj Zvonimir zbog iste je namjere »ubijen«. Time je, zbog Andrijinih ambicija, došao korak do službene svetosti, ali tu se ispriječio Domald, koji očito nije želio udovoljiti kralju, i prijeći preko sadržaja Pacte, pa se nije odazvao na poziv u križarski pohod. Treguanov hagiografski uradak nije postigao željeni uspjeh, a uvrijeđeni Andrija ostavio je svom namjesniku magistru Ponciju zadaću da suzbije svaki knežev istup. Nakon povratka, na prvi povod Andrija se osvetio Domaldu, razvlastivši ga u djedovini. Možda je u cijeloj priči i splitski nadbiskup, kao hrvatski primas, imao opći vjerski motiv da na takav način animira Hrvate u tada suvremenom križarskom duhu, ali budući da je umro te da je Andrija imao prečih problema, Ugri, Bernardovi sljednici na nadbiskupskoj stolici, nisu imali interesa za promociju hrvatskoga sveca, čiji bi kult konkurirao kultu svetih Arpadovića. Treguanov tekst nije dugo prekrivala prašina. Prvi ga je put upotrijebio Toma Arhiđakon u svom »neizbrušenom« radu, a onda ga u završnom obliku izostavio.469 Teško je sada kazati je li tome razlog Tomina nesklonost Hrvatima ili odbacivanje priče kao neutemeljene. Sljedeći krončar kome je legenda zacijelo bila došla u ruke bio je Miha Madijev de Barbazanis. Kako nam, nažalost prvi dio njegova rada nije sačuvan, ni u izvorniku ni u prijepisu, ne možemo materijalno dokazati da je u nju uvrstio apokrifno Zvonimirovo ubojstvo.470 Možda bi kao indicij u korist gornje hipoteze bilo, gotovo bih rekao zlobno, ponavljanje sintagme „nevirni Hrvati“,

466

Upravo to sintagma pokazuje da je vrijeme nastanka priče sačuvane u „Historia salonitana maior" zrelo križarsko razdoblje, oko 1200. Naime, prve križarske kronike nisu se koristile njome. Usporedi takoder ugovor s Mlečanima u svezi s prijevozom 1217. god. Vidi: Prilog u knjizi. 467

Ne treba nas zbunjivati vremensko neslaganje, 1089. - 1096. Kao što se vidi i u pisanju o kralju Ladislavu, hagiografi ili nisu znali ili se nisu brinuli za te kronološke »sitnice«. Ovdje naglašavam da autor redaka o Zvonimirovom proklinjanju Hrvata nije nipošto Treguan.

468

ROKAY, 1997., 245.

469

Tu sad dolazim na teren koji je utvrdio vec Gunjača. Vidi: GUNJACA, 1951., 221.

470

Vidi: BARBAZANIS, 1977., 159.


te redaka o proklinjanju, koje je mogao svjesno dometnuti samo lokalpatriotski građanin. Također i spominjanje „viteza“ i „baruna“ u carevu pismu upućenom Zvonimiru navode me dodatno na tezu o Mihinoj intervenciji, jer ne zaboravimo, Miha je svjedok uvođenja anžuvinske feudalne terminologije.471 Iduća sačuvana obrada nalazi se u tzv. „Anonimnoj splitskoj kronici“, koja potječe iz prve polovice 14.

st.

Najfantastičnija konstrukcija, koju nalazimo u njoj, jest predstavljanje Andrije II. kao Zvonimirova suvremenika, što ujedno posredno govori o vremenu njezina nastanka. Međutim, na još neposredniju dataciju moglo bi upućivati spominjanje francuskoga kralja.472 Nakon nje bi kronološkim slijedom nastajanja došao odlomak iz „Hrvatske kronike“, koji smo pak vezivali na zagubljeni Barbazanisov prvi dio kao predložak. Konačno, koji su bili motivi anonimna sastavljača „Hrvatske kronike“? Prije svega, znanje mu je svakako bilo temeljito, jer je bio vješt glagoljičkom i bosaničkom pismu, a morao je vladati i latinskim jezikom. Poznavao je i Tominu kroniku, a i Ljetopis popa Dukljanina. Povod za »reanimiranje« i aktualizaciju legende dala su mu burna zbivanja u razdoblju od 1386. do 1444. godine - dugotrajna i periodično žestoka sukobljavanja pristalica Anžuvinaca i Luksemburgovaca, nagli uspon i još brži pad Tvrtka, nikopoljski poraz, prodaja Dalmacije, osvajanje Šibenika, zlokobni upadi Turaka, nemilosrdno osvajanje Trogira i predaja Splita, osvajanje Nelipićke baštine, poljičko, te krajinsko (Makarsko primorje) priznavanje mletačkog vrhovništva. Baš to posljednje, najtragičnije je doživio hrvatski prevoditelj Barbazanisove verzije legende. 473 Dakle, on je, zgrožen svim ovim zbivanjima, tražio razlog tih nevolja što su se obrušile na Hrvate. Prema živućim tradicijama i njemu dostupnim podacima u Tomi, Zvonimir je bio posljednji kralj, a pozivajući se na izvorni Treguanov tekst, te Barbazanisovu interpretaciju, zaključio je da su Hrvate nevolje stigle kao kazna za ubojstvo svoga kralja, koji je naumio ostvariti jedno takvo bogougodno djelo kao što je oslobođenje Kristovog groba. Dospjevši jednom u franjevačke skriptorije, legenda se proširila i na hrvatski sjever, kamo su je prenijeli franjevci koji su bježali pred Turcima.474

471

Vidi: Ljetopis ..., 1950., 67.; Vidi: BARBAZANIS, 1977., 163., 164., 168., 171.

472

MOROVIĆ, 1962., 7., 12.; KURELAC, 1971., 370.; Kako sam većnaveo, francuski kralj Louis IX. Sveti trebao bi biti kralj iz kronike, jer je, osim što je vodio križare, bio i član i zaštitnik franjevaca trećoredaca, te je naposljetku proglašen svetim. Vidi: FICHTINGER, 1995., 255.; Buduči da su ga Anžuvinci posebno štovall, usudujem se datirati kroniku u vrijeme njihove vladavine. Pored toga, možda bi kraljevo trećoredstvo bila poveznica sa Mihovilom Solinjaninom 473

Vidi Ančićevu tezu o autoru u: ANCIC, 1997., 300. Osim toga, mogli bismo kao jedan od motiva dodati i križarsku katastrofu kod Varne.

474

JADRIJEVIC, Ante, Smrt hrvatskih kraljeva Miroslava i Zvonimira, Crkva u svijetu 1-2, Split, 1967., 9.


7.3.3. Vrste oružja hrvatskoga militis Za svakog križara drugi objekt po važnosti nakon križa, kako u simboličkom tako i u stvarnom smislu, bio je mač. Nije daleko od istine bila onodobna izreka da ne postoji bolje pravno sredstvo od mača. 475 NaIalost, u slikovitom Tominu odlomku o dolasku križarske vojske u Split ne nalazimo baš ni jednog spomena križarskoga naoružanja. Prava je šteta da on toj važnoj odrednici viteškog sloja, osobito onog koji se upućivao „preko mora“, nije obratio više pozornosti. Imamo, istina, jedan usamljen spomen iz nešto ranijeg vremena, koji nam potvrđuje postojanje militaris clipei cum elmo ferreo.476 Ipak, slika se može donekle rekonstruirati iz Tomina izlaganja u kasnijem XXVII. poglavlju »O stečenoj pobjedi nad Cetinjanima«. Naime, događaj u kojem je opisan sukob splitske gradske posade i kradljivaca stoke iz Cetinske županije, zbio se pet godina nakon prolaska križara, pa je taj vremenski odmak zanemariv u tipološko-razvojnom smislu za tadašnje naoružanje. Davši opširan opis zbivanja, Toma nam se otkriva kao vrstan poznavalac konjaničke i pješačke vojne opreme.477 Kao oružje konjanika navedeni su:478 • cassis - željezna kaciga - s obzirom na vrijeme, a i na činjenicu da je to konjanička kaciga,

vjerojatno je riječ o tzv. Topfhelm-u - masivnoj cilindričnoj kacigi s uskim prorezima za oči,oslonjenoj na ovratnik.479 • claua - bat - oružje za udar, s masivnim metalnim nasadnim dijelom na drvenom štapu.480 • clipeus - štit - vjerojatno se radi o tzv. normanskom štitu - trokutastom, poprečno blago zaobljenom štitu s izduženim donjim kutem. Na njemu je bio naslikan grb kao u viteških redova, križ.481 • collarium - metalni ovratnik - dio opreme koji je štitio vrat i ramena, a ujedno je bio oslonac za kacigu. U to doba imao je plići oblik i bio je sačinjen od dva dijela.482

475 476

BARTLETT, 1996., 109. SMICIKLAS, 1904., 99. Kupoprodajni ugovor s području Konavala iz god. 1163.-1178.

477

THOMAS, 1894., 101., 102. U tumačenju naziva oružja korišteni su sljedeći rječnici i leksikoni: Carolus du Fresne du Cange, Glossarium mediae et infimae latinitatis, Tom. I.V., Niort, 1883.-1885.; Aegidius Forcellini – Josephus Furlanetto, Lexicon totius latinitatis, Tom. I.-IV., Padova, 1940.; Iosephus Marevich, Lexicon latino-croaticum encyclopaedicum Velika Gorica – Zagreb, 2000. 478

479

POSCHENBURG, Viktor, Die Schutz- and Trutzwaffen des Mittelalters, Stuttgart, 1939., 13., 62.; Znakovit je Tomin detalj: „. venitque ictus inter cassidem et collarium. 480

POSCHENBURG, 1939., 137., 139.

481

POSCHENBURG, 1939., 12., 118., 121.

482

POSCHENBURG, 1939., 79.


ensis - konjanički (dugi) mač - dvosjekli tip s paralelnim ravnim oštricama, bez izrazito zašiljenog vrha, križnica mu je bila ravna i razmjerno duga, a jabuka je mogla biti oblika diska ili badema.483

(h)asta - konjaničko koplje - vrsta oružja na motki, najčešće od jasenovine. Metalni šiljak na vrhu morao se bez teškoća izvući iz tijela protivnika, dakle bio je bez kuka.484 Kao pješačko oružje zabilježeni su:

arcus / sagitta - luk / strijela - vrsta oružja za udar s udaljenosti. Iako ovdje nije izričito navedeno, vjerojatno je to jednolučni, europski luk. Naime, dragocjen i neizbježan kao izvor podataka, Toma nam izričito navodi, u poglaviju »O naravi Tatara«, da su mongolske strijele „duže od naših".485 Veća dužina omogućavala je puno natezanje dvolučnog istočnjačkog luka. Europske strijele mogle su imati oblik lista ili lastavičjeg repa; prvi se tip upotrebljavao u lovu, a drugi u ratu.

gladius - pješački (kratki) mač - također dvosjekli tip s ravnim paralelnim oštricama. Kraći od prethodno opisanog, ali ima izrazitije zašiljen vrh jer je služio ne samo za sječenje, nego i za bođenje.

lancea - koplje srednje duljine - jednako kao i u prethodno opisanom tipu, kopljište je bilo od jasenovine, a metalno bodilo oblika lista ili romba. Budući da je bilo lakše, moglo se i hitati.486

mucro - bodež - jednosjekli zašiljeni ratni nož.

venabulum – lovačko koplje - bilo je također srednje duljine, ali je uz već spomenute oblike metalnog bodila imalo i dodatne poprečne šipčice neposredno iza bodila kao graničnik prodiranja u tijelo. 487 Iako nije nigdje doslovno spomenut štit u pješaka, ipak nam Tomina fraza „statim contra hostes

signa uertentes“

488

utemeljuje pretpostavku da su pješaci iz splitske vojne posade okretali štitove s

grbovima koje su nosili. S obzirom da to nije spomenut oklop, ne smijemo pomisliti da ga nije ni bilo, jer se on spominje u sljedećem XXVIII. poglaviju »O knezu Petru«. Tamo se navodi da je knez Višan tijekom oružanog sukoba nosio na sebi oklop koji Toma naziva terminom „lorica“.489 To se odlično slaže s podacima iz suvremenih povelja u kojima se govori o loricis

483

POSCHENBURG, 1939., 148.

484

POSCHENBURG, 1939., 171. TOMA, 1977., 137. 486 POSCHENBURG, 1939., 171. 487 POSCHENBURG, 1939., 173. 488 THOMAS, 1894., 101. 485

489

THOMAS, 1894., 103.


- konjanicima oklopnicima.490 Koja je to podvrsta oklopa, teško je zaključiti, ali poznavajući njihov razvoj, realno bi bilo očekivati da je to bila žičana košulja (lorica hamata), ili ljuskavi oklop (lorica squamata).491 Uzevši sve u obzir, dobiva se slika srednjovjekovnog naoružanja hrvatskih vojnika suvremenika Andrijina pohoda. Ako usporedimo to sa onodobnim likovnim prikazima vojnika s vratnica splitske katedrale, izrađenih od majstora Andrije Buvine, naći ćemo većinu paralela s Tominim tekstom. Naposljetku, ako se rekonstruirani izgled domaćih ratnika komparira sa sačuvanim likovnim prikazima drugih europskih ratnika, može se na prvi pogled uočiti istovjetnost oružja, što nedvojbeno potvrđuje upoznatost s europskim kretanjima.492 Osim u osobnom naoružanju, križarsko razdoblje donijelo je i nove oblike fortifikacijskih građevina. Do tada rijetke zidane utvrde brojčano su se proširile cijelom Hrvatskom zahvaljujući inicijativi viteških redova, poglavito templara. Početni oblici bazirani na samostalnom obrambenom tornju (bergfritu, odnosno donjonu, ako je služio i u stambene svrhe) okruženom zidnim plaštom nalaze se na Pustoj Beli, Margečanu te u najznačajnijoj utvrdi Vrani. U idućem razdoblju podignuti su Pakrac i Čaklovac.493 Svi ovi tvrdi gradovi poslužili su kao prauzor za gradnju kasnijih velikaških utvrda širom Hrvatske. 7.3.4. Pojava uporabe grbova Vojnička potreba razlikovanja raznorodnih križarskih skupina na bojištu potaknula je u europskim razmjerima razvoj i opću prihvaćenost grbova.494 Iz toga je izniklo pravo na njihovo nošenje koje je u početku pripadalo samo viteškom staležu, a naposljetiku je isključivo pravo dodjeljivanja pripalo vladaru. Budući da su dodiri s već oblikovanim viteškim poretkom i njegovim sporednim, popratnim sadržajima, bili, što je već rečeno, jači na zapadu Hrvatske i u primorskim gradovima, razumljivo je da su se i prvi grbovi pojavili upravo tamo. Tako se počela uobličavati i hrvatska heraldika, a tome su izravno pridonijeli križari i templari. „I kad je mornarica isplovila iz mletačke luke(…)i kad staviše svoje zastave

490

SMICIKLAS, 1904., 262. - (1193.) ... cum decem loricis ...; SMICIKLAS, 1905., 239. - (1224.) ... in exercitu nostro quindecim loricatos

491

POSCHENBURG, 1939., 10., 80., 81., 83.

492

HEWITT, john, Ancient Armour & Weapons, London, 1855.11996., 234., 279., 2804 FOSTER, Joseph, Feudal Coats of Arms, London, 1902./1995., 24., 52., 156., 164., 252., 260. 493

TOMICIC, Željko, Im jahrhundertealten Grenzgebiet zwischen dem Westen und dem Osten Europas - Festungen der Ritterorden im mittelalterlichen Kroatien, Hortus artium medievalium 4, Zagreb-Motovun, 1998., 172.-175.; Glossarium artis - DeutschfranzOsischer WOrterbuch zur Kunst, Faszikel 1. Burgen und feste Plätze - Chateux-forts et places fortes, Tübingen - Strasbourg - München, 39., 41., 51134., 136.; BARTLETT, 1996., 85.-90. 494

FOSTER, 1902./1995., xiv.


navrh kula od lađa, i svoje grbove, (...) dođoše pred Zadar…“ 495 Taj detalj iz 1202. godine nedvojbeni je primjer dodira s već kodificiranom heraldikom. Nedugo poslije toga, detalj iz sukoba s Cetinjanima govori da su grbovi u Hrvata već imali onu istu ulogu kao i na Zapadu. Donekle isti redoslijed zbivanja dogodio se i u Ugarskoj. Naime, nakon što je Bela III. uobličio državni grb, te dao početni oblik obiteljskoga grba, Andrija II. ga je donekle preradio, i tek za Bele IV. učvršćena je konačna verzija arpadovićkog simbola. 4 9 6 U Hrvatskoj su templari dali prvotni oblik šibenskoga grba. Šibenik je, kao važna luka, na nekolicini plovidbenih karata onog doba simboliziran stijegom u čije je bijelo polje ucrtan krug, a unutar njega križ crvene boje. 497 Može se sa sigurnošću tvrditi da je takav heraldički znak potekao od ovih vitezova-redovnika. Oni su naime, nakon gubitka Klisa, vladali Šibenikom do sredine 13. st. 498 Kako su vitezovi imali bijelu odjeću na koju je bio prišiven crveni križ, ti simboli postali su heraldički elementi gradskog grba. Vrlo je vjerojatno da su i Zadrani u razdoblju romanike počeli preferirati gradski znamen sa likom sv. Krševana pod utjecajem vitezova križara i aktualnih borbi za oslobodenje Svete Zemlje. Na starijim grbovima svetac je prikazan kao vitez s pripasanim mačem, štitom s križem, te kopljem i zastavom s istokračnim križem – sasvim dolično vremenu nastanka.499 Dakle, pod izravnim iii neizravnim utjecajem križara, od tog vremena postupno Se razvijaju i heraldički utvrđuju i obiteljski grbovi, i hrvatskih plemića, i gradskog patricijata.500

7.3.5. Imena Kontakt s Levantom, osim u materijalnim dobrima, odrazio se i u preuzimanju dvaju imena. Pregledavajući zbornike u kojima su sabrani izvori iz razdoblja križarskih ratova, nailazimo na niz osoba koje nose ime Saracen iii Saladin.501

Saracen - nastalo od imena nekih arapskih plemena još iz antičkog vremena. Nakon toga počelo se

495

Tri starofrancuske hronike ..., 1951., 91., 153. - tendu ... et leur enseignes Za isti čin Villehardouin kaže: ... et li escu furent portendu iz čega je vidljivo da su grbovi bili na štitovima. 496

HOMAN, 1940., 425. Andriji dugujemo i zabilježbu prvotnog hrvatskog grba - polumjeseca i šesterokrake zvijezde - i to na frizaticima iskovanim oko 1200. god. Vidi: GRAKALIC, Marijan, 1990., 15.-23. 497

MARKOVIC, Mirko, Descriptio Croatiae, Zagreb, 1993., 25.; KOZLICIC, 1995., 32., 34., 35.

498

DOBRONIC, 1984., 37.

499

Vidi o grbovima Zadra: PETRICIOLI, Sofija, Kameni grbovi grada Zadra, Radovi Instituta JAZU u Zadru 9, Zadar, 1962., 364., 365., SL 1., SI. 2. 0 toj temi takoder vidi: FREIDENBERG, Maren M., Samostan Sv Krkvana i Zadar u X. - XIV. stoljeal, Radovi Zavoda JAZU u Zadru 27-28, Zadar, 1981., 63.

500

RAUKAR, 1997., 229 BARADA, Miho , Trogirski spomenici I./I., 1948.;Trogirski spomenici I./II., Zagreb, 1950.; Trogirski spomenici II./I., Zagreb, 1951.; GUNJAČA, Stjepan, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XVII, Zagreb, 198 1.; 501


primjenjivati za sve muslimane, a napose za one iz sjeverne Afrike.502 Znamo da je to ime bilo poznato Hrvatima i prije pokretanja križarskih ratova,503 ali križarsko mu je razdoblje nedvojbeno produžilo popularnost. Zanimljivo je, da je od roda kneza Domalda nosio takvo ime njegov otac kliški župan, i rođak - krbavski biskup.504 •

Saladin - nastalo od izvornog oblika: Salah ad-Din (»pravičnost vjere«)505. Naizgled mnogo je kontradiktorniji slučaj s ovim imenom. Međutim, unatoč činjenici što je kršćanima preoteo Jeruzalem, sultan Saladin svojim je postupcima stekao poštovanje tadašnjeg zapadnoeuropskog viteštva.506 To nam objašnjava motiv (ponajviše) stanovnika hrvatskih primorskih gradova da svojoj djeci daju takvo, nedvojbeno arapsko ime. Možda će nam zagonetka biti manja, ako se prisjetimo da je tome islamskom vladaru i Dante bio »milostiv« davši mu solidno mjesto u svome „Paklu“.507 Koliko su u gradovima bili u tijeku događanja svjedoči i onaj Saladin Vučinin, spomenut jednom 1225., a drugi put 1239., a prema njegovoj se dobi može zaključiti da su mu roditelji dali to ime neposredno nakon prve Akonske katastrofe.508

502

LUČIĆ Josip,Spisi dubrovačke kancelarije III, Zagreb, 1988.; RENDIC-MIOCEVIC, Duje, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XVIII, Zagreb, 1990.; BARBARIC, Josip, MARKOVIC, Jasna, Supplementa I. - Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1998. To je samo izvod iz popisa. Enzyklopaedie des Islam IV (S-Z), Leiden / Leipzig., 1934, 172.-174. 503

STIPIŠIĆ - ŠAMŠALOVIĆ, 1967., 117., 118., 120

504

SMIČIKLAS, 1905., 101.; TOMA, 1977., 146.

505

Sultan Salah ad-Din Yusuf ibn Ayyab, ili prema drugima Al-Malik al-Nasir Salah ad-Din Yusuf utemeljitelj ajubitske dinastije (1137.1193.). Bio je omiljen i cijenjen čak i na kršćanskom Zapadu, gdje je služio za uzor viteštva. U talijanskom i francuskom pjesnitvu zauzimao je povoljnije mjesto. Vidi: Enzyklopaedie des Islam IV (S-Z), 1934., 95.

506

Kao ."to smo vidjeli na početku, Saladin svoju galantnost nije pokazivao prema svima, nego samo prema okrunjenim glavama, kao sto je bio zarobljeni kralj Gui de Lusugnan. Vjerojatno je bila poznata izjava koja se pripisuje njemu, da „jedan kralj ne ubija drugog kralja`: Vidi: THORAU, 2001., 146. 507

ALIGHIERI, Dante, La Divina commedia, Bologna, 1991., Inferno IV/129 - e solo, in parte, vidi '1 Saladino. 0 Saladinu, kao galantnom vitezu, kružile su priče mnogo prije „Božanske komedije`: Vidi: Three old French chronicles ..., 1939., 258., 259.; S druge strane, pak, kroničar ga smješta ravno u pakao. Vidi: MGH, XXXI., Hannover, 1903., 330. - malignus Saladinus dimisit seculum et descendit ad infernum 508

LUCIC, Ivan, Povijesna svjedočanstva o Trogiru I, Split, 1979., 139., 152.; To obara tezu I. Goldsteina o sporosti protoka informacija u to doba. Vidi: GOLDSTEIN, 1984., 42.


Držim da je najvjerojatniji razlog davanja tih imena bilo vjerovanje starih Hrvata da ona zaštićuju od uroka i nesreće adekvatno strahopoštovanju koje su uživali izvorni nositelji.509 7.3.6. Kruna „... Dono insuper, concedo atque confirmo apostolice sedi sancti Gregorii monasterium, cui Urana est uocabulum, cum omni suo thesauro, scilicet capsa argentea reliquias sacri corporis eiusdem beati Gregorii continente, cum duabus crucibus, cum calice et patena, cum duabus coronis aureis, gemmis ornatis, ...“ Zvonimirova kruna, odnosno njezina uporaba za zasebno krunjenje Arpadovića za kraljeve Dalmacije i Hrvatske prestala se spominjati u vrijeme kralja Andrije II.510 Kad je Zvonimir, neposredno nakon svoga krunjenja, darovao Papi benediktinski samostan u Vrani, motiv mu je bio da to kraljevska zadužbina postane boravište za papine legate prigodom njihovih dolazaka u Hrvatsku.511 Pouzdajući se u strahopoštovanje reformnog papinstva, povjerio je dvije krune na čuvanje tamošnjim redovnicima. Budući da izričito ne navodi koje su to bile krune, moglo bi se također pretpostaviti da su to bile one krune kojima su se krunili hrvatski kraljevi od Držislava nadalje, a koje je poslao bizantski car krajem 10. st.512 Budući da je Zvonimir „svoje“ vladarske simbole dobio od pape Grgura VII., nameće se pitanje, Što se dogodilo s tom krunom iz Bizanta, tj. gdje je ona bila pohranjena. Možda odgovor daje ona epizoda u kojoj je glavni akter bio Amiko, Norman u bizantskoj službi, a koji je 1074. zarobio kralja Petra Krešimira IV. 513 Zacijelo je car, nakon uplitanja Hrvata u pobunu Slavena 1072. god. u Carstvu, odlučio u znak kazne zatražiti povratak insignija, štoo je Amiko i ostvario svojim prepadom. Time postaje ujedno jasno zašto Zvonimir dobiva „svoju“ krunu i o kojim je krunama riječ. Glede odluke da kraljevske insignije budu u Vrani, logično je da takav samostan s papinskom egzempcijom bude njihovo zaklonište.514

509

ŠIMUNDIC, Mate, Rječnik osobnih imena, Zagreb, 1988., VII, VIII

510

KLAIC, Vjekoslav, 0 krunisanju ugarskih Arpadovića za kraljeve Dalmacije i Hrvatske preštampano iz „Vjesnika Hrvatskoga arheološkoga društva " n. s. VIII, Zagreb, 1905,7. 511 512

Kralj Zvonimir dokumenti i spomenici I King Zvonimir - documents and monuments, tekst: Mate Zekan, Zagreb, 1990., 17.

THOMAS, 1894., 37.-39. Zanimljivo je da se u sličnom redoslijedu kao u Zvonimirovoj darovnici, navode (all u širem kontekstu) i dragocjenosti kod Tome. - Iste Martinus fuit Spalatinus natione. Hic fecit ecclesie unum calicem magnum cum sua patena de auro purissimo. Ab isto Dirsciscla(u)o ceteri successores eius reges Dalmatie et Chroatie appellati sunt, Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribus Constantinopolitanis, 513 O tom slučaju vidi: STIPIŠIĆ-ŠAMŠALOVIĆ, 1967., 136., 137.,; te NOVAK, 1978., 70., 567., 588.; FORETIĆ, 2001., 77.-82., i navedena literatura 514 GRGIG, Marijan, Benediktinski samostan u Vrani, Radovi Instituta JAZU u Zadru 18., Zadar, 1971., 194., 201.-203.


Taj status Vrana je imala i nakon što je sredinom 12. st. prepuštena na uporabu vitezovimaredovnicima templarima. Tijekom prvih vladara iz dinastije Arpadovića, još od doba Kolomana, krunom se redovito krunio mladi kralj,budući prijestolonasljednik, pa je tako Stjepan okrunjen još kao dijete, a posljednji slučaj je bilo krunjenje malog Ladislava II., Emerikova sina, kojeg je okrunio splitski nadbiskup Bernard, ali u Ugarskoj.515 Tko zna do kada bi se ta tradicija nastavljala, da kralj Andrija II. nije odlučio krenuti na križarski pohod. U svom bezobzirnom namicanju novca za pokriće ratnih troškova posegnuo je za Zvonimirovom krunom. Razumije se, da je ista sudbina snašla i krunu supruge mu Helene. Je li ta inicijativa došla upravo od njega, nije toliko ni važno, jer je ipak za povjerljivu osobu imao templarskog meštra Poncija od Crucea. Kolikogod nepostojanje zapisa ostavlja ovu postavku nepotvrđenom, toliko je kraljevo općenito ponašanje potkrepljuje. Uostalom, kao sto je već navedeno, za krunu Gisele, supruge sv. Stjepana, dobio je 140 maraka u Palestini. Za novčanu vrijednost hrvatskih kraljevskih kruna mogao je od dužda Pietra Zianija unajmiti jedan ili dva broda za prijevoz svojih križara. Da kruna u Vrani vise nije bilo, odnosno da nisu dočekale 14. st., vidi se i iz dopisa zadarskog kneza mletačkom duždu upućenog 19. travnja 1308. u svezi s primopredajom dragocjenosti i moći svetaca iz Vrane. Dokumenat je nastao povodom ukinuća templarskog viteškog reda.516 Valja na kraju kazati da iz ovoga proizlazi da krunjenje Ladislava Napuljskoga 1403. god. u Zadru nije moglo biti obavljeno Zvonimirovom krunom, nego nekom drugom krunom. *** Povijesne činjenice govore nam da je, u tadašnjim svjetskim razmjerima, nakon epohe klasičnih križarskih ratova, tj. ratova koji su se vodili u Palestini, strateška inicijativa u sukobu križa i polumjeseca na jugoistoku Europe definitivno prešla na stranu polumjeseca. Zapravo, bolje je govoriti o sukobu islamske osmanlijske države i pojedinih kršćanskih država, ili čak pojedinih nepokorivih kršćanskih velikaša. Raznorodnom (islamskom) pučanstvu otomanske države vjera je bila jedan od glavnih integrativnih elemenata, ali Europa nije nikad više uspjela stvoriti duh kršćanskog zajedništva radi otpora nadirućem islamu. U vrijeme kad su pape definitivno izgubili onaj pokretački autoritet koji bi potaknuo kršćanske vladare na zajednički nastup prema sultanu,517 sultan je postao neupitni, ne samo državni, nego i vjerski vođa. Jednakim tempom kojim je slabile nekoć glavne

515

THOMAS, 1894., 81.; KLAIG, 1905., 3., 7.

516

DOBRONIG, 1984., 47.; Manje su vjerojatne spekulacije sa spomenutim krunjenjem koje je obavio nadbiskup Bernard, kojom prigodom je/su kruna/e mogla/e ostati u Ugarskoj, pa je tim lakše Andrija mogao iskoristiti priliku da je/ih unovači 517

SCIAMBRA, Matteo / VALENTINI, Giuseppe / PARRINO, Ignazio, Il "Liber brevium" di Callisto III - la crociata, l'Albania e Skanderbeg, Palermo, 1968., 71.-73.


križarske redovničke zajednice u kršćanstvu, jačali su derviši - bektaši i mevlevije u isla mu . 5 1 8 Je dv a osa mdes et ak godi na poslije akons kog sl o ma pa pa je do bio prijeteće upozorenje, da će Hrvatska (!) biti kažnjena: "... ampliare curabimus vires nostras sumpto D. Imp. Orchani, & Principum auxilio, qui hodie simulant se dormire, quorum muniti prisidio trahemus finibus nostris armatorum acies copiosas, per quas non solum contra vestros pedites Cruciferos resistemus, verum etiam si contra nos Romanam, Germanam & Gallicanam militiam provocetis intendimus hostitliter obviare. Ac demum favente Neptuno per mare Hellesponticum, & Dalmaticii cu innumerabili nostro navigio Euriflatibus, & artificioso ducti navigio intendimus pertransire, & Septentrionalem plagam, prcrsertim circa Chroatiam, & Dalmatiam visitare. ...“519 U cijelom kontekstu, Hrvate je dopala sudbina da svoj najveći doprinos križarskim ratovima dadu u vrijeme kad su oni bili obrambenog karaktera. Nesreća je za njih, ali ne samo za njih, bila da ih je vodila jedna državna zajednica rastočena oligarhijskim borbama, kojoj je nasuprot stajala superiorno, monolitno i poletno Osmanlijsko Carstvo. 520 Počevši od Nikopola 1396., posljednjeg ozbiljnijeg angažmana zapadne Europe, niz križarskih pohoda završio je katastrofalnim porazima. 521 Završimo s Klisom 1596. godine kao mikrokopijom križarskoga rata. U tadašnjim hrvatskim prilikama splitski svećenik don Šimun Urmanić bio je daleki slijednik nekadašnjih velikih propagatora križarskih pohoda, a senjski biskup Antun Dominis (27. svibnja 1596.) bio je posljednji primjer da se biskup s raspelom u ruci stavi na čelo vojske i pogine. Naposljetku, svi koji su sudjelovali: uskoci, Šenjani, Kaštelani, Splićani i Trogirani imenovani su kao soldati fidelissimi Christiani ... per la santa fede nostra Christiana ....522

518

519

WERNER, 1966., 60.-71. 0 poimanju osrećvo i >>nesreče« u povijesnom kontekstu zbivanja vidi: BURCKHARDT, 1934., 252., 261., 265.

520

LUCIC, 1666., 385.; „... pobrinut eemo se da poveCamo nae'e snage primivk pomoe gospodina cara Orhana i ostalih istoenih kraljeva i prvaka, koji se danas prave kao da spavaju. Cijom zakitom ojaeani, dovest Cern° iz nakh zemalja brojne eete orulanih, kojima eemo se oprijeti, ne samo vakm kriiarskim pje š acima, vee, takoder, ako protiv nas izazovete rimsku, germansku i francusku vojsku, kanimo neprijateljski poi u susret. I konaeno, uz blagonaklonost Neptunovu, po helespontskom i dalmatinskom moru s na š im bezbrojnim brodovljem dahom vjetra i umjeklim brodovljem povedeni prijeCi i sjevernu obalu, posebno oko Hrvatske i Dalmacije, posjetiti. ...". Vidi: CUTHEIS, 1977., 202. 521

GRGIN, 1992., 149., 150.; MIRDITA, Zef, Sudjelovanje vojske Hrvatskoga Kraljevstva u Bitci naroda kod Varne, Povijesni prilozi 13, Zagreb, 1994., 22.; RAUKAR, 1997., 479. 522

LOPA8TC, Radoslav, Spomenici hrvatske krajine I., Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 15, Zagreb, 1884., 236.; HORVAT, Karlo, Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia, pars prima, Monumenta spectantia historiam Slavorum


Na Zapadu se s razvojem humanizma napuštaju dogmatska vjerovanja, buja duhovna sloboda i strast za spoznajom i otkrićima. Paralelno uz uzdizanje pojedinca, na kršćanstvu utemeljeni opći interes Europe raspao se na interese pojedinih nacionalnih država, a njihov pravac djelovanja okrenuo se prema Indijama. U to vrijeme odmak od zbilje bio je toliki da Tasso piše o križarskom ratu kao galantnoj viteškoj avanturi.523

523

meridionalum 32, Zagreb, 1910., 134. Pored toga postoji jošmnoštvo objavljenih izvora za taj događaj BURCKHARD, Jakob, Kultura renesanse u Italiji, Zagreb, 1953., 57., 274.-281.; TYERMAN, 1998.,108.


124

SUMMARY CROATS AND CRUSADERS The introductory chapter gives a theoretical outline of the term "crusades". This term was only introduced by the historians during the 19th century. Historians, depending of their national background, also gave different data on the total number of crusades. The author gives his methodological model for the research of crusades, dividing them according to the theologic and geographic terms of reference. It is important to distinguish whether crusades were "contra paganos" or "contra haereticos et schismaticos" and geographic position of war operations is equally important. If we take these elements into account, it is not easy to define each crusade. Difference between European centre and peripheral aereas must also be taken into account. All communities which possesed two vital elements — religious and political — gave continuous support to the crusades' idea. Therefore they were considered to belong to the centre of Europe (southern Italy under Norman control, Normandy province in France and Frisia). All other communities were considered peripheral. The first chapter explains causes of the crusades. From the 8th century Europe was passing through a difficult period of Arab, Hungarian and Norman raids, which finally ended during the 10th century. The similar crisis in the Catholic church was resolved in 11th century with the Cluny reforms. The defeat of the Byzantium empire in the conflict with Seljuks and their consequent settlement in the Asia Minor played a crucial role in the beginning of crusades. The emperor Alexius asked pope Urban II for support. At the Synod of Clermont in 1095 the pope convinced the knights and princes to join in the crusade. The crusade army was formed in the autumn of the following year and in 1099 it liberated Jerusalem. Support for the crusade was motivated by religious, but also by economic, demographic and other reasons. The Second crusade was initiated after Seljuks inflicted new grave defeats on the Christians, but despite the involment of the German emperor and Franch king, it ended up in failure. The role of the French speaking nobles in crusades was important and conflict between the pope and German emperors was also visible during the Second crusade. Conflicting interests of Venice, Pisa and Genova also played an important role, which was clearly visible in Zadar in 1202 and Constantinople in 1204. Nevertheless, involvement of various ethnic groups in crusades gave a positive contribution to the creation of unified identity. During the crusades various military-religious orders of knights were founded (The Knights of St John, The Knights Templars and The Teutonic Knights) and they operated as elite military units. The crusades were also marked by mutual destruction of religious objects and masacres (Jerusalem 1099, Acre 1291). The collapse of Crusaders' states was caused by internal disputes and also because Europe began loosing interest in supporting them, as the mentality of


125 European population changed by the spread of Renaissance ideas. This chapter also presents the economic background which enabled crusades. The second chapter covers Croatian involvement in the crusades. Data about crusades during the rule of the Croatian king Zvonimir are scarse. The first substantial information gives account about the voyage of crusaders led by Raymond IV of Saint-Gilles through Croatia in 1096 and 1097. Mutual hostility between the local population and crusaders was clearly visible. One crusaders' columns passed through the Dinaric area with great difficulties. The other travelled much easier across Slavonia. In 1099 coastal towns gave their ships to crusaders, but this did not prevent Venetian fleet to destroy Trogir and Biograd. During the Second crusade, crusaders again passed through Slavonia and returning from that crusade king Louis VII stopped in some Dalmatian towns, most probably in Dubrovnik and Zadar. Three important rulers took part in the Third crusade and two of them passed through Croatia - the German emperor Friedrich I departing and the English king Richard I returning from the crusade. The army of the Austrian duke Leopold I also spent winter 1190/1191 in Zadar and the duke later returned home via that town. The Fourth crusade left that port town in ruins. Crusaders from northern France arrived in Venice in 1202. The Venetians persuaded them to attack and occupy Zadar. Crusaders did so in the autumn of the same year, although some of them refused to take part in the occupation of a Christian town. Some claimed that crusaders conquered Zadar because its citizens had heretical religious tendencies, but such claims are not backed by reliable historical sources. Later crusades are only scantily mentioned, mostly by the Split chronicles. The third chapter presents influence of crusades on Croatian neighbours -Austrians and Hungarians. Crusaders used Hungary as a regular route toward the Holy Land. The author also mentions Hungarian military support to Byzantium. Hungarian king Bela III supported crusades, but did not take part in them. His son and heir Andrew ascended the throne in 1205. Andrew's mother was of French descent. His first wife was Gertrud of Andechs and his second wife's father was French king. Such family background and situation in the Latin empire motivated Andrew II to join the crusades in 1217. Situation in Austria and other south German provinces was markedly different and most of the local nobility took part in crusades from their onset (Babenbergs). Reformed church orders in these provinces also helped the spreading of the crusades' ideas. The fourth chapter describes the Austrian and Hungarian troops that took part in the Fifth crusade. The Hungarian army was organized in king's guard and 72 district detachments, while the Austrian was organized according to the vassal system. Despite the disasterous finish of the Fourth crusade, in 1215 Pope Innocent III called the nobility of Europe to a new crusade. New Pope Honorius III put this idea into practice. German nobility agreed and boarded ships in


126 Holland ports. The Hungarian king Andrew II also decided to join the crusade, although he lacked much needed financial means. In order to get money he agreed to give Zadar to Venetia and in return Venetian ships were used to transport his army. Andrew II lend ships from other Adriatic towns as well. The king left from Veszprem and travelled via Zagreb, Topusko, BihaC and Knin. He arrived in Split on August 23. His large army could not be billeted in Split, and many troops were encamped around town. Despite this, information about ten thousand horsemen in Andrew's army are certainly uncorrect and overestimated. Significantly, few Croats took part in the crusade. Andrew II and his troops left Split and arrived at Cyprus in early October. The fifth chapter covers the Fifth crusade. Arrived crusaders and local Christian noblemen agreed not to liberate Jerusalem and decided to advance toward river Jordan. Confronted with superior enemy, Muslims decided to withdraw to Syria. King Andrew II and king of Jerusalem Jean decided not to pursue the enemy. Crusaders proved unable to achive military success and king Andrew II soon decided to return home. In early 1218 he was in Tripolis and from there he moved to Armenia and Constantinople. He returned to Hungary without achieving any success. The sixth chapter describes the events in the Fifth crusade after the departure of king Andrew II. Military operations moved to Egypt where crusaders attempted to occupy strategically important fortress and port of Damietta. They finally managed to take control of Damietta, suffering heavy losses, but they lost it in 1221. The crusader adventure of king Andrew II had negative consequences, but Hungarian chronicle of Simon Kezai soon pictured it in different light. Information from his work were later taken by other chronicles (Chronica de gestis Hungarorum and Thurocz's Chronica Hungarie). Croatian contribution to the Fifth crusade was minimal. Unconfirmed and obviously false information about this can be found in works of A. B. KrCeliC, L. Fondra, A. GuCetiC and F. Ladany. Other, like A. Vramec and J. Rattkay, used false information from Thurocz's chronicle. The only exception is work of I. Lucie, who remained critical toward the available sources. There are several reasons for the negligible involvement of Croats in crusades - economic, religious and social. Nobility in Slavonia and northwestern Croatian showed more interest for crusades, and in the southeatern parts there was no interest for crusades at all. The important reason for this could be found in king's refusal to obey the Pacta conventa, which stated that king must finance any military action of the Croatian nobility outside its homeland. Hungarian kings were also reluctant to support the development of strong noblity families in Croatia. Such powerful Croatian families appeared only in the second half of the 13th century (Subk's). From the economic point of view, Croatia was poorly


127 developed in comparison with other parts of Europe. Christian religious culture was also unevenly developed. Some areas were incorporated into the church organization, and some areas were under various heretical influences, especially in the southeastern areas of Croatia. There are some information about pilgirmage from towns at the Adriaic coast to Holy Land. Geographic position of Croatian lands made it a route for the crusaders advance toward their objectives. It is possible that they used Dinaric direction because they had information about the old Roman roads which ran through that area. Consequences of crusaders are easily recognisable - commerce ties of Krk, Senj, Zadar, Dubrovnik and Kotor improved. Crusaders purchased food produced in Croatian provinces. At that time there existed no Croatian national saint, because Croatian lands were divided both politically and in religious terms. For that reason most of the Chruch saints were taken over from Italy and Hungary. There are some leads that the legend about the martyr's death of king Zvonimir was written during the Fifth crusade. The legend was later changed and its final version was written in the 15th century, somewhere around Omg. The armament of the Croatian miles was as good as that of the French or English warriors. The coats of arms first appeared during the crusades. From the Second crusade all of their troops which moved through Croatia carried coat of arms on their shields and clothes. Reliable example are crusaders who occupied Zadar in 1202. Two personal names which appeared mostly in Adriatic towns, Saracen and Saladin, are also clear reminder of the crusades. Finally, the disappearance of the Zvonimir's crown is most probably conected with the financial problems of king Andrew II. Croatian royal symbols were kept in the Templar monastry in Vrana and easily accessible to king. All Hungarian kings before Andrew's heir were crowned with Zvonimir's crown. Therefore it is probable that Andrew II used crown of Croatian kings to secure additional financial means. It can be said that Christian struggle against Ottoman Turks in the later centuries also presents a certain continuation of crusades. But instead in the Holy Land, this struggle took place in the Balkan and neighbouring areas, from Constantinople to Vienna. The book also contains the genealogy tables of the higher nobility during the period of crusades. An outline of family ties is a clear example of the European dynastical connections during that period.

Translated by Nikica Bark

Profile for Mesic

Kresimir Kuzic - Hrvati i krizari  

Kresimir Kuzic - Hrvati i krizari  

Advertisement