SNAGA UMA - Mart by Mehmed Šabetić

Izdanje 3 / Mart 2014. | Besplatan online primjerak

Pronađite nas na facebooku www.fb.com/snagauma

“Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest.” Albert Camus

“Svako živo biće voli sebe.” Ciceron

Zašto je čitanje dobro za nas Da li ste znali da ljubav prema čitanju vaš mozak može zaštititi od Alzhajmerove bolesti, smanjiti uticaj stresa na vaš organizam, osnažiti pozitivno mišljenje i ojačati prijateljske veze? Evo 10 načina na koji naše tijelo i duh ojačavaju čitanjem. 1. Čitanje poboljšava pamćenje Čitanje mozgu daje kompletno drugačiji tretman nego gledanje televizije ili slušanje radija. Bez obzira na to da li čitate zahtjevnu literaturu ili uputstvo za upotrebu nekog kućnog aparata, dijelovi mozga koji su zaduženi za funkcije kao što su vid, jezik i učenje putem asocijacija povezuju se u jedinstvenu neuronsku mrežu koja je specifična za aktivnost čitanja, što donosi brojne blagodeti sa mozak. Dr Ken Pugh, direktor istraživačke laboratorije Haskins, kaže da ova navika stimuliše naš mozak na mišljenje i pozitivno utiče na koncentraciju. 2. Čitanje može pomoći pri rekreaciji Jedan od trendova savremenog vježbanja jeste vježbanje uz knjigu (na steperu, traci za trčanje, sobnom biciklu). Knjiga može da nam okupira pažnju dok vježbamo, prema “Weight Watchers” magazinu, i na taj način duže se možemo zadržati na spravi za vežbanje i svoj trening učiniti efikasnijim. Dr. Michelle Olson, profesor sa Auburn univerziteta, za pomenuti magazin objašnjava da je važno, pri čitanju i vježbanju, voditi računa o položaju ramena i vrata, a neke od savremenih mašina nude i postolje za knjige ili časopise koje korisnici sprava čitaju dok vježbaju. 3. Čitanje podmlađuje mozak Nedavno sprovedena studija na Raš univerzitetskom medicinskom centru pokazala je da čitanje može “izbrisati” nekoliko godina starosti našeg mozga. Odrasli koji svoje slobodno vrijeme provode angažovani u kreativnim i intelektualno izazovnim aktivnostima (kao što je čitanje) za oko 32% imaju nižu stopu pada kognitivnih funkcija kasnije tokom života. “Izazovi za mozak čine ga efikasnijim, tako što mjenjaju njegovu strukturu tako da može da funkcioniše pravilno uprkos neuropatologiji koja se povezuje sa godinama,” objašnjava Dr. Robert S. Wilson, profesor neuropsihologije sa Rush univerzitetskog medicinskog centra. Još jedna studija pronašla je da odrasli koji redovno čitaju ili igraju mentalno zahtjevne igre poput šaha ili slagalica za oko 2 i po puta manje obolijevaju od Alzhajmerove bolesti, prenosi “ABC News”. 4. Čitanje može otkloniti stres Zanimanje omiljenom literaturom može smanjiti nivoe nezdravnih hormona stresa poput kortizola, prenosi “Weight Watchers”. Snaga uma | Mart 2014

U studiji sprovedenoj u Velikoj Britaniji, učesnici su se izlagali aktivnostima koje su im izazivale anksioznost, a zatim su nekoliko minuta čitali, slušali muziku ili igrali video igrice. Nivo stresa kod onih koji su čitali opao je za 67%, što je značajno više u odnosu na one koji su slušali muziku i igrali igrice. 5. Čitanje povećava fond riječi Čak iako je većina nas davno izašla iz školskih klupa, danas je široko rasprostranjen stav da se proces obrazovanja može odvijati neprekidno kroz život. Tako i čitanje može proširiti fond riječi kojim raspolažemo. Štaviše, istraživači procjenjuju da je oko 15% svih riječi koje naučimo tokom života, naučeno putem čitanja, piše “Scholastic”. Ovo je posebno važno za djecu, čiji fond riječi je u direktnoj i snažnoj vezi sa knjigama koje čitaju. 6. Čitanje poboljšava empatiju Priče koje čitamo nude nam perspektive koje nam mogu promjeniti život, smatraju istraživačica York univerziteta. Postati umiješan u živote likova povećava našu sposobnost razumjevanja emocija drugih ljudi. Posmatranje svijeta očima Olivera Twista, na primjer, može nam učiniti bliskijim probleme sa kojima se sreću napuštena djeca. 7. Čitanje može pomoći definisanju životnih ciljeva Čitanje o nekome ko je prevazišao probleme i prepreke na putu ka svom cilju i nas same može podstaći da definišemo i dosegnemo svoje ciljeve, smatraju istraživači sa Ohio univerziteta. Ukoliko biste voljeli povišicu, lik iz knjige koji istu zahtjeva od svog šefa može nas podstaći da učinimo isto. Što se više identifikujemo sa likovima i njihovim iskustvima, to je veća vjerovatnoća da će nas oni podstaći na akciju. 8. Čitanje pomaže da se osjećamo povezanijim međusobno Kada se identifikujemo sa likovima u knjigama, možemo iskusiti osjećaj povezanosti sa drugim ljudima, navode istraživači Univerziteta u Buffalu. 9. Čitanje nas može razvedriti Priče sa sretnim krajem svakako nas razvesele, ali i mimo toga, različite priče koje u knjigama pratimo i na suptilnije načine mogu izazvati pozitivna osjećanja. Čak i manji događaji u priči mogu “podgrijati” neka lijepa sjećanja. Na primjer, ako glavni lik u knjizi ide na plažu, i mi se možemo prisjetiti sopstvenog odlaska na plažu gde smo uživali.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

10. Čitanje pomaže da uštedimo Prosječna cijena knjige iznosi od 20 do 30 KM. U prosjeku je potrebno šest sati da se knjiga pročita, kažu “Weight Watchers”-i. U poređenju sa nekoliko odlazaka u bioskop, odlaskom u zabavni park ili nekoliko večera u restoranima – čitanje je mnogo jeftinije, a odnos uloženog novca i zadovoljstva koje knjigoljupci osjećaju ide u prilog čitanju. A tu je i lokalna biblioteka, što znači da troškovi čitanja mogu biti zaista simbolični, a benefiti, očigledno, nemjerljivi.

Stalno sanjaš Stalno sanjaš neki drugi svet, neke bolje ljude i boljeg sebe zajedno sa njima. Stalno sanjaš neka nova mesta, neke srećnije obale kojima koračaš ispunjen sobom i drugima… Stalno sanjaš i još češće se budiš. Ti hoćeš jedno, a realnost ti nudi nešto sasvim drugo. Sve ono što vidiš je isto, dani liče jedni na druge, poznata lica, poznate ulice, a ono za čim čezneš je uvek drugačije, nedohvatno. I uvek, ali uvek, svemirskim kilometrima daleko od tebe. Stalno sanjaš, progone te novi gradovi, nova lica kojima želiš da pripadaš, dok na javi ne smeš ni da im se približiš. Stalno sanjaš one koje ne poznaješ kako ti se raduju, bacaju u zagrljaj i kako si im drag. Stalno sanjaš njene lake korake po stanu, osmeh razvučen preko usana, toplinu budućih dana, spokoj koji miriše na proleće i ono čuveno “osećam se kao da letim”. Ali te život sve češće demantuje i ubeđuje u siromaštvo duha, prazninu, očaj… Stalno sanjaš, prepoznaješ u sebi neki novi ritam koji jedino može da se odigra udvoje. A taj neko ti uvek nedostaje. Osećaš nove pesme, ali i stari strah da ih zapišeš. Osluškuješ melodiju koja ne postoji dok se ne otpeva. Ali, uzalud kada ne znaš da pevaš, ili su te drugi ubedili u to. Sasvim svejedno, ti se i dalje plašiš. Osmehuje ti se svet koji bi uz malo sreće mogao da poneseš na desnom ramenu. Osmehuju ti se lica, život, budućnost, ali kako da joj se približiš kada se svakodnevno rveš sa prošlošću? Znaš da ćeš da pobediš, ne znaš samo kada, niti kako… I kada se smeješ – smeješ se na silu. I kada plačeš, plačeš da te drugi ne vide. U svemu si sam, pa i u samoći… Dobrom se više ne raduješ kao nekada jer znaš da sledi zlo, dok si na loše naviknut, ono kao da se podrazumeva… Nasamo sa sobom, u tišini, najveći si. Nema jačeg. Pred drugima si tek senka, nagoveštaj, nema slabijeg. Ne možeš da se izraziš, da iskažeš ono što osećaš, da budeš ono što želiš. Samo ograde sa svih strana, kavezi i tvoj nevešto nacrtani lik koji plašljivo proviruje iz svega toga, kao da te je stid… Ali, i pored svega, ne odustaješ iako su svi oko tebe odustali. Ludački se boriš za svoje, za to nešto što imaš samo ti i niko drugi. Ne prestaješ, iako su svi oko tebe prestali. Pronašao si svoje minute u danu, mesecu, godini, koji su samo tvoji i ne odstupaš od njih. Imaš svoje predele koji te čuvaju, imaš svoje pisce sa kojima si odavno na “ti”, imaš svoje kosmose, samo tebi dostupne, i još dosta toga usput čega nisi ni svestan. Snaga uma | Mart 2014

Imaš i želje, divne, predivne, očaravajuće želje, godinama pažljivo čuvane koje se uvek iznova vraćaju, uvek iznova vode te na neka čarobna mesta koja ne postoje ni u najvećim kreacijama umetnika… I pored svega što ti se dešava, ti nastavljaš da se budiš svakog jutra. Odrađuješ ono što si započeo i ne napuštaš svoju stazu. Svestan si grešaka, svestan si bola, patnje, potrošenih nada koje su se u sekundi raspršile kao latice na vetru i razmilele po moru vremena, ali dobro znaš da nemaš drugi život niti drugi grad, niti druge ljude. Tu si gde jesi i gotovo. Naprosto ih voliš takve kakvi jesu, ili ih ne voliš uopšte… Možeš negde privremeno da odeš, na dan ili godinu, možeš privremeno da ukradeš nečiji osmeh, da ga nazoveš svojim, ali uvek moraš da se vratiš. Pa i da zauvek pobegneš od svih, na kraj sveta, i dalje, ne možeš da pobegneš i od sebe. Talog sumnje uvek prati čoveka, gde god da je… Tako je i sa mnom, stalno sam razapet između onoga što imam i onoga što želim. Ili sam nerealno srećan, ili bolesno nesrećan. Ili visoko iznad drugih, neuhvatljiv i nedodirljiv, ili zgažen od svih, besan i povređen. Nikad na sredini, uvek ubedljivo na vrhu ili prikovan za najgore dno, pa i niže. Ali to je moj put, sam sam ga krojio i birao. I uprkos svemu, kao i svi, pišem svakodnevno svoju priču, svestan da nije ni najbolja ni najgora, ali je moja i svačija. Moja jer je živim, a svačija jer svako može da se prepozna u njoj. Niti umem drugačije, niti treba… Osluškujem svet kojim sam okružen, razmišljam o njemu, posmatram ljude. Sve je to život, moj život, sve su to oblici života koji se ređaju u nedogled, jedan za drugim. Znam da može drugačije, znam da može bolje, ali bez obzira na sve, trudim se da budem zadovoljan onim što imam. U protivnom, sve te nerealne ambicije koje se tovare na leđa očekivanja mogu da smožde i odnesu negde daleko, odakle nema povratka. Tako i svi mi, smišljamo, izmišljamo, bojimo se, radujemo, slavimo, patimo ali živimo… Toliko velikana iz istorije bi svoje delo žrtvovali za samo jednu našu godinu, za samo jedno naše leto, obično, najobičnije. Ali uzalud. Sve što je prošlo, prošlo je. Mi imamo ono što oni više nemaju, a voleli su više od svega. Mi imamo život. Mi imamo snove. Mi imamo nadu. I teško da je nešto vrednije, iako većina toga nije ni svesna… I zato treba da iskoristimo život na najbolji mogući način, da proživimo celim svojim bićem ono što nam je dato jer se druga prilika ne dobija. Bar ne u ovom životu. Bar ne u ovoj priči koja se upravo ovde završila. Ili tek počinje…

Stefan Simić www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Neobična signalizacija Cijeli život slušam razne pretpostavke i nagađanja. Ako ćemo navoditi razloge,možemo se unedogled vrtjeti u krug. Netko nauči,netko zapamti….A netko unatoč prečicama vidi samo okolne putove… Bez eksplicitne filozofije i objašnjavanja,želim preći na stvar. Iz prvog pokušaja očekujem neuspjeh,no druga prilika zna biti pun pogodak. O trećoj ćemo raspraviti u poebnom izdanju. Ne želeći prelako davati izravne informacije služim se indirektnim performansima i poslužujem ideju na pladnju…Izloženu kao poklon onima koji je žele prepoznati. Ne postoji pravac bez ijedne presječene krivine,pa se zbog masivnosti teme pokazalo da je teret za mnoga leđa ipak bio pretežak. No,što dokazati ustima koja sama sebi ne vjeruju?? Ne radi više samokontrola ljudskosti i etike,kad je već potrošena u nadi da će biti pun pogodak za promašene slučajeve…… Slijedi stadij površne hrabrosti i utjehe da je upravo sutra koje dolazi bolje sutra….za vas… Neshvatljivo??? Moguće.. Nepostojano???? I te kako stabilno… Neproživljeno??? E to je već činjenica koja ukrašava čitavu ljepotu i mogućnost da je metaforika odlična metoda kojom i “ništa” dobiva svoj minut značenja…

Monika Pavlović Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumijeti. Jovan Dučić Snaga uma | Mart 2014

Koristite moćno oružje - ćutite Vrijeme je danas najskuplje. Svi ga koriste maksimalno, trude se da što više urade u jedinici vremena i što više kažu. Tako su, recimo, ćutanje i tišina između dvoje ljudi postali neprijatna i neobična pojava. Ali, korist od ćutanja je velika i čak se kao tehnika koristi u terapeutske svrhe. Na primjer, imate na poslu lidersku poziciju. Bićete iznenađeni koliko će vam u svakom smislu koristiti strategija ćutanja i to u sljedećim situacijama: ... kada želite da saznate više o članovima svog tima. Ćutanje je provjereno najbolja tehnika da naučite što više o ljudima sa kojima radite. Neverbalnim signalima i izrazima ćete dati do znanja da vam je stalo šta pričaju, ali ćete ćutati. Tako će sa vama podjeliti više informacija o sebi nego kada biste postavljali potpitanja ili prekidali komentarima. Probajte. Iznenadićete se. ... kada je vaš sagovornik, kolega uznemiren ili u nevolji. Možete se kladiti na to da kada je neko u nevolji, on samo treba dobrog slušaoca. Lideri često prave grešku time što svaki čas upadaju u riječ sa namjerom da ponude rješenje i pomoć. Kako možete pomoći? Ćutanjem. Nećete davati nikakve savjete niti izgovarati mudrosti, već ćete dozvoliti da vaš kolega sam dođe do zaključaka što i jeste jedino djelotvorno. Možete vi njemu do sutra praviti skice problem-rješenje, ali ako on sam svojom glavom ne otkrije odgovore, neće mu biti bolje i neće se izvući iz krize. ... nakon što izgovorite nešto ‘moćno’. Ćutanje nakon pametnih riječi otvara mogućnost slušaocima da razmisle o tome šta ste rekli i da bolje upamte. ... kada pregovori ne idu nikuda. Nije bitno šta je tema pregovora već trenutak kada ste sigurni da se iznijeli sve argumente, sva rješenja i ništa od toga nije donijelo dogovor. Tada, iskusno i mudro, zaćutite. Može ovakav ‘vakuum’ biti po malo neprijatan, ali će donijeti dobro. Ćutanjem otvarate prostor da druga strana donese novu ideju iz koje će možda (a to se često dešava) proisteći dogovor koji svi željno iščekuju. ... kada ste ljuti. Reći bilo šta kada ste ljuti garancija je da ćete izgovoriti riječi zbog kojih vam ne gine kajanje. Da li vam tako nešto treba na poslu i u životu? Ako ste ljuti, ćutite. Ćutite koliko treba sve dok ne primjetite da stvari posmatrate iz drugačijeg ugla. Vrijeme zna da zaliječi, pa će i vašu ljutnju i neće dozvoliti da uradite ili kažete bilo šta neprimjereno zbog čega ćete kasnije imati problema. ... kada drugi viču na vas. Možda mislite “ovo se ne dešava”, ali dešava se. Možda nećete imati prilike da se na poslu susretnete sa nekim agresivcem jakog grla, ali van posla je sasvim moguće. Vaše najjače oružje je samo ćutanje. Pokazaćete da ste sabrani, pribrani, mudri, pravi lider. I hiljadu riječi da kažete, u takvim situacijama tišina sa vaše strane donosi najveću korist.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ljudi koji stalno kritikuju To su uglavnom osobe koje znaju dobro da uoče neke probleme, ali ne znaju konstruktivno da ih riješe. Njihova životna pozicija je “Ja sam u redu - ti nisi u redu”. Najčešće ispoljavaju ljutnju, bijes ili prezir i kroz to izražavaju svoj osjećaj superiornosti i moći. Svojim nekonstruktivnim kritikama uglavnom izazivaju konflikt prenoseći drugima poruku “Ono kako ja mislim da treba je jedino ispravno”. Često imaju pretjerano krut odnos prema pravilima, zakonu i pravdi i onda kada to ne treba da bude prioritet. U sopstvenim očima, oni su “veliki pravednici” i “borci za pravdu”. Kada imaju neku “vlast”, kao roditelji, učitelji, poslovođe, upravnici obično kontrolom koče druge i demotivišu. U porodici često prave tenziju. Zašto tako reaguju? Tako pokušavaju da zadovolje potrebu za pozitivnom slikom o sebi i moći. U njihovom pogledu na svijet kombinovana su tri faktora: osjećaj inferiornosti, nemoći, spoljašnji centar kontrole - pokušaj da to prevladaju premještanjem inferiornosti na druge i zauzimanjem superiorne pozicije, perfekcionizam, kriticizam (“ti si loš, a ne ja”), trenutni osjećaj moći, ali dugoročno osjećanje frustracije sa kojim pokušavaju da izađu na kraj pojačavanjem navedenog modela ponašanja. Kako da izađemo na kraj sa kritizerima? Ponašati se drugačije od njihovog očekivanja. Oni očekuju od druge osobe da se “upeca” u konflikt. Treba im ukazati pažnju i saslušati ih. Često je od koristi metoda parafraziranja “ako sam vas dobro razumio, vi mislite da…” Ali, ne treba se “upecati” na njihove generalizacije, “uvijek”, “nikada”, “treba”, “mora”… već tražiti vremenski i situaciono specifične odgovore (“u ovoj konkretnoj situaciji vi mislite da…zato što…”), i pobijati ih konkretnim primjerima. Morate se zauzeti za sebe i držati se rješavanja problema sada i ovdje. Ne iskazujte slaganje, jer tada pristajete da budete odgovorni za nastali problem. Dajte konstruktivna rješenja za riješavanje problema. Skrenite pažnju na riješavanje problema umjesto njihove orijentacije na istoriju (“od Kulina Bana… pa do naših dana” pristup). Potrebno je prekinuti razgovor ako su preopširni. Korisno je tražiti da kritiku napišu - što je test njihove motivacije i pokazuje koliko su duboko ušli u problem.

Snaga uma | Mart 2014

Zabranjeno je... Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči, probuditi se, a ne znati šta sa sobom, plašiti se svojih sopstvenih uspomena. Zabranjeno je ne smijati se problemima, ne boriti se za ono što želiš, odustati od svega zbog sopstvenog straha da ostvariš svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokušati razumjeti sve što ste zajedno proživjeli, i zvati ih samo onda kad su neophodni. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog, biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje, ne živjeti svaki dan do posljednjeg daha. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboraviš njegov osmijeh i oči, a sve samo zato što je on izabrao drugačiji put od tvog, zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost i zamijeniti je njegovom sadašnjošću. Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge misliti da je njihov život vrijedniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumjeti da je život ono što daje, a takođe i ono što uzima. Zabranjeno je ne tražiti sreću, ne živjeti život s pozitivnim stavom, ne smatrati da uvijek možemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svijet ne bi bio isti.

Pablo Neruda

Oživjeti Životi - slavlja vječnih nestajanja. Prekrasna i čista svjedočanstva postojanja. Različiti snovi svakog rođenog što želeći od života obolijeva. Stareći, želje mi se raspadaju u pirueti zvjezdanoga bala. Prepuštaju me milosti mog najdubljega htijenja - oživjeti u sjećanju gorskoga kristala.

Marina Pivčević

Potpuna ljubav Ne znam kako je sa vama ali pravu ljubav doživeo sam samo jednom, potpuno. U stvari, doživeli smo je zajedno i posle toga nikada više nismo bili isti. Shvatili smo da je potpuna ljubav kada voliš osobu onakvu kakva jeste, zbog nje same, zbog celog sveta, a ne zbog sebe. Kada brineš o njoj i kada niste zajedno. Kada se topiš u njenom društvu, kada voliš sve njeno, kada ti je svaki vaš trenutak nezaboravan i kada si celim svojim bićem usmeren na nju. Potpuna ljubav je kada ne razmišljaš ni jednog trenutka o tome šta si joj dao. Kada voliš bez očekivanja, interesa i uplitanja u njen život. Kada voliš njene slabosti i mane, raduješ im se i time ih pretvaraš u vrline. To sam doživeo upravo sa njom, pored nje, tačno je da nije bilo uvek tako ali dok je trajalo znao sam da postoji, da je prava ljubav stvarno moguća, iako su me mnogi ubeđivali u suprotno… Došli smo ona i ja do ideala, jesmo, dodirnuli smo krov sveta, uživali u tome vrlo kratko i posle smo se prepali i pobegli svako na svoju stranu. Mi ni dan-danas nismo prestali da se volimo, samo smo prestali da se viđamo. U strahu da ne pokvarimo, u strahu da ne povredimo i razočaramo jedno drugo. Kao da smo prećutno shvatili da još nismo dovoljno spremni za slobodu i lepotu. Umešali su se interesi, možda prizemni, možda opravdani, poželeo sam je samo za sebe, forsirao sam da budemo zajedno i tada je sve počelo da se raspada. Poželeo sam njenu slobodu samo za sebe, kao i njene ruke, njen glas, njeno telo. Počeo sam da joj vezujem krila koja sam joj pre toga širom razvezao, počeo sam da joj uzimam sve ono što sam joj pre toga velikodušno davao. Počeo sam da joj prebacujem, da je ponižavam, i tu se sve završilo. Poželeo sam da je volim kao ženu, ne samo kao biće, a ona je želela da ostanemo na istom, kao i ranije, i ništa više nije bilo isto. Uvredili smo se i otišli svako na svoju stranu, ne želeći da napravimo korak ka onom drugom. Sve ono što smo imali pretvorilo se u ćutanje, a ja sam doživeo stravičan višemesečni pad u provaliju iz koje sam se jedva izvukao. Izgubivši nju i ono naše što smo imali izgubio sam sebe. Koliko znam ni njoj nije bilo lako, ne znam samo kako joj je danas… Tek sada, nakon godina neviđanja, mogu da pišem o njoj ovako rasterećeno. Patnja i bol su prestali, u moj život su se ušetale neke druge devojke, možda lepše i bolje, možda ne, a prema njoj je ostala samo ljubav i onaj smešak oko usana kada se setim šta smo sve prošli zajedno. Ostala je beskrajno čista ljubav, nedodirnuta, iskrena, mladalačka, verovatno onakva kakva je bila od prvog dana. Rekao sam joj, na kraju, da ne očekujem ništa od nje, ni da me voli, ni da se viđamo, čak ni da budemo prijatelji. Zahvalan za ideal do k oga smo došli, do svih onih istina koje smo zajedno spoznali i što smo uvideli mogućnosti mnogima nedostupne i nesagledive. Postali smo jedan od najboljih kriterijuma za budućnost jedno drugom a opet nismo imali snage da u tu budućnost zakoračimo zajedno… Posle svakog našeg susreta, tada, tih dana, postajao sam, bar za milimetar, bolji čovek. Uvek kada bih je video bila je lepša, ceo svet je sa njom bio lepši. A i ja sam bio lepši… Svaka naša reč imala je smisao, svaki dodir suštinu a svaki susret neku svoju skrivenu poruku. Tek pored nje sam postao Neko. Tek pored mene je postala Nešto. Pred njom sam bio najbolji. Sa mnom je bila najbolja.

Snaga uma | Mart 2014

Pobeđivali smo zajedno! U jednom momentu smo se uplašili i razišli, pokušao sam da joj objasnim da je vreme da započnemo nešto novo, nešto još ozbiljnije, da započnemo život zajedno. Ona za to nije bila spremna, nije htela, ili mogla da preuzme odgovornost, a ja nisam bio spreman da je čekam. Rastali smo se… Rastali smo se ali smo oboje znali, još tada, da smo doživeli pravu ljubav, ispunjenu beskrajnim poštovanjem, razumevanjem, strpljenjem i saosećanjem u svemu. Shvatili smo da je potpuna ljubav, u stvari, kada ne postavljaš pitanje – da li voliš, da li tebe neko voli, već se volite i prepuštate ljubavi bez suvišnih pitanja i odgovora. Shvatili smo da je potpuna ljubav spajanje, ali ne u jedno biće - to je utapanje i gubljenje sebe - već u dva različita bića koja podupiru i dopunjuju jedno drugo svojom ljubavlju. Kao u onoj priči o dva orla koja mogu da lete zajedno samo kada im noge nisu vezane, čim ih privežu jedno uz drugo, istog momenta padaju. Mi smo pali jer smo isuviše prišli jedno drugom, počeli smo da se mešamo i poželeli smo nešto mnogo više od onoga što smo realno mogli da imamo. A u našu priču su se ušetali i mnogi drugi ljudi, i više ništa nije bilo isto… Uglavnom, prošle su godine, a mi se sretnemo ponekad, više slučajno nego namerno, zagrlimo se i zahvalimo jedno drugom na svemu. Nisam siguran koliko bismo trajali da smo započeli te noći, iskrslo bi tu nešto, kao što uvek nešto i iskrsne, ko zna, ali zato je, ovako, opstala naša ljubav, nepokvarena, nedodirnuta, sačuvana kao možda i jedina vredna stvar u našim životima. Ne sviđaju mi se njeni momci, da ne nabrajam razloge, njoj se ne sviđaju moje devojke, nju pitajte za razloge a da li se nas dvoje i dalje sviđamo jedno drugom? Verujem da i sada duboko uzdahne kada me neko pomene, meni ne treba ni da je pominju, uzdišem za njom ionako… I dalje, nakon toliko godina, sve je ljubav kada razmišljam o njoj. I dalje su ljubav njene reči, njeni osmesi, njene želje, njeni snovi. I dalje su ljubav njene ruke, njene oči, njena kosa, njen život. I dalje je sve ljubav. I ona, i ja, i čitav svet kada se setim nas i kada razmišljam o nama… Ljubav je i ova najljubavnija ljubavna priča koja je napisana možda i sa najviše ljubavi do sada. I to ne samo zbog nje, zbog mene, znas i naše priče, ne, već zbog celog sveta koji je sve gladniji ljubavi. I zato: volite se ljudi, negujte ono što imate pored sebe, jer to je jedino vredno što imamo, i to je jedino vredno što se pamti. U protivnom, proćićete kao nas dvoje i ostaćete zauvek zajedno odvojeni, željni jedno drugog!

Stefan Simić

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti, rađaju se i umiru više puta dok žive, imaju vječnost prirode. Pablo Neruda Snaga uma | Mart 2014

Pismo jednog roditelja Drago dijete, - Sada još nisam ostarila, a kada me budeš vidio takvu, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti….. - Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sama odjenuti, budi strpljiv…. - Sjeti se sati, koje sam potrošila, dok sam te tome naučila…. - I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me…. - Kada si bio malen, morala sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije nogo što si utonuo u san….. - Ako se ne budem željela kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj. Seti se kako sam te morala loviti i izmišljati hiljadu razloga, da bi ti ušao u kadu….. - Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s’ podsmijehom na licu…… - Ja sam tebe naučila mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom….. - Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati….. - Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s’ tobom i da me znaš slušati….. - Ako ne budem željela jesti, nemoj me prisiljavati da jedem…. Sama znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne…… - Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružala tebi, kada si pravio prve korake…… - I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumijeti….. Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, željela samo najbolje i pokušala sam te pripremiti na putovanje života…… - Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvu….. - Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s’ ljubavlju i strpljivošću. Vratiću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvala samo za tebe. Volim te, tvoj roditelj.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ispod ove maske je m Ispod je IDEJA, a ideje

mnogo više od mesa. e su otporne na metke

Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod. Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Meša Selimović Snaga uma | Mart 2014

Sedam milja dugi koraci Video sam je danas. Prošla je čitava godina od poslednjeg susreta. Još duže od poslednjeg puta kada sam je držao u naručju. Predugo već ne znam gde i s kim provodi dane. Ne mogu da kažem ni da sam se trudio da saznam. Takav sam, smeten sav. A sada, dok je gledam kako hoda sigurnim korakom, shvatam da sam je olako pustio da ode. Shvatam koga sam pustio. Savršena je. Kako samo volim to što ima mnogo prijatelja, što joj otpozdravljaju na ulici i uvek su tu kad zatreba. Što je omiljena svima. Ja sam drugačiji, samotnjak i lutalica. Ko bi mene, ikada, umeo da voli toliko, kao oni nju? Kako samo uživam da je gledam. Žuri, ko zna koje brige brine, uvek je bila opasno rastresena i neorganizovana. Ustati kada budilnik zvoni, složiti knjige po azbučnom redu i kupiti pozorišne karte na vreme – za nju je to kvantna fizika. Nije se ni trudila da se menja, a meni je, potajno, prijalo što smo bar u nečemu slični. Uvojci kose joj nemirno poskakuju na leđima, dok brzim korakom prelazi ulicu. Crvena boja kaputa razbija belinu snega, isto kao što ona, razbija sivilo mog dana, svaki put kada je ugledam da nailazi. Uživa u tuđim pogledima, sva važna, ponosna. Nekada je veći egocentrik od mene. Voli svaki dan koji osvane i koristi sve prilike koje naiđu. Nije uvek bila takva. Dugo je trebalo okrutnoj stvarnosti da je izmami iz sveta mašte i slomi. I znam, kriv sam, što nisam bio uz nju dok su šibale oluje, dok je terala od sebe sve nevolje zbog kojih je sada toliko jača. Takav sam, često grešim. Zavoleo sam duge, kišne noći uz nju. Vozili bismo se kolima, besciljno ukrug, slušali radio i ispijali vrelu kafu sa čokoladom. Nije mi se dopadao spoj kofeina i kakaa, ali uz nju bio je podnošljiv. Nismo morali da imamo plan, niti cilj, dan je već imao svoj smisao ako se probudim pored nje. Sada sam izgubljen, bez ikakve volje da poboljšam ovaj trenutak, a kamoli da čitavom danu nađem smisao. Pitam se, kako to da devojka poput nje – jednostavna, blaga, sva majušna i bezopasna, može da ostavi tako duboku prazninu kada ode? Zahladnilo je leto, svetlost dana je bleda i izgubio sam spokoj u noći. Kao da sam iz vozila u punoj brzini, grubo izbačen na prašnjav drum. Bez putokaza. Nije smela tako da postupi. Zna da sâm ne mogu. Posmatram je izdaleka. Hoda, smeje se i zamišljam da je moja. Da sam zaslužan za taj osmeh. Držim joj ruku, dok jurimo unutra, bežeći pred kišom. U trenutku otvaram oči i vidim je kroz staklo, naručuje kafu i vadi knjigu iz tašne. Skida kaput, šal i kapu, stresa sneg iz kose i poželim da sam blizu da joj osetim miris. Da je nazovem svojom i ponosno gledam dok priča, gde je sve bila i čega se nagledala. Nikada je više ne bih povredio, a dao bih joj i više no što mogu. Pomalo je smešno što puštam sebe da mislim kako mogu da je vratim. Prerasla me je, davno. Odbolovala kao dečju bolest. Previše je zlatne prašine u njenoj kosi i sjaja u očima, da bi se sada vraćala meni, bednom. Gazi napred i ma koliko gledao za njom, neće se osvrnuti iza.

Maja Vuković

Snaga uma | Mart 2014

Nekad i sada Na jednog mog prijatelja, Dalmatinca, vikao je otac: “Ćaća, nemoj vikat’ na mene! Ja san u pubertetu!” “Budi di oćeš - odgovorio je otac - samo da si mi do deset uri doma!” Danas dečaci i devojčice izlaze iz kuća u to vreme. Da me pitate kako sam preživeo pubertet i ostao zdrav i čitav, zaista vam ne bih umeo objasniti. Danas je lako biti u pubertetu. Prema deci u tom prelaznom periodu ponašamo se na naučnoj bazi, kao prema malim pacijentima. Svi se brinu da im ne ostanu traume. Psssst! On je u pubertetu! Još malo i dečacima će se na lekarski recept dodeljivati prve ženske, a tom svečanom činu verovatno će prisustvovati oba roditelja i dežurni psiholog. Pa opet, nikad više gej populacije. U moje vreme, dok još nije bio pronađen klimakterijum, žene u izvesnim godinama mislile su da ih glava boli zbog premorenosti. Jesu li naše bake iznenada menjale frizuru i navlačile prozirne spavačice da ponovo privuku svoga muža, koji je počeo da zapostavlja bračne dužnosti? Danas, kad svako broji orgazme, pitam se da li je ikada moj deda pitao moju baku da li joj je bilo lepo? “Je li ti bilo lepo?” Gospode! Da su uopšte odlazili na letovanje, da li bi baba i deda išli odvojeno, radi osveženja braka, kako to danas novine savetuju? Ko zna, možda bi im brak u tom slučaju bio mnogo skladniji i trajao znatno duže, a ne samo pedeset i šest godina? U moje vreme, dok reč seks nije bila pronađena, ljudi su se voleli potpuno diletantski. Nije bilo nikoga da im pokaže erogene zone, niti da im odredi bioritam. Dobri smo i ovakvi kakvi smo, kako smo amaterski dolazili na svet! U moje vreme, ko je imao kupatilo, svađao se u kupatilu - ko nije, nije se ni svađao! Ćutao je i trpeo! U moje vreme, nikome nije padalo na pamet da ima pritisak. Pitam se da li su ga ljudi, u moje vreme, uopšte imali, ili je pronađen tek kasnije, kada su ambiciozni seljaci pozavršavali medicinske fakultete? I kako smo, uopšte, živeli u moje vreme a da ništa nismo znali o kretanju anticiklona nad severozapadnom Evropom, niti o vlažnosti vazduha, brzini vetra, vodostaju na rekama i temperaturi, da ne govorim o izgledima za naredni vikend? Mada volim svoje vreme, nikada se ne bih vratio u njega. Danas se mnogo lakše živi. Ali umire se isto tako teško kao i u moje vreme.

Momo Kapor

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Šta uraditi kada neko viče na vas? Kada se nalazite u neprijatnoj situaciji jer vaš šef, kolega ili pak partner viče na vas, evo šta treba da uradite kako bi smirili situaciju i dostojanstveno nastavili razgovor.

1. Ne govorite ništa Jedan od najboljih savjeta kada neko viče na vas jeste da pokušate da ostanete mirni i ne kažete ništa. Gledajte tu osobu pravo u oči i samo jedite tu u apsolutnoj tišini kako biste toj osobi stavili do znanja da vam njegovo ponašanje zaista smeta i da je vrlo odbojno. Sasvim je sigurno da će se vaš šef ili partner onda smiriti i shvatiti da je način kojim je pristupio situaciji potpuno pogrešan. 2. Objasnite mu da vam njegovo ponašanje smeta Ponekad je teško ostati miran dok neko viče na vas, ali je ključno da to uradite kako bi ta osoba shvatila da vam njegovo ponašanje izuzetno smeta. Onome ko viče možete da kažete da vam je teško da se koncentrišete na to što govori dok bukvalno vrište jer ne možete da se fokusirate i razumijete o čemu priča. Na ovaj način možda će razumjeti da je to što radi sasvim pogrešno i možda će se izviniti za svoje ponašanje. 3. Dodirnite ga Ovo praktikujte samo ako ste bliski sa osobom koja viče na vas, jer ako ste bukvalno stranci vaše ponašanje može da shvati kao neprijateljsko ili nepristojno. Zato budite pažljivi sa kim primjenjujete ovu taktiku. Ukoliko je u pitanju jedan od vaših prijatelja ili partner možete da probate da mu dodirnete lice jer će im to staviti do znanja koliko vam je stalo do njega. Ukoliko nije u pitanju osoba koja vam je jako bitna onda probajte da mu dodirnete ruku kao prijateljski gest dobre volje. Ovaj trik uvijek upali jer je teško vikati na nekoga ko je prijateljski ili ljubazno nastrojen prema vama.

Snaga uma | Mart 2014

4. Jednostavno se okrenite i idite Kada neko viče na vas jedan od najjednostavijih i najefektnijih poteza koje možete da napravite je da se jednostavno okrenete i odete. Naravno da to ne treba da uradite ako na vas viču roditelji, dečko ili šef, jer ćete im na taj način pokazati da ih ne poštujete i samo ćete ih više iznervirati. Sa druge strane odlaskom toj osobi dajete dovoljno vremena da se smiri i ponovo procjeni situaciju. 5. Zamolite ga da stane Još jedan lak način da smirite onoga ko viče jeste da ga jednostavno zamolite da prestane i da im kažete da se zbog njih osjećate neprijatno i da ne možete da slušate kako viče. Mnogi ljudi nisu ni svjesni svog ponašanja dok im se ne skrene pažnje. 6. Pričajte tiho i nježno Iako vam ovo možda djeluje neobično sasvim sigurno radi. Mnoga istraživanja su pokazala da kada nekome pričate nježnim tonom dok viče na vas i to čak tiho do te granice da moraju da vas zamole da pričate malo glasnije jer vas ne čuju. Tada će početi da obraćaju pažnju na to što vi pričate pa će prestati da viču i počet će da koriste normalan ton. 7. Ne uzvraćajte Ovo može da bude pravi izazov ponekad, pogotovu ako taj koji viče nije u pravu, ali pokušajte da kontrolišete svoje nagone i nemojte da uzvratite paljbu jer ćete onoga ko viče samo učiniti bjesnijim i neće vas uopšte slušati.

Koliko nam je dovoljno? Čime da mjerimo zahvalnost i požrtvovanost? Koliko znam,formula ne postoji,pa ostaje samo činjenica da mjerna jedinica zahvalnosti ne dolazi sama,mora biti stečena. Koliko želimo da netko čini za nas? Koliko nam je dovoljno? I znamo li uopće mjeru i granicu kad treba reći stop? Prihvaćam potpuno surovu realnost da postajemo robovi tuđih navika. Ovisno o nekome,sve na kraju napravimo sami. Cinično sam se nasmijala na temu ovog teksta,pogotovo jer živim u vremenu gdje svatko svakog voli dok oštri nož koji će mu zabosti.. Hrabrost,snaga,i ostale vrline iskaču iz sjene dok tipkovnice pričaju koliko smo veliki i podižu nas u tuđim očima. Koja je cijena gubitka? Razočarenja? Potpuno svjesnog stanja?Uzaludnog nadanja i padanja ravno na nos? Koliko dajemo za povjerenje samo jedne osobe,svjesni da ono što se teško dobiva nestane munjevitom brzinom… Davno sam pročitala da je zahvalnost osobina njegovane duše,i da je kod prostaka ne očekujemo.. No,čini mi se da danas svijet vrvi prostacima..pa se neki bolje prodaju.. Zbog čega naša konstantna vrijednost ovisi od drugima ?? Neprimjetna krađa moći rasuđivanja… Svi želimo svoju vlastitu bazu oslonca, a pritom hodamo na širokoj osnovi?? Robovi dokazivanja ili društvena potreba??

Monika Pavlović www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Hodam Hodam. Jer mi je važno da idem i kad u stajanju stojim. Molim studen da me poštedi. I sunce da me ponekad pogleda. Čisto da me uvjeri da sam tu. A ti jablani, nebeski stražari, naporede koračaju uz mene, ne gube me. Jer taj put proći treba. I studen promrzlih želja stisnutih u komadić srca gdje se sunce ugasilo nije. Tu cestu kišnu što ti vodu do grla dovali. Tu istu cestu na kojoj bez vode žeđaš ponizan onom momentu sunca što se taji u dubinama, u tišini. Eto. Svakom se jedinstvo obećava. A meni se čini, čovjek mora da se dijeli. ...

Marina Pivčević

Kakvi smo ljudi mi Balkanci? Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa. Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

Meša Selimović Snaga uma | Mart 2014

Priča o nepotrebnom teretu Pitao je učenik učitelja: Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav. Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu kesu. Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krumpir pa sa jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čovjeka sa kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u kesu. I to je sve? – upita učenik iznenađeno. Ne – odgovori učitelj – potrebno je da uvijek sa sobom nosiš tu kesu, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno da u nju staviš krumpir. Učenik je pristao. Prošlo je neko vreme. Kesa se punila krumpirima i postala poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom. Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u kesu počeli su da se kvare. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neprijatan miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao: Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, kesa je suviše teška, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo. Ali učitelj je odgovorio: To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bi zaboravili da nije suviše težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada odlučiš da se uvrijediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je taj kamen potreban.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

11 stvari koje vas neće naučiti u školi Bill Gates, američki biznismen i informatičar, osnivač kompanije Microsoft i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu upućuje na 11 pomalo brutalnih no istinitih činjenica koje će vam profesori ‘zaboraviti’ spomenuti. 1. Život nije fer, navikni se na to. 2. Svijet nije zainteresiran za tvoje samopouzdanje. Svijet prihvaća ako postigneš nešto prije nego se počneš osjećati dobro u svojoj koži. 3. Nećeš zarađivati $60,000 godišnje čim izađeš iz srednje škole. Nećeš biti potpredsjednik sa službenim telefonom, sve dok to ne zaradiš. 4. Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj dok ne dobiješ šefa. 5. Pečenje hamburgera nije ti ispod časti. Tvoji preci imali su drugu riječ za pečenje hamburgera: zvali su to prilikom. 6. Ako pogriješiš, nisu tvoji roditelji krivi, ne kukaj nad svojim greškama, uči iz njih. 7. Prije tvog rođenja, tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja tvoje odijeće i slušanja tebe kako pričaš kako si cool. Stoga prije nego spasiš šume od parazita, pokušaj složiti ormar u svojoj vlastitoj sobi. 8. Tvoja škola ima način za rješavanje i pobjednika i gubitnika, život nema. U nekim školama ukinuli su negativne ocjene i daju ti bezbroj prilika da daš pravi odgovor no to nema nikakve sličnosti sa stvarnim životom. 9. Život nije podijeljen u semestre. Nema slobodnog ljeta i vrlo malo poslodavaca je zainteresirano da ti pomogne da nađeš sebe. To čini u svoje slobodno vrijeme. 10. Televizija nije pravi život. U pravom životu ljudi moraju napustiti kafić i otići na posao. 11. Budi ljubazan prema štreberima. Velike su šanse da ćeš raditi za jednog.

Bill Gates Snaga uma | Mart 2014

Život Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda, Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda. Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine, Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine. Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome. Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna? Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna? Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali? Samo su najbliži moji sav život mi otrovali! Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu, Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?! Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću; Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću. Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži, K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži. Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem, Znati ću makar jedno, za život sam umr’o barem...

Dragutin Domjanić

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Priča o čaši mlijeka Jednog dana siromašni mladić je prodavao odijeću od vrata do vrata da bi zaradio novac za školovanje. Shvatio je da ima u džepu samo 10 centi, a bio je gladan i odlučio je da u sljedećoj kući zatraži hranu. Izgubio je osjećaj gladi kad je na vratima sljedeće kuće ugledao lijepu ženu. I umjesto hrane zatražio je čašu vode. Zapazila je da je mladić veoma gladan i mlada žena mu je donijela veliku čašu mlijeka. Popio ju je polako i tada je zapitao: Koliko vam dugujem? Ništa ne duguješ – odgovorila je ona. Moja majka nas je naučila da pomognemo drugima, kada im je pomoć potrebna, a mi možemo da je pružimo. Onda Vam hvala od sveg srca – zahvalio se mladić. Godinama kasnije, ova mlada žena se smrtno razboljela. Lokalni doktori nisu znali o čemu se radi pa su je poslali u bolnicu na analize. Doktor Howard Kelly je pozvan kao konzultant za njen slučaj. Kada je čuo ime mjesta iz kojeg pacijent dolazi- sjećanja su se probudila u njemu. Ustao je i otišao u njenu sobu. Kada je ušao u sobu prepoznao je tko je pacijent. Bila je to žena koja mu je dala čašu mlijeka. Vratio se u sobu za konzultacije, odlučan da učini najbolje što može da joj spasi život. Od tada je poklanjao posebnu pažnju njenom lječenju. Poslje duge bitke s bolešću – ona je preživjela. Doktor Kelly je ostavio poruku da se konačni račun dostavi njemu na ovjeru. Pogledao ga je, napisao nešto na marginama i poslao ga u njenu sobu. Pomislila je da će račun za bolnicu morati plaćati do kraja života. Ali kada ga je otvorila… Nešto što je bilo napisano na marginama joj je skrenulo pažnju. Pročitala je riječi: Plaćeno u potpunosti čašom mlijeka. Doktor Howard Kelly

Savjet Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet. Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela. Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Ivo Andrić

Snaga uma | Mart 2014

Ljudi koji ti život preokrenu naopačke Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrenu naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i poželjeti da čuju još toga. Dijeliti ćete nadu u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se s tobom smiju kada praviš budalu od sebe. Oni nikad ne povrijede tvoje osjećaje niti se zbog njih osjećaš manje vrijedan, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim. Kada su oni u blizini nema pritiska, zavisti ili natjecanja, samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome što će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi. Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je poruka, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuva u srcima, na sigurnom, do kraja vremena. Sjećanja na djetinjstvo se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi. Boje izgledaju svjetlije i sjajnije. Iako nije bio česta pojava ili ga uopće nije bilo, smijeh ti postaje dio svakodnevnog života. Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da proguraš radni dan i uvijek ti vrate osmijeh na lice. U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osećaš zadovoljan samo što su u blizini. Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja ti je posebna. Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš se uz jednostavne stvari kao što su plavo nebo, nježan vetar pa čak i olujni oblak na horizontu. Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši. Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja života. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina sigurnost počiva u nadi da je ta osoba suđeni dio tvog života.

Bob Marley www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Traženje je za ljude Što god da znam, malo toga znam. I što god sam u stanju, slabo sam u stanju. Svo to stvaranje beskoristi. Da dušu olakšaš. Ja se tražim u prostranstvima čistog neba i u blatu što se grozničavo za stopala veže. Da mu bude lakše. Meni bude teže. U težini pronalaziš svrhu. Kako, kažeš, smrt pronalazi svrhu u životu. Zašto i ti tražiš u ljudima dobrotu. Jer, traženje je za ljude. Kad prestaneš da tražiš, prestane da te bude.

Marina Pivčević

Vjerujem da svaki čovjek, dok čita roman u glavi stvara vlastiti film, likovima daje lice, izgrađuje prizore, čuje glasove i osjeti miris. I upravo zato kada gledaš neki film snimljen prema romanu koji ti se svidio, uvijek izađeš iz kina kao prevaren, uvijek kažeš: “Knjiga je bolja od filma.” Paulo Coelho

Snaga uma | Mart 2014

Homo Poeticus Mi smo egzotizam, mi smo politički skandal, mi smo, u najboljem slučaju, lijepe uspomene sa Marne i savjest starih poilus d’Orient i članova pokreta otpora. Mi smo, uz to, još i lijepi sunčevi zalasci na jadranskoj obali, blaga turistička sjećanja na lijepe i spokojne sunčeve zalaske na Jadranu, uspomene zalivene šljivovicom. I to je sve. I mi jedva da smo dio europske kulture... Politika, to da! Turizam, također! Slivovitz (u nemačkoj ortografiji), i to, svakako! Ali tko će, dođavola, da traži književnost u toj zemlji! I tko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalističkim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako različitim, u svim tim religijama i regijama! Što se tiče literature, mi, Evropejci, imamo toga podosta, i ne od najgore vrste; a oni, kako se zvaše, srbo-krkr, neka oni izvole pisati o takozvanim delikatnim temama, neka se izvole izrugivati sa svojim političarima i sa svojim sistemom, nek opišu neki politički skandal stavljen u jedan lijep, egzotični okvir. I eto vam dobre literature. A mi, Evropejci, mi, civilizirani, mi ćemo opisivati, čiste savjesti i čista srca, ljepotu sunčeva zalaska i egzotiku našeg djetinjstva-mladosti (kao Sen-Džon Pers), mi ćemo pisati pjesme ljubavne i svakojake... A oni neka se, oni, brate, bave svojim političko-egzotično-komunističkim problemima. Nama – prava literatura, nama – sluškinjice za sve, slatke sluškinjice našeg dječaštva i mladosti. Jer ako bi i oni krenuli da pišu o istim stvarima o kojima pišemo i mi (poezija, historija i mit, ljudska sudbina, razbijena igračka taštine zvučne i druga sazvučja), to nas se zaista ne bi ništa ticalo; ako oni to čine na naš način, to onda postaje također literatura, to postaje Andrić, to postaje Krleža (oh! kakvo teško ime za izgovor!), to postaje Miloš Crnjanski (opet to kr-krr!), to postaje Dragoslav Mihailović, i drugi, i drugi, bez kojih se, sve skupa, lako može... Nama, dakle, Jugoslavenima, nama homo politicus, ostalima sve ostalo, sve ostale dimenzije tog čudesnog kristala sa stotinu površina, tog kristala što se zove homo poeticus, te poetične životinje koja pati jednako od ljubavi koliko i sa svoje smrtnosti, od metafizike koliko i od politike... Da li smo zaslužili takvu sudbinu? Bez sumnje. Mi smo krivi i dužni smo da snosimo svoju krivicu, šutke. Jer mi sami nismo odoljeli iskušenju da eksportiramo u svijet naše male (ili velike, baš me briga) probleme nacionalizma i šovinizma, da objavljujemo na sva zvona cijelom svetu da mi, prije svega, i nismo Jugoslaveni, nego, razumijete, prije svega Srbi ili Hrvati, Slovenci ili Makedonci, ili šta-ti-ja-znam, pažnja, to je vrlo-vrlo važno, gospođe i gospodo, to se ne smije nikako pobrkati, ima nas katolika i ima nas pravoslavnih, i muslimana, a naravno, i poneki Židov. I eto nas ponovo, eto nas, jadnih Jugoslavena, u srcu naših porodičnih kavgi, a htjeli smo zapravo da govorimo o literaturi, a htjeli smo da citiramo tog hrvatskog monstre sacré Miroslava Krležu (krr, krrr!), i tog drugog monstre sacré Ivu Andrića, Srbina ili Hrvata, kako vam drago. I eto kako se razbila, našom sopstvenom nepažnjom, ta (već) razbijena igračka (bibelot aboli) zvana literatura, eto zašto i kako ne zaslužujemo da budemo uzeti ozbiljno. A osim toga – i to već više nije naša greška, to je Božja krivica – kako, dođavola, situirati tu literaturu i taj jezik, te jezike? Da je to slovenska literatura, s tim ćemo se lako složiti, da je to jedan od slovenskih jezika, u redu i to, u pitanju je, dakle, slavjanska zemlja, važi i to, jedan socijalistički poredak, ne sasvim isti kao drugde. Pa to vam dođe nešto kao Rusi! E pa, lijepo, prevodimo, dakle, Ruse! Oni barem ne prave nikakve probleme, i njih ima svakojake vrste, ali njih je bar lako tutnuti u istu vreću, u istu rubriku Sovjeti, za njih imamo čak i jednu posebnu kolekciju gdje mogu svi lijepo stati (Azerbejdžanci i Rusi, Baškirci i Kalmici). E pa? E pa, ništa. www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ne treba da se ljutimo; treba samo da budemo svjesni činjenice da ima i da je oduvijek bilo velikih tradicija, velikih literatura, i da ima i oduvijek je bilo malih jezika i malih naroda, kao što ima i velikih i malih novčanica (dixit Andrić). Budimo, dakle, skromni, ne urlajmo, i ne miješajmo ceo svet u naše porodične kavge. I, pogotovu, ne bismo smjeli da nasjedamo na onaj ofucani mit da mi, Jugoslaveni i ostali Mađari, treba da se odreknemo literature, da mi treba da zabavljamo bijeli svijet jedino našim političko-egzotično-komunjarskim temama, da mi moramo po svaku cijenu biti samo homo politicus, uvijek i na svakom mjestu, a da poezija i forma, a da igra i igrarije, a da metafizičke opsesije (ko sam? odakle sam? kuda idem?), da zanos i ljubavi tobože nisu za nas, i da se sunčani zalasci nas tobože ne tiču, jer oni pripadaju samo turistima zanijetim literaturom i poezijom, i koji, dakle, imaju pravo da promatraju zalaske sa divljenjem i mirne savjesti. Jer poezija, jer literatura (i tu stavljam znak jednakosti između te dvije riječi, kao što to činjaše Pasternak), to su, i za vas i za nas podjednako, naši barbarski snovi i vaši snovi, to su naše ljubavi i vaše ljubavi, naša sjećanja i vaša, naša svakodnevica i vaša, naše nesretno djetinjstvo i vaše (i ono možda nesretno), naša opsesija smrću i vaša (identična, nadam se). Poezija (= literatura), to je, također, znam ja to dobro, i biva sve više, opis socijalnih nepravdi, i patetična osuda tih nepravdi (kao što bješe još u vrijeme Dikensa), i opis i osuda logora, psihijatrijskih klinika i svih vrsta opresija, svih opresija koje žele da svedu čovjeka na jednu jedinu dimenziju – na zoon politikon – na političku životinju, i da ga tako liše svih njegovih bogatstava, njegove metafizičke misli i njegove poetičke senzibilnosti, koje žele da unište u njemu svaku neživotinjsku supstancu, njegov neokorteks, da ga svedu na dimenziju militantne životinje, na golog angažiranog čovjeka, na mahnitu, slijepu, angažiranu životinju. Jer taj princip – što ga, treba priznati, i mi sami često zastupamo – na osnovu kojeg književnost mora biti angažirana ili više nije književnost, pokazuje samo do koje je mjere politika prodrla u sve pore života i bića, kako je sve poplavila kao kakva baruština, i do koje je mjere čovjek postao jednodimenzionalan i siromašan duhom, do koje je mjere poezija poražena, i do koje je mjere postala privilegijom bogatih i dekadentnih – oni mogu sebi dozvoliti luksuz pjesništva – dok mi, ostali... Eto opasnosti koja nam prijeti svima. Ali mi moramo biti svjesni da je literatura, da je poezija brana protiv barbarstva, i ako poezija možda i ne oplemenjuje čuvstva, ona ipak služi nečemu: daje nekakav smisao taštini postojanja. I, makar na osnovu ove antropološke činjenice, mi smo dio iste porodice europskih naroda, a po našoj tradiciji, istovremeno judeo-hrišćanskoj, i vizantijskoj, i otomanskoj, mi imamo pravo isto koliko i oni, ako ne i više, na pripadništvo istoj kulturnoj zajednici. A posle toga, ali samo posle toga, dolaze tehnički problemi: prevođenje, komentari, reference, paralelizmi i slično... Jer sve je ostalo... literatura.

Danilo Kiš

Snaga uma | Mart 2014

Riječi su maska

Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta. Jezik izbaci u svijest svoje riječi (uostalom,uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava i opet govori riječi i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima. Štoviše, riječima ih sakriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.

Ranko Marinković www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

To je ono što mi ne možemo Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnošću. Neshvatljivo zašto-ostajemo. Malo-pomalo naša muka, i vrtoglavica, i užas tonu u oblak nekog osećanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce što se pretvara u duh u priči iz Hiljadu i jedne noći. Ali iz našeg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strašniji od svakog duha ili bilo kog demona iz priče, pa ipak je to samo jedna misao, užasna misao koja nam ledi i samu srž u kostima žestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono što bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga što je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u našoj masti-upravo zbog toga sad ga silno priželjkujemo. I pošto nas naš razum snažno odvraća od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primičemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao što je strast čoveka koji drščući na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo. Ako se ne nađe prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo ničice na zemlju, okrenuvši leđa provaliji, mi ćemo skočiti u nju i poginuti.”

Charles Baudelaire

Snaga uma | Mart 2014

U Microsoftu čisteći WC šolje Jedan čovjek bez posla prijavio se na natječaj u Microsoftu za radno mjesto ‘čistač kupatila’. Direktor za ljudske resurse ga je primio na razgovor i poslje kratkog testa mu objavi: “Primljeni ste. Ostavite mi vaš e-mail, tako da vam mogu poslati ugovor i spisak vaših dužnosti.” On jadnik, zbunjen, odgovori da nema računalo, pa samim tim ni e-mail. Direktor će na to: “E pa onda, žao mi je, ako nemate e-mail, virtualno znači da ne postojite, tako da vas ja ne mogu primiti…” Očajan sirotan izađe iz sjedišta Microsofta, bez ideje što bi mogao raditi i sa samo deset dolara u džepu. Uputi se prema supermarketu i tamo kupi gajbicu sa 10 kilograma jagoda. Za kratko vrijeme, proda sve jagode na komad idući od vrata do vrata i do podne podupla početni kapital. Iznenađen i s entuzijazmom, ponovi istu stvar tri puta i vrati se kući sa 60 dolara. Brzo je shvatio da bi mu taj sistem omogućio da preživi pa ga je počeo primjenjivati u kontinuitetu, izlazeći uvijek rano ujutro i vraćajući se kući uvijek kasno navečer. Radeći tako, svakodnevno je oplođivao kapital. Za kratko vrijeme kupi ručna kolica da bi mogao povećati obujam posla, a kasnije ih zamijeni sa jednim kamiončićem. Radeći tako, u roku od jedne godine, postade vlasnik male flote vlastitih motornih vozila. Za pet godina je postao vlasnik jedne od najvećih mreža za distribuciju namirnica u SAD. I tako, misleći na budućnost svoje porodice, odluči osigurati svoj život. Pozvao je brokera kako bi potpisao policu osiguranja. Broker ga na kraju razgovora pita za njegov e-mail da bi mu poslao prospekt osiguranja. Junak ove priče mu odgovori da nema e-mail. “Baš čudno” prokomentirao je broker. “Nemate e-mail, a uspjeli ste napraviti imperiju. A zamislite gdje biste bili, da ste ga imali!”. Čovjek se zamisli, pa odgovori: “… u Microsoft-u čisteći wc šolje!”

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ptico moja zlatokrila Sanjala sam te noćas, ptico moja zlatokrila. Iz daljine gazio si korakom nečujnim, sigurno i strasno kao da te prati horda jednoroga. Jesi dijete, čuperak ti se povio preko naočala, pod rukom knjiga-dvije, a lišće po putu pozdravljaš i vidim, život ti se smije. Tako slutim da poznaješ zviježđa no što god ja znam, razuvjeriš me - imaš volje. Mislim i kako život osvajam okom a što god da znam - ti poznaješ bolje. I ne znam što me se više po život tiče, to što si isuviše stvaran. Ili što tek zamišljaj ti si. I jesam sretna, zlatna moja ptico pa i kad me stvarnost iz tih snova prene, vidim ptico, sjajiš čistoćom i shvaćaš život dublje i od mene. Zato se ja mnogo ne tužim. Sjednem, čekam da ti ruke pružim. I po prvi puta vidim da se vrti vječnost oko nas, ne život oko smrti.

Marina Pivčević

Žene Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih. Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja...

Charles Bukowski

Duše koje ne pripadaju Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom “pripadajućih”. Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake. Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj.

Salman Ruždi

Snaga uma | Mart 2014

Jedan pogled je rekao sve Iz poslednjih dana njegovog boravka ovde sećam se jedne njegove izreke, koja čak i nije bila izreka, već se sastojala samo od jednog pogleda. Neki čuveni istoričar, filozof i kulturni kritičar, čovek evropskog glasa, objavio je svoje predavanje u auli, a ja sam uspeo da nagovorim Stepskog Vuka, koji isprva nije bio raspoložen za to da odemo na predavanje. Otišli smo zajedno i sedeli jedan pored drugog u auditoriji. Kada se govornik popeo na katedru i otpočeo svoj govor, razočarao je mnoge slušaoce, koji su u njemu gledali neku vrstu proroka, svojim pomalo uštogljenim i sujetnim držanjem. Kada je odmah na početku govora uputio nekoliko laskavih reči slušaocima, zahvaljujući im na brojnoj poseti, dobacio mi je Stepski Vuk brz pogled, pogled koji je izražavao kritiku ovih reči i čitave govornikove ličnosti; oh, nezaboravan i strašan pogled, o čijem se značenju mogla napisati čitava knjiga! Taj pogled nije kritikovao samo ovog govornika, satirući slavnog čoveka svojom snažnom, premda blagom ironijom, najmanje se radilo o tome. Taj pogled je bio pre tužan nego ironičan, bio je čak duboko i beznadežno tužan; njegova suština bilo je tiho, u neku ruku, ustaljeno očajanje, koje je donekle već postalo navika i forma. Svojom očajnickom jasnoćom taj pogled nije samo osvetlio ličnost sujetnog govornika, nije samo ismejao i dao konačan sud o situaciji tog trenutka, očekivanju i raspoloženju publike, pomalo naduvenom naslovu obavljenog govora. Ne, pogled Stepskog Vuka prodro je kroz čitavo naše doba, čitavo ustumarano poslovanje, laktaštvo, sujetu, čitavu površnu igru jedne uobražene plitke umnosti ah, na žalost, taj pogled je prodirao još dublje, nije se zaustavio samo na nedostacima i beznadežnosti našeg vremena, našeg duhovnog života i naše kulture. Prodro je do u srce čitavog čovečanstva, izrekavši u trenutku, rečito, svu sumnju jednog mislioca, nekoga ko je možda stekao saznanje o dostojanstvu i smislu čovečjeg života uopšte. Taj pogled je govorio: Vidi kakvi tromi majmuni! Vidi kakav je čovek! I sva slava, sva mudrost, sva postignuća duha, sva stremljenja ka uzvišenosti, veličini i tajnosti svega čovečnoga raspadoše se i postadoše majmunisanje!

Herman Hesse

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ništa me ne čini srećnijim i ništa me ne čini tužnijim više nego ti. “Da imam foto aparat”, rekao sam, “slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga života.” “Izgledam isto.” “Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sačuvao bih sve to.” “Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?” “Postala si malo srećnija i takođe, malo tužnija.” “Kako znaš?” “Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srećniji i srećniji svakoga dana. A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tužniji i tužniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje.” “A šta je sa tobom? Da li si ti najsrećniji i najtužniji sada nego što si ikada bio?” “Naravno da jesam.” “Zašto?” “Jer me ništa ne čini srećnijim i ništa me ne čini tužnijim više nego ti.”

Nikol Kraus

Snaga uma | Mart 2014

Svako srce dobije ono čemu se najviše moli Ljubav se ne mjeri vremenom. Ljubav se mjeri transformacijom. Ponekad najduže veze jako malo napreduju, dok kratka poznanstva promjene sve. Srce ne nosi sat – ono je svevremeno. Srce ne mari koliko dugo nekoga poznajete. Srce mari za sinkronicitet, za bliskost, za rezonancu. Za rezonancu koja ga otvara, koja ga oživljava, koja ga naziva domom. Ne radi se ovdje o odustajanju od bajkovite ljubave, premda ne treba odgovarati na zov svačijeg srca. Radi se upravo o prizemljavanju. O prizemljavanju te male ljubavne vile. Radi se o skidanju prinčevog oklopa i voljenju bića ispod. Radi se o skidanju princezine šminke i voljenju njene božanske humanosti. Radi se o pronalaženju te vječne ljubavi u goloj vatri svakodnevnog života. Kada maske padnu, prava ljubav se otkriva. Zato na trenutak probajte zaboraviti vilinske bajke, jer ljudske bajke su ono što nam treba. Samo se moramo prisjetiti gdje nam se pali humanost.

Marina Pivčević

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

U meni, usred mene Dragi moji. Usred mržnje pronađoh u sebi nepobjedivu ljubav. Usred suza pronađoh u sebi nepobjediv osmijeh. Usred kaosa pronađoh u sebi nepobjediv mir. Shvatio sam, usred svega, da u meni usred zime živi nepobjedivo ljeto. I to me čini sretnim. Bez obzira koliko me svijet pritiskao, u meni, usred mene, nešto je bolje i jače - što se svijetu odupire. Iskreno Vaš,

Albert Camus Snaga uma | Mart 2014

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Da opet mogu svoj život proživjeti... Da opet mogu svoj život proživjeti... U idućem pokušati ću -griješiti više, neću pokušavati biti tako savršen, biti ću opušteniji, manje ću stvari uzimati ozbiljnima. Više ću riskirati, više ću putovati, promatrati više zalazaka, popeti se na više planina, preplivati više rijeka. Posjetiti ću mjesta koja nikada posjetio nisam, jesti ću više sladoleda. Imati ću više stvarnih problema i manje onih izmišljenih. Da opet mogu živjeti... Putovao bih kao svjetlo. Da opet mogu živjeti... Hodao bih bosonog od proljeća do jeseni. Gledao bih više zalazaka, da barem još jedan život imam da ga proživim...

Jorge Luis Borges

Ima osmijeha gorih od suza.

Legenda o izradi slike “Tajna večera” Prilikom izrade slike ‘’Tajna večera’’ Leonardo se suočio sa teškim problemom : trebalo je da naslika dobro - u liku Isusa - i zlo - u liku Jude. Riješio je da prekine sa radom dok ne nađe savršene modele. Jednog dana, na službi, dok je slušao crkveni hor, jedan mladić mu se učinio kao stvoren za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje i izradio mnoštvo skica i studija njegovog lica. Prošle su još tri godine ‘’Tajna večera’’ bila je gotovo završena , ali Leonardo De Vinci još nije pronašao nekoga ko bi odgovarao Judinom liku. Kardinal zadužen za tu crkvu počeo je da ga pristiska, zahtjevajući da što prije završi fresku. Pošto je danima bezuspješno tragao, slikar je napokon slučajno nabasao na nekog prerano prerano sastarjelog mladića koji je, sav u ritama, pijan ležao u jarku. Jedva je umolio svoje pomoćnike da ga prenesu u crkvu jer više nije bilo vremena za skiciranje. Skitnicu nekako odvukoše do crkve u besvjestnom stanju. Pomoćnici su ga pridržavali dok je Leonardo preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, koje su se jasno i upečatljivo održavale na njegovom licu. Kad je sve bilo gotovo, skitnica, koji se u međuvremenu donekle rastrijeznio, otvori oči, spazi pred sobom sliku, i s prizvukom čuđenja i tuge u glasu, reče : - Pa ovu sam sliku već vidio! - Kada?- upita Leonardo takođe začuđen. -Prije tri godine. Sjećam se vrlo dobro jer sam ubrzo posle toga izgubio sve što sam imao. Život mi je u to vrijeme još bio prepun snova. Pjevao sam u crkvenom horu i jedan me umjetnik pozvao da mu poziram za lik Hrista’.... Znači dobro i zlo imaju isto lice; samo je pitanje u kom će se trenutku ispriječiti na našem životnom putu...

Paulo Coelho

Snaga uma | Mart 2014

Pakao Jedan čovek je umro i dospeo u raj. Međutim, u raju mu je ubrzo postalo dosadno. Anđeli su neprestano pevali, svirali na harfama, sve je to bilo lepo i krasno, ali on je oduvek bio čovek od akcije. Zato se obratio Svetom Petru i zamolio ga za premeštaj. « Gde si to mislio da odeš? » rekao je Sveti Petar. « Osim ako nećeš u pakao? Ne bih ti preporučio.» « Može li bar na kratko? » zamolio ga je čovek. « To se nikad nije radilo, ali napraviću izuzetak – pustiću te na mesec dana.« I Sveti Petar mu je otvorio vrata pakla. Čoveka je na ulazu sačekala limuzina koja ga je odvezla do jahte... Usledilo je putovanje kakvo nikad nije doživeo, uz obilje najdivnijih jela, najboljih pića, prelepih devojaka, noćni ribolov, itd, itd. Mesec dana prošlo je kao u snu. Po povratku u raj, čoveku je bilo još dosadnije nego pre. Ubrzo se ponovo obratio Svetom Petru i zamolio da ga opet malo pusti u pakao. « Takve šetnje tamo-amo nikad nisu praktikovane. Ako toliko želiš u pakao, možeš da odeš, ali bez mogućunosti povratka. » « Pristajem! » uskliknuo je čovek, već se naslađujući onim što ga je čekalo tamo. Ali avaj! Čim su se teška vrata pakla muklo zalupila iza njega, čovek je počeo da propada u ponor na čijem dnu je ugledao gomilu užasnih đavola, koji su čekali da ga kukama ubace nesrećnika čiji su jauci sve glasnije dopirali do njega. « Šta je ovo!? « kriknuo je. « Pakao, brate «, odgovorio je jedan đavo. « Ti izgleda ne razlikuješ turizam od emigracije.»

Antoni de Melo

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Umjesto da se brinete... Vjerujem da je sreća svrha života. Od rođenja svako ljudsko biće želi sreću, ne želi patnju. Niti obrazovanje, niti društvo, niti bilo kakav drugi društveni ultimatum na tu želju neće utjecati. U suštini svog bića svi želimo biti jednostavni, ispunjeni. Ne znam imaju li Univerzum, nebrojene galaksije, zvijezde i planeti dublje značenje ili ne - no naposljetku - očito je da se mi ljudi koji živimo na Zemlji suočavamo sa zadaćom da učinimo svoje živote sretnima. Nadalje, najvažnija zadaća i svrha našeg života mogla bi biti otkriće onoga što nam donosi najveći stupanj zadovoljstva, što nas čini najsretnijima. Pitate me onda što me kod čovječanstva najviše iznenađuje. Iznenađuje me to, što čovjek žrtvuje svoje zdravlje da bi zaradio novac. Potom žrtvuje svoj novac da bi ozdravio. A onda postane tako nesretan i nervozan radi budućnosti da ne uživa u sadašnjosti, što rezultira time da ne cijeni sadašnjost i ne živi za budućnost; živeći tako kao da nikada neće umrijeti. A onda umre kao da nikada nije ni živio.

Dalai Lama XVI

Snaga uma | Mart 2014

Moja ljubavi Ako jednom staviš na gramofon moje srce, Čućeš ono što sam izmislio samo da bih Tebi rekao: “Mozak svih biljaka, mozak svakog drveta nalazi se u zemlji, Da li je tamo već i mozak čovečanstva?” Javno iznosim rečenice kojima sam Te osvojio, Govoreći o drugim stvarima govorio sam o Tebi, Pucajući u plafon izjavljivao sam da Te volim I sve što sam lepo rekao o drugima Tebi je namenjeno, Dok sam s tobom govorio telefonom.

Sve što je rečeno o budućnosti, Da je rečeno o Tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo. Da je uzidano u Tebe ono što je uzidano u hramove, sve to ne bi bilo besmisleno. Ono što se govori tuđim ženama ja sam govorio Tebi, Iz punih pluća pod šlemom i pod punom ratnom spremom, Jer ništa ne zaslužuje himne i toliku patetiku osim ljubavi Zato što me voliš ja volim sve ostalo, I nikome ne želim zlo.

Moja krv je tekla žicom do Tvojih usta I telefonska mreža se pretvarala u krvotok, Kao što se bolest pismom prenosi iz države u državu, Kao što stotine koža ubijenih životinja čine Tvoju bundu, Kao što je u mojoj glavi prostor manji od ovog izvan nje, Tako je i u mojoj utrobi sapeto nešto veće od mene. Ja, sin ženin, ćeri čovekova, Tebi sam ovako govorio:

Moja ljubavi, digla si me toliko visoko Da i kad bih pao - do zemlje bi se naživeo! Dižem primitivnu buku kao što sneg grmi i dimi se u klancima, Da si muškarac imao bih najboljeg druga!

“Ako eksplozija provetri utrobu zemlje Izleteće iz nje kamenje veće od naše planete, Oko bivše zemlje ostaće kao kavez nagoreli meridijani, Kao konstrukcije porušenih hangara, Kao kosturi konja na nekoj visoravni. “

Neka se izvrne sav svet i na levak sruči u Tebe, Neka niče drveće koje niko nije posadio. Neka se niko ne pridržava svojih oblika i granica, Neka trešnje, neka jabuke ne budu okrugle, Nego kakve god i kolike god hoće, Neka se slonovi uvuku u mišje rupe!

Neka moju dušu grubo istovare na prvom đubrištu, Neka najjači glasovi sruše sve plafone, Neka mi bude zabranjeno da Te volim, Neka se nebesa otarase snega i kiše, Hoću da ispaštam, hoću da pokažem šta mogu da učinim za Tebe. Neka sve ostane čisto i slobodno, Neka mi na leđa natovare betonsku kuglu, Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila, Hoću da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u Tvoju kuću! I neka se proglasi ludakom Neka poštari odbiju da Ti uruče moja pisma SVAKO KO POMISLI DA TE VIŠE VOLI! Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobraćaja i telefona.

Matija Bećković

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Samo je san stvarnost Samo je san stvarnost Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra... Preostaje samo nada i očekivanje. Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima. Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama, a pogiba sa laži na usnama. Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži. Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe... i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela. Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu. I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem, da se dogodi saznanje proljeća.

Tin Ujević

Snaga uma | Mart 2014

Pjesma o ljudima Mene stvarno, ali stvarno nešto nije briga za sve te zavrzlame, već su se neki pitali jesu li ludi ... ili je ludavo sve uokolo, tragikomično jest. Sanjam hijenu, pa u redu, napala me u vrtu, među salatom, no ja imam takta da se razbarušim i rukama objema čeljust joj razdvojim, u oči je pogledam i šutnjom joj poručim; ovako ti izgleda pakao. Jer ja sam sebi osobita luda dvorska, meni je i čemerno zabavno. I ne vidim razloge da to svijet nešto smeta.

Zato, i što ima veze i da ne znaš kako, idi kuda želiš, kakav želiš, bosonog, učizmaren, raskrvaren, ili na ćilimu samo tebi znanom. I ne osvrći će, ne obraćaj se. Jer tko od ljudi upute traži na križu završava svakako.

Problem je to danas velik, problem i jest u tome, što ako si nešto - ne možeš biti sve ostalo, ne možeš biti još nešto, ne možeš kao u svemu plesati vješto, ako si normalan - ne možeš biti čudan, ako si pametan - ne smiješ ispast ludan, ako si dijete, u duši, ono smucavo balavo dijete, ne dao ti Bog da svijetu pokažeš da se hrđe navuklo na tvoje kvalitete. Nevino se nadati i ludo očekivati obrtaje svijeta ka sretnom završetku, jer ljudi, mnogo ljudi, šetaju po šumama, iz prostog i isključivog razloga. Tražeći drveća da jedni druge razapinju. Jer ljudi, ljudi, misionari na Zemlji, analiziraju i trgaju osobnosti tuđe. I nazovite mene - što pričam o hijenama ludom dvorskom, ali od vas - što je luđe?

Marina Pivčević www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Nek nosi nas rijeka Hrast i Trska razgovarali su o mudrosti. “Besmisleno je što si tako slaba i tanka. Pogledaj mene: krase me mudrost i snaga”, reče ponosno stoljetni hrast. “Moja mudrost me je dovela do toga da shvatim da je sve u snazi. Ona mi pomaže da se svemu oduprem.” Čuvši to, vjetar odluči ispitati istinitost tih riječi. Započe puhati svom snagom prema hrastu i trsci. Hrast se odupirao svim silama, ali ni vjetar nije popuštao. Napokon hrast više nije mogao izdržati nalete vjetra i njegovo se stablo uz veliki prasak slomi. Ali kada je vjetar pokušao zahvatiti trsku i polomiti je, ona se je uvijek iznova savijala i izmicala i svi udari vjetra, ma koliko snažni bili, bili su uzaludni. Tu vjetar odustade i zaključi: “Doista nije sva mudrost samo u snazi. Trska mi se svojom elastičnošću i savitljivošću mudrije odupirala nego hrast koji se je pouzdavao samo u svoju snagu!”

Snaga jedinstva Imao otac sedam sinova i na samrti ih sve okupi i reče im: - “Uzmite svi po jedan štap i pokušajte da ga slomite!” Svaki sin slomi svoj štap bez muke. - “A sada mi dajte tih sedam štapova.“ Otac zaveza svih sedam štapova zajedno sa prutom i reče: - “A sada da vidim ko će ovo slomiti!“ Svaki od sinova pokuša da slomi sedam štapova povezanih zajedno, ali ni jednom to nije uspelo. - “Zapamtite pouku”, reče otac. “Budete li zajedno, niko vam ništa neće moći!” Ubrzo zatim, otac je i umro. Nakon sprovoda braća svratiše u krčmu. Svima koje su zatekli objašnjavali su kako im je otac bio mudar i nudili da pokušaju slomiti sedam štapova povezanih zajedno. Nikome to nije uspelo. Dozlogrdilo to krčmaru, te on uze štapove, razveza prut i slomi svaki štap jedan po jedan. - “Imam i ja pouku”, reče krčmar. - “Nije snaga štapova u tome što su jedan uz drugoga, već u prutu koji ih drži zajedno.”

“Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Jevreji. Pomislio bi čovjek da doista nisu Jevreji ti koji gospodare u Evropi, upravljaju berzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri miliona Jevreja nego Rusa, a Jevreja osamdeset miliona? Šta bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?” Dostojevski Snaga uma | Mart 2014

Pogled s one strane Mladi par se doselio u ulicu. Sljedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje. “Kako joj je prljavo rublje”, rekla je. “Možda treba novi prašak za pranje kako bi ga bolje oprala. Uopće ne zna prati!” Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao. Svaki put kada bi susjeda vješala rublje, komentar bi bio isti. Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu kada je vidjela kako je susjedino rublje čisto. Rekla je mužu: “Pogledaj! Konačno je ona žena naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je to naučio?” Muž joj odgovori: “Nitko. Ja sam danas ustao ranije i oprao naše prozore.”

Lažem Lažem. Lažem kako sam sjajna. Ko stara elegantna kineska vaza. Gledaš i ne diraš. Ne lažem mnogo i često ali kad lažem, lažem po sebe oštro. Najčešće i najiskrenije lažem da ne znam lagati, kad se branim i kad kažem da mi nije ništa. Pa kad kažem ja dobro sam, kažu mi ‘lažeš’ na što ja odvratim kako ne lažem jer ne znam lagati. I ne znam lagati. Sve dok ne trebam sebe slagati i umrljat se ono licem u zemlju, brljam, sve zabrljavim. Brljam. Spremilo me za život ko petogodišnjaka za mise nedjeljne, trebalo mi samo da fino živim. Kad ono ja, joj, ja. Dođe mi da više ne znam što je istina. Jesam li dobro pa lažem da nisam, ili nisam dobro pa lažem da lagati ne znam. I onda svi krenu da pitaju zašto uvijek isto lažem. Zato jer ono što mene smeta, i što mene boli, ne treba ranjavati svijet. Svijet je osakaćen ko ratno čeljade, kakav bi ja to čovjek bila da ga svojim granatama dokrajčim? Vi to ne shvaćate. Meni je teško jer vi to ne shvaćate. Slažem si ponekad da shvaćate. Pa kad se osovim, i vidim da ne shvaćate, probode me pod rebrima i zacvilim ko stara ruinana vrata kad ih odvrću ključem koji ni gudure mašte ne otvara.

Marina Pivčević www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Kategorija ‘nevjerovatno’!

Nsiam vrevoala da zpavrao mgou rzmaueti ono što čtaim. Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra irtažsiavnjima nčaunika sa Cmbargeida njie vžano kjoim su roedsldoem npiasnaa slvoa u rčniecei, jdieno je btino da se pvro i zdanje sovlo nlaaze na sovm msjteu. Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa što ljduksi mzoak ne čtia savko slvoo pnaooosb, već rčiei prmraota kao cleniu. Oavj preomećaj je šljiavo nzavan tipoglikemija. Za one koji nisu uspjeli pročitati; Nisam verovala da zapravo mogu razumeti ono što čitam. Zahvaljujući neobičnoj moći ljudskog mozga, prema istraživanjima naučnika sa Cambridge-a nije važno kojim su redosledom napisana slova u rečenici, jedino je bitno da se prvo i zadnje slovo nalaze na istom mestu. Ostala slova mogu biti u potpunom neredu i bez obzira na ovu okolnost, tekst možete čitati bez problema. Ovo je zbog toga što ljudski mozak ne čita svako slovo ponaosob već riječi promatra kao celinu. Ovaj poremećaj je šaljivo nazvan tipoglikemija. Ljudski mozak je svakako čudo neviđeno, a riječi - one očito mogu biti ‘s brda, s dola’ - za našu mašinu prava sitnica! Snaga uma | Mart 2014

Moć ljubavi Uvijek ste slobodni voljeti. Ako ste odabrali upustiti se u odnos, a vaš partner igra istu igru, kakav je to dar! Ako se vaš odnos ni jednim svojim dijelom ne nalazi u paklu, voljet ćete se toliko da vam onaj drugi uopće neće biti potreban. Svojom vlastitom voljom moći ćete se zajedno stapati i stvarati ljepotu. A ono što ćete vas dvoje stvarati, jest san raja. Već ste ovladali strahom i samoodbacivanjem; sada se vraćate ljubavi prema samoj sebi. Možete biti toliko snažni i toliko moćni da ćete, uz pomoć ljubavi prema samoj sebi, preobraziti svoj osobni san iz straha u ljubav, iz patnje u sreću. Tada ćete, upravo kao Sunce, neprestano pružati svjetlost i davati ljubav, bez ikakvih uvjeta. Onda kada volite bez uvjeta, vi ste ljudsko biće i Bog, združeni s Duhom Života koji protječe kroz vas. Vaš život postat će izraz ljepote Duha. Život nije ništa drugo nego san, a ako svoj život stvarate s ljubavlju, tada vaš san postaje umjetničko remek-djelo.

Don Miguel Ruiz

Fanfarlo Najteže je, nastavi on, što se svaka ljubav uvek ružno svršava, utoliko ružnije ukoliko je bila božanskija, krilatija u svome početku. Nema sna, ma kako idealan bio, koji se ne završi proždrljivim drekavčićem na dojci; nema utočišta, kućice nema tako divne i tako snevane koju pijuk ne poruši. Nego, to je još razaranje materijalno; no postoji još jedno nemilosrdnije i potajnije koje se obara na stvari nevidljive: Zamislite kako se u trenutku kad se oslanjate na biće koje ste odabrali, i kad mu govorite : „Uzletimo zajedno i potražimo dno neba!“ – neki se glas neumoljiv i turoban nadnosi nad vaše uho da bi vam rekao da su naše strasti lažljivice, da nam se u kratkovidosti našoj pričinjavaju lepa lica a u našem neznanju krasne duše, i da nužno dolazi dan u koji idol, pred bistrijim pogledom, postaje tek samo predmet, ne mržnje, nego prezira i čudjenja!

Charles Baudelaire

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Sat tvog vremena Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima. - “Tata, smijem li te nešto pitati?” - reče sin. - “Da, naravno, reci, što je?” – odgovori tata. - “Tata, koliko zarađuješ na sat?“ - “To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?” - kaže otac gnjevno. - “Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?” - “Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.” - “Oh” - reče dječak zamišljeno i nastavi: - “Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?” Otac je bio bijesan: “Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!” Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja. “Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?” - mislio je otac. Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: “Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara… Stvarno ne pita često novac…” Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata. - “Jesi zaspao, sine?” – upitao je. - “Ne, tata, budan sam” - odgovori dječak. - “Razmišljao sam… Možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.” Dječak se uspravio, smiješeći se. “Oh, hvala ti, tata!” - poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca. - “Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?” - planu otac. - “Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.” - odgovori dječak. “Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom.”

Snaga uma | Mart 2014

Priča o pjesnicima Ima nekih kretanja atoma u ljudskom biću koja se redaju neobjašnjivim redom i stvaraju viziju koju je teško izgovoriti. Ti atomi kucaju u krvnim žilama, nose ih u svom tkivu pa negdje iza ljudskog oka nastaje duga koju jednostavno ne možete definirati. Čovječanstvo se od svog nastanka nadalo da će naći odgovor i riječi sa značenjem tog osjećaja. Kad taj nemir osjetite, imate osjećaj da idete na sastanak s voljenom osobom, radujete se i strahujete, sve u isti tren; a kako i ne bi. To blaženstvo koje želite reći, a ne možete, ta radost traženja zapravo je čista poezija. Isto ono što vam preostaje nakon provjere svega što ste ikada nosili u njedrima i ne nađete riječ, nego sjednete za stol ili zastanete na ulici i prošapćete tu bit svijeta, taj svemir misli satkan u samo jednom dahu vlastitog duha. I eto poezije rođene nakon silnih godina što ste ih proveli u neznanju. Kad spoznate poeziju vi, oni od jučer, od maloprije, više nikada nećete biti isti. Ima među ljudima i mnogo onih koji nemaju snage za šapat pjesme, ali sigurno znaju da je ona tu u njima. I sretni su jer se poput djece raduju običnim malim stvarima koje ih okružuju; njihovo oko uočava najčudnije detalje. I nebo, i zemlja, i more, i svaki grm, sve ih to nosi do blaženstva koje ne mogu izreći, a tu je, u njima. Riječ u svom kretanju, glas koji oblikuje, misao što joj daje punoću i nedodirljivost, riječ je ljudska sveukupnost, ona je zapravo osnova čovječanstva. Riječ, čista i jasna, to je poezija. A pjesnici njeni čuvari i branitelji. Ima li čovjeka dostojnijeg i svetijeg poziva?!

Siniša Glavašević “A ja mislim: evo, ležim pod ovim plastom... Usko mjestašce koje zauzimam toliko da je sićušno u poredbi s ostalim prostranstvom gdje me nema i gdje nikoga nije briga za mene; i dio vremena koji ću uspjeti da proživim tako je ništavan prema vječnosti gdje me nije bilo niti će me biti... A u ovom atomu, u ovoj matematičkoj točci kola krv, radi mozak, i on nešto želi... Kakva drskost! Kakve gluposti!” Ivan Turgenjev www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Desiderata Idi smireno kroz buku i užurbanost i sjeti se mira koji se može naći u tišini. Koliko je moguće, budi u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govori svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge, čak i glupe i neuke; jer i oni imaju svoju priču. Izbjegavaj bučne i nasilne osobe, one su teret duhu. Ako uspoređuješ sebe sa drugima, možeš postati ogorčen ili ponosan; jer uvijek će biti većih ili manjih od tebe. Raduj se svojim dostignućima i svojim planovima. Održi zanos za svoj osobni poziv, ma koliko on skroman bio; to je pravo blago u promjenjivim vremenima. Budi obazriv u svojim poslovima; jer svijet je pun prevara, ali neka te to ne omete da vidiš sve vrline koliko ih ima. Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun heroizma. Budi ono što jesi (Budi svoj). Pogotovo nemoj glumiti ljubav. A nemoj biti podrugljiv prema ljubavi, jer usprkos ogorčenosti i razočarenjima, ona je vječna kao trava. Spokojno primi iskustvo godina, skladno napuštajući stvari iz mladosti. Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće. Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljanjima. Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti. Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi. Ti si dijete svemira, ništa manje nego što je to drveće i zvijezde. Imaš pravo biti ovdje. i bilo to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kako treba. Dakle, budi u miru s Bogom, ma kako ga zamišljaš, i bez obzira kakav ti posao i čemu težiš u bučnom komešanju života, zadrži mir u svojoj duši. Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova, ovo je ipak divan svijet. Budi pažljiv.

Max Ehrmann

Snaga uma | Mart 2014

Pismo učiteljima Danas moj mali sin kreće u školu i sve će mu ondje neko vrijeme biti strano i novo i zato bih volio da budete nježni prema njemu. On kreće u pustolovinu koja ga može odvesti preko kontinenata, u avanturu koju će vjerojatno pratiti ratovi, tragedije, patnja. Takav će život zahtjevati vjeru, ljubav i hrabrost. Stoga, dragi učitelju, molim Vas, uhvatite ga za ruku i naučite ga onome što mora znati. Naučite ga, ali blago, ako možete. Naučite ga da na svakog neprijatelja dolazi i jedan prijatelj. Morat će spoznati da svi ljudi nisu pravedni ni iskreni. Naučite ga da na svakog podlaca dolazi jedan heroj, na svakog pokvarenog političara jedan predani vođa. Naučite ga da je u školi mnogo časnije griješiti nego varati, neka zna časno gubiti i uživati u pobjedi. Naučite ga da bude obazriv s obazrivima, a nepopustljiv s grubima. Naučite ga odmah da je najlakše nadvladati nasilnike. Odvratite ga od zavisti ako možete i naučite ga tajni spokojnog osmijeha. Želio bih da se može nasmijati kada je tužan, naučite ga da suze nisu sramota, da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu. Naučite ga da se ne obazire na cinike. Naučite ga, ako možete, čudesnosti knjiga, ali dajte mu također vremena da duboko razmišlja u vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeću na zelenom brežuljku. Naučite ga da vjeruje vlastitoj ideji, čak i ako mu svi kažu da su one pogrešne. Pokušajte mome sinu dati snagu da slijedi gomilu kada svi to čine. Naučite ga da svakoga sasluša, ali naučite ga da probere sve što čuje i zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine. Naučite ga da proda svoje talente i mozak najboljem ponuđaču, ali da nikada ne izvjesi cijenu na svoje srce i dušu. Neka ima hrabrosti biti nestrpljiv i nek ima strpljenja biti hrabar. Naučite ga da uvijek ima uzvišenu vjeru u sebi, jer će isto tako imati vjeru u čovjeka i Boga.

Abraham Lincoln www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ovako je to radio Sokrat Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče: ‘’Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?’’ ‘’Trenutak.’’ odgovori Sokrat. ‘’Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?’’ ‘’Tri sita?’’ ‘’Da.’’ odgovori Sokrat. ‘’Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da li je istina ono sto mi želiš ispričati?’’ ‘’Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.’’ ‘’Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?’’ ‘’Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.’’ ‘’Dakle,’’ nastavi Sokrat, ‘’želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj uradio?’’ ‘’Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.’’ ‘’Dakle,’’ zaključi Sokrat, ‘’ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.’’

“Naš najvažniji cilj u životu treba da bude uzdizanje naše duše; Drugim riječima, napredak naših duhovnih i moralnih moći. Da svakim danom sve više prosvećujemo svoj duh i svakim danom se osjećamo sve više slobodnim i boljim.” Sokrat

Snaga uma | Mart 2014

On, neko drugi Već duže vreme neki čovek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane. Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unapred zna što ću ga pitati, a ja se uvek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Poslednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živeo u meni od najranijeg detinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam poverio? Često zaželim da izađe iz mene, da sednemo za sto i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji deo mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopšte, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što pre da zaboravim. Kaže (gotovo podsmehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene. Ponekad mi uspeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno Engleski. On za to vreme kruži ulicama Londona i prati naše izbeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s leve strane, namrgođen i uvređen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vreme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane...

Rade Šerbedžija www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Zora Golubovi prvi lete preko luka. Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo! Kao da me davnih dana jutro srelo, Kad sam trčo majci raširenih ruka I pado joj glavom u krilo i meku Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke Jasike, i hodim putanjom uz reku, I gledam na njene srebrne svijutke. Jutros, kao i ti, lepa reko čista, I moja sva duša žuvori i blista, Razleva se, raste, i hučno koleba... Gle, vrelo joj biva sve šire i veće, I u njezinijem dubinama sreće Ogleda se zora i plav šator neba.

Aleksa Šantić

Budi čovjek i voli ljude Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, ulazi u avion i doznaje da bi trebala sjediti pokraj jednog afroamerikanca. Vidno uznemirena pozove stjuardesu. Stjuardesa : – U čemu je problem, gospođo? Bijela žena: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!! Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjeriću ima li koje slobodno mjesto. Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:

Snaga uma | Mart 2014

- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi. Prije nego je gospođa uspela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi: - U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa. Zatim se okrene njenom suputniku i reče: - Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljag i premjestite se u prvu klasu. Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati. Jednom prilikom kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase. A on je odgovorio: „Ljudske!“. Ne sudi, ne uzdiži se, budi čovjek i voli ljude.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ljubavni okovi Između nas zvezdani svod, kaješ se ili se sećas? možda sam samo tvoja mrlja, recka ,a možda i san, ili greška? osećali smo se jako, taj fluid čulni preobrazio se u ljubav , a ona u srcima svila gnezdo, tu su srca priljubljena kucala kao jedno. I kako da zaboravim igru tela u noći, mirisa kože pomešane znojem, pobune koja odbija grižnju savesti, na uzglavlju tvome, uz zenice modre koje se prikovaše uz moje oči, i nikako da isčezneš iz njih, i dalje traješ.... Mesec, svedok srebrne noći, mudro ćuti, vreba, skitnice želi da povrati, da srce od srca ne beži, ljubav nisu okovi, već dubina tanane iluzije čežnje njene, što se oko srca svija, tražeći svoj put, blago rasprsuje svoj polen, posipa prah po srcima, da ljubav ne utekne, već da traje.

Marina Milosavljević

Ako možeš Ako možeš ostati miran kad na tvom putu Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe, Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju, Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja; Ako ti čekanje ne predstavlja mnogo muke; Ako ne lažeš kad čuješ laži, Ili ako ne mrziš kad tebe mrze; Ako se ne praviš suviše dobar, niti govoriš suviše mudro; Ako snivaš ali ti snovi nisu sve; Ako misliš ali ti misli uvek ostaju čiste; Ako znaš da primiš pobjedu i poraz, Da primiš jednako i jedno i drugo; Ako možeš podnijeti da tvoju istinu Varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale; Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj I ako se sagneš da podigneš i pokupiš ostatke. Ako možeš sakupiti sva tvoja dobra I staviti ih na kocku, sve odjednom, Ako si spreman da ponovo kreneš, kao na početku, Ne prošaptavši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh; Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće Da služe tvojim ciljevima i kad su malaksali, I ako ustraješ kada sve zaostane, Izuzev volje koja naređuje: “Drži se dobro” Ako se usred gomile ne ponosiš, I ne smatraš se herojem, ako se družiš sa kraljevima; Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu pokvariti; Ako svaki čovek za tebe nesto znači, ali ni jedan suviše; Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života, I svakog trenutka ideš pravim putem; Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago, Jer, bit ćeš čovjek, sine moj.

Rudyard Kipling

Osluškivanje srca „Ja? Slijep? Izgubio sam vid prije četiri godine, to je tačno. Ali zbog toga nisam slijep. Vidim, samo drugačije.“ Poslije kraće stanke, učitelj upita : „ A ti?“ Tin Vin je razmišljao. „Mogu da razlikujem svetlost od tame, drugo ne.“ „Zar nemaš nos da mirišeš?“ „Imam.“ „Imaš li ruke da dodiruju?“ „Naravno.“ „Nemaš uši da čuju?“ „Naprotiv, imam.“ Tin Vin se trgnu. Da li da priča doživljaj učitelju? Bilo je to prije nedjelju dana i više nije siguran da li se radilo o njegovoj mašti. Radije je prećutio. „Šta ti više treba?“, upita U Maj. „Najbitnije stvari su nevidljive.“ Ćutio je dugo, a onda nastavi: „Naša čula vole da nas zavedu. Vid je najvarljiviji. Navodi nas da mu vjerujemo najviše. Ubjeđeni smo da vidimo okolinu, ali to je samo površina, a mi je prihvatamo kao stvarnost. Moramo naučiti da dokučimo srž stvari, njihovu suštinu. U tom slučaju, oči su prepreka. One nas skreću s tog puta. Zaslijepljuju nas. Ko se suviše oslanja na njih, zapostavlja druga čula. Time ne mislim samo na uši i nos. Govorim o organu koji je u nama, ali nemamo ime za njega. Nazovimo ga kompas našeg srca.“ Tin Vin nije razumio šta U Maj hoće time da kaže. Rado bi pitao nešto, ali starac mu ne dade da dođe do riječi. Pružio mu je ruke i dječaka iznenadi njihova toplina. „Nauči da misliš o tome“, nastavi U Maj. „Ko je bez vida, mora biti uvijek na oprezu. Zvuči jednostavnije nego što uistinu jeste. Moraju se pratiti pokreti i disanje. Ako bih bio nepažljiv, čula bi me prevarila. Poigravala bi se sa mnom kao bezobrazna djeca koja traže pažnju. Na primer, ako sam nestrpljiv, želim da sve ide brzo. Požurim i, naravno, naletim na čaj ili činiju supe. Ili ne čujem šta drugi govore, jer su moje misli ko zna gdje. Dešava se isto ako u meni ključa bijes. Naljutio sam se jednom na nekog mladog monaha i odmah nakon toga ugazio u ognjište u kuhinji. Nisam čuo pucketanje, niti sam namirisao vatru. Bijes je potisnuo moja čula. Tin Vine, nije problem u očima i ušima. Bijes nas čini gluvim i slepim. Strah, ljubomora i sumnja takođe. Kada se plašiš ili si ljut, preokrene ti se svijet i izbačen si iz ravnoteže. Dešava se isto i ljudima koji vide, ali oni nisu svjesni toga.“.

Jan-Filip Zendker Snaga uma | Mart 2014

Biti jedno Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama. Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni. Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti: Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,… Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu mijenjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje. Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvijek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svijetla…

Nebojša Jovanović

Obućareva molitva Jedan obućar došao je rabinu i postavio mu sljedeće pitanje: “Kako da se posvetim jutarnjoj molitvi? Moje mušterije su siromašan svijet, imaju samo po jedan par cipela. Obično ih donose kasno uveče, i ja provedem skoro čitavu noć popravljajući ih – u zoru uvijek ostane još ponešto da se uradi ako hoću da svi imaju svoje cipele prije nego što krenu na posao. Zato vam postavljam ovo pitanje.” “Kako si do sada radio?” upitao ga je rabin. “Ponekad ju izgovorim na brzinu i bacim se na posao, ali od toga samo osjećam krivicu. Često se uopšte ne pomolim i tada mu muči neko osjećanje praznine, pa mi se, s vremena na vrijeme, kad podignem čekić, učini kao da mi srce uzdiše: “kako sam nesrećno, ne stižem čak ujutro ni da se pomolim.” “Da sam Bog, taj uzdah bio bi mi mnogo dragocjeniji od molitve,” odgovorio mu je rabin.

Antoni de Melo www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Oči, životne i plave Tišine rađaju ideale, pa ako se ikad pronađem u izgubljenim zjenama ovog ludog svijeta, daj da se barem izgubim u plavetnilu tvoga postojanja, neka me okrznu tvoje ruke, neka me trnci prolaze; neka se ježim kao svemir u začeću. Jer neki, i da se pronađu u pregači svijeta, u muzici maestralnog senzibiliteta, da se pronađu kao što zrno pijeska svoj smisao pronađe na plažama tropa, da svoj život opjevaju nad livadom kao poeta u vlati trave, neki bi se tjeskobno odricali smisla, tražeć neke oči buduće, životne i plave.

Marina Pivčević Snaga uma | Mart 2014

Kako je bogati biznismen odgovorio djevojci koja traži bogatog muža Djevojka koja je pismom odlučila potražiti bogatog supruga nedavno je dobila odgovor i to od generalnog direktora financijske korporacije J.P. Morgan koji je u kratkom vremenu postao hit na internetu. “Mlada i lijepa djevojka”, kako je sebe opisala na forumu, postavila je pitanje što treba učiniti kako bi se udala za bogatog čovjeka, prenosi Dirty. Pitanje je glasilo ovako: “Bit ću iskrena u onome što ću ovdje napisati. Imam 25 godina i jako sam lijepa. Imam stila i dobar ukus. Želja mi se udati za čovjeka koji zarađuje najmanje 500 tisuća dolara godišnje. Možda smatrate da sam pohlepna, ali po meni zarada od milijun dolara godišnje u New Yorku spada u srednju klasu. Moj je zahtjev razuman. Ima li netko na ovom forumu godišnju plaću od 500 tisuća dolara a da nije oženjen? Ako ima netko takav, za njega imam jedno pitanje: Što trebam učiniti da se udam za tebe? One koje sam dosad upoznala najviše su zarađivali 250 tisuća godišnje i to je, izgleda, moja gornja granica. Ako se netko želi preseliti u rezidencijalnu četvrt na zapadu New Yorka, 250 tisuća jednostavno nije dovoljno. I zbog toga, ovdje ponizno postavljam nekoliko pitanja: 1) Gdje se najčešće bogate neženje druže? (Navesti adrese barova u koje izlaze) 2) Koju dobnu skupinu trebam ciljati? 3) Zašto je većina supruga bogataša prosječnog izgleda? 4) Kako odlučujete koja će biti vaša supruga, a koja samo djevojka? Gospođica Pretty”.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Gospođici je odgovor ubrzo stigao, i to od strane nikog drugog do direktora korporacije J.P. Morgan: “Pročitao sam tvoj post s velikim zanimanjem. Postoji mnogo djevojaka vani koje imaju slična pitanja kao što su tvoja. Dopusti mi da ti odgovorim iz profesionalnog ugla. Moj godišnji prihod je veći od 500 tisuća dolara, što zadovoljava tvoje potrebe. Sa stajališta poslovne osobe, loša bi odluka bila tebe oženiti. Ostavimo pojedinosti na stranu i pokušajmo to gledati kao razmjenu “ljepote” za “novac”. Osoba A pruža ljepotu, dok osoba B tu ljepotu plaća novcem. Međutim, ovdje postoji jedan ozbiljan problem. Tvoja ljepota će nestati, ali moj novac neće, ne bez nekog valjanog razloga. Činjenica je da se moj prihod može uvećavati iz godine u godinu, dok ti iz godine u godinu teško da možeš biti ljepša. Stoga, sa stajališta ekonomije ja sam uvažavanje imovine, a ti si amortizacija imovine. Ako je tvoja imovina samo ljepota, ona za deset godina neće vrijediti ništa. Rječnikom “Wall Streeta” svaka trgovina ima početnu točku, a izlazak s tobom je “točka početka trgovine”. Ako je trgovinska vrijednost nečega pala, mi ćemo je prodati jer nije dobra ideja nešto što propada držati dugoročno. Možda će ti ovo grubo zvučati, ali propadanjem tvoje ljepote biznismen će vas prodati ili dati pod “zakup”. I pazi djevojko, svatko sa 500 tisuća dolara godišnje zarade nije budala. Možda će izaći s tobom, ali te neće oženiti. Savjetovao bih te da odustaneš od svoje potrage za bogatim čovjekom. Inače, i sama možeš postati uspješna i zarađivati 500 tisuća godišnje. U tome imaš veće šanse nego oženiti bogatu budalu”.

Jamie Dimon, izvršni direktor kompanije JP Morgan

Snaga uma | Mart 2014

Čovjek u ogledalu Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe I svijet te učini kraljem tog dana, Samo priđi ogledalu, pogledaj se I vidi šta taj čovjek ima za reći. Jer to nije tvoj otac, majka ili žena čije sudove moraš da prođeš; Osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu Je ona koja te gleda iz ogledala. Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj I smatrati te idealnom osobom, Ali čovjek u ogledalu će reći da si samo propalica Ako nisi u stanju da ga pogledaš ravno u oči. Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni. Zato što je s tobom otvoren do kraja. Jer prošao si svoj najteži ispit Tek onda kada čovjek u ogledalu postane tvoj prijatelj. Na svom životnom putu možeš varati cijeli svijet I u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu, Ali ono što ćeš steći, biće samo bol srca i suze Ako prevariš tog čovjeka u ogledalu.

Dale Wimbrow www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Toplo srce

Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Pomislio sam da odem, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. “Samo trenutak!”, čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu. Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz 40-tih godina. Pored nje se nalazila najlonska kesa. Stan je izgledao kao da već godinama niko u njemu ne živi. Sav nameštaj je bio prekriven najlonima. Nije bilo satova na zidu, nikakvih šoljica ili drugih stvari na stočićima. U uglu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. “Možete li da ponesete moju kesu do auta?”, upitala me je. Odneo sam kesu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me je za ruku i polako smo hodali do automobila. Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. “Nema na čemu”, odgovorio sam, “Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želeo da se ljudi ponašaju prema mojoj majci”. “Ti si tako dobar mladić”, rekla mi je. Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala da li bi mogao da je provozam kroz grad. “To nije baš najkraći put”, rekao sam joj. “Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom”, rekla je. Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. “Nemam više nikoga od porodice”, blago je nastavila. “Doktor je rekao da mi nije preostalo mnogo vremena.” Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem želite da se vozite”, pitao sam je. Snaga uma | Mart 2014

Sledeća dva sata smo proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz kraj u kome su ona i njen muž živeli nakon venčanja. Prošli smo i pored skladišta nameštaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao devojka, išla na ples. Ponekad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sedela je gledajući u daljinu, bez reči. Pošto je prvi zrak sunca obasjao horizont, odjednom mi je rekla da je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trema. Dvoje starijih ljudi je izašlo napolje čim smo stigli. Bili su to njeni staratelji, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njenu kesu i odneo je do vrata. “Koliko vam dugujem”, upitala me je, hvatajući se za torbicu. “Ništa”, rekao sam. “Ali od nečega morate da živite”, odgovorila mi je. “Ima i drugih putnika”, rekao sam joj. Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se pribila uz mene. “Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam”, rekla mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život. U toj smeni nisam povezao ni jednog drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao da pričam. Šta da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da što pre završi smenu? Šta da sam odbio tu vožnju ili otišao pošto sam zatrubio prvi put? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam uradio važniju stvar. Ovo je istinita priča jednog taksiste. Koliko puta u životu burno reagiramo, koliko puta radi osobnih nedaća prkosimo, proračunato razmišljamo pa se preračunamo, koliko se puta drznemo hladnokrvno osoriti na svijet, ne razmišljajući kako možda nekom razaramo posljednje trenutke, umjesto da pružimo svoj maksimum da mu ih uljepšamo. A koliko se tek puta radi svega navedenog kajemo? Zapravo, zar postoji nešto slično radi čega se ne pokajemo? Svijet je dovoljno hladan i otresit i bez naših računica. Pružimo se i položimo, dajmo se u najam, otvorenog srca. Svatko od nas je u određenim trenucima jedina svijetla točka nečijeg života. A na nama nije da ikog osudimo na mrak.

www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

ZnaÄ?i, ti bi da budeĹĄ pisac?

Snaga uma | Mart 2014

Ako ne navire iz tebe bez obzira na sve, i ne pokušavaj. Ako se ne pojavi iz čista mira iz tvoga srca, tvog uma, tvojih usta, iz tvojih muda, i ne pokušavaj. Ako moraš da sjediš satima buljeći u monitor ili pogrbljen nad pisaćom mašinom, tražeći riječi, i ne pokušavaj. Ako to radiš zbog novca ili slave… i ne pokušavaj. Ako to radiš samo zato da bi odveo žene u krevet… i ne pokušavaj. Ako moraš samo da sjediš i pišeš sve to iznova i iznova… i ne pokušavaj. Ako ti je teško pri samoj pomisli da to moraš raditi… i ne pokušavaj. Ako pokušavaš da pišeš kao neko drugi… zaboravi. Ako moraš čekati da izbije iz tebe, onda čekaj strpljivo. A ako nikada ne izbije, nađi nešto drugo da radiš. Ako moraš prvo da to pročitaš svojoj ženi, djevojci, svojim roditeljima ili bilo kome drugom… nisi spreman. Ne budi kao većina drugih pisaca, ne budi kao hiljade drugih koji sebe zovu piscima. Nemoj biti tup i dosadan i pretenciozan, nemoj biti izlizan egoizmom. Sve biblioteke ovog svijeta zijevaju od dosade nad takvima kao što si ti. Ne dozvoli im to. Budi svoj. Ako ne izlijeće iz tvoje duše kao raketa, ili ako te tvoja tišina ne dovodi do ludila, samoubistva ili ubistva… i ne pokušavaj. Ako te to sunce unutar tebe ne prži do bola… i ne pokušavaj. Ali zato kad dođe vrijeme i kad dođe “tvoj red”, TO će se desiti samo od sebe i nastaviti će tako da se dešava sve dok ne umreš TI ili dok ne umre TO u tebi. Nema drugog puta. I nikad ga nije ni bilo.

Charles Bukowski www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Ne diraj mi krila Poneki pogledi se ne razumeju, kao ni reči izgovorene, ne pokrivaj me pogledom sumnje i nepoverenja, moja krila imaju zamah za prostore daleke, gde želim da odlutam. Kada me ne shvatiš, ja tad krila razmahnem, da me ponesu, gde je sloboda prava, gde sam snažna i moćna, da uživam u bespuću prostranstva što izaziva. Potraži me u bliskosti želja i iluzija, tvoja sam stvarnost i potreba, ti moja ljubav, voli me, samo mi ne diraj krila, pusti da slobodno letim, i imaćeš me zauvek.

Marina Milosavljević Snaga uma | Mart 2014

Slab čovjek nema snage da odbaci zlo koje ga zadesi A kako ćeš objasniti to što se cvijet razvije upravo tog dana, a ne nekog drugog? Dođe njegovo vrijeme. Želja za samouništenjem je pomalo rasla i jednoga dana joj više nije mogla odoljeti. Nepravda koja joj se dogodila, bila je, nagađam, sasvim mala: ljudi joj više nisu odgovarali na pozdrav; nitko joj se nije osmjehnuo; čekala je u redu na pošti i nekakva debela žena ju je izgurala i pretekla; bila je zaposlena kao prodavačica u trgovini na veliko i poslovođa ju je optužio da se loše odnosi prema kupcima. Tisuću puta se htjela odupreti i vikati, ali nikad se na to nije odlučila jer je imala slab glas koji joj je u trenucima uzrujanosti preskakivao. Bila je slabija od svih i bila je neprestano uvrijeđena. Kad čovjeka zadesi zlo, čovjek ga od sebe odbaci na druge. To se naziva sporom, svađom ili osvetom. Ali slab čovjek nema snage da odbaci zlo koje ga zadesi; njegova vlastita slabost ga vrijeđa i ponižava i pred njom je potpuno nemoćan. Ne ostaje mu ništa drugo nego uništiti svoju slabost zajedno sa sobom samim. I tako se rodio njezin san o vlastitoj smrti. Sama je sebe nosila životom kao nešto monstruozno, što mrzi i čega se nije moguće osloboditi. Zato je toliko željela odbaciti samu sebe, kao što se odbacuje zgužvani papir, kao što se odbacuje gnjila jabuka. Željela se odbaciti kao da su ona, koja odbacuje, i ona, koja je odbačena, dvije različite osobe. Kad bi nekoga oslovila, nitko je nije čuo. Izgubila je svijet. Kad kažem svijet, mislim na onaj dio bivanja koji odgovara našim pozivima (pa makar samo jedva čujnim odjekom), a čije pozive mi sami čujemo. Za nju je svijet postajao nijemim, i prestajao je biti njenim svijetom. Bila je sasvim zatvorena u sebe i u svoju patnju. Čovjek koji se našao izvan svijeta, nije osjetljiv na bol svijeta.

Milan Kundera www.fb.com/snagauma | www.snagauma.net

Kada bogati pljaÄ?kaju sirom Kada siromaĹĄni uzvrate

mašne, to se zove BIZNIS. e, to se naziva NASILJE.