Prim. dr Vojo Borozan (1929-2012)
Prim. dr Slobodan Nikčević (1931-2013)
Bio je zatvoren na Golom otoku odmah poslije rata, 1948. godine. U svojoj knjizi Odnosi života i zdravlja kaže - bio sam revolucuionar 1944. a onda, poslije kratkog vremena, kontrarevolucionar 1948. godine. U Brezoviku je bila na lječenj starica iz jednog poddurmitorskog sela. Jednoga dana sa svojom pratnjom htio je posjetiti ovu staricu tadašnji visoki funkcioner Vidoje Žarković. On je zatražio dežurnog ljekara (bio je prim. dr Vojo Borozana) koji se u krugu bolnice sastao sa Vidojem i rekao mu - moj druže Vidoje, Vi ste i ovoga puta, kao i mnogo puta ranije, zakasnili. Starica je dobro i otpušetna je prije dva dana svojoj kući. Drugom prilikom bili smo zajedno na večeri. Odjednom on reče - slušaj, mi smo te pratili, vidjeli smo da se ti isto odnosiš prema tvojim zemljacima iz Ulcinja, Ostrosa i Vladimira, kao i prema drugima iz Šavnika, Boana, Nikšića. Bio je protiv svakog nacionalizma. Život je za njega bio jedna vrsta filozofskog razmišljanja. Ispričao sam mu jednu anegdotu (koja može biti i istinita). U ljetnjim danima, na ulcinjskom pristaništu more je bilo uzburkano. Odjednom, čuo se doziv za pomoć od jednog davljenika. Dva policajca su mirno slušali dozive za pomoć, ali nisu reagovali. Vidjevši to davljenik povika - Kosovo republika. Bez razmišljanja policajci obučeni skaču u uzburkano more i izvlače davljenika. Zbog toga je dr Vojo, kada bi smo se sretali, pozdravljao sa - Kosovo republika. Godine 2010. sam bio na Cetinju i posjetio ga u njegovoj kući u Ivan-Begovoj ulici. Poklonio sam mu moju prvu knjigu Liječenje prirodnim faktorima ulcinjske regije, on je uzvratio sa svojom knjigom Odnosi života i zdravlja.
Moj prvi susret sa prim dr Slobom Nikčevićem bio je 1975. godine, kada sam nastavio specijalistički staž iz pneumoftiziologije. Bio sam iznenađen srdačnim i kolegijalnim prijemom. U Baru su „stariji” ljekari bili hladniji i uzdržaniji u odnosima sa mlađim ljekarima. U Brezoviku je sve bilo drugačije. Na jutarnjem stručnom sastanku svi smo bili ravnopravni, cjenili su mišljenje svakoga. Tokom ljetnjeg odmora jednom prilikom je bio moj gost u Ulcinju sa pokojnim Rajkom Grgurevićem (pomoćnik direktora za pravna pitanja). Išli smo mojim čamcem do uvale Valdanos. Za vrijeme mog prvog direktorskog mandata u Domu zdravlja Ulcinj (1978-1982) bili smo na jednom zajedničkom sastanku u Ministarstvu zdravlja, kada je ministar bio prim. dr Branko Poček. Bilo je to vrijeme poslije zemljotresa 1979. godine. Na tom sastanku je bila raspodjela vozila i medicinske opreme koja je pristigla iz pomoći. U jednom momentu reagovao sam jer su počeli dijeliti opremu i ostalo i usmjeravati je prema sjeveru i srednjem dijelu Crne Gore. Pitao sam prisutne gdje je bio zemljotres, i rekao da ja ne idem sa sastanka dok ne dobijemo sanitetski auto i odgovarajuću opremu. Prim. dr Nikčević je uzeo riječ i rekao - Gani je u pravu. U aprilu mjesecu 2013. godine zvao sam telefonom dr Sloba Nikčevića. Javila se njegova kćerka, rekla je da je dosta slab, ali će mu dostaviti telefon. Govorio je jako umornim glasom. Poželio sam mu sretan Vaskrs i dobro zdravlje za cijelu familiju. Zadnje što je rekao bilo je - Mnogo sam slab, ali to su putevi gospodnji. Umro je 1. Avgusta, u vrijeme dok sam pisao tekst o njemu za moju novu knjigu. Bio je mjesec posta Ramazana.
Posveta dr S. Nikčevića 2013. godine
67