B
ila je posljednja subota produženog ljeta kojeg nas je oktobar ipak udostojio a ja sam vozila starim putem ka Spužu, sa spuštenim prozorom i mislima usmjerenim ka oblacima koji su dolazili iz pravca Garača. Prošla sam Spuž, Zetu, otišla dalje ka Gradini Martinićkoj, prešla šine, izbjegla par rupa na dugoj pravini i skrenula desno, kroz lijepe travnate bašte, pored krava i konja, stogova sijena, pa naviše, gledajući na razbacane kuće Bjelopavlića. A onda, jedno malo odvajanje lijevo, kraj asfaltnog puta i cvrkut ptice poput zvonca najavio je moj dolazak u neki potpuno drugačiji svijet. Na ulazu je bila tabla - “Farma magaraca Martinići - Dobrodošli” i poznati emoji
sa porukom osmijeha, pozitivnosti i vedrine. U tom trenutku razmišljala sam kako magarca, pravog magarca, nijesam vidjela nekih dvadesetak godina, od kada više nema Muśija - babine i đedove desne ruke sa statusom osmog unučeta… Dobrodošlicu mi je poželio mali bijeli pas, pokorno mašući repom sproveo me prilaznim putem do zasjenih klupa i lijepog briježuljka za koji ću kasnije saznati da je zapravo neobičan trg za okupljanje na farmi. Ubrzo se tu stvorio i moj domaćin Darko Saveljić. Nakon par riječi dobrodošlice i rakije za dobar dan, počeli smo obilazak i priču o neobičnoj farmi magaraca.
Darko je inače ornitolog, poznato lice svima nama koji volimo prirodu, koji se trudimo živjeti u skladu sa njom i čuvati blago koje nam je dato. Brojna istraživanja o ekologiji, zaštiti životne sredine, pticama, borba za zaštitu jedinstvenog lokaliteta i prirodnog bogatstva ulcinjske Solane, ali i mnogih drugih krajeva Crne Gore, samo je dio onoga čime se Darko bavi. Farma magaraca u Martinićima je skorašnji dodatak.
45