Ekonomske ideje i praksa 5

Page 1

Kvartalni Časopis iz oblasti ekonomije, poslovne ekonomije i menadŽmenta, statistike i poslovne informatike

Ekonomski fakultet univerziteta u Beogradu / Beograd, JUN 2012 / www.eip.org.rs

Dejan Trifunović // Zoran Grubišić - Igor Pejović // Nikola Altiparmakov // Blažen Minić // Mirko Miličević // Vanja Lučić // Vojislav Babić

BROJ 5

U OVOM IZDANJU:

EKONOMSKE IDEJE I PRAKSA



EKONOMSKE IDEJE I PRAKSA

Kvartalni Časopis iz oblasti ekonomije, poslovne ekonomije i menadŽmenta, statistike i poslovne informatike


Izdavač Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu Kamenička 6, tel. 3021-045, faks 3021-065 E-mail:cid@ekof.bg.ac.rs Dekan Ekonomskog fakulteta Prof. dr Marko Backović Dizajn korice i priprema za štampu Maxnova Creative www.maxnova.rs Štampa Čugura Print, Beograd www.cugura.rs Godina 2012.

Redakcija časopisa Ekonomske ideje i praksa Glavni urednik časopisa prof. dr Miomir Jakšić Urednici časopisa dr Aleksandra Praščević, vanr. prof. dr Vlade Milićević, vanr. prof. dr Saša Veljković, vanr. prof. Članovi Redakcije prof. dr Miomir Jakšić prof. dr Marko Backović prof. dr Ðorđe Ðukić prof. dr Siniša Zarić prof. dr Nebojša Janićijević prof. dr Radovan Kovačević prof. dr Stipe Lovreta prof. dr Dragana Pokrajčić prof. dr Gojko Rikalović prof. dr Božidar Cerović prof. dr Čedomir Čupić dr Predrag Bjelić, vanr. prof. dr Radmila Dragutinović Mitrović, vanr. prof. dr Saša Veljković, vanr. prof. dr Vlade Milićević, vanr. prof. dr Aleksandra Praščević, vanr. prof. dr Žaklina Stojanović, vanr. prof. dr Miroslav Todorović, docent Svetozar Tanasković – sekretar redakcije Tehnički sekretar Jelena Cvetanović Kontakt redakcije Telefon: +381 11 3021 068 Faks: +381 11 3021 068 e-mail: ekonomskeideje-praksa@ekof.bg.ac.rs


sadržaj ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

07

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI

21

DA LI SU FISKALNI NAMETI NA ZARADE U SRBIJI REGRESIVNI?

33

POREDENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

53

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

67

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

81

PRIKAZ ZBORNIKA„BALKAN I EU”

93

Dejan Trifunović

Zoran Grubišić Igor Pejović

Nikola Altiparmakov

Blažen Minić

Mirko Miličević

Vanja Lučić

Vojislav Babić



Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Dejan Trifunović 1

dejan@ekof.bg.ac.rs

JEL KLASIFIKACIJA: D03, C72

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

Apstrakt:

U ovom radu dajemo pregled različitih modela biheviorističke teorije igara u kojima se pretpostavlja da igrači ne vode računa samo o svojim isplatama već i o isplatama drugih igrača. Pored ovoga, igrač procenjuje pravičnost drugih igrača prema njemu na osnovu njihovih namera. Eksperimentalna istraživanja potvrđuju pretpostavku da igrači ocenjuju pravičnost drugih igrača na osnovu njihovih isplata i na osnovu njihovih namera.

KLJUČNE REČI: BIHEVIORISTIČKA TEORIJA IGARA, ODBOJNOST PREMA NEJEDNAKOSTI, PRAVIČNA RAVNOTEŽA, SEKVENCIJALNA RECIPROČNA RAVNOTEŽA

1

Ekonomski fakultet, Univerzitet u Beogradu

7


8

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIÄŒKOJ TEORIJI IGARA

Abstract:

In this paper we review various models of behavioral game theory which assume that players care not only about their own payoffs, but about payoffs of other players as well. Besides, a player estimates fairness of other players to him on their intentions. Experimental research justify the assumption that players estimate fairness of other players on their payoffs and on their intentions.

key words: BEHAVIORAL GAME THEORY, AVERSION TO INEQUALITY, FAIRNESS EQUILIBRIUM, SEQUENTIAL RECIPROCITY EQUILIBRIUM


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

1. BIHEVIORISTIČKA EKONOMIKA I TEORIJA IGARA Teorija igara predstavlja sredstvo za modeliranje strateške interakcije među ekonomskim akterima. Teorija igara se zasniva na pretpostavci da su igrači potpuno racionalni i da maksimiziraju sopstvenu isplatu u igri ne vodeći računa o interesima drugih igrača. Eksperimentalna istraživanja u ekonomiji su sprovođena sa ciljem da se ospori ova pretpostavka na kojoj se zasniva celokupna ekonomska analiza. Danijel Kaneman je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu za razvoj eksperimentalnih istraživanja u ekonomiji. Njegovi najvažniji doprinosi su prikazani u radu koji je Kaneman (2003) objavio povodom dobijanja Nobelove nagrade. Ova, ali i druga eksperimentalna istraživanja, ukazala su na to da pojedinci često donose odluke koje nisu racionalne i da se ne rukovode samo maksimiziranjem korisnosti ili profita2. Iako su eksperimentalna istraživanja nastala sa ciljem da ospore pretpostavke standardne ekonomske teorije, a naročito pretpostavku o racionalnosti pojedinaca, vremenom su se pojavili istraživači koji su nastojali da pomire standardnu ekonomsku analizu sa rezultatima eksperimentalnih istraživanja. Jedan od tih istraživača je i Metju Rabin koji je u svom radu (2002) opisao evoluciju odnosa između eksperimentalnih istraživanja i standardne ekonomske analize. Iako jedan broj istraživača i dalje odbacuje ekonomsko modeliranje, postoji značajan broj onih koji nastoje da način odlučivanja pojedinaca uočen u eksperimentima uklope u standardnu ekonomsku analizu, tako što će napustiti pretpostavku da su ekonomski akteri savršeno racionalni egoisti. Jedan broj ovih istraživača se posvetio modeliranju biheviorističke teorije igara. Ovi istraživači modeliraju teoriju igara pretpostavljajući da su igrači pored isplata koje dobijaju u igri zainteresovani i za pravičnost, tj. oni imaju određenu psihološku isplatu u zavisnosti od toga da li su drugi igrači bili pravedni ili nepravedni prema njima. Drugim rečima, igrači cene altruizam drugih igrača koji žele da im pomognu i uzvraćaju im na isti način i spremni su da igračima koji su egoisti uzvrate egoizmom. Različiti modeli koje prikazujemo u ovom radu se razlikuju prema tome na osnovu kog kriterijuma igrači procenjuju pravičnost drugih igrača prema njima. Neki autori uzimaju u obzir samo isplate u igri i smatraju da igrači samo na osnovu toga procenjuju pravičnost. Drugi autori smatraju su igračima najvažnije namere drugih igrača da bi doneli zaključak o njihovoj pravičnosti, dok poslednja grupa autora smatra da treba uzeti u obzir i isplate i namere drugih igrača. U modelima u kojima namere igrača imaju značaj, isplata igrača se sastoji od materijalne i psihološke komponente koja je zasnovana na pravičnosti drugih igrača prema određenom igraču i njegovog odgovora na ponašanje drugih. Dakle, u biheviorističkoj teoriji igara igrači su spremni da žrtvuju deo novčane isplate da bi nagradili pravično ponašanje ili da bi kaznili egoistično ponašanje drugih igrača. Na osnovu ovoga su razvijeni koncepti biheviorističke ravnoteže u igrama sa savršenim i nesavršenim informacijama. Mi ćemo se u ovom radu baviti uglavnom statičkim i dinamičkim igrama sa savršenim informacijama3.

rugi Nobelovac iz ove oblasti, Vernon Smit, u svojoj knjizi daje pregled istraživanja o racionalnosti ekonomskih D aktera (2007). 3 Ejster i Rabin (2005) definišu biheviorističku ravnotežu u statičkim igrama sa nesavršenim informacijama kao alternativu Bajesijanskoj Nešovoj ravnoteži. 2

9


10

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

2. PRAVIČNOST ZASNOVANA NA ISPLATAMA U modelima u kojima je pravičnost zasnovana na isplatama igrači porede svoju isplatu sa isplatama koje dobijaju drugi igrači i njihove namere im nisu bitne, već samo krajnji rezultati njihovih akcija. Bolton i Okenfels (2000) pretpostavljaju da korisnost igrača zavisi od njegove apsolutne i relativne isplate, tj. njemu je bitan i relativan položaj u odnosu na druge igrače. Obeležimo isplatu igrača i sa i pretpostavimo da u igri učestvuje N igrača. Korisnost igrača i ima oblik:

(1)

Korisnost igrača je rastuća funkcija prvog argumenta za datu vrednost drugog argumenta. Kad je u pitanju drugi argument, ova funkcija dostiže maksimum u slučaju podjednake raspodele, tj. u slučaju kad je udeo igrača i u ukupnoj isplati jednak prosečnom udelu. Pretpostavimo da u igri učestvuju dva igrača koja treba da podele 1$. Prethodna funkcija korisnosti se može napisati u parametarskom obliku:

(2)

gde parametri i pokazuju značaj koji igrač pridaje svojoj isplati i relativnoj isplati. Dakle, što je relativna isplata igrača i dalje od podjednake raspodele, on je u lošijem položaju, bez obzira na to da li je njegova relativna isplata manja ili veća od prosečne. Za pojedinca egoistu koji maksimizira samo sopstvenu isplatu važi da , dok za pojedinca altruistu imamo da je . Fer i Šmit (1999) preciznije definišu funkciju korisnosti koja uključuje materijalnu isplatu i pravičnost. Oni pretpostavljaju da se korisnost igrača umanjuje ukoliko ima manju isplatu od drugog igrača, ali i ako ima veću isplatu, pri čemu se korisnost pojedinca u većoj meri umanjuje usled nejednakosti koja je na njegovu štetu nego usled nejednakosti koja ide njemu u prilog. Drugim rečima, funkcija korisnosti uključuje i zavist i krivicu, pri čemu prvi efekat dominira nad drugim. Formalno, ukoliko u igri učestvuje N igrača, korisnost igrača i je data izrazom:

(3)

pri čemu je i . Drugi član prethodnog izraza prikazuje umanjenje korisnosti koju igrač ima usled nejednakosti koja je na njegovu štetu (zavist), a treći član prikazuje umanjenje korisnosti koju igrač ima usled nejednakosti koja mu ide u prilog (krivica), pri čemu je efekat zavisti jači od efekta krivice .


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Fer, Klajn i Šmit (2007) razmatraju principal-agent problem u koji uključuju prethodnu funkciju korisnosti zasnovanu na odbojnosti prema nejednakosti. Oni porede tri vrste ugovora koje principal može da ponudi agentu: podsticajni ugovor, ugovor zasnovan na poverenju i bonus ugovor. Agent može da uloži nivo napora i trošak određenog nivoa napora je . Proizvedena količina za dati nivo napora je . Principal plaća radniku najamninu . U slučaju podsticajnog ugovora, principal može tačno da utvrdi nivo radnikovog napora sa verovatnoćom p, što znači da je tehnologija za utvrđivanje radnikovog nivoa napora nesavršena. Ukoliko principal utvrdi da se radnik nije trudio, može da mu odredi kaznu k. i plaća U ugovoru o poverenju principal zahteva od radnika da uloži nivo napora mu najamninu . Principal nije u stanju da utvrdi nivo radnikovog napora i ne može da ga natera da uloži nivo napora . U bonus ugovoru principal zahteva od radnika da uloži nivo napora i plaća mu najamninu . Ako radnik uloži veći nivo napora od predviđenog, , principal može da mu isplati bonus, ali nije obavezan da to uradi. U slučaju aktera koji su savršeno racionalni egoisti obećanje radnika prilikom zaključenja ugovora o poverenju da će uložiti nivo napora je neosnovano kao i obećanje principala da će platiti bonus predviđen bonus ugovorom. U oba slučaja agent će uložiti minimalan nivo napora . Jedino u slučaju podsticajnog ugovora agent ulaže veći nivo napora od minimalnog. Međutim, ako akteri poseduju odbojnost prema nejednakosti, u slučaju ugovora zasnovanog na poverenju, agent može da uloži veći nivo napora od minimalnog ceneći poverenje koje mu je ukazao principal. Isto tako, u slučaju bonus ugovora, principal može da nagradi agenta za visok nivo uloženog napora i ova dva ugovora mogu da budu efikasnija od podsticajnog ugovora. Fer, Klajn i Šmit (2007) pretpostavljaju da su 60% aktera egoisti, a 40% altruisti. Na osnovu ove pretpostavke oni zaključuju da će kod ugovora o poverenju agent uložiti veći napor ako mu principal ponudi veću najamninu, ali će porast napora biti nedovoljan da bi ovaj ugovor bio profitabilan za principala. Kad je u pitanju podsticajni ugovor, principal koji je egoista i onaj koji je altruista zahtevaju isti nivo napora od agenta, pri čemu pravični principal deli ukupni višak podjednako sa agentom plaćajući mu veliku najamninu, a egoista zadržava ceo višak za sebe plaćajući malu najamninu. Obe vrste agenata, altruisti i egoisti, prihvataju ugovor principala altruiste, a samo agent egoista prihvata ugovor principala egoiste. Kad je u pitanju bonus ugovor, Fer, Klajn i Šmit (2007) zaključuju da ne postoji razdvajajuća ravnoteža u kojoj principal egoista i altruista nude različite ugovore. Ukoliko bi postojala razdvajajuća ravnoteža, agenti bi uvek uložili minimalan nivo napora ako zaključe ugovor sa principalom egoistom. Najvažniji rezultat do koga dolaze Fer, Klajn i Šmit (2007) je da je uloženi nivo napora veći kod bonus ugovora nego kod ugovora o poverenju. Naime, principal altruista deli podjednako sa agentom ukupan višak, tj. plaća mu najamninu . Pošto je , na osnovu najamnine koju nudi principal altruista zaključujemo da je . U slučaju ugovora o poverenju, principal investira iznos u poverenje prema agentu, a kod bonus ugovora agent investira iznos u poverenje prema principalu. Prema tome, ukoliko je ugovor zasnovan na poverenju, rizik poverenja treba da snosi strana za koju je trošak poverenja manji. Pošto je , trošak poverenja je manji za agenta i zato je bonus ugovor bolji od ugovora o poverenju. Kao što smo već konstatovali, agent ulaže veći nivo napora kad potpiše ugovor o bonusu. Fer, Klajn i Šmit (2007) sprovode eksperimentalno istraživanje u kome prvo porede podsticajni ugovor i ugovor o poverenju. U eksperimentu većina principala se opredelila za

11


12

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

podsticajni ugovor i udeo podsticajnih ugovora se povećava sa ponavljanjem eksperimenta. Prosečan napor koji ulaže agent i prosečan profit principala su veći kod podsticajnog nego kod ugovora o poverenju. Jedan broj principala nudi podsticajne ugovore koji ne ispunjavaju ograničenje kompatibilnosti i kod većine takvih ugovora agent zabušava i principal ostvaruje negativan profit. Kod podsticajnih ugovora koji ispunjavaju ograničenje kompatibilnosti broj agenata koji zabušavaju je manji i principal ostvaruje pozitivan profit. Udeo ugovora koji ispunjavaju ograničenje kompatibilnosti se povećava sa ponavljanjem eksperimenta. Fer, Klajn i Šmit (2007) zatim porede bonus i podsticajni ugovor. Većina principala u eksperimentu se opredelila za bonus ugovor, pri čemu su uloženi napor agenta i profit principala veći kod bonus ugovora. Bonus se povećava sa povećanjem napora i u proseku principal isplaćuje 40% ukupne nadoknade u vidu bonusa.

3. PRAVIČNOST ZASNOVANA NA OČEKIVANJIMA U ovom delu ćemo razmatrati pravičnu ravnotežu u statičkim igrama u normalnoj formi i sekvencijalnu recipročnu ravnotežu u dinamičkim igrama u ekstenzivnoj formi.

3.1. Statičke igre u normalnoj formi U igrama u kojima su za procenu pravičnosti bitne namere, pretpostavlja se da isplata sadrži materijalni i psihološki deo. Polazeći od ove ideje, Rabin (1993) konstruiše koncept pravične ravnoteže (fairness equilibrium) koji u stvari predstavlja koncept Nešove ravnoteže u slučaju kad isplate igrača imaju materijalnu i psihološku komponentu. Rabin (1993) pretpostavlja da je uticaj psihološke komponente značajniji u slučaju kad su materijalne isplate igrača manje. Drugim rečima, igračima je važnija pravednost ukoliko imaju male materijalne isplate. Na primer, u igri ultimatuma dva igrača treba da podele određeni iznos novca. Igrač A predlaže igraču B podelu. Ukoliko igrač B prihvati podelu, novac se deli na predloženi način. U suprotnom, oba igrača imaju isplatu jednaku nuli. Ukoliko su igrači racionalni, igrač B bi trebalo da prihvati bilo koji pozitivan iznos. Međutim, igrači se u stvarnosti ponašaju drugačije. Ukoliko bi igrači trebalo da podele 1$ i ako bi igrač A zadržao 0,9$ za sebe i ponudio 0,1$ igraču B, igrač B bi u najvećem broju slučajeva odbio takvu ponudu smatrajući je nepravednom. Ali, ukoliko bi trebalo da podele 10 miliona $, i ako bi igrač A ponudio igraču B 1 milion $, igrač B bi u najvećem broju slučajeva prihvatio takvu ponudu4. Rabin (1993) polazi od ideje Djeanakoplosa, Pirsa i Staketija (1989) koji su pretpostavili da isplate igrača zavise od njihovih strategija ali i očekivanja. Rabin (1993) razmatra statičku igru sa dva igrača i pretpostavlja da isplata igrača zavisi od njegove strategije, njegovog očekivanja o strategiji drugog igrača (očekivanja prvog reda) i od njegovog očekivanja o očekivanju drugog igrača o njegovoj strategiji (očekivanja drugog reda). Obeležimo sa i strategije igrača 1 i 2, sa očekivanje igrača 2 o strategiji igrača 1 i sa očekivanje igrača 1 o strategiji igrača 2. Konačno, predstavlja očekivanje igrača 1 o očekivanju igrača 2 o njegovoj strategiji i predstavlja očekivanje Kamerer (2003) detaljno razmatra igre ultimatuma.

4


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

igrača 2 o očekivanju igrača 1 o njegovoj strategiji. Razmotrimo strategiju igrača i. Igrač i pretpostavlja da igrač j bira strategiju i birajući strategiju bira par isplata iz skupa . Obeležimo sa i najvišu i najnižu isplatu igrača j iz skupa alokacija koje su efikasne u Paretovom smislu u skupu . Obeležimo prosečnu isplatu sa i sa najnižu moguću isplatu za igrača j iz skupa . Na osnovu ovoga određujemo funkciju ljubaznosti (kindness) igrača i prema igraču j:

.

(4)

Ukoliko je , igrač i dodeljuje igraču j iznos koji je manji od prosečne isplate, a ako je igrač i dodeljuje igraču j iznos koji je veći od prosečne isplate. Konačno, ako je , igrač i dodeljuje igraču j prosečnu isplatu. Na sličan način je definisano očekivanje igrača i o ljubaznosti igrača j prema njemu:

.

(5)

Funkcija očekivane korisnosti igrača i ima sledeći oblik:

.

(6)

Prvi član desne strane prethodnog izraza predstavlja materijalnu isplatu, a drugi član psihološku isplatu. Na osnovu ovoga vidimo da ako igrač i pretpostavlja da se igrač j ne ponaša fer prema njemu , igrač i će mu uzvratiti neljubaznim ponašanjem . Ukoliko se igrač j ponaša fer prema igraču i, , igrač i će mu odgovoriti na isti način . Na osnovu funkcije korisnosti uočavamo da sa povećanjem materijalne isplate, značaj psihološkog dela isplate postaje sve manji. Na osnovu ovih pretpostavki Rabin (1993) definiše pravičnu ravnotežu. Strategije i predstavljaju pravičnu ravnotežu ukoliko svaki igrač bira strategiju tako da maksimizira svoju korisnost, , i očekivanja igrača su tačna u ravnoteži, . Rabin (1993) razmatra sledeći primer zatvorenikove dileme. U igri učestvuju 2 igrača koji mogu da priznaju ili ne priznaju pljačku.

Tabela 1. Zatvorenikova dilema Igrač 2 Ne priznati (N) Igrač 1

Priznati (P)

Ne priznati (N)

4X, 4X

0, 6X

Priznati (P)

6X, 0

X, X

Nešova ravnoteža ovoj igri je (P,P). Sada ćemo odrediti pravične ravnoteže. Nešova ravnoteža takođe predstavlja i pravičnu ravnotežu. Da bismo ovo utvrdili, odredićemo funkciju ljubaznosti igrača 1:

13


14

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

.

(7)

Pošto su isplate simetrične, imamo da je sledi da je očekivana korisnost igrača 1 ako odigra P :

. Na osnovu ovoga

.

(8)

Ukoliko igrač 1 odstupi i odigra N, tada je:

.

Pošto igrač 1 očekuje da igrač 2 očekuje da igrač 1 igra N sledi da je Na osnovu ovoga očekivana korisnost igrača 1 kad igra N je:

(9) .

.

(10)

pa igrač 1 nema podsticaj da odstupi. Pošto su isplate simetrične ista argumentacija se odnosi na igrača 2 i Nešova ravnoteža (P,P) predstavlja pravičnu ravnotežu. U ovoj igri postoji još jedna pravična ravnoteža (N,N). U ovom slučaju funkcija ljubaznosti igrača 1 je:

.

(11)

Očekivana korisnost igrača 1 ukoliko odigra N je:

.

(12)

Funkcija ljubaznosti igrača 1 ako odigra P je: Pošto je

.

(13)

, korisnost igrača 1 ako odigra P je:

.

(14)

Na osnovu izraza (13) i (14) vidimo da (N,N) predstavlja pravičnu ravnotežu ako je , što je u skladu sa pretpostavkom da se pravična ravnoteža ostvaruje kad su materijalne isplate male. Dakle, u ovom primeru postoje dve pravične ravnoteže. U ravnoteži (P,P) igrači imaju negativne emocije jedan prema drugom, dok u ravnoteži (N,N) imaju pozitivne emocije.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Čarnes i Rabin (2002) uopštavaju prethodni pristup pretpostavljajući da igrač maksimizira ponderisani prosek svoje isplate i funkcije društvenog blagostanja. U igri u kojoj učestvuje N igrača, Čarnes i Rabin (2002) definišu sledeću funkciju društvenog blagostanja:

(15)

gde meri značaj koji se dodeljuje položaju igrača sa najmanjom isplatom nasu, ova funkcija postaje Rolsova funkcija prot makismiziranju ukupnih isplata. Ako je društvenog blagostanja, a ako je , radi se o klasičnoj utilitarističkoj funkciji društvenog blagostanja. Igrač i maksimizira sledeću funkciju koja predstavlja ponderisani prosek njegove isplate i funkcije društvenog blagostanja:

(16)

gde pokazuje značaj koji pojedinac pridaje ličnom nasuprot društvenom interesu. Kad je , pojedinac je egoista, a kad je on je altruista. Igrači porede parametar svakog igrača sa standardnom vrednošću ovog parametra koju smatraju pravednom. Ukoliko je za igrača i, , ostali igrači će ga smatrati nepravednim a ako je , smatraće ga pravednim. Iz ovih pretpostavki se određuje recipročna pravična ravnoteža.

3.2. Dinamičke igre Dinamičke igre sa savršenim informacijama razmatraju Dufvenberg i Kirštajger (2004) i definišu sekvencijalnu recipročnu ravnotežu. I u ovom slučaju isplata igrača zavisi od njegovih strategija i od njegovih očekivanja. Pojedinci započinju igru sa određenim očekivanjima, ali u toku igre menjaju svoja očekivanja u zavisnosti od strategija koje su izabrali drugi igrači. U pravičnoj ravnoteži igrači imaju statička očekivanja, dok u sekvencijalnoj recipročnoj ravnoteži menjaju svoja očekivanja u zavisnosti od istorije igre. Da bismo formalno definisali ovu ravnotežu, uvedimo sledeću notaciju. Obeležimo sa strategiju igrača i, sa očekivanja igrača i o strategiji igrača j i sa očekivanja igrača i o očekivanjima igrača j o strategiji igrača k. Igrači započinju igru sa početnim očekivanjima i nakon istorije h menjaju svoje strategije i očekivanja u , i . Na primer, pretpostavimo da igrač 1 prvi povlači potez i da ima na raspolaganju dve strategije L i D. Neka su početna očekivanja igrača 2 koji povlači naredni potez takva da smatra da igrač 1 igra mešovitu strategiju. Nakon što igrač 1 izabere, npr. strategiju D, igrač 2 menja svoja očekivanja tako da je . Neefikasna strategija je strategija koja svakom igraču donosi manju isplatu u bilo kojoj podigri. Obeležimo skup efikasnih strategija igrača i sa i skup mogućih strategija sa . Birajući svoju strategiju igrač i određuje moguće isplate za igrača j. Pravičnu isplatu za igrača j određujemo na sledeći način:

. (17)

15


16

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

Na osnovu ovoga možemo da definišemo funkciju ljubaznosti igrača i prema igraču j nakon istorije h:

.

(18)

Ukoliko je ova vrednost pozitivna, igrač i se ponaša fer prema igraču j, a ako je negativna, njegovo ponašanje nije fer. Za razliku od Rabinovog (1993) pristupa, ovde nije izvršena normalizacija funkcije ljubaznosti. Očekivanja igrača i o ljubaznosti igrača j prema njemu su predstavljena sledećom funkcijom:

.

(19)

Na osnovu prethodnih pretpostavki možemo da definišemo funkciju očekivane korisnosti za igrača i:

.

(20)

Prvi član desne strane prethodnog izraza predstavlja materijalnu isplatu igrača i, a ostalih N-1 članova predstavljaju psihološku isplatu igraču i u skladu sa reciprocitetom prema predstavlja osetljivost igrača i u odnosu na reciprocitet prema igraču j. Parametar igraču j. Ukoliko igrač i očekuje da je igrač j ljubazan prema njemu , igrač i će uzvratiti na isti način. Isto važi i u slučaju kad je , tada će biti . U sekvencijalnoj recipročnoj ravnoteži igrač maksimizira korisnost za data očekivanja, a očekivanja su tačna u ravnoteži, i , . Dufvenberg i Kirštajger (2004) razmatraju sekvencijalnu recipročnu ravnotežu na primeru sledeće igre u kojoj učestvuju 3 igrača.

Slika 1. Sekvencijalna recipročna ravnoteža


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Ukoliko je , ova igra se može posmatrati kao igra u kojoj 3 igrača treba da podele 4 $. Igrač 1 odlučuje koji će od ostala dva igrača dobiti isplatu 0, a zatim odabrani igrač odlučuje kako da podeli 4$ između druga dva igrača. U ovoj igri igrač 1 je u najlošijoj situaciji, jer kog god igrača da odabere, on će ga kazniti smatrajući da se nije ponašao fer i igrač 1 će imati isplatu od 1. Igrači 2 i 3 imaju očekivanu isplatu od 1,5. Pretpostavimo da je , tako da igrači 2 i 3 imaju određeni trošak ako žele da kazne igrača 1. Ukoliko igrač 1 izabere igrača 2, on će smatrati da je igrač 1 neljubazan i da igrač 3 nije ni ljubazan ni neljubazan prema igraču 2, . Igrač 2 može da ostvari pozitivnu psihološku isplatu ako odgovori igraču 1 na isti način, . Ukoliko ima dovoljno veliku vrednost, psihološka korist koju igrač ostvaruje može da bude veća od njegovog materijalnog troška.

4. PRAVIČNOST ZASNOVANA NA ISPLATAMA I OČEKIVANJIMA Falk i Fišbaher (2006) takođe razmatraju igre u ekstenzivnoj formi ali je u njihovom pristupu procena pravičnosti jednog igrača od strane drugog zasnovana na isplatama i na očekivanjima. Funkcija ljubaznosti igrača i prema igraču j sadrži dve komponente. Prva komponenta pokazuje da li igrač i omogućava igraču j da ostvari veću isplatu od njega . Ukoliko je , igrač j ostvaruje ishod koji je povoljan za njega, dok u slučaju kad je igrač j ostvaruje nepovoljan ishod. U prethodnim modelima kao referentna tačka za merenje fer ponašanja igrača i prema igraču j korišćena je prosečna isplata igrača j, a ovde se koristi isplata koju ostvaruje igrač i. Drugim rečima, prethodni modeli su zasnovani na intrapersonalnom poređenju isplata, a ovaj se zasniva na interpersonalnom poređenju. Druga komponenta funkcije ljubaznosti je faktor namere . Ukoliko ovaj faktor ima vrednost 1, akcija igrača i je u potpunosti rezultat njegove namere, a ako ima vrednost manju od 1, to pokazuje da njegova akcija nije u potpunosti rezultat njegove namere, već da nije imao drugu mogućnost. Dakle, funkcija ljubaznosti igrača i prema igraču j ima oblik: . Konačno, igrač j odgovara na potez igrača i i ovaj odgovor meri faktor reciprociteta. Ukoliko igrač j očekuje fer ponašanje od igrača i, odgovoriće mu na isti način i faktor reciprociteta će biti pozitivan. U suprotnom, faktor reciprociteta će biti negativan. Funkcija očekivane korisnosti igrača i je jednaka zbiru materijalne i psihološke komponente. Psihološka komponenta predstavlja sumu proizvoda ljubaznosti igrača i prema igraču j i faktora reciprociteta igrača j. Falk i Fišbaher (2006) analiziraju jedan konkretan slučaj igre ultimatuma. U igri A igrač 1 može da predloži igraču 2 jednu od sledeće dve podele iznosa od 10$: (8,2) ili (2,8), dok u igri B može da predloži (8,2) ili (5,5), pri čemu prvi broj predstavlja iznos koji dobija igrač 1, a drugi iznos koji dobija igrač 2. U ravnoteži igrač 2 prihvata podelu (8,2) sa većom verovatnoćom u igri A nego u igri B, pošto u igri A igrač 1 nema na raspolaganju drugu opciju osim da bude nepravedan prema sebi, dok u igri B postoji mogućnost jednake raspodele. Falk, Fer i Fišbaher (2003) porede ove dve igre u eksperimentalnim uslovima i dolaze do zaključka da igrač 2 odbija podelu (8,2) u igri A u 27 % slučajeva, a u igri B u 44% slučajeva.

17


18

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

5. EKSPERIMENTALNO ISTRAŽIVANJE PRAVIČNOSTI U ovom delu ćemo prikazati rezultate eksperimentalnog istraživanja teorijskih modela koje smo prethodno razmatrali. Pretpostavka prve grupe modela je da igrači procenjuju pravičnost samo na osnovu isplata, druga grupa modela je zasnovana na pretpostavci da igrači procenjuju pravičnost samo na osnovu namera drugih igrača, dok je poslednji model koji smo predstavili zasnovan na pretpostavci da pravičnost zavisi i od isplata i od namera drugih igrača. Falk, Fer i Fišbaher (2008) u eksperimentalnom istraživanju nastoje da utvrde koja od ovih pretpostavki je najbliža ponašanju ispitanika u eksperimentu. U eksperimentu se koristi sledeća igra. U igri učestvuju igrači A i B i svaki ima na ras. Ukoliko izabere polaganju 12 žetona. Igrač A bira strategiju , igrač A poklanja igraču B 3 žetona, a ako je , uzima žetona od igrača B. Nakon odluke igrača A, igrač B bira strategiju . Ukoliko je , igrač B poklanja igraču A žetona, a kad je , igrač B kažnjava igrača A. Ova kazna košta igrača B žetona, ali igrač A u tom slučaju gubi 3 žetona. Igra se odvija na dva načina. U prvom slučaju igrač A sam određuje svoju strategiju, što znači da njegov izbor pokazuje njegovu nameru da se ponaša ljubazno ili neljubazno prema igraču B. U drugom slučaju potez igrača A se određuje slučajnim putem i ne postoji nikakva namera igrača A da bude ljubazan ili neljubazan prema igraču B. U slučaju pojedinaca koji su racionalni egoisti u savršenoj ravnoteži podigre igrač B će izabrati strategiju jer mu i nagrađivanje i kažnjavanje igrača A smanjuje broj žetona. Dominantna strategija za igrača A je da izabere u prvoj fazi u slučaju kad igrač A sam bira potez. U modelu u kome se pretpostavlja da pojedinci ocenjuju pravičnost samo na osnovu isplata ne bi trebalo da postoji razlika između odgovora igrača B na istu strategiju koju sam bira igrač A i te iste strategije koja je izabrana slučajnim putem. Ukoliko igrači procenjuju pravičnost na osnovu namera, u slučaju kad se strategija igrača A određuje slučajnim putem, igrač B bi trebalo uvek da izabere usled odsustva namere. Kad igrač A sam bira strategiju, postoji višestruka ravnoteža, ali postoje ravnoteže u kojima igrač B nagrađuje ili kažnjava igrača A, tj. je rastuća funkcija od . Ukoliko igrači procenjuju pravičnost na osnovu isplata i namera, postoji jedinstvena ravnoteža u kojoj je rastuća funkcija od kad igrač A sam bira potez. Ako se određuje slučajnim putem, je i dalje rastuća funkcija od , ali će ova veza biti slabija nego u prethodnom slučaju. Rezultati eksperimentalnog istraživanja pokazuju da je rastuća funkcija od , što nam ukazuje na to da se pojedinci ne ponašaju u skladu sa pretpostavkama egoističnosti i potpune racionalnosti, već u skladu sa biheviorističkim pretpostavkama. Ipak, nagrade i kazne igrača B za dati potez igrača A veće su u apsolutnom iznosu kad igrač A sam određuje potez, nego kad je određeno slučajnim putem. Ovi rezultati odbacuju pretpostavku da je pravičnost zasnovana samo na isplatama i ukazuje da namere igrača imaju ulogu kod procene pravičnosti. Ipak, u slučaju kad je određeno slučajnim putem, igrač B nagrađuje igrača A ukoliko ima veliku pozitivnu vrednost i kažnjava ga ukoliko ima veliku negativnu vrednost, što znači da procena pravičnosti nije zasnovana samo na namerama, već i na isplatama. Zaključak ovog eksperimentalnog istraživanja je da je


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

procena pravičnosti zasnovana i na isplatama i na namerama i da model koji uključuje obe komponente najbolje opisuje stvarno ponašanje pojedinaca.

6. ZAKLJUČAK U ovom radu smo prikazali modele biheviorističke teorije igara koji su zasnovani na pretpostavkama dobijenim u eksperimentalnim istraživanjima. Ključna pretpostavka ovih modela je da nisu svi pojedinci racionalni egoisti, već da vode računa i o položaju i namerama drugih igrača. Ovi modeli predstavljaju osnov za reformulisanje i poboljšanje i drugih mikroekonomskih, makroekonomskih i finansijskih modela koji su zasnovani na pretpostavci o egoizmu i potpunoj racionalnosti. Na ovaj način bi se dobili rezultati koji bi bili bliži empirijski uočenim činjenicama i koji bi na bolji način objasnili pojave u ekonomiji. Međutim, i dalje ostaje neosporna činjenica da u dugom roku na tržištu opstaju samo oni akteri čije je ponašanje najbliže racionalnom, dok bihevioristički koncepti mnogo bolje objašnjavaju ekonomska dešavanja u kratkom roku. Razvoj biheviorističke teorije igara predstavlja revolucionaran koncept u ekonomiji i samo je pitanje vremena kad će autorima koji se bave teorijskim modeliranjem u ovoj oblasti biti dodeljena Nobelova nagrada.

7. Literatura Bolton, G., and Ockenfels, A., (2000): “ERC: A Theory of Equity, Reciprocity and Competition”, American Economic Review, 90(1), 166-193. Charness, G., and Rabin, M., (2002): “Understanding Social Preferences with Simple Tests”, Quarterly Journal of Economics, 117 , 817-869. Camerer, C., (2003): Behavioral Game Theory, New Jersey, Princeton University Press. Dufwenberg, M., and Kirchsteiger, G., (2004): “A Theory of Sequential Reciprocity”, Games and Economic Behavior, 47, 268-298. Eyster, E., and Rabin, M., (2005): “Cursed Equilibrium”, Econometrica, 73(5), 1623-1672. Falk, A., Fehr, E., and Fischbacher, U., (2003): “On the Nature of Fair Behavior”, Economic Inquiry, 41(1), 20-26. Falk, A., Fehr, E., and Fischbacher, U., (2008): “Testing Theories of Fairness-Intetions Matter”, Games and Economic Behavior, 62, 287-303. Falk, A., and Fischbacher, U., (2006): “A Theory of Reciprocity”, Games and Economic Behavior, 54, 293-315.

19


20

ALTRUIZAM I EGOIZAM U BIHEVIORISTIČKOJ TEORIJI IGARA

Fehr, E., and Schmidt, M., (1999): “A Theory of Fairness, Competition and Cooperation”, Quarterly Journal of Economics, 114, 817-868. Fehr, E., Klein, A., and Schmidt, M., (2007): “Fairness and Contract Design”, Econometrica, 75(1), 121-154. Geanakoplos, J., Pearce D., and Stachetti, E., (1989): “Psychological Games and Sequential Rationality”, Games and Economic Behavior, 1, 60-79. Kahneman, D., (2003): “Maps of Bounded Rationality: Psychology for Behavioral Economics”, American Economic Review, 93(5), 1449-1475. Rabin, M. (1993): “Incorporating Fairness into Game Theory and Economics”, American Economic Review, 83(5), 1281-1302. Rabin, M. (2002): “A Perspective on Psychology and Economics”, European Economic Review, 46(4-5), 657-685. Smith, V. (2007), Rationality in Economics, Cambridge University Press, Cambridge.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Zoran Grubišić1

zoran.grubisic@bba.edu.rs

Igor Pejović2

prof.pejovicigor@gmail.com

JEL KLASIFIKACIJA: F31

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI Apstrakt:

Glavni cilj monetarnog režima targetirane inflacije je da se postigne inflacija u zadatom koridoru. To nije tako čvrsto obećanje kao u razvijenim privredama. Značajan priliv stranog kapitala koji je omogućio ekspanziju u prethodnom periodu sada predstavlja veliki problem za Srbiju vezano za njen spoljni dug. Veliki deo tog duga koji su uzimala domaćinstva i privreda je nominiran u stranoj valuti. Opasnost kredita u stranoj valuti je da su izloženi fluktuacijama deviznog kursa. Devizni kurs nije samo važan zbog efekata na tekući račun prema inostranstvu, već i zbog inflacionih očekivanja. U radu se u centru pažnje nalazi pitanje očuvanja finansijske stabilnosti, kao i cenovne stabilnosti putem moguće primene monetarnog režima valutnog odbora u Srbiji. Ipak, određeni nedostaci ovog režima i dalje ostaju. Monetarna politika gubi svoju diskreciju da utiče na neke druge važne targete ekonomske aktivnosti i nema mogućnosti da se apsorbuje eksterni šok kroz promenu vrednosti nacionalne valute.

KLJUČNE REČI: VALUTNI ODBOR, TARGETIRANA INFLACIJA, MONETARNA POLITIKA, VALUTNI RIZIK

1 2

Beogradska bankarska akademija – Fakultet za bankarstvo, osiguranje i finansije, Univerzitet Union, Beograd Visoka škola strukovnih studija, Beograd

21


22

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI

Abstract:

The general aim of the “targeted inflation” monetary regime is to achieve inflation in the targeted range. It is not so strong commitment as it is in developed countries. The massive inflow of foreign capital that made the boom years possible is now the source of a very large problem for Serbia because it is highly indebted externally. A large proportion of the debt, taken out by both households and businesses, is denominated in foreign currency. The danger of foreign currency loans, however, is that they are exposed to the fluctuations of exchange rates. The exchange rate is important, not only in terms of its effect on current account, but also with respect to inflation expectations. This paper aims to address key issues in maintaining financial stability as well as price stability by implementing currency board monetary regime in Serbia. However, some typical disadvantages of this regime still remain. Monetary policy losses its possibility to influence some other very important targets of economic activity and there is no way to absorb external shocks by changing currency value.

key words: CURRENCY BOARD, TARGETED INFLATION, MONETARY POLICY, CURRENCY RISK


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

UVODNE NAPOMENE Srbija već duži niz godina ima problem visoke inflacije i značajnih fluktuacija deviznog kursa. Režim inflatornog targetiranja se nije pokazao uspešnim s obzirom da je često bio prisutan prebačaj targetirne stope inflacije. Takođe, zbog visokih fluktuacija deviznog kursa bile su česte intervencije NBS na deviznom tržištu. Na taj način u praksi nije realizovan režim slobodnog fluktuirajućeg deviznog kursa koji je pretpostavka režima targetiranja inflacije. Zbog toga je i Međunarodni monetarni fond svrstao Srbiju u grupu zemalja koje koriste režim rukovođenog upravljanja deviznim kursom bez unapred definisane putanje. Česte fluktuacije deviznog kursa i inflacija, značajno viša od proseka privreda u tranziciji, negativno su uticali i na kredibilitet Narodne banke Srbije. Stoga se postavlja pitanje da li bi za Srbiju bio adekvatniji neki drugi monetarni režim. Cilj rada je da ustanovi da li bi režim valutnog odbora bio alternativa postojećem režimu. Režim valutnog odbora, kao oblik fiksnog deviznog kursa, utiče na relativno brz povratak kredibiliteta i obaranje inflacije. Međutim, sa druge strane i ovaj režim ima brojne nedostatke poput ograničenih instrumenata monetarne politike, nemogućnosti vođenja politike zajmodavca u krajnjoj instanci, tokom vremena dovodi do precenjenosti nacionalne valute i dr. Valutni odbor kao režim monetarne politike, obično se uvodio u zemljama koje su za cilj imale da postignu ekonomsku stabilnost nakon određenih kriznih situacija (ratna dešavanja, ekonomske krize, bankarska kriza, tranzicioni period prelaska iz jednog sistema u drugi itd.). Tokom vremena sistemi valutnih odbora su uvođeni i napuštani iz raznih političkih i ekonomskih razloga. Napuštanje sistema uglavnom je završavano prelaskom na klasičnu centralnu banku, preko koje su politički uticaji na manipulaciju količinom novca u opticaju postajali ponovo mogući. Stoga je neretko posle napuštanja sistema valutnog odbora zemlja ulazila u fazu rasta inflacije, pa i stagnacije u razvoju. U novije vreme napuštanje se veže za ulazak u valutnu zonu. Rad se sastoji iz tri dela. U prvom delu rada je definisan pojam valutnog odbora. U drugom delu rada se analiziraju prednosti i nedostaci režima valutnog odbora. U trećem delu rada se analizira monetarna politika Srbije i kretanje deviznog kursa, kao i debata vezano za primenu monetarnog režima. U zaključku se sumiraju rezultati moguće primene režima valutnog odbora u Srbiji.

23


24

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI

1. POJAM VALUTNOG ODBORA Prema Dimitrijeviću i Fabrisu (2007) valutni odbor je institucija koja emituje domaći novac sa punom pokrivenošću stranom valutom (monetar-nim zlatom i visokim kredibilnim stranim HOV) i na osnovu fiksnog kursa. Zasnovan je na teoriji praktičnog metalizma, a ima za cilj da poveća kredi-bilitet monetarne reforme, naročito kod nerazvijenih monetarnih sistema, ili posle hiperinflacije. Režim valutnog odbora vuče poreklo iz bivših britanskih kolonija koje su se uvođenjem novih valuta preko deviznog veća osamostaljivale u odnosu na Veliku Britaniju. Uspešni primeri su Hong-Kong i Singapur, a 1894. uveden je prvi devizni odbor u SAD (Lainela, 1993). Neku od vari-janti deviznog odbora primenile su sve zemlje u monetarnim reformama za slamanje hiperinflacije, kao i većina novoformiranih zemalja u Evropi po-četkom 1990-ih. Ključne karakteristike deviznog odbora (Walters, 1987) su: • potpuna pokrivenost domaće valute (čak preko 100%) i puna konvertibilnost, • fiksni devizni kurs, • postojanje početnih deviznih rezervi i njihova dovoljna količina, koja u kasnijim fazama obezbeđuje punu konvertibilnost, • monetarna politika je pasivna, automatski se prilagođava mehanizmu emitovanja novca i zavisi od priliva deviznih sredstava; uloga centralne banke u deviznom odboru je smanjena i faktički zamenjena deviznim odborom; ovaj sistem traži apsolutnu monetarnu disciplinu, jer isključuje inflatorno finansiranje i "meko" budžetsko ograničenje; fiskalna ravnoteža ojačava devizni odbor. Iskustva pokazuju da su valutni odbori najčešće uvođeni u periodima: 1. posle sticanja kolonijalne nezavisnosti (britanske kolonije); 2. posle visoko izražene makroekonomske neravnoteže (npr. Privrede u tranziciji); 3. posle prvih tranzicionih reformi i otvaranja ekonomija (male zemlje jugoistočne Evrope); ili 4. poslije ratnih konflikata (npr. slučaj BiH). Valutni odbor se kao metod pokazao vrlo efikasan u obaranju inflacije u kratkom roku (Kozarić i Fabris, 2012). On takođe istovremeno sprečava monetizaciju budžetskog deficita. Komparaciju deviznog odbora i centralnog bankarstva izvršili su Hanke i Schuler (1992) sugerišući da su prednosti valutnog odbora veća monetarna disciplina i nema inflatornog fi-nansiranja, znatno je viši kredibilitet i poverenje u domaći novac, devizni kurs po pravilu je stabilan i realan. Razlike između valutnog odbora, centralne banke i eurizacije se mogu prikazati u sledećoj tabeli.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Tabela 1. Osnovne karakteristike alternativnih monetarnih sistema Opis Mogućnost vođenja diskrecione monetarne politike Funkcija “zajmodavca poslednje instance” Mogućnost monetizacije deficita Stabilizacija domaćih cena Pristup evropskom tržištu kapitala Mogućnost nastanka bankarske krize Valutni rizik Oscilacije kamatnih stopa Rizik likvidnosti Sistemski rizik Transakcioni troškovi Troškovi vezani za konverziju cena Troškovi promene zakonodavne regulative Troškovi servisiranja spoljnog duga

Centralna banka

Valutni odbor

Evroizacija

da

ne

ne

da

ne

moguće

da teško teško visoka da manje moguće visok moguć visoki ne

ne moguće da da moguće moguće moguć moguć visoki ne

ne lakše lakše mala ne moguće nizak nizak niski da

ne

ne

veliki

visoki

visoki

niski

Izvor: Sistematizovana tabela na bazi: EC (2005), Seminar on Currency Boards in the Context of EU Accession, Enlargement Paper ECFIN/360/05/EN; Aguado, S., 2005., Transatlantic Perspectives on the Euro and the Dollar: Dollarization and other Issues, University of Alcala, Spain; Lane, P., 2006., The Real Effects of EMU, IIIS Discussion Paper No. 115, Dablin Institute for International Integration Studies.

Valutni odbori su, po definiciji, pasivne monetarne institucije, čije se poslovanje, pre svega zasniva na automatizmu, za razliku od klasičnih centralnih banaka, kod kojih postoji velika doza diskrecije. Ova pasivnost izaziva podeljene reakcije stručne javnosti. Dok neki autori ovu karakteristiku smatraju osnovnom prednošću valutnog odbora (Hanke and Schuler, 1994), Bogetić (1997), drugi autori, nasuprot tome, u nemogućnosti aktivnog vođenja monetarne politike vide glavni nedostatak valutnih odbora i razlog za njihovo ukidanje (Roubini, 1998).

2. PREDNOSTI I NEDOSTACI VALUTNOG ODBORA Od pojave valutnog odbora pa sve do danas prisutne su dileme da li je vreme valutnog odbora prošlost ili je on još uvek dobar režim za jedan broj zemalja u tranziciji, pre svega onih koje imaju problem sa kredibilitetom monetarne politike. Jedan od osnovnih razloga za uvođenje valutnog odbora u PUT je velika osetljivost centralnih banaka na političke pritiske za finansiranje budžetskog deficita. Verovatno, najveći nedostatak ovog modela je svesno odricanje monetarnih vlasti od niza instrumenata monetarne politike. Iz iskustava zemalja koje primjenjuju ovaj model ili su primenjivale, mogu se navesti najvažnije prednosti i nedostaci. Prednosti ovog režima su: - obezbeđenje konvertibilnosti domaće valute, - cenovna i monetarna stabilnost,

25


26

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI

-

uvođenje makroekonomske discipline, pospešivanje spoljne trgovine, stimulisanje direktnih i portfolio stranih investicija, p odsticanje razvoja zdravog bankarstva i prisustvo stranih banaka u domaćoj ekonomiji (s obzirom na to da slabe banke u uslovima prudencione supervizije ne mogu da opstanu).3

Ovaj model se posebno pojavljuje kao povoljno rješenje za dve grupe privreda: male i otvorene, sa naglašenom orijentacijom na međunarodnu razmenu (veliko učešće sektora razmenljivih dobara) i one privrede koje su imale visoko izraženu makroekonomsku nestabilnost. Njegov uspeh zavisi i od drugih elemenata ekonomske politike, pre svega od nivoa početnih rezervi, čvrstine fiskalne politike, fleksibilnosti instumenata, fleksibilnosti tržišta rada, kretanja kamatnih stopa i dr. Obično se smatra da je ključna prednost valutnog odbora to što obezbeđuje cenovnu stabilnost. Ghosh, Gulde i Wolf (1998) su pokazali da su zemlje u režimu valutnog odbora u periodu 1970 – 1996. godina imali za 4 procentna poena nižu inflaciju nego zemlje sa drugim režimima fiksnog deviznog kursa. Mehl i Winkler (2003) su na primeru evropskih privreda u tranziciji zaključili da je valutni odbor Bugarskoj, Estoniji, Litvaniji i Bosni doneo cenovnu stabilnost, a do sličnog zaključka je ranije došao i Ghosh (2000) Međutim, i pored često pominjanih prednosti, ovaj model nije univerzalno rešenje za sve probleme sa kojima se suočavaju privrede u tranziciji. Njegovi ključni nedostaci su: -n emogućnost vođenja funkcije zajmodavca u krajnjoj instanci što može da dovede do nestabilnosti bankarskog sistema; - nemogućnost vođenja aktivne monetarne politike i - ograničena zaštita od spekulativnih udara. Kritike koje se upućuju sistemu valutnog odbora uglavnom su vezane za ključni princip njegovog funkcionisanja, a to je automatizam sistema umesto slobode monetarnih vlasti. “Vezujući” ruke monetarnim vlastima u pogledu diskrecione monetarne politike, ovaj režim deluje stabilizujuće na nivo deviznog kursa i cena, ali prilagođavanje privrede na šokove odvija se prilagođavanjem nivoa aktivnosti, zatim prilagođavanjem novčane mase, plata i zaposlenosti. Stoga se valutni odbor najčešće kritikuje kao oblik monetarne politike koji nema sposobnost da podstiče razvoj ekonomije. U sistemu valutnog odbora devizni kurs nije kontrolna varijabla kojom država može amortizovati nepoželjna kretanja u platnom bilansu, pa su stoga pojave deficita tekućeg računa platnog bilansa imanentne ovom monetarnom režimu (Galić, 2008). ECB (2006) je analizirajući deficit tekućeg računa platnog bilansa na primeru privreda u tranziciji došla do zaključka da najveći deficit tekućeg računa postoji kod zemalja u režimu valutnog odbora. Potrebno je, međutim, naglasiti da nasuprot ovakvih kritika oponenata valutnog odbora, postoje mnoge studije i autori koji naglašavaju da «nema pokazatelja da postojeći valutni odbori u svetu imaju bilo kakav negativan uticaj na rast” (Ghosh, et. al, 1998). Takođe,

3

Kozarić, K. i Fabris, N. (2012) Monetarno kreditna politika, Fojnica štamparija.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

u komparativnim statističkim metodama i formalnim ekonometrijskim analizama pokazalo se da je valutni odbor kroz istoriju dao bolje rezultate od drugih režima fiksnog deviznog kursa. Na primer, pokazalo se da postojanje valutnog odbora smanjuje godišnju inflaciju za 3,5% kao rezultat «efekta poverenja» (Enoch i Gulde, 1998). Posebna kritika ovom modelu se upućuje zbog toga što se smatra da je držanje rezervi neefikasno, da se onemogućava korištenje raspoloživih resursa koji bi u sistemu diskrecione monetarne politike (djelimične rezerve) bili na raspolaganju. Naime, kritičari valutnog odbora uočavaju da postoji dio domaćeg novca koji imaoci nikad ne konvertuju u rezervnu valutu. Valutni odbor je postojao u više od 60 zemalja sveta i po pravilu je kao rezultat imao stabilan devizni kurs kao i monetarnu i cenovnu ravnote-žu. U svim slučajevima monetarnih reformi posle hiperinflacije i prilikom formiranja novih država, sistem deviznog odbora osigurao je potpuni uspeh (Dimitrijević i Fabris, 2007). Međutim, centralno bankarstvo i dalje ostaje dominantna monetarna institucija i model organizacije monetarnog sistema u svetu danas.

3. MONETARNA POLITIKA U SRBIJI I DEBATA VEZANO ZA PRIMENU REŽIMA DEVIZNOG KURSA Na sednici održanoj 30. avgusta 2006. godine Monetarni odbor NBS usvojio je novi okvir monetarne politike i odobrio nove principe sprovođenja monetarne politike usmerene na ostvarenje ciljeva u pogledu inflacije. Na taj način, može se konstatovati da je NBS formalno prešla sa politike projektovane inflacije (mnogo niži stepen obavezivanja) ka politici ciljane inflacije. Ciljana stopa inflacije je relativno široko definisana i predstavlja numeričke smernice za monetarnu politiku koju sprovodi NBS. Ovim je ostavljena sloboda da monetarna politika može nastojati da ostvari i druge ciljeve, ali pod uslovom da to ne ugrožava ostvarenje ciljane stope inflacije. Isto tako, nema odgovornosti guvernera za eventualni neuspeh u zadatoj stopi inflacije. Osnovni instrument monetarne politike predstavlja korišćenje referentne kamatne stope. To je kamatna stopa koja se formira primenjuje na dvonedeljne REPO operacije (2W). Ostali instrumenti monetarne politike imaju pomoćnu ulogu – ideja je da doprinesu nesmetanoj transmisiji uticaja referentne kamatne stope na tržište i uravnoteženju razvoja finansijskih tržišta bez ugrožavanja stabilnosti finansijskog sistema. Zamisao je da Monetarni odbor NBS odluku o promeni glavne referentne kamatne stope donosi po unapred najavljenom rasporedu sednica, a na osnovu analiza i prognoza makroekonomskih i inflatornih kretanja. Dosadašnja primena ovog režima deviznog kursa u uslovima svetske finansijske krize je dovela do značajnih oscilacija u nivou deviznog kursa pri čemu je srpska nacionalna va-

27


28

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI

luta oslabila oko 40% od perioda pre krize. Uz to, Narodna banka Srbije je bila prinuđena da proda više od dve milijarde evra na intervencije na deviznom tržištu kako bi sprečila prevelike dnevne oscilacije i povećala promet na inače plitkom tržištu Izbor monetarnog režima i režima deviznog kursa je večito pitanje za vlade mnogih zemalja. Kao što se jasno može uočiti iz prethodno rečenog, delegacija autoriteta polunezavisnoj instituciji kao što je centralna banka, zajedno sa nedvosmislenim mandatom da se fokusira na cenovnu stabilnost u okviru politike ciljane inflacije predstavlja jedan institucionalan način obavezivanja monetarne politike. Drugi način je očuvanje fiksnog pariteta sa valutom zemlje koja ima visok prioritet ka stabilnosti cena. Očito, ovo zahteva da stopa monetarne ekspanzije bude izabrana na način da se očuva fiksni paritet. Koji od ova dva načina obavezivanja je efektivniji u izgradnji kredibiliteta? Ovo je u velikoj meri otvoreno pitanje. Prošla iskustva upućuju na činjenicu da nije izbor monetarnog sidra prva odrednica kredibiliteta, već da su to pre rezultati kreatora stabilizacione politike u smislu pridržavanja zadatim obećanjima, bilo da se to postiže putem fiksnog deviznog kursa ili stvaranjem nezavisnosti centralne banke. Koja god da je institucionalna obaveza, kredibilitet se gradi postepeno demonstriranjem javnosti da se obećanja daju krajnje ozbiljno. Očigledno je da fiksni devizni kurs igra ulogu psihološkog sidra u borbi protiv inflacije, dok mu je osnovni nedostatak, u slučaju opstajanja inflacije, izvozna konkurentnost. Sa druge strane, fluktuirajući devizni kurs obezbeđuje po definiciji ravnotežu platnog bilansa, ostvaruje bolje rezultate na polju privrednog rasta, ali su mu slabe inflacione performanse. Čini se da se radi o poznatom supstitucionom odnosu (Grubišić, Z, 2005). Prema Flemingovoj analizi (Fleming, J.M., 1962) izbor između fiksnog i fluktuirajućeg deviznog kursa zavisi od izvora šokova, da li je on realni ili nominalni, kao i od stepena mobilnosti kapitala. U otvorenoj privredi sa visokom mobilnošću kapitala plivajući devizni kurs pruža amortizere protiv realnih šokova, kao što je promena u izvoznoj tražnji ili u odnosima razmene, dok je fiksni devizni kurs poželjan u slučaju nominalnih šokova, kao što su preokreti u tražnji za novcem. U otvorenoj privredi fiksiranje deviznog kursa može da doprinese ovakvom opredeljenju samo dok politički troškovi odustajanja od kontrole nisu dovoljno veliki. Ovaj argument se izrazito koristio tokom osamdesetih i devedesetih u Evropi zbog uvođenja valutnog odbora i drugih režima čvrste kontrole u tranzicionim zemljama i zemljama sa ubrzanim razvojem tržišta (emerging markets). Ako se opredele za politiku ciljane inflacije vlasti moraju odustati od targetiranja bilo koje druge nominalne varijable, kao što su nadnice i nominalni devizni kurs. Ukoliko bi se zemlja, recimo, odlučila da izabere režim fiksnog deviznog kursa, ona bi podredila svoju monetarnu politiku tom cilju i više ne bi bila u mogućnosti da efikasno targetira bilo koju drugu nominalnu varijablu, kao što je stopa inflacije. Ako se ove restrikcije oslobode putem mekših varijanti fiksnog deviznog kursa, kao što su režim pokretnih pariteta ili postavljanje intervala (crawling-band), tada u teoriji izvesna kontrola deviznog kursa


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

može da koegzistira sa politikom ciljane inflacije, sve dok je to jasno definisano, pri čemu akcije centralne banke pokazuju da u slučaju pojavljivanja konflikta targetiranje inflacije ima prioritet. U praksi, ipak, ovakva koegzistencija može stvoriti probleme, pošto vlasti često nisu u mogućnosti da saopšte javnosti ove prioritete ex ante na način koji bi bio kredibilan. Javnost će pre hteti da izvede zaključak o vladinim prioritetima iz njenih stvarnih reakcija kada se devizni kurs nađe pod pritiskom. Ipak, nema nikakve garancije da će bilo koja od dve moguće reakcije u takvoj situaciji – prilagođavanje postavljenog instrumenta kako bi se sačuvao target u vidu nominalnog deviznog kursa ili dopuštanje deviznom kursu da se kreće izvan prethodno utvrđenog intervala – saopštiti javnosti odgovarajući siganal ili povećati kredibilitet vlasti. Najsigurniji i najbezbedniji način da se izbegnu ovi problemi bi bio da vlasti odustanu od jakog obavezivanja vezano za nivo deviznog kursa ili njegovu evoluciju tokom vremena. Izgleda da je nezavisnost centralne banke efikasna uglavnom kao garancija da ne dođe do formiranja visoke inflacije, pre nego što je sredstvo za njeno zaustavljanje. Iskustvo zemalja sa visokom inflacijom je ubedljivo demonstriralo da se stabilizacija visoke inflacije, kada joj je već jednom dozvoljeno da se razvije, ne može postići pukim delegiranjem autoriteta centralnoj banci. To onda zahteva aktivno i potpuno uključenje celokupnog političkog establišmenta. Ali kada se jednom inflacija zaustavi i obnovi dovoljan kredibilitet, delegacija autoriteta ka centralnoj banci može funkcionisati kao efektivna brana protiv ponavljanja takvih epizoda. Upravo su takvi primeri uvođenje pravne nezavisnosti centralnih banaka u Čileu, Meksiku i Argentini.

4. ZAKLJUČAK Iz dosadašnje analize se može zaključiti da devizni kurs dinara karakterišu česte i nepredvidive fluktuacije. Zbog toga su bile nužne povremene i masivne intervencije na deviznom tržištu. Takođe, pokazalo se da Srbija ne vodi režim fluktuirajućeg deviznog kursa, što je jedan od preduslova u režimu targetiranja inflacije. Stoga se opravdano otvara dilema da li bi za Srbiju bio adekvatniji neki drugi režim deviznog kursa. U radu je analiziran režim valutnog odbora, empirijska primena, prednosti i nedostaci. Zemlje koje su se nalazile u režimu valutnog odbora su u relativno kratkom vremenskom periodu uspevale da povrate kredibilitet monetarne politike i da zaustave inflaciju. Sa druge strane ovaj režim vodi riziku precenjenosti deviznog kursa (sa negativnim implikacijama na deficit tekućeg računa platnog bilansa) i u velikoj meri ograničava raspoložive instrumente monetarne politike. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li bi ovaj režim koristeći devizni kurs kao nominalno sidro stabilizovao inflaciju i povećao kredibilitet monetarne politike u Srbiji. Ipak, u uslovima kada je naša inflacija viša od inflacije koja postoji u Evropskoj monetarnoj uniji, politika fiksnog deviznog kursa, bi vrlo brzo dovela do precenjenosti nivoa deviznog kursa

29


30

MOGUĆNOST PRIMENE REŽIMA VALUTNOG ODBORA U SRBIJI

i pogoršanja platnobilansne neravnoteže. Takođe, argumenti protiv ovog režima se nalaze u činjenici da u uslovima visokog budžetskog deficita i nedovoljne snage privrede, politika očuvanja fiksnog deviznog kursa bi značila potrošnju značajnog iznosa deviznih rezervi radi njegove odbrane. U prilog dugoročne neodrživosti fiksnog deviznog kursa svedoči i činjenica da nijedan od brojnih pokušaja iz prošlosti sa fiksiranjem deviznog kursa nije bio dugoročno održiv. Stoga možemo zaključiti da režim valutnog odbora nije dugoročno održivo rešenje za Srbiju. Ipak, ni politika slobodno fluktuirajućeg deviznog kursa nije u ovom trenutku dobra opcija za Srbiju. Srpsko devizno tržište je plitko i pojava veće tražnje za stranom valutom može dovesti do velikih skokova deviznog kursa, a često je i na udaru špekulanata. Takođe, zbog brojnih hiperinflatornih epizoda i monetarnih udara iz prošlosti svaka nestabilnost na deviznom tržištu dovodi do podsećanja na monetarne udare iz devedesetih i do pojave panike. Takođe, fluktuirajući devizni kurs bi uticao da bi Srbija bila podložnija na prenošenje negativnih eksternih šokova, što maloj i nedovoljno konkurentnoj privredi, kao što je srpska ne odgovara. Protiv ovog režima govori i postojeće iskustvo, jer je čak i sa brojnim intervencijama NBS ovaj režim uneo previše nestabilnosti i doveo do ugrožavanja osnovnih makroekonomskih ciljeva. Sada možemo zaključiti da Srbija ne može dugoročno braniti fiksni devizni kurs, a da slobodno fluktuiranje donosi previše fluktuacija. Stoga kao optimalan režim deviznog kursa za Srbiju deluje neki od oblika rukovođenog fluktuiranja. Verovatno bi najpogodniji bio neki režim koji bi imao unapred definisanu putanju prilagođavanja (npr. sistem pokretnih zona), jer bi time uneo element predvidivosti. Na ovaj način se dozvoljava postepeno slabljenje vrednosti kursa dinara i ograničeno fluktuiranje, ali se sprečava da ono bude prekomerno zbog straha od svih negativnih posledica koje može nositi potpuno slobodno fluktuiranje deviznog kursa. Takođe, treba imati u vidu i da su devizne rezerve NBS višestruko veće od novčane mase, tako da NBS ne bi imala teškoće u odbrani ovog režima. Negativna posledica ovakve politike bi mogla biti gubljenje dela deviznih rezervi, ali njihova funkcija i jeste upravo to - da se troše u vanrednim situacijama. Druga potencijalna negativna karakteristika bi mogla da bude da bi se mogao stimulisati dolazak špekulativnog kapitala, imajući u vidu da su unapred poznate zone fluktuacije. Međutim, optimalan režim deviznog kursa koji bi imao samo prednosti bez nedostataka ne postoji.

6. REFERENCE LITERATURE Aguado, S., (2005), Transatlantic Perspectives on the Euro and the Dollar: Dollarization and other Issues, University of Alcala, Spain 2. Bogetić, Ž. (1997), Valutni odbori u teoriji i međunarodnoj praksi, Montenegropublic, Radio Antena M, Mermont, Podgorica


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Dimitrijević, B. i Fabris, N. (2007). Ekonomska politika, Ekonomski fakultet, Beograd. EC, (2005), Seminar on Currency Boards in the Context of EU Accession, Enlargement Paper ECFIN/360/05/EN ECB (2006), Issues Note – Economic Conference Monetary Policy and Financial Stability in South-Eastern Europe, Frankfurt. Enoch, C. and Gulde, A., (1998), “Are Currency Boards a Cure for All Monetary Problems?“, Finance and Development, 12 Fleming, J.M. 1962. »Domestic financial policies under fixed and under floating exchange rates« u An Opet Economy Macroeconomics Reader. 2002. Routledge. London. Galić, J. (2008), Valutni odbor, doktorska disertacija, Ekonomski fakultet, Beograd. Ghosh A.R., Gulde A. M. i Wolf H. (1998), “Currency Boards: The Ultimate Fix?”, IMF Working paper, 98/8 Ghosh A.R., Gulde A. M. i Wolf H. (2000), “Currency boards: More than a quick fix?” Economic Policy, Volume 15, Number 31, October. Grubisić, Z. (2005) «Sistem i politika deviznog kursa danas u svetu», Ekonomski anali, Ekonomski fakultet, Beograd, No. 165 Hanke, S.H. and Schuler, K. (1994), Currency Boards for Developing Countries: A Handbook, San Francisco: Institute for Contemporary Studies Press Kozarić, K. i Fabris, N. (2012), Monetarno kreditna politika, Fojnica štamparija. Lainela, S. Currency reforms in the Baltic States, 1993. Lane, P., 2006., The Real Effects of EMU, IIIS Discussion Paper No. 115, Dablin Institute for International Integration Studies Mehl, A, and Winkler, A. (2003), Currency Board and Euro, http://www.vwl.uni-wuerzburg.de/fileadmin/12010100/Publikationen/Adalbert_ Winkler/winkler_mehl.pdf Roubini, N. (1998) The Case Against Currency Boards: Debunking 10 Myths about the Benefits of Currency Boards, Stern School of Business, New York University

31


32


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Nikola Altiparmakov1

nikola.altiparmakov@fiskalnisavet.rs

JEL KLASIFIKACIJA: H22, H24, E24

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni? Apstrakt:

Dva prioriteta ekonomske politike u Srbiji u narednom periodu biće odlučna borba protiv izuzetno visoke nezaposlenosti i sveobuhvatna reforma poreza na dohodak građana. Otuda postoji potreba za temeljnom analizom visine i strukture fiskalnih nameta (poreza i doprinosa) na zarade – jer je validna dijagnoza problema neophodan preduslov za usvajanje delotvorne terapije. Pozitivna ekonomska analiza je naročito važna u slučaju optimalnog fiskalnog tretmana zarada, jer se u ovom segmentu politički i ideoloških aspekti često mešaju sa ekonomskim činjenicama. Ova studija iznosi statističke podatke i ekonomske analize koje opovrgavaju tvrdnje jednog dela stručne javnosti da su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni. Fiskalne namete na zarade u periodu od 2001. do 2006. godine ocenjujemo kao proporcionalne, odnosno blago progresivne u periodu nakon 2007. godine. Postoje opravdani socio-ekonomski razlozi da se poveća progresivnost poreza na zarade u narednom periodu. Međutim, pokušaji da se progresivnost poveća putem uvođenja sintetičkog poreza na dohodak sa višestrukim poreskim stopama – izvesno bi bili kontraproduktivni. Optimalan pristup povećanju progresivnosti je zadržavanje postojećeg flat-tax sistema sa jednom poreskom stopom - uz značajno povećanje iznosa neoporezivog cenzusa i eventualno povećanje poreske stope.

KLJUČNE REČI: poreska pravičnost, porezi i doprinosi na zarade, regresivnost

1

Fiskalni savet Srbije

33


34

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

Abstract:

The two priorities of economic policy in Serbia in the coming period will be a decisive action to bring down the extremely high unemployment rate and systemic personal income tax reform. Thus, there exists a need to thoroughly analyze the magnitude and structure of fiscal burden (wage tax and social contributions) on wages – since valid diagnosis of a problem is a precondition for adopting an appropriate remedy. Positive economic analysis is especially important when disscusing optimal tax treatment of workers' wages, since political and ideological preconceptions often get mixed with economic reality in this case. This article presents statistical data and economic analysis that challange some professional views that have characterized fiscal burden on wages in Serbia as regressive. Fiscal burden on wages in the period 2001 to 2006 can be best described as proportional, and slightly progressive in the period 2007 to date. There exist valid socio-economic arguments in support of more progressive wage taxation in the coming period. However, attempts to increase progressivity by introducing multiple-rate global personal income tax system – would clearly be counterproductive. Optimal approach to increasing progressivity is to maintain the existing single-rate flattax system and to significantly inrease the tax-exempt threshold, with possible upward adjustment to the existing tax rate as well.

key words: tax equity, tax wedge on labor, regressive incidence


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

1. UVOD Proces tranzicije Srbije prema slobodnoj tržišnoj privredi, koji je započet 2001. godine, uključio je i sveobuhvatnu reformu poreskog sistema. U okviru ove reforme ukinut je značajan broj poreskih izuzeća pri oporezivanju dohotka građana koje su obveznici obilato (zlo)upotrebljavali u cilju smanjenja poreskih obaveza. Cilj reforme bio je da se, u skladu sa dobrom poreskom praksom, ukidanjem izuzeća proširi poreska osnovica i na taj način omogući smanjenje poreskih stopa i uspostavi efikasnija struktura poreskog sistema. Između ostalog, reformom poreza na dohodak je ukinut neoporeziv status naknada za topli obrok i regres, koje su predstavljale značajan izvor prihoda za veliki broj radnika tokom vremena samoupravljanja. Ova činjenica je navela pojedine autore da sugerišu da je poreska reforma iz 2001. godine najveći fiskalni teret svalila na radnike sa najnižim zaradama. Tako su Arandarenko i Stanić (2006) okarakterisali novonastalu strukturu fiskalnih nameta na zarade kao „izrazito regresivnu“. Prihvatajući stavove ovih autora i Svetska Banka (2006) navodi da se „Srbija izdvaja od ostalih evropskih država po regresivnoj strukturi nameta na zarade“. Uvođenjem neoporezivog cenzusa na zarade, u visini od 5.000 dinara mesečno, poreska reforma iz 2007. godine je stvorila blagu progresiju pri oporezivanju zarada. Međutim, komentari o regresivnim efektima nameta na zarade i dalje se mogu čuti u delovima stručne javnosti. Tako Evropska Komisija (2011) u svome izveštaju o ekonomskom napretku, kao jedan od dva ključna uzroka visoke strukturne nezaposlenosti u Srbiji, navodi „regresivnu strukturu poreskog sistema“. Problemi visoke nezaposlenosti i (ne)adekvatne strukture fiskalnih nameta na zarade su intimno povezani i njihovo rešavanje će zahtevati koordinisane reformske zahvate. Kao najakutniji ekonomski i društveni problem, nezaposlenost će svakako biti u reformskom fokusu u narednom periodu. Takođe, postoji veliki broj socio-ekonomskih razloga za sprovođenje temeljne reforme poreza na dohodak građana u bliskoj budućnosti (Arsić, Ranđelović i Altiparmakov, 2009). Otuda ovaj rad ima za cilj da detaljnije istraži utemeljenost tvrdnji o regresivnoj strukturi nameta na zarade u Srbiji - s obzirom na to da je adekvatna dijagnoza bolesti neophodan preduslov za usvajanje delotvorne terapije. Ovaj rad prezentuje ekonomske statistike i analize koje osporavaju tvrdnje o regresivnoj strukturi fiskalnih nameta na zarade u Srbiji. Relevantna ekonomska analiza i uporediva međunarodna praksa sugerišu da se nameti na zarade u Srbiji u periodu od 2001. do 2006. godine najbolje mogu opisati kao proporcionalni, dok se nameti na zarade nakon 2007. godine mogu opisati kao blago progresivni. Takođe, veoma je važno primetiti da se struktura nameta na zarade u Srbiji uopšte ne razlikuje od ostalih zemalja Istočne Evrope koje su u prethodnim godinama uvele sisteme oporezivanja dohotka građana po jedinstvenoj poreskoj stopi - tzv. flat-tax. Iako propisuju samo jednu poresku stopu, flat-tax sistemi su najčešće progresivni u praksi – jer izuzimaju od oporezivanja minimalni cenzus prihoda neophodan za ispunjenje osnovnih životnih potreba. Na ovaj način se ostvaruje efekat tzv. indirektne progresije - efektivna poreska stopa se povećava sa povećanjem prihoda, dok nominalna (marginalna) poreska stopa ostaje ista. Ovaj rad je organizovan na sledeći način: u prvom delu su opisane osnovne odlike poreskih reformi u Srbiji iz 2001. i 2007. godine, kao i osnovni pojmovi vezani za statistiku poreskog klina

35


36

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

koja se najčešće koristi pri analizi progresivnosti fiskalnih nameta na zarade. U drugome delu se navode rezultati dosadašnjih analiza nameta na zarade u Srbiji i ukazuje na njihove nedostatke. U trećem delu su bliže analizirani nameti na zarade u pet zemalja Istočne Evrope koje su, kao i Srbija, u prethodnim godinama uvele flat-tax sisteme poreza na dohodak. U četvrtom delu se se skreće pažnja da, sa teorijskog stanovišta, postoji dilema u kojoj je meri standardna analiza poreskih distributivnih efekata primenjiva u slučaju doprinosa za obavezno socijalno osiguranje. Relevantne pouke za buduće reformske zahvate su iznete u petom delu. Zaključna razmatranja su rezimirana u šestom delu.

2. Osnovni teorijski koncepti i pregled zakonske regulative Pri razmatranju distributivnih efekata dati poreski oblik možemo okarakterisati kao progresivan, proporcionalan ili regresivan. Progresivna struktura podrazumeva povećanje efektivne poreske stope sa povećanjem nivoa zarade, proporcionalna struktura podrazumeva konstantu poresku stopu bez obzira na nivo zarade, dok regresivna struktura implicira smanjenje efektivne stope sa povećanjem nivoa zarade (Rosen i Gayer, 2009, str 333). U međunarodnoj literaturi se najčešće analizira ukupno fiskalno opterećenje zarada koje čini zbir poreza na dohodak i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje. Pri analizi fiskalnih nameta na zarade najčešće se koristi statistika poreskog klina (engl. tax wedge) koja predstavlja razliku između ukupnih troškova koje snosi poslodavac i vrednosti neto zarade koju primaju radnici. Odnosno, poreski klin je jednak zbiru poreza na zaradu, socijalnih doprinosa na teret zaposlenog i socijalnih doprinosa na teret poslodavca. U međunarodnoj literaturi je ustaljena praksa da se vrednost poreskog klina izražava kao procenat ukupnih troškova poslodavca, dok je u Srbiji ustaljena praksa da se poreski klin izražava kao procenat neto zarade radnika.2 Zapravo se radi se ekvivalentnim statistikama i samo je pitanje konvencije da li se u imeniocu koristi ukupan trošak poslodavca ili neto zarada.3 U ovome radu ćemo pratiti odomaćenu praksu u Srbiji i statistiku poreskog klina izražavati kao učešće poreza i doprinosa u neto zaradi radnika. Poreska reforma iz 2001. godine imala je za cilj da, u skladu sa dobrom poreskom praksom, proširi poresku osnovicu i uspostavi efikasniju strukturu poreza na dohodak putem ukidanja značajnih poreskih izuzeća koje su obveznici obilato (zlo)upotrebljavali.4 Između ostalog, ukinut je neoporeziv status naknada za topli obrok i regres, koje su predstavljale značajan izvor prihoda za veliki broj radnika tokom vremena samoupravljanja. Ustanovljen je de-facto flat-tax sistem poreza na dohodak pri čemu su zarade bile oporezovane stopom od 14%. Za razliku od većine flat-tax sistema u Istočnoj Evropi, Srbija 2001. nije ustanovila neoporeziv cenzus na zarade (osnovni lični odbitak) koji bi pružio (delimičnu) zaštitu radnicima sa najnižim primanjima i stvorio indirektnu progresiju pri oporezivanju zarada. Još jedna razlika srpskog poreza na dohodak građana u odnosu na flat-tax sisteU Srbiji se ukupni trošak poslodavca često kolokvijalno naziva bruto-2 zarada ili bruto-bruto zarada. Ukoliko X predstavlja učešće poreza i doprinosa na zarade u ukupnim troškovima poslodavca, a Y njihovo učešće u neto zaradi, tada važi identitet X = Y / (1 + Y). 4 Za više detalja oko poreskih reformi u periodu od 2001. do 2004. godine vidi Bisić (2005). 2 3


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

me Istočne Evrope je postojanje komplementarnog (dodatnog) godišnjeg poreza na dohodak po stopi od 10% za građane sa visokim primanjima – preko pet prosečnih zarada. Ideja dodatnog godišnjeg oporezivanja bila je da se stvori delimična poreska progresija u segmentu građana sa najviših primanjima. 2007. godine dolazi do smanjenje poreza na zarade. Usled zabrinutosti oko regresivne strukture nameta na zarade, Ministarstvo finansija je izmenilo svoj inicijalni plan da se stopa poreza na zarade smanji sa 14 na 10%. Umesto toga, porez na zarade je smanjen sa 14 na 12% i uveden je neoporeziv cenzus od 5.000 dinara mesečno – kako bi se ustanovila indirektna progresija pri oporezivanju zarada.5 Takođe, eksplicitna progresija pri dodatnom oporezivanju građana sa najvišim primanjima je pojačana, tako što su umesto jedne stope od 10% uvedene dve stope – stopa od 10% za prihode preko tri prosečne zarade i 15% za prihode preko šest prosečnih zarada.6 U Srbiji porez na dohodak čini oko jedne četvrtine fiskalnih nameta na zarade, dok preostale tri četvrtine čine doprinosi za obavezno socijalno osiguranje koji se obračunavaju po zbirnoj stopi od 35,8%.7 Doprinosi za socijalno osiguranje predstavljaju dominantnu komponentu fiskalnih nameta na zarade u svim zemljama Istočne Evrope. Minimalna osnovica za plaćanje socijalnih doprinosa u Srbiji iznosi 35% prosečne zarade, dok maksimalna osnovica iznosi pet prosečnih zarada.8 Maksimalni iznos socijalnih doprinosa je limitiran u najvećem broju zemalja Istočne i Zapadne Evrope, kao i Severne Amerike – budući da su i odgovarajuća prava iz socijalnog osiguranja najčešće limitirana, poput maksimalnog iznosa penzije ili maksimalne naknade za nezaposlenost. Otuda se u pojedinim međunarodnim analizama može sresti ocena da socijalni doprinosi predstavljaju regresivan fiskalni oblik – jer se efektivna poreska stopa smanjuje za zarade koje su više od maksimalne osnovice za obračun doprinosa. Ovakva kvalifikacija međutim ignoriše činjenicu da, za razliku od poreza na zarade, osiguranici po osnovu uplaćenih doprinosa stiču srazmerna prava iz oblasti socijalnog osiguranja. Dakle, sa teorijskog stanovišta nije sasvim jasno da li je standardna poreska analiza distributivnih efekata validna i primenjiva u slučaju doprinosa za socijalno osiguranje – što ćemo detaljnije analizirati u 4. poglavlju. Sa druge strane, postojanje minimalne osnovice za plaćanje socijalnih doprinosa je karakteristika zemalja Istočne Evrope koja nije zastupljena u zapadnim ekonomija. Sa teorijskog aspekta, postojanje minimalne osnovice za obračun doprinosa se može objasniti postojanjem minimalnih prava iz oblasti socijalnog osiguranja, kao što je zagarantovani iznos minimalne penzije ili minimalne naknade za nezaposlenost. Sa praktičnog aspekta, postojanje minimalne osnovice za socijalne doprinose pomaže prikupljanje fiskalnih prihoda u uslovima visoke sive ekonomije i prijavljivanja potcenjenih zarada – što je čest slučaj u mnogim tranzicionim državama Istočne Evrope.

Gubitak budžetskih prihoda je identičan u oba scenarija – oko 1% BDP. Zakonskim izmenama u 2004. godini je značajno promenjen karakter dodatnog godišnjeg oporezivanja građana sa visokim primanjima – prihodi od kapitala su izuzeti od oporezivanja, tako da se dodatno oporezivanje svelo na prihode od rada, pre svega zarade radnika. 7 PIO doprinosi iznose 22%, doprinosi za zdravstvo 12,3% a doprinosi za nezaposlenost 1,5%. Polovina doprinosa se obračunava na teret zaposlenog, a polovina na teret poslodavca. 8 Minimalna osnovica za plaćanje socijalnih doprinosa je iznosila 40% prosečne zarade do 2007. godine. 5 6

37


38

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

3. Procene poreskog klina u Srbiji Procene poreskog klina za Srbiju u 2005. godini, za zarade u rasponu od 33% prosečne zarade do 800% prosečne zarade, su date u Grafikonu 1. Možemo primetiti povećanje vrednosti poreskog klina u slučaju veoma niskih zarada (33% prosečne zarade), odnosno smanjenje poreskog klina u slučaju veoma visokih zarada (800% prosečne zarade). Upravo su na osnovu ovih opservacija Arandarenko i Stanić (2006) okarakterisali strukturu fiskalnih nameta na zarade u Srbiji kao „izrazito regresivnu“. Međutim, važno je primetiti da su fiskalni nameti u 2005. godini bili proporcionalni u širokom rasponu zarada - od minimalne osnovice za plaćanje socijalnih doprinosa (40% prosečne zarade) do maksimalne osnovice za plaćanje socijalnih doprinosa (500% prosečne zarade).

Grafikon 1. Procene poreskog klina u Srbiji i izabranim zemljama u 2005. godini, za različite nivoe zarada, kao % neto zarade radnika

Izvor: Arandarenko i Stanić (2006). Originalni podaci, koji su bili prikazani kao procenat ukupnog troška poslodavca, su preračunati i prikazani kao procenat neto zarade radnika, kako bi bili uporedivi sa ostalim prezentacijama i podacima u tekstu.

Pri analizi visoke vrednosti poreskog klina u slučaju veoma niskih zarada, ključno je naglasiti da je zakonski zagarantovana minimalna zarada iznosila oko ili preko 40% prosečne zarade u čitavom periodu od 2001. do 2008. godine.9 Otuda se postavlja pitanje da li je metodološki ispravno analizirati poreski klin za zaradu koja je manja od zakonski propisanog minimuma? Arandarenko i Stanić (2006) opravdavaju svoju analizu činjenicom da se u srpskoj stvarnosti mogu sresti slučajevi registrovanih zarada koje su manje od zakonski propisanog minimuma. Ipak, radi se o izolovanim Usled izmenjene metodologije obračuna prosečne zarade, minimalna zarada od 2009. godine iznosi i veći procenat prosečne zarade, oko 50 odsto.

9


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

slučajevima a ne o sistemskoj pojavi.10 Ključno je napomenuti da statistika poreskog klina predstavlja teorijsku statistiku koja ima za cilj da opiše karakteristike poreskog sistema u datoj državi. Ne radi se empirijskoj statistici koja bi uzimala u obzir stepen (ne)ispunjavanja zakonskih propisa u praksi. Šta više, međunarodna poređenja poreskog klina u različitim državama veoma retko analiziraju zarade koje su toliko niske da iznose svega 33% prosečne zarade.11 Naime, najveći broj država propisuje zagarantovani iznos minimalne zarade, koji je često viši od 33% prosečne zarade.12 Podaci Eurostata za 2010. godinu u Tabeli 2 pokazuju da je učešće minimalne zarade u prosečnoj zaradi bilo više od 33% u svim evropskim državama koje propisuju minimalni iznos zarade.13

Grafikon 2. Odnos minimalne i prosečne zarade u Evropskoj Uniji, 2010. godina, u % Slovenija Malta Luksemburg Holandija Portugalija Litvanija Letonija Grčka Poljska Mađarska Velika Britanija Bugarska Slovačka Hrvatska Estonija Španija Češka Rumunija

47,5 46,2 45,9 44,1 42,8 42,2 42,0 40,4 39,7 38,8 38,2 36,8 36,6 36,5

35,6 35,3 33,4 33,3

Izvor: Eurostat.

Kada je reč o standardnim međunarodnim poređenjima poreskog klina, Eurostat definiše metodologiju za praćenje „niskih zarada“ na nivou od 67% prosečne zarade, dok OECD (2011) meri progresivnost upoređujući vrednost poreskog klina za zarade koje iznose 67%, 100% i 167% nacionalnog proseka. Otuda je neprimereno analizirati visinu poreskog klina za zarade koje iznose svega 33% nacionalnog proseka i manje su od zakonski zagarantovanog minimuma u Republici Srbiji. Samim tim, ne može se govoriti o regresivnosti fiskalnih nameta na zarade u segmentu najnižih zarada, ispod minimalne osnovica za obračun socijalnih doprinosa. Napominjemo da je ovde nije reč o pojavi potcenjivanja stvarnih zarada u cilju utaje poreza i doprinosa – što je nažalost značajno frekventnija pojava u srpskoj stvarnosti. 11 Jedan od izuzetaka je OECD (2008) koji analizira poreski klin u širokom rasponu od 30% do 220% prosečne zarade. Međutim, ni ova studija ne analizira vrednost poreskog klina za vrednosti ispod minimalne zagarantovane zarade u bilo kojoj od država obuhvaćenih analizom. 12 Svetska Banka (2010) ukazuje da je potencijalni problem to što se u Srbiji minimalna osnovica za obračun doprinosa primenjuje i u slučajevima zaposlenja sa nepunim radnim vremenom. Ovo je posebna tema kojom se nećemo baviti u ovoj studiji koja je fokusirana na radnike sa punim radnim vremenom. 13 Austrija, Nemačka, Italija, Švedska, Danska, Finska i BJR Makedonije ne propisuju minimalni zagarantovani iznos zarade. 10

39


40

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

Što se tiče regresivnosti u segmentu najviših zarada, vrednost poreskog klina opada za zarade preko 500% republičkog proseka usled prestanka obaveze plaćanja socijalnih doprinosa. Budući da je napomenuto da poreski klin predstavlja teorijsku statistiku, informacije iz Grafikona 1 je neophodno dopuniti podacima o raspodeli registrovanih zarada u Srbiji - kako bismo mogli da procenimo koliko je regresivnost u oblasti visokih zarada relevantna u praksi. Grafikon 3 predstavlja procenu raspodele registrovanih zarada na osnovu zvaničnih podataka Poreske uprave o pojedinačnim poreskim obveznicima. Možemo primetiti specifičnu bi-modalnu raspodelu: pored uobičajene koncentracije oko prosečne zarade, primetna je i značajna koncentracija oko minimalne zarade. Ova pojava primećena je i u drugim državama Istočne Evrope i rezultat je utaje fiskalnih nameta na zarade putem potcenjivanja stvarnih zarada radnika i isplate „na ruke“ razlike između prijavljenih i stvarnih zarada. Poreski podaci sugerišu da je između 20 i 25% radnika u Srbiji koncentrisano oko minimalne zarade. 63% radnika prima zaradu koja je manja od prosečne, dok čak 92% radnika prima zaradu koja je manja od 200% prosečne zarade u Republici. Manje od 1% zaposlenih ostvaruje zarade koje su veće od 500% republičkog proseka, dok svega 0,2% zaposlenih ostvaruje zarade preko 800% republičkog proseka.

Grafikon 3. Raspodela registrovanih zarada u Srbiji u 2008. godini

Izvor: Arsić, Ranđelović i Altiparmakov (2009).

Iz svega navedenog, možemo zaključiti da je struktura fiskalnih nameta na zarade u Srbiji u periodu od 2001. do 2006. godine bila proporcionalna za 99% zaposlenih radnika, odnosno da je bila regresivna za 1% radnika sa najvišim primanjima. 2007. godine je stvorena blaga (indirektna) progresija pri oporezivanju zarada uvođenjem neoporezivog cenzusa od 5.000 dinara mesečno, odnosno oko 13% prosečne bruto


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

zarade. Otuda je struktura fiskalnih nameta nakon 2007. godine blago progresivna za 99% radnika, odnosno regresivna za 1% radnika sa najvišim zaradama. Regresivnost fiskalnih nameta kod najviših zarada je isključivo posledica postojanja maksimalne osnovice za obračun socijalnih doprinosa, dok je struktura samog poreza na zarade proporcionalna (2001-2006), odnosno blago progresivna (od 2007. godine) za svih 100% zaposlenih radnika.14

Grafikon 4. Poreski klin u Srbiji, za različite nivoe zarada, u 2005. i 2011. godini

Na kraju, za razliku od ostalih analiza u ovome radu koje su fokusirane na relativno fiskalno opterećenje u odnosu na visinu ostvarene zarade, skrenućemo pažnju i na nekoliko rezultata iz empirijske raspodele apsolutnih novčanih iznosa u slučaju poreza na zarade. Tako na primer, u 2005. godini kada je porez na zarade bio proporcionalan – 10% radnika sa najvišim zaradama je uplatilo preko 29% ukupnih budžetskih prihoda od poreza na zarade, dok je 20% radnika sa najvišim primanjima uplatilo preko 46% ukupnih poreskih prihoda. Nakon uvođenja neoporezivog cenzusa 2007. godine i stvaranja indirektne progresije pri oporezivanju zarada, učešće poreza koji plaćaju radnici sa najvišim primanjima se dodatno povećalo. Tako je u 2009. godini 10% radnika sa najvišim zaradama uplatilo čak jednu trećinu ukupnih prihoda, dok je 20% radnika sa najvišim primanjima uplatilo čak polovinu od ukupnih budžetskih prihoda po osnovu poreza na zarade.15

Regresivnost fiskalnih nameta u segmentu najviših zarada delimično ublažava postojanje dodatnog godišnjeg oporezivanja građana sa najvišim primanjima. Prikazani rezultati se odnose samo na prikupljena sredstva od poreza na zarade. Ova učešća bi bila i viša ako bismo uračunali i iznose dodatnog godišnjeg poreza koji plaća 1% radnika sa najvišim primanjima.

14

15

41


42

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

4. Procene poreskog klina u Istočnoj Evropi Poreska konkurencija i potreba da se pojednostavi struktura poreskog sistema su navele najveći broj zemalja Istočne Evrope da u poslednjoj deceniji uvedu flat-tax sisteme poreza na dohodak sa jedinstvenom poreskom stopom.16 Trend je započela Slovačka 2004. godine sa uvođenjem flat-tax poreza na dobit i dohodak od 19%, zatim Rumunija u 2005. godini od 16%, Češka 15% u 2008. godini, kao i Bugarska i BJR Makedonija koje su iste godine uvele flat-tax poreze od 10 odsto. U Tabeli 5 možemo primetiti da je struktura fiskalnih nameta na zarade u Srbiji veoma slična sa ostalim državama Istočne Evrope - doprinosi za socijalno osiguranje predstavljaju dominantnu komponentu, uz postojanje maksimalne i često minimalne osnovice za obračun doprinosa.

tabela 5. Osnovne karakteristike fiskalnih nameta na zarade u Srbiji i izabranim zemljama Istočne Evrope, u periodu 2010-2011 godine Država

Prosečna Minimalna bruto zarada, bruto zarada, u EUR u EUR

Porez na zarade

Neoporeziv census, u EUR

Stopa doprinosa

Minimalna Maksimalna osnovica za osnovica za doprinose doprinose

Slovačka

762

317

19%

300

48,6%

= minimalnoj zaradi

Rumunija

476

158

16%

60

44,5%

Nema

Češka

988

329

15%

392

45,0%

Nema

Bugarska

349

123

10%

Nema

30,3%

BJR Makedonija

488

Nema

10%

114

27,0%

Srbija - 2011

512

225

12%

70

35,8%

Srbija - 2005

307

122

14%

Nema

35,8%

> minimalne zarade 50% prosečne zarade 35% prosečne zarade 40% prosečne zarade

300% prosečne zarade 500% prosečne zarade 600% prosečne zarade 300% prosečne zarade 400% prosečne zarade 500% prosečne zarade 500% prosečne zarade

Izvor: P roračuni autora na osnovu OECD (2011), EuroStat i nacionalnih podataka. Napomene: 1) U Slovačkoj se neoporezivi cenzus progresivno smanjuje za zarade u rasponu od 210% do 360% prosečne zarade, a maksimalna osnovica za penzijsko i osiguranje od neyaposlenosti je povećana na 400% prosečne zarade u 2009. godini. 2) U Rumuniji se neoporezivi cenzus ukida za zarade preko 150% nacionalnog proseka, dok ne postoji gornja granica za doprinose za zdravstveno i osiguranje od nezaposlenosti. 3) Češka primenjuje poreski kredit koji otprilike odgovara neoporezivom cenzusu bruto zarade od 390 EUR. Minimalna osnovica se primenjuje samo u slučaju doprinosa za zdravstvo, dok je maksimalna osnovica za penzijsko osiguranje u 2012. godini smanjenja na 400% prosečne zarade. 4) U Bugarskoj se minimalna osnovica za doprinose utvrđuje posebno za desetine različitih privrednih delatnosti, ali ni u jednom slučaju ne može biti manja od minimalne zarade. 5) Makedonija je u 2012. godini povećala maksimalnu osnovicu za socijalne doprinose na 600% prosečne zarade.

Slovenija, Poljska i Hrvatska trenutno su jedine države Istočne Evrope koje nisu uvele flat-tax sisteme. Keen, Kim i Varsano (2006) prezentuju iskustva različitih država sa uvođenjem flat-tax poreza na dohodak.

16


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Na osnovu karakteristika poreskih sistema u izabranim zemljama Istočne Evrope, u Grafikonu 6 su prikazane procenjene vrednosti poreskog klina za raspon zarada od 50% do 800% nacionalnog proseka.17 Možemo primetiti da je regresivna struktura prisutna kod visokih zarada u svim istočno evropskim državama. Kao i u slučaju Srbije, pojava regresivnosti je isključivo posledica maksimalne osnovice za obračun socijalnih doprinosa, dok je struktura samog poreza na zarade progresivna u Slovačkoj, Češkoj, Rumuniji i Makedoniji, odnosno proporcionalna u Bugarskoj. Pomenuta regresivnost fiskalnih nameta u segmentu visokih zarada je neminovnost u uslovima jedinstvene stope poreza na dohodak i maksimalnog iznosa socijalnih doprinosa koji predstavljaju dominantnu komponentu nameta na zarade. Na primeru Slovačke i Rumunije možemo primetiti da ni eventualno (fazno) ukidanje neoporezivog cenzusa u slučaju visokih zarada nije u stanju da eliminiše regresivnost, već samo da je delimično ublaži.

Grafikon 6. Procene poreskog klina u Istočnoj Evropi, od 50% do 800% prosečne zarade

Izvor: Proračuni autora.

Sudeći po Grafikonu 6, regresivnost se čini najizrazitija u Bugarskoj i Slovačkoj, gde su maksimalni iznosi doprinosa najviše limitirani. Međutim, u stručnoj literaturi se retko može naći karakterizacija Slovačkog poreskog sistema – kao regresivnog. Naprotiv, Slovačka se uzima kao knjiški primer dobro osmišljene i dobro sprovedene reforme u cilju uspostavljanja jednostavnog i efikasnog poreskog sistema. Moore (2005) detaljno analizira Slovačku poresku reformu i pokazuje da je poreski klin regresivan u segmentu visokih zarada, preko 300% nacionalnog proseka. Međutim, ova Procene poreskog klina u Grafikonu 7 su nešto više od uporedivih procena EuroStat-a i OECD-a jer uključuju i doprinose za obavezne privatne penzijske fondove. Ovi doprinosi su uključeni usled bolje uporedivosti sa situacijom u Srbiji. Takođe, nedavna ekonomska kriza je pokazala da sredstva obaveznih privatnih penzijskih fondova u Istočnoj Evropi nisu sasvim izvan domašaja države, kao što je to slučaj u Australiji na primer.

17

43


44

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

pojava regresivnosti je od marginalnog značaja u praksi, jer svega 1% zaposlenih u Slovačkoj prima zaradu koja je viša od maksimalne osnovica za obračun doprinosa. Takođe, Moore (2005) ističe da je analiza distributivnih efekata poreskog klina potencijalno pristrasna ukoliko se eksplicitno ne uzme u obzir da, za razliku od poreza na zarade, osiguranici stiču prava iz oblasti socijalnog osiguranja srazmerna visini uplaćenih doprinosa. Uzimajući u obzir ovu vezu između uplaćenih doprinosa i ostvarenih prava iz socijalnog osiguranja, Moore (2005) pokazuje da korigovana vrednost poreskog klina u segmentu najviših zarada u Slovačkoj zapravo nije regresivna već je proporcionalna. Možemo zaključiti da regresivnost fiskalnih nameta u segmentu veoma visokih zarada nije srpska specifičnost, već je prisutna u čitavoj Istočnoj Evropi.18 Ova pojava ipak nije u fokusu stručne literature, usled skromnog praktičnog značaja – zanemarljiv procenat radnika prima zarade koje su nekoliko puta više od nacionalnog proseka. Takođe, sa teorijskog stanovišta postoji nedoumica u kojoj je meri standardna analiza poreskih distributivnih efekata validna u slučaju socijalnih doprinosa po osnovu kojih osiguranici stiču (srazmerna) prava iz oblasti socijalnog osiguranja. Ovu temu detaljnije analiziramo u sledećem poglavlju.

5. Poreska i fiskalna pravičnost Analiza regresivnosti, odnosno progresivnosti, fiskalnih nameta na zarade je usko povezana sa konceptom vertikalne pravičnosti koji sugeriše da bi građani sa višim prihodima trebalo da budu podložni rastućim (efektivnim) poreskim stopama. Vertikalna pravičnost nije rezultat pozitivne ekonomske analize, već je posledica društvenih normi prema kojima bi građani koji najviše profitiraju od postojećeg stanja u društvu trebalo da se odriču većeg procenta svojih prihoda i na taj način stimulišu redistribuciju nacionalnog dohotka i društvenu koheziju. S obzirom da se poimanje društvene pravičnosti razlikuje od države do države, ne postoji jednostavan niti uniforman odgovor na pitanje koliko bi nameti na zarade trebalo da budu progresivni. Različiti odnosi neoporezivog cenzusa i prosečne zarade u Tabeli 6 sugerišu da su fiskalni nameti na zarade u Češkoj i Slovačkoj nešto progresivniji u odnosu na BJR Makedoniju, Rumuniju i Srbiju, dok su nameti na zarade u Bugarskoj praktično proporcionalni usled nepostojanja neoporezivog cenzusa (što je bio slučaj i u Srbiji u periodu od 2001. do 2006. godine). Sa druge strane, nameti na zarade su osetno progresivniji u zemljama Zapadne Evrope i Severne Amerike usled postojanja više progresivnih poreskih stopa u okviru sintetičkih ili dualnih sistema poreza na dohodak. Pri analizi vertikalne pravičnosti i redistribucije nacionalnog dohotka nije dovoljno analizirati efekte samo jednog poreskog oblika, već je neophodno analizirati redistributivne efekte čitavog fiskalnog sistema – i na strani poreskih prihoda i na strani javnih rashoda. Interesantno je primetiti da hipotetička regresivnost u segmentu veoma niskih zarada takođe nije svojestvena samo Srbiji. Naime, kada bi računali hipotetičku vrednost poreskog klina za 33% prosečne zarade, regresivni efekti bi se pojavili i u Bugarskoj, BJR Makedoniji i Slovačkoj, jer su minimalne osnovice za obračun doprinosa u ovim državama više od 33% prosečne zarade.

18


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Međunarodna iskustva sugerišu da su politike javnih rashoda značajnije oruđe za redistribuciji nacionalnog dohotka od poreske politike.19 Mahler i Jesuit (2006) pokazuju da se i u razvijenim OECD državama, koje se oslanjaju na visoko progresivne sintetičke ili dualne poreze na dohodak, tri puta značajniji redistributivni efekti ostvaruju kroz politiku javnih rashoda nego kroz poresku politiku. Tako je na primer moguće da fiskalni sistem jedne države sa proporcionalnim nametima na zarade vrši veću redistribuciju dohotka od fiskalnog sistema druge države sa progresivnim nametima na zarade – ukoliko se prikupljena poreska sredstva u prvom sistemu dominantno troše na progresivne politike javnih rashoda, poput socijalne zaštite, zdravstva i školstva, a drugi sistem nedovoljno finansira progresivne javne rashode. Takođe, kao što je već pomenuto, sa teorijskog stanovišta nije jasno u kojoj je meri standarda poreska analiza distributivnih efekata validna u slučaju socijalnih doprinosa - Moore (2005) ističe da je ignorisanje veze između uplaćenih doprinosa i ostvarivanja srazmernih prava iz oblasti socijalnog osiguranja „potencijlno pristrasan“ pristup analizi distributivnih efekata fiskalnih nameta na zarade. Sveobuhvatna analiza vertikalne pravičnosti fiskalnog sistema Srbije prevazilazi tematiku ovoga rada, ali je ipak neophodno naglasiti potrebu za širom analizom u okviru stručnih debata oko optimalnog stepena progresivnosti fiskalnih nameta na zarade. U ovome radu ograničićemo se na jedan konkretan primer redistribucije dohotka – finansiranje javnog sistema zdravstvene zaštite putem doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje. Naime, u Srbiji se naplaćuju doprinosi za obavezno penzijsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Iznosi penzija i naknada za nezaposlenost koje osiguranici ostvaruju u velikoj meri zavise od visine uplaćenih doprinosa, iako veza između uplaćenih doprinosa i prava osiguranika nije sasvim aktuarski pravična.20 Međutim, u slučaju zdravstvenog osiguranja, ne postoji nikakva veza između visine uplaćenih doprinosa i prava koje osiguranici ostvaruju – svi radnici polažu ista prava na usluge zdravstvene zaštite. Na ovaj način dolazi do implicitne progresivne redistribucije dohotka – radnici sa višim zaradama subvencionišu zdravstvenu zaštitu radnika sa nižim zaradama.21 Iznos implicitne redistribucije dohotka možemo grubo proceniti ako pretpostavimo da svi radnici imaju identične zdravstvene predispozicije i žive u porodicama identične strukture. U ovom slučaju, aktuarski pravičan iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje bio bi jednak iznosu doprinosa koji plaća radnik sa prosečnom zaradom. Ova gruba procena dakle sugeriše da jedna trećina radnika sa najvišim zaradama subvencioniše dve trećine radnika koji primaju zaradu manju od prosečne – Grafikon 7. S obzirom da empirijska istraživanja pokazuju da su radnici sa visokim zaradama u proseku boljeg zdravstvenog stanja nego radnici sa niskim zaradama, stepen redistribucije je zapravo nešto veći nego što Grafikon 7 sugeriše. Takođe, činjenica je da radnici žive u domaćinstvima različitih struktura. Otuda aktuelni sistem finansiranja zdravstvene zaštite, u odnosu na aktuarski Poreska politika je posebno neefikasno oruđe za redistribuciju dohotka u uslovima visokih poreskih utaja, koje su prisutne u velikom broju tranzicionih zemalja, uključujući Srbiju (Chu i dr, 2000). Penzijski doprinosi se uplaćuju do maksimalnog iznosa 500% prosečne zarada, dok maksimalni iznos ličnog penzijskog boda pri penzionisanju iznosi 380% prosečne zarade. Otuda se penzijski doprinosi u rasponu od 380% do 500% prosečne zarade mogu smatrati dodatnim progresivnim oporezivanjem zarade. Radnici sa višim zaradama takođe subvencionišu socijalno ugrožene slojeve stanovništva kojima je omogućena zdravstvena zaštita bez plaćanja doprinosa, kao i penzionere koji bi po osnovu aktuarske pravičnosti trebalo da plaćaju doprinose za zdravstveno osiguranje po višim stopama od zaposlenih radnika. Računice koje slede, zarad jednostavnosti, zanemaruju ove činjenice i analiziraju samo redistributivne efekte u okviru dohodaka zaposlenih radnika.

19

20

21

45


46

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

pravičnu cenu zdravstvenog osiguranja, vrši redistribuciju dohotka i između domaćinstava različite veličine – manja domaćinstva subvencionišu veća domaćinstva, jer izdržavani članovi porodice zaposlenog radnika automatski stiču pravo na zdravstvenu zaštitu.

Grafikon 7. Gruba procena implicitnih subvencija pri finansiranju zdravstvene zaštite, za različite nivoe zarada, na mesečnom nivou u 2011. godini, u dinarima

Izvor: Proračuni autora.

Finansiranje javnog sistema zdravstvene zaštite putem doprinosa predstavlja tzv. Bizmarkov model solidarnog socijalnog osiguranja koji je zastupljen u značajnom broju zemalja kontinentalne Evrope. Međutim, od sredine 20. veka značajan broj evropskih zemalja se opredelio za (potpun ili delimičan) prelazak na tzv. Beveridžov sistem finansiranja zdravstvene zaštite putem opštih poreskih prihoda – Velika Britanija od 1946. godine, Norveška, Irska, Švedska, Danska i Finska od sedamdesetih godina, odnosno Italija, Portugalija, Grčka i Španija od osamdesetih godina prošloga veka (Saltman i dr, 2004). Poslednjih godina je aktuelan trend finansiranja zdravstvene zaštite putem PDV sistema - tzv. socijalni-PDV. Tako su pojedine države smanjile stopu doprinosa za zdravstveno osiguranje i gubitak prihoda nadomestile povećanjem stope PDV – Nemačka 2007. godine, Mađarska 2008. godine, odnosno Hrvatska 2012. godine. Dakle, pri međunarodnim poređenjima fiskalnih nameta na zarade, poput onih u Grafikonu 1 i Grafikonu 6, neophodno je imati u vidu i ostale karakteristike nacionalnih fiskalnih sistema. Na primer, ovaj aspekt bi trebalo imati u vidu pri poređenju nameta na zarade u Srbiji naspram Sjedinjenih Država koje nemaju javni sistem zdravstvene zaštite, ili Kanade i Velike Britanije koje zdravstvenu zaštitu finansiraju iz opštih poreskih prihoda.22 Iz Pitanje finansiranja zdravstvene zaštite nije previše relevantno pri poređenjima u 3. poglavlju jer većina zemalja Istočne Evrope idalje zdravstvenu zaštitu dominantno finansira putem socijalnih doprinosa.

22


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

gore navedenog možemo zaključiti da su fiskalni nameti na zarade efektivno progresivniji ukoliko uključuju doprinose za zdravstveno osiguranje nego u slučaju da se javni zdravstveni sistem finansira iz opštih poreskih prihoda.

6. Pouke za Srbiju Temeljna analiza fiskalnih nameta na zarade je od ključne važnosti pri razvoju odgovarajuće državne strategije smanjenja nezaposlenosti, kao i pri odabiru optimalnog pravca eventualne reforme poreza na dohodak građana – s obzirom da zarade čine 80% oporezivih prihoda građana. Analiza u ovome radu pokazuje da je neprimereno govoriti o regresivnosti nameta na zarade u segmentu najnižih zarada, koje su manje od minimalne zarade. Regresivnost fiskalnih nameta u segmentu najviših zarada formalno postoji usled maksimalne osnovice za obračun doprinosa - ali je ova pojava od minornog empirijskog značaja jer dotiče manje od 1% zaposlenih radnika u Srbiji. Takođe, pojava regresivnosti u segmentu veoma visokih zarada je prisutna u svim zemljama Istočne Evrope koje su uvele flat-tax poreze na dohodak. Podaci u Tabeli 9 ne govore u prilog tezi Evropske Komisije (2011) da je „regresivan poreski sistem“ jedan od dva glavna uzroka visoke strukturne nezaposlenosti u Srbiji. Ukupno gledano, podaci u Tabelama 5 i 8 ne sugerišu dominantnu vezu između stope nezaposlenosti i progresivnosti nameta na zarade (aproksimirane učešćem neoporezivog cenzusa u prosečnoj zaradi). Primera radi, stopa nezaposlenosti u Bugarskoj je drastično manja nego u Srbiji, iako su fiskalni nameti na zarade u Bugarskoj proporcionalni usled nepostojanja neoporezivog cenzusa.

Tabela 8. Stopa nezaposlenosti u Istočnoj Evropi, u % Država Bugarska Rumunija Češka Slovačka Makedonija Srbija

2007

2008

2009

2010

6,9 6,8 5,4 11,2 35,2 18,8

5,7 6,1 4,4 9,5 34,0 14,4

6,9 7,2 6,8 12,1 32,3 16,9

9,6 7,2 7,1 14,2 31,9 20,0

Izvor: EuroStat i Ministarstvo Finansija(2011)

Nema sumnje da poreska politika u značajnoj meri utiče na uslove na tržištu rada, uključujući i strukturnu stopu nezaposlenosti. Međutim, problem nezaposlenosti, koji predstavlja veliki ekonomski i društveni izazov u mnogim evropskim zemljama, je posledica velikog broja među-povezanih ekonomskih, fiskalnih, institucionalnih, privrednih i društvenih prilika, tako da nije realno očekivati da ovako kompleksan problem može nastati, ili se rešiti - jednom izolovanom merom, makar se radilo i o veoma moćnom oruđu poput poreska politike.23 Od ne-poreskih faktora koji negativno uticu na stopu zaposlenosti u Srbiji se ističu rigidno radno zakonodavstvo i neadekvatan obrazovni profil radne snage.

23

47


48

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

Optimalan stepen progresivnosti poreza na zarade ključno zavisi od strukture ponude i tražnje u različitim segmentima tržišta rada. Imajući u vidu da je nezaposlenost u Srbiji najizraženija u segmentu nisko-kvalifikovanih radnika sa ispod-prosečnim primanjima, kao i činjenicu da su utaje fiskalnih nameta na zarade takođe najprisutnije u ovom segmentu - postoje opravdani socio-ekonomski razlozi da se razmotri progresivnija struktura poreza na zarade koja bi omogućila da se smanje fiskalni nameti u segmentu niskih (ispod-prosečnih) zarada. U Tabeli 9 možemo primetiti da fiskalni nameti na zarade u Srbiji, u odnosu na države regiona, najviše odskaču u segmentu minimalnih zarada, oko 50% nacionalnog proseka, jer su jedino fiskalni nameti na niske zarade u Rumuniji viši od aktuelnih nameta u Srbiji. Progresivnije oporezivanje zarada bi olakšalo poslodavcima da legalno zapošljavaju radnike sa najnižim primanjima, a takođe bi pomoglo i da se razbije veoma štetna zabluda u delu javnosti da je „manje zlo zapošljavati radnike u sivoj zoni, nego ih uopšte ne zapošljavati usled nerealno visokih nameta na zarade“. Poreske utaje, siva ekonomija i nelegalno zapošljavanje radnika postaju sve alarmantniji problemi srpske privrede i sve veća prepreka održivom ekonomskom razvoju – jer ekonomski akteri koji posluju legalno sve teže mogu da se izbore sa nelojalnom konkurencijom koja posluje u sivoj zoni. Otuda je neophodna odlučnija akcija nadležnih organa u borbi protiv poreskih utaja i zapošljavanja u sivoj zoni – pri čemu progresivnije oporezivanje i smanjenje fiskalnih nameta na najniže zarade može da pomogne u uspostavljanju neophodne i preko potrebne društvene podrške za ovakve napore. Međutim, postavlja se pitanje na koji način je u srpskim uslovima optimalno implementirati progresivnije oporezivanje zarada?24

Tabela 9. Fiskalno opterećenje zarada, kao procenat neto zarade radnika, za 50, 100 i 200% prosečne nacionalne zarade, izabrane države regiona u 2011. godini Država Slovačka Rumunija Bugarska Česka Makedonija Srbija

Fiskalno opterećenje, za različite nivoe zarada 50% prosečne zarade 58% 73% 52% 58% 42% 61%

100% prosečne zarade 200% prosečne zarade 74% 82% 77% 82% 52% 52% 74% 84% 47% 50% 64% 66%

Izvor: Proračuni autora na osnovu zvaničnih statistika.

Na osnovu svojih ocena o izraženoj regresivnosti nameta na zarade u Srbiji, Arandarenko i Stanić (2006), odnosno Arandarenko(2009), sugerišu da je optimalan izbor uvođenje visoko progresivnog sintetičkog sistema poreza na dohodak sa tri (ne-nulte) poreske stope, po ugledu na slične sisteme u zapadnim državama. Međutim, sintetički porez na dohodak iziskuje ogromne administrativne troškove - i na strani poreskih vlasti i na strani poreskih obveznika. Uspešno administriranje sintetičkog poreza na dohodak predstavlja izazov i za razvijene zapadne države čiji su administrativni kapaciteti daleko napredniji Progresivnije oporezivanja zarada dovodi do regresivne raspodele prihoda lokalnih samouprava kojima u Srbiji pripada 80% poreza na zarade. Otuda je pri eventualnom povećanju progresivnosti poreza na zarade neophodno usvojiti odgovarajuće izmene u sistemu raspodele prihoda od poreza na zarade između lokalnih samouprava različitog stepena razvijenosti (Altiparmakov, 2011).

24


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

nego što je slučaj u Istočnoj Evropi. Uostalom, jedan od osnovnih razloga brzog širenja flat-tax sistema u Istočnoj Evropi je upravo želja, i potreba, da se pojednostavi administracija poreskog sistema.25 Takođe, Altiparmakov i Vesnić (2007) pokazuju na osnovu mikro-simulacija registrovanih dohodaka građana da sintetisanje oporezivih prihoda iz različitih izvora, pri eventualnom uvođenju sintetičkog poreza – ne bi dovelo, samo po sebi, do povećanja budžetskih prihoda. Otuda se nameće pitanje svrsishodnosti uvođenja sintetičkog poreza na dohodak građana. Progresivnije oporezivanje zarada je moguće ostvariti i u okviru postojeće indirektne progresije flat-tax sistema, tako što bi se povećao iznos neoporezivog cenzusa i eventualno delimično povećala postojeća poreska stopa na zarade. Ovaj pristup ne bi izazvao povećanje troškova administriranja poreskog sistema, s obzirom da se de-fakto radi o parametarskoj reformi postojećeg sistema poreza na dohodak građana. Arsić, Ranđelović i Altiparmakov (2009) pokazuju da je odgovarajućim odabirom visine neoporezivog cenzusa i vrednosti flat-tax poreske stope moguće ostvariti visok nivo (indirektne) progresivnosti poreza na zarade, što dodatno potkopava opravdanost uvođenja komplikovanog poreskog oblika poput sintetičkog poreza sa višestrukim progresivnim stopama. Ukoliko bi eventualne buduće izmene poreza na dohodak bile motivisane željom da se eliminiše regresivnost fiskalnih nameta u segmentu najviših zarada, Srbija bi morala da odustane od flat-tax sistema i da implementira izuzetno progresivan sistem, čak i progresivniji od nekih od najprogresivnijih sistema u svetu, kao što su sistemi u Sjedinjenim Državama, Kanadi ili Velikoj Britaniji - s obzirom da stopa socijalnih doprinosa u Srbiji iznosi 35.8% naspram oko 15% u pomenutim državama. Mišljenje je autora da bi ovaj reformski pravac izvesno bio kontraproduktivan. Potvrdu ove tvrdnje najbolje možemo videti na primeru zakonskih izmena iz 2007. godine kada je uvedena druga progresivna stopa, od 15 odsto, pri dodatnom godišnjem oporezivanju građana sa najvišim prihodima. Sa stanovišta poreskog administriranja, komplikacije usled uvođenja druge poreske stope su kompromitovale koncept jednostavnog dodatnog godišnjeg oporezivanja građana. Sa stanovišta dodatnih budžetskih prihoda, razočaravajući rezultati ove mere su bili ispod nivoa statističke greške.

7. Pouke za Srbiju Pozitivna ekonomska analiza trenutnog stanja predstavlja preduslov za usvajanje odgovarajućih normativnih smernica ekonomske politike u narednom periodu. Ovaj rad je razmatrao pitanje regresivnosti, odnosno progresivnosti, fiskalnih nameta na zarade u Srbiji – koje je od ključne važnosti u kontekstu budućih izmena Zakona o porezu na dohodak građana, kao i u kontekstu razvoja adekvatne državne strategije za smanjenje nezaposlenosti. Statistički podaci i ekonomske analize iznete u ovom radu osporavaju tvrdnje pojedinih autora o regresivnosti fiskalnih nameta na zarade u Srbiji. Iako regresivnost formalno U poslednjoj deceniji, Crna Gora i Republika Srpska su neuspešno eksperimentisale sa progresivnim stopama poreza na dohodak građana, pre nego što su se (definitivno) opredelile za flat-tax sisteme.

25

49


50

Da li su fiskalni nameti na zarade u Srbiji regresivni?

postoji u segmentu veoma visokih zarada, radi se o pojavi čija je relevantnost sa praktičnog stanovišta minorna, jer dotiče svega 1% zaposlenih radnika. Takođe, ova pojava je prisutna u svim državama Istočne Evrope i predstavlja neizbežnu posledicu uvođenja flat-tax poreskog sistema i dominacije socijalnih doprinosa u strukturi fiskalnih nameta na zarade. Na kraju, sa teorijskog stanovišta postoji dilema u kojoj je meri standardna analiza poreskih distributivnih efekata primenjiva u slučaju doprinosa za socijalno osiguranje, koji su zapravo isključiv uzrok pojave regresivnosti kod 1% zaposlenih sa najvišim zaradama. Postoje opravdani socio-ekonomski razlozi da se u okviru sveobuhvatne državne strategije smanjenja nezaposlenosti u narednom periodu razmotri i progresivnije oporezivanje zarada koje bi omogućilo da se smanje fiskalni nameti na niske (ispod-prosečne) zarade. Međutim, pokušaji da se progresivnost poveća putem uvođenja sintetičkog poreza na dohodak sa višestrukim poreskim stopama – izvesno bi bili kontraproduktivni. Optimalan pristup povećanju progresivnosti poreza na zarade je zadržavanje postojećeg flat-tax sistema sa jednom poreskom stopom - uz značajno povećanje iznosa neoporezivog cenzusa i eventualno povećanje poreske stope.26

8. Literatura Altiparmakov, N (2011) „Naplata i raspodela poreza na zarade u Srbiji: pogled unapred“, Kvartalni Monitor br. 23, FREN i Ekonomski fakultet Altiparmakov, N i Vesnić, B (2007) „Reforma poreza na dohodak građana: misli globalno, deluj lokalno“, Kvartalni Monitor br. 10, FREN i Ekonomski fakultet Arandarenko, M (2009) „Mogući pravci reforme oporezivanja rada“, Kvartalni Monitor br. 18, FREN i Ekonomski Fakultet Arandarenko, M i Stanić, K (2006) „Background paper on Labor Costs and Labor Taxes in Serbia: Labor Market Assesment“, World Bank Arsić, M, Ranđelović, S i Altiparmakov, N (2009) „Mogući pravci reforme poreza na dohodak građana“, Kvartalni monitor br. 17, FREN i Ekonomski fakultet Bisić, M (2005) „Politike javnih finansija“ u Četiri godine tranzicije u Srbiji, Begović B. i Mijatović B (urednici), CLDS, Beograd Chu, K, Davoodi, H i Gupta, S. (2000) Income Distribution and Government Social Spending Policies in Developing Countries (IMF Working Paper 00/62), USA Takođe, koncept komplementarnog godišnjeg oporezivanja iz 2002. godine, koji je podrazumevao jednostavnu formu dodatnog oporezivanje građana sa visokim primanjima po jedinstvenoj stopi od 10 odsto za prihode iz svih izvora – je kompromitovan u prethodnim godinama. Zakonske izmene iz 2004. godine su isključile dodatno oporezivanje prihoda od kapitala, dok je uvođenje druge progresivne stope 2007. godine nepotrebno zakomplikovalo ovaj poreski oblik. Otuda je dodatno godišnje oporezivanje građana sa visokim primanjima potrebno ili vratiti u jednostavnu sveobuhvatnu formu iz 2002. godine ili kompletno ukinuti i uvesti standardan flat-tax sistem poreza na dohodak koji je prisutan i u ostalim državama Istočne Evrope.

26


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Evropska komisija. (2011) Analitički izveštaj koji prati Mišljenje Komisije upućeno Evropskom parla¬mentu i Savetu o zahtevu Srbije za članstvom u Evrop¬skoj uniji Keen, M, Kim, Y, Varsano, R (2006) „The Flat Tax(es): Principles and Evidence“, IMF Working Paper WP/06/218 Mahler, V. A, Jesuit, D. K (2006) "Fiscal redistribution in the developed countries: new insights from the Luxembourg Income Study”, Socio-Economic Review, Vol. 4, No. 3 Ministarstvo Finansija. (2011) Izveštaj o razvoju Srbije 2010 Moore, D (2005) „Slovakia’s 2004 Tax and Welfare Reforms“, IMF Working Paper WP/05/133 OECD (2008) Taxing wages 2007 OECD (2011) Taxing wages 2010 Rosen, H i Gayer, T (2009), Javne finansije, Ekonomski fakultet u Beogradu Saltman, R, Busse, R i Figueras, J (2004), Social health insurance systems in western Europe, World Health Organization World Bank (2006) Serbia: Labor Market Assesment, Report No. 36576-YU World Bank (2010), Does formal work pay in Serbia?, Technical Note

51


52


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Blažen Minić1

blazen.minic@cwp-finexco.com

JEL KLASIFIKACIJA: C38, C39

POREDENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE Apstrakt:

U radu se prikazuje metodologija rešavanja problema grupnog višekriterijumskog odlučivanja pri donošenju investicione odluke vezane za ulaganje u sektor obnovljivih energija. Investitori se pored finansijskih kriterijuma susreću sa brojnim nefinansijskim kriterijumima koji se jedino adekvatno mogu opisati rasplinutim (fuzzy) brojevima. Cilj istraživanja je upoređivanje rezultata dve veoma korišćene metode za rešavanje problema višekriterijumskog izbora – AHP i TOPSIS. Metodologija koja se primenjuje u radu vezuje se na osnovne koncepte rasplinute logike. Rezultati istraživanja pokazuju adekvatnost korišćenja rasplinute logike pri donošenju invsticionih odluka. Dve različite metode dovode do istih rezultata u pogledu ranga projekata, ali sa značajno manjim odstupanjima njihove ocene primenom TOPSIS metode u odnosu na AHP metod.

KLJUČNE REČI: AHP, TOPSIS, matrica odlučivanja, ponderisana euklidska distanca 1

Continental Wind Partners

53


54

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

1. Uvod Donošenje investicionih odluka vrši se na osnovu karakteristika investicionog projekta koje mogu direktno da utiču na njegove ekonomske performanse, odnosno rizik i profitabilnost. Veliki broj informacija nije moguće kvantifikovati bez upotrebe rasplinute logike. U literaturi postoje dva bazična pristupa višestrukom odlučivanju. Prvi je višekriterijumsko odlučivanje, a drugi je višeciljno odlučivanje. Višekriterijumsko odlučivanje predstavlja selekciju jedne alternative na osnovu rezultata više ponekad i suprotnih kriterijuma. Dok višeciljno odlučivanje predstavlja selekciju jedne alternative koja maksimizira vrednosti funkcije cilja. Osnovni princip TOPSIS (Technique for Order Performance by Similarity to Ideal Solution) metode je da izabrana alternativa treba da bude što bliže idealnom rešenju i u isto vreme što dalje od anti-idealnog rešenja. Idealno rešenje se formira kao kompozicija najboljih performansi svake alternative. Dok se anti-idealno rešenje sastoji od najlošijih performansi, odnosno najmanjih vrednosti rasplinutih brojeva za svaku alternativu po svakom kriterijumu. Proksimativnost ka ovim stanjima meri se u Euklidskom smislu (koren kvadrata distanci) sa opcionim ponderisanjem svakog atributa. Analitički hijerarhijski proces (AHP) je vrsta additivnog ponderisanog metoda. Cilj metode je pronalaženje najbolje alternative pomoću međusobnog poređenja svih alternativa po svakom kriterijumu i potkriterijumu. Donosioci odluke često se susreću sa problemom da tačno determinišu važnost pondera za grupu kriterijuma. Ukoliko je broj kriterijuma rastući, bolji rezultati se dobijaju njihovim grupisanjem, odnosno uparivanjem. Prve primene rasplinute AHP metode možemo naći u radu Laarhovena i Pedrycz-a [1983] u kome se primenom logaritamskog metoda najmanjeg kvadrata razvija sistem linearnih jednačina kojima se računaju rasplinuti ponderi i rasplinute ocene performansi. Chang [1996] je uveo nov pristup rasplinutog AHP-a, koji se uz manje modifikacije održao u svim daljim radovima u ovoj oblasti. U tom radu se prvi put prikazuje korišćenje matrica (pair-wise comparison scale) poređenja kriterijuma, potkriterijuma i alternativa, radi izračunavanja pondera za sve potkriterijume i ocena svih alternativa. Veliki broj radova pokazuje upotrebu AHP metode pri donošenju konkretnih poslovnih odluka. Weck [1997] je prezentovao upotrebu AHP metode pri ocenjivanju različitih proizvodnih ciklusa. Chen [1999] je analizirao AHP metod pri donošenju odluke o sistemu naoružanja. Brojni radovi u oblasti kontrole kvaliteta i upravljanja lancem snabdevanja (Badri [2001], Creed [2001], Jansen [2001], Martinez-Tome [2000]) predlažu manje ili veće modifikacije AHP metode pri donošenju odluke. TOPSIS metod je razvijen od strane Hwang i Yoon [1981], ali prvu kombinaciju TOPSIS metode i rasplinute logike uradili su odvojeno Chen [1992] i Hwang [1992]. Do sada je razvijeno nekoliko različitih rasplinutih TOPSIS algoritama. Triantaphyllou i Lin [1996] su razvili rasplinut TOPSIS metod koji koristi relativnu blizinu (relative closeness) za svaku alternativu. Chen [2000] je razvio algoritam za grupno višekriterijumsko odlučivanje na osnovu kriterijuma zadatih u obliku lingvističkih izraza koji se mogu pretvoriti u rasplinute Iz tog razloga, pojam relevantnog tržišta se u stranoj literaturi uglavnom pojavljuje pod nazivom „competition policy market“ ili „antitrust market“.

2


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

brojeve. Ne postoji jednoznačan kriterijum za normalizaciju matrice odlučivanja. Najčešće se u literaturi koristi metoda linearne normalizacije ili metoda Menhetn rastojanja (Liang [1999]). Za rangiranje alternativa najčešće se koristi vertex metod (Chen [2000]). U radu ćemo koristiti linearnu normalizaciju i euklidsko rastojanje kao meru udaljenosti od idealnog i anti-idealnog rešenja.

2. Metodološke pretpostavke i rasplinuti brojevi. U skladu sa poznatom Neka su teorijom (Zadeh [1965]) osnovne algebarske operacije na rasplinutim brojevima mogu se prikazati kao: Sabiranje i oduzimanje:

Množenje skalarom, množenje, deljenje i invertovanje:

Pretpostavka koju koristimo u našim primerima je da se rasplinuta logika najbolje predstavlja rasplinutim brojevima trougaonog oblika. Suštinske algebarske razlike ne bi postojale ni ukoliko bismo koristili trapezoidne rasplinute brojeve. Donosioci odluke ocenjuju ispunjenost nekog kriterijuma kao i odnos dve alternative korišćenjem lingvističkih vrednosti prikazanih u tabeli (1). Korišćenjem odgovarajuće funkcije pripadanja možemo lingvističke vrednosti pretvoriti u rasplinute brojeve.

55


56

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

Tabela 1. Kvantifikacija lingvističkih vrednosti LingvistiČka vrednost

Rasplinuta funkcija (trougao)

Ekstremno Vrlo jako Jako Umereno Jednako Jednako ka umereno Umereno ka jako Jako ka veoma Veoma ka ekstremno 1/Ekstremno 1/veoma 1/Jako 1/Umereno 1/jed. ka umer 1/umereno ka jako 1/Jako ka veoma 1/veoma ka ekst.

9,00 7,00 5,00 3,00 1,00 1,00 3,00 5,00 7,00 0,10 0,11 0,14 0,20 0,33 0,20 0,14 0,11

9,00 8,00 6,00 4,00 1,00 2,00 4,00 6,00 8,00 0,11 0,13 0,17 0,25 0,50 0,25 0,17 0,13

10,00 9,00 7,00 5,00 1,00 3,00 5,00 7,00 9,00 0,11 0,14 0,20 0,33 1,00 0,33 0,20 0,14

Primena AHP metode zahteva u prvom koraku klasifikaciju svih kriterijuma, potkriterijuma i alternativa. U našem radu pretpostavili smo da imamo 3 donosioca odluke, 4 alternative, 4 kriterijuma i 15 potkriterijuma koji su prikazani u tabeli (2).

Tabela 2. Kriterijumi i potkriterijumi za donošenje investicione odluke Makroekonomska situacija Politička stabilnost Kreditni rejting Stabilnost kursa Stabilnost kamatnih stopa

Performanse projekta

Poslovni rizici

Industrijski rizici

Project IRR Mogućnost prodaje Zaduživanje Pouzdanost pretpostavki

DB Rang Brzina izdavanja dozvola Zaštita investitora

Svest Mogućnost RE NREP

Lokalna ekspertiza

Korak 1: Funkcijama pripadnosti vršimo kvantifikaciju matrica odnosa kriterijuma, potkriterijuma i alternativa u odnosu na potkriterijume. U tabeli (3) prikazani su izbori prioriteta kriterijuma donosilaca odluke. Ocene važnosti kriterijuma date su lingvistički i neophodno ih je kvantifikovati.

Tabela 3. Uporedna analiza relevantnosti kriterijuma za donošenje investicione odluke Donosilac odluke 1 Makro Projekti Poslovni Industrijski

Makro

Projekti

Poslovni

Industrijski

Jednako

1/Umereno Jednako

Umereno Jako Jednako

Umereno Jako Jednako Jednako


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Donosilac odluke 2 Makro Projekti Poslovni Industrijski

Makro

Projekti

Poslovni

Industrijski

Jednako

Jednako Jednako

Umereno ka Jako Umereno ka Jako Jednako

Jako Jako ka veoma Umereno Jednako

Poslovni

Industrijski

Donosilac odluke 3 Makro

Makro

Projekti

Jednako

1/jed. ka umer

Projekti

Umereno ka Jako Umereno ka Jako veoma ka veoma ka Ekstremno Ekstremno Jednako ka Jednako Umereno Jednako

Jednako

Poslovni Industrijski

Rasplinuti broj dobijamo kao aritmetičku sredinu rasplinutih funkcija donosioca odluke. Odnosno kao: gde je d, broj donosioca odluke.

Tabela 4. Rasplinute vrednosti uparenih kriterijuma odlučivanja Makro Projekti Poslovni Industrijski

Makro

Projekti

Poslovni

Industrijski

(1,1,1) (1.29,1.71,1.96) (0.2,0.25,0.33) (0.18,021,0.27)

(0.51, 0.58, 0.78) (1,1,1) (0.14,0.14,0.2) (0.13,0.15,0.18)

(3,4,5) (5,6,7) (1,1,1) (0.33,0.46,0.6)

(3.67,4.67,5.67) (5.67,6.67,7.67) (1.67,2.33,3) (1,1,1)

Korak 2: Određujemo pondere za sve kriterijume i potkriterijume, i ocene značaja alternativa u odnosu na posmatrani potkriterijum. Za određivanje pondera primenićemo AHP metod razvijen od Chang-a [1996].

(2)

Odnosno u razvijenom obliku kao:

(3)

Posle primene navedene formule, dobijamo sintetičke rasplinute brojeve prema kriterijumima:

Makro Projekti Poslovni Industrijski

c

a

b

0,223 0,353 0,082 0,045

0,329 0,494 0,120 0,058

0,483 0,684 0,176 0,079

57


58

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

Da bi smo izračunali pondere za svaki kriterijum, prvo moramo izračunati verovatnoće da određeni sintetički rasplinuti broj bude veći od drugog. Odnosno, V(Ai ≥Aj):

Ponder za posmatrani (pot)kriterijum može se izračunati kao

(4)

Primenom navedene formule dobijamo vektor pondera za kriterijume Wi = (0.3,0.7,0,0) Ponavljanje ovog postupka kako bi se odredili ponderi za svaki predviđeni potkriterijum. Obzirom da su izračunati ponderi za treći i četvrti kriterijum jednaki nuli, nije potrebno računati pondere za njihove potkriterijume. Ovaj postupak ponavljamo i pri računanju karakteristika projekata koje ispitujemo, tako što formiramo matricu upoređivanja projekata u odnosu na svaki predviđeni potkriterijum. Na primeru, ocene projekata u odnosu na potkriterijum politička stabilnost pokazaćemo kako se izračunava značaj projekta. U tabeli broj () data su poređenja projekata u odnosu na potkriterijum politička stabilnost. Lingvističke ocene se transformišu u rasplinute brojeve (u obliku trougla), koji se primenom formula (3) i (4) pretvaraju u pondere.

Tabela 5. Lingvističke vrednosti uparenih projekata prema političkoj stabilnosti Politička stabilnost Projekat 1 Projekat 2

Projekat 1

Projekat 2

Projekat 3

Projekat 4

Jednako

1/Jako Jednako

1/Ekstremno 1/Umereno

1/Jako ka veoma 1/jed. ka umer Jednako ka Umereno Jednako

Projekat 3

Jednako

Projekat 4

Rasplinuta matrica koja se dobija na osnovu gornje tabele (5) iznosi: (1,1,1) (5,6,7) (3.86,4.91,6) (5,6,7)

(0.14, 0.17, 0.2) (1,1,1) (3,3,5) (1.29,2.4,3.46)

W11 = (0,0.18,0.39,0.43)

(0.17,0.2,0.26) (0.2,0.25,0.33) (1,1,1) (0.82,1.2,2.14)

(0.14,0.17,0.2) (0.29,0.42,0.78) (0.47,0.83,1.22) (1,1,1)


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Korak 3: Ponavljanje ovog postupka se vrši za sve potkriterijume, na osnovu podataka za svako Wij dobija se ponderisana ocena za svaku alternativu. Umesto opisane AHP metode, možemo koristiti TOPSIS metodu. Primena ove metode ima za cilj da nam prikaže udaljenost rešenja u obliku rasplinutih brojeva od idealnog i od anti-idealnog rešenja. Metodološki sekvenca odlučivanja se može predstaviti kao (Ding [2011]): 1. formiranje tima eksperata za donošenje odluke, liste kriterijuma i potkriterijuma na osnovu kojih se donosi odluka i liste različitih alternativa, 2. određivanje rasplinute funkcije za lingvističke vrednosti kriterijuma i ocena, 3. konstruisanje matrice odnosa (pot)kriterijuma i izračunavanje racija konzistentnosti, 4. klasifikacija pod-kriterijuma za odlučivanja na subjektivne i objektivno merljive, 5. određivanje pondera za sve (pod)kriterijume na osnovu matrice odnosa (pod)kriterijuma, 6. određivanje pondera za objektivno merljive potkriterijume, 7. izračunavanje rasplinutog idealnog i anti-idealnog rešenja, 8. izračunavanje relativne aproksimacije distance pojedinih alternativa od idealnog rešenja, 9. rangiranje alternativa. Za razliku od AHP metode gde smo međusobnim poređenjem kriterijuma i podkriterijuma, izbacivali uporedno lošije kriterijume, sada će nam svi pod(kriterijumi) biti relevantni u određenoj meri. Neka je , koji opisuje odnos dva kriterijuma (ij), tada matricu rasplinutih brojeva možemo prikazati kao:

Na osnovu matrice , možemo izračunati rasplinute pondere ( ) za svaki kriterijum. Prvo izračunavamo geometrijsku sredinu rasplinutog broja za i-ti kriterijum (Ding [2011]).

(5)

Rasplinuti ponder i-tog kriterijuma izračunavamo kao:

(6)

59


60

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

nalogno opisanim procedurama kreiramo matrice i za subkriterijume. Rasplinuti ponder je neophodno prevesti na tačkastu ocenu pomoću GMIR (Chen [2000]) metode.

Normalizovane pondere računamo kao

(7)

Da bismo doneli odluku o izboru projekta, neophodno je da na osnovu prikupljenih ekspertskih mišljenja odredimo status svakog projekta u pogledu potkriterijuma. Za razliku od AHP metode, gde se ovaj status određivao pravljenjem matrica odnosa projekata za svaki potkriterijum, primena Topsis metode nam postupak obračuna skraćuje. Naime, status projekta se ovom metodom ocenjuje individualno, a ne upoređivanjem. Posle izvršenog anketiranja, vrši se kvantifikacija primenom adekvatne funkcije pripadnosti. Kako bi osigurali uporedivost rasplinutih brojeva, na osnovu podataka o minimalnoj odnosno maksimalnoj vrednosti za pojedine kriterijume vršimo normalizaciju matrice odluke.

(8)

gde je

(9) , odnosno

.

Ovako normalizovanu matricu koristimo za izračunavanje distance od idealnog i od antiidealnog rešenja. Normalizacija se zahteva u situacijama kada postoje različite rasplinute funkcije pripadnosti. Obzirom da smo u radu koristili samo jednu osnovu za kvantifikaciju razdaljine od idealnog i anti-idealnog rešenja možemo računati i bez postupka normalizacije. Postoji više metoda za određivanje idealnog i anti-idealnog stanja. Možemo pretpostaviti da je idealni normalizovani rasplinuti broj (1,1,1) u slučaju pozitivnih kriterijuma, odnosno (0,0,0) u slučaju negativnih kriterijuma. Ipak, često se uzima u obzir da je idealno stanje determinisano najvećom vrednosti normalizovanog rasplinutog broja po posmatranim kriterijumima (Ding [2011]). Pri određivanju najveće vrednosti rasplinutog broja goristi se GMIR metoda, odnosno


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

; Primenom jednakosti (8) i (9), ukoliko je . I obrnuto, ukoliko je vrednost alna vrednost .

tada je rasplinuta idealna tada je rasplinuta anti-ide-

Distancu od optimalnog rešenja računamo na osnovu jednakosti (10), odnosno kao Za merenje distance između dva rasplinuta broja koristićemo modifikovanu Euklidsku distancu, odnosno Vertex metod (Chen [2000]). Distanca između dva rasplinuta broja može se izračunati kao:

(10)

Postoji prilično značajan broj radova vezan za adekvatnu meru distance između dva rasplinuta broja (Chen [2009]). Teorija nije do sada potvrdila koji je metod najbolji.

(11) (12)

Obzirom da nema svaki potkriterijum jednaku značajnost (ponder), neophodno je izračunati ponderisanu meru distance od idealnog i anti-idealnog rešenja. Na osnovu ovih parametara izračunavamo racio blizine (coefficient of closeness) idealnom rešenju.

(13)

Ovaj racio nam služi za donošenje zaključka o najboljoj alternativi. Veća vrednost ovog racija znači veći stepen podudaranja sa idealnim rešenjem.

3. Rezultati U tabeli broj (6) prikazani su svi relevantni ponderi prioriteta za sve kriterijume, potkriterijume i investicione alternative. Ponderi su izračunati korišćenjem jednakosti (3) i (4).

61


62

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

Tabela 6. OdreÐivanje značaja kriterijuma, podkriterijuma i projekata prema AHP metodi Kriterijum

Wc(j)

Makro

0,31

Makro

0,31

Makro

0,31

Makro

0,31

Projekti

0,69

Projekti

0,69

Projekti

0,69

Projekti

0,69

Wi(j)

Podkriterijum Politicka stabilnost Kreditni rejting Stabilnost kursa Stabilnost kamatnih stopa Project IRR Mogućnost prodaje Zaduživanje Pouzdanost pretpostavki

Integrisano Projekat Projekat Projekat Projekat W(j) 1 2 3 4

0,82

24,95%

0,0%

18,0%

39,3%

42,7%

0,18

5,59%

32,7%

0,0%

67,3%

0,0%

0,00

0,00%

0,0%

34,1%

47,9%

18,0%

0,00

0,00%

0,0%

50,0%

50,0%

0,0%

0,00

0,00%

100,0%

0,0%

0,0%

0,0%

0,50

34,89%

0,0%

0,0%

100,0%

0,0%

0,50

34,57%

25,0%

25,0%

25,0%

25,0%

0,00

0,00%

0,0%

65,1%

34,9%

0,0%

Ponderisana ocena se dobija množenjem integrisanih pondera podkriterijuma sa performansama projekata prema potkriterijumima. Rezultati ponderisanih performansi projekata prikazani su u tabeli broj 7.

Tabela 7. Rezultati AHP metode Projekat Ponderisana ocena

Projekat 1

Projekat 2

Projekat 3

Projekat 4

10,5%

13,1%

57,1%

19,3%

Možemo videti da je projekat broj 3 najprihvatljiviji za investitora. Pondere za potkriterijume pri korišćenju TOPSIS metode odredili smo korišćenjem jednakosti (5), (6) i (7)

Tabela 8. OdreÐivanje pondera za kriterijume metode W(i) W1 W2 W3 W4

c(ij)

a(ij)

b(ij)

R(W(i))

Normalizovani W(i)

0,24 0,38 0,07 0,05

0,33 0,52 0,10 0,06

0,46 0,67 0,14 0,09

0,33 0,52 0,10 0,06

0,33 0,51 0,10 0,06

Za sve potkriterijume neophodno je odrediti pondere, kao i integrisane pondere koji predstavljaju proizvod potkriterijumskih i kriterijumskih pondera.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Tabela 9. Integrisani ponderi potkriterijuma W(Ci)

Kriterijum Makro

0,33

Projekti

0,51

Poslovni

0,10

Industrijski

0,06

W(Sci)

Potkriterijumi Politička stabilnost Kreditni rejting Stabilnost kursa Stabilnost kamatnih stopa Project IRR Mogućnost prodaje Zaduživanje Pouzdanost pretpostavki DB Rang Brzina izdavanja dozvola Zaštita investitora Lokalna ekspertiza Svest Mogućnost RE NREP

0,62 0,27 0,06 0,05 0,12 0,46 0,36 0,06 0,18 0,49 0,24 0,09 0,11 0,76 0,13

20,17% 8,79% 2,02% 1,80% 6,14% 23,39% 18,55% 3,11% 1,76% 4,84% 2,34% 0,89% 0,68% 4,72% 0,81%

Lingvističke ocene statusa projekata transformišemo u rasplinute brojeve primenom jednakosti (1). Donosioci odluke dali su svoje ocene projekata po predviđenim kriterijumima za odlučivanje. Obzirom da svaki donosilac odluke ima istu važnost, kvantifikacija se vrši uprosečavanjem vrednosti funkcija pripadnosti koje su date u tabeli (1). U tabeli broj (10), prikazane su rasplinute vrednosti svih investicionih alternativa u odnosu na posmatrane potkriterijume.

Tabela 10. Prosečni rasplinuti brojevi alternativa u odnosu na posmatrane kriterijume 1 Politička stabilnost Kreditni rejting Stabilnost kursa Stabilnost kamatnih stopa Project IRR Mogućnost prodaje Zaduživanje Pouzdanost pretpostavki DB Rang Brzina izdavanja dozvola Zaštita investitora Lokalna ekspertiza Svest Mogućnost RE NREP

2

3

4

c

a

b

c

a

b

c

a

b

c

a

b

2,0

3,0

3,3

7,0

8,0

8,0

7,7

8,3

8,7

5,7

6,7

6,7

1,0 1,0

2,0 2,0

2,7 2,7

1,0 4,3

2,0 5,3

2,7 5,3

7,7 5,7

8,3 6,7

8,7 6,7

3,7 5,0

4,7 6,0

4,7 6,0

5,0

6,0

6,0

5,0

6,0

6,0

6,3

7,3

7,3

5,0

6,0

6,0

9,0

9,0

10,0

3,7

4,7

4,7

3,0

4,0

4,0

5,0

6,0

6,0

7,0

8,0

8,0

7,0

8,0

8,0

7,7

8,3

8,7

8,3

8,7

9,3

7,7

8,3

8,7

7,0

8,0

8,0

7,7

8,3

8,7

7,0

8,0

8,0

1,0

2,0

2,7

8,3

8,7

9,3

4,3

5,3

5,3

5,0

6,0

6,0

3,0

4,0

4,0

6,3

7,3

7,3

7,0

8,0

8,0

6,3

7,3

7,3

1,0

2,0

2,7

2,0

3,0

3,3

5,7

6,7

6,7

7,0

8,0

8,0

6,3

7,3

7,3

4,3

5,3

5,3

6,3

7,3

7,3

7,0

8,0

8,0

1,0

2,0

2,7

3,7

4,7

4,7

4,3

5,3

5,3

0,0

1,0

2,0

2,0 5,0 6,3

3,0 6,0 7,3

3,3 6,0 7,3

2,0 2,0 5,7

3,0 3,0 6,7

3,3 3,3 6,7

5,0 1,0 1,0

6,0 2,0 2,0

6,0 2,7 2,7

7,7 5,0 9,0

8,3 6,0 9,0

8,7 6,0 10,0

63


64

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

U pretposlednjem koraku određujemo idealno i anti-idealno stanje investicionih alternativa. Rasplinuto idealno i anti-idealno stanje projekta prikazano je u tabeli (11).

Tabela 11. Idealno i anti-idealno rešenje Idealno Politička stabilnost Kreditni rejting Stabilnost kursa Stabilnost kamatnih stopa Project IRR Mogućnost prodaje Zaduživanje Pouzdanost pretpostavki DB Rang Brzina izdavanja dozvola Zaštita investitora Lokalna ekspertiza Svest Mogućnost RE NREP

c 7,7 7,7 5,7

a 8,3 8,3 6,7

6,3 9,0 8,3 7,7

Anti-idealno b 8,7 8,7 6,7

c 2,0 1,0 1,0

a 3,0 2,0 2,0

b 3,3 2,7 2,7

7,3

7,3

5,0

6,0

6,0

9,0 8,7 8,3

10,0 9,3 8,7

3,0 7,0 7,0

4,0 8,0 8,0

4,0 8,0 8,0

8,3

8,7

9,3

1,0

2,0

2,7

7,0

8,0

8,0

3,0

4,0

4,0

7,0

8,0

8,0

1,0

2,0

2,7

7,0 4,3 7,7 5,0 9,0

8,0 5,3 8,3 6,0 9,0

8,0 5,3 8,7 6,0 10,0

4,3 0,0 2,0 1,0 1,0

5,3 1,0 3,0 2,0 2,0

5,3 2,0 3,3 2,7 2,7

Primenom jednakosti (10), (11) i (12) određujemo udaljenost realizovanih rasplinutih vrednosti u odnosu na idealno i anti-idealno stanje. Rezultati su prikazani u tabeli 12.

Tabela 12. Udaljenost rasplinutog rejtinga od idealnog i anti-idealnog rešenja Projekat 1 Politička stabilnost Kreditni rejting Stabilnost kursa Stabilnost kamatnih stopa Project IRR Mogućnost prodaje Zaduživanje Pouzdanost pretpostavki DB Rang Brzina izdavanja dozvola Zaštita investitora Lokalna ekspertiza Svest Mogućnost RE NREP

D+ 2,75 0,70 0,02 0,00 0,00 0,15 0,00 0,10 0,01 0,18 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 1,98

D0,00 0,00 0,00 0,00 0,27 0,00 0,02 0,00 0,00 0,00 0,01 0,00 0,00 0,07 0,00 0,62

Projekat 2 D+ 0,03 0,70 0,00 0,00 0,21 0,15 0,02 0,00 0,00 0,13 0,01 0,00 0,00 0,04 0,00 1,15

D2,24 0,00 0,01 0,00 0,00 0,00 0,00 0,10 0,01 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 1,54

Projekat 3 D+ 0,00 0,00 0,00 0,00 0,27 0,04 0,00 0,03 0,00 0,01 0,00 0,00 0,00 0,07 0,01 0,66

D2,75 0,70 0,02 0,00 0,00 0,04 0,02 0,02 0,01 0,11 0,01 0,00 0,00 0,00 0,00 1,92

Projekat 4 D+ 0,33 0,27 0,00 0,00 0,11 0,00 0,02 0,02 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 0,87

D1,18 0,10 0,01 0,00 0,04 0,15 0,00 0,03 0,01 0,18 0,01 0,00 0,00 0,07 0,01 1,34


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

U tabeli broj 13 prikazani su koeficijenti blizine izračunati na osnovu jednakosti (13).

Tabela 13. Ocena alternativa TOPSIS metodom Projekat Projekat 1 Projekat 2 Projekat 3 Projekat 4

D+

D-

CC

1,98 1,15 0,66 0,87

0,62 1,54 1,92 1,34

0,237 0,574 0,744 0,606

Kao što možemo videti na osnovu analize distanci od idealnog i anti-idealnog rešenja, projekat broj tri je najprihvatljiviji za investitora. Ipak, razlika između projekata sa aspekta njihove prihvatljivosti, nije toliko signifikantna kao u slučaju AHP analize.

4. ZAKLJUČAK Investicione odluke se donose u sve kompleksnijem poslovnom okruženju. U velikom broju slučajeva donosioci odluke susreću se sa čisto deskriptivnim ocenama različitih kriterijuma. Na osnovu ovako datih ocena neophodno je izabrati adekvatnu alternativu. Primena tradicionalne aristotelovske logike u tom okruženju nije adekvatna. Kao potencijalno rešenje moguće je koristiti rasplinutu logiku. U radu je prezentovan način i metodologija korišćenja rasplinute logike u donošenju investicionih odluka. Osnovni zaključak koji se nameće u radu je velika upotrebljivost rasplinute logike u rešavanju problema investicionog odlučivanja. Iako ne možemo da adekvatno testiramo hipotezu o superiornosti jedne metode u odnosu na drugu, mišljenja smo da TOPSIS metoda više odgovara zahtevima višekriterijumskog odlučivanja. U okviru rasplinute logike postoje brojne metode za višekriterijumsko odlučivanje. Međutim, problem superiornosti jedne metode u odnosu na drugu još uvek nije rešen. Ovo samo otvara prostor za dalja istraživanja u okviru AHP i TOPSIS metode, ali i uopšte u okviru rasplinute logike i njene primene u investicionom odlučivanju.

5. Literatura Badri, M.A., 2001, A combined AHP-GP model for quality control systems, International Journal of Production Economics , 72: 27–40. 2. Chang, D.Y., 1992, Extent Analysis and Synthetic Decision, Optimization Techniques and Applications, World Scientific, Singapore, 1: 352.

65


66

POREÐENJE AHP I TOPSIS METODE KOD VIŠEKRITERIJUMSKOG GRUPNOG ODLUČIVANJA PRIMENOM RASPLINUTE LOGIKE

Chen T.Y, Li Y.W., 2009, The intuitionistic Fuzzy Topsis method in decision analysis and experimental analysis on distance measures, Pan Pacific Management Review Vol 12 No2.77-111 Creed, P.G., 2001, The potential of food service systems for satisfying consumer needs, Innovative Food Science & Emerging Technologies, 2: 219–227. Ding J.F., 2011, An Integrated Fuzzy Topsis Method For Ranking Alternatives And Its Application Journal of Marine Science and Technology, Vol. 19, No. 4, pp. 341-352 Hsieh, C. H. and Chen, S. H., 1999, A model and algorithm of fuzzy product positioning, Information Sciences, Vol. 121, No. 1-2, pp. 61-82 . Hwang, C.L, Yoon, K., 1981, : Multiple Attributes Decision Making Methods and Applications, Springer, Berlin Heidelberg Zadeh, L., 1965, Fuzzy sets, Information Control, 8: 338–353. Van Laarhoven, P.J.M., and Pedrycz, W., 1983, A fuzzy extension of Saaty’s priority theory, Fuzzy Sets and Systems, 11(3): 229–241. Weck, M., Klocke, F., Schell, H., and Ruenauver, E., 1997, Evaluating alternative production cycles using the extended fuzzy AHP method, European Journal of Operational Research, 100(2): 351–366. Jansen, D.R., Weert, A., Beulens, A.J.M., and Huirne, R.B.M., 2001, Simulation model of multi-component distribution in the catering supply chain, European Journal of Operational Research, 133: 210–224. Kahraman, C., Cebeci, U., and Ruan, D., 2004, Multi-attribute comparison of catering service companies using fuzzy AHP: The case of TURKEY, International Journal of Production Economics, 87: 171–184. Kahraman C, et.all, 2008, Fuzzy Multi-Criteria Evaluation of Industrial Robotic Systems Using Topsis Fuzzy Multi-Criteria Decision Making, Springer Optimization and Its Applications VOLUME 16 Liang G.S, 1999, Fuzzy MCDM based on ideal and anti-ideal concepts, European Journal of Operational Research Volume 112, Issue 3, Pages 682–691 Martinez-Tome, M., Vera, A.M., and Murcia, M.A., 2000, Improving the control of food production in catering establishments with particular reference to the safety of salads, Food Control, 11(6): 437–445. Saaty, T.L., 1980,The Analytic Hierarchy Process, McGraw-Hill, New York. Triantaphyllou, E., and C. Lin, 1996, Development and Evaluation of Five Fuzzy Multi-Attribute Decision-Making Methods, Approximate Reasoning, Vol. 14, No. 4, pp. 281-310.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Mirko Miličević1 cat@blic.net

JEL KLASIFIKACIJA: B22, P16, O10.

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

Apstrakt:

Ekonomska globalizacija u mnogim državama širom sveta podstiče proces ekonomske decentralizacije, te ustupanja moći i suverenosti država nadnacionalnim telima. U čitavom svetu se produbljuje siromaštvo, jer bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Granice nisu posve nestale, jer nacije-države još uvijek imaju razlog da kontrolišu kretanje ljudi i dobara u skladu sa potrebama za državnom sigurnošću. Činjenica da država više nije najviši autoritet, naročito je teško prihvaćena u zemljama koje nisu još završile proces tranzicije a potrebno je i sprovoditi proces „ekonomske decentralizacije“. Građani tih zemalja ponekad imaju skeptično mišljenje prema globalnim procesima u svetu bez granica, u kome će jaka centralna vlast postati delom istorije. Globalizacija je proces koji je započeo i koji se više ne može zaustaviti, razvijeni svet je nosilac ovog procesa i upravo on je najbolje iskoristio globalne okolnosti.

KLJUČNE REČI: GLOBALIZACIJA, SIROMAŠTVO, EKONOMSKA DECENTRALIZACIJA.

1

Poreska uprava Republike Srpske.

67


68

t

Abstract:

Economic globalization in many countries around the world, encourages the process of economic decentralization and the transfer of power and sovereignty of states supranational bodies. The whole world is deepening poverty, because the rich get richer and the poor poorer. The boundaries are not entirely lost, because the nation-states still have a reason to control the movement of people and goods in accordance with the needs of state security. The fact that the state is no longer top dog, it is particularly difficult in countries that are accepted are not yet completed the process of transition and it is necessary to implement a process of “economic decentralization�. Citizens of these countries sometimes have a skeptical view toward global processes in the world without borders, where the strong central government to become part of history. Globalization is a process that is started and that can not be stopped, the developed world is the holder of this process and it is best used on a global circumstances.

key words: GLOBALIZATION, POVERTY, ECONOMIC DECENTRALIZATION.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

1. ZAČECI I KARAKTERISTIKE GLOBALIZACIJE Krajem XX i na početku XXI vijeka nastale su značajne nove okolnosti koje su ispoljile višestrane tendencije povezivanja i zbližavanja država i naroda, odnosno tendencije rađanja jedinstvenog ekonomskog i informativnog prostora u planetarnim okvirima kao i intenzivne razmene znanja, tehnologija, robe, usluga i informacija. Ove tendencije obično se nazivaju terminom „globalizacija“. Brojni autori ističu da je savremeni svet stupio u novu eru, ali neravnomerno i protivrečno. Na to je ukazao i poznati ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine Amerikanac Džozef Stiglic, kao i mnogi drugi autori raznih profila.2 „Globalizaciju možemo definisati kao proces ekonomskog, političkog, socijalnog i kulturnog delovanja na nadnacionalnom nivou, koji na globalnom nivou menja ustaljene političke, privredne, socijalne i kulturne odnose. Bitna determinanta ovog procesa je tehnološki razvoj koji omogućava prostorno i vremensko smanjivanje sveta.“3 Raspadom Sovjetskog Saveza raspao se i bipolarni sistem međunarodnih odnosa, rušenjem Berlinskog zida i okončanjem „hladnog rata“ činilo se da je svet stupio u novi sistem međunarodnih odnosa u kojima će sve izraženije tendencije globalizacije dovesti do sveopšteg prosperiteta u interesu čovečanstva u celini. Prema mnogima su svet i svetsko društvo postali „mnoštvo bez jedinstva“ gde svako gleda svoje interese, nastoji što više zaraditi i nadmašiti konkurenciju. Kritički osvrt na proces globalizacije savremenog sveta u vezi sa njenim protivrečnostima, sa posebnim osvrtom na uticaj njena „tri stuba“ (MMF, Svetsku banku i STO) dao je nobelovac Džozef Stiglic.4 Stiglic je primetio da je na početku tranzicije bivših komunističkih zemalja, došlo do podele među ekonomistima u pogledu na dva pristupa ovom procesu. Makroekonomisti su bili zagovornici „šok terapije“ koja se zasnivala prije svega na obaranju inflacije, brzoj privatizaciji i realnom kursu nacionalne valute, dok su na drugoj strani bili oni koji su do detalja proučavali specifičnosti svake pojedine zemlje i njene privrede i u skladu sa tim određivali model promena. Rastuća podela na one koji imaju i one koji nemaju, povećala je u Trećem svetu broj strašno siromašnih – koji su za život imali manje od jednog dolara dnevno. Globalizacija može biti preoblikovana, i ako je to propisano i na korektan način sprovedeno (tako da sve zemlje imaju glas u odlučivanju o politikama kojih se tiču), to može pomoći stvaranju nove globalne ekonomije u kojoj je rast ne samo održiviji i manje nestalan, već su i njegovi plodovi ravnomerno podeljeni. Globalizacija je dominantna sila u zadnjoj deceniji 20. veka, koja oblikuje novo doba interakcije među nacijama, ekonomijama i ljudima. Ona proširuje kontakt između ljudi van nacionalnih granica – u ekonomiji, u tehnologiji, kulturi i upravi. Međutim, ona takođe i fragmentiše proizvodne procese, tržišta rada, političke entitete i društva. Dakle, iako globalizacija ima pozitivne, inovativne i dinamičke aspekte, ona takođe ima negativne i marginalizujuće aspekte.5 Rezultat delovanja globalizacije danas predstavlja unipolarni svet koji je pod dominacijom ekonomski najmoćnijih zemalja (SAD pre svega). Progres sa jedne strane, a zaostalost u razvoju, sa druge, sve veće bogatstvo multi i transnacionalnih kompanija i već bogatih zemalja, nasuprot sve većeg siromaštva siromašnih su karakteristike današnjeg sveta. Broj ljudi u siromaštvu u poslednje dve decenije XX vijeka je porastao za skoro 100 miliona, a to se desilo istovremeno sa prosječnim rastom svetskog dohotka od oko 2,5%.6 Vukmirica V. i Špirić N., 2005. Ekonomska i monetarna integracija Evrope, Banja Luka: Ekonomski fakultet, pp.16. Gligorić T., 2007. Osobine naroda, Banja Luka, „BINA”, pp.95. 4 Stiglitz, J., 2002. Globalization and It’s Discontents. New York, London: W. W. Norton&Company pp.20-25. 5 Human Development Report 1999, HDP, izdavač UNDP, New York, Oxford Univeristy Press, 1999, pp.25. 6 Stiglitz, J., op.cit., pp.19. 2 3

69


70

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

2. SIROMAŠTVO KAO JEDAN OD NAJVEĆIH EKONOMSKIH PROBLEMA SVETA Globalna ekonomija ima svoju dinamiku i svoju logiku jer više nije teorija, već stvarnost. Veća je mogućnost da će se dalje osnaživati, nego što će slabiti. Neki su od početka bolje pozicionirani s obzirom na prilike iskorištavanja mogućnosti globalne ekonomije.7 Istorija je bila naklonjena SAD-a zbog njenog istinskog federalnog modela vlasti. Druge federacije u svetu ne dopuštaju državama u svom sastavu ništa slično potpunoj autonomiji. U tim slučajevima centralna vlast zadržava veliki uticaj na pitanja regionalnog razvoja. Primere možemo naći u Indiji i Brazilu, čak u dve zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina). Tokom XX vijeka međunarodna ekonomija se razvila više nego u celokupnoj ranijoj istoriji civilizacije. Svetski BNP u periodu 1900-2000. g., računato u stalnim cenama, porastao je za 19 puta.8 Globalizacija svakako ima mnogobrojne pozitivne aspekte. Svet danas više proizvodi, spoljna trgovina je u porastu, kao i direktna strana ulaganja. Ima više hrane, ljudi su školovaniji, duže žive. Međutim, globalizacija, svakako ima i svojih loših strana. Sve je veća razlika između bogatih i siromašnih, sve veći privredni, politički i društveni uticaj transnacionalnih kompanija i porast nezaposlenosti su samo neke od njih. Dokaz da je siromaštvo jedan od najvećih problema u svetu je da 40% svetske populacije živi sa manje od 2$ na dan, a dokaz za bogatstvo je da 10% ljudi kontroliše svetska bogatstva.

Grafik 1. Broj pothranjenih-gladnih ljudi, 1969-2010

Izvor: FAO, www.fao.org

FAO (Food and Agriculture Organization of the United Nations) je objavio procenu u svojoj publikaciji u kojoj se kaže da 925 miliona ljudi pothranjeno u 2010 godini. Povećanje 7 8

Ohmae, K., 2007. Nova globalna pozornica, Izazovi i prilike u svijetu bez granica, Zagreb: Mate d.o.o., pp. 18-19. Vukmirica V. i Špirić N., op.cit., pp.18-19.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

broja gladnih od 1995-97. godine koje se vidi u grafiku 1. je posledica tri faktora: 1) zanemarivanja sektora poljoprivrede, 2) tekuće svetske ekonomske krize i 3) značajnog povećanja cena hrane u poslednjih nekoliko godina. Od 925 miliona ljudi je 13,6 posto procenjene svetske populacije od 6,8 milijardi i gotovo svi su u zemljama u razvoju (grafik 2). Određivanje uticaja globalizacije na siromaštvo ima mnoštvo teškoća. Prvi je problem adekvatno definisanje siromaštva. Naime, ako se uzme fiksna granica (npr. 1 USD), tada se previđaju siromašni i u bogatim zemljama. Druga definicija siromašnog podrazumijeva osobu koja ima neobično niski nivo potrošnje u poređenju sa ostalim stanovnicima te zemlje.9 Mnogi autori tvrde da globalizacija smanjuje siromaštvo. Dollar i Kraay pokazuju da je na uzorku od 80 zemalja prosečni rast BDP-a po stanovniku jednak rastu dohotka najsiromašnijih.10

Grafik 2. Prikaz po svetskim regijama koliko ljudi gladuje u 2010. godini. Ukupan broj ljudi koji gladuju: 975 miliona.

Izvor: Podaci FAO za 2010. godinu, www.fao.org

U slučaju da je globalizacija u korelaciji sa rastom, može se zaključiti da ona smanjuje siromaštvo. Međutim, drugi autori smatraju da je smanjenje siromaštva vrlo skromno u poređenju sa ostvarenim stopama rasta.11 Većina regija ostvaruje slab napredak u borbi protiv siromaštva, dok je u Africi zabilježen porast postotka siromašnih u razdoblju 1987-1996.12 Smanjenje siromaštva u Kini nije posledica visokih stopa rasta kao rezultata postupnog otvaranja, već demografske politike jednog deteta.13 Kvalitetniji pristup posmatranju odnosa otvorenosti i siromaštva razvili su Lundberg i Squire.14 Rezultati Chen, S. and Ravallion, M., 2000. How Did the Poorest Fare in the 1990s? Washington:World Bank, Development Research Group, pp.2-3. 10 Dollar, D. and Kraay, A., 2001. Trade, Growth and Poverty. Washington: The World Bank, Development Research Group, http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2001/ 09/index.htm. 11 Vandermoortele, J., 2002. Are we really reducing global poverty. New York: UNDP, pp.3-4. 12 Chen, S. and Ravallion, M., op.cit., pp.5. 13 Vandermoortele, J., 2002., op.cit. , pp.7-9. 14 Lundberg, M., and Squire, L., 2000. “The Simultaneous Evolution of Growth and Inequality”.World Bank Working Paper, pp.6. 9

71


72

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

Lundberga i Squirea su sledeći. Obrazovanje ima značajan uticaj samo na smanjenje udela dohotka bogatih. Poboljšanjem nivoa obrazovanja povećava se ponuda visokokvalifikovanih radnika, a što smanjuje njihovu nadnicu. Inflacija šteti vlasnicima kapitala, kao što se moglo i naslutiti, a pozitivno deluje na srednji sloj. Opisana metodologija donosi potpuno drugačije rezultate. Globalizacija relativno šteti siromašnijima, a donosi veću korist srednjem i gornjem sloju (viši koeficijenti uz više nivoe signifikantnosti). Dakle, da zaključimo, globalizacija donosi korist većini stanovništva, ali šteti onoj najugroženijoj skupini – najsiromašnijima.

Tabela 1. Broj siromašnih stanovnika po svetskim regijama. Regija Istočna Azija i Pacifik Latinska Amerika i Karibi Južna Azija Subsaharska Afrika Ukupno Zemlje u razvoju Evrope i centralne Azije Bliski Istok i Sjeverna Afrika Ukupan broj

Populacija siromašnih u % sa 1,25$ dnevno

Broj stanovnika (u milionima)

16,8 8,2 40,4 50,9 28,8 0,04 0,04

1884 550 1476 763 4673 473 305 5451

Populacija siromašnih sa 1$ dnevno (u milionima) 316 45 596 388 1345 17 11 1372

Izvor: Svetska banka, http://iresearch.worldbank.org/PovcalNet/povDuplic.html.

Siromaštvo je glavni uzrok gladi, a uzroci siromaštva mogu biti nedostatak novčanih sredstava i resursa za život, kao i neravnomerna raspodela dohotka u svetu i unutar pojedinih zemalja, te sukobi i glad. Od 2008 godine Svetska banka procenjuje da je bilo približno 1.345 miliona siromašnih ljudi u zemljama u razvoju koji žive sa 1,25 dolara dnevno ili manje. Procene FOA koji su dati u tabeli 1. su da je 1,02 milijardi ljudi pothranjeno. Napredak u smanjenju siromaštva je koncentrisan u Aziji, a posebno u Istočnoj Aziji, uz veliki napredak koji je nastao u Kini, dok se u subsaharskoj Africi broj ljudi u ekstremnom siromaštvu povećao. Na osnovu navedene procene FOA u 2008 godini od hronične gladi pati više od 1,02 milijarde ljudi, dok na osnovu statistike UNHCR-a je 36 miliona ljudi raseljeno.15 Ovo je posebno važno jer se može zaključiti da se na područjima država dugotrajno obuhvaćenim velikim brojem gladnog stanovništva širi siromaštvo, a što dodatno utiče na širenje siromaštva u toj regiji sveta.

3. EKONOMSKA DECENTRALIZACIJA I BITNI FAKTORI ZA EKONOMIJU BEZ GRANICA Multinacionalne korporacije nagrizaju suverenitet država mobilnošću svoga kapitala investiranjem i povlačenjem kapitala, ali pre svega izbegavanjem plaćanja poreza kao osnovnog prihoda države. Dejvid Held ukazuje do koje mere globalizacija vrši ekonomsku decentralizaciju država: „Globalizacija transformiše nacionalne ekonomije na takav UNHCR - Climate change could become the biggest driver of displacement: UNHCR chief, http://www.unhcr. org/4b2910239.html.

15


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

način da se nacionalni ekonomski prostor više ne poklapa sa nacionalnim teritorijalnim granicama“.16 Nacionalne države su siromašnije od transnacionalnih korporacija koje sve više kontrolišu masovne medije, posebno TV-kanale i reklamne agencije, preko kojih šire „kulturu i ideologiju konzumerizma“ na globalnom nivou. Proizvodnja i prodaja unutar transnacionalnih korporacija postaju „deteritorijalizovani“. Ekonomsku decentralizaciju države podržavaju nadnacionalne organizacije kojima ona delegira deo svoje suverenosti prihvatajući pravila igre, transnacionalne finansijske institucije (MMF, Svetska banka), multinacionalne korporacije i globalizacija svetskog tržišta i informaciono-komunikacione tehnologije (internet, satelitska televizija) i globalni problemi koje sama država nije u stanju da rešava (siromaštvo, ekološki problemi, terorizam). Nestanak ekonomskih granica ili preciznije, barijera, uslovljen je uticajem takozvana „četiri I“: investicije, industrija, informacione tehnologije i individualne potrebe, kako ističe Frensis Fukujama „nacionalne granice postaju propustljive za prolaz ideja, kulture i slika, a ne samo finansijskog kapitala“.17 Transnacionalne korporacije su spremne da relociraju proizvodnju i investicije u bilo kojem delu sveta i da omoguće ulazak takozvane „globalne robe“. Danas je svaki proizvod postao široko dostupan, a to znači i globalizovan, i više ne postoji nedostupnost. Finansijsko tržište reaguje na promene u bilo kom delu sveta. Kako naglašava Urlih Bek, transnacionalne kompanije su u mogućnosti da izvoze poslove u one delove sveta gde je cena radne snage najniža a obaveze za radno mesto najmanje. Po njemu, „najveći moćnici mogu živeti tamo gde je najlepše za život, a plaćati porez tamo gde je to najjeftinije“.18 Ovo postaje novi imperativ i novi izazov za nacionalne države. One moraju da privuku kapital, ljude i znanje da bi preživele na svetskom tržištu i postaju zapetljane ako pokušaju da se isključe i izoluju od ostatka sveta. Po Beku, „borci za ekonomski razvoj kojima se političari tako ulaguju razaraju autoritet države tražeći njene usluge a pri tom joj uskraćujući poreske prihode“.19 Na taj način, superbogataši postaju virtuelni poreski obveznici. Sa druge strane, Entoni Gidens podseća da i pored ogromne ekonomske moći i sposobnosti transnacionalnih korporacija da utiču na vođenje politike „postoje neka ključna područja u kojima se njihova moć ne može meriti sa moći država - pri čemu su ovde posebno važni teritorijalnost i kontrola nad sredstvima prinude“.20 Svet sve više postaje mesto bez granica. Carine nestaju uporedo sa spoznajom mnogih zemalja da jedna drugu trebaju kako bi u ekonomskom pogledu preživele. Granice nisu posve iščezle, jer nacije-države još uvijek imaju razlog da kontrolišu kretanje ljudi i dobara u skladu sa potrebama za državnom sigurnošću. Ipak, gledajući četiri bitna faktora poslovnog života, svet je već u mnogo čemu postao mestom bez granica. Ove faktore nazivamo kao „četiri C“: komunikacije, kapital, korporacije i potrošači.21 Djelotvorna komunikacija uvijek zavisi o nepostojanju granica. Telefonske veze su omogućile jednoj osobi da razgovara sa drugom na suprotnom kraju sveta, bez potrebe za posredovanjem. Jednom uspostavljene telefonske linije mogle su poslužiti i za prenos podataka. Poboljšanja su se takođe dogodila i u proizvodnji kablova uz pomoć tehnologije optičkih vlakana. Ipak, ono što je svet uistinu oslobodilo granica jeste razvoj interneta započetog od sredine 1990-tih Dejvid Held, Debate o globalizaciji, u Globalizacija, Mit ili stvarnost, 2003, Sociološka hrestomatija (priredio Vuletić Vladimir), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, pp.57. 17 Frensis Fukujama, Kako nazvati naše doba, u Glokalni svet, Osam ogleda o globalizaciji, 2003 (priredili: Nušić Olja, Dušan Veličković), Beograd: Aleksandrija Press, Nova srpska politička misao, pp.29. 18 Urlih Bek: Virtuelni poreski obveznici, u Globalizacija, Mit ili stvarnost, 2003, Sociološka hrestomatija (priredio Vuletić Vladimir), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva pp.133. 19 Urlih Bek, ibid. 20 Entoni Gidens, 1988, Posledice modernosti, Beograd: Filip Višnjić, pp.75. 21 Ohmae, K., op.cit.,pp.20-22. 16

73


74

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

koji traje sve do danas. Ovo je tehnologija koja je mnogima na raspolaganju i naširoko dostupna svugde pomoću računara. Putem interneta teče promet koji je zaboravio na granice. Kapital je drugi faktor takođe korisnik blagodati sveta bez granica. To je postalo moguće deregulacijom finansijskih tržišta. Isto tako, velika je pomoć bio i američki dolar kao globalna monetarna platforma. U mnogim razvijenim zemljama stanovništvo koje stari štedi novac za svoju penziju. Ovo je jedan od glavnih razloga zašto se dogodila masovna prekogranična migracija kapitala, bilo da se radilo o kratkoročnim ili dugoročnim kretanjima. Neke korporacije su uspešno postale delom ekonomije bez granica tako što su se rešile hegemonije nacija-država koje su joj zatirale samosvest. Za uspešnu firmu je u prošlosti bilo previše uobičajeno da se usko poistovećuje sa „domovinskom bazom“. Danas je uobičajeno unutar pojedine kompanije da funkcije budu locirane na raznim krajevima sveta – npr. istraživanje i razvoj u Švajcarskoj, inženjerstvo u Indiji, proizvodnja u Kini, finansiranje u Londonu, dok bi se marketinške funkcije i centar zadržao u SAD-u. Potrošači su postali sastavni dio globalne ekonomije, a zbog nepostojanja granica. Potrošači imaju sposobnost da rade ono što su uvijek bili prinuđeni: kupovati svuda naokolo. Internet omogućuje potrošačima da upoređuju proizvode i cene pa tako informisani akteri razmene donose odluke o kupovini brže i lakše, a nove tehnologije plaćanja kreditnim karticama omogućuju da se kupovina izvrši, nalog provede i proizvod ili usluga isporuče.

4. CENTRALNA EKONOMSKA POLITIKA DRŽAVE - MOĆ U NESTAJANJU Globalizacija traži nove promene u ponašanju koje se zahtevaju od glavnih učesnika. Vlasti su sebe smatrale neprikosnovenim u moći, dok danas centralne vlasti kao i one koje tako i dalje postupaju u demokratskom sistemu shvataju da je većina njihovih ovlaštenja izgubljena. U nekim zemljama, odnos između centra i regije je istorijski labaviji i naklonjeniji globalnoj ekonomiji. U SAD-a, predsjednik koji zapovijeda pojedinoj državi što treba učiniti, smatran je lošim predsjednikom. Amerikanci bi se odupirali takvom uplitanju. U Japanu se, kao kontrast ovome, ljudi vrlo rano upućuju na poslušnost i poštovanje centralne vlasti. Negdje oko 40% poreza u Japanu prikupljaju regije; 60% prikuplja centralna vlast, ali centralna vlast troši samo 40% poreznih prihoda i redistribuira dodatnih 20% regijama. Ovdje leži moć birokratije. Redistribucija ovih 20% u diskreciji je centralnih birokrata. Ova je tranša kada se sve uzme u obzir, dovoljna da privuče pažnju i privoli na poslušnost regije centralnoj vlasti. Iako je čvrsta centralna kontrola doprinela ubrzanom razvoju Japana od 1945-80. godine, mnogi se problemi Japana mogu staviti u kontekst njegovog centralizovanog sistema vladanja željeznom rukom.22 U ekonomskom smislu očita je nova vrsta deteritorijalizacije tržišta. Prema Kejt Neš „ekonomska globalizacija se široko shvata kao redukcija ekonomske politike nacionalnih država“.23 Porast moći finansijskog tržišta, kao i porast trgovine, primoravaju vlade da prilagode i harmonizuju tržišnu politiku, poresku politiku, ali neretko i da povećaju svoja zaduživanja. Kod zaduživanja, važno je naglasiti neodgovornost nacionalnih elita, jer mandati 22

Ohmae, K., op.cit.,pp. 193-195. Nash K., (2000), Contemporary Political Sociology (Globalization, Politics and London, pp. 61.

23

Power), London: Blackwell,


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

prolaze a dugovi ostaju ili se još uvećavaju budućim generacijama. Nacionalne države su primorane da smanje javnu potrošnju i državni upliv u ekonomiju, nastojeći da privuku strane investicije. U tom pogledu politike vlada značajno su redukovane. Globalizovana ekonomija zasnovana je na novim odnosima proizvodnje, trgovine, potrošnje i finansija. Kako smatra Norman Beri: „Zvati državu suverenom ne znači sugerisati da se ona ne može izložiti obavezama međunarodnog prava. Ulazeći 1973. godine u Evropsku ekonomsku zajednicu, Ujedinjeno Kraljevstvo je u izvesnoj meri prihvatilo superiornost prava koje izvire iz međunarodnih institucija nad domaćim zakonodavstvom. Kasnije razvoj te organizacije (danas Evropska unija) doveo je do postepene erozije „suverenosti“ tako da zemljom danas u nekim oblastima, upravlja pravo koje nije njena neposredna tvorevina“.24 Iako nije moguće predvideti posve pouzdanu mapu budućnosti, postoje načini stvaranja održive vizije za neku zemlju držeći se poznatih osnovnih načela globalizacije, da se moraju osnažiti pojedinci iako će timski i grupni rad ostati važan u budućnosti. Kina koristi akademski sektor u napredovanju naučno-intenzivnih industrija u ključnim gradovima sa prestižnim univerzitetima (graf 3.).

Grafik 3. Preduzeća koja su stvorila univerziteti.

Izvor: Ministry of Economy, Trade and Industry, „AUTM Licensing Survey FY 2002“ www.cutech.edu.cn/.

Vlasti na nacionalnom kao i na regonalnom nivou mogu učiniti čitav niz pomaka kako bi potpomogli prosperitet države: putem razvoja novih tehnologija, smanjenja prepreka za ulazak i izlazak kapitala, uklanjanja prepreka kompanijama u privlačenju najboljih ljudi da za njih rade, smanjenja birokratije i uvođenja specijalizacije. Regionalna strategija je danas važnija nego ikada prije. Ako je ova strategija pravilno izgrađena i saopštena, regija će se naći na kraćem popisu korporativnih investitora i biti prioritet prilikom donošenja odluka vezano za investicije i ulaganja.25

Norman Beri, 2007, Uvod u modernu političku teoriju, Službeni glasnik, Beograd, pp.87. Ohmae, K., op.cit.,pp. 204-205.

24 25

75


76

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

5. KARAKTERISTIKE SAVREMENOG EKONOMSKOG RAZVOJA 5.1. Prestanak hladnog rata Iako u svojoj osnovi ima političke karakteristike, hladni rat je gotovo pola vijeka delovao na formiranje kako profila nacionalne ekonomije super sila i velikih sila, tako i velikog broja relativno manjih država i u Evropi i u Aziji. Prestanak hladnog rata otvorio je nove mogućnosti za izbijanje na površinu niza nesuglasica i razlika u interesima vodećih zemalja, kao i do zaoštravanja konkurentske borbe za određena tržišta. Dominantni položaj SAD-a kao jedinog garanta eventualne odbrane Zapadne Evrope, pa i svih drugih dijelova sveta u kojima je sa pravom ili ne korišćen strah od „komunističke agresije“. Kraj hladnog rata, ujedinjenje Nemačke, rasformiranje SSSR-a i nepostojanje straha od tzv. „sovjetske opasnosti“ doveli su do povremenog izbijanja otpora prema politici i interesima SAD, i nametnuli potrebu revizije odnosa u okvirima bivšeg Zapadnog bloka. Iako po nizu kriterijuma SAD i dalje ostaju vodeći, naročito u strategijskom pogledu, dominantni partner, a ova vrsta dominacije ne može da se uporedi sa dominacijom koju SAD ima na vojnom sektoru potenciranu uslovima hladnog rata.26

5.2. Jačanje globalizacione ekonomske doktrine u svetu Drugu i na izvjestan način daleko važniju karakteristiku savremene svetske ekonomije predstavlja dugoročna tendencija globalizacije svetske proizvodnje, trgovine i potrošnje. Ova tendencija je rezultat savremenog razvoja proizvodnih snaga, prije svega visoke tehnologije i njene primene u proizvodnji, transportu, komunikacijama i uslugama od informatike i komunikacija do zdravstva i obrazovanja. Globalizacija je savremeni oblik procesa funkcionisanja integracije svetske ekonomije u uslovima opadajućih troškova transporta i komunikacija. Za afirmaciju tog procesa i razvoj u godinama koje dolaze biće i dalje važno da se vodi računa o uklanjanju prepreka i olakšavanju tog procesa prije svega na dva načina: stimulisanjem daljeg razvoja proizvodnih snaga kako bi se smanjivali troškovi transporta i komunikacija, paralelno sa smanjivanjem troškova proizvodnje, kao i otklanjanjem prepreka međunarodnim privrednim tokovima prije svega prepreka koje su rezultat određenog sistema privređivanja, koncepcije razvoja i analogno tome spoljnoekonomske politike pojedinih zemalja ili grupa zemalja. Prema procenama Svetske trgovinske organizacije (STO), tokom razdoblja posle Drugog svetskog rata, obim svetske trgovine povećan je 15 puta, dok je obim svetske proizvodnje povećan 6 puta.27 Prema istom izvoru, udeo svetske trgovine u svetskom dohotku povećan je tokom četiri decenije poslije Drugog svetskog rata sa 7% na 21%. Dalja afirmacija globalnog sistema privređivanja činiće sve težim položaj malog broja zemalja koje iz određenih razloga još ne mogu da učestvuju u tom sistemu. Učlanjenjem i prihvatanjem određenih pravila igre u svetskoj privredi - naizgled se smanjuje dimenzija nacionalnog suvereniteta. Najzad, eventualna izolacija ili zaostajanje u intenzitetu korišćenja savremenih pozitivnih procesa u svetskoj ekonomiji donosi ili povećava već postojeće osiromašenje kvaliteta života zemlje koja ne učestvuje. Adamović, Lj.,1999. Tendencije u svjetskoj privredi i položaj SR Jugoslavije, Beograd: Ekonomski fakultet. Ruggiero, R., 28.april 1997,“The High Stackes of World Trade“, The Wall Street Journal, pp. A-18.

26 27


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

5.3. Nastanak svetske finansijske krize Sadašnja finansijska kriza počela je sa poremećajima na američkom tržištu nekretnina 2007. godine, koji su u 2008. godini doveli do ozbiljnih problema u funkcionisanju finansijskih institucija u celom svetu. Kriza američkog tržišta nekretnina koja je hiljadama građana SAD-a donela gubitak krova nad glavom, izazvala je razornu krizu na finansijskim tržištima širom sveta. Mada se američki kolaps stambene izgradnje navodi kao uzrok krize, finansijski sistem je u prethodnom vremenu postao ranjiv zbog visoke zaduženosti i monetarne politike koja je niskim kamatnim stopama podsticala zaduživanje. Glavni uzrok stvaranja ove krize su umjetno povećavane cene nekretnina u odnosu na njihovu realnu vrednost, a za čiju kupovinu su korišteni hipotekarni krediti s promenjivim kamatnim stopama. Tako su vrednosti hipoteke usled stalnog rasta kamatnih stopa i multiplikacije kredita, dostigli nivo koji korisnici više nisu mogli otplaćivati.28 Teškoće u otplati izvanredno velikog broja hipotekarnih kredita bile su uzrok nelikvidnosti bankarskog sektora što je izazvalo kolaps investicija na tržištu. Tek kada je nastala pometnja, mnoge finansijske institucije su shvatile da njihovi sistemi upravljanja rizikom nisu bili pouzdani, a otpornost i održivost banaka na šokove bila je svedena na minimum. Američka uprava federalnih rezervi (FED) nastojala je ubacivanjem likvidnih sredstava da ublaži nepovoljnu klimu na finansijskom tržištu. Kriza likvidnosti prouzrokovala je u 2008. godini kolaps velikog broja finansijskih institucija, a što je predstavljalo pretnju da se ova situacija brzo prenese sa američkog dolara na evropsko tržište i euro.29 Veliki broj finansijskih institucija u svetu koji je radi sticanja dobrih zarada investirao u rizično američko hipotekarno tržište bio je prinuđen da otpiše novčane iznose u milijardama, a zbog nemogućnosti naplate hipotekarnih kredita.30 Reakcija Evropske centralne banke (ECB) u prvoj polovini 2008. godine bila je ubacivanje likvidnih sredstava operacijama na otvorenom tržištu, što je ujedno i odlagalo krizu, te je jedan broj banaka od početka krize uspijevao funkcionisati koristeći podršku ECB.31

5. ZAKLJUČAK Početak XXI vijeka je prekretnica u odnosu na prethodni dio istorije čovečanstva u smislu globalnih interesa razvijenih zemalja, a koji prerasta u novo globalno kretanje i borbu za postojeća tržišta u svetu. U svetu je prisutna sve veća pojava posvajanja globalizacije, u domenu interesa globalno razvijenih zemalja. Najviše ekonomske koristi će imati razvijene i bogate zemlje, dok zemlje u razvoju a pogotovo nerazvijene će doživeti neuspeh jer nemaju globalnu konkurentsku prednost. Rastuća podela na one koji imaju i one koji nemaju, povećala je u Trećem svetu broj strašno siromašnih. Siromaštvo je glavni uzrok Bernanke, S. Ben, “The crisis and the policy response”, 13 January 2009. The original speech, Internet, http:// www.bis.org/review/r090115a.pdf, 22. 01. 2009. Izvor: Bloomberg News sues the Fed under Freedom of Information Act, 7 November 2008, Internet, http://www. creditwritedowns.com/2008/11/bloomberg-news-sues-fed-under-reedom.html, 25. 01. 2008. 30 “From crisis to recovery: the tools for the job”, European Economy News, European Commission,No 12, January 2009, Brussels, pp. 5. 31 Schmidt-Hebbel, K.,“Managing the global financial crisis and economic downturn”,ECONOMIC OUTLOOK No. 84, OECD, Paris, 25.11.2008., pp.7-10. 28

29

77


78

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

gladi, a uzroci siromaštva mogu biti nedostatak novčanih sredstava i resursa za život, kao i neravnomerna raspodela dohotka u svetu i unutar pojedinih zemalja. Može se zaključiti da na područjima država dugotrajno obuhvaćenim velikim brojem gladnog stanovništva se širi siromaštvo, a što dodatno utiče na širenje siromaštva u toj regiji sveta. Ovo će najvjerovatnije biti uzrok novih preokreta i promena kao i poražavajućih dešavanja koja će izazvati nove globalne promene u svetu. Slabljenje centralne vlasti države posebno se uočava u području ekonomije, a što doprinosi pojavi „ekonomske decentralizacije“. Država nije više najveći autoritet kao što je to nekada ranije bila, a što je naročito teško prihvaćeno u zemljama koje nisu još završile proces tranzicije a trebaju sprovoditi proces „ekonomske decentralizacije“. Razvijene države će vremenom sve više ekonomski jačati i boriti se da ovladaju ekonomijama malih i siromašnih država, sa ciljem dominacije na „svetskom-globalnom tržištu“, dok za to budu postojali ekonomski potencijali regiona i država. Beginning of the XXI century is a turning point in the previous part of the history of mankind in terms of global interests of developed countries, which grew into a global movement and fight for the existing markets in the world. In the world there is increasing adoption phenomenon of globalization, global interest in the domain of developed countries. Most economic benefits will be developed and rich countries, while developing countries and especially the underdeveloped experience the failure because they do not have a global competitive advantage. The growing divide into those who have and those who do not have increased in the third world of terribly poor. Poverty is a major cause of hunger, poverty and the causes can be lack of funds and resources for life, as well as unequal distribution of income worldwide and within nations. It can be concluded that the areas covered by the state long-term large number of hungry people is spreading poverty, which further affects the spread of poverty in the region of the world. This will probably be the cause of new twists and changes as well as the devastating events that will trigger a new global changes in the world. The weakening of central government authority is particularly evident in the economy, which contributes to the phenomenon of „economic decentralization“. The state is no longer the highest authority as it has previously been used, which is particularly difficult in countries that are accepted are not yet completed the transition process and the need to implement a process of „economic decentralization“. Developed countries will be increased over time to strengthen economic and strive to master the economies of small and poor countries, aiming at the domination of „the world-the global market“, while for there to be economic potential of the region and state.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

6. LITERATURA Adamović, Lj.,1999. Tendencije u svetskoj privredi i položaj SR Jugoslavije, Beograd: Ekonomski fakultet, Bernanke, S. Ben, “The crisis and the policy response”, 13 January 2009. The original speech, Internet, Chen, S. and Ravallion, M., 2000. How Did the Poorest Fare in the 1990s? Washington: World Bank, Development Research Group, Dejvid Held, Debate o globalizaciji, u Globalizacija, Mit ili stvarnost, 2003, Sociološka hrestomatija Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Dollar, D. and Kraay, A., 2001. Trade, Growth and Poverty. Washington: The World Bank, Development Research Group, Fukujama, F., Kako nazvati naše doba, u Glokalni svet, 2003, Beograd: Aleksandrija Press, Nova srpska politička misao, Gidens, E., 1988, Posledice modernosti, Beograd: Filip Višnjić, pp.75. Gligorić T., 2007. Osobine naroda, Banja Luka, „BINA”, Lundberg, M., and Squire, L., 2000. “The Simultaneous Evolution of Growth and Inequality”.World Bank Working Paper, Stiglitz, J., 2002. Globalization and It’s Discontents. New York; London: W. W. Norton&Company, Stiglitz, J., 2004. Protivrečnosti globalizacije, Beograd, Lundberg, M., and Squire, L., 2000. “The Simultaneous Evolution of Growth and Inequality”. World Bank Working Paper, Nash, K., 2000, Contemporary Political Sociology (Globalization, Politics and Power), London: Blackwell, London, Norman Beri, 2007, Uvod u modernu političku teoriju, Službeni glasnik, Beograd, Ruggiero, R., 28.april 1997,“The High Stackes of World Trade“, The Wall Street Journal, Squire, L. and Zou, H., 1998. “Explaining International and Intertemporal Variations in Income Inequality”. The Economic Journal, 108, Ohmae, K., 2007. Nova globalna pozornica, Izazovi i prilike u svetu bez granica, Zagreb: Mate d.o.o., Urlih Bek: Virtuelni poreski obveznici, u Globalizacija, Mit ili stvarnost, 2003, Sociološka hrestomatija (priredio Vuletić Vladimir), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,

79


80

UTICAJ GLOBALIZACIJE NA PROCES EKONOMSKE DECENTRALIZACIJE

Vandermoortele, J., 2002. Are we really reducing global poverty. New York: UNDP, Vukmirica, V., 2000. Svetska trgovinska politika i tržišta, Beograd:PS “Grmeč”, Vukmirica, V. i Špirić, N., 2005. Ekonomska i monetarna integracija Evrope, Banja Luka: Ekonomski fakultet,


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Vanja Lučić1

luchicvanja@gmail.com

JEL KLASIFIKACIJA: M11, M14 i M20

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU Apstrakt:

U savremenim tržišnim uslovima koje karakteriše sve oštrija konkurentska borba, trgovina gubi obeležja klasične kupoprodaje preuzimajući na sebe sve brojnije i složenije marketinške funkcije. Razvoj sopstvene (trgovinske) marke predstavlja jednu od najznačajnijih i najočiglednijih dimenzija povećanja kontrole trgovine. U svojevrsnoj trgovinskoj revoluciji, moderna trgovinska preduzeća postaju pravi proizvođači bez fabrika, a trgovinske marke karakteriše rast kvaliteta i cenovno diferenciranje u odnosu na marke proizvođača. Za razliku od razvijenih, domaće tržište se nalazi u početnom stadijumu razvoja trgovinske marke, ali uz tendencije intenzivnog razvoja. Stepen koncentracije maloprodaje, koji je u direktnoj vezi sa stepenom razvijenosti trgovinske marke, karakteriše izrazit rast prethodnih godina, a sličan trend se očekuje i u narednim godinama. Učešće trgovinske marke u ukupnom prometu maloprodaja u Republici Srbiji manje je u odnosu na odgovarajući pokazatelj u razvijenim evropskim zemljama, uz tendencije intenzivnog rasta koji prevazilazi stope rasta evropskih zemalja. Anketno istraživanje, čiji su rezultati prikazani, pokazalo je slabu svest potrošača o trgovinskim markama, kao i percipiranje njihovog kvaliteta kao slabijeg u odnosu na kvalitet marki proizvođača. Ipak, srpsko tržište se ocenjuje kao brzorastuće i perspektivno u pogledu daljeg razvoja trgovinske marke.

KLJUČNE REČI: TRGOVINSKA MARKA, TRGOVINA NA MALO, KVALITET, CENA 1

Institucija/Afilijacija: Fakultet za menadžment, Univerzitet Metropolitan

81


82

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

Abstract:

In the conditions of the modern market which are characterized by an ever more severe competition, trade loses its classical purchase features and takes over all the more numerous and difficult marketing functions. Development of the own private label represents one of the most important and most obvious dimensions of trade control increase. In the trade revolution of a kind, modern trade shops are becoming real manufactures without a factory, and private label is characterized by a rise in quality and the difference in price towards the private labels. In difference to developed, the domestic market is now at the very beginning of the private label development, but with a strong tendency of an intensive evolution. The degree of retail concentration, which has a direct connection with private label development, is determined by a distinctive increase during the past few years, and a similar trend is expected for the next few years. Participation of the private label in the overall retail trade in the Republic of Serbia is lower compared to the other European countries, but with a strong tendency of an intensive growth which will overpass the developed countries. The questionnaire research, which results are shown, has shown a poor awareness of the consumers concerning the private labels, also their perception of them as poor in quality compared to the producers' brands. Nevertheless, the Serbian market is described as one of the fastest growing and the most perspective ones concerning the further development of the private label.

key words: PRIVATE LABEL, RETAIL, QUALITY, PRICE


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

1. SUŠTINA I RAZVOJ KONCEPTA TRGOVINSKE MARKE XX vek je protekao u znaku proizvođača kao pionira u brendiranju kojima su poznati i jaki brendovi omogućili visoku tržišnu vrednost i željenu tržišnu poziciju. Dominacija proizvođača počinje da slabi krajem prošlog veka, dok nove tržišne uslove obeležava svojevrsna trgovinska revolucija. U cilju uspešnije borbe za tržišnu poziciju, trgovinska preduzeća na sebe počinju da preuzimaju brojne i kompleksne marketinške funkcije. Jedan od načina manifestovanja jačanja pozicije trgovina u kanalima marketinga predstavlja i razvoj sopstvene (trgovinske) marke koja pruža ključni doprinos u kreiranju jedinstvenog paketa ponude trgovinskog preduzeća. Trgovinska marka označava proizvode koji se prodaju u maloprodajnoj mreži trgovca, pri čemu marka, receptura, model i sl. treba da budu u vlasništvu ili pod kontrolom trgovca i da se kroz kontrolu troškova omogući viša zarada od zarade na proizvodima pod markom proizvođača.2 Mada aktuelnost teme upućuje da je u pitanju pojava novijeg datuma, ovaj fenomen je poznat još u drugoj polovini XIX veka i početkom XX veka u SAD.3 Navodi se da je poznata britanska maloprodaja Sainsbury uvela sopstvenu marku još 1869. godine, dok je u Francuskoj Geoffroy Guichard, vlasnik prodavnica mešovite robe pod imenom Casino, kazina i ljubitelj čokolade, odlučio da otvori fabriku čokolade i prodaje svoju marku u sopstvenim supermarketima kako je bio veoma razočaran kvalitetom čokolade koja se tad proizvodila u Francuskoj.4 Iako su do Drugog svetskog rata trgovinsku marku prodavali samo britanski i francuski maloprodavci (Marks&Spencer, Momoprix, Prisunic), značajne promene se dešavaju sa ekonomskim padom sedamdesetih godina prošlog veka, rastom inflacije i padom životnog standarda, što je iniciralo zainteresovanost za proizvode sa nižim cenama u odnosu na poznate brendove proizvođača i globalno poznate marke. Privatne marke u ranoj fazi razvoja karakterisale su niske cene, skromno pakovanje, slab kvalitet, kao i nedostatak promocije, što je doprinelo lošem imidžu trgovinskih marki. Vremenom, od imidža jeftinijeg konkurenta one postaju sredstvo za građenje imidža posebnog kvaliteta5, uključujući se u ravnopravnu bitku sa poznatim brendovima proizvođača, pri čemu i dalje predstavljaju cenovno povoljniju alternativu. Razlozi za uvođenje trgovinske marke su raznovrsni: od cenovno najkonkurentnije ponude koja će obezbediti sigurnu prodaju, preko postizanja ekskluzivnosti i sticanja kontrole nad upravljanjem asortimanom, do potpunije kontrole nad razlikom u ceni kako se, i pri nižim cenama privatnih marki ostvaruje veća prosečna razlika u ceni. Neophodnost uvođenja trgovinske marke u asortiman maloprodaje interesantno su predstavili Richardson et al.: „Maloprodavci imaju izbor. Mogu da gledaju sebe ili kao pasivne distributere brendova proizvođača ili kao aktivne marketare sopstvenih brendova. Stara strategija je dominantna kod američkih maloprodavaca... Problem sa ovom strategijom je očigledan – trgovinski lanci postaju malo više od običnih skladišta za marke proizvođača.“6 Unapređenje imidža trgovine i povećanje lojalnosti kupaca prodajnom objektu se ističe kao jedan od ključnih razloga uvođenja trgovinske marke u asortiman preduzeća. Odnos imidža proizvoda i imidža trgovine opisuje se pomoću zakona termodinamike: kako se toplota sa toplijeg Lovreta and Petković (2010), str. 15. Lovreta et al. (2009), str. 166. 4 Pache (2007), str. 176. 5 Lovreta and Petković (2010), str. 156 . 6 Richardson et al. (1994), str. 35. 2

3

83


84

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

tela prenosi na hladnije telo sve dok se ne izjednače, na isti način bolji imidž proizvoda poboljšava imidž prodavnice i obratno.7 Mnoga istraživanja ukazuju na opravdanost razloga maloprodaja za proširenjem asortimana na ovaj način kako je veća lojalnost trgovini rezultat satisfakcije potrošača jedinstvenom ponudom trgovine, a koja utiče na izgradnju dobrog imidža trgovine.8 S druge strane, stabilan plasman, bolja iskorišćenost kapaciteta i mogućnost plasiranja i svoje marke samo su neki od razloga iz kojih proizvođači ovakav vid saradnje sa trgovinom smatraju korisnim.9 Uvođenje trgovinske marke, pored niza prednosti, nosi i nedostatke za obe strane. Plasiranje trgovinske marke za trgovinu znači i niz dodatnih aktivnosti na istraživanju tržišta, kreiranju promotivnog materijala, pakovanja, kontroli kvaliteta i preuzimanje svih onih kategorija troškova koji su ranije bili u nadležnosti proizvođača.10 Privatna marka može dovesti i do veće zavisnosti proizvođača o trgovini koja se uvećava sa porastom tržišnog učešća maloprodajnog lanca, dok sposobnost upravljanja ugovorom o trgovinskoj marki postaje sve manja.11 Mogućnosti direktnog uticaja na marketing akcije trgovine postaju minimalne, što uz nižu zaradu po jedinici proizvoda dovodi proizvođača u slabiju poziciju. Kompleksnost odluke o ulasku u partnerstvo sa trgovinom prate značajne i dugoročne implikacije na odnos između trgovca i proizvođača.

2. TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U SVETU U poslednje dve decenije XX veka, trgovinska marka postaje obeležje funkcionisanja trgovina razvijenih tržišnih privreda. Proces razvoja trgovinske marke intenzivniji je u Evropi nego u njenoj kolevci, SAD. U većem broju zemalja EU učešće sopstvene marke u ukupnom prometu na malo se kreće u rasponu od 30% do 50%. Dok se na dnu lestvice sa ispod prosečnim učešćem trgovinske marke u prometu (svetski nivo oko 23%) nalaze azijske i južnoafričke zemlje, kao lideri izdvajaju se Švajcarska, Velika Britanija, Belgija, Nemačka.12 U Velikoj Britaniji i Nemačkoj privatna marka učestvuje sa oko 50% odnosno 40% u ukupnom prometu poljoprivredno prehrambenih proizvoda.13 Upravo ovu kategoriju proizvoda karakteriše najintenzivniji razvoj trgovinske marke, kao i najintenzivniji proces koncentracije i internacionalizacije sektora. Ilustrativan je podatak da čak trinaest od petnaest najvećih maloprodajnih kompanija u Evropi pripada prehrambenom sektoru, dok su od tog broja četiri kompanije iz Nemačke, četiri iz Francuske i tri iz Velike Britanije.14 Razvoj trgovinske marke pokazao je međuzavisnost sa stepenom koncentracije trgovine (veća koncentracija - intenzivniji razvoj trgovinske marke), kao i visoku međuzavisnost sa nivoom profitabilnosti trgovine na malo (intenzivniji razvoj privatne marke obezbeđuje veću profitabilnost maloprodaje).15 Jacoby and Mazursky (1984), str. 105-122. Videti Ailawadi and Pauwels (2008), str. 19-30. 9 O prednostima i nedostacima trgovinske marke videti Veljković (2010), str. 352. 10 Lovreta and Petković (2010), str. 155. 11 Rakita (2009), str. 521. 12 Planet Retail, 2008, preuzeto iz Beneke (2010), str. 204. 13 Lovreta et al. (2010), str. 485. 14 Lovreta et al. (2010), str. 540. 15 Lovreta (2009), str. 167. 7 8


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Mada su trgovinske marke danas prisutne u preko 95% pakovane robe široke potrošnje, niz poznatih privatnih marki postigao je veliki uspeh u nekonvencijalnim kategorijama kao što su: odeća (45% ukupnog prometa u SAD, a čak 65% u kategoriji ženskih suknji i dečje odeće), knjige i, čak, finansijske usluge.16 U ovom kontekstu potrebno je istaći i stav nekih autora da je 50% prirodna granica ponude brendova trgovine, iz dva razloga: potrošači preferiraju određene brendove proizvođača i mnoge kategorije proizvoda nisu isplative ili privlačne kupcima da bi bile markirane trgovinskim znakom.17 Niža cena trgovinske marke može upućivati na zaključak da su njeni kupci dominantno cenovno orijentisani potrošači (ograničenog budžeta ili većeg broja članova porodice i obimnijih kupovina). Nielsen-ovo istraživanje iz 2005. godine ukazuje da najveći procenat domaćinstava sa niskim prihodima kupuje privatne marke, ali i da domaćinstva sa višim nivoom prihoda ne zaostaju značajnije.18 Marka trgovine se više kupuje i u porodicama sa većim brojem članova, mada ni u ovom slučaju razlika u odnosu na manje porodice nije značajna: 33% naspram 30%. Dakle, iako se kao najznačajniji kupci privatnih marki navode potrošači i domaćinstva sa nižim prihodima i većim brojem članova, trgovinske marke danas rado i sve više kupuju svi, što nosi značajne implikacije po buduće odnose i partnerstva trgovina i proizvođača.19 Industrija privatnih marki dostiže bilion američkih dolara godišnje, čak i u vreme produbljenja ekonomske krize (2008. i 2009. godine) kada dolazi do vrhunca u obimu prodaje i uvođenju novih proizvoda pod markom trgovine.20 Rezultati istraživanja Nielsen-a u 2010. godini govore da oko 60% potrošača u 55 zemalja u Aziji i Pacifiku, Evropi, Severnoj Americi, Latinskoj Americi i Srednjem Istoku/Africi izjavljuje da kupuju više trgovinskih marki zbog negativnih efekata ekonomske krize na njihov životni standard. Navedeni proces najintenzivniji je u Latinskoj Americi (66%) i Srednjem Istoku, Africi i Pakistanu (51%). Ne samo da tražnja za privatnim markama raste u uslovima krize, već većina potrošača planira da nastavi sa njihovom kupovinom i nakon završetka krize, a usled zadovoljstva odnosom cene i kvaliteta ovih proizvoda. Predviđa se da će učešće trgovinske marke u ukupnom prometu do 2025. godine porasti na čak 50%, odnosno da će se u narednih 15 godina udvostručiti.21 Ubrzan rast učešća trgovinske marke pratiće nastavak trendova koncentracije maloprodaje, naročito u zemljama u razvoju (Centralna i Istočna Evropa, Rusija, Turska), popularizacija popusta, profesionalizacija ponude trgovinske marke, dok će recesija dodatno uticati na veće prihvatanje trgovinske marke. Položaj B brendova će nastaviti da se pogoršava daljem razvojem trgovinske marke i njihova šansa za preživljavanje bez izbora odgovarajuće strategije će biti mala, dok će A brendovi postati nerazdvojni deo kombinacije sa trgovinskim markama. Nastaviće se širenje i razvijanje novih linija (naročito u netradicionalnim kategorijama za trgovinske marke), povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj, uz ekspanziju privatnih Videti Kumur and Steenkamp (2007) Kotler and Keller (2006), str. 519. 18 Prema http://pl.nielsen.com/trends/documents/Consum_Insight_Eur.pdf [Pristup: 12/10/11] 19 Zanimljivo je iznet sličan zaključak CEO belgijskog maloprodavca Colruyt: „Siromašnim ljudima su možda potrebne niske cene, ali bogati ljudi ih vole“ (Kolind (2009), str. 11.) 20 Market Analysis Report: Global private label trends, International Markets Bureau, April 2010, str. 4. (http://www. ats.agr.gc.ca/inter/5478-eng.pdf, [Pristup: 18/11/11]) 21 A new global research report ‘Private label vs. Brands – an inseparable combination, Rabobank’s Food and Agri Research division (https://www.pressroomrabobank.com [Pristup: 12/12/11]) 16 17

85


86

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

marki premijum kvaliteta koje će značajno promeniti današnje viđenje trgovinske marke. Na evropskom nivou, očekuje se nastavak masovne konsolidacije maloprodaje, formiranje regionalnih lanaca ponude i centralizovanje nabavnih i distributivnih operacija zahvaljujući jedinstvenoj valuti, dominacija evropskih maloprodavaca na globalnom nivou zahvaljujući snažnom iskustvu u kros-kulturnim barijerama, dalji napredak internet trgovine na malo, ali i da Istočna Evropa postane novo središte moderne maloprodaje, sa distributivnim sisitemom gotovo potpuno integrisanim sa sistemom Zapadne Evrope.22

3. TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI Karakteristike srpske trgovine, koje opredeljuju i uslove za razvoj trgovinske marke, predstavljaju usitnjenost, nedovoljna koncentrisanost i povezanost, slaba konkurencija, niska produktivnost rada (nekoliko puta u odnosu na EU), nerazvijenost elektronske trgovine, značajno manje stope prinosa na sopstveni kapital u odnosu na EU i gotovo duplo manje investicija po zaposlenom u trgovini na malo u odnosu na EU. Prethodne godine donele su ubrzano propadanje nekada vodećih trgovinskih firmi i nestanak velikog broja sitnih trgovaca i klasičnih prodavnica, ali i postepeni dolazak inostranih kompanija, čiji se rast zastupljenosti očekuje u narednim godinama.23 Stepen koncentracije maloprodaje, koji je u direktnoj vezi sa razvijenošću trgovinske marke, ocenjuje se kao relativno nizak. Podaci iz 2010. godine ukazuju na relativno niži stepen koncentracije u odnosu na mnoge zemlje razvijenijeg trgovinskog sektora - prva tri maloprodavca u Švedskoj drže 80% tržišta, u Srbiji oko 35%, dok se na dnu lestvice nalaze Rumunija (oko 15%) i Bugarska sa manje od 20%.24 Značajan je zaostatak učešća pratioca lidera za učešćem vodeće trgovine na domaćem tržištu, a još uočljiviji zaostatak ostalih trgovina koji pokrivaju manje delove tržišta. Niži stepen koncentracije posebno je karakterističan za unutrašnjost Srbije, dok je konkurencija intenzivnija i trgovinska mreža bolje razvijena u Beogradu. Ipak, savremena kretanja u Srbiji karakteriše izrazit rast koncentracije trgovine na malo. U periodu od 2004 - 2009. godine, koeficijent koncentracije četiri najveća maloprodavca u Republici Srbiji se gotovo udvostručio - od oko 19% do oko 37%,25 a dalji rast koncentracije se očekuje dolaskom velikih trgovinskih lanaca koji se već nalaze u zemljama u okruženju i jačanjem konkurencije koja će tržišne učesnike primorati na dalji razvoj i povezivanje. S tim u vezi, indikativno je da su glavna mesta kupovine hrane u Republici Srbiji male prodavnice (60%), zatim supermarketi (31%) i hipermarketi (10%), pri čemu su hipermarketi, supermarketi i diskonti formati koji su Srbiji najpotrebniji u narednom periodu.26 Primetna Consuegra (2006), str. 125. Opširnije videti: Lovreta, S. (2009), Strategija i politika razvoja trgovine Republike Srbije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Vlada Republike Srbije – Ministarstvo trgovine, turizma i usluga, Beograd. 24 Europanel 2010, preuzeto sa http://www.aijn.org/file.handler?f=juicynews%FCIAA%20Data%20and%20Trends%20 2011-27-05.pdf) [Pristup: 18/11/11] 25 Prilagođeno prema Gfk 2009 (preuzeto iz Končar, J., Vukmirovic, G., Lekovic, S. (2011), The Role of Private Label in Internationalization of Serbian Retail, u Knego, N., Renko, S., Knežević, B. Distributive trade as SEE and CEE development driver - Proceedings of the International Scientific Conference, Faculty of Economics and Business Zagreb, str. 203-213.) 26 Shopping Monitor CEE 2010 – GfK, http://www.poslovni.hr/vijesti/gfk-u-cee-regiji-najpopularniji-moderni-formatitrgovina-147852.aspx [Pristup: 05/10/11] 22 23


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

je tendencija stalnog porasta učešća hipermarketa i supermarketa kao modernih formata trgovine na malo, koja je povezana i sa promenom ponašanja potrošača kada su u pitanju njihove sklonosti ka velikim kupovinama. Istraživanja ukazuju da je u periodu od 2006. do 2009. godine u porastu učešće potrošača koji obavljaju kupovine jednom i dva puta nedeljno, što je bila značajno ređa praksa srpskih potrošača pre 5 godina (53% naspram 83%).27 Uticaj ekonomske krize na ponašanje potrošača je očigledan u 2009. godini, kada se ovaj rast usporava (30% je smanjilo učestalost odlazaka), ali velike kupovine i dalje najveći deo stanovništva praktikuje podjednako kao i prethodnih nekoliko godina.28 Prve trgovinske marke na tržištu Srbije pojavljuju se u asortimanu C Marketa 2002. godine kada su potrošačima bili dostupni proizvodi Hleb C, ČistunaC (sredstvo za čišćenje) i Šampon C, kao i ograničeni broj proizvoda u kategoriji gaziranih pića.29 Ipak, navedene marke nisu doživele veći tržišni uspeh, a intenzivniji razvoj privatnih marki podstaknut je tek dolaskom inostranih trgovinskih lanaca na domaće tržište od 2005. godine. Pod uticajem ovih trgovina, Delta Maxi, Univerexport, Dis i Lilly proširuju asortiman uvođenjem privatnih brendova, među kojima su se izdvojile marke trgovina: Maxi (Premia, Adut, Fedela, Favola, Mistral, Casabella i dr.), Idea (K Plus), Univerexport (Baš Baš), Dis (Dobro), Mercator (Mercator), Interex (Top Budget) i dr. Asortiman trgovinskih marki varira po trgovinama, ali i različitim trgovinskim formatima - tako Tempo nudi preko 1.000, a Maxi do 500 proizvoda markiranih od strane ovog trgovinskog lanca. Raznovrsnost asortimana varira i po regionima u zemlji - potrošači u Beogradu imaju najveći izbor trgovinskih marki usled najrazvijenije maloprodajne mreže, a slede Novi Sad, Niš, Kragujevac, Subotica i drugi veći gradovi u Srbiji sa razvijenijom trgovinom na malo.30 Kategorije proizvoda u kojima su trgovinske marke najviše razvijene u Srbiji su smrznuta hrana, voćni sokovi (gazirani i negazirani), papirna galanterija, konzervirana hrana, hrana za kućne ljubimce, mleko i mlečni proizvodi, meso i mesne prerađevine, kafa, kućna hemija i dr. Raspoloživi podaci o asortimanu trgovinskih marki maloprodajnih lanaca u Srbiji u 2010. godini ukazuju da učešće trgovinskih marki pojedinih lanaca varira, (Dis oko 20% ukupnog prometa, Maxi oko 15% i Univerexport oko 2,5%).31 Ukoliko ove podatke uporedimo sa rezultatima TNS World Panel-a iz 2008. godine za maloprodaje u Velikoj Britaniji prema kojima odgovarajuća učešća prevazilaze i 50%, uočava se zaostatak maloprodaja u Republici Srbiji, i po nekoliko puta. Zaostatak je još uočljiviji kada se posmatra učešće na celom tržištu, kako se udeo trgovinske marke procenjuje na oko 3% u 2010. i skoro 3,5% u 2011. godini.32 Poređenjem učešća trgovinske marke u ukupnom prometu različitih evropskih zemalja uočava se da se Srbija nalazi na samom dnu liste, čak i iza zemalja u okruženju.33 Tržišno učešće privatnih marki u 2009. godini iznosilo je oko 11% u Sloveniji, 7% u Hrvatskoj, dok je u Srbiji iznosilo manje od 3%.34 Indikativno je i da u Srbiji oko Istraživanje Gfk, http://www.vibilia.rs/srpski/izvestaj/0508/Trgovinski%20sektor%20u%20Srbiji_Pregled% 202008.pdf [Pristup: 04/10/11] 28 http://www.gfk.rs/public_relations/press/articles/005463/index.rs.html [Pristup: 09/12/12] 29 Petljak et al. (2011), str. 222. 30 Končar et al. (2010), str. 106-107. 31 Končar et al. (2010), str. 107, www.dis.rs, www.maxi.rs, www.univerexport.rs 32 Gfk Beograd (2011) Panel domaćinstava, Trgovinske marke iz ugla potrošača, preuzeto iz Petljak et al. (2011), str. 222. 33 Prilagođeno prema http://mcbride.co.uk/what-we-do/the-europian-market, Gfk Beograd 2011 Panel domaćinstava (preuzeto iz Petljak et al. (2011), str. 222.) 34 Planet Retail, Private Label Trends Update 2009 i Progressive Magazine, No. 79, December 2010, str. 17 (preuzeto iz Lukić (2011), str. 33.) 27

87


88

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

19% potrošača kupuje trgovinske marke, dok je isti pokazatelj značajno veći u regionu: Hrvatska 39%, Slovenija 30%, Češka, Mađarska, Poljska i Rusija 28%, zemlje Zapadne Evrope oko 45%, što se može objasniti njihovom manjom prepoznatljivošću na domaćem tržištu, kao i činjenicom da su u Srbiju trgovinske marke stigle kasnije u odnosu na okolna tržišta. Dakle, u pogledu stepena razvijenosti trgovinske marke, tržište Srbije se označava kao ispodprosečno. Pored činjenice da je učešće trgovinske marke u prodaji na malo manje u Srbiji u odnosu na razvijenije zemlje Evrope, primećuje se izrazit rast učešća trgovinske marke koje se za 3 godine povećalo gotovo 3,5 puta (od 1 - 3,5%). Prema izveštaju Europanel-a iz 2010. godine, Srbija ubraja u najbrže rastuća tržišta po pitanju rasta učešća trgovinske marke, kako se za samo godinu dana (2008-2009. godine) učešće povećalo duplo, odnosno za 100%.35 S druge strane, rast učešća trgovinskih marki u prometu trgovina tržišta Zapadne Evrope i SAD je usporen poslednjih godina, kako su tržišta, usled prisutnosti privatnih marki dugi niz godina, praktično ušla u fazu zrelosti.36 Predviđen rast u vodećim evropskim zemljama u periodu od 2010-2015. godine iznosi svega nekoliko procentnih poena na većem broju posmatranih tržišta (Švajcarska, Velika Britanija, Nemačka, Danska, Švedska i dr.). Može se zaključiti da učešće trgovinske marke u ponudi trgovina na malo brže raste u Srbiji u odnosu na razvijenije zemlje Evrope.

4. PERCEPCIJE I STAVOVI SRPSKIH POTROŠAČA O TRGOVINSKOJ MARKI Kako je trgovinska marka relativno nov fenomen u našoj zemlji, nevelik broj istraživanja se bavio njenim razvojem u Republici Srbiji i percepcijama i stavovima potrošača o navedenim markama. U ovom članku će biti ukratko predstavljeni rezultati istraživanja pokrenutog za potrebe master rada „Strategije brendiranja maloprodajnih trgovinskih preduzeća i razvoj trgovinske marke u Republici Srbiji“.37 U cilju analize stavova potrošača prema trgovinskim markama, korišćen je metod sistematskog neeksperimentalnog istraživanja na osnovu uzorka – anketiranje. S obzirom da je istraživanje je sprovedeno na prigodnom uzorku koji je činilo 100 ispitanika sa prebivalištem na teritoriji grada Beograda, dobijene rezultate bi trebalo posmatrati kao aproksimaciju rezultata koji bi bili dobijeni da je postojala mogućnost korišćenja reprezentativnog uzorka. Jačanje trgovina na malo i preuzimanje na sebe sve većeg broja marketinških funkcija intenzivirali su konkurenciju, a jedan od ključnih instrumenata u borbi za lojalne potrošače postale su trgovinske marke. Istraživanje je pokazalo da najveći deo potrošača ima naviku da kupuje u jednoj ili nekoliko trgovina koje preferira (75%), dok oko 1/4 nema preferiranu trgovinu. Jedno od pitanja za cilj je imalo otkrivanje upoznatosti ispitanika sa fenomenom trgovinske marke, a rezultati ukazuju da samo jedna trećina ispitanika istinski razume pojam trgoKey Facts for Decision Makers, Europanel 2010, str. 32. Petljak et al. (2011), str. 216. 37 Lučić, V. (2012), str. 91-127. 35 36


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

vinske marke, pri čemu čak 16% ispitanika koji su se izjasnili kao upoznati sa terminom trgovinska marka kao primere je navelo marke proizvođača.38 S druge strane, čak 97% ispitanika je upoznato sa terminom marke (brenda) proizvođača. Zanimljivo je da su potrošači stariji od 50 godina dominantni u strukturi dobro obaveštenih potrošača, kao i da je čak 83% ovih ispitanika ocenilo svoje prihode kao nedovoljne, najnižom ocenom. Slabiju svest o trgovinskim markama u odnosu na marke proizvođača potvrđuju i rezultati o uspehu povezivanja marki sa odgovarajućim trgovinama odnosno proizvođačima. U slučaju trgovinske marke, nešto više od trećine ispitanika ih je uspešno povezalo sa odgovarajućim trgovinama, dok su marke proizvođača uspešno povezane sa odgovarajućim kompanijama u oko 80% slučajeva. Istraživanje je pokazalo i veće učešće ispitanika koji su jednom ili više puta kupili ponuđene marke proizvođača u odnosu na odgovarajući pokazatelj kupovine ponuđenih trgovinskih marki. Čak 70% svih odgovora u slučaju trgovinske marke glasi "Nikad nisam kupio/ la", dok je isti pokazatelj manje od 15% kada su u pitanju marke proizvođača. Zadovoljstvo cenom, kvalitetom i pakovanjem trgovinskih marki jedna je od najznačajnijih tema istraživanja, a ocene trgovinskih marki koje su imali priliku da probaju, date su na skali od 1 do 5 (od najlošije do najbolje). Cena i kvalitet dobile su u proseku više ocene u odnosu na pakovanje trgovinskih marki (cena 3,40, kvalitet 3,39, a pakovanje 3,11). Prosečna ocena kvaliteta marki proizvođača viša je za jednu ocenu u odnosu na privatne marke (4,43 naspram 3,42). Potvrda boljeg vrednovanja kvaliteta je i prethodno pomenuta veća učestalost kupovina marki proizvođača. Istraživanje je pokazalo i da samo 8% ispitanika smatra da je kvalitet trgovinskih marki viši od kvaliteta brendova proizvođača, kao i da podjednak deo potrošača (po 38%) smatra da je nivo kvaliteta jednak odnosno da je kvalitet trgovinskih marki niži. U proseku, može se zaključiti da potrošači u Srbiji smatraju da je kvalitet trgovinskih marki niži do jednak kvalitetu brendova proizvođača. Pri tome, u strukturi ispitanika koji kvalitet trgovinske marke vide kao slabiji u odnosu na marke proizvođača dominiraju ispitanici mlađi od 30 godina, dok najveći deo ispitanika od 40 do 49 godina vidi oba nivoa kvaliteta kao ujednačena. Ovi podaci ukazuju na povoljnije percepcije kvaliteta trgovinskih marki kod starijih potrošača, kao i viđenje kvaliteta trgovinskih marki kao slabijeg kod mlađih potrošača. Čini se da smo još uvek daleko od stepena zadovoljstva privatnim markama u razvijenijim zemljama, u kojima one često predstavljaju i lidere po osnovu navedenih dimenzija i diktiraju trendove koje prate marke proizvođača. Kako se trendovi u kretanju cena trgovinskih marki ne prate od strane zvaničnih statistika u Republici Srbiji, istraživanjem su analizirane prosečne razlike u prodajnoj ceni između privatnih i marki proizvođača za izabrane prehrambene artikle.39 Analiza je pokazala različitost primenjenih strategija cena trgovinske marke maloprodajnih lanaca u Srbiji. Uočeno je da razlike u prodajnoj ceni variraju u zavisnosti od kategorije proizvoda, tako da su u Kada se ovakav nalaz uporedi sa rezultatima sličnog istraživanja Gfk Beograd za period maj-jun 2007. godine, prema kom je termin trgovinska marka poznavalo 11,4% ispitanika, 76,2% nije znalo šta trgovinska marka predstavlja, dok je 12,4% ispitanika dalo pogrešan odgovor, uočava se rast svesti potrošača o privatnim markama (http://www.marketsrbija.com/rubrike-u-asopisu/istraivanje-i-analiza/266-private-label-u-srbiji-/ [Pristup: 12/12/11]) 39 Izabrani artikli su: dugotrajno mleko sa 2,8% m.m. (1l), ulje suncokret (1l), testenina - spirala (400g), pšenično brašno T-500 (1kg) i kafa mlevena (100g). Terensko istraživanje je sprovedeno u prodajnim objektima trgovina Maxi, Idea, Mercator, Dis, Interex i Univerexport na teritoriji Beograda u februaru 2012. godine. Trgovinski formati u kojima je vršeno terensko istraživanje su dominantno supermarketi (Maxi, Idea, Interex, Univerexport), odnosno hipermarketi u slučaju Mercator-a i Dis-a. 38

89


90

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

određenim kategorijama i trgovinama formirane vrlo blisko cenama marki proizvođača ili čak i iznad njih (mleko), dok se kod drugih proizvoda javlja razlika u ceni i do 40% u odnosu na marke proizvođača (kafa). Cenovni jaz se za posmatrane proizvode može generalno oceniti kao relativno nizak - u proseku iznosi svega nekoliko procenata kod ulja, oko 10% kod mleka i testenine i oko 20% u slučaju brašna i kafe, uz značajne razlike među različitim trgovinama. Kada se uporedi ukupna cena korpe sastavljene iz izabranih artikala privatnih marki odnosno marki proizvođača u trgovini Maxi, razlika u ceni korpe navedenih proizvoda u dva slučaja se razlikuje za 31,47 dinara, odnosno 7,99% u korist opcije izbora privatnih marki. Navedeni nalaze govore u prilog činjenici da su razlike u prodajnoj ceni posmatranih artikala relativno niže u odnosu na prosečne razlike u prodajnoj ceni na razvijenim tržištima koje prevazilaze 40%, čak i 50%. Prema Nielsen-u, odgovarajuća razlika u proseku iznosi oko 43% u Mađarskoj, 38% u Slovačkoj, 37% u Hrvatskoj, što ove zemlje svrstava u zemlje visoke razlike u prodajnoj ceni.40

5. ZAKLJUČAK Jačanje maloprodajnog sektora i njegova dominacija u kanalima marketinga manifestuje se, između ostalog, i kroz razvoj sopstvenih marki koje doživljavaju veliku prihvaćenost kod potrošača. Trgovinska preduzeća postaju ravnopravna u borbi za potrošače, preuzimajući i liderske pozicije na tržištima razvijenih zemalja. S druge strane, stanje u zemljama u razvoju se može okarakterisati kao rana faza razvoja. Stepen koncentracije trgovine na malo, koji se ocenjuje kao visok u razvijenim zemljama, značajno je niži u Republici Srbiji. Ipak, domaću trgovinu karakterišu intenzivne promene u strukturi trgovinskih formata u korist modernijih oblika (supermarketi, hipermarketi), promene u kupovnim navikama potrošača koji češće idu u kupovine jednom ili dvaput nedeljno i izražen rast koncentracije trgovine na malo. Kada je u pitanju razvijenost trgovinske marke, Republika Srbija se nalazi na samom dnu evropske liste, posmatrajući kao pokazatelj učešće trgovinske marke u prometu. Navedeno učešće je nisko i u asortimanu i prodaji pojedinih trgovina, a potrošači izbegavaju da ih probaju ili ih ređe kupuju. Posledično, svest potrošača o privatnim markama je slabija u odnosu na svest o poznatim brendovima proizvođača. Kvalitet trgovinske marke se percipira kao slabiji do jednak kvalitetu brendova proizvođača na srpskom tržištu. Istraživanje je pokazalo i da je razlika u prodajnim cenama privatnih marki u odnosu na brendove proizvođača manja u Srbiji u odnosu na razliku u prodajnoj ceni u razvijenim zemljama. Na kraju je potrebno istaći da, iako je učešće trgovinske marke u ukupnoj prodaji trgovina na malo manje u Srbiji u odnosu na razvijenije zemlje Evrope, ono beleži brži rast u odnosu na razvijena evropska tržišta. Dalji razvoj trgovinske marke tek se očekuje dolaskom većeg broja inostranih lanaca čime će se intenzivirati i konkurencija u domenu privatnih marki.

Nielsen 2005, preuzeto iz Končar et al. (2010), str. 107.

40


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

6. LITERATURA Ailawadi, K. and Pauwels, K. (2008), “Private Label Use and Store Loyalty”, Journal of Marketing, Vol. 72, No. 6, November, Pp. 19-30. Beneke, J. (2010), “Consumer perceptions of private label brands within the retail grocery sector of South Africa”, African Journal of Business Management, Vol. 4(2), Pp.203-220, February 2010. Consuegra O. I. (2006), “Own labels in the United Kingdom: A source of competitive advantage in retail business“, Pensamiento & Gestión, 21. Universidad del Norte, Pp. 114-161. Jacoby, J. and Mazursky, D. (1984), “Linking Brand and Retailer Images”, Journal of Retailing, Vol. 60, No. 2, Summer 1984, Pp. 105-122. Kolind, J., (2009), The Mixed Brand and Private Label Strategy – Retailer’s Perspective (work in progress), Pp. 11. Končar, J. et al. (2010), Private Label Development in the Republic of Serbia, Business and Economic Horizons, Vol.3, Issue 3, October, Pp. 105-110. Končar, J. et al. (2011), The Role of Private Label in Internationalization of Serbian Retail. Proceedings of the International Scientific Conference Distributive trade as SEE and CEE development driver (ured. Knego, N., et al.), Faculty of Economics and Business Zagreb, Pp. 203-213. Kotler, P. and Keller, K.L. (2006), Marketing menadžment, Data Status, Beograd. Kumur, N. and Steenkamp, J.E. (2007), “Private Label Strategy – How to Meet the Store Brand Challenge”, Harvard Business School Press, Boston, Massachusetts. Lovreta, S. (2009), Strategija i politika razvoja trgovine Republike Srbije, CID Ekonnomski fakultet, Vlada Republike Srbije – Ministarstvo trgovine, turizma i usluga, Beograd. Lovreta, S. (2009), Trgovinski menadžment, CID Ekonomski fakultet, Beograd. Lovreta, S. and Petković, G. (2010), Trgovinski marketing, CID Ekonomski fakultet, Beograd. Lovreta, S. et al. (2010), Kanali marketinga, CID Ekonomski fakultet, Beograd. Lučić, V. (2012), Master teza: Strategije brendiranja maloprodajnih trgovinskih preduzeća i razvoj trgovinske marke u Republici Srbiji, Ekonomski fakultet, Beograd. Lukić, R. (2011), “The Effect of Private Brands on Business Performance in Retail”, Economia. Seria Management, Vol. 14, Issue 1, Pp. 25-39. Pache, G. (2007), “Private Label Development: The Large Food Retailer Faced with the Supplier’s Opportunism“, The Service Industries Journal, Vol. 27, No. 2, March, Pp. 175-188.

91


92

TENDENCIJE U RAZVOJU TRGOVINSKE MARKE U REPUBLICI SRBIJI I SVETU

Petljak, K. et al. (2011), Trgovačke marke u zemljama Jugoistočne Europe, Zbornik međunarodnog znanstvenog skupa Trgovina kao pokretač razvoja Srednje i Jugoistočne Evrope (Ured. Knego, N. et al), Ekonomski fakultet Zagreb, Pp. 214-231. Rakita, B. (2009), Međunarodni marketing, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Richardson, P.S. et al. (1994), “Extrinsic and intrinsic cue effect on perceptions of store brand quality”, Journal of Marketing, Vol. 58, Pp. 28-36. Veljković, S. (2010), Brend menadžment u savremenim tržišnim uslovima, CID Ekonomski fakultet, Beograd. www.aijn.org/file.handler?f=juicy-news%FCIAA%20Data%20and%20 Trends%20 2011-27-05.pdf) [Pristup: 18/11/11] www.ats.agr.gc.ca/inter/5478-eng.pdf [Pristup: 18/11/11] www.dis.rs www.gfk.rs/public_relations/press/articles/005463/index.rs.html[Pristup: 09/12/12] www.market-srbija.com/rubrike-u-asopisu/istraivanje-i-analiza/266-private-label-usrbiji-/ [Pristup: 12/12/11] www.maxi.rs www.pl.nielsen.com/trends/documents/Consum_Insight_Eur.pdf[Pristup: 12/10/11] www.poslovni.hr/vijesti/gfk-u-cee-regiji-najpopularniji-moderni-formati-trgovina-147852.aspx [Pristup: 05/10/11] www.pressroomrabobank.com [Pristup: 12/12/11] www.univerexport.rs www.vibilia.rs/srpski/izvestaj/0508/Trgovinski%20sektor%20u%20Srbiji_Pregled% 202008.pdf [Pristup: 04/10/11]


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Dr Vojislav Babić

babic.v@sezampro.rs

JEL KLASIFIKACIJA: O52, G01, F32, F15, Z1

PRIKAZ ZBORNIKA „BALKAN I EU”

Apstrakt:

U novom zborniku tekstova Centra za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka, autori analiziraju perspektivu odnosa Zapadnog Balkana i EU sa ekonomskog, finansijskog, sociološkog, filozofskog i demografskog aspekta. Suština ovog odnosa prožeta je osećajima rizika i neizvesnosti, koji su vezani za rastuće finansijske probleme EU kao i za pooštravanje kriterijuma za prijem novih članica. I pored izvesne doze skepticizma u pogledu nastavka evro-integracijskih procesa, većina autora smatra da će balkanske zemlje imati korist od priključenja EU, jer će nacionalne zakone uskladiti sa naprednijom i efikasnijom ekonomskom, pravnom i političkom regulativom Evropske unije.

KLJUČNE REČI: EU, EKONOMSKA KRIZA, ZAPADNI BALKAN, EVRO-INTEGRACIJA

93


94

PRIKAZ ZBORNIKA„BALKAN I EU�

Abstract:

In the new text collection of the Center for Economic Research at the Institute of Social Sciences, the authors analyze the relationship perspective of the Western Balkans and the European Union from the economic, financial, sociological, philosophical and demographic aspects. The essence of this relationship is permeated with feelings of risk and uncertainty related to the growing financial problems and the EU to tighten the criteria for admission of new members. Despite the dose of scepticism regarding the continuation of Euro-integration processes, most authors believe that the Balkan countries will benefit from joining the EU because it will harmonize national laws with advanced and effective economic, legal and political regulation of the European Union.

key words: EU,ECONOMIC CRISIS, WESTERN BALKANS, EURO-INTEGRATION


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Dvadeset prvi zbornik radova pod naslovom „Balkan i EU”, izašao je u izdanju Centra za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka iz Beograda. Ulazak balkanskih država u EU je interesantna i aktuelna tema koja proteklih deset godina zaokuplja pažnju srpske javnosti. Evropska unija je rezultat dugoročnih vizija i predanog rada ljudi, koji su verovali da se i pored mnogobrojnih razlika u nacionalno-kulturnom identitetu i političko-ekonomskom ustrojstvu može živeti zajedno. Ne postoji nijedan region u svetu u kojem su države dobrovoljno odlučile da deo suvereniteta prenesu na viši nacionalni nivo poput zemalja Evropske unije. Države okupljene u EU povezuje posvećenost zajedničkim načelima: slobodi, miru, demokratiji, vladavini prava, poštovanju ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i poštovanju nacionalnih identiteta država članica. Pristupanje zemalja Zapadnog Balkana EU u perspektivi vodi ka unapređenju političke sigurnosti, bezbednosti i zaštite nacionalnih interesa kroz institucije EU. Pored toga, evro-integracijski procesi mogu da dovedu do poboljšanja rada državne uprave i sudstva, efikasnije borbe protiv korupcije i kriminala, liberalizacije i proširenja vlastitog tržišta, poboljšanja kvaliteta životne sredine i dr. Eskalacija Globalne ekonomske krize dovela je do pada investicija, stope ekonomskog rasta i porasta nezaposlenosti u zemljama EU. Grčka, Mađarska, Italija, Irska i Portugal suočili su se sa ozbiljnom krizom suverenog duga. Sa tim u vezi, u jezgru EU počele su da se javljaju određene ideje za restrukturiranje zajednice. Često se govori o podsticanju fiskalnog federalizma ali i o podeli unutar EU na zemlje koje imaju stabilne makro-ekonomske pokazatelje i one koje nisu u stanju da ispune dogovorene kriterijume. Kada se govori o evro-integraciji zemalja Zapadnog Balkana, treba istaći da će zbog pomenutih problema u EU pristup ovih država biti otežan u odnosu na članice koje su u uniju ušle 2004/2007 godine. Iako Brisel nije eksplicitno naznačio predah u proširenju unije, pregovori sa potencijalnim članicama će biti strožiji. Akcenat će biti stavljen na striktno ispunjavanje uslova eventualnih članica, uz manje pristupne fondove i tendenciju da se zemlje Zapadnog Balkana razvijaju putem sopstvenih reformi umesto strane pomoći. Posledice Globalne ekonomske krize, nedavni događaji i problemi koji su zahvatili EU, pobudili su u zemljama Zapadnog Balkana izvesnu dozu evro-skepticizma, rizika i neizvesnosti. U zborniku radova „Balkan i EU” autori su nastojali da sa ekonomskog, političkog, pravnog, sociološkog, filozofskog i kulturološkog aspekta rasvetle brojne kontroverze evro-integracijskog procesa zemalja Zapadnog Balkana. Kako pomiriti koncept državnog suvereniteta sa konceptom međuzavisnosti i prožimanja? Kako naći svoje mesto u zajednici od 500 miliona stanovnika sa GDP-om od oko 12000 mljd. EUR? Kako će socijalni tržišni model EU uticati na društveni razvoj Balkana? Da li će istorijsku supstancu zemalja Zapadnog Balkana očuvati koncept rastuće administracije i duhovna sterilizacija? Kakva je demografska perspektiva Balkana i da li će njegovi nenaseljeni prostori izgradnjom infrastrukture iz fondova EU postati imigraciono utočište stanovnika iz Evrope, Bliskog istoka i Azije? Da li zemlje Zapadnog Balkana imaju rezervnu strategiju u slučaju raspada EU? Ovo su samo neka od pitanja čija je problematika obrađena u 45 multidisciplinarnih tekstova u zborniku. Tekstovi u zborniku urađeni su kvalitetno i zavređuju punu pažnju čitaoca zainteresovanog za problematiku evro-integracijskih procesa zemalja Zapadnog Balkana. U nastavku, će biti dat osvrt na neke od karakterističnih tekstova, koji postojeću problematiku analiziraju iz ekonomskog, finansijskog, sociološkog, filozofskog i demografskog ugla.

95


96

PRIKAZ ZBORNIKA„BALKAN I EU”

U prilogu Veselina Vukotića pod nazivom „Rizik budućnosti”, traga se za rečju koja bi mogla da ukaže na suštinu aktuelnog odnosa između zemalja Zapadnog Balkana i EU. Autor se opredelio za termin: „rizik”. Ovaj termin kod Vukotića ima dvostruku funkciju. Prva funkcija upućuje da se na proces evropskih integracija zemalja Zapadnog Balkana ne može gledati sa stanovišta ideološkog determinizma niti sa sigurnošću u istorijsku datost tih procesa. Druga funkcija termina „rizik” upućuje nas na to da je proces evropskih integracija dinamička kategorija, pomoću koje zemlje Zapadnog Balkana mogu uspešno da prevaziđu umrtvljenost demagoškog i dnevno – političkog prilaza. Rizik se uvek mora ukrotiti ali aktivno prihvatanje rizika predstavlja suštinski činilac dinamične ekonomije i inovativnog društva. U tekstu Ljubomira Madžara „Varljivi horizonti evropske Himere-hazardna potera za pokretnom metom”, rasvetljava se manje vidljiva strana EU, za koju se široko veruje da donosi impresivne koristi uz minimalne transakcione troškove. Madžar ukazuje na sistematsko opadanje finansijske podrške EU zbog rastućeg broja novih članica, na birokratizaciju, institucionalnu sklerozu i rastuće breme socijalne pomoći širokim klasama građanstva. Ukazujući na potencijalne prepreke za integraciju Srbije u EU, autor navodi makro-ekonomsku neravnotežu, rast nezaposlenosti, nedovoljan ekonomski rast, subvencionisanje preduzeća i nizak nivo međunarodne konkurentnosti. Na kraju rada, pomalo u jugonostalgičnom tonu, autor govori o evro-integracijskom procesu Zapadnog Balkana kao sredstvu za reintegraciju južnoslovenskih etničkih i kulturnih prostora. U Šukovićevom radu, analizira se ispunjenost ekonomskih kriterijuma za prijem Srbije u EU. Prema autoru, veliki propusti u privatizaciji društvenog sektora, izostanak reforme javnog sektora, institucionalna neefikasnost i visok stepen korupcije u poslednjoj deceniji, ključni su razlozi što Srbija nije uspela da stvori aktivnu tržišnu privredu sposobnu da izdrži pritisak konkurencije i delovanja zakona tržišta. U analizi Mirjane Rašović pod naslovom „Koncept ujedinjene Evrope-demografski aspekt”, razmatra se demografska budućnost ujedinjene Evrope. Autorka se pita da li realizacija koncepta ujedinjene Evrope u demografskom smislu vodi ka jedinstvenoj Evropi ili Evropi sastavljenoj od demografski različitih regiona i država. U tekstu se analizira sa kojim populacionim resursom ulazi Srbija u proces evro-integracija. Autorka zaključuje da će bez jakog i konstantnog delovanja demografske politike sa adekvatnom operacionalizacijom mera u Srbiji sredinom veka doći do ozbiljnih poremećaja usled negativnog prirodnog priraštaja, povećanja udela starih osoba i iseljavanja stanovništva. U prilogu zagrebačkog filozofa Veljaka, analiziraju se kontradikcije koje se odnose na procese evro-integracija zemalja Zapadnog Balkana. Kontradikcije su determinisane na globalnom planu i manifestuju se u antitezama regulacije i deregulacije, socijalne države i privatizacije javnih preduzeća, pluralizma i stavova ekstremne desnice, standardizacije i unifikacije. Ipak, smatra autor, negativne tendencije u EU ne mogu da se suzbiju nikakvim begom niti udaljavanjem zemalja Zapadnog Balkana, već je to moguće učiniti isključivo u njenim okvirima.


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

Tematika teksta Nevena Cvetićanina koncentrisana je na trend munjevitog kineskog ekonomskog rasta i na istraživanje posledica koje ova pojava može da ima u miljeu EU i Zapadnog Balkana. U tekstu je zaključeno da ukoliko EU u narednom periodu želi da očuva primat po visini GDP, potrebno je da menja svoja znanja, praksu, obzire i svest kao i da ojača svoje ekonomsko i političko institucionalno ustrojstvo. Kao recept za opstanak zemalja Zapadnog Balkana u svetu sa globalnim igračima poput Kine, SAD i evropskih super-država, autor predlaže strategiju stimulisanja razvoja individualnih talenata i uspešnih pojedinaca. Maja Baćović u svom radu pod nazivom „Ekonomski rast na Balkanu: uslovljen rastom efikasnosti i/ili članstvom u EU” bavi se problematikom ekonomskog rasta, radne efikasnosti i konkurentnosti Crne Gore na putu ka članstvu u EU. Pored institucionalnog prilagođavanja, makro-ekonomske stabilnosti i razvijanja finansijskog sistema, autorka oslanjajući se na Bekerovu tezu (G. Becker), naglašava značaj investiranja u humani kapital u svrsi rasta produktivnosti i dohotka. Problem nedostatka radne snage koja poseduje veštine za korišćenje novih tehnologija u Crnoj Gori treba da se rešava povećanjem udela sredstava namenjenih tercijalnom obrazovanju kao i konstantnim kvalitetnim osposobljavanjem kadrova kroz specijalističke treninge, obuke i kurseve. U tekstu Miroslava Prokopijevića „Dobit i trošak od ulaska u EU” se ističe da i pored određenih sistemskih ograničenja ekonomskih sloboda u EU, države Zapadnog Balkana treba da nastave sa procesom evro-integracija, jer su njihovi rezultati u oblasti demokratije, vladavine prava i tržišne ekonomije u velikoj meri inferiorni u odnosu na članice unije. Na tom putu zemlje Zapadnog Balkana treba više da slede liberalne modele Velike Britanije, Irske, Estonije i Slovačke od zemalja koje prekomerno regulišu svoju ekonomiju (Francuska, Nemačka, Italija). Ipak, autorovu preporuku u slučaju Irske treba uzeti sa rezervom, imajući u vidu nedavni kolaps bankarskog sektora i ozbiljnu krizu suverenog duga koja potresa ovu zemlju.1 Dušan Janjić se u prilogu „Izazovi energetske bezbednosti” bavi pitanjima dostupnosti energije, bezbednošću naftnih polja, izvora prirodnog gasa i transporta energenata u svetu. Energetsko pitanje nikada ranije nije izazvalo takve globalne turbulencije kao početkom 21. veka. Stabilnost Zapadnog Balkana, zbog važnog geostrateškog položaja predstavlja značajan faktor energetske bezbednosti. Autor analizira dva potencijalna izazova energetske bezbednosti i stabilnosti Zapadnog Balkana: 1. percepciju ruskog prisustva u Srbiji i njegove implikacije i 2. krizu oko statusa Kosova, koja će po svemu sudeći i dalje postojati. Rajko Bukvić u svom prilogu analizira specifičnosti i karakter politike naučno–tehnološkog razvoja Srbije od kraja Drugog svetskog rata do današnjih dana. Autor ističe da je evolucija politike naučno-tehnološkog razvoja, od ohrabrujuće iz vremena posle Drugog svetskog rata, zbog neadekvatne državne politike i dugoročnih dezintegracijskih procesa dovela do nezavidnog stanja u oblasti nauke. Dodatnu neizvesnost donosi pitanje, na koji način će se zastareli srpski naučno-tehnološki sistem uklopiti u savremen i razvijen sistem EU. Uporediti: Whelan, K. (2011), ”Ireland’s Sovereign Debt Crisis”, Dublin, UCD Centre for Economic Research, Working Paper Series 11/09

1

97


98

PRIKAZ ZBORNIKA„BALKAN I EU”

U svom tekstu, Milorad Katnić polazi od Hjumove (Hume) teze prema kojoj „ili država mora da uništi državni dug ili će javni dug uništiti državu.” Državne intervencije u zemljama Evro zone dovele su do velikog povećanja deficita i javnih dugova koji parališu njihovo funkcionisanje. Stabilizacija javnih finansija moguća je jedino kroz radikalnu fiskalnu konsolidaciju putem smanjenja državne potrošnje. Države koje se ne uključe u proces fiskalne konsolidacije suočiće se sa bankrotom i restrukturiranjem dugova. U tekstu „Savremeni Balkan između periferizacije i evro-integracije”, Ljubiša Mitrović analizira položaj Balkana u evropskoj podeli rada. U maniru sociologa Piera Burdijea (P. Bourdieu), autor gleda na EU kao na regionalnu, heterogenu društvenu strukturu u kojoj se realizuje asimetrični model globalizacije i zadržavaju elementi antagonističke raspodele društvene moći. Pod uticajem anglosaksonskog modela razvoja, dolazi do napuštanja modela socijalne države, pa EU postaje zajednica rascepljena na „Evropu bankara” i „Evropu radnika”. Priključenje Zapadnog Balkana može da doprinese pacifikaciji konflikta i jačanju političke stabilnosti u regionu. Međutim, Balkan će, smatra autor, još dugo imati poluperiferni značaj u EU sa inferiornom privrednom strukturom, kvalitetom života i šansama društvenih grupa. Poslednjih decenija u Evropi je na sceni proces stvaranja jedinstvenog ekonomskog tržišta. Na infrastrukturu jedinstvenog evropskog tržišta veliki uticaj imaju računovodstveni standardi, računovodstvena politika i načela vrednovanja. Ove činjenice su podstakle Jadranku Glomazić da napiše tekst o benefitima harmonizacije finansijskih izveštaja i računovodstvene regulative u EU i zemljama Balkana. Razlozi za harmonizaciju izveštavanja su: potreba za pouzdanim i uporedivim podacima o kompanijama, zaštita interesa investitora i poverilaca, stvaranje uslova za fer konkurenciju na finansijskim tržištima EU i Balkana i dr. Cilj EU je da uskladi finansijsko izveštavanje svojih članica ali i da harmonizuje svoje računovodstvene standarde sa američkim standardima (US GAAP). U isto vreme zemlje Zapadnog Balkana nastoje da usklade nacionalne zakone o računovodstvu sa Četvrtom i Sedmom direktivom EU i da počnu primenu međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS) kao i međunarodnih standarda za finansijsko izveštavanje (MSFI). Predrag Petrović u prilogu pod naslovom „Uloga Evropske unije u međunarodnoj trgovini Srbije”, analizira bilans spoljno-trgovinske razmene Srbije i EU. U radu se naglašava da je EU i dalje najveći spoljno-trgovinski partner Srbije koji bi u budućnosti mogao da ima još veći značaj, jer se očekuje promena modela ekonomskog rasta prebacivanjem težišta sa potrošnje na izvoz. Srbija u EU najviše izvozi gvožđe i čelik, električnu i elektronsku opremu, bakar i bakarne proizvode, aluminijum i proizvode od aluminijuma, dok se na uvoznoj strani izdvajaju mašine, mehanički uređaji i njihovi delovi, vozila, delovi za vozila, mineralna goriva i ulja, električna i elektronska oprema i dr. U periodu 2005-2009 struktura ukupnog izvoza Srbije je konvergirala ka strukturi izvoza EU. Ova konvergencija je prevashodno rezultat restrukturiranja srpskog izvoza, jer su strukturne promene na strani izvoza i uvoza EU zanemarljive. U radu pod nazivom „Problemi institucionalnog inženjeringa u uslovima globalne rece-


Ekonomske ideje i praksa | broj 5 | JUN 2012.

sije”, Zoran Stefanović ističe da se usled eskalacije krize ukazala potreba za efikasnijim ekonomskim institucionalnim ustrojstvom EU. Najvažnije nedostajuće institucije su jedinstven fiskalni sistem i fleksibilno tržište rada. Potrebne su velike institucionalne promene da bi se monetarno jedinstvo upotpunilo fiskalnom unijom i time obezbedila otpornost evra na razne destabilizacione uticaje. Iskustvo je pokazalo da postojeći institucionalni obrazac srpske privrede nije pogodan za politiku preslikavanja pravila iz razvijenih tržišnih privreda. Kao alternativu, autor predlaže evolutivni i sekvencijalni proces transformacije institucionalne strukture po sistemu „korak po korak inženjeringa”, što bi dovelo do boljeg balansiranja troškova i koristi institucionalnih promena. Ograničavajući faktor predstavljaju rigorozni i nefleksibilni zahtevi EU za ukalupljavanje nacionalnih društveno-ekonomskih sistema u komunitarne tekovine. Generalno, u velikoj većini tekstova u zborniku moguće je zapaziti dve zajedničke odrednice koje ukazuju na suštinu aktuelnog odnosa između zemalja Zapadnog Balkana i EU. To su rizik i neizvesnost. Prvi uzrok ovakvog odnosa vezan je za rastuće finansijske probleme u EU, nastale kao posledica Globalne ekonomske krize ali i za određene propuste u samoj koncepciji ekonomske i fiskalne politike EU. Drugi uzrok se vezuje za pooštravanje kriterijuma za potencijalne članice, kao i za bojazan nekonkurentnih zemalja Zapadnog Balkana od priključivanja dinamičnijem i razvijenijem sistemu EU. Iako u tekstovima zbornika provejava skepticizam u pogledu perspektive nastavka evro-integracijskih procesa Zapadnog Balkana, većina autora se slaže da će države ovog regiona imati višestruku korist od priključenja EU. To se objašnjava time što će evro-integracijski procesi stimulisati balkanske zemlje da nacionalne zakone usklade sa naprednijom i efikasnijom ekonomskom, pravnom i političkom regulativom EU.

99


CIP - Кaтaлогизaцијa y пyбликaцији Нaроднa библиотекa Србије, Беогрaд 33 Ekonomske ideje i praksa : kvartalni časopis iz oblasti ekonomije, poslovne ekonomije i menadžmenta, statistike i poslovne informatike / glavni urednik Miomir Jakšić. - 2012, br. 5 (jun). - Beograd (Kamenička 6) : Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu, 2012(Beograd : Čugura print). - 24cm Tromesečno ISSN 2217-6217 = Ekonomske ideje i praksa COBISS.SR-ID 184934668

© 2012. Sva prava su zadržana. Nijedan deo ove publikacije ne može biti reprodukovan niti smešten u sistem za pretraživanje ili transmitovanje u bilo kom obliku, elektronski, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili na drugi način, bez prethodne pismene dozvole autora.




Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.