Motrista 95

časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • svibanj - lipanj 2017 • issn 1512-5475

Č a s o p i s M o t r i š t a r e f e r i r a n j e u C e n t r a l a n d E a s t e r n E u r o p e a n O n l i n e L i b r a r y / F r a n k f u r t a m M a i n / - h t t p : / / w w w. c e e o l . c o m

95

Andrić, Antunović-Skelo, Bebek-Ivanković, Beljan Kovačić, Brkić Milinković, Crnić, Curić I., Curić S., Grgić, Grubišić, Karačić, Ljevak, Lovrenović, Lovrić, Marić, Mulić, Nedić, Papić, Pehar, Stanić, Stojić, Škarica

br. 95, Ä?asopis za kulturu, znanost i druĹĄtvena pitanja

Utemeljitelj i nakladnik: Sunakladnik: Realizacija i distribucija: Za nakladnike: Glavni urednik: Odgovorna urednica: Tajnica: Uredništvo:

Lektura i korektura:

Grafičko oblikovanje:

Matica hrvatska Mostar Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini Zdravo društvo Mostar Ljerka OSTOJIĆ i Jakov PEHAR Josip MUSELIMOVIĆ Ljerka OSTOJIĆ Vanja PRUSINA Mladen BEVANDA, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ, fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ, Šimun MUSA, Mira PEHAR, Božo ŽEPIĆ Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ

Telefon/faks: E-mail: Adresa: Žiroračuni:

Uplata iz inozemstva:

+387 36 323 501 motrista@tel.net.ba Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar 338 100 220 201 2542 UniCredit Bank d.d. Mostar 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH UniCredit Bank d.d. Mostar SWIFT UNCR BA 22 IBAN: BA 39 338 060 481 699 95 75

Cijena:

10 KM, dvobroj 20 KM, za inozemstvo dvostruko

SHIFT kreativna agencija, Mostar

Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3.3.1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.

br. 95 Ä?asopis za kulturu, znanost i druĹĄtvena pitanja

aktualno Ivan LOVRENOVIĆ: Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 književna radionica Vinko GRUBIŠIĆ: Valutci pričinjanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Mato NEDIĆ: Zavodnica i zavodnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Fabijan LOVRIĆ: Sličan sebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Ante STANIĆ: Zalazak sunca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Tade CRNIĆ: Naš čovik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Vendelin KARAČIĆ: Pjesmuljci bezglavuljci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 učilište Doc. dr. sc. Ivo CURIĆ, Prim. mr. sc. Snježana CURIĆ, Mr. sc. Helien BEBEK-IVANKOVIĆ, Mr. sc. Svjetlana GRGIĆ, Dr. Vesna ANTUNOVIĆ-SKELO, Mr. sc. Ivona LJEVAK: Biološko oružje i bioterorizam . . 31 Ana PAPIĆ, mag. croat. et angl.: Advent u kršćanskoj tradicijskoj kulturi livanjskoga kraja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 mozaik Jusuf MULIĆ: Velika krađa i podvala Vuka Stefanovića Karadžića . . . . . . . . . . . . . . . 57

čitaonica Iva BELJAN KOVAČIĆ: Novo ruho basne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 fra Miljenko STOJIĆ: Jasnoća pogledâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Ivo Mijo ANDRIĆ: Na izvoru poezije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Mag. paeed. Fabijan LOVRIĆ: Zijad Duraković – Paradigma metafizike srca . . . . . . . 71 Mato NEDIĆ: Glasnik ljepote . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Mr. sc. Matej ŠKARICA: Povijesna svjedočanstva s granice zaborava: Stradanje ramske djece u oluji Drugoga svjetskog rata . . . . 81 ljetopis fra Ante MARIĆ: Tu si se rodila, ispaćena zemljo moja! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ: Miro Gavran – Da nije bilo Matice hrvatske, pitanje je – bi li bilo moderne Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru, siječanj – lipanj 2017. . . . . . . 95

aktualno

Ivan LOVRENOVIĆ

Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija „znala“ sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju, a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste; za bošnjačko-muslimansku – mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt, to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi: Lažni pisac Meša Selimović, na www.ivanlovrenovic.com). A u svim čaršijama jednako se „znalo“ i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd.

Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato, a književnost ne razumije, niti mu je potrebna, odavno „znalo“, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem. Obnarodovao ga je Nerin Dizdar govoreći o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: ona mu je otvorila oči za taj epohalni nalaz. O sretnome nalazaču Dizdaru pak znamo tek to da ga u krugu Mahmutćehajićevih apologeta tituliraju kao „istraživača ideologijskih zabluda u bosanskoj političkoj i kulturnoj pluralnosti“ (?), a u stvarnom životu je zastupnik SDP-a u Parlamentu Hercegovačko-neretvanskoga kantona.

Nepokolebljivo uvjeren u otkrivenjsku misiju Mahmutćehajićeve knjige, „istraživač zabluda“ zaokružuje i sažima njezine ideje: „Rasizmom je opterećen cjelokupan Andrićev opus! Čitav njegov opus, upravo zbog estetike – ljepote celofana u koju je upakovan, naročito taj rasizam – predstavlja još veću društvenu opasnost, jer upravo je taj rasizam često nesporno prihvaćan kao apsolutno činjenično stanje“, a „Andrićevim se knjigama mahalo u Višegradu, gradu koji je rezultat genocida nad Bošnjacima a dokazi njegovog jasnog rasizma postoje zapisani u doktorskoj disertaciji“. Smetnja su, gotovo da se Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

|7

žali Dizdar, samo „književnici poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića koji ne žele priznati da je bio rasist“.

Jednako nadahnut Mahmutćehajićem, Senadin Lavić donosi još jedno senzacionalno književno-političko otkriće, koje je promaknulo cjelokupnoj dosadašnjoj književnoj znanosti što se bavila Andrićevim djelom: „Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima, u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor.“ Vijest o sijelu u Mostaru, na kojemu su Dizdar, Lavić i drugi adepti Mahmutćehajićeva umovanja gorljivo raskrinkavali „nacionalističke, orijentalističke i kulturno-rasističke odnose prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu“ u djelu Ive Andrića, obišla je medijski prostor i u njemu izazvala različite reakcije i komentare. Među njima najzanimljiviji su mi neki srpski autori, koji energično protuslove ovakvom vandaliziranju Andrićeve književnosti, a u intelektualnom i teorijskom pogledu „argumentacija“ koju nude istovjetno je nacionalističko vandaliziranje, samo s naličja. Tako će, na primjer, historičar Čedomir Antić reći da ovakvim tretmanom Andrića „Bošnjaci samo pokazuju da su im stvarne namjere 1992. bile stvaranje etnički čiste bošnjačke države“, a pisac Vladimir Kecmanović: „Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, a priča o njemu je nezgodna jer su svi svesni da je istina.“ O izumu „andrićevstva“ pisao sam još prije tri godine (vidi: Kopile ovjenčano Nobelom, na www.ivanlovrenovic.com) kada je bio lansiran u Mahmutćehajićevom časopisu Forum Bosnae u formi jednoga od poglavlja buduće knjige. Tu se Mahmutćehajićev perenijalistički i kvaziteološki mlin, što uvijek melje jedno te jedno, bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, ljutito dohvatio i moje malenkosti zbog opaske u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji da je Andrić „najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti“. Kasnije, u knjizi Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, taj moj krimen u Mahmutćehajićevoj „teološkoj“ imaginaciji se razrastao i nabujao dotle, da sam proizveden u zlokobnu figuru „žreca andrićevstva“, suglasnoga s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem, onoga koji „s inkvizicijskom sigurnošću presuđuje“, zastupnika „totalitarnog hrvatstva“ i „nacijstva“. Toliko je očigledno uzrujanost i nebuloznost tih izmišljaja u obrnutoj proporciji s istinitošću, da je o njima besmisleno raspravljati. Ali me, skoro zabavno, podsjećaju na ono što je isti autor tvrdio kada sam 2003. godine u sarajevskim medijima bio izložen istovrsnim napadima i objedama, kakvima se on služi sada. Oblijeva tada Mahmutćehajić Lovrenovića superlativima (neumjerenima, kakve su mu i sadašnje inkriminacije uostalom) te piše kako su „divljački i šovinistički napadi na Ivana Lovrenovića nepopravljiva sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Njih ništa ne može izbrisati. Za to su odgovorni svi pripadnici tog naroda toliko koliko su prema toj sramoti i toj mrlji ravnodušni“.

Prepadnut tim kolektivističkim mi-govorom, otklonio sam tada Mahmutćehajićevu obranu: „Nipošto i nikako! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira govori li se s dobrim ili s demagoškim namjerama... Kakve li je sve užase i stradanja na ovim stranama u daljoj i bližoj povijesti proizvela takva manipulacija narodom i mi-govorom – je li potrebno podsjećati?“ (Vidi: Govor ništenja, na www.ivanlovrenovic.com) U eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji (2008) pisao sam o potrebi i mogućnosti da se Andrićevo djelo analizira „sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentali-

8 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

stičkih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) – da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!). Andrića je umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao ‘graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu’“, kako piše Celia Hawkersworth.

Ovdje donosim fragment iz poglavlja Andrić i muslimani u tom eseju, gdje se osvjetljuje problem koji leži u samome srcu spora oko Andrića.

Turkofilija i turkofobija (...) Andrić je zapravo neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma...

Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je – pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od početka moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome „laboratoriju“, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Europe, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko-hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište. Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazi-

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

|9

tom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici...), koje je često izražavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća) odbijala ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja. Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe „ključ svega”, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1978.) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorfološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političkohistorijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu - ubiti donositelja loših vijesti.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije

10 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i nacionalnoga ekskluzivizma.

Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprečnih nacionalnih koncepcija oko tumačenja osmanske epohe, “slučaj Andrić” ukazuje se ustvari kao indikacija, ne govoreći ništa previše važno o Andrićevoj književnosti, a govoreći mnogo o ideološkoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije – turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska), i turkofilna bošnjačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva – tako što Andrićev tretman muslimana i Turaka svodi na “dokaz” za svoje teze, druga – tako što svojim “historijskim istinama” o tobožnjoj idiličnosti osmanskoga razdoblja osporava “tačnost”’Andrićeva teksta, prokazujući njegovo djelo kao jednu od “najsnažnijih uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije” (kako se tvrdi u predgovoru zborniku Andrić i Bošnjaci, Preporod, Tuzla 1999).

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 11

književna radionica

Vinko GRUBIŠIĆ VALUTCI PRIČINJANJA

Olten, na obali rijeke Aare

Za Rose-Marie

O kako ovi valutci diskretno i ispovjedno Šapću nacike svjetla i nabacanih papira.

Sve odmiče. I mnoštvo se slijeva u jedno i mračivanja se razmigoljila u zatomljivanju mira…

Stišaji… O, veliki tamni sjaju! O plamena klonuća!

Krasne reklame! Hodači rasprpali stavove. O nestabilno!

Vrijeme u gradskim miležima, gotovo svilno gledi kako se rijeka spliće u svjetlosna pruća. Šetači. Kao da su obložili lica činjenim stavom Šute neku drugu rijeku. Tekuću i zaboravnu. Čupkaju je polako polusnom i polujavom Pokornički preda se glede tražeći pokoju misao davnu.

A reklame i dalje zvirkaju staniolnim bojam vokala.

I svjetlost u prelijevima bubri gradske smijuljke pa u razigri bezglasnih bakanala Plwšw peaivlno, šutke.e Na dnu mojih bojazni bućkaju čudne nirvane … O rijeko, daj mi svojih mekoća pa ću vjerovat u te I svaki put kad riječ iz pomisli kane Učini mi se da reklame za časak ušute.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 13

I znam da su vanjštine krastave. Reklame su lažne toplice.

Smlačene. Lažne svrhe. Mokre. Profanirane.

Iz njih proviruju nakane isplanirane I našminkano lice.

Jedrine rijeke ustrajno i brižno odnose brzace u svojemu tijeku I htjedo kliknut “Groblje“, o vrijeme nestabilno, to nije rijeka, to životi teku.

Iz zbirke Robotov poljubac (1974.)

U GRADU TUŽNIH HISTRIONA

2.

Ne znam grade moj, što me k Tebi nosi kroz crna dračišta svakoga sna.

Ne znam što radiš s tolikim zreloćama svojih podneva?

Grade moj, Ti Nikad ne enstaeš u sebi.

Navečer bivaš plamena rijeka.

U dubokoj si noći saće tišina.

U Tebi se počinjaju ljubavi i zločinstva.

Ti u samu sebi Takoustrajno nestaješ umireš da bi stalno bivao.

Iz zbirke BITARION (1987.)

14 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

UZMITE ZRNO PIJESKA

Anti Nizeteu Stvari se uvijek samo iznutra upotpunjavaju, njihove ponutrice čuvaju sovje tvrđe envidljive izglede. Uzmite samo zrno pijeska i nemojte se kroza nj progledavati nego ga prepustite njegovim podnožjima, sljubitku s počelima, s obalom s onim stalnijim burkanjimavoda što za nama hode kao dobrostivi pogledi. Stvari ljubuju u sebi, uplemenjuju se svojim omjerima postaju neizmjerne žudnje za svojim čistinama, vješto obgrljuju iskone uvrnute u utišavanja, stvari se ne daju Ničim nadvikivati. Uzalud preskačemos ezone da ih dostignemo, uzmnite, molim vas, samo zrno pijeska sićušno ako mu ne računate sva podnožja, nedostižno to zrno uvijek čitavo ljubovanjem usprkos svim mrvljenjima.

Kažem čvrstivo je sebi dostatno izuzev ako se kroza nj progledavate.

Iz zbirke GREGORIJANSKE ŠUTNJE (1989.)

DA ODISEJ NE BI ONAKO NAPRASITE NARAVI Po svemu sudeći na kopnu se nije baš najbolje snalazio, jer je inače mogao sasvim drukčije postupiti s proscima: spremiti ih u potragu za nekim nepostojećim otokom, ili ih eventualno zaposliti kao težake u vinogradu.

Usput ih poženiti i tako bi mu sva zrelija ženska rodbina otišla u neku vrstu brakova uputivši se tako prema svjetlijoj budućnosti.

S Penelopom je mogao provesti ostatak života njegujući svoj vrt, koliko bi mu to snage dopuštale.

Uvečer izići na obalu. Gledati u daljine po kojima je razasuo toliko uspomena.

Iz zbirke STAZAMA SAMIH SREDIŠTA (2005.)

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 15

KOLATERALNE SMRTI I. Kolateralne smrti, kako se to lijepo iz sama naziva vidi, Dolaze uvijek sa strane, tu žrtve Nemaju nikakve šanse. Ne može se sasvim govoriti Ni o njihovoj nedužnosti Jer mrtvi su samo vidljiviji sastojak dužničkog svijeta.

A osim toga tko ih je zvao da se dogode Pred takvom gustinom mraka kakav zna Proviriti iz puščane ili kakve druge ubojite cijevi.

Nisu morali biti Na krivu mjestu.

Kao što se nisu morali ni roditi u pogrješnoj zemlji Zar nije bilo dosta mjesta u zemljama Razmjerno čistih računa.

Na koncu konaca, mogli su negdje buljiti U televizor i čuditi se Što se to sve tako strašno tim dalekim Drugima Tim nepoznatim njima Događa.

Zašto se ne pridruže bar onim sretnicima Koji sasvim znalački idu za zvijezdom Koja i ne mora biti njihova A usput Možda na nekom rukavcu autoputa Naiđe i kakva polovnija ljubav, Ili kakva druga sasvim prihvatljiva takotost.

II. Kolateralne smrti obično nemaju svečane pogrebe.

Njihov se mrtvački sanduk rijetko kad otvara A da i ne govorimo o kakvu prekrivanju zastavom.

Svrha njihove smrti nije bila isplanirana, Ona se dogodila većinom nepažnjom ili kakvu ugonu straha u kosti.

Takve se kolateralne smrti ne će moći otkloniti Sve dok je svijet pun onih koji se uopće ne raspituju Za uzvišenije razloge života. Onima koje zateknu kolateralne smrti Malo koji bližnji i dođe na sprovod, Koji se isplanira Uglavnom za predvečerje. Koga se tiču

16 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Njihovi nedosanjani snovi, tko se uopće raspituje Kakva im bijahu čuđenja pred rasapom jesenskih boja Jesu li se veselili šaptajima ljetnih sljubitaka Kiše s ispucalom zemljom Magla koje se noću znadijahu došuljati do sama prozora.

Takve se smrti ni u molitvama često ne spominju Mislim čak ni ono u društvu s kugom, gladi i ratom, U školama se one prešućuju. Zapravo Potpuno je nejasno u što bi one uopće i mogle biti uračunate.

III. Kolateralne smrti ne bi bilo teško izgovoriti Kad bi taj izgovor imao smisla, Kad ne bi bio tako daleko od staza samih središta Tu se čak nema komu reći ni ono glotno “... so sorry...”

Miris bombovine, puškovine, topovine, jednom riječju Smrt tu nije ni imala vremena isprsiti se pred nekim Pokazati cerekavo lice puno prednosti. Smrt se tu sasvim naravno Mora osjećati prevarenom jer nije imala vremena ispružiti koštunjave prste.

Tu je njen nedolazak mrzovoljan I uglavnom neredovit.

IV. U kolateralnim smrtima sve se nastoji Čim prije zaboraviti.

Tek kad se ljudi vraćaju sa sprovoda, Pa kada dublje u noć zađu, pomisle Kako je jedina preostala zraka razgovjeti Pomisao da je sve ipak dobro prošlo, Jer, ne daj Bože, ja... baš taj koji je bio, Mogao sam biti tamo Jer kriva mjesta su tako raznolika I posvuda obložena podmuklim zatišjima.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 17

Mato NEDIĆ

Zavodnica i zavodnik Moram priznati da ne volim umišljene oholice, premda bi neki od njih baš za mene mogli reći da sam taj. Uvijek su mi bili mrski oni koji su voljeli prva mjesta na gozbama, a u svojoj kući nisu ni često ni rado priređivali slavlja i pijanke; često sam govorio protiv onih koji su se pravili preozbiljnima u društvu uglednih ljudi, a kada bi to društvo napustili pokazivali bi posve drugačije lice. Zato što sam u svojim nastupima bio iskren, stekao sam mnogo neprijatelja. Ljudi se načelno zalažu za istinu onda kada se o njoj zbori na općoj razini, ali kada im se kaže konkretna istina koja se tiče i njih samih, oni ju teško podnose i voljeli bi da je umrla u šutnji onih koji ju znaju. Svi bi u našemu društvu htjeli biti znameniti i slavni, a malo je onih koji to svojim znanjem i djelima zaslužuju; svi bi htjeli zauzeti visoke i vodeće položaje u djelatnosti kojom se bave, čak i u onoj kojom se ne bave, a za koju vjeruju da bi ju s uspjehom mogli obavljati, no tek su rijetki zagledani u ogledalo kako bi vidjeli ne svoju ljepotu, ne samodopadnost, nego sposobnosti kojima raspolažu. Oni ljudi koji odgovorno žele obavljati neki posao na jedan će tas staviti svoje znanje i vještinu, a na drugi društvene potrebe i opće dobro pa će vidjeti na koju će stranu prevagnuti ili će vaga stajati u ravnoteži.

Kako god je u društvenome i u političkome životu, tako je i u našoj književnosti. I u njoj se namnožilo nadriknjiževnika, pjesnika bez dara, bez znanja o zakonitostima književnoga stvaranja, pa nastaju književne tvorevine bez smisla i ideje, nastaje nešto što bi htjelo biti umjetnost, ali budući da u sebi ne nosi univerzalne poruke, ne sadrži ljepotu misli i vidljivu snagu u oblikovanju riječi, umjetnost to nije. Takve tvorevine koje se tek naizgled mogu nazvati književnima, a uistinu nisu književnost, zaglupljuju one koji ih čitaju i slušaju, privlače ih zbog lakoga sadržaja bez dubine, zbog toga što se sve može razumjeti pri prvome susretu s tekstom i ne traže čitateljevo udubljivanje i razmišljanje, a u današnje vrijeme većina ne želi ni o čemu razmišljati zato što razmišljanje zahtijeva umni napor. Ljudi koji stvaraju lošu poeziju sebe nazivaju pjesnicima i zahtijevaju i od drugih da ih tako nazivaju, ne samo da ih nazivaju, nego da ih takvima priznaju kako bi se mogli pridružiti društvu onih koje su besmrtni bogovi obdarili darom istinskoga književnog stvaranja.

Kada sam upravo s tim istinskim književnicima nedavno razgovarao, nemalo me iznenadila izjava nekolicine njih da bi nadripjesnicima trebalo priznati pravo na drukčiji stvarateljski stav, na poetiku (Zar se kod njih i o poetici već može govoriti?!), na naziv pjesnika, na novinu koju oni „kao neko osvježenje donose u književnost“. Nakon ovakvih riječi zapitao sam se – razgovaram li s pravim pjesnicima koje su obdarili bogovi, trebam li ponovno pročitati njihova djela da bih se uvjerio s kime imam posla; zapitao sam se i –

18 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

kamo to ide naša književnost ako ju stvaraju ovakvi ljudi koji ne žele braniti ono što je u našoj struci osnovno, a to je razlikovanje umjetničkoga od onoga izričaja koji to nije.

Na drugoj su pak strani književnici zadojeni sofizmom. Njih su učili putujući učitelji koji su postali njihovim idolima. Njima nije bila bitna istina, nego su se zanijeli mudrovanjem svojih učitelja te su i sami postali mudrijaši koji se gube u ispraznosti. Sofisti svoj uspjeh trebaju zahvaliti govornoj vještini koju su razvili do velikih razmjera i to im se mora priznati kao stanoviti uspjeh, no taj uspjeh nisu pravilno usmjerili na dobrobit svojih učenika, nego na zavođenje onih koji su slaba duha i plitka uma pa se daju zavesti slatkorječivošću. Sofisti obilato koriste osobine svojih učenika te na njima zarađuju kruh svakidašnji. Učenici pak u svemu nastoje oponašati svoje učitelje pa i oni uče slagati milozvučne stihove kojima će i sami zavoditi mase koje ne će primjećivati kako u tim stihovima odjekuje ispraznost.

Kada me netko promotri sa strane i pokuša nepristrano razumjeti moje riječi, mogao bi pomisliti da se ja zalažem za ozbiljnost u književnosti kako bih iz nje protjerao smijeh, kako bih u nju pripustio samo teške teme. Naprotiv! Ja prvi svojim djelima pokazujem kako književnost može i treba biti vesela i vedra, kako treba buditi ono što je u ljudima najljepše, kako ih treba poučiti da preziru sve što je nisko i da se dive uzvišenome.

Nisam ja za ozbiljnost u književnosti. Ne, ja sam za ozbiljnu književnost. Moje je ime Aristofan. Grčki sam komediograf.

Ako smo misleći ljudi, mi onda imamo svoje stavove, vlastita mišljenja koja smo dugo njegovali, podvrgavali ispitivanju, obarali zaključke za koje smo utvrdili da nisu dobri.

Stoga se s drugim mislećim ljudima ne možemo u potpunosti slagati u svemu što oni iznose u javnost, u svim mišljenjima koja oni zastupaju. Kada bi bilo drugačije, mi bismo izgubili nešto od vlastitoga bića, ne bismo sebi dali za pravo da, zahvaljujući svojemu iskustvu koje je jedinstveno, ponešto drugačije od tuđega, gradimo svjetove načinjene od mislī. Ja se, primjerice, mogu u potpunosti slagati sa Sokratom oko pitanja znanja, mogu priznati da je znanje vrlina i da za njime treba težiti kao za velikim dobrom koje je u temelju napretka i uspjeha. Ako je znanje dobro, neznanje je zlo; dakle, zlo je prouzročeno hotimičnim neznanjem. Ne željeti znati ono što možemo saznati o svijetu znači onemogućiti sebe da najprije sebi, a onda i svima oko sebe činimo dobro. Ako znamo kako doći do dobra, a uporno odbijamo kročiti mu ususret, onda imamo znanje, ali ne i htijenje i opet smo na krivome putu. Dovde seže moje slaganje sa Sokratom s kojim često raspravljam o ovim pitanjima, ne zato da bismo prekratili vrijeme, niti zato da bismo brusili jezike, već zato da u razgovoru dođemo do spoznaja koje su nam još u magli ili do onih do kojih je jedan od nas već došao, a drugi bi tek htio doći. Sporenje sa Sokratom za mene počinje u pitanju njegova odnosa prema našim putujućim učiteljima koje neki nazivaju i sofistima. Sokrat tvrdi da oni ne traže dokaze za istine kojima druge poučavaju, da su stoga površni u svojemu pristupu te da sve uzimaju zdravo za gotovo. Tu se on slaže s Aristofanom s kojim se inače ni u čemu drugome ne slaže.

Aristofan je kao kritičar gorak čovjek, pun žuči koju izlijeva na druge ljude i na njihova djela. On cijeni visoke književne standarde i to je dobro, ali nije nikako dobro što je u svojim istupima veoma podrugljiv. Kao komediograf on je pun duha i to mu se ne može osporiti. Vješto uočava ljudske mane te se njima poigrava u svojim djelima koja, usprkos tematici, imaju stanovitu dubinu. Kako se Sokrat i Aristofan slažu u odnosu prema djelovanju putujućih učitelja, odlučio sam provjeriti kakvi su to ljudi. Proveo sam

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 19

s njima neko vrijeme, sprijateljio sam se s nekima od njih i pozivao sam ih u svoju kuću.

Ugodni su to ljudi, puni znanja o kojemu mogu dugo i lijepo govoriti. Upravo im Sokrat spočitava što su tako vješti govornici. On kaže da govorom zamagljuju svoje neznanje, da su oni izvrsni glumci koji glume da znaju ono što ne znaju. Trudio sam se provjeriti je li to istina. Na moja izravna pitanja, učitelji su odgovarali izravno. Kada sam ih pak pitao gdje su dokazi za istine kojima poučavaju, jedan mi je od njih pojasnio da idem krivim smjerom, želim li shvatiti njih i njihov posao. Rekao mi je da oni nisu istražitelji istina, već njihovi tumači; da njihova zadaća nije tražiti dokaze, nego prenijeti istinu do koje su drugi došli. Pitao sam – kako znaju da ta istina nije laž. Rekoše mi da čovjek u životu treba imati povjerenje u naraštaje koji su bili prije njega, inače će se ovaj svijet urušiti.

Razmišljao sam o ovome tumačenju. Dakle, Sokrat i Aristofan imaju pravo: sofisti zaista ne nude dokaze, nego naslijeđena vjerovanja u istinu koja to ni ne mora biti. Ipak, možda ni Sokrat ni Aristofan nemaju pravo zato što ne shvaćaju poslanje putujućih učitelja?!

To se pitam ja, Euripid, grčki tragičar.

Kao što rekoh: nisam ja za ozbiljnost u književnosti, već sam za ozbiljnu književnost koja ne će nastajati potaknuta ohološću, iz želje da se svidimo, najprije sebi, a onda i drugima, nego iz unutarnje potrebe našega duha, iz potrebe koju neki duhovi imaju, a drugi nemaju te stoga ni ne mogu svi ljudi biti pjesnici premda bi to mnogi htjeli. Da bi se moglo dobro pisati, najprije nam je potrebno dobro nadahnuće. Ono nam donosi temu i kazuje nam na koji ćemo način pristupiti oblikovanju motiva. Neki ljudi nalaze nadahnuće u svemu što nas okružuje. Međutim, ako je književnost uzvišena, i nadahnuće bi moralo potjecati iz časnoga izvora. Stoga, nije sve pogodno da nas potakne na stvaranje iako sve može biti temom djela. Kada poželimo stvarati, mi se trebamo oduševiti za temu, trebamo misli pustiti da odu u širinu kako bi prikupile sve podatke koji su potrebni za oblikovanje djela. Upravo je u jačini oduševljenja koje smo sposobni osjetiti sadržana snaga našega nadahnuća.

Kada osjetimo nadahnuće, drugi je korak u umjetničkome stvaranju volja da sve ono do čega smo došli napasujući svoje misli na poljima životne stvarnosti pretočimo u riječi, i to ne bilo kakve, nego takve koje će imati snagu drugim ljudima dočarati našu viziju događaja o kojima govorimo, naše misli i stavove vezane uz te događaje i likove koji u njima sudjeluju. Upravo na ovome drugom koraku mnogi odustanu i dopuste da božanski dar stvaranja koji imaju ode niz vodu. Takvima nedostaje hrabrost koja je potrebna čovjeku da bi ni iz čega stvorio nešto, odnosno, da bi od mislī stvorio djela. Takvi su ljudi duhovno lijeni; ja ih nazivam mlitavcima. Oni u svojoj volji ne prepoznaju snagu koju bi morali znati kontrolirati, nego upravo toj volji dopuštaju da ona upravlja njihovim postupcima pa, kada je volja slaba, tada djela izostaju.

Oni koji imaju jaku volju, ali osjećaju nedostatak nadahnuća, pokušavaju ga pronaći na čudnim mjestima. Neki zaviruju u tuđe lonce misleći da će ga tamo naći, neki pak zagledaju i u tuđe ložnice vjerujući da će takav pogled u njima upaliti stvaralačku vatru.

Jedan od takvih je i naš vrli tragičar Euripid. Kažu to oni koji više znaju od mene (zato što i sami posjećuju takva mjesta) da je Euripid čest gost žene po imenu Semela koja je voljna iznajmiti svoja znanja jednako tako kao što je voljna iznajmiti svoje tijelo. Semela doduše nije u cvijetu mladosti, ali još je zgodna i poželjna, još može zanijeti i mladiće, koji hoće upoznati ovakvu vrstu žena, ali i starce, koji se u zagrljaju ovakvih žena pokušavaju prisjetiti svoje mladosti. Ova žena nema nikakvu naobrazbu, osim one kojoj ju je

20 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

poučio život, a to znači da je navikla slušati što drugi govore, donositi zaključke koji bi joj mogli biti korisni, navikla je radoznalima prodavati priče koje je čula krećući se među svakakvim ljudima, među onima niskoga i među onima visokoga roda. Ona, naravno, ne zna te priče drukčije uobličiti nego što bi ih znala oblikovati neka pastirica, ali ona ima dar opširnoga kazivanja misli, ona zna privući pozornost slušatelja i ima moć dugo ju zadržati. Ona svoje priče ne kazuje iz unutarnjega poticaja i zadovoljstva, ne govori ih ni zato da bi ih ispričala i s nekim podijelila; ona ih govori da bi zaradila. Zato Semela pripovijeda na sat, kao što na sat iznajmljuje i svoje tijelo. Kod ovakve žene sve ima svoju cijenu: sat pripovijedanja kao i sat… Naravno, pristojnost mi ne dopušta da završim rečenicu, ali svatko će već znati kakav bi njezin kraj već morao biti. Euripid je upravo kod takve žene tražio nadahnuće. Ne bi to u našemu društvu njemu bilo uzeto za zlo, ne bi se čak smatralo ni osobitom sramotom da se u potragu za nadahnućem kod iste Semele nije uputio i njegov sin Xenofon pa su otac i sin postali suparnicima na pragu žene lakoga morala. Zli jezici tvrde, a ja im ipak ne vjerujem, iako svoje nevjerovanje ne mogu ničim opravdati, da su Euripid i Xenofon, kako bi izbjegli sukob i nevolje, morali sa Semelom dogovoriti odvojene termine da ne bi jedan pokucao na njezina vrata dok je drugi unutra. Svi znaju, pa je ovdje suvišno ponavljati, da je bogovima veoma mrsko kada se otac i sin u sladostrašću zavlače u krilo istoj ženi, da je to gnusno i čestitim ljudima odvratno. Pokvarenjak Euripid ipak nije tek tako mogao napustiti Semelu zato što bi mu presušio izvor nadahnuća; nije ju mogao napustiti ni Xenofon jer gdje bi onda zadovoljio mladićku pustopašnost!? Neki će na ovo reći: ta zar je premalo lakih žena u našemu gradu – ako, dakle, Euripid ne može napustiti Semelu kako mu ne bi presahnulo nadahnuće, a takvu pripovjedačicu kao što je ona, razumljivo je, neće lako naći u nekoj drugoj ženi, zar Xenofon, onako mlad i naočit, ne bi bio zanimljiv i ženama visokoga roda, a o lakim ženama da se i ne govori?

U našemu gradu ovako neki razmišljaju, a ja im kažem da u mladiću buja prkos pa se ne želi povući pred ocem i svojemu ocu kod ove žene dati prvenstvo i da se otac ne želi povući zato što strahuje za svoje nadahnuće koje bi trebao tražiti u nutrini vlastitoga bića, a ne u Semelinim ustima. Tako ja, Aristofan, mislim. Kada bi mene pitali, obojica bi dobro učinili ako bi napustili Semelu.

Mudri ljudi kažu da je napad najbolja obrana, a ja bih ovome nadodao da je „dobro“ poštenoga optužiti prije nego što on nas optuži. Naravno, ovaj je dodatak postavljen u iskrivljeno ogledalo u kojemu se rado ogledaju neki naši sugrađani kako sebe ne bi vidjeli onakvima kakvi zaista jesu, nego onakvima kakvima sebe najradije vide. Istovremeno druge će u tome ogledalu vidjeti onakvima kakvima žele da ti drugi budu, a ne onakvima kakvi ti drugi zaista jesu.

Kada se u ljudskoj duši nagomilaju opačine, ona zavišću počne zboriti protiv onih koji u nekoj djelatnosti imaju uspjeha, počne izmišljati spletke kako bi napakostila ispravnome čovjeku. To je osobito vidljivo u našemu društvenom i političkom životu u kojemu vladaju licemjerje i laž. Kako bi se domogli željenih društvenih i političkih položaja, neki ljudi ne prežu ni pred čime. Na trgovima i na zborovima obmanjuju narod govoreći kako se bore za njegovu dobrobit, a zapravo se bore samo za sebe. Što god se više penju na društvenoj i političkoj ljestvici, ti ljudi sve više zaboravljaju one koji su ih podupirali, koji su im pomagali da se uspnu, udaljavaju se od članova vlastite obitelji vjerujući da bi im oni mogli postati takmaci i protivnici; na kraju takvi ljudi ostanu sami, zagledani su

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 21

u svoja postignuća, okruženi su prazninom i nedostatkom ljubavi koju nemaju više od koga primiti, a ne mogu ju nikome ni dati zato što su već odavno zaboravili kako se to čini. Ne želeći biti u blizini takvih ljudi, izbjegavam društveni i politički život i najradije se krećem u krugovima običnih ljudi koji o životu puno znaju, ponekad i više od učenjaka, zato što se nikada nisu udaljili od životne stvarnosti, nisu se, kao neki učenjaci, zakopali u knjige da ne bi vidjeli svijet oko sebe i ono što se u njemu događa. Spletkari, kojima sam u ovome gradu okružen, ne mogu shvatiti moj život u povučenosti, a ni moju potrebu da razgovaram s ljudima ma kojoj oni profesiji pripadali, da njihovo društvo biram i stavljam ispred društva učenih, častohlepnih i slavnih. Kada se družim s putujućim učiteljima koji su vidjeli puno svijeta i upoznali brojne sudbine, moji mi kritičari spočitavaju da ne ljubim istinu, opominju me da ću zapasti u površnost jer su, tobože, putujući učitelji ljudi koji poučavaju bez znanstvene podloge. Takvi zaboravljaju što je izvor znanstvenih spoznaja.

One su u životu, a život najbolje poznaju oni koji se kreću i koji ga žive.

Drugi mi pak zamjeraju što rado raspravljam sa Sokratom koji pokušava uspostaviti mjere ljudskoj spoznaji, utvrditi koliko je ona za život značajna, a ja ga uvjeravam da znanje može biti upotrijebljeno kako na dobrobit, tako i za sijanje zla u ljudskome rodu, da je težnja za znanjem, koja može potjecati iz oholosti, zapravo zavodnica koja čovjeka vodi na stranputicu. Oni kojima smeta moje druženje sa Sokratom kažu kako će me njegov nauk pokvariti te ću ga početi propagirati kroz svoja djela, ona će tada biti u službi toga nauka i izgubit će puno od svoje umjetničke biti. To su zapravo lažni čuvari umjetničke vrijednosti mojega rada.

Konačno, postoje i oni koji mi se u svakoj prilici rugaju, češće po strani nego u lice.

Njih smatram kukavicama i o njima ne bih trošio mnogo riječi. Njihov je glas prljav, trenutno je jak, ali je kratkoga dometa. Oni me optužuju za one pogreške koje su sami činili, za nedostatak nadahnuća koje, zapravo, sami nemaju. Kada bi ga, naime, imali, ne bi im trebala moja ličnost da se poigravaju njome kako bi mogli napisati nekakvo djelo kojim će podilaziti niskim strastima puka.

Neki, nazovi prijatelji, ovih su me dana obavijestili da je naš komediograf (kada bih bio zajedljiv, rekao bih komedijaš) Aristofan napisao djelo u kojemu smo lokalna prostitutka Semela, moj sin Xenofon i ja glavni likovi. Djelo nisam vidio, ali ti „dobri prijatelji“, koji su naglas o takvome djelu htjeli vidjeti kakva će sjena pasti na moje lice, rekoše da nas je Aristofan doveo u nevjerojatne veze i da nas je ismijao do kostiju. S Aristofanom sam se u prošlosti često sporio oko mnogih pitanja. On zaista nije obična ptica rugalica zato što je vješt pjesnik, ali njegov se pogled na svijet razlikuje od mojega, a gledanje na književno oblikovanje u opreci je s mojim. Ja to mogu shvatiti i prihvatiti; on ne može.

Ta ograničenost u shvaćanju, u njemu rađa otpor prema meni. Iz toga se otpora pojavljuje nedostojna potreba za izmišljanjem gnusnih objeda kojima on želi ocrniti i mene, a sada i članove moje obitelji.

Kada ne bih puno držao do književnosti, kada ne bih živio u uvjerenju da je ona uzvišena i da je božanski dar, sada bih započeo pisati traktat o Aristofanu, iznio bih sve ružno što o njemu znam. Međutim, za mene je riječ svetinja od koje sam sposoban načiniti umjetninu kojoj će se ljudi diviti i kada mene više ne bude. Ja nisam od onih koji se poigravaju riječima kako bi zadovoljili svoju taštinu i jeftinim izmišljotinama nasmijavali ljude.

U ljudskim odnosima vidim duboke prijepore, istančano pristupam opisivanju različitih stanja ljudske duše, ondje gdje ne mogu sam razriješiti nerazrješive sukobe u pomoć pozivam svemoćne bogove. Ja sam Euripid, ozbiljan i smion. Grčki sam tragičar.

22 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Fabijan LOVRIĆ Sličan sebi Najviše budi sličan samom sebi, skrušen i sazdan u miru i sreći, davno smo stvoreni po nekoj potrebi, gordi i smjeli, od kraljeva veći.

Ne tuguj, prijatelju, što nas vrijeme melje.

Svima je suđeno vratiti se zemlji. Živi lagano. Po potrebi dremlji i zdravlje nek’ ti budu zadnje želje.

Nikada nek’ te ne sustigne bolja.

U miru zaspi i anđele sanjaj, sve ostalo će biti tuđa volja kad vrijeme dođe, sa svjetla se sklanjaj. Što će tko reći? Bitno neće biti.

Samo nek’ žive tvoje dobre pjesme i ti ćeš opet u drugom živjeti, mrtav sanjati otkinute nesne.

Tako je Gospod odredio ljude, zemlju nek’ vole i o zemlji brinu, a On već svima poznaje sudbinu rođeni kad smo, i kad nas ne bude.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 23

Ante STANIĆ Zalazak sunca

Čini mi se

Drago sunce, Ti izađeš i bude dan.

Zađeš i bude noć.

I tako ukrug Kroz život dug.

Čini mi se: Istekla je iz mene Životna energija, Smanjio se libido, Utišala bura.

Ugledah je, Razbudi me, I poželjeh Njeno proljeće Da u me poteče, Napoji me, zapali, K’o nekad zapeče.

Poželjeh postati buktinja ljubavi!

Čini mi se: Prevarih se, Još čeznem za sladom I osjećam život Dok se hranim Nadom.

A mi, ljudi, rađamo se U ponavljanju bez kraja. Živimo dok jednom (ne ovisi od nas kada) Zađemo da više nikada Ne izađemo.

Ali...

Rađaju se novi naraštaji Nastavljaju život dalje I dive se svakom novom Tvom Izlasku i zalasku.

24 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Živim od uspomena Kad imaš sedamdeset i koju počinješ živjeti od sjećanja.

Sve se više povlačiš u se, uranjaš u misli i listaš po složenim uspomenama.

Ima ih dosta, Teško ih je prepoznati od naslaga prašine.

Ipak, vidim: Duboki snijeg, jurim na prvim sanjkama koje mi je djed napravio; Učiteljica na likovnom pred svima hvali crtež na kojem sam narisao djeda; Ulazim u more i ne znam da ne znam plivati.

Grcam i kašljem.

More je slano!; Plave oči plave djevojčice, i prva pjesma koju joj nikad nisam pročitao jer uvijek zanijemim pred njom; Srednjoškolac u Sarajevu, čaršijska jalija mi prodaje prvu ciglu – ostajem bez džeparca.

Kasnije, na istom mjestu ista jalija, ista cigla, i moji šuplji džepovi.

Odluka: više ne idem tom ulicom; Iskusna djevojka u parku uči me

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 25

Tade CRNIĆ Naš čovik Dobar je u duši, za ostalo ne pitaj.

Uvik je zapodiva pismu dok nije otpiva svoje.

Ima on svoju miru – dok je god čaša prid njim.

Dobro guli, a ne guli kumpire.

Naš je, a vas se bacijo na stranjski svit.

Zna on i pokoju stranjsku rič, najskoli (p)sovke.

Kaže da mu je šećerna zamutila oči. A i prija je u mutnu lovijo.

Lipo je sve namaka i proša je svit. Još da nauči viljuškom i nožem jist.

Nijednog zuba nema, a ujida ko ćuko.

Malo rada, puno parada.

I ćaća mu je bijo taki. Kad pare iz takulina vadi, ko da sebi zube čupa.

Auta gavanska, politika kavanska.

Kuće ko vile, u njimam starci samuju i cvile.

Nema nam velike sriće: U školi jednak broj učiteljica i dice.

U našim selim asfalt, telefun i voda svagdi, dice nigdi.

Njive u travi, a visok standard u glavi.

Ne mere se maknut od trave, i nigdi krave.

Oće li živit narod ovi? Iz godine u godinu više nas umre negoli se rodi.

Radnici brez posla, a neradnika s plaćom podosta.

Samuje, a dobra mu plaća. Bijo je sritniji kad je oda zakrpljeni gaća.

Uspijo jē, a sritan nije.

Prijatelja puno, neprijatelja puno više.

I naše lajavice posustanu.

Govorušam ne tribaju strani jezici. Dosta jim jedan.

Zadužuje se lako, ne vraća nikako.

Lako plane – na nejačega.

Ne psuje kad spava – osim podikad.

Drži zadanu rič, ali mu jadniku pobigne.

Proša svitom i svega se nagleda, a sebe ne vidi.

Rad je stvorijo čovika. A u nas t’liko neradnika.

Obraz mu je uvik na prvomu mistu. Pa i za licitaciju.

Vrimena se minjaju. Nekad su ljudi buncali samo u snu.

Nije uvik pametno ludu ne povirovat.

Visok nam je standard – po broju kladionica.

26 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Jedno je krast, drugo je varat gazdu.

Sposoban je, bogajstvo zgrće. Radnik mu brez plaće drće.

Dobar je skakač, osim kad triba u pomoć priskočit.

Ljubitelj je životinja. I ljude naziva živinom.

Ne bi on bijo naš da t’liko ne udara po nami.

Ponaša se vino lina drtesina. Biži od knjige ko da u njoj sto đavala ima. Časti on sve po redu i kad nije u birtiji – (p)sovkam.

Iz lova se uvik vrati prazna ru’saka i još praznije glave.

Taman on zinijo da će tražit rastavu, a ona mu odvali šamarčinu.

Bijo je udarljiv, ćaća mu nije moga ništa. Doskočila mu žena.

Nije čudno što ne zna kud mu se žuri vego što ne zna ko mu glavu nosa.

Virna i Bogu i čoviku, a lajava. Kako to more bit? – Lako. Taki je i ćuko.

Kaže da mirno spava, a vele laže. Jašta! On kad ne slaže, mirno ne spava.

Je, dušo! A ćaća mu je bijo dobar čovik.

Crn mu obraz – blago rečeno.

Britak ko sablja, a tupoglav. Činijo je svakakve pasjaluke dok se i na nj nije izlila pasja čorba.

Zna je lipo pripovidat i gore od ćuke ujidat.

Blago majci koja ga je rodila – jer je umrla pri porodu.

Znade on o jednoj te istoj stvari i lipo i ružno reć’, ovisno ko ga sluša.

Lipa mu besida, ali kad triba za štogod zajedničko dat para, jami ga muka.

Vazda govori da se triba držat reda, a draži mu nered.

U svemu oće bit prvi, i jopet da njegova budne zadnja.

Od dva zla on uvik odabere obadva.

Kad štogod plaća, stišće mu se šaka i diže dlaka.

Nekad su kenjci bili prid kućom, ljudi u kući. Sad su prid kućom auti. Ko li je u kući?

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 27

Vendelin KARAČIĆ

pjesmuljci bezglavuljci neznano je

znamo

ono prije jutra prvog što je

mi budućnici samodostatnici

netrajanje tlapnja

prve zore majka

jutro

za dobrotu za pravednost znamo a one u čekanju trajno

otvaram oči samo prozor dijeli me od svijeta naivan

jesam li priseban

duša mu čista prilazi kontejneru nasmijan mokra mu glava cipele trošne

budim se

beskućnik

odu radosti slušam

od bogatuna mnogih veći je sretnik

kroz pukotine vremena zvuci bajni anakroni

28 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

bješe nekoć

izleti

koža ovčja kravlja zečja cijenjena roba

u sreću u snove

za šare i zmajeve podloga u naše doba ni ovčja ni zečja ni goveđa koža

trenutci svjetlosni opijati uzdižu odnose u privid u ponore morao doista morao je stići mislio je tako

sateliti i sonde puno ih nebo

lete kruže padaju

crvić oduvijek strpljivo gricka drvo

ali više ne mora u kolicima mozga bistrice teku odnekud nekamo oduvijek i nebo im se smije

gospodari oni su oni iznad svega

u njih bacamo mi ljudi moderni

zar dovijeka

ponajvećma svoje obraze

prah si u prah

gospodaru

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 29

mrzovoljan večeras ne pitam gdje je moja bode mi oči dušu razdire sreća susjedova lijepa naša nek te prati sreća srce je ondje gdje je plaća veća pita se čime se bavio pauk prije mreže prve bezglava muha oduvijek je mirno leži je li planina dosadna samoj sebi

30 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

učilište

Doc. dr. sc. Ivo CURIĆ 1 Prim. mr. sc. Snježana CURIĆ 1 Mr. sc. Helien BEBEK-IVANKOVIĆ 1,2 Mr. sc. Svjetlana GRGIĆ 1,2 Dr. Vesna ANTUNOVIĆ-SKELO 2 Mr. sc. Ivona LJEVAK 3

Biološko oružje i bioterorizam Sažetak: Živimo u vremenu gdje su termini biološki rat, bioteroristički akti kao i nasilje prema nevinim ljudima postali dio našeg svakodnevnog života i koji su nas suočili s činjenicom da trebamo živjeti s tim saznanjem. Sam pojam biološki rat podrazumijeva namjerno izazivanje zaraznih bolesti u masovnom obliku među ljudima, životinjama ili korisnim biljkama s nakanom slabljenja ratnih potencijala i izazivanja panike i psihičkih posljedica kod protivnika. Za izazivanje biološkog rata i raznih bioterorističkih akcija koristi se tzv. biološko i toksinsko oružje koje uključuje razne patogene mikroorganizme (viruse, rikecije, bakterije gljivice i protozoe) i njihove toksine.

To je oružje s vojnoga stajališta iznimno atraktivno zbog njegove lake proizvodnje, niske cijene, teške detekcije, obično insuficijentne profilakse i liječenja, kao i moguće uporabe kao strateškog oružja. Klinička slika bolesti, liječenje, mjere preventivno-medicinske zaštite i dekontaminacije, ovise o uporabljenom agensu.

Ključne riječi: biološko oružje, terorizam, bioterorizam, genetičko inženjerstvo Uvod i definicije Za terorizam se kaže da to nije ni filozofija niti pokret, nego sredstvo kojim se želi zastrašiti civilno stanovništvo, izazvati strah i nesigurnost. Nažalost, živimo u vremenu gdje 1 Medicinski fakultet Mostar – Sveučilište Mostar 2 Sveučilišna klinička bolnica Mostar 3 Fakultet zdravstvene struke – Sveučilište Mostar Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 31

su termini terorizam, biološki rat, bioteroristički akti kao i nasilje prema nevinim ljudima, postali dio našega svakodnevnog života, a što nas je suočilo s činjenicom da trebamo živjeti s tim saznanjem. Razvojem molekularne biologije i genetičkog inženjerstva stvorene su pretpostavke za ciljnu izmjenu strukture gena i kontrolu željenih svojstava mikroorganizama kao što su virulencija, patogenost, toksičnost i povećanje otpornosti u vanjskoj sredini. Genetičkim inženjerstvom/manipulacijom mogu se inače bezopasni mikroorganizmi učiniti potpuno „zloćudnim“, teško detektabilnim i otpornim na antimikrobna sredstva i standardna cjepiva (1-4).

Sve to ukazuje da, nažalost, u isto vrijeme postoje brojni znanstvenici koji čitav svoj znanstveni opus posvećuju pronalaženju novog i još potentnijeg biološkog oružja, kao i znanstvenici koji se, s više ili manje uspjeha, bore protiv ove pošasti.

Kako se ovo oružje može tajno proizvesti, uskladištiti i upotrijebiti, a da se pritom čak i ne zna tko je napadač, to se kod ovog oružja često interpoliraju razne teorije zavjere.

Navedena saznanja, bez obzira koliko bila bolna, dovela su čak i do konfuzije u razmišljanjima i stavovima u medicinskoj i vojnoj zajednici. Zbog navedenog potrebno je, prije svega, argumentirano definirati pojmove, potencijalne opasnosti, kao i poželjne procedure u primjeni profilaktičkih i terapeutskih mjera kod eventualne primjene ovog oružja.

Kao potencijalni biološki agensi označavaju se svi patogeni mikroorganizmi (prirodni, izmijenjeni ili sintetizirani), kao i njihovi toksini, a i toksini nekih viših organizama (ribe, školjke, zmije i slično), koji, korišteni u nemiroljubive svrhe (diverzije, agresiju, ratovanje i slično), mogu u makrodomaćinu prouzročiti bolest. Bitno je naznačiti da mikroorganizmi biološki agensi nakon inkubacije imaju sposobnost razmnožavanja u makroorganizmu, dok navedeni toksini nemaju tu sposobnost. Za razliku od bioloških ratnih agensa, toksinski ratni agensi nemaju inkubaciju već vrijeme latencije. Oni nisu niti infektivni niti kontagiozni, a kod otrovanja se ne mogu tretirati antimikrobicima (2,5,6).

Potencijalni biološki agensi trebali bi ispunjavati sljedeće zahtjeve: mogućnost masovne, ekonomične proizvodnje i skladištenja, sposobnost izazivanja zarazne bolesti s malom infektivnom dozom uz pretpostavku da se diseminacija i zaraza mogu uraditi na više načina i putova. Ciljana populacija trebala bi biti visoko osjetljiva prema tome agensu, a da su mogućnosti odgovarajuće profilakse minorne. Poželjno je da potencijalni biološki agens ima kratku i ujednačenu inkubaciju, visoku kontagioznost i letalitet, otežanu identifikaciju i liječenje, a da istovremeno postoji mogućnosti zaštite napadačevih snaga. Osim navedenog potencijalni biološki agensi trebali bi biti stabilni pri proizvodnji, skladištenju, transportu i primjeni, uz ograničenu perzistenciju u vanjskoj sredini (1,2,4-9).

U dokazane biološke i toksinske ratne agense spadaju svi provjereni patogeni mikroorganizmi i njihovi toksini koji su već dokazali svoju učinkovitost u nemiroljubivim svrhama (1,2,4-9).

Iz svega navedenog proistječe da o biološkom oružju možemo govoriti kada su potencijalni biološki agensi proizvedeni u selektivnim laboratorijima, na točno definiran način i u definiranim količinama s nakanom izazivanja masovnih ili osobito opasnih zaraznih bolesti među ljudima, životinjama ili korisnim biljkama, a što dovodi do konsekutivnog slabljenja ratnih potencijala i izazivanja panike i psihičkih posljedica kod protivnika (1,2,4-6).

32 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Prema dužini inkubacijskog razdoblja, biološko oružje se može podijeliti u tri skupine (1,2,4-6): a) biološko oružje s brzim djelovanjem, od koga se očekuje maksimalan broj oboljelih u tijeku prva 24 sata (razne vrste toksina), b) biološko oružje usporenog djelovanja s maksimumom obolijevanja od drugog do sedmog dana (kolera, kuga, antraks, gripa i drugi), c) biološko oružje s odloženim djelovanjem s maksimalnim brojem oboljelih poslije osmog dana u odnosu na dan napada (Q vrućica, pjegavi tifus, variola, bruceloza i drugi).

Cilj primjene biološkog oružja jest slabljenje otpora, redukcija resursa, kao i izazivanje panike i psihičkih posljedica u protivnika (1,2,4-6).

Budući da ovo oružje u napadnutoj populaciji najčešće imitira prirodni tijek poznatih zaraznih bolesti, to se još naziva i „najhumanijim oružjem“, a zbog ekonomične i jednostavne proizvodnje kao i lake dostupnosti, mnogi ga nazivaju još i „atomskom bombom siromašnih“ (2,3,5,-7). Naime, proizvodnja bioloških agensa je mnogostruko ekonomičnija od proizvodnje konvencionalnog oružja. Prema saznanjima eminentnih američkih vojnih stručnjaka, za neutralizaciju žive sile konvencionalnim naoružanjem na površini od 1 km2, potrebno je oko 2 000 američkih dolara, a za isti učinak kod uporabe nuklearnog oružja, potrebno je oko 800 i samo 1 američki dolar kod uporabe biološkog oružja (1-3,7).

Ovo oružje ima sposobnost ugroziti stanovništvo, životinje i korisno bilje na mnogo većem prostranstvu od ostalog oružja pa se i naziva „oružjem prostornog djelovanja“ (2,3,5-7).

Iako mnogi smatraju da je usavršavanje, proizvodnja, uskladištenje i primjena biološkog i toksinskog oružja neprihvatljiva, a što je i službeno usvojeno i objavljeno u Konvenciji iz 1972. god., mnoge zemlje, nažalost, ne poštuju međunarodne sporazume i u tajnosti proizvodeći ovo oružje stvaraju čitavom svijetu osjećaj straha i nesigurnosti (3,6,7).

Nažalost, mora se također ustvrditi da se uporaba biološkog oružja teško dokazuje, a da je obrana od većine bioloških i toksinskih ratnih agensa najčešće neodgovarajuća i nedovoljna, i najčešće se provodi kada su posljedice već vidljive.

Iako biološki i toksinski ratni agensi nisu još u potpunosti proučeni i nisu uvršteni u pouzdan sustav oružja, zbog naprijed napisanih osobina (ekonomične proizvodnje, visoke specifičnosti i selektivnosti djelovanja uz održanu i intaktnu infrastrukturu, prikrivenu primjenu i mogućnost zaštite od retroaktivnog djelovanja), može se dogoditi da ovo oružje postane osnovno potencijalno oružje zemalja koje imaju ekspanzionističke tendencije.

Iz povijesti biološkog ratovanja Pokušaji namjernog izazivanja epidemija opasnih zaraznih bolesti kod neprijatelja spominje se ne samo u legendama najstarijih naroda, već i kod suvremenih naroda. Biološki ratni agensi koristili su se navodno 400. god. prije Krista, kada su strijelci tretirali svoje strjelice sekretima i krvlju leševa pomiješanih s gnojnim iscjedcima oboljelih (1,4,5).

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 33

Iz bogate povijesti biološkog ratovanja izdvojit ću samo neke poznate dobro obrađene slučajeve kako bi smo uočili i zaključili težinu ovoga, sada i svjetski značajnog problema (1,2,4-6).

Poznato je da su nomadski narodi (Skiti, Mongoli i Tatari) ubacivali trupla ljudi i uginulih životinja u napuštene vodne objekte, skladišta hrane ili u opkoljene utvrde.

Pouzdano se zna da je pandemija gube u 14. stoljeću krenula s Krima za vrijeme mongolske opsade toga poluotoka, da su ju u Europu unijeli trgovci iz Genove i da je tada umrlo oko 25 milijuna ljudi.

Zabilježeno je da su Englezi tijekom 18. stoljeća u Sjevernoj Americi, preko kontaminiranih deka, izazivali epidemije velikih boginja kod Indijanaca.

U atentatu na reichprotektora Hydricha 1942. u Pragu, primijenjen je botulinus toksin proizveden u Velikoj Britaniji, od koga je ovaj visoki nacistički časnik nakon nekoliko dana umro.

Pojava neobičnog soja virusa influence (A/H1N1SW-swine) tijekom 1976. god. u američkoj vojnoj bazi u New Jerseyu, najvjerojatnije upućuje na odbjegli/laboratorijski soj virusa influence koji je trebao poslužiti kao potencijalno biološko oružje. U prilog toj tezi govori podatak da su Amerikanci imali dovoljne količine specifičnog cjepiva s kojim su cijepili pučanstvo na širem području navedenog grada te su, na taj način, spriječili daljnje širenje bolesti.

Republika Hrvatska i Bosna Hercegovina ranih su devedesetih godina prošloga stoljeća također bili izloženi bioterorizmu. Naime, tada je iz spremnika migova jugovojske ispuštana tzv. „paučina“ koja je ne samo zastrašivala pučanstvo, već je predstavljala molekularni niz polimera pogodnih za „lijepljenje“ raznih bioagensa s konsekutivnim obolijevanjem ljudi, životinja i korisnog bilja. Epidemiolozi i obavještajci u Hrvatskoj smatraju da je povećani broj zoonoza u Hrvatskoj tih ratnih godina bio posljedica primjene ovog oružja (10).

Autor ovoga rada ne može se oteti dojmu da je i epidemija bruceloza na području Bosne i Hercegovine krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, također uvezena i da predstavlja biološki rat protiv ove zemlje (11).

Svima nam je u sjećanju 2001. god. kada je u Sjedinjenim Američkim Državama putem praha, odaslanog pismima brojnim političarima te zemlje, počinjen bioteroristički akt sporama antraksa. Taj bioteroristički čin imao je i nešto pozitivno, jer su nakon njega diljem svijeta formirani mikrobiološki laboratoriji za rad s visokoinfektivnim agensima, a počeo je razvoj novih cjepiva povezanih s potencijalnim biološkim oružjem (1,2,7,8,10).

Vrste, podjela, vojnotehničke karakteristike i mogućnosti uporabe bioloških agensa Prema procjeni Centra za kontrolu i prevenciju bolesti iz Sjedinjenih Američkih Država, svi bioteroristički agensi, koji bi se prema potencijalnom riziku mogli koristiti u bioterorizmu, s motrišta nacionalne sigurnosti mogu se svrstati u tri kategorije, a to su (1,2,4): U kategoriju A spadali bi svi bioteroristički agensi koji se mogu lako diseminirati, imaju potencijal interhumanog širenja i izazivanja visokog morbiditeta i mortaliteta. Uporabu ovih agensa obično masovno prati masovno. U ovu grupu spadali bi: virus velikih boginja, bacil antraksa, Yersinia pestis, botulin toksin i virusi hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa i Marburg).

34 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Bioteroristički agensi koji spadaju u B kategoriju trebali bi ispunjavati sljedeće kriterije: mogućnost diseminacije uz izazivanja osrednjeg pobola i smrtnosti, a javni zdravstveni sustav trebao bi posjedovati specifičnu dijagnostičku opremu i specifična sredstva za liječenje oboljelih. U ovu skupini spadali bi slijedeći biološki agensi i toksini: Coxiella burnetti, Brucella species, toksini (Clostridium perfrigensa i strafilokokni enterotoksin B), Salmonella typhi, Shigella tip I, Escheria colli O:157 i H:7 i Vibrio cholerae.

U kategoriju C spadaju već poznati kao i novonastali biološki agensi koji se u budućnosti mogu upotrijebiti zbog: lake proizvodnje i disemininacije, mogućnosti izazivanja visokog morbiditeta i letaliteta i snažna nepovoljna učinka na nepripremljeni javni zdravstveni sustav. U ovu skupinu spadali bi: Nipah virus, hantanvirusi, virus žute groznice, virus krpeljnog meningoencefalitisa kao multireziostentni mikobakterij tuberkuloze.

Biološko oružje obično se primjenjuje tajno i podmuklo jer je bez boje, mirisa i okusa, zbog inkubacije djeluje naknadno, ne razara infrastrukturu i teško ga je otkriti. Prema nekim procjenama, nuklearno oružje djeluje do 30 km2, a biološko oružje može zahvatiti teritorij i do 100 000 km2 (1,2,4-6).

Aerogeni put prijenosa je najuniverzalniji put prijenosa s mogućnošću zaraze najvećeg broja ljudi, životinja i biljaka. Tada se mogu koristiti zrakoplovi (tzv. aviosprej), rasprskavajuće bombe i rakete raznog dometa. Daljnje mogućnost zaraze su ingestija (preko kontaminirane vode i hrane), oštećena koža i diseminacije preko i bioloških vektora (ušiju, komaraca, buha, krpelja).

Kao najnoviji put prijenosa u bioterorizmu smatra se slanje bioloških agensa putem poštanskih pošiljki (pisama), kao što je to urađeno u bioterorističkom aktu sporama antraksa 2001. god. u Sjedinjenim Američkim Državama (1,2,7,8).

Metode otkrivanja bioloških i toksinskih ratnih agensa Pri sumnji na bioteroristički napad potrebno je u što kraćem razdoblju dobiti uvid u potencijalni etiološki agens, kao i eventualni put prijenosa, s ciljem pružanja što brže i kvalitetnije medicinske skrbi na polju liječenja i suzbijanja epidemije. Dokazivanje i identifikaciju bioloških agensa treba provoditi u sofisticiranim, dobro opremljenim laboratorijima i visokokvalificiranim/educiranim osobljem. Ove ustanove trebaju ispunjavati najviše sigurnosne uvjete, a pri radu se moraju maksimalno poštovati mjere predostrožnosti. Metode otkrivanja bioloških i toksinskih agensa uključuju: izolaciju etiološkog agensa pomoću kulture; detekciju toksina; otkrivanje specifičnih protitijela (IgM i IgG protutijela); otkrivanje antigena i genoma potencijalnog uzročnika; otkrivanje metaboličkih produkata infektivnih i toksinskih agensa u kliničkim uzorcima (1,2,4,6,9).

Medicinski tretman oboljelih Sve oboljele u biološkom napadu treba izolirati, a stupanj i režim izolacije ovisi o našim epidemiološko-kliničkim saznanjima o potencijalnom uzročniku (1,2,4,6).

Ako se radi o nepoznatom ili visokokontagioznom uzročniku, do etiološke identifikacije, treba provesti strogu izolaciju oboljelih, sumnjivih na zaraznu bolest kao i zdravstvenog osoblja. Osoblje koje je na bilo koji način moglo doći u kontakt s biološkim agensom, promatra se u karanteni. Sanitetska se skrb navedenih skupina u pravilu

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 35

obavlja u zoni biološkog napada. Zdravstveni radnici u ovim uvjetima trebaju, uz medicinske mjere, provoditi i mjere osobne tehničke zaštite (uporaba maske, odjeće, obuće i rukavica). Materijal za daljnje pretrage šalje se u druge institucije uz maksimalne mjere predostrožnosti. Uzorci za laboratorijske pretrage transportiraju se u dvostrukim plastičnim vrećama, a otvaranje istih obavlja se nakon dezinfekcije vanjskih omota. Izlučevine oboljelih ne uklanjaju se u redovitu kanalizacijsku mrežu, već se nakon dezinfekcije odlažu u posebne, u tu svrhu formirane jame. Trupla oboljelih se, u ovim slučajevima, odlažu u plastične vreće i spaljuju.

U početnoj fazi medicinske skrbi, dok se ne dokaže etiološki agens, liječenje se provodi prema tzv. kliničko-epidemiološko-sindromskoj dijagnozi, to jest na osnovi pretpostavljenog uzročnika (diagnosis ex iuvantibus). Terapiju treba započeti što žurnije.

Uvijek se mora provoditi opća i antimikrobna, a po potrebi i kirurška terapija. U načelu, svima za koje se pretpostavlja da su oboljeli od bakterijske bolesti, ordinira se što šira antimikrobna terapija, čak u slučajevima kad dijagnoza nije čvrsto koncipirana. Kod sumnje na virusnu etiologiju, ordiniraju se antivirotici, prema kliničko-epidemiološkosindromskoj dijagnozi (oseltamiviri, peramivir, interferoni, aciclovir).

Veliki problem u terapiju može nastupiti kod uporabe bioloških sredstva otpornih na standardnu antimikrobnu terapiju zbog mutacija nastalih iz generičkog inženjerstva.

Kod mnogih bioloških toksina, nažalost još ne postoji učinkovit medicinski tretman (1,2,4,6).

Prvenstvo u liječenju daje se onim bolesnicima koji imaju veće izglede za izlječenje (1,2,4,6).

Nerijetko su psihološki učinci terorizma mnogostruko veći od materijalnih posljedica samog terorističkog čina, kao što je pokazao teroristički napadna Sjedinjene Američke države u rujnu 2001. godine. Naime, u psihološku sanaciju ovog napada i danas su uključeni brojni stručnjaci i organizacije, jer je mnogima sudionicima ovog akta i dandanas potrebna stalna mentalna skrb (2).

Profilaksa Profilaksa, kao specifična mjera zaštite od biološkog oružja, provodi se kao urgentna profilaksa, a inkorporira uporabu imunobioloških preparata i antibiotika. Ona je, nažalost, zbog podmukle primjene i karakteristika biološkog oružja postekspozicijska i kao takva provodi se tek nakon masovne pojave prvih bolesnika (1,2,4-10).

Primarna profilaksa, nažalost, još uvijek nije ostvariva zbog velikog broja potencijalnih bioloških agensa za koje još ne postoje i nisu razrađene mjere specifične zaštite. Čak i kad bi se preko obavještajne zajednice saznalo o potencijalnom agresorovom biološkom agensu, nemoguće je u kratkom razdoblju spremiti dovoljne količine specifičnog cjepiva, točno indiciranih antimikrobika, kao i specifičnih imunoglobulina (1,2,4-10).

Metode osobne i kolektivne zaštite koje se rabe u zaštiti od kemijskog oružja, mogu se uporabiti u zaštiti od biološkog i toksinskog oružja koje se prenosi aerogenim putom (1,2,4-10).

U potencijalnom biološkom ratu, mnogo bi se rabila biološka dekontaminacija, s nakanom uklanjanja i uništavanja patogenih mikroorganizama. Odmah nakon izvedenog biološkog napada, svaki bi pojedinac i zahvaćena skupina u zoni kontaminacije

36 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

provodili tzv. djelomičnu biološku samodekontaminaciju i uzjamnu dekontaminaciju.

Ista je jako djelotvorna i obuhvaća: tresenje i čišćenje odjeće i obuće, pranje i umivanje vodom i sapunom kao i dezinfekciju otvorenih dijelova kože. Od dezinfekcijskih sredstava u djelomičnoj biološkoj dekontaminaciji najviše bi se koristili 5% lizol, 0,10,2% klorno vapno i 5-10% formalin. Potpuna biološka dekontaminacija provodila bi se izvan zone kontaminacije posebnom opremom i uređajima i ista bi obuhvaćala: dezinfekciju odjeće i obuće kao i sredstava koja su bila izložena biološkom agensu (motorna vozila, naoružanje i slično). Po potrebi provodila bi se biološka dekontaminacija prostorija i skloništa. Najbolji postupak u dekontaminaciji žive sile jest tuširanje toplom vodom i sapunom/deterdžentom, kao i skraćivanje i čišćenje noktiju (1,2,4,6,7,9-14).

Visoka temperatura i zračenje su fizikalne metode koje se provode u biološkoj dekontaminaciji. Potpuno uništavanje patogenih mikroorganizama suhim toplim zrakom postiže se temperaturom od 160 stupnjeva Celzijevih tijekom dva sata, a ako se rabi vodena para, (autoklaviranje) isto se postiže pri temperaturi od 1210 C, uz tlak od 1 atmosfere u trajanju od 20 minuta. Za dekontaminaciju visokootpornih mikroorganizama (spore Bacillus anthracis-a, Clostridum spp i sl.), dekontaminacija bi se obavljala s tzv. trostrukim zagrijavanjem: na 1700 C kroz jedan sat; na 1380 C tri sata i na 1500 C kroz 10 minuta (1,2,4,6,7,9,12-14).

Kemijska sredstva koja se koriste za biološku dekontaminaciju su razni dezinficijensi čiji učinak ovisi o koncentraciji i Ph vrijednosti uporabljenog kemijskog sredstva. Ta se sredstva koriste u obliku otopine, plina ili aerosola (1,2,4,6,7,9,12-14).

Na kraju treba napomenuti da rad i rukovanje biološkim agensima može biti visokorizičan i veoma opasan čak za najiskusnije stručnjake i najsofisticiranije laboratorije, kao što se to dogodilo u Birminghamu 1978. godine, kada je od virusa velikih boginja stradao jedan znanstvenik (1,2,4).

Literatura: 1. Ropac D. Bioterorizam. U: Ropac D, Puntarić D, ur. Epidemiologija zaraznih bolesti.

Zagreb: Medicinska naklada; 2010. str. 191-7.

2. Bokan S. Terorizam i biološko i toksinsko oružje. Arh Hig Rada Toksikol 2003; 54:2943.

3. Hadžiselimović R, Pojskić N. Uvod u humanu imunogenetiku. Sarajevo: Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju; 2005.

4. Ropac D. Biološki agensi, modifikacije, i specifična zaštita. U: Beus I, Budak A, Richter B, ur. Epidemiologija zaraznih bolesti. Zagreb: Medicinska naklada; 2003. str. 517-27.

5. Birtašević B. Biološko oružje i zaštita. U: Đorđević M, ur. Vojna epidemiologija. Beograd: Savezni sekretarijat za narodnu odbranu; 1989; 385-419.

6. WHO. Health aspects of biological and clinical weapons. 2001.

7. Vasilj I, Ljevak I. Antraks (Anthrax). U: Vasilj I, Ravlija J, Curić I, ur. Specijalna epidemiologija zaraznih bolesti. Mostar: Sveučilište u Mostaru; 2017. str. 287-90.

8. Curić I, Ravlija J, Curić S. Antraks, stara i ponovno aktualna bolest. Mostariensia 2002; 15: 21-4.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 37

9. Denis DT, Inglesby TV, Henderson DA, Barlett JC, Asher MS, Fine AD, i sur. – Working group on Civilian biodefence-Tularemia as a biological weapon: medical and public health managment. JAMA 2001; 285 (21): 2763-73.

9. Hugh-Jones M. Global anthrax report. Appl Microbiol. 1999; 87: 189-91.

10. Curić I. Prevencija i pojavljivanje zaraznih bolesti u vojsci Hrvatskog vijeća obrane zbornih područja Mostar i Tomislavgrad u ratu 1992. do 1995. godine (disertacija).

Zagreb: Sveučilište u Zagrebu; 2006.

11. Curić I. Brucellosis-an owerviev oft he treatment-expirience by the Mostar. Abstract book The 4 th Eurasia congres of infectious diseases. Sarajevo: Association of infectologist and mictrobiologist Bosnia and Herzegovina; 2011. 76-7.

12. Cvetnić Ž. Sterilizacija i dezinfekcija. U: Tomić M, ur. Mikrobiologija i parazitologija.

Mostar: Farmaceutski fakultet – Sveučilište u Mostaru; 2013. str. 247-55.

13. Peraica M, Domijan A. Contamination of food with mycotoxins and human health.

Arh Hig Rada Toxikol 2001; 52: 23-35.

14. Curić I, Curić S, Nikolić J, Vasilj I. Public Health in Services in Herzegovina Region during 1992-1995 War. Coll Antropol 2019; 34: Suppl 1: S 321-4.

Kontakt osoba/Adresa za dopisivanje: Ivo Curić; Splitska ulica broj 3; 88 000 Mostar mob. telefon: + 387 63 790 031 e-mail: dr.ivo.curic@gmail.com

38 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ana PAPIĆ, mag. croat. et angl. Župana Želimira 6, Livno papicanalivno@gmail.com

Advent u kršćanskoj tradicijskoj kulturi livanjskoga kraja Sažetak Rad donosi adventske običaje u livanjskom kraju istraživane u razdoblju od 2008. do 2016. godine. Podaci su, najvećim dijelom, prikupljeni metodom neposrednoga razgovora, u nešto manjoj mjeri – posredno. Uz terenska istraživanja, korištena je i dostupna literatura koja se odnosi na adventske običaje ovoga područja. Vrijeme adventa u livanjskom kraju obilježeno je postom, pobožnošću, zornicama te duhovnom i tjelesnom pripravom za najradosniji kršćanski blagdan.

Rad se bavi pripremanjem katolika livanjskoga kraja za Božić, običajima za Svetoga Nikolu, Svetu Luciju, Svetoga Tomu, običajima na Badnjak te se navode tradicionalne vjerske pučke pjesme. Opisana su i vjerovanja i običaji u određenim danima ovoga razdoblja u selima livanjskoga kraja. Običajima je posebno bogat Badnjak koji predstavlja vrhunac radosnoga i svečanoga iščekivanja Isusova rođenja. Većina tih običaja za cilj ima prizivanje blagoslova, sreće i blagostanja u nastupajućem vremenu, a često se proricalo o ženidbi/udaji. Narod je običaje popratio i usmenim vjerskim pjesmama o Božiću, Isusovu rođenju, Blaženoj Djevici Mariji, svecima koji se slave u ovom razdoblju.

Ključne riječi: advent, Livno, običaji, Badnjak, pučke pjesme 1. Uvod Obredi i običaji iznimno su važna sastavnica nematerijalne kulturne baštine. U njima se odražava ljudska bit. Livanjski kraj obiluje bogatstvom crkveno-pučkih običaja koji se generacijama njeguju i prenose s koljena na koljeno. Danas su neki od tih običaja izgubljeni, ali i dalje ih pokušavaju oživjeti brojna livanjska kulturno-umjetnička društva te pojedinci koji svojim istraživanjima tradicijsku kulturu otimaju zaboravu.

Riječ advent nastala je od lat. riječi adventus, što znači dolazak, početak. Početak slavljenja adventa seže u 4. stoljeće. Advent počinje u nedjelju koja je najbliža blagdanu sv. Andrije Prvopozvanoga (30. studenoga). Četiri nedjelje kroz advent simboliziraju četiri tisućljeća od stvaranja svijeta do rođenja Isusa Krista. (Dragić 2007: 129) Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 39

U hrvatskoj tradiciji advent se naziva i došašće, a to je razdoblje pokorničke pripreme za najradosniji kršćanski blagdan.

Rad je nastao temeljem relevantne literature. U radu se navodi i dvadesetak primjera vlastitih terenskih izvornih zapisa. Uz terensko-istraživački rad koriste se i metode: deskripcije, analize, komparacije i sinteze.

2. Crkveno-pučki običaji Običajima su u livanjskom kraju u adventu najbogatiji blagdani sv. Nikole i sv. Lucije, Materice i Očići te Badnjak.

U adventskim običajima, obredima i divinacijama1, opažaju se i drevni pretkršćanski elementi. Vrijeme ženidbe i udaje u livanjskom kraju bilo je – od Velike Gospe do došašća i od Božića do Čiste srijede. U došašću i korizmi ne može se ženiti i udavati, niti slaviti te su u to vrijeme prestajali sastanci po sijelima i utihnula bi svaka pjesma. Od Uskrsa do Velike Gospe, za dugih proljetnih i ljetnih dana, momci i cure se upoznaju, dogovaraju i zaručuju, a od Velike Gospe do došašća i od Božića do Čiste srijede, prose, zaručuju i uzimaju.2 U livanjskom kraju se o tomu mogla čuti pjesma: Iđe Božić, iđe Sveta Kata,3 sad će moja rakija na vrata.

Ide Božić, idu curske brige, ‘ko će s kime u fratarske knjige.4 Iđe Božić i Božji sveci, Moj dragane, istinu mi reci.5 Advent je vrijeme duhovne priprave za rođenje Spasitelja, no i materijalno se priprema za proslavu najradosnijega kršćanskoga blagdana. To je podrazumijevalo očistiti sve oko kuće i u kući, pripremiti sve za blagdanski stol, pobrinuti se za blago. Nekoć je prije Božića bio običaj ići u piće, najčešće u Dalmaciju: Prid Božić se išlo u piće. Bogatije kuće gonile su bačve od 50, 60 litara, a siromašnije manje. Išlo se u Tugare u Dalmaciji. Kada su se vraćali iz pića, čula bi se izdaleka njihova stresavica, a kod kuće bi se dica veselila suvim smokvama.6 1 „Divinacija je riječ nastala prema latinskoj riječi divinatio, onis, f. = proricanje, slutnja, pogađanje; gatanje, vračanje, predviđanje, vidovitost. Divinacije su dio najstarijih arhetipskih običaja još od drevnih civilizacija i u srži su kulturne baštine. U pretkršćansko doba djevojke su odlazile brezi vjerujući da će tako nakupiti pozitivne energije i da će im udaja i život biti sretni.“ (Dragić 2014: 103-104) 2 Dobri pastir… 1973: 154 –157.

3 Sveta Kata se slavi 25. studenoga. Najpoznatija izreka u livanjskom kraju vezana za ovu sveticu je – Sveta Kata zalipila vrata – jer bi obično tada već počeo padati snijeg.

4 Kazala Luca Papić (djev. Križan), rođena 1947. godine u Ljubunčiću kod Livna. Živi u Livnu.

5 Kazala Anđa Nakić (djev. Šiško), rođena 1939. godine u Komoranima kod Livna. Živi u Donjem Žabljaku kod Livna.

6 Kazala Joza Andabak, rođena 1950. godine u Ćaiću kod Livna.

40 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Za put u Dalmaciju pripremili bi sa sobom hranu; oni koji su imali konja, robu bi natovarili na njega, ali najčešće se išlo pješice. Mijenjali su krumpir, slamu, sijeno, pšenicu za vino, rakiju, ulje, smokve… Putovalo se u skupinama. (Vrdoljak 2014: 198) Domaćin bi između Velike i Male Gospe odabrao bravče7 –veselicu za Božić. Jedno dijete bi se zadužilo da veselicu dobro nahrani od Svih svetih do Božića, da ga izdvoji iz stada i čuva u štali, a za to će biti nagrađeno većim komadom mesa. Govorilo se da vuk nikada nije veselicu odnio, niti je oboljela ili uginula. Čitavu je godinu domaćin štedio kako bi čeljadi kupio novo ruho. Najčešće se kupovala guća (pletena kao vesta, odijevala se preko modrine), opanci te ostalo prema kućnom proračunu. ‘Aljine se prije Božića potpare da budu čiste i da se tih dana ne peru, a onda se stara roba krpi kako bi se mogla obući za Božić i Novu godinu. Zabilježene su pjesme koje su se pjevale u ovom vremenu: Eto našeg Božića, nosi tri nožića, jedan reže česnicu, drugi reže mesnicu, treći reže sir tvorinjak. *** Moj Božiću lipo mi je na te i na dva dana što su uza te.

Mlado lito i ono je sito, Vodokršće kako kome dođe. (Vrdoljak 2014: 198, 199) Jedan je od simbola adventa – vijenac s četiri svijeće koji se pleo od zimzelenih grančica, tako da nema početka ni kraja, što označuje vječnost. Prema nekim tradicijama, prva je svijeća prorokova, druga betlehemska, treća pastirska, a četvrta – svijeća anđela. Kazivači svjedoče o pobožnom iščekivanju Kristova rođenja i poštivanju svjetovnih i crkvenih propisa kojima se određivalo ponašanje u to vrijeme.

2.1. Zornice Nakon prve nedjelje došašća, svakoga jutra, osim nedjelje i Badnjaka, slave se zornice, svete mise koje su omiljene u puku, a na kojima se pjevaju uobičajene adventske pjesme, među kojima je najpoznatija – Padaj s neba, roso sveta. U prošlosti su, kao i danas, u livanjskome kraju zornice jako posjećene. Nekada se na zornice išlo pješice pjevajući prigodne božićne pjesme.

Povijest zornica može se pratiti još od 5. stoljeća, nakon Kalcedonskoga sabora, kada je potvrđena dogma o Mariji Bogorodici, zbog čega i imaju snažno marijansko obilježje.

Riječ je, zapravo, o adventskim zavjetnim misama slavljenima na čast Blažene Djevice Marije. U početku su slavljene samo u subote došašća, no s vremenom su se počele slaviti i radnim danima. Prije Drugoga vatikanskoga sabora, liturgijska je boja zornica bila bijela zbog marijanskoga obilježja. Budući da su danas zornice postale redovite advent7 bravče – komad sitne stoke

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 41

ske mise, njihova je liturgijska boja ljubičasta. I naziv zornice lijep je primjer kako je hrvatski narod u svom jeziku pronašao način kako imenovati svete mise koje se slave u zoru.

3. Sveti Nikola Sveti Nikola rođen je 268. godine u Patari, u pokrajini Lyciji u Maloj Aziji. Nikolini roditelji bili su bogati kršćani, „a dugo nisu imali djece. Kad im se rodio sin dali su mu ime po stricu Nikoli koji je bio biskup u Myri, današnjem gradu Demreu u Turskoj. Dok je Nikola bio mali, roditelji su mu umrli. Kada su mu umrli roditelji, Nikola je razdijelio sav svoj imetak sirotinji. Nakon školovanja, Nikolu je zaredio njegov stric, nadbiskup u Myri. (…) Kada je u Myri umro biskup, nasljednik Nikolina strica, Nikola se vratio iz Palestine u Myru. Svećenstvo je odlučilo za biskupa izabrati onoga tko ujutro prvi uđe u crkvu.

U rano jutro Nikola je pošao u crkvu na molitvu i tako je izabran je za biskupa u Myri.

Sudjelovao je na Nicejskom saboru 325. godine. Preminuo je 6. prosinca 343. godine (?) (Dragić 2015: 6―7) Prema jednoj legendi, sv. Nikola čuo je „za nekoga plemića koji je ostao bez novca te je pribavio novac za miraz njegove kćeri ubacujući tri noći uzastopce kroz plemićev prozor po vrećicu sa zlatnicima. Nakon treće vrećice je otkriven, no zamolio je plemića da nikomu ne kazuje o tomu. Odatle seže i tradicija potajnoga darivanja djece, stavljajući im poklone u čizmice ili na prozor.“ (Dragić 2008: 419) Prema drugoj legendi, sv.

Nikolu je, na putu u Svetu Zemlju, zadesila strašna oluja te je „njegov brod umalo potonuo. Zaprijetio je valovima pa su se smirili. Zbog toga je sveti Nikola zaštitnik putnika i mornara.“ (Dragić 2008: 419) Uz sv. Nikolu vezuje se običaj spaljivanja starih barki. Tako, primjerice, pred komiškom crkvom sv. Nikole (Mikule) zapali se stara drvena gajeta – falkuša u slavu sv.

Nikole i za spas brodova te pomoraca, putnika i ribara na njima. (Braica 2004: 9) I u drugim krajevima na Jadranu Hrvati običavaju spaliti staru drvenu barku i pepelom od te barke posuti novu barku i/ili brod. Taj obred ima apotropejsku funkciju. (v. Dragić 2008) O sv. Nikoli se kazuje i da je „došao u gostionicu i otkrio da gostioničar krade djecu, ubija ih i meso služi gostima. Kad je otkrio troje djece skrivene u posudi za rasol, učinio je nad njima znak križa i djeca su oživjela.“ (Dragić 2015: 8) Zato ga se slavi i kao zaštitnika djece. (Dragić 2008: 419) Kao suprotnost svetom Nikoli, javlja se lik Krampusa (vraga) koji odnosi neposlušnu djecu ili im daruje šibu. I u livanjskom kraju se na ovaj dan tradicionalno darivalo djecu.

Djeca bi svoju obuću, najčešće bate8 ili čizme, ako su ih imali, stavljali na prozor očekujući što će im sveti Nikola ujutro donijeti. Darovi koje su dobivali obično su bili orasi, lješnjaci, jabuke, a oni neposlušni, dobivali su šibu od Krampusa.

4. Sveta Lucija Sveta Lucija, djevica i mučenica iz Siracuze na Siciliji, rođena je 284. u bogatoj obitelji. (Dragić, 2010.) Otac joj je rano umro, a majka Eutihija se teško razboljela. Nakon 8 bate –gumena obuća

42 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

uzaludnih pokušaja izlječenja, Lucija je s majkom hodočastila na grob sv. Agate u Kataniju moleći za ozdravljenje svoje majke. Na grobu je čula riječi sv. Agate koja joj je rekla da će joj majka ozdraviti, a da će Lucija podnijeti mučeništvo. Lucija je cijelo svoje imanje razdijelila siromasima. Stoga ju je njezin zaručnik prijavio da je kršćanka.

Uslijedila su mučenja. Zavezali su je u volovsku zapregu kako bi je odveli u kuću bludnica. No volovi zapregu nisu mogli ni pomaknuti. Potom su je polili smolom i zapalili, ali vatra ju nije ni ozlijedila. Potom je sudac zapovjedio da joj vojnik bodežom probode vrat. Mučeničku je smrt podnijela 303. ili 304. godine. Prema drugoj legendi, neki mladić je bio zadivljen ljepotom Lucijinih očiju i nikako se nije mogao smiriti. Lucija je, plašeći se da mladića njezine oči ne navedu na zlo, sama sebi izvadila oči. Mladić je, zadivljen Lucijinom vjerom, postao kršćaninom. Vidjevši tu žrtvu, očaran hrabrošću kojom je posvjedočila svoju vjeru, a dijelom i zbog grižnje savjesti, taj je mladić postao kršćaninom. Početkom 5. st. je iznad njezinoga groba podignuta bazilika.

Pobožnost prema svetoj Luciji se širila izvan Sicilije pa je papa Grgur Veliki, godine 604. uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno dvadesetak crkava.

(Leksikon ikonografije… 2006: 416–417) Uz sv. Luciju Hrvati u Bosni i Hercegovini vezuju epitete – drvarica, drvaruša, šumarica jer je to „posljednji dan prije Božića kada se kuća opskrbljivala drvima jer se za božićne blagdane nije išlo u drva, budući da su postojala razna vjerovanja, između ostaloga da onoga koji se na taj dan obremeni drvima, neće boljeti leđa. U vezi s tim postojala je i uzrečica: ‘Sveta Luce drva vuče, sveti Toma brašno sije, sveti Andrija meso koma, Božiću se priprema.’“ (Alujević 2006: 112) U tradiciji livanjskoga kraja, na Svetu Luciju se sijala pšenica koja je rasla do Božića i u koju su se stavljale tri svijeće (simbolika Presvetoga Trojstva), koje bi se palile na božićni ručak, svaki dan – od Božića do Nove godine. Pšenica se ukrašavala hrvatskom trobojnicom. Po tomu koliko je narasla pšenica do Božića, procjenjivalo se i kakav će biti urod sljedeće godine. Rijetko se u livanjskom kraju pšenica sijala na Sv. Barbaru (4.prosinca) ili na Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (Prvo čelo Božića, 8. prosinca) jer bi do Božića požutjela. A oni koju su je ipak sijali na jedan od ova dva dana, s posebnom su ju pažnjom morali njegovati kako bi za Božić izgledala svježa i zadržala zelenu boju. Nerijetko se događalo da neke obitelji nisu ni sijale pšenicu, nego bi pšenično zrno stavili u drvenu bukaru u koju bi se stavile svijeće. Ta se pšenica kasnije miješala s onom koja se sijala u proljeće kako bi bolje rodila.9 Govorilo se kako se na ovaj dan može vidjeti koja je žena u crkvi vještica: Postojalo je vjerovanje da se na Svetu Luciju može vidjeti koja je žena u crkvi vještica.

Trebalo je na Prvo čelo Božića početi praviti tronožac10koji se trebao završiti do Svete Lucije. Na Svetu Luciju trebalo je donijeti tronožac u crkvu, na misu, i sjesti na njega u dnu crkvi te po vjerovanju, onaj koji je sjedio na tom tronošcu mogao je vidjeti koja je žena u crkvi vještica.11

9 O sijanju pšenice za Sv. Luciju i proricanju o urodu kazivalo mi je više kazivača u livanjskom kraju.

10 tronožac – niski drveni stolac, na tri noge, okruglasta oblika, bez naslona 11 Kazala Vesna Krišto (djev. Brnić), rođena 1968. godine u Dobrom kod Livna. Živi na Brini kod Livna.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 43

Za Svetu Luciju se običavalo pjevati: Sveta Luce, ogrij sunce, pusti zrake niz oblake, ogrij moje ‘ladne šake.12 Uz sv. Luciju je bio vezan i običaj prognoziranja vremena. Dvanaest dana, koji su se nazivali Lucini dani, od Sv. Lucije do Božića, predstavljalo je 12 mjeseci sljedeće godine i vjerovalo se da će kakvo vrijeme bude u tih dvanaest dana, tako isto biti svaki pojedini mjesec sljedeće godine.13 Sv. Lucija je zaštitnica očiju te se taj dan štedjelo oči i djevojke u livanjskom kraju nisu radile ručne radove.

5. Materice i Očići Treću i četvrtu nedjelju adventa obilježavaju se Materice i Očići. Ovi običaji karakteristični su za Hrvate Zagore, Sinjske krajine, Bačke te Bosne i Hercegovine. Materice u pojedinim krajevima nazivaju i Majke nebeske, a Očiće – Oci i Oci nebeski. Na treću nedjelju došašća običaj je bio ženama, majkama, čestitati Materice, a zauzvrat bi ih majke darivale. Čestitanje je pratila i pjesma: Faljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!

Ja sam priš’opriko mora da mi dadeš malo ora.

Vidijo sam i ovaca da mi dadeš i novaca.

Napolju je teška zima da mi dadeš čašu vina. (Simić 1961: 316)14 Treća nedjelja došašća (Materice) obilježava se na jedinstven način u selima Ljubunčić i Žirović: Tada se organiziraju materčani (maškare). Dvoje se obuku kao did i baba, na magare stave bisage u koje će skupljati darove i na magaretu bi jašilo malo dijete. Imali su barjaktara i žandare (dvojica bi se obukla kao policajci, a soje bi im bile puške), išli bi od kuće do kuće i pjevali: „Evo kuće i odžaka, evo žene i čovika koji će nas darovati, didu bradu namazati.” Kad bi dobili poklon, pjevali su: „Fala maji, falaćaji, fala kućnom domaćinu, koji su nas darovali, didu bradu namazali.” A ako ne bi dobili ništa, pjevali su: „Govno maji, govno ćaji, govno kućnom domaćinu, što nas nisu darovali, didu bradu namazali.”

12 Kazala Luca Papić (djev. Križan).

13 Isto.

14 Iako je običaj postojao i kod Hrvata i kod Srba ikavaca u Čelebiću, ova je pjesma poznata samo kod Hrvata.

44 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Kad bi obišli selo, prikupljenu hranu bi obično blagovali u najsiromašnijoj kući, a ostatak je ostajao toj obitelji. Taj običaj je u ova dva sela zadržan i do današnjih dana.15 U Zagoričanima su momci, kad se ide u crkvu, dovikujući djeci, govorili: Viša’ ćemo vam mater ako neće dat’ otkup! Majke bi im dale orahe, jabuke, sir. (Marković 1940: 16) Očići se slave nedjelju pred Božić, odnosno četvrtu nedjelju došašća. To je dan kada bi, isto kao i za Materice, djeca uzela konopčić i prijetili očevima kako će ih obisiti ako se ne iskupe. I ovaj je običaj pratila prigodna pjesma: Faljen Isus, Očići! Božićno je vrime!

Mi smo došli samo tražit’ otkupljenje.

Pođite na tavan, donesite mese.

Ako nije suvo, otvorite kese.

Ako ništa nema, višanje se sprema.

Očevi bi se obično otkupljivali osušenim mesom.16 U Zagoričanima momci iđu oca višat’ i traže otkup, što je vridan da dâ, makar cigarduvana. Daje suhog mesa, sira… U Mišima su Očići Prvo čelo Božića, tj. zadnji svetac pred Božić. Djeca su se veselila ovomu danu. Govorili su: „Udri oca, nek nam pristavlja meso, a mater nek nam kuva pitu.” U Priluci se, ako je piće stiglo iz Dalmacije, pije u ime otkupa. Domaćica, kao i na Materice, pripremi bolju večeru. (Marković 1940: 17) 6. Badnjak Posljednje se pripreme za Božić obavljaju na Sv. Tomu (21. prosinca)17, kada svi ukućani trebaju doći kući, ma gdje se nalazili. Govorilo se: „Sveti Toma, nek’ je svak’ doma!”

(Marković 1940: 18) Od toga se dana počinju mijesiti i šarati božićni kruhovi. Najčešće se šaraju fildžanom i to na križ. Osim toga, šaraju se i očenašem, zglobom od prsta, mlinicom, čolančićem (zglobom ovčje noge), drevnim šaraljicama i loparima. (Kajmaković 1961: 221) Za božićni kruh u livanjskom kraju se najčešće rabi naziv česnica, dok se u nekim mjestima naziva uobičajenim nazivima kao što je pogača, samun ili božićni kruv, a u Zagoričanima, osim česnica, postoji i naziv počesnica, u Podhumusrića i srićica, u Komoranima – bosman, a u buškoblatskom kraju – lomnica. (Vrdoljak 2014: 199) Česnicu ili čest mijesilo se na Badnji dan, a na Badnju večer se stavljala na siniju pred domaćina. U Žabljaku se česnica lomi na Badnju večer, a u ostalim selima Livanjskoga polja katolici to čine na božićni ručak. (Kajmaković 1961: 221 Marko Dragić navodi da je „Milovan Gavazzi ustvrdio je da badnjak svoj naziv baštini od starocrkvenoslavenskoga glagola bъdeti – bdjeti ili od pridjeva badari, od toga izvedenoga glagola razbadriti se – razbuditi se, bitibudan. To tumačenje afirmira i romanski naziv vigilia – bdjenje, noćno stražarenje.”(Dragić 2008: 68) 15 Kazale Luca Papić (djev. Križan) i Nada Barun (djev. Bilić), rođena 1942. godine u Lusniću kod Livna.

16 Kazale Luca Papić (djev. Križan) i Nada Barun (djev. Bilić).

17 Rimokatolička Crkva slavi spomendan sv. Tome 3. srpnja, a u tradicionalnom katoličkom kalendaru njegov je spomendan bio 21. prosinca.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 45

Badnjak, Badnji dan ili Badnjica je u livanjskom kraju običajima najbogatiji dan. U nekim bi se selima pjevao: Iđe Božić niz polje, sritoše ga gospoje: „Di ćeš, slavni Božiću?” „Iđem gori u kuću, steraću im slamicu, diliću im srićicu.” (Simić 1961: 313) S obzirom na običaje i obrede Badnjak se može podijeliti na: Badnje jutro, Badnji dan i Badnju noć. Tradicija paljenja badnjaka poznata je i u livanjskom kraju: Na Badnjak gazda pripremi tri okrugla dulja drveta, na jednom se napravi križ, sva čeljad budu spremna. Starešina kuće ulazi i kaže: „Faljen Isus. Dobro vam došla Badnja večer.” Ukućani odgovaraju: „I s tobom zaj’no.”, a ostali momci nose badnjake i meću u vatru. Gazda unosi i stere slamu, onda unese svetu vodu, poškropi svu čeljad i sve prostorije moleći Vjerovanje. Onda se moli Bogu. Kad se završi bogomolja kod ognjišća, priđe se u sobu di je sinija, užegu se sviće, izmoli se Očenaš, Zdravo Marijo za blagoslov i večera se. Kad se završi misa, čestita se Božić u kući i susjedima. Pila se rakija.18 No, i za sve ovo navedeno, prethodila je duga i detaljna priprema. Domaćin ranije usiječe tri badnjaka, a ako na ognjištu nema priklada19, unese četiri badnjaka.20 Badnjaci su od okrugloga bukovoga debla, dugi su jedan metar, a debeli i do 30 cm. Na svaki se badnjak ureže križić, a kada se naloži na ognjištu, pazi se da križić bude okrenut gore.

Na Badnju večer domaćin unosi badnjake u kuću, pozdravljajući i čestitajući Badnju večer. Sva tri badnjaka se postave usporedno, tako da najdeblji ide na desnu stranu, tanji na lijevu, a najtanji u sredinu. (Kajmaković 1961: 222) Pripremanje badnjaka slijedi odmah nakon završetka poljskih radova, tj. početkom jeseni, kada se krene u drva. (Vrdoljak 2014: 201) Mladići su na leđa prtili torbe s užinom, u ruke uzimali sjekire pa odlazili iza vrha planine po bukova debla. Momci su se međusobno natjecali tko će dovući kući veći i deblji bukov trupac. Kod kuće su trupce rezali u tri dijela i tako su se dobivala tri potrebna badnjaka. (Zubac-Ištuk 1994: 98) Ponegdje se badnjacima davalo toliko pažnje da su na njih urezivani motivi sunca, mjeseca i zvijezda (križića), kako bi se simboliziralo Kristovo rođenje. Badnjak su znali i dodatno ukrašavati skidanjem kore da se ubili. Pazi se da prije polaganja badnjaka bude što više žeravice da bolje gore. U Golinjevu se na konjima malo prije Badnjaka donesu badnjaci da ne bi bili suhi jer sporije gore i duže drže vatru. U Lištanima se kazuje da su na volovima plavili21 i vlačili trupce za badnjake. (Vrdoljak 2014: 202)

18 Kazala Ivka Ćenan (djev. Papić), rođena 1941. godine u Lusniću kod Livna.

19 Priklad – ograda kamina s otvorenom vatrom 20 Kazivači se ne sjećaju ovoga podatka o unošenju četiri badnjaka.

21 Plaviti – vući iz šume drva (vlake) pod goru i onda čekati zimu da padne snijeg i onda se vuklo do kuće jer je manje trenje bilo kad se vuklo po snijegu

46 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

U Mišima se dva badnjaka postavljaju usporedno jedan uz drugoga, a treći preko njih ukoso. U Ćosanlijama i Čukliću dva badnjaka stave se usporedno jedan do drugoga, a treći uzdužno na njih. U Zabrišću se sva tri badnjaka postavljaju usporedno u malom razmaku, jedan od drugoga. U selima u srednjem dijelu Polja nalažu badnjake tako da dva stavljaju dolje, a treći na njih usporedno. U Ljubunčiću i okolnim selima badnjaci su na donjem kraju sastavljeni, a na gornjem razmaknuti. (Kajmaković 1961: 222) U Rujanima tri bukova badnjaka gazda kuće unosio je i stavljao na ognjište tako što je deblji išao s desne strane, a tanji s lijeve strane badnjaka na kojem je bio urezan križ i okrenut „naopako”. U Podhumu navečer dolazi starješina kućni i nosi tri drveta. Ulazi u kuću i govori čeljadi: Na dobro vam došla Badnja veče! U Ljubunčiću, kad se pođe smrkavati, domaćin ulazi u kuću i nosi badnjake koje meće na ognjišće. Moli Virovanje i uzimlje svetu vodu i škropi cijelu kuću, a i blago u štali. Onda sjeda za stol, uzimlje čašicu rakije i nazdravlja ukućanima: Na dobro vam došla Badnja veče i porođenje Isusovo, ispija malo i dalje šalje od jednoga do drugoga, a svi odgovaraju: I s tebom zajno. Tako čaša kruži, dok svi ne čestitaju. (Dragić 2008: 78) Marković bilježi kako se u Mišima, nakon što se badnjaci nalože, moleći Vjerovanje, ide škropiti čeljad, badnjake, kuću, blago, pčele. Ako ostane svete vode, baci se po badnjacima, da se svetinja ne gazi. Prvo škrope svetom vodom, onda vinom jer se i vino drži svetinjom. Na Kalendoru se blagoslovi voda i vino i to se čuva za lika, za svitlice (groma). Kad starješina vinom zalije badnjake, čašu s preostalim vinom odnese kako bi poškropio pojatu, blago, pčele, a nekoliko kapi dadne piti starešici ovci, volu bronzaru ili pridnjaku. (Marković 1940: 65, 66) Zajednička molitva ili bogomolja poslije unošenja badnjaka u župi Podhum trajala bi najmanje pola sata, a ponegdje i preko sat vremena (u Podgradini). Zajednička molitva podrazumijevala je Anđeoski pozdrav, litanije i razne preporuke svecima. (Perković 1997: 144) Kazivačica iz Strupnića kazuje kako je bogomolja išla ‘vako: Najprim pozdravit’ Gospu, pet Očenaša, onda priporuke: Na čast imenu Isusovu i Marijinu, a za svako naše moljenje i dilovanje da se po njima počne i po njima dovrši.

Na čast anđelu stražaru koji je na dan kršćenja dat da nas bude čuvat i pazit ovu noć noćašnju i ovaj dan današnji.

Na čast sv. Anti uopće za sve svoje blago da ga sačuva Bog i Gospa i sv. Milostivi Ante, od vuka, ‘ajduka,od ikakve šćete i od zmije crkavice i svake otrovne bolešćurine.

Onda se molilo za pokojne Svet, svet I prikriži se križom i onda kad se to lipo izmoli, večera se postavlja.22 Ogorak od badnjaka čuvaju u nekim selima u štali, a u Velikom Guberu ostatke od badnjaka ostavljaju do prvoga oranja, a tada na njemu ispeku kruh koji orači na njivi pojedu.

U većini sela ostatak badnjaka čuva se do Nove godine, tada se ponovno stavlja na vatru, a ono što ostane, zakopaju u zemlju, kako bi usjevi bolje rodili. (Kajmaković 1961: 222) 22 Martini Krešo Tabak kazala Janja Medo (djev. Pašalić).

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 47

Nekoć se, primjerice, u Potoku kod Livna, pšenica „nije sijala nego bi se u posudu, najčešće drvenu bukaru, nasula najljepša pšenica i u nju bi se zabole sviće. S prvim mrakom, palila se svijeća lojanica koja je gorila cijele noći na svim prozorima kuća.

Njihov plamen treperio je u spomen i za pokoj vični, dušama koje su otišle u nebo.”

(Dragić 2010: 476–477) Trokraku božićnu svijeću, trojstvo, domaćin pali na Badnju večer, pred večeru, na božićni ručak i na Mlado lito. Trojstvo pravi domaćin, a tijekom božićnih blagdana stoji zabodeno u posudi sa žitom. Trojstvo, zajedno sa žitom u koje je zabodeno, naziva se gobin.23 U livanjskom kraju domaćin svijeće upali na badnjacima govoreći: „Kako se ove sviće upalile, tako svako dobro došlo u ovu kuću” i moli: Vjerovanje, Oče naš, Zdravomarijo i Slava Ocu. Kad večera završi, moli se zahvalna molitva, a domaćin gasi svijeće komadom česnice umočenim u crno vino, govoreći: „Kako se ove sviće ugasile, tako se svako zlo u ovoj kući ugasilo.“ (Dragić 2010: 472) Taj komad zatim daje ovcama.

U Priluci, neki gase svijeće i tako što umoče držak žlice u vino i s njega kapaju na svijeću. (Kajmaković 1961: 223) Na Badnji dan obvezan je bio post i nemrs. Žinjalo (žežinjalo)24se, a tradicionalno jelo Livnjaka na taj dan bila je popara, stari kruh koji se prelije vrelom vodom i začini uljem.

Djeci bi se govorilo da se ne svađaju jer gdje god tko koga udari, narast će mu čirevi.25 Klalo se ovna, šilježe ili odojče, prema mogućnostima. Od božićne pečenke, veselice, božićarke ostavljala se plećka pomoću koje se gatalo o obiteljskim događajima, o tomu kako će roditi ljetina i dr.26 U Lipi se klalo na Badnjicu preko dana, a kada se ispeku samuni u peći, dodatno se pojača vatra na kojoj se peče janje. Ispod ražnja stavi se tepsija na masnoću kojom se začini popara te je činila veliku poslasticu za prvi obrok nove godine. U Ljubunčiću se pekla koza ili ovca, dok se u Golinjevu, a prema nekim ranijim podacima i u Mišima, uvijek klalo janje čijom bi se krvlju zakrvavili badnjaci, a ni kazivači ne znaju uzrok takvoga postupka. U Komoranima i Zagoričanima uvijek se klalo dan prije Badnjaka jer je bila grijota klati na taj dan. (Vrdoljak 2014: 201) Sav se posao završavao do polaska na polnoćku. Na polnoćku se išlo pješice u skupinama, pjevajući božićne pjesme, a po pjesmi se moglo odrediti koja je skupina iz kojega sela. Neki su sa sobom nosili i rakiju kojom bi poslije polnoćke nazdravljali dok su čestitali Božić.27 6.1. Kićenje domova i prostiranje slame Nekoć su se na badnje jutro prije sunca bršljanom, lovorom ili maslinovim grančicama kitila (gobinjala) groblja, domovi, staje, torovi i druga imanja. (v. Dragić 2015: 419) I dok je u današnje vrijeme uobičajeno domove ukrašavati božićnim drvcima ispod kojih su 23 Gobino (gobinja) je vijenac od zimzelenoga lišća ili cvijeća što se stavljao na zidove ili vrata kao apotropejsko sredstvo. U srednjoj Dalmaciji veliki božićni kolači nazivaju se gobinom. Gobina u ruskom i starobugarskom bugarskom jeziku znači obilje, izobilje, bogatstvo. Gobino u staro-crkveno-slavenskom je naziv za poljske plodove, prinose. (v. Dragić 2016: 159) 24 Žežinjanje je podrazumijevalo jesti jedan obrok i to samo navečer.

25 Kazala Luca Papić (djev. Križan).

26 Isto.

27 Prema kazivanju Luce i Zvonimira Papića. Zvonimir Papić rođen je 1946. u Lusniću kod Livna.

48 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

jaslice, kazivači govore kako je to noviji običaj i da nije bio uobičajen u prošlosti, nego nam je došao sa Zapada. Božićno se drvce kitilo isključivo na Badnjak.

Tradicija prostiranja slame poznata je kod mnogih europskih naroda. (v. Dragić 2011: 233) Najčešće se u Livnu prostirala zimičeva ili slama zimske pšenice zvana ardžanika ili ječmena slama. (Vrdoljak 2014: 202) U Ljubunčiću – što je više djece, to je više slame.

(Marković 1940: 48) Prema legendi, sv. Franjo Asiški je 1223. godine „u šumi pokraj Greccija, uz oltar postavio jaslice sa slamom te doveo magarca i vola. Tijekom obreda, Isus Djetešce se Franji Asiškom pokazao i opet nestao“. U 16. i 17. stoljeću na širenje jaslica veliki utjecaj ima pokret protureformacije s isusovcima na prvome mjestu. Tradicija jaslica naročito se raširila tijekom 17. i 18. stoljeća u Njemačkoj i to uglavnom po crkvama, da bi, tijekom 19. stoljeća, jaslice postale neizostavni dio božićnoga inventara. Tu je važan – kako estetski tako i obrazovno-odgojni moment gdje se uvijek i nanovo priča o Isusovu rođenju, a u službi promišljanja o njegovu životu.“(Braica 2014: 14) 6.2. Sličnosti i razlike običaja katolika i pravoslavaca u livanjskom kraju Kod Srba ikavskoga govora, glavni se božićni kruh naziva česnica. Osim njega, pripremaju se i drugi kruhovi: ćurek, volujski i ovčji kolač. Česnicu mijese od pšeničnoga brašna, a šaraju je slovcem. Ćurek se sprema isto kada i česnica, i čuva se do Maloga Božića, a toga dana se od njega pravi popara koja se jede kao prvo jelo toga dana.

Volujski kolač stavlja se volu polazniku na rog, kada ga na Božić ujutro uvedu u kuću.

Ovčji kolač daju ovcama na Badnju večer. Veselica je bijela ovca, a rjeđe svinja. Domaćin ju izabere na Bijele poklade i otada ju posebno hrani. Veselicu kolje sam domaćin 5. siječnja, a peče je noću. Tijekom pečenja prelijevaju je vinom. Od veselice ostavljaju za Mali Božić čolan i prave jelo pače. Sve to čoban nosi na pašu gdje pojede zajedno s ostalim čobanima. (Kajmaković 1961: 224) I pravoslavci unose tri badnjaka od bukova, a rjeđe – klenova drveta. Badnjaci su dugi oko dva metra, a nekada su, prema kazivanju, sjekli tako duge badnjake, da su ih volovima vukli kući. Domaćin badnjake unosi na Badnju večer, a na vratima ga sačekaju i posipaju žitom. Postavljaju ih usporedno, jedan do drugoga, a ako u kući nema priklada, unose i četvrti badnjak – uzglavač koji podmeću poprijeko ispod ostalih badnjaka.

Ostatak od izgorenoga badnjaka, s komadom božićne svijeće ostavljaju na njivi kako bi urod zaštitio od tuče. (Kajmaković 1961: 224) Na Badnju večer domaćica posipa slamu po vatrišću28. Za to vrijeme djeca oko nje buču i riču kao goveda, a domaćin im baca smokve i orahe. U nekim selima slamu iznose odmah poslije Božića i posipaju je zajedno s komadom izgorjeloga badnjaka po zemljištu na kojemu će saditi kupus. Pravoslavci u Zastinju slamu iznose na armen29 i posipaju je oko stožine oko koje trče djeca i zovu: „Hodi da ti zajmim žita! Donesi arar30!” Božićna svijeća – trojstvo stoji u posudi sa žitom koje se poslije Božića pomiješa sa žitom spremljenim za sjetvu. Na Božić ujutro domaćin upali svijeću i ona gori do podne, a tada je gasi komadom božićnoga kruha koji je umočio u vino, na isti način kao i kod katolika.

28 vatrišće – prostorija s otvorenim ognjištem 29 armen – prostor na kojemu se vrše žito.

30 arar – vreća za nošenje žita

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 49

Kruh kojim je svijeća ugašena, pojede domaćin ili neki muškarac iz kuće. Božićnu svijeću pale i na Mali Božić. Vjeruje se da će godina biti rodna ako vosak sa svijeće puno kapa.

Ranije su na Badnju večer palili tanku svijeću koja je bila uvijena u kolut. Tu su svijeću, kao i Hrvati, namjenjivali mrtvima. Na Badnju večer su obvezna jela: bakalar, pita od pirinča31, grahova čorba, orasi i smokve. Kada na Badnju večer dotjeraju ovce kući, na ulazu u tor ovce projavljuju, tj. protjeruju ih između zapaljenih lučeva koje drže dva muškarca. Prvoj ovci koja naiđe daju komad ovčjega kolača. (Kajmaković 1961: 225) 7. Vjerske pučke pjesme S posebnom se radošću iščekivao Božić, rođenje Krista Spasitelja u kojega se livanjski puk uvijek pouzdavao. Brojni su nam stihovi s tematikom Kristova rođenja ostavljeni u baštinu.

Njima bi se dale ispisati najljepše pjesmarice božićnih pjesama. Kroz te su se stihove vjernici prisjećali Kristova rođenja, ali i molili za blagoslov, zdravlje svoje obitelji, spas duše… U njima se očituje snažna povezanost s Crkvom i pouzdanje u Božje spasenje. Ispjevane su, uglavnom, u rimovanom osmercu i sedmercu, a najveći dio zabilježenih pjesama spominje Mariju koja je rodila Spasitelja i kojoj se moli prije spavanja, ujutro i za spasenje duše.32 KAD SE ISUS PORAĐAŠE Kad se Isus porađaše, gore mu se sve klanjaše, gore mu se sve klanjaše, do tri gore ne tijaše!

Ne ti gora kupinova, ona vr’a ne imala, ona vr’a ne imala, u zemlju se zavirala!

Ne ti gora bršćanova, ona vr’a ne imala, ona vr’a ne imala, uz drvlje se propinjala!

Ne ti gora trepetljika, ona vazda trepećala, ona vazda trepećala, ćuvavitra ne imala!33

31 pirinač – srp. riža 32 Usp. Dragić, 1997., Dragić, 2006.

33 Zapisala Irena Orlović-Tečić i ustupila mi svoje zapise.

50 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

ŠTA'NO GORI ŠKRIPUĆE Šta'no gori škripuće, Gospa Sina ninuće, na glavi joj krunica, kod nje sidi Divica, bile ruke umiva, grišne duše oprašta, udrite se ramenim’ na Isusa ranjena.

Neka bude Bog hvaljen po sve vijeke vjekov.

Amen.34 *** Što to gore škripuće?

Gospa Sina ninuće. Što to gore propada?

Gospa Sina popada.

Na moru su galije, pomogle nas tri Marije.35

POĐE SPATI, BOGA ZVATI Pođe spati, Boga zvati, a Mariju milovati, Marija je Božja Mati, Sinka Boga porodila, po krilu Ga položila, uz nebesa uznosila.

Nebesa se otvoriše, anđeli se pokloniše, svete trube zatrubiše, mrtve ljude probudiše.

Ustaj gori mrtvi ljudi, Bog vas viče da vam sudi Blago ‘nome kome milost, teško ‘nome kom’ su muke paklene.36

34 Kazala Perko Hrsto (djev. Barun), rođena 1932. godine, u Lusniću kod Livna.

35 Zapisala Irena Orlović-Tečić, a kazala joj njena baka Kata Orlović (djev. Budiša).

36 Zapisala Irena Orlović-Tečić.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 51

POZDRAV GOSPI Dobro jutro, Gospe mila, što si Isusa porodila, nebo zemlju prosvijetlila.

Ti prosvijetli pamet moju da ja vidim slavu Tvoju di anđeli uživaju, slavu Božju dozivaju.

Ja se, Gospe, molim Tebi da Ti mene uzmeš sebi.

Moja duša nije živa ako Tebe ne uživa ‘Ko se Gospi preporuči od sebe ga ne odluči.

Sine Božji budi hvaljen u sve vijeke vijeka Amen.37 *** Dobro jutro, Gospe mila, lip si porod porodila, nebo, zemlju prosvitlila.

Ti prosvitli pamet moju da ja vidim slavu tvoju po sve vike vikova.

Amen.38 SVETI VIDE, VIDI MENE Sveti Vide, vidi mene.

Sveta Gospe, krili mene.

Svi anđeli oko mene.

U anđela duga noć, zovem Boga na pomoć. Šta to gore škripuće?

Gospa Sina ninuće. Šta to gore propada?

Gospa Sina popada.

Na moru su galice, pomogle nas Isusove marice.39

37 Isto.

38 Zapisala Irena Orlović-Tečić.

39 Kazala Mila Vrdoljak (djev. Orlović), rođena 1942. godine. Živi u Žabljaku kod Livna.

52 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

OJ, BETLEME, BETLEME, ŠTA SE ZGODI OD TEBE Oj, Betleme, Betleme, šta se zgodi od tebe?

Zar ne poznaš Djevice, svete Bogorodice, već je tjeraš od sebe usred zime studene?

Ona traži Josipa, pravednoga čovjeka, morala bi propasti, na studeni ostati.

On u polje odlazi, štalicu opazi.

Tu Marija noćila, Spasitelja rodila.

Za to čuše Židovi da Marija porodi.

Među sobom govore da Isusa umore, a Bog šalje anđele da Josipa upozore: „Ustaj, Josipe, i biži sa Isusom i Njegovom Majkom!“ Uranila Marija stazicom.

Ustaj, biži s Isusom i Josipom.

Kad dođoše do Jordana u tu veliku pustinju, tu se čudo zgodilo nebo se otvorilo, anđeli sletjeli, slavne pjesme složili, na koljena pali, Isusu se klanjali.40

40 Zapisala Irena Orlović-Tečić, a kazala joj Ljuba Tečić.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 53

ZA NAS SE PORODIO Za nas se Isus porodio, nebo i zemlju prosvijetlio.

Ne osudi, Isuse, dušu našu.

Molimo Te, Oče sveti, teške grijehe nam oprosti, Na čas smrti Ti pomozi.

Sine Božji, budi faljen po sve vike vikova Amen.41 8. Zaključak Promatrajući adventske običaje u livanjskom kraju, mogu se uočiti sličnosti u svim selima osam livanjskih župa. Sličnosti se uočavaju i u običajima pravoslavnoga stanovništva. Kroz običaje pripremanja za Kristov dolazak, očituje se pripadnost hrvatskom narodu i kršćanskom identitetu. U bogatstvu folklornih običaja ovoga razdoblja, vidi se i duhovna i materijalna priprema u iščekivanju najradosnijega kršćanskoga blagdana.

U nekim je običajima prisutno i sujevjerje te proricanje budućnosti. U adventskim običajima i divinacijama opažaju se pretkršćanski elementi. Advent je u livanjskome kraju vrijeme i duhovne i materijalne priprave za proslavu najradosnijega kršćanskoga blagdana. Običajima i obredima se u ovom razdoblju posebno ističu blagdani sv. Nikole, sv. Lucije, sv. Tome, Materice i Očići te Badnjak. U proslavi Badnjaka i Božića, mogu se naći sličnosti i s pravoslavnim stanovništvom u livanjskome kraju.

Značajne su crkveno-pučke pjesme koje su se pjevale i molile u ovom vremenu. Neki se adventski običaji njeguju i danas, ali su izgubili svoj prvotni smisao, ponajprije zbog utjecaja običaja koji pristižu sa Zapada. U razgovoru s kazivačima primjetna je žalost za ovim izgubljenim vremenima i običajima, od kojih je veliki dio ostao samo u sjećanju.

Izvori Terenski zapisi Popis kazivača: • Andabak, Joza, rođena 1950. godine u Ćaiću kod Livna.

• Barun, Nada (djev. Bilić), rođena 1942. godine u Lusniću kod Livna.

• Ćenan, Ivka (djev. Papić), rođena 1941. godine u Lusniću kod Livna.

• Hrsto, Perka (djev. Barun), rođena 1932. godine u Lusniću kod Livna.

• Krišto, Vesna (djev. Brnić), rođena 1968. godine u Dobrom kod Livna. Živi na Brini kod Livna.

41 Kazala Anastazija Zdena Toto (djev. Mišić), rođena 1946. godine u Sturbi kod Livna. Živi u Donjem Žabljaku kod Livna.

54 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

• Nakić, Anđa (djev. Šiško), rođena 1939. godine u Komoranima kod Livna. Živi u Donjem Žabljaku kod Livna.

• Papić, Luca (djev. Križan), rođena 1947. godine u Ljubunčiću kod Livna. Živi u Livnu.

• Papić, Zvonimir rođen 1946. u Lusniću kod Livna. Živi u Livnu.

• Toto, Anastazija-Zdena (djev. Mišić), rođena 1946. godine u Sturbi kod Livna. Živi u Donjem Žabljaku kod Livna.

• Vrdoljak, Mila (djev. Orlović), rođena 1942. godine. Živi u Žabljaku kod Livna.

• Zapisi Irene Orlović Tečić i Martine Krešo Tabak.

Literatura • Alujević, Maja (2006) O Blagdanu svete Lucije, Ethnologica Dalmatica, 15(1). Split: Etnografski muzej. 107-116.

• Braica, Silvio, Božićni običaji, Ethnologica Dalmatica, 13(1),: Etnografski muzej.

Split 2004. str. 5-26.

• Dobri pastir revija udruženja katoličkih svećenika BiH, Godina XXIII, Svezak I-IV; IP „Svjetlost“, Sarajevo, 1973.

• Dragić, Marko, Hrvatski panspermijski običaji, ophodi, obredi i divinacije u europskom kontekstu, Croaticaet Slavica Iadertina, 11 (1), Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2016, str. 149-179.

• Dragić, Marko, Sveti Nikola - biskup u hagiografskoj baštini Hrvata, Ethnologica Dalmatica, 22, (1). Etnografski muzej, Split, 2015., str. 5-42.

• Dragić, Marko, Badnje jutro i dan u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, 10/2, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2015., str. 399-435.

• Dragić, Marko, Ljubavne divinacije u kulturnoj baštini Hrvata, Bošnjaka, Srba i Poljaka, EthnologicaDalmatica, 21 (1), Etnografski muzej, Split, 2014., str. 103.-123.

• Dragić, Marko, Advent u liturgiji i narodnoj kulturi Hrvata, Crkva u svijetu, 43 (3).

Katolički bogoslovni fakultet. Split 2008. str. 414-440.

• Dragić, Marko, Badnja noć u folkloristici Hrvata, Croaticaet Slavica Iadertina (6) Sveučilište u Zadru. Zadar 2011. str. 229-264.

• Dragić, Marko, Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata, Crkva u svijetu, 45 (4), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2010., str. 467-488.

• Dragić, Marko, Sveta Lucija u katoličkoj sakralnoj i svjetovnoj baštini Hrvata, Hercegovina, godišnjak za kulturno i povijesno nasljeđe, br. 24, Mostar, 2010., str. 129153.

• Dragić, Marko, Drvo badnjak u kršćanskoj tradicijskoj kulturi, Crkva u svijetu 43 (1) Katolički bogoslovni fakultet, Split 2008. str. 67-91.

• Dragić, Marko, Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, Croaticaet Slavica Iadertina 3 (3) Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008., 369-390.

• Dragić, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2008.

• Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika. Matica hrvatska i HKD Napredak, Sarajevo, 2006.

• Dragić, Marko, Duša tilu besidila(hrvatske pučke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 1997.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 55

• Franjevački samostan u Livnu, Prigodom 150. obljetnice samostana sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, Livno, 2009.

• Kajmaković, Radmila, Božićni običaji, u: Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu- Etnologija sv. XV-XVI, Sarajevo, 1961.221-227.

• Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 2006.

• Marković, Tomo, Božićni običaji Hrvata u Bosni i Hercegovini, poseban otisak iz II. knjige Etnografskih istraživanja i građe, Zagreb, 1940.

• Mihaljević, Jozo, Livanjska književna čitanka, Matica hrvatska, Ogranak u Livnu, Livno, 1994.

• Perković, Tomislav, Stoljeća moga kraja, Povijest livanjske župe Podhum, Svjetlo riječi, Livno, 1997.

• Simić, Ljuba, Narodne pesme, u: Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu- Etnologija sv. XV-XVI, Sarajevo, 1961.

• Vrdoljak, Jela, Božićni običaji Hrvata katolika u livanjskome kraju, u: CLEUNA Časopis Franjevačkoga muzeja i galerije Gorica-Livno, god. I, br. 1, Livno, 2014.

• Zubac–Ištuk, Ruža, Narodno blago i običaji livanjskog kraja, Slavonska naklada „Privlačica“, Vinkovci, 1994.

Advent in Christian Traditional Culture of Livno Area Summary The paper is about Advent customs in Livno area researched between 2008 and 2016.

The data were mostly collected by the method of direct interview, and to a lesser extent by indirect interview. Besides field research, the author uses reference books about Advent customs of this area. The period of Advent in Livno area is characterised by fast, devotion, the liturgy of the Mass at Dawn, spiritual and physical preparation for the most joyous feast.

The paper explores Christmas preparation of Catholics in Livno, customs for the feasts of Saint Nicholas, Saint Lucy, Saint Thomas the Apostle, Christmas Eve and traditional religious folk songs. The paper also explores beliefs and customs on certain days of this period. The day that is especially rich with customs is Christmas Eve which is the culmination of joyous and festive anticipation of the birth of Jesus. The goal of the majority of the customs is to evoke blessing, happiness and prosperity during the forthcoming year. There are also some customs used to predict if somebody will marry in forthcoming year. The customs were accompanied by folk religious songs about Christmas, the birth of Jesus, Blessed Virgin Mary and saints celebrated during this period.

Key words: Advent, Livno, customs, Christmas Eve, folk songs

56 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

mozaik

Jusuf MULIĆ

Velika krađa i podvala Vuka Stefanovića Karadžića Tvorac fonetskog pravopisa nije Vuk Stefanović Karadžić, nego Bunjevac – profesor fra Lovro Bračuljević Ove godine navršava se 287 godina od obznane fonetskog načela poznatog kao fonetski pravopis, čiji je autor Bunjevac – profesor fra Lovro Bračuljević, a ne Vuk Stefanović Karadžić i 130 je godina od njegova prihvaćanja kao službenog u Bosni i Hercegovini Budući da se ovaj kradljivac tuđeg djela – Vuk Stefanović Karadžić i dalje vodi kao njegov autor, valjda je vrijeme s tim prekinuti i autorstvo fonetskog pravopisa priznati njegovu autoru. A upravo je to i cilj ovoga priloga.

Pokušaji nadilaženja nejedinstvenosti pravopisne prakse u hrvatskoj književnosti otpočeli su još krajem XVI. stoljeća s jezikoslovcem i piscem Šimom Budinićem (1583.), nastavljeni u XVII. stoljeću s Bartolom Kašićem (1604.) i Rajmundom Dražmjanjićem (1639.) i početkom XVIII. stoljeća s Pavlom Ritterom Vitezovićem (1702.), a završeno s Bunjevcem – profesorom fra Lovrom Bračuljevićem,1 koji je 1730. godine obznanio fonološko načelo, odnosno fonetski pravopis – Piši kako govoriš, a čitaj kako pišeš.2

1 Lovro je rođen u Budimu 1685. godine od roditelja koji su se, iz porječja Bune, krajem XVII. stoljeća, doselili u Mađarsku. Osnovno, srednje obrazovanje i studij filozofije i bogoslovije završio je u Budimu. Bio je profesor filozofije na Franjevačkom bogoslovnom fakultetu. Uz pravopisne teme, pisao je i o etničkoj skupini Bunjevaca u Mađarskoj. Pripadao je krugu hrvatskih franjevačkih pisaca u Mađarskoj, čiji je ogroman doprinos razvitku kulture u Bunjevaca u tadašnjim granicama Mađarske, u XVIII. i XIX. stoljeću. Od pet djela koje je napisao, sačuvana su samo dva. Umro je u Budimu, 1737. u 52. godini života (Marjanović, M.: Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine, od najstarijih vremena do danas, Knjiga l, Sarajevo. 2001., 25-26.

2 Šoltić, J: Lovro Bračuljević (1685. – 1737.) – prvi začetnik našeg fonetskog pravopisa (1730. godine), KOLO, 6, Zagreb, 1967., 588-592;

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 57

Među brojnim krađama bosanske i hrvatske kulturne baštine, u koje spada i proglašenje usmene balade Hasanaginica,3 koja je nastala u Imotskoj krajini između 1646. i 1649. godine, srpskom4 (a Srbi nisu imali balada i u vrijeme nastanka balade u Imotskoj krajini ih nije ni bilo), zacijelo je najveća ona prema kojoj je Vuk Stefanović Karadžić sebe proglasio autorom fonetskog pravopisa, što mu se sve do danas priznaje i pod njegovim imenom. A radi se o najobičnijoj krađi tuđeg postignuća i velikoj podvali.

Prije rasprave o fonetskom pravopisu, zbog fra Lovrina hercegovačkog podrijetla i pripadnosti bratovštini Franjevačke provincije Bosne srebrene (Bosna argentina),5 ali i zbog toga što mali broj ljudi u Bosni zna da su Bunjevci podrijetlom sa šireg porječja rijeke Bune, ovdje će prvo biti opširnije riječi o Bunjevcima.

Sa svoga staništa u Hercegovini, ali i Dalmaciji i Lici gdje su se naselili, Bunjevci su se odseljavali u sjevernu Bačku i ostale dijelove tadašnje Mađarske u vrijeme mletačkoosmanskih ratova (1645. – 1699. godine). Danas ih ima u čitavoj Bačkoj, s obje strane granice, a u većim skupinama oko Subotice, Sombora, Bača, Bajmoka, Aljmaša, Čantavira, Čonoplja, Tavankuta i dr. (Autonomna pokrajina Vojvodina u sastavu Republike Srbije) i oko Baje, Borsoda, Kelebije i dr. (Mađarska), živi između stotinu i 230 000. 6 Izbjegli Bunjevci za sebe su govorili da im je jezik kojim govore – slavinsko-bosanski jezik štokavskog narječja ikavskog izgovora. Oni su, kroz stoljeća, održavali svoj izvorni jezik (na njemu piva i poznati bunjevački šansonjer Zvonko Bogdan: Al’ rekoše pre nikolko dana, da je nesto’ onaj salaš mali…).

Iz stare postojbine sa sobom su donijeli bogato narodno blago, napose narodne pisme, a mnoge od njih nastale su i u novoj postojbini.7 Tako je u novoj postojbini nastala i poznata narodna pisma Ženidba Vidaka kapetana, čiji je sadržaj uzet iz bunjevačke prošlosti u doba velike seobe. Kad je Vidak otišao u Mađarsku, iza sebe je ostavio lipoticu divojku Maru, kćerku župana Sučića iz bile Bune, koja mu je viru dala. Imala je brojne prosce, ali je čekala svoga voljenog Vidaka. Ženidba je, zbog tadašnjih okolnosti i puta koji su Vidak i njegova pratnja morali prevaliti, zakazana na godinu dana ranije (Daleko je s mora do Dunava, pa do bile subotičke kule). Vidak je s pratnjom krenuo na put, kako bi što prije stigao na bilu Bunu (Gone konje i danju i noću-sam’ da prija do Neretve dođu). Približavajući se Neretvi, Vidakovi su pratitelji nešto ugledali i pitali ga o čemu se radi: Oj Vidače, naša poglavico/ šta se ono u daljini bili/ il’ su bile na plandištu 3 B aladu Hasanaginica pronašao je talijanski geolog, književnik, kantautor, putopisac i političar Alberto de Fortis i objavio u putopisu pod naslovom Viaggio in Dalmazia, u Veneciji 1774. godine, a u nas je prevedena pod naslovom Put po Dalmaciji, Split, 2004.

4 Vuk je Hasanaginicu kao srpsku baladu Asanaginicu podvalio njemačkom piscu, pjesniku, znanstveniku, filozofu i političaru Johanu Wolfgangu Goetheu. On ju je s talijanskog preveo na njemački jezik i prokrčio put njenoj svjetskoj slavi. Poslije toga prevedena je na skoro sve svjetske jezike.

5 Franjevačka provincija Bosna srebrena utemeljena je 1347. godine sa sjedištem u Srebrenici.

Nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je zauzimala prostor znatno veći od Bosne i Hercegovine: od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje Bugarske.

6 Neautorizirani tekst o Bunjevcima objavljen u Bunjevačkim i šokačkim novinama, Godina 1., Kaloča (Kalocsa), Mađarska, 8/2, 1870.

7 Blaško Rajić: Narodno blago, 1910. i 1923. i Ive Prpić: Bunjevačke narodne pisme, 1939.

58 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

ovce/ il’ na vodi bili labudovi/ il’ su cure razastrle platno. Al’ bisidi Vidak kapetane:/ Nit’ su bile na plandištu ovce/ nit’ na vodi bili labudovi/ nit’ su cure razastrle platno/ već su kule naše bile Bune (radi se o kulama čuvene blagajske tvrđave hercega Stipana Vukčića Kosače).

Bunjevci su razvili školstvo, izdavali svoje novine, almanahe, kalendare, osnivali kulturno-umjetnička društva, a među njima je izniklo i nekoliko zapaženih književnika.

Kao nositelji kulturnog života među Bunjevcima posebno su se isticali franjevci, koji su pripadali bratovštini Franjevačke provincije Bosna srebrena.

Profesor fra Lovro Bračuljević objavio je 1730. godine nabožno djelo Uzao Scerafinske (naški) goruće ljubavi. 8

Naslovna strana Bračuljevićeve knjige Uzao Scerafinske (naški) goruće ljubavi, izdana u Budimu 1730. godine

8 Prvo izdanje knjige čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Drugo izdanje izdao je Nakladni hrvatski bibliografski zavod, Zagreb, 1942., a treće Matica hrvatska – Ogranak Sarajevo i HKD Napredak, Sarajevo, 2005., u okviru antologije Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini od XIV. do XIX. stoljeća.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 59

Prvo poglavlje autor je posvetio bratovštini Franjevačke provincije Bosna srebrena, kojoj je i sam pripadao, a drugo je naslovljeno s – Opomene (u današnjem značenju: Napomene) za pravo, dobro i lako štiti (od starijega čitati i štioc čitalac) ove knjige.

Nakon što je opisao na koji način razni narodi izgovaraju pojedine riječi i na svoj način upotrebljavaju slova u svom jeziku vlastitog izgovora, Bračuljević o tome kaže: …Naiposli, ima se znati, da u latinski jezik, od sami neglasovitih slova, kakvu su sva, osim ovih pet A,.E,.I, O, U, nigda ne biva glasovita rič, to jest s’zlamenovanjem kojegod istinite stvari; niti za to ima u njemu i jedna taka rič, niti u govorenju razumnom dolazi. Ali, nije tako u drugih jezici, ni u istom našemu, bivšu u njemu dosta riči, koje (premda niki običavaju, pišući, mećati u nji kojegod glasovito slovo) izgovarajuće s’samima neglasoviti slovi: kako na priliku ove riči: grk, krk i mloge druge, koje niki ovako pišu: Gark, kerst.

Na kraju, Bračuljević je odbacio starinski način pisanja i predložio sljedeće: Ali je lipše i pofahljenije pisati onako kako se govori, jer štogod je odviše, nije fahljeno, veće kuđeno: Superflua sunt visanda. Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorimo i izgovaramo naške riči, jer kako se mogu izgovarati, onako se mogu i u knjigah čitati.

Dio teksta iz Bračuljevićeve knjige koji sadrži prijedlog o prihvaćanju fonološkog načela

Ovakve izvorne obavijesti, u znanosti se priznaju kao nepobitne.

Prvi dio Bračuljevićeva fonološkog načela koje glasi: Piši kako govoriš, podržali su najistaknutiji slavonski pisci iz XVII., XVIII. i XIX. stoljeća – Antun Kanižlić Požežanin, čiji je pseudonim Antun Bossanese (1699. – 1777.), Matija Antun Reljković (1732. – 1795.), Matija Petar Katančić (1750. –1825.) i dr. Sasvim je izvjesno da su ga preuzeli od Bračuljevića, ali ga kao njegova autora nisu spominjali.

Bračuljevićev prijedlog fonološkog načela, više od stotinu godina kasnije ukrao je Vuk Stefanović Karadžić i, kao veliko otkriće načina pisanja i čitanja, proglasio fonetski pravopis – vlastitim izumom.

(Kasnije mu je ponegdje, kao suautor, dodavan i Đura Daničić, pa se zvao i Vuk-Daničićev fonetski pravopis).

60 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Dakle, velika Vukova podvala. Imajući to u vidu, nakon ovoga otkrića, Mato Evetović je 1942. godine zabilježio: Sto godina nakon Vuka Stefanovića Karadžića.9 Ne postoji nikakva sklonost razmatranju dviju mogućnosti. P r v e, da je Lovro Bračuljević zamisao o fonetskom pravopisu preuzeo od Vuka jer ga je osmislio skoro šest desetljeća prije no što se Vuk rodio (1730. – 1787.) i skoro jedno i pol stoljeće nakon što ga je Vuk obznanio (1730. – 1868). D r u g e, da bi dva čovjeka, u tako dugom vremenskom razmaku došli na istu zamisao, koja je skoro podudarna. Pri tome treba imati u vidu da je Lovro Bračuljević povod svoga opredjeljenja za fonetski pravopis, opširno obrazložio.

Navodni Vukov ili Vuk-Daničićev fonetski pravopis prihvaćale su Vlada Kneževine Srbije 1868., Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1883., a u Hrvatskoj je uveden nakon pojave Hrvatskog pravopisa Ivana Broza, 1892. godine.10 U tim zemljama, još je na snazi navodni Vukov fonetski pravopis. Naraštaji Bošnjaka i Hrvata, više od stoljeća i pol, Vuka su slavili kao jezikoslovnog velikana.

Vuk, čije se obitelj u drugoj polovici XVIII. stoljeća iz Crne Gore doselila u okolinu Loznice (Tršić), govorio je bosanskim/crnogorskim jezikom, štokavskog narječja ijekavskog izgovora, s tvrdim naglaskom. Podrijetlom Vlah iz plemena Drobnjak, odnosno Rumunj, dakle – Roman, kao ni drugi Romani (osim Španjolaca pod utjecajem arapskog jezika preko Maura), nije mogao izgovoriti glas ha, koji je prisutan u svim južnoslavenskim jezicima i, za razliku od romanskih jezika, kako se piše, onako se izgovara.

Zato je pjevao o (H)Ajduk Veljku (Petroviću, Karađorđevom harambaši, o.p.), unosio baladu (H)Asanaginicu u svoje pjesmarice, pisao o (H)Ercegovini i (E)Ercegovcima i (H) Erama i dr.

Skoro je nevjerojatno da u razdoblju duljem od dva stoljeća (1730. – 1942.), nitko od hrvatskih i bosanskih jezičara i književnih djelatnika nije pročitao Bračuljevićevu knjigu iz 1730. godine, ali nakon toga, ni u idućem razdoblju od skoro sedam i pol desetljeća (1942. – 2003.), odnosno do pojave rada Mije Mandića Mlađeg u subotičkim lokalnim novinama11, u kojemu je ponovljen tekst Bračuljevićeva fonetskog pravopis i naglašeno da ga je on izrekao sto godina prije Vuka. Ni ovo nije imalo odraza na hrvatske jezičare, od kojih neki, zacijelo, prate i život Bunjevaca. I, konačno, pojavilo se i treće izdanje Bračuljevićeve knjige (2005.), ali nije se još ništa čulo o njenom sadržaju, ni o onome što je on izgovorio prije 286 godina. Tako Hrvati i Bošnjaci sve do današnjeg dana, žive u uvjerenju da je Vuk tvorac fonetskog pravopisa.

Jezičari s južnoslavenskog prostora, utrkivali su se u okivanju u zvijezde ovoga kradljivca, koji je proglašen reformatorom suvremenog srpskog jezika, iako ga nikada nije naučio. Ovdje donosim samo jednu od njih, koju je neimenovani autor napisao u natuknici o Vuku Stefanoviću Karadžiću, a glasi: 12

9 Evetović, M.: Natuknica u Hrvatskoj enciklopediji, Svezak 3, Zagreb 1942, 522. Od ove Enciklopedije, čiji je glavni urednik bio do danas nenadmašni leksikograf profesor Mato Ujević, izdano je samo pet svezaka, a posljednji peti – 5. svibnja 1945. godine. U slogu za tisak bio je i 6. svezak, ali, zbog ulaska jedinica. zagrebačkog korpusa u Zagreb 8. svibnja, nije otiskan.

10 Novi Hrvatski pravopis tiskan je 1971. godine, ali je završio u rezaonici papira, a obnovljen 1974. godine.

11 Dani-Novine za Suboticu-čitajte drugačije, broj 48 od 25. studenog/novembra 2003.

12 Opća enciklopedija, JLZ 4, 1974, 267.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 61

… Karadžićeve reforme obuhvaćaju uvođenje narodnog pučkog jezika u književnost, pojednostavljenje pravopisa na fonetskoj osnovi (svaki glas jedno slovo), po načelu: piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano.

Otkriće da je autor fonetskog pravopisa Lovro Bračuljević, bilo je povod da provjerim kako s fonetskim pravopisom stvari danas stoje u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

U zborniku Jezik u Bosni i Hercegovini 13, osim navoda da je Vuk–Daničićev fonetski pravopis, po odluci Zemaljske vlade za BiH, uveden 1883. godine, o tome više nema nikakvih navoda. Iz toga se može zaključiti da je fonetski pravopis, čiji je navodni autor Vuk Stefanović Karadžić (uz dodatak Đure Daničića), još na snazi. Što se Hrvatske tiče, izgleda da je i tamo, bar do 1977. godine, fonetski pravopis ostao na snazi kao Vukov. U natuknici Fonetski pravopis, u kojemu je bez navoda autora, 14 za Vukov pravopis rečeno da ga je 1893. u hrvatski jezik uveo Ivan Broz, koji je nazvan vukovcem, predloženo je da ga valja napustiti, ali nije rečeno čime ga treba zamijeniti.

Po nestručnom mišljenju pisca ovog teksta, fonetski pravopis je velika tekovina južnoslavenskog, ali i svjetskog jezikoslovlja, pa nema nikakva opravdana razloga napustiti ga se. Jedino šta treba učiniti jest da se njegovim pravim autorom proglasi fra Lovro Bračuljević i nazove – Bračuljevićev fonetski pravopis. Tako bismo se, poslije 130 godina u Bosni i Hercegovini (1886. – 2016.) i 124 godina u Hrvatskoj (1892. – 2016.) mogli lišiti opterećenja Vuka i Đure, a profesoru fra Lovri Bračuljeviću, kao njegovu pravom tvorcu, odati dužno priznanje.

13 Sarajevo – Oslo, 2005.

14 Hrvatska enciklopedija, Svezak 3, 2001, 696.

62 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

čitaonica

Iva BELJAN KOVAČIĆ

Novo ruho basne (Sonja Jurić, Malene basne, Mostar, 2016.)

Godine 2016. u Mostaru je objavljena zbirka priča za djecu Malene basne, kojom njezina autorica Sonja Jurić nastavlja svoj plodni spisateljski rad. Ovoj su knjizi prethodile zbirke priča Proljeće opet dolijeće (2012.), Biti dijete (2014.), Na krilima ljubavi (2016.) te slikovnice Usamljeni lav (2010.), Prodo, razigrani bumbar (2011.), Suncokret pognute glave (2011.), Božićni dar (2012.), Pipo, najmanji medvjed na svijetu (2013.), More, nebo i zvijezde (2013.), Kako je Denis postao štediša (2013.), Priča o Steli, morskoj zvijezdi (2014.), Osmijeh moje sestre (2014.), Iste smo ljubavi ti i ja (u koautorstvu s Feridom Duraković i Tanjom Stupar-Trifunović, 2016.) i Odmori se, mama (2017.). Sonja Jurić autorica je i zbirke pjesama Nevidljivi prsten (2009.) te koautorica zbirke Let u TROstihu (2008.).

Knjigom Malene basne. autorica nastavlja i svoj humanitarni rad. Dosad je realizirala nekoliko humanitarnih projekata namjenjujući prihod od prodaje knjiga udrugama i školama koje brinu o djeci s posebnim potrebama i djeci bez roditeljske skrbi, a ovaj ga je put namijenila Udruzi roditelja i djece s posebnim potrebama „Vedri osmijeh“ u Mostaru.

Zbirka Malene basne okuplja petnaest priča (Vjeverica Verica, Mago Drago, Lavica Slavica, Slavko hvalisavko, Rafica žirafica, Pekar Nešo, Krtica škrtica, Zeko Vjeko, Lasta Vlasta, Dirigent Živko, Pankerica šankerica, Rodan Slobodan, Revizorica Zorica, Edo medo i Sova Kova). Zbirka kao cjelina vrlo je homogena zahvaljujući tome što sve priče oblikovane na sličnim načelima. Povezuje ih, u prvom redu, činjenica da predstavljaju svojevrsnu autoričinu interpretaciju klasičnoga žanra basne, ili drukčije rečeno, basna je osnova pomoću koje Sonja Jurić stvara zanimljiv model suvremene priče za djecu.

Tako u svim pričama pronalazimo osnovni element prepoznatljivosti basne, naime to da je smještena u svijet životinja. S druge je pak strane očito da su životinje samo nositelji određenih ljudskih osobina i da priče predstavljaju neke tipično ljudske karaktere i situacije. Također se primjećuje da, kao i klasične basne, i ove priče odlikuje kratkoća i sažetost te vrlo jednostavna fabula, a iz ispričanog se također uspostavlja određena pouka.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 63

Krećući, dakle, od poticajnog žanra basne, Sonja Jurić interpretira i mijenja njegove elemente i uklapa ih u strukturu svojih tekstova. Tako u središte njezinih priča dolaze suvremene situacije, prostori radnje i problemi koji zaokupljaju ciljanu (dječju) publiku.

U Malenim basnama tako nalazimo prostor škole, pekarnice, banke, frizerskoga salona, sportskog terena, kafića, liječničke ordinacije, kina, prodajnoga centra, restorana, autobusa ili zrakoplova, a protagonisti se susreću s problemima kao što su škola i učenje, obveze, odnos prema novcu, odnos prema tehničkim napravama i internetu, itd.

Priče u ovoj zbirci nemaju alegorijski karakter basne, nego smještanjem životinja kao protagonista u ljudske prostore i situacije, u prvom redu nastoje dječjem recipijentu vlastito iskustvo učiniti shvatljivijim i zanimljivijim. Pouka se ne iskazuje eksplicitno, nego slijedi iz razvoja priče, a često je pak svrha priče sama opuštena i zanimljiva pripovjedačka i jezična igra.

Dojam ležerne zaigranosti, koji dominira ovom zbirkom, postignut je na nekoliko načina. Na razini razvoja fabule nema velikih obrata, nego ona počiva na jednostavnom pripovijedanju o svakodnevnim situacijama u kojima se nalaze mali protagonisti priča.

S druge se strane igrivost postiže jezičnom kreativnošću. Najbolji su primjer sami naslovi priča (zasnovani na imenima glavnih junaka), koji, glasovnim podudaranjem, kao i podudaranjem imena (ili karaktera) i vrste životinje, privlače pažnju čitatelja: Vjeverica Verica, Mago Drago, Lavica Slavica, Rafica žirafica, Zeko Vjeko, Krtica škrtica, Edo medo, Sova Kova, itd. Naslovi priča zbog te osobine pridonose i dojmu koherentnosti zbirke kao cjeline. I, konačno, još jedan način postizanja dojma igre i neobveznosti leži u blago humorističnu tonu, koji zamjenjuje satiru basne, vedro ismijavajući poneke ljudske osobine, ali i skrećući pozornost na zanimljivost i ljepotu samog ljudskog životnog iskustva.

Pomoću svih tih elemenata, nudeći vlastitu interpretaciju žanra basne, Sonja Jurić stvara privlačno štivo za djecu (i odrasle), koje odgaja na lagan način, pripovjednom i jezičnom zaigranošću.

64 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

fra Miljenko STOJIĆ

Jasnoća pogledâ Miljenka Koštro, Biti Viktor, Imotska krajina, Imotski, 2016.

More, planina, pitomo mjesto. Ljepota. Ali to je samo razglednica s nekog od ljetovanja.

Ispod buja život u svim svojim meandrima.

Miljenka Koštro to zna, i ovim svojim romanom grabi duboko ispod kože jednoga trenutnog hrvatskog mjesta. Ona ga naziva Zlatinac, a mi mu možemo dati neko drugo ime jer se iste stvari događaju i u različitim krajevima.

Nit koja povezuje i opise okoline, i opise cjelokupnoga društva, i opise pojedinih likova u tome društvu, jest ljubav. Spisateljica je stavlja na uzvišeno mjesto. Može ona biti one tjelesne, ali i one duhovne naravi. Isprepliće se sve to kod njezinih likova i poučava nas da bismo uvijek trebali stajati na pravoj strani. A nju, u vrtlogu života, nije uvijek tako lagano naći.

Viktor Pelegrin, glavni lik, naizgled je neporočan junak ovoga romana. Kao da je preuzet iz nekog katekizma. Svoju gluhonijemost kršćanski prihvaća i nosi, prema drugima opet se kršćanski odnosi, na poslu se svojski zalaže, cijeni darove koje mu je Bog dao.

Jedino ga sputava ljubav prema Paoli Puž. Ona za to i ne zna, a on duboko pati. Na tome putu zna i napraviti kratkotrajnu ljubavnu pustolovinu, kao onu s Austrijankom Lindom. Tek pri kraju romana saznajemo i da je plod toga bilo rođenje kćeri za koju dugo nije znao.

Ovaj nas lik svojom duhovnom dinamikom uvodi i u društvena događanja. A ona su nam, takoreći, znana. Stasali su tajkuni, stasali su i poneki koji bi htjeli pošteno raditi i zarađivati. Tu su i novopečeni političari. Stari se polako, a na životno poprište dolaze njihova djeca. Preispitivaju se bivše i traže nove staze, dok ljudske sudbine vise iznad svega, kao zastave poslije boja.

Stilski je roman napravljen tako da pratimo vanjska događanja, ali i ona koja se odvijaju u Viktorovoj duši. Roditelji su mu za punoljetnost darovali neku veliku bilježnicu i u nju on odlaže svoje misli doživljavajući je kao svoga najboljeg prijatelja. Tako možemo pratiti što ga, zapravo, potiče na određeno ponašanje i razmišljati o tome – bismo li i sami krenuli tim stazama. Na ovaj način roman je dobio na bogatstvu izričaja, na onoj zanimljivosti koja bi trebala pratiti svako dobro djelo.

Dok se radnja polako privodi svome kraju, saznajemo i da je Viktor sam izdao knjigu.

Predmnijevamo, od rečenica što ih je slagao u onu bilježnicu. Miljenka Koštro lijepo opisuje taj događaj, tako da oni koji nikada nisu napisali nešto takvo, mogu lako shvatiti što to, zapravo, znači. Na jedan poseban način ovo je sržno mjesto u romanu. Idemo, Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 65

idemo, iskustva se slažu i onda polažemo račune za njih. Netko u obliku knjige, netko u obliku odgoja djece, netko u obliku... Puno toga može biti, samo mora imati iskren oblik kao Viktorova knjiga. Čitatelji će rado posezati za ovim djelom. Odmara nam i duh i dušu. Ima ljepote oko nas, ima ljepote u nama, samo treba otvoriti vrata svoga srca da se pokaže. Uspješno je, dakle, napisano i želimo mu sretan put do mnogih ruku.

66 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ivo Mijo ANDRIĆ

Na izvoru poezije Zijad Duraković: Nad obzorom, poezija, Sipar, Zagreb Poezija je lijepa književnost koja, poput bistroga izvora riječi, istječe iz ljudske duše i ulijeva se u nepregledno more ljudske duhovnosti.

Ova mi se definicija poezije ili poetska definicija pisanja javila za vrijeme čitanja zbirke pjesama Nad obzorom autora Zijada Durakovića i bilježim je kao uvodnu misao prikazu što slijedi.

Braća Zijad (Prijedor, 1943.) i Asaf Duraković (Stolac, 1940.) poznati su književnici koji su ostavili dubok i prepoznatljiv trag u hrvatskoj i bh poeziji druge polovice dvadesetoga i u dvadeset prvome stoljeću. Njihov životni put ucrtan je i upisan na znanstvene stranice hrvatske medicine i bosanskohercegovačkih, hrvatskih i inih stručnih i književnih listova i časopisa. Uz to, brojne knjige poezije, almanasi, zbornici i antologije potpisani su ili supotpisani njihovim imenima. Riječ je, dakle, o autorima koji su zadužili medicinsku znanost i književnost naših prostora djelima neprocjenjive i neprolazne znanstvene i umjetničke vrijednosti koja će, zasigurno, biti predmetom istraživanja i proučavanja generacija koje tek dolaze.

Poznavao sam i poznajem mnoge pjesnike i umjetnike podrijetlom iz Stoca. S većinom sam se družio ili sam i danas s njima u bliskim ljudskim i književnim kontaktima.

Počevši od nadaleko poznatog Mehmedalije Maka Dizdara, pa do Muhameda Hame Elezovića, moga suvremenika, o čijim sam knjigama poezije s radošću pisao.

Asafa i Zijada Durakovića nisam nikada osobno upoznao, ali sam desetljećima pratio njihovo književno djelovanje i čitao pjesme koje su objavljivali u raznim listovima, časopisima i drugim publikacijama, a ponajviše u književnoj reviji Marulić iz Zagreba. I, moram priznati, često sam se oduševljavao sjajnim stihovima i majstorskom skladanju rimovanih pjesama kakve danas sve rjeđe susrećemo u našoj književnoj periodici. U tom su pjesničkom poslu braća Durakovići istinski velemajstori jesenjinovsko-tinovske provenijencije koju, nažalost, naši tzv. moderni književni kritici, malo cijene i puno zapostavljaju. A prava izvorna poezija, zapravo jest ona lirika koja je satkana i isprepletena nitima i šarolikim bojama rime i dubokih emocija što isijavaju ljubav i šire toplinu blisku ljudskoj duši. Ona je, kako bi se u Bosni i Hercegovini reklo, sevdah koji grije srce i budi zapretene tanane ljudske osjećaje.

Kad mi je potkraj 2016. godine subrat po peru a poet po čuvenju Miro Petrović, iz dragog mi Mostara odaslao knjigu poezije Zijada Durakovića pod naslovom Nad obzorom, iskreno sam se obradovao tom novogodišnjem daru, jer sam unaprijed znao da ću u Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 67

njoj pronaći riznicu sjajnih stihova i blistavih rima kakve u posljednje vrijeme vrlo rijetko čitam. Nije da nemam takvih knjiga odranije, ali u novije vrijeme one su prava literarna rijetkost i utoliko su mi draže, jer sam ih nekada i sam rado pisao. No, pošto danas rima nije u modi, osim ako je sklada meštarski poetski akademik Jakša Fiamengo, zapostavio sam rimu kao i mnoge druge lijepe stvari u životu koji je prožet prozaikom trajanja i dramom egzistencijalnog preživljavanja. To nipošto ne znači da rimu ne volim više od sklepanih pjesama nevezana stiha priučenih, a nerijetko i polupismenih pjesnika koji vladaju hrvatskom, europskom pa i svjetskom književnošću. Jasno je da tu ne mislim na sjajne pjesnike slobodnog stiha kakvih ima i na našim prostorima, ali se oni mogu izbrojati na prste jedne ruke. Lijeve ili desne – svejedno.

Zbirka poezije Nad obzorom, istinski je dragulj lirskoga neba i zemnog podneblja.

Osobito u dijelu gdje je Zijad Duraković okrenut prirodi iz koje crpi svježe, aromatične i nadasve zdrave sokove života. Ugledni liječnik s više medicinskih specijalnosti i strastveni zaljubljenik u ljepote koje nas okružuju, znalački koristi bogatstvo leksike za preslikavanje prirodnih savršenosti u živopisne stihove koji tvore zaokružene pjesničke cjeline. Čitatelj koji voli tu vrstu lirike, neće se odvojiti od te knjige do posljednjih stranica na kojima autor, u kratkim zabilješkama, zrcali svoj životni i radni put te bioput svoje šire obitelji. A sadržaj i bit njegova pjesništva u svemu je komplementaran s onim što su Durakovići prošli od rodnoga Stoca potkraj Dugog svjetskog rata, do Zagreba gdje su, upornošću majke Remze i vlastitim radom i odricanjima, trojica sinova (treći je najstariji brat Senadin – sveučilišni profesor) stekli doktorate znanosti i svrstali se u red naših priznatih stručnjaka medicinskih i tehnoloških znanosti.

Sve što su postigli kao znanstvenici, Durakovići su oplemenili svojim pjesničkim i spisateljskim doprinosom kulturi sredina u kojima žive i stvaraju. Za to im dugujemo veliku zahvalnost u ime generacija kojima pripadamo i onih što će doći poslije nas.

Poetski planetarij Zijada Durakovića umrežen u knjizi Nad obzorom sastoji se od 90 pjesama tematski razvrstanih u sedam ciklusa. U prva dva ciklusa, čiji su naslovi Domovini i Bosna, uvrštene su pjesme koje su posvećene Hrvatskoj u kojoj je Duraković proveo gotovo cijeli život i Bosni u kojoj je rođen i proživio tek nekoliko mjeseci Drugoga svjetskog rata. Premda je u zemljama rođenja i življenja osjetio sve tegobe i strahote dva užasna rata, u pjesmi Oluja, lirik iskazuje neuništivi optimizam koji je putokaz i cilj kojemu svatko treba težiti.

Vjetar naglo gubi snagu i u jecanju se čuje

Svjetlijim se obzor sluti i gube se sive more,

Lahorom se zamjenjuje i uzdahom odjekuje

To na našem putu patnje opet slutim nove zore.

Ljudski život nije jednosmjeran ma koliko dugo trajao i ma kako težak ili lagodan bio. Usponi i padovi guraju nas naprijed, htjeli to mi ili ne htjeli. Vanjski utjecaji mogu biti kočnica ili pokretači, ali sve ipak ovisi o nama samima. O našoj volji, snazi, znanju, ustrajnosti i želji da ostvarimo ono što smo zamislili i postavili kao vlastiti cilj. Vrijedni i uporni ruše sve zapreke. Lijeni i slabići pred svakom preprekom zastaju. Tako je to bilo od postanka svijeta, a tako će biti i do njegova kraja. Ako toga kraja ikada bude.

68 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Središnje mjesto u poeziji Zijada Durakovića zauzima njezino veličanstvo – priroda.

Iz nje sve nastaje, od nje sve živi i u njoj sve nestaje. Taj zatvoreni krug egzistencije bića i svega što nas okružuje, vječno je pitanje na koje još nemamo pravi odgovor. A možda ga nikada nećemo do kraja ni imati. Male tajne znamo ili ćemo ih saznati, a onu najveću... prepustimo vremenu i njegovoj neodređenosti – vječnosti.

Nitko kao pjesnik ne čuje glas prirode. Nitko tako duboko ne osjeća njezin dah, niti razumije njezin pjev i bol. To najbolje potvrđuje sljedećih pet ciklusa zbirke Nad obzorom koji nose naslove: Drumovima, Boje, Prosvjedi, Usudi i Sjećanja. U tim ciklusima Duraković uspostavlja i otkriva suzvučje tonova, dubinu izvora, raskošnost boja, ljepotu vidika, zvjezdanu prašinu, sunčevu toplinu i sve što oko vidi, a duša osjeti. Sve se to razotkriva i nudi čitatelju u filigranski ispjevanim stihovima.

Zovu prirode nitko ne bi trebao, niti smio odoljeti. Njega treba slijediti i njemu se treba predati, kako se predaje svemu što je lijepo i neodoljivo. Taj zov prirode u istoimenoj pjesmi poet nam prenosi ovim stihovima:

Približi se vjetre, divlji pjev donesi

Sa poletnom hukom, nek se svuda čuje,

Divljim pustarama vilin stijeg pronesi

Nek daljina dugo, dugo odjekuje.

A u daljini koja je bliska pojmu iskona, krije se sve ono čemu teže ljudska misao i želja. Tamo su dobra od kojih živimo. Tamo su nepresušni zdenci radosti. Tamo je ljubav koju tražimo i očekujemo. Tamo je nada koje se, ni pod koju cijenu, ne smijemo odreći, unatoč sumnjama što nas potajno prate. Lirik tu rajsku sliku na zemlji oslikava kratkim potezom pera u prvoj strofi pjesme Svjetla se pale i gase:

Svjetla se pale i gase

Na rubu velikog grada

I lome prekratke čase

Između sumnji i nada.

Pjesničke sumnje nisu izraz pesimizma, niti znak beznađa. One su vrata kroz koja treba što prije izaći u prostor nepregleda, gdje vlada sklad svega što postoji. Sklad bilja, obilja i izobilja. Sklad svega što živi i umire. Napose i... ljudski sklad koji je najteže postići. Jer... ako itko remeti sklad prirode i društva, onda je to njegov naj(ne)razumniji bitak.

A to je čovjek, unatoč svemu. A život čovjekov kratak je i gledan s vremenske distance traje koliko traje kap rose na razmeđi noći i sunčanog dana. Onoliko i onako kako to Zijad Duraković kazuje u posljednjoj strofi pjesme U kapi rose:

Sve sudbine ljudske su ko kaplje vode Sve sumnje i patnje i nade što nose I vijek ljudski kratki što u trenu ode Sve se ogledava u toj kapi rose.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 69

Ovim blistavim stihovima dovršavam kratki osvrt, zatvarajući, s dužnim poštovanjem, zbirku poezije Nad obzorom. Ljubiteljima prave lirike preporučujem tu knjigu potražiti u knjižarama i bibliotekama te da se sami uvjere u vrijednosti lirskog izričaja izvornog poete Zijada Durakovića.

70 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Mag. paeed. Fabijan LOVRIĆ

Zijad Duraković – Paradigma metafizike srca Duraković, Zijad: FIAT LUX (pjesme). Preveli: slovenski jezik, Marjeta Mišigoj – Duraković, Vladimira Cerin i Jelka Oreb; engleski jezik. Vivian Michel – Kranjec; francuski jezik, Evaine Le Cavlé – Ivičević; španjolski jezik, Mirna Perušina; njemački jezik, Angelina Puović; talijanski jezik, Suzana Glavaš – Chieppa.

Nakladnik: C.T. – Poslovne informacije, Zagreb. Zagreb, 2004.

1.

Blago onome tko uz ljubav nadograđuje svoju sadašnjost, kako bi spreman ušao u budućnost.

Sada, kada smo u Europi, koja nam s pravom pripada i kojoj mi pripadamo, pokazujemo kako znamo i druge, europske jezike te se suvereno služimo njima. To je upornost našega čovjeka. Objaviti svima dostupnu zbirku pjesama, na sedam jezika, pothvat je vrijedan pozornosti i hvale.

Rođen u Stocu, u Hercegovini, poput mnogih, svjetski proslavljenih književnika koji su izašli iz liječničkog habita, Duraković je smjelo zakoračio u svijet književnosti. O tome svjedoče brojne nagrade i priznanja za umjetnički i profesionalni rad. Ističe, u biografiji, kako je posebno priznanje za književni rad dobio izborom za člana Društva hrvatskih književnika u travnju 2001. godine.

Kada je u pitanju usporedba s liječničkim zanimanjem, sjetimo se Archibalda Cronina, samo jednoga u nizu koji je liječničku odoru i pribor zamijenio književnim radom.

Gotovo svi njegovi romani su filmovani…

U profesionalnoj orijentaciji, Duraković je i kardiolog, ali u umjetničkom opredjeljenju, on je kardiolog srca, duše… Njegove pjesme liječe najtananija osjetila čovjekova, dok u praksi, onoj liječničkoj, radi kao redoviti profesor interne medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u bolnici Rebro, Kliničkog bolničkog centra.

Put od tromjesečne bebe do onoga što danas jest, nije bio lagan, ali on se znao nositi s nevoljama… I, neka bude svjetlost! (Knjiga Postanka, I, 3).

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 71

2.

Književnik, Nusret idrizović je pisao o pjesniku: Našeg pjesnika obasjava mnogo čudesnosti. Recimo samo da je obilježen poznavanjem više jezika i kultura. Stil svog poetskog izražavanja učio je tamo, kamo ga je vodila znanstvena radoznalost. Prema nervu i temperamentu, ovog liječnika – pjesnika vodila je neprestana svijest o mogućnosti izlječenja čovjeka. Ako liječnik nema svijesti o sebi kao takvom, on po sebi postaje tmina, ako to nije prejaki izraz. Tijela u prirodi su prijemčiva.

Treba samo pronaći pravu biljku.1 Čudesnost se ogledava i u pjesmi o kamenu, kada mu daje određeni karakter. Kamen je hrapav, ima svoju priču o putu, o koraku koji je prošao tim putem. Gotovo svaki stih je cjelovita misao u prostoru: Prostor tlo je izgubio, Tišina se raspucala, Po tlima je popadala.

Osjet bol je ispraznio.2 3.

Svjetlosti nikad dosta, pa makar to bio i mali žižak, simbolički embrij svjetla koje postaje vodiljom kroz svijet stvarnosti, kroz život. U tom i takvom svijetu, snovitom i oplemenjenom za kušače duše, autor nam podastire slijed slika kao na celuloidnoj vrpci, iako počesto crpi riječi iz folklora, uzdiže se nad plato prosječnosti odakle promatra depresiju nas samih, i odakle će se vinuti put plavetnila.

Ljepljivo svjetlo Gustim se stere, Škripavo vitlo Povrh nevjere.3 Analiza će nas odvesti u sliku svjetla kojega se ne možemo osloboditi jer je ljepljivo, dakle, privlačno, neodoljivo kao kukcima cvijet koji zavarava, koji je počesto koban, ali istinit zbiljski, za kojim se čezne, nastoji se pratiti, nastoji se samim njim oplemeniti dušu, dati joj mira i pokoja, uljuditi je u njezinom humanom postojanju i ljepoti stvaralaštva, opojno i jezgrovito kako to pjesništvo kroz stoljeća čini.

Nevjerica je tu, ispravnost odabranog puta, razne ponude i pobude koje čovjeka počesto udaljavaju od onoga što želi, ali čemu se opire i leti povrh nevjere.

Nekada je dobro pobjeći od stvarnosti, od ustaljenosti koje čovjek ispunjava profesionalnim i egzistencijalnim normama i obvezama. Odatle treba pobjeći, naći izlaz, iako 1 U knjizi, Nusret Idrizović: str. 8.

2 U knjizi, iz pjesme Hrapav kamen, str. 21.

3 U knjizi, iz pjesme Žižak, str. 23.

72 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

je vidljivo biološko trajanje, no, plemeniti cilj je svjetlo koje slijedimo do posljednjeg daha, a znamo: Glava se na panj Spravlja stojeći.4 Zato se treba osloboditi svih kušnji i svoj cilj posvetiti ljepoti koja nas zadovoljava i oplemenjuje.

4.

I kada ulazi u floralni svijet, autor je blizak endemima, koji su rijetkost, postojani na začudnim mjestima samotnih stijena i hridi, baš kao i pjesnici, samotni letači, o čemu je, možda, ponajbolje zapjevao Baudaleire u svojoj pjesmi Albatros. Ali je jasno kako i kod nas ima, recimo: Cesarić, Ujević, Paljetak, Zvrko, da ne nabrajam, Šop, Kranjčević, Šimić, Parun… Plejada vrhunskih pjesnika o kojima nemamo snage izreći genijalni pjesnici, a to zavređuju osebujnošću i književno-estetskom vrijednošću.

Kako bi zadržao puninu misli, pjesnik počesto koristi slog više ili manje te nauštrb glazbenog ugođaja donosi jasnost misli.

Samoniklo hridno cvijeće Mokrim dahom nakvašeno Prostorima zameteno Što ne poznaje proljeće.5 Rima u glazbenom obliku i interesu pjesnika postaje periferna, dok protok misli ostaje koncipiran, omotan oko glavne teme o kojoj je riječ. U primjeru se ističe glazbeno nesuglasje zadnjega stiha.

5.

Prirodni fenomeni, kod pjesnika, nisu samo vezani za živi svijet, nego i za meteo promjene: kao što su godišnja doba, vjetar, sjenke, svjetlost… Dobro osmišljena i stilski uklopljena u tematsku cjelinu, osjetilna vizualizacija pojedinih efekata prirode donosi svježinu u pjesnički svijet ovoga autora. Halo efekti su također uzbuđujuća interesna skupina autora. Čula djeluju poticajno i on odgovara stvaralačkim nagonom. Pjesnike oduvijek uzbuđuju zvona. I kao što je John Donne zapisao: Nijedan čovjek nije otok, samo po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako grudvu zemlje odnese more, Europe je manje, kao da je odnijelo neki Rt, kao da je odnijelo Posjed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovječanstvom. I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni: ono zvoni za tobom.6 4 U knjizi, iz pjesme Znamen, str. 25.

5 U knjizi, iz pjesme Hridno cvijeće, str. 27.

6 U knjizi Ernesta Hemingveja: Za kim zvono zvoni, str. 5.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 73

Pjesniku Durakoviću, zvona su poput sudbinske opomene, on zna gdje jest, što jest, prolaznost koja je biološki tijek i pjeva osviješteno, ali u normi meta jezika: Vid polako tone U zaborav sanja Mukla zvona zvone Jeka čula ranja.7 6.

U drugom ciklusu, od ukupno pet: Kameni cvijet, Krug, Slijepi put, Okvit, Svjetlost, pjesnik počinje pjesmom Sivilo, gdje je slika za slikom metafizički slijed psiholoških očekivanja: Besciljno propet Zraku što čeka Uzdah se lomi.

Opisna pjesma Sivo jutro, donosi socijalnu sliku nevoljnika stopljenih u maglovito jutro jeseni i mi suosjećamo s akterima događaja, suosjećamo s trenutkom koji nam pjesnik predočuje, uprizoruje pjesničkim slikama kako bi naš svijet bio potpun i kako bi se savda8 razlila našim tijelom, osjetilno, zbog pripadnosti istoj vrsti, zbog pripadnosti čovjeku, zbog socijalne slike koju nam pjesnik predoči.

No, evo i jednostavne, protočne, pjesme Krug9, iz koje ćemo izdvojiti primjer: Nečujni se glas pronosi I pognuta leđa diže; Bojom duge opet stiže Skriven cvat što nadu nosi.10 Vjera i nada u bolje moraju postojati, jer bi, u protivnom, život izgubio smisla. U jednom davnom intervjuu veliki književnik Petar Šegedin je rekao: Nema spasa od života!

Umrijeti je lako i neminovno, ali je živjeti kušnja neizvjesnosti.

7.

Kod pjesnika su teglene ulice11, njima se prometuje, snabdijeva grad, zbrinjava stanovništvo ili se uvijek nešto doprema za potrebe grada. One su glagol trpni, one su te teglene staze pri ulasku u grad, pri ulasku u gradove. Takvih metafora imamo u izobilju, što doprinosi svojstvenim pjesničkim slikama i osobnom rukopisu autora. On gotovo 7 U knjizi, iz pjesme Zvona, str. 28.

8 Savda – crna žuč, odgovorna za nježno ponašanje, zaneseno, lirsko…

9 U knjizi, na str. 39.

10 U knjizi, iz pjesme Krug, str. 39.

11 U knjizi, iz pjesme Jaram, str. 40.

74 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

sve radi kroz filozofski termin sumnje kao što bi rekao Sokrat. Iz sumnje se rodila filozofija, a zatim su se zakotrljale mnoge znanosti i znanstvene grane. Mnoge su otkrivene slučajno, ali da nije bilo sumnje…

I pijesak postaje nešto drugo, oživljen, nije metafizika samoga sebe, nego opredmećen i opipljiv djeluje i zadnjim atomom, molekulom, sprema nešto novo, sprema napitak onoga što bi nas trebalo proći. Ali, kušnja je stalna. Ona i jest zato kako bi provjerila našu čvrstoću, našu otpornost, spremnost i vjeru. Imamo li uvijek snagu?

8.

Kao da nalazi rješenje za spas, pjesnik u trećem ciklusu pjeva: Crni sjaj se ljeska Dok se bol ne ćuti.

Zadnje zrno pijeska, Pepeo prosuti.12 Bila je vatra, ta drevno spoznaja čovjekova i antropološki fakat koji je održao vrstu.

Vatra, toplina, spas, spas od studeni i od zvijeri. Ali, vatra nije spas od vlastite vrste, nego pokazatelj i prokazatelj nazočnosti. Tu jest?

Bubnjevi su iskonski poziv koji treba osluškivati, oni imaju svoju priču, svoje značenje i nikada ne ječe nepotrebno, a jeka prati daljinu, onoliko koliko može: u prirodi, u čovjeku. Nikada nitko nije zaustavio jeku, baš kao svjetlost koja putuje i kada ugasimo lampu, ona ima svoj put, neprekinutu gibljivost i potrebu kako bi ostala baš kao komad fermenta o čemu je razvijao svoju filozofsku misao Herbert Spencer. Ali, možemo li dalje od praha, kada je sve nastalo iz sitne prašine. Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš u prah pretvoriti.

NAD TALOGOM Kroz hrapavo podne Za prizmom vedrine Tjeskoba se skriva.

Uz stijene uzvodne Jeka ruševine sȃma se doziva.

Huka kala tjera Pučine jasnoćom.

Ozon obzor ljulja.

12 U knjizi, iz pjesme Smisao, str. 49.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 75

Al’ čeka nevjera Već znanom praznoćom Nad talogom mulja.13 Smrt nas čini depresivnima, nestabilnim i nespremnim za gubitak života, ali naš Matoš je pisao u smrti se sniva. Metrafizička, filozofska misao nas može utješiti, donijeti smiraj našoj duši, ali, mi i vidimo oko sebe. Samo rijetki svjedoče, o čemu ne vjerujemo, o kretanju duhova, postojanju sjenki naših predaka… No, ostavimo ovo psihološko, metafizičko pitanje za interesne skupine, i vratimo se životu, ma kako bio nepredvidiv i težak, jer; trnje je za čoveka.14 9.

Okvir je četvrti ciklus pjesama ovog autora. Ali, što taj okvir jest? Što on skriva ili razotkriva? Nije li on slika kroz prozor, okvir prozora, ili zamišljeni pejzažni okvir našega pogleda? Možda je to, kako sam pjesnik piše, okvir od paučine razapete.15 Ali, taj okvir je postojan i moćan, čvrst, neraskidiv… On je djelo naše imaginacije. On je stvaralački poriv koji nas drži i govori nam o vrijednostima. On zna, a mi slijedimo…

Valja skupit, Razasuta Djela, što ih Kantar važe.16 10.

Obećavajući, posljednji ciklus pjesama nazvan Svjetlost, što se tiče vjere u život, počinje pjesmom Bljesak, pjesmom punoj sjete, jer svjetlost je samo u puknutom tragu.17 Pa i takva obećava. Jasno kako pjesnici nisu ili ne mogu daleko od bola, ali daleko je efektnija pritajena bol koja uspijeva iznenaditi čitatelja. Ipak, optimizam je ono što volim i očekujem od pjesnika danas, a ima teških nevolja. Uvijek se sjetim onih koji su prošli kojekakve kazamate i ostali, ustali i traju, ili su trajali do biološkoga kraja. Ljermontov je kriknuo: Bože, što mi podari um i dušu, kad prazan um i prazna duša idu naprijed!

Pjesništvo drugih govori u nama korelativnim ehom, jekom koja odzvanja i sjeća nas na nezaboravnog Hajjama i njegove rubaije, sjeća nas na stihove koje smo samo jednom pročitali, a pamtimo ih cijeli život. Sjetimo se, recimo, Krkleca:

13 U knjizi, str. 53.

14 Iz pjesme Staze, Đure Jakšića, 1856. godina.

15 U knjizi, iz pjesme Okvir, str. 62.

16 U knjizi, iz pjesme Prazne ruke, str. 70.

17 U knjizi, iz pjesme Bljesak, str. 73.

76 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

U ovom svijetu što već gasne za ove oči bespomoćne, ja na leptire mislim noćne dok lijeću oko svijeće kasne.

Tako ćemo u knjizi Zijada Durakovića pamtiti: Dok Svod nad svodom spokoja uznosi, Svjetlost k’o tama vidljiva postaje, Istok je rađa, gdje tama prestaje, Jutarnja zvijezda mir duši donosi.18 Pjesnik je ostvario san. Njegovo pjevanje u sebi nosi daleki zvuk lijerice, korake teške od truda, ali pune ljubavi. Nadati se novim uradcima; nadati se sreći pjesnika zajedno s njim u ljubavi, humanosti, poštivanju drugog i drukčijeg, svemu onome što čovjeka na zemlji čini dostojnim postojanja: zasaditi drvo, napisati knjigu, otvoriti izvor. Teška zadaća i velika radost samoga autora, ali i njegovih prijatelja. Sa srećom.

18 U knjizi, iz pjesme Posljednji Horus, str. 81.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 77

Mato NEDIĆ

Glasnik ljepote Zijad Duraković, U sjeni, Grafos, Zagreb, 1999.

Uvod Ivo Andrić u priči Prvi dan u radosnom gradu bilježi: „Srećni i zadovoljni ljudi ne pišu nikako, ili veoma kratko.“ Njegovo se zapažanje, crpljeno i iz vlastita životnog iskustva, obistinilo mnogo puta i prije i poslije njega. Antun Barac je u eseju Umjetnost i bol također primijetio da prave umjetnosti nema bez velike boli. Kakvu je bol osjećao Antun Branko Šimić i iz kakve je tuge cijedio svoje pjesme, vidljivo je – kako iz njegovih stihova, tako i iz njegova životopisa. Kolika je bila bol Viktora Vide, potvrđuju nam ne samo njegove pjesme, nego i njegova konačna sudbina.

Zijad Duraković (1943.) zasigurno nije iznimka kada je riječ o boli koji se nadvila nad njegovu dušu, koja ju obavija i tjera pronaći izlaz u riječi, u pjesmi, u ljepoti kojom će se on, kao čovjek i kao pjesnik, obratiti svijetu. Nakon zbirki Nad obzorom i Odsjaj tame iz 1997., Duraković se 1999. godine oglasio i zbirkom U sjeni kojom je učvrstio vlastitu poetiku i ukazao na smjernice njezinoga daljnjeg razvoja.

1.

Pjesnik Duraković poetske misli na vidjelo izvlači iz sjene ogromnoga stradanja koje je, sredinom 20. stoljeća, zahvatilo hrvatski narod i koje je oblikovalo i njega kao čovjeka, a prema tome, neminovno je moralo utjecati i na oblikovanje njega kao pjesnika. To stradanje vezano je uz tragediju na Bleiburškome polju u svibnju 1945. godine, ali i uz osobnu tragediju njegova oca koji je tih stravičnih dana, kao časnik hrvatske vojske, izgubio život, što je trajno obilježilo čitavu obitelj Zijada Durakovića, njegovu majku i braću.

Bol zbog gubitka oca i zbog primoravanja na višedesetljetnu šutnju o tome nemilom događaju, nosio je Zijad Duraković kroz svoj život, u toj je boli cvjetao nemir iz kojega su se rodili – ne samo stihovi koji su uvršteni u knjigu U sjeni, nego i oni koji su uvršteni u ostala njegova djela koja je objavio ranije ili koja će objaviti poslije ove zbirke. Motiv bleiburške tragedije provodni je, ali ne i jedini motiv zbirke U sjeni, kao i Durakovićeva pjesništva općenito. Njegovo je pjesništvo deskriptivnoga karaktera, obilježeno je opisima krajolika, ljepote ovoga svijeta koju pjesnik povezuje sa zagrobnim svijetom koji su, neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata, a i kasnije, prisilno napučili brojni hrvatski sinovi (i kćeri) te svojim opisima ljepote, koja je temelj čovjekova opstanka na

78 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Zemlji, koja je vječito ljudsko traženje i trajna težnja, pjesnik stradalnicima želi nadomjestiti sve ono što su trebali proživjeti, a što im je nasilno oduzeto. U takvome pjesničkom zahvatu poezija postaje poveznicom dvaju svjetova – vanjskoga, ovozemaljskoga i podzemnoga, zagrobnoga, čime pjesnik ukazuje na trajnost, na bezvremenost umjetnosti koja jedina ima moć nadvladati smrt, vrijeme i prostor, o čemu su svjedočanstva donosili i antički pjesnici, a koja uvijek iznova treba naglasiti suvremenim ljudima, što čini i pjesnik Duraković.

Tko će isplakati Oči za beharom, što ga kosa sravni?

Kroz maglicu bijelu tihim hodom hode Lebdeć’ nad ćuprijom povrh vječne vode Na kraj puta svoga gdje se nebo ravni., pjeva Zijad Duraković u pjesmi Put šehida promišljajući o putu kojim su morale proći duše poginulih da bi došle pred Stvoriteljevo lice. Takvo je pjesničko promišljanje usporedivo s onim Dantea Alighierija koji se spušta u zagrobni svijet da bi vidio lice ljubljene Beatrice. I Zijad se Duraković u duhu vinuo do Bleiburškoga polja da bi vidio lice svojega oca, da bi vidio lica patnika, i pošao je mišlju za njima u drugi svijet, u zagrobni život, da bi im stihom osvijetlio putove, da bi ih pjesmom prizvao i pokazao im ljepotu svijeta koja ipak, usprkos svemu postoji, kako kroz vječnost pred očima ne bi imali samo ružnoću koju su u posljednjim trenucima života na Zemlji morali gledati. Takav ljudski i poetski zahvat može izazvati samo ljubav koju nosimo – o tome svjedoče kralj Gilgameš koji traži put do pokojnoga prijatelja Enkidua (Ep o Gilgamešu), Orfej koji u Hadu traži Euridiku (mit o Orfeju i Euridiki), Dante koji u srednjovjekovnoj viziji zagrobnoga života traži voljenu Beatrice – u konačnici Zijad Duraković koji mišlju i stihom traži voljenoga oca.

2.

Ovakvu poeziju kakvu Zijad Duraković nudi u zbirci U sjeni, izazvale su sjene šutnje koja je bila bolna i duga, sjene smrti koja se nadvila nad njegovim mladim životom (imao je dvije godine kada je ostao bez oca). Osim o bleiburškoj tragediji, a ipak povezano s njome, pjesnik progovara o vremenu i o prolaznosti. I ovaj omiljeni pjesnički motiv, kod Durakovića povezan je sa sjenama. Pjesnik kaže: Samo stalna biva mijena Duž bleiburške ceste duge Prijelazom do strane druge U prostore vječnih sjena.

(Kroz usjeke) Vrijeme je dar, a prolaznost je druga strana toga dara, ona je utegom u ljudskome životu, protiv nje se čovjek bori iako zna da ju ne može nadvladati. Snaga djelā omogućava čovjeku, koji je sam po sebi prolazan, da stvori nešto što će ga nadživjeti, što

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 79

će postojati i poslije njega i po čemu će ga ljudi pamtiti. Pjesnik riječju ruši granice vremena, stvara nove svjetove, postaje sponom među različitim prostorima, vremenima, među živima i mrtvima. Svjestan je toga i Zijad Duraković te stoga u završnoj pjesmi zbirke naslovljenoj Škripa vrata bilježi: Slike što se kreću u vremenskom nizu Protekloga slijeda strmoga uspona Jesu li svjedoci prekinutih spona?

Kazuju li puta, daleka il’ blizu Il’ ga zatvaraju djela počinjena Što na putu leže do vječna dovratka Kojeg zagrađuju čini bez povratka, A prostorom luta duša zarobljena.

Zaključak Pjesnički izraz Zijada Durakovića utemeljen je u hrvatskoj poetskoj tradiciji matoševskoga tipa, modernistički je usmjeren pa se u njemu pronalaze i odjeci francuskoga modernizma, napose simbolizma. Njegove pjesničke vizure usporedive su s onima Stéphanea Mallarméa, koji se, kako je znano, smatrao prokletim pjesnikom. Durakovićevo „prokletstvo“, međutim, nije isto kao Mallarméovo; on nije razočaran svijetom i prepušten boemskome životu; on je razočaran bolom, ali u svijetu vidi ljepotu i želi biti njezin glasnik ne samo nama ovdašnjima, nego i onima koji se nalaze u onostranosti.

Koliko je to u stvarnosti moguće, jasno je svakome; koliko je to pak pjesnički, umjetnički izvedivo, vidjet će svi oni koji pročitaju knjigu U sjeni Zijada Durakovića, ali i druge njegove pjesničke zbirke, pisane ponekad hermetično, uvijek u najboljoj tradiciji vezanoga stiha, nakićene probranim simbolima, ali dovoljno razumljive poetskim znalcima koji su spremni upustiti se u pustolovinu tumačenja pjesničkih slika, u hod kroz cvjetnjak poetskih misli.

80 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Mr. sc. Matej ŠKARICA

Povijesna svjedočanstva s granice zaborava: Stradanje ramske djece u oluji Drugoga svjetskog rata Ako budemo puštali svijetu da nam govori o našoj prošlosti i putu kojim trebamo ići, na kraju nećemo doći do izvora nego do zida.

Rama – točnije plodna dolina istoimene rijeke naseljena od pradavnih vremena – smještena je u zagrljaju planina Čvrsnice, Vrana, Ljubuše, Raduše te obroncima Zec planine i Bitovnje. Regija je ova zgodno uglavljena na zahtjevnom gorskom terenu između Hercegovine i Bosne. Odvajkada nepristupačna, svojim zemljopisnim položajem okrenuta je jednim znatnim dijelom Neretvi i Primorju, a s Bosnom, gore na sjeveru, još od davnina vežu je političke, običajne i kulturne veze. Srednjovjekovna županija i mala hrvatsko-ugarska kraljevina (po nekima dosta minorna, osim zvučno i titularno), kroz povijest je bila metom različitih napadača. Može se reći kako stradanje Rame i njezinih ljudi traje od 16. stoljeća, s manjim ili većim prekidima. S padom Bosne te nešto kasnije Hercegovine, počinju od strane Turaka učestali progoni katoličkog puka i svećenstva.

Zatim slijede manji ili veći progoni i iseljevanja katolika u 17. i 18. stoljeću. Kroz proteklo 20. stoljeće, koje još zovu stoljećem napretka tehnologije i produljenja životnog vijeka ljudi, na područje male i politički naizgled nevažne Rame udaraju „nasilni valovi“ čak tri velika ratna sukoba (I., zatim II. svjetski te rat s početka ‘90-ih godina, znan kao Domovinski rat).

Posebice je ramski kraj žestoko stradao tijekom 1942. i 1943. godine. U tom kratkom, ali iznimno okrutnom razdoblju, obrušio se na vjerničku i seljačku Ramu težak crni ratni oblak nevolja. U tamošnje mirno zemljopisno okrilje ušao je tada ogranak „balkanske mašinerije zla“ (odlučan nanijeti štetu, udariti gdje najviše boli, pod crnim zastavama ili srbijanskim trobojkama) poduprt Europljanima, točnije okupatorskom talijanskom fašističkom vlašću koja je tada više glumila borbu protiv boljševika i komunista, negoli što su imali stvarnu namjeru s „crvenim vragovima“ (kako su ih protivnici tada nazivali) ko-

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 81

načno se i obračunati. Na kraju je ponovno stradala ta mala i zatvorena Rama, zapravo najviše njezina sirotinja, brojni nedužni seljaci po selima oko Prozora. Ponovno su, kao po tko zna koji put u povijesti, zaplakale ramske i hercegovačke majke – od Šćita do Uzdola, Luga, Višnjana, Doljana, Risovca...1* Prije toga – kao u nekom suludom slikoslijedu nevolje, uništenja i patnje – partizani su spalili crkvu i franjevački samostan na Šćitu. Ljudi su u to mučno ljeto i jesen ‘42., izgubili gotovo svaku nadu, moleći Boga s njih skinuti križ stradanja. No iskušenja će trajati, kao ispit vjere i izdržljivosti...

Razdoblje s kraja 1942. i početka 1943. godine jedno je od najkrvavijih u povijesti ovog malog kraja, smještenog na razmeđi Bosne i Hercegovine. Tada su se na našim hrvatskim područjima, među kojima je i Rama, vodile borbe na život i smrt između suprostavljenih svjetskih ideologija, a koje sada ne treba raščlanjivati. U tim borbama uvelike je stradavalo i civilno stanovništvo, a propagandno predstavljanje neprijatelja išlo je do krajnjih granica. Poslije se s ratnim ožiljcima trebalo nositi u poratnom društvu nove jugoslavenske države, no ožiljci teško zacjeljuju, a traumatična iskustva prenose se pokoljenjima (genetski). Djeca su u cijeloj toj potresnoj priči o stradanju opet ostala posebne žrtve. U te dvije godine rata stradao je, u velikom broju, i onaj najosjetljiviji dio populacije, ramska djeca - izravno ili neizravno, točnije – na stotine njih ostalo je siročad. Njihovi roditelji ubijeni su ispred svojih domova, za vrijeme rada na polju, odmora ili u pokušaju spašavanja od zločinačke ruke. Nakon četničkog pokolja u Rami jeseni 1942., zavladala je pustoš.

Vlast NDH, točnije njezine institucije skupa s humanitarnim domovinskim organizacijama u sustavu, brzo je organizirala zbrinjavanje djece te njihov prijevoz na sigurnija područja. Tu se, kao narodni zastupnik i jedan od glavnih organizatora zbrinjavanja ramske djece (bez razlike katoličke i muslimanske vjeroispovijesti), uvelike istaknuo Nikola Kovačević. Djeca, odvedena kasnije na prehranu u Zagreb te odgovarajuće smještena po kontinentalnoj Hrvatskoj (uglavnom širi zagrebački okrug uz Kutinu, Bjelovar i druga manja mjesta), imala su sreću jer su preživjela veliku glad bivajući na kraju pristojno udomljena kod različitih hrvatskih obitelji. U toj njihovoj „izbjegličkoj sreći“, bilo je mnogo osobnih tužnih priča, kada su ista ta mala djeca odrastala po udomiteljskim obiteljima noseći u sebi potresna proživljena iskustva „tamo negdje iz udaljene Rame“. Djecu je uglavnom pratilo jedno pritajeno stanje šoka izazvano naglom promjenom u ratu, prekidom jednog načina života uz odvajanje od rodnog doma, a kasnije i prilagodbom u novome jugoslavenskom društvu obojenom novom ideologijom. S druge strane, neka od djece dobro su se snašla prihvaćajući novi dom i nesvjesno puštajući zaboravu „učiniti svoje“.

Upravo ta iskustva ramske djece koja su preživjela strahote i tegobe Drugog svjetskog rata, točnije njih 690, svećenik don Pavao Crnjac iz Zagreba, a rodom iz Rame (župa Uzdol), uspješno je sakupio u zanimljivoj knjizi pod nazivom „Oteto djetinjstvo – djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja 1942. i gladi 1943. godine“. Istovremeno, osim što je vrijedan doprinos hrvatskoj suvremenoj povijesti, knjiga predstavlja značajan izvor informacija o Rami sredinom prošloga stoljeća, njezinoj populaciji, migracijama, političkim i ekonomskim prilikama. U tom razdoblju, grubo se krojila slika sadašnjosti i budućnosti mnogih hrvatskih krajeva, na području od Jadrana do Save, a Rama je u cijeloj priči možda jedna od najboljih primjera provođenja režimskih 1 * Ovo su samo neka od stradalničkih sela u Rami i njezinom širem okruženju, no uzeta su egzemplarno kako bi se predstavio zemljopisni opseg stradanja na potezu od Gornje Rame, njezinih istočnih dijelova prema Neretvici, na jugu Donje Rame te rubnih dijelova prema Jablanici i pograničnim općinama.

82 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

političko-ekonomskih eksperimenata na jednom mikroprostoru. Izdvajajući dijelove koji najbolje oslikavaju tadašnje opće teško stanje tamošnjeg naroda, odnosno najmlađih naraštaja, autor spretno opisuje (narativnom jednostavnošću te potom prijenosom na medij) sudbine više stotina malodobne katoličke i muslimanske djece iz Rame. Ta su djeca, uz nesigurne godine djetinjstva u izbjeglištvu i na prehrani, ujedno preživjela tri vladavine/sustava (Kraljevine Jugoslavije, NDH, prve godine komunističke Jugoslavije).

Unatoč svim grubim mijenama vremena, proživljenim tegobama iseljeništva uz ozbiljnu prijetnju gubitka identiteta daleko od doma, njihova odanost, čini se, ostala je očuvana te najsnažnije izražena prema pradidovskom ramskom kraju, otkud su im bili korijeni.

Katolički svećenik iz Rame (selo Donja Vast u župi Uzdol) i istraživač suvremene povijesti naših prostora don Pavo Crnjac, sebi je tako, još prije četiri desetljeća, postavio zadatak što preciznije istražiti razdoblje koje je u ovoj knjizi znakovita naziva oslikano kao – Oteto djetinjstvo. Djetinjstvo je to vezano za njegov rodni kraj i upravo taj kraj pratio ga je kroz život sve do naizgled distanciranog, nezainteresiranog i hladnog Zagreba, ali i dalje, kroz hrvatsku zbilju svih naših krajeva... Dok je Europa glasno zborila o svojim žrtvama iz velikih ratova koje je, zapravo, sama pokrenula, o sudbinama dječaka i djevojčica iz raznih pritvora, logora i stratišta, kod nas se o sudbinama desetina, stotina i tisuća djece zapravo nije smjelo govoriti pedeset godina. Svijet je svoje žrtve, s dužnim poštovanjem, postavljao na prvo mjesto, a Hrvatima se povijest otimala, zabranjivala ili su se svjedočanstva o stradanju umanjivala. O ovoj temi niti u samoj Rami nije se mnogo znalo, barem ne da se radi o tolikom broju djece siročadi rasute po svijetu!

Knjiga „Oteto djetinjstvo“ od zaborava čupa potresne priče nekoliko stotina ramskih mladih ljudi koji su u ratnoj oluji, kao malodobna djeca, bili prinuđeni napustiti rodni dom i otići u potpuno drukčije životne prostore. Kroz emotivna svjedočanstva preživjelih osoba, sudionika i svjedoka tog vremena, pred nama se postupno razvija priča o teškom životnom putu djece izbjeglica, koja su rodni dom napustila nakon četničkog zločina počinjenog nad tamošnjim stanovništvom listopada 1942. godine. Nakon tog događaja, mnogobrojna djeca ostala su bez jednog ili oba roditelja, a ujedno ih je trebalo spasiti od nadolazećih nepogoda; gladi, bolesti, zime. U pogledu prijevoza i zbrinjavanja iste te djece na sigurnijim područjima, za vlasti prometno slabo povezane i ratom ugrožene Rame, bio je to zahtjevan organizacijski poduhvat.

Kako su kasnije rasla ta djeca, što su sve proživljavala te kakvo je bilo njihovo sjećanje? – može se pronaći u ovoj knjizi. Riječ je, zapravo, o korisnoj, originalnoj zbirci svjedočanstava, fotografija i statističkih podataka, pripremanoj duži niz godina. Sam autor je od sedamdestih godina prošloga stoljeća, s osobitom predanošću, istraživao Hrvatski državni arhiv i tamošnju pripadnu kartoteku s imenima hrvatske i muslimanske djece stradalnika iz Rame. Preživjeli svjedoci poslije su mu osobno pripovijedali priču za buduće naraštaje. Zanimljivo je bilo pratiti ta autorova nastojanja, a u njegovu predanost uvjerio sam se dobrim dijelom i osobno, točnije u razdoblju naše suradnje preko Ramske zajednice Zagreb; od 2009. do 2014. godine. Sve je bilježio kamerom, tonskim zapisom ili na papiru. Neki dijelovi istraživanja su, kao svojevrsni uvod u veće djelo, objavljivani na domaćim internetskim portalima.2 I to je, zapravo, onaj vrijedan pokušaj 2 Usp., u rubrici: Povijesni članci, http://ramska-zajednica.hr/index.php/povijest, pregled: 24. prosinac 2016.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 83

– od zaborava spasiti osobna svjedočanstva o životnim tragedijama te prenijeti iskustvo stradanja – kako pojedinca, tako i cjelokupnog naroda.

Riječ je, zapravo, o jednom iscrpnom i potresnom skupu svjedočanstava, u kojem se prožima ozbiljan stručni pristup uz istaknutu osobnu emotivnost prema temi, premda se u određenim dijelovima rada autor bavi brojčanim vrijednostima i mora se (radi što boljeg prikaza) baviti naizgled „beskrvnim statistikama“. Ipak, sve to ne kvari dobar krajnji dojam koji ima ova knjiga. S druge strane, tema nije laka – naprotiv, teška je i obvezuje – ali se o njoj ne smije šutjeti. Premda svojevrsni prvijenac u ovakvom obliku, može se primijetiti kako je nažalost nedovoljno poznata i prepoznata u samoj ProzorRami, što govori i o naravi naših ljudi (barem one većine, a tu čast kulturnim izuzecima).

I premda živimo u novom hrvatskom društvu koje je na kraju šutnju uvelike prigrlilo kao nešto „normalno“, ova knjiga, njezina tematika i poruka, još su jedan dokaz kako ima ljudi koji zapravo ne žele šutjeti o našoj hrvatskoj prošlosti, koliko god šutnja i zaborav bili nametnuti od određenih struktura (postkomunističkog) sustava.

Nažalost, danas smo svjedoci kako se Drugi svjetski rat i neriješeno pitanje stradanja Hrvata u istome zbog neodgovornosti političara kao i stručne javnosti, vraća u glavu poput vreće ili nekog teškog klatna, manjim ili većim intenzitetom. Hrvatsko društvo nije sazrelo, niti izvuklo nedavne povijesne pouke – pred njim su još brojna suočavanja s povijesnim istinama jer je zemlja prepuna kostiju pobijenih. Razlogom neriješenog povijesno-političkog pitanja u Hrvatskoj jest i bijeg od gorućih činjenica, bijeg od istine (kako na pojedinačnom tako i općem planu). U međunarodnim odnosima Hrvatskoj se tako svako malo nameću tuđa gledišta i nekakve „teške povijesne istine“ jer je tobože bila na pogrešnoj strani i opet treba ispaštati zbog svoje težnje za neovisnošću.

Možda se nekom neće učiniti privlačnom zbog teme koju obrađuje, no u krajnjem pogledu, ova knjiga jedan je od doprisnosa rasvjetljavanju istine i „magle laži“, kao i primjer da se o povijesnim istinama ne može i ne smije šutjeti, posebice ako se želi imati zdravije društvene temelje. Odgovornost pojedinca počiva na svijesti o pripadnosti kao i o dužnostima koje su postavljene pred njim.

Prije ove knjige, javnosti je bio predstavljen istoimeni dokumentarni film naslova: „Oteto djetinjstvo – djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja 1942. i gladi 1943. godine“, a koji je tijekom 2015. godine bio prikazan u Zagrebu, Požegi, Prozoru, Popovači, kao i drugim mjestima po Hrvatskoj i BiH, točnije svugdje gdje ima iseljenih ramskih ljudi. Treba naglasiti kako je film izazvao veliko zanimanje publike, ali i određeno pritajeno uzbuđenje uz vidno iskazane emocije, posebice kod starijih.3* Ova knjiga koja je pred nama, uostalom kao i navedeni dokumentarni film, predstavlja iskreno nastojanje da se sakupe brojni nepoznati i manje poznati podaci o jednom malom, ali znakovitom razdoblju u životu Hrvata Rame. Ujedno se radi o iskrenom nastojanju za budućnost zabilježiti goruća sjećanja svih onih malodobnih Ramljaka koji su prošli krajnju neizvjesnost i neimaštinu onih ratnih godina o kojima su nam mnogo puta pričali naši stari.

3 * Prije ovog prikazivanja, u Zagrebu je bila predstavljena i knjiga naslova Rama 1942., u izdanju Franjevačkog samostana Šćit. No istu nije u potpunosti prihvatio značajan broj Ramljaka/Ramaca, poglavito zbog izvanjskih recenzenata (Banac, Goldstein), koji su bili pozvani ispred tadašnjeg vodstva samostana govoriti o tako osjetljivoj temi. Premda donosi dosta podataka, ovoj knjizi ramska javnost brzo je počela pripisivati gledanje na jednu osjetljivu temu iz lijevo-ideološkog i pomalo anacionalnog kuta.

84 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Oteto djetinjstvo – predstavlja jedno šire nastojanje autora Pave Crnjca i nakladnika Ramske zajednice Zagreb. To nastojanje, unatoč pratećim financijskim poteškoćama, u konačnici je proizvelo i ovu knjigu, pripremanu s predanim i pažljivim osobnim pristupom, kakav može dati samo netko tko je pun ljubavi prema svome rodnom kraju, njegovima ljudima kao i njegovom kulturno-povijesnom naslijeđu. Knjiga, sama po sebi, daje dodatnu vrijednost nastojanjima da se jedno specifično povijesno iskustvo stradalništva, odricanja i plemenitosti u pomaganju najpotrebitijima kao i opća pouka potrebe mira na našim područjima, prenese budućim naraštajima, ne samo preko Ramljaka, Hercegovaca, Bosanaca, nego i preko hrvatskog naroda u cjelini.

Može se reći kako je dužnost i nužnost boriti se protiv zaborava, šutnje, kao i nepoznavanja vlastite povijesti (bilo ona bliža ili daljnja). U konačnici, to je zaključio i autor ovog djela Pavao Crnjac ili don Pavo, kako ga odmilja zovu Ramljaci. I sam sudionik događanja jer je 1942. izgubio oca u Drugome svjetskom ratu nikada ga ne upoznavši, a ujak mu je bio jedno od te djece odvedene na prehranu u Zagreb 1943. godine.

Hrvatski narod, iz ovoga, ali i brojnih drugih razloga, ne smije zaboravljati svoje tragedije i žrtve, jer je svaka žrtva ponaoosob utkana u njegovu današnju slobodu. Tu slobodu ne smije se shvaćati olako, već se valja čuvati i baštiniti na temelju povijesnih istina.

Ima raznih žrtava za dom i Domovinu, i ova je posebna, jer priča svoju priču... Priča je to o djetinjstvu koje je u jednom trenutku bilo nasilno prekinuto, a roditeljsku brigu zamijenili su neki drugi, naizgled strani ljudi, po domovima u susjednoj Hrvatskoj. I ova knjiga pokazuje kako je, zapravo, važno iskazivati dužno poštovanje prema vlastitom povijesnom naslijeđu, ma koliko ono teško ili mučno bilo – jer ako to nećemo učiniti mi sami, onda nas neće poštovati niti svijet.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 85

ljetopis

fra Ante MARIĆ

Tu si se rodila, ispaćena zemljo moja!

I. Petorica braće naše i dvije sestre, na zemlju ovu Božju i na more ovo naše stigoše, i tu svoje stanje udariše.

II. Najstariji brat Hrvat te s njim braća Klukas, Kosenjec, Muhlo i Lobel i sestre njihove Buga i Tuga. Avare pokoriše na poziv cara Herakla, i zemlju po najstarijem bratu – Hrvatska nazvaše.

III. A naselili smo se na rijekama divnim: Dravi i Savi, Dunavu i Drini, na Neretvi plahoj i Uni bistroj i na moru, Jadranskom.

I. Kraljevstvo svoje utemeljili, knezove i kraljeve u svojim utvrđenim gradovima imali, granice svoje i na kopnu i na moru, rukom sigurnom vojnika hrvatskog držali.

II. I s Papom dobri bili, i kršćanstvo primili, i zavjetne crkve s tropletima hrvatskim i pismenom na jeziku hrvatskom, po svim svojim krajevima ispisali.

III. I živjeli svoj na svome. Krunili se kraljevi naši po poljima i gorama našim. Do vremena teških i vremena punih boja i krvi, plamena i ognja.

I. I na zemlju našu sa svih strana navališe. Trgali su nas i kidali. I pade naš kralj zadnji na Petrovoj gori. I propade vlast vladara narodne krvi.

II. Jezik smo svoj, krv svoju, život svoj po kućama svojim, ljubomorno i dan i noć čuvali i nad životom bdjeli. Naše siromašne slamarice i drvene kolibe riječ su hrvatsku, uz molitvu za kruh svagdašnji, brižno kao zjenicu oka čuvali.

III. Uvijek izloženi novim i uvijek jačim napadima. Nismo se dali. U bojevima smo velikim na poljima hrvatskim povijest krvlju ispisivali. I rađale smo uvijek više sinova već su ih neprijatelji ubijali.

I. Zemlju smo na utvrdama po našim gorama branili. Polja radili i žita sijali. Ljetine su krvavi neprijatelji ognju davali.

II. Obranu na Drini u utvrđenom Samoboru, te po gorama Bosne na Visočici, Bistrički grad na Livnu, od Kamengrada na Počitelju na Neretvi.

III. I Kozograd i Bobovac i Stjepangrad, sve jači i čvršći jedan od drugoga. U Večeriću Nebojša i Cim slavni s utvrdama svojim na plahoj Neretvi most već od davnina razapinju.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 87

I. I po Bosni ponosnoj Maglaj s tvrđavom na Gradini, stari grad Vranduk kao vrata od Bosne ponosno stoji i Preodac k tomu i Prusac. Sve jači i čvršći jedan od drugoga.

II. Ali Bosna šaptom pade. Je li se to Radak s Bobovca nakon svega u Trstionicu strmoglavio i smiraj nesretnoj izdaji i duši našao?

III. Je li to El Fatih, veliki osvajač, zadnjem hrvatskom kralju od Bosne kožu oderao i na bubanj je razapeo, te na njem u njegovom ukopu udarao.

I. I grob njegov na Humac ponad Jajca popeo. Da ga svi od grada vide i od dvora njegova, a da on s groba svoga grad i svoj dvorac ne vidi.

II. I godina 1463. u povijest Bosne upisana bi. Pade Bosna pod tursko kopito i stoljeća će duga i teška pod njim stenjati i trpjeti.

III. A herceg Stjepan s Turcima boje bije i svom se Novom povlači. A grad mu za gradom pada: Blagaj, Nebojša, Cim, Ljubuški. Drijeva je duge boje na prsi svoje primila i klonula. Zadnji je njegov Novi 1482. oči pod zatornim Turčinom sklopio.

I. I trpi zemlja i dušu u se uvukla. Glas ne daje. Ne kuka, ne ječi, ne plače. Samo šuti i samo trpi.

II. Pod gunjem Boga moli, i čeka zoru da joj svane. Ne daje se zakonu prve noći i na agama krvave gomile slaže. I bježi u kaure!

III. A mi smo majke Boga molile i ognjišta blagoslivljale. I kolijevke su uvijek u našim kolibama škripale.

I. I puče puška don Ivanova u Gabeli i ustaša harnih. Ko će Zapad, ko Austriju i druge dočekat. Živit se više ovako ne more!

II. I dočekao narod Austriju kao ozebao sunce. A ona nit’ mu sjaji, niti ga grije. Već neprijatelju hrvatskom pogoduje i ruku pruža. I sve učini da narod Hrvata i zemlju njegovu u Jugoslaviji pokopa.

III. I zaredaše žandari po selima našim i naseljima. Bičevima i puškama velikosrpske ideje kuju. Narod se jadu dosjetio. Majke su to na izvorima vidjele.

I. I u Beogradu u skupštini revolverima bratstvo kroje i Hrvate parlamentarno ubijaju, diktaturu uvode i regenta svoga i sve svoje.

II. I onda Aleksandra ruka osvete u Marseillesu snađe, i narod jedva svoju nezavisnost dočeka. No trajala je kratko i završila neslavno.

III. Završila u prašini i krvi Križnoga puta i Bleiburgu. A vrijeme donese krvavu diktaturu petokrake i Josipa Broza. Na stotine je tisuća poklao nevinih da bi učvrstio petokraku i krvavu Jugoslaviju, tamnicu i nesreću hrvatsku.

I. Ubijali su desetljećima očeve naše gdje god su stigli. U zemlji, na kućnom pragu.

Ubijali su naše fratre, svećenike naše, časne sestre, majke, djecu nejaku.

II. I diljem svijeta, na desetke naših. Ubijali i netragom odvodili. A narod je trpio i Boga molio.

III. I onda je došlo vrijeme milosti. Vrijeme kad čovjek sklopi ruke i iznad glave ih diže Bogu u visine: Imamo vječnu Hrvatsku! A djeca su naša u Zengu pohrlila da život za nju dadnu.

I. S kršnog su našeg kamenjara s potvrdom da su kršteni hrlili u Zbor narodne garde.

A kad velikosrpska agresija grad heroj u prah dade, u Grudama su tog istog dana hrabri sinovi HZ HB utemeljili, i onda 8. travnja 1992. i Hrvatsko vijeće obrane. Krik to bijaše naroda što živjeti slobodan hoće.

88 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

II. Tenkove smo na Pologu pristrli, i goloruki na ognjišta vječna stali. Brzo smo prava vojna sila postali i obranili goli život. Obranili opstojnost koju su nam zanijekali. U nju ugradili najbolje sinove, u nju dali sve što imamo.

III. Tu si se rodila, ispaćena Zemljo moja. Tu u srcu svake hrvatske majke, u duši svakog hrvatskog bojovnika. Na onim istim gradinama i gorama koje te od pamtivijeka u svom sjećanju njihaju i nose.

I. Glumac II. Glumac III. Glumica (djevojka, žena ili majka!)

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 89

Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ

Miro Gavran – Da nije bilo Matice hrvatske, pitanje je – bi li bilo moderne Hrvatske Dani Matice hrvatske u Mostaru ove su godine počeli predstavom „Pivo“ Mire Gavrana, najizvođenijeg hrvatskog dramatičara u zemlji i inozemstvu u proteklih 20 godina.

Bio je to povod za razgovor s ovim iznimnim autorom, dobitnikom brojnih nagrada i u zemlji i inozemstvu, između ostalog - dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču, za tekstove „Moj dobri otac“ i „Spašavanje medvjeda“.

Gosp. Gavran, Vaša predstava “Pivo” otvara ovogodišnje Mostarsko proljeće. Osluškujući bilo mostarske publike, rekla bih da je to pun pogodak. Što publika može očekivati?

– Jako sam sretan zbog toga što Teatar GAVRAN otvara ovogodišnje Mostarsko proljeće na kome smo već više puta gostovali. Tu manifestaciju smatram iznimno važnom i dobro organiziranom; ona je sjajna prigoda građanima Mostara i Hercegovine za susresti se s kvalitetnim umjetničkim sadržajima.

Kao što sam kazala, Mostarsko proljeće počinje „Pivom“, premda je najavljena Vaša predstava „Parovi“ koja zbog smrtnog slučaja u obitelji jedne glumice nije mogla biti odigrana. Svejedno – „Parovi“ su dosad pobrali odlične kritike i vjerujemo kako će uskoro i u Mostar. Na čemu je naglasak ove predstave?

– Kada je god, moguće nastojim da naslov moje predstave ili romana najavi i osnovnu temu koja se u tekstu obrađuje i da u tom pogledu ne prevarim publiku. U ovom slučaju publika će doista dobiti priču o parovima i muško-ženskim odnosima, koji su moja najdraža tema. A to što se događa između muškaraca i žena, zanimljivo je svim gledateljima jer ih se tiče i jer je prepoznatljivo, pa s lakoćom, u pričama drugih parova, čovjek pronadje sebe i svoju partnericu, pa odmjeri svoju životnu situaciju i sebe samoga. U mojim “Parovima” izmjenjuju se humorni i dramatično-emotivni prizori.

Ovom prigodom potpisat ćete i Sporazum o trajnoj kulturnoj suradnji između Teatra GAVRAN i Matice hrvatske Mostar. Što konkretno taj sporazum znači?

– Taj sporazum će formalizirati dosadašnju našu uzajamnu suradnju i biti jamac da će ta suradnja i u budućnosti biti trajnom i još bogatijom.

90 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Vi ste jedini živući dramatičar u Europi koji ima festival posvećen isključivo njemu, izvan zemlje u kojoj je rođen. Kako je krenuo Gavranfest?

– Krenuo je u Slovačkoj prije dobrih četrnaest godina, u povijesnom gradu Trnava, u Kazalištu JANA PALARIKA. Dogodilo se te godine da je čak šest slovačkih kazališta imalo na svome repertoaru moje predstave, pa su vodeći ljudi tog kazališta Michal Babiak i Emil Nedielka pozvali sve te predstave na mali festival kome su dali naziv GavranFest…

Pošto je to jako dobro prošlo, idućih godina su taj festival učinili međunarodnim, pa su na njemu, uz slovačke teatre, nastupali i teatri iz Francuske, Njemačke, Poljske, Češke, Austrije, Hrvatske, Slovenije… A 2013. godine se festival preselio u Krakow u Teatar LUDOWY, da bi se od prošle godine počeo odigravati u Pragu, gdje će se dogoditi i idući Sedmi GavranFest za tri tjedna. Ovogodišnji selektor je g. František Karoch.

Kakav je osjećaj znati da je vaše predstave, odgledalo više od tri milijuna ljudi?

– Sjajan! To piscu daje uvjerenje da ne piše uzalud i da njegovi tekstovi s lakoćom dopiru do uma i srca drugih ljudi.

Kao učenica prvog, drugog razreda srednje škole, glumeći u čitlučkoj amaterskoj kazališnoj skupini, dobila sam ulogu u vašoj drami “Kreontova Antigona” i to je bio moj prvi doticaj s Vašim djelom… I dan-danas sjećam se uvodnog dijela, kada Antigona izgovara monolog...

– To je bio moj prvi kazališni tekst s kojim sam, kao dvadesetdvogodišnji student dramaturgije, debitirao daleke 1983. godine u Kazalištu GAVELLA u Zagrebu. Tekst govori o političkoj manipulaciji, o gubitku slobode, a poticaj je bila naša suvremenost. “Kreontova Antigona” mi je otvorila vrata u svijet umjetnosti… Zaigrala je premijerno diljem svijeta – od Rotterdama do Pariza… Emotivno sam vezan uz taj tekst; na praizvedbi u Zagrebu su glumili pokojni Drago Meštrović i Anja Šovagović kojoj je tada bilo samo dvadeset godina.

Ne mogu a ne spomenuti “Nekoliko ptica i jedno nebo”. Upravo sam ju pročitala. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je velika misija fra Didaka Buntića nedovoljno poznata široj javnosti. Prije dvadesetak godina o njoj se počelo tek sramežljivo pričati, fra Ante Marić napisao je “U godinama gladi”. Kako ste se Vi odlučili napisati ovaj roman? Tko je za vas bio fra Didak Buntić? Uz to, istaknuli ste kako ste Vi Slavonac hercegovačkih korijena, pa je to i Vaš roman, a likovima u romanu – Juri i Jeleni, dali ste imena svoga djeda i bake.

– Točno. Fra Ante Marić i Dragan Komadina pisali su o njemu, a bitno je i postojanje Didakovih dana... Fra Didak Buntić je bio istinski humanist i prosvjetitelj. Spašavajući gladnu djecu, spašavao je –ne samo katolike, nego i pravoslavce i muslimane. Za njega su svi ljudi bili jednako vrijedni. Metoda opismenjavanja naroda koju je on usavršio i primjenjivao pred Prvi svjetski rat, bila je toliko učinkovita da su je proteklih desetljeća Ujedinjeni narodi primjenjivali u Africi u opismenjavanju ljudi. Pošto je fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja, sakupio i napisao nekoliko knjiga dokumenata o fra Didaku, nije mi bilo teško upoznati se s Didakovom biografijom, pa sam se mogao usredotočiti na one junake koje sam izmaštao oko fra Didaka...

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 91

Uz to sam jednu liniju radnje situirao u Novu Gradišku i Zagreb, u 1987. i 1997. godinu, tako da imam dvije ljubavne priče od kojih je jedna u prošlosti, a druga u sadašnjosti.

To je roman pun emocija i dramatičnih događaja, u kome se izmjenjuju sumnja i vjera, nada i razočarenja...

Ali, u konačnici, moji čitatelji dodirnu katarzu i vjerojatno je to uzrok što se drugo izdanje tiskalo samo tri mjeseca nakon prvoga...

Na pisanje toga romana su me potaknuli fra Marinko i Mario Vasilj, urednik časopisa “Glasnik mira”. Njih dvojica su s takvim oduševljenjem govorili o fra Didaku, da sam se poželio upoznati s životopisom toga čovjeka. Doista, fra Didak može biti nadahnjujuća figura i nama, današnjima.

Zašto – „Nekoliko ptica i jedno nebo“? Pretpostavljam da je i ovaj naslov svojevrsna metafora?

– U romanu je bitan prikaz surovog života, ali i ta duhovna dimenzija kojom život dobiva na punini i na smislu. Kada čitatelji dođu do zadnje stranice, shvate zašto se roman zove “Nekoliko ptica i jedno nebo”. No, ja svojim budućim čitateljima nikada ne volim kvariti radost čitanja, tako da ni u intervjuima ne volim razotkrivati fabulativne tajne, nego samo naznačim tematski dio, a volim kada na tom putovanju od prve do zadnje stranice bude čim više nepredvidivih događaja koji se, nakon što se sklopi knjiga, učine logičnim i opravdanim.

Napisali ste nekoliko djela s biblijskim motivima, koje nose posebnu poruku. Kako objašnjavate svoje nadahnuće Biblijom?

– U romanima “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”, radnju sam situirao u daleku prošlost, ali pokušao dati odgovore na pitanja naše suvremenosti. Duhovna traženja, vjera i sumnja, ljubav i mržnja, obiteljski i samotni život, strasti i razočarenja: sve se to nalazi u tim mojim romanima nadahnutim Biblijom, tom knjigom nad knjigama, koja, po bogatstvu arhetipskih situacija, podsjeća na sam život. A to moje nadahnuće Biblijom – niti se može, niti treba objašnjavati; u riječi nadahnuće utkana je riječ “duh”, pa se usudim reći da nisam ja odabrao te biblijske teme, nego je duh mene odabrao da se njima bavim. Istinski sam uživao tih pet godina ispisujući romane iz moje tzv. “biblijske trilogije“, a drage su mi i pjesme koje sam napisao nadahnut Biblijom.

Vi ste, uza sve ostalo, i vrlo uspješan, vrlo čitan pisac dječjih romana. Na policama u sobi moje djece, ima ih mala gomila. Je li teže pisati za odrasle ili djecu?

– Teže je pisati za odrasle. Ja sam u sebi sačuvao dijete, tako da se i danas lako uživim u svijest mojih malih junaka. Djecu je lakše osvojiti, nego zahtjevne odrasle čitatelje..

Premda, iskreno govoreći, i kod pisanja knjiga za djecu i kod pisanja knjiga za odrasle, autor mora osmisliti zanimljive junake, osmisliti atraktivnu fabulu, ispisati životne uvjerljive rečenice… Nema tu velike razlike u samom pisanju.

Kad pišete, kada inspiracija navire? Osjetite li ponekad zasićenje?

– Nadahnuće dolazi kada ono poželi, a ne kada ja to želim. Stoga nikada ne sjedam za radni stol bez snažne želje i potrebe da ispričam neku priču. Kada osjetim zasićenje, napravim stanku od nekoliko mjeseci… Kod pisanja je važno da autor ništa ne forsira

92 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

na umjetan način, nego tek kada neka tema, neka ideja sazri u njegovoj imaginaciji, da tek tada sjeda za radni stol i prepusti se “pripovijedanju”.

Vaša supruga Mladena je glumica, sin Jakov glumac. Kako funkcionira ta jedna cijela umjetnička obitelj?

– Sjajno. Sa svojom suprugom suradjujem već trideset godina, od praizvedbe drame “Ljubavi Georgea Washingtona” koju sam pisao specijalno za nju, još dok mi nije bila supruga, i Branku Cvitković… A ta predstava je bila iznimno uspješna, s više od sto i trideset repriza, a potom je imala i tridesetak premijera po cijelom svijetu; igrala je prije dvadeset godina i ovdje u Mostaru s Tatjanom Feher i Katjom Zupčić, a u režiji Roberta Raponje, koji je režirao i „Parove”. A proteklih pet godina odlično surađujem i s našim sinom Jakovom. Jakov i Mladena u mojim “Parovima” u jednoj priči glume majku i sina…. A uz njih dvoje tu su i odlični hrvatski glumci – Ana Vilenica, Iwan Glowatzky, Ivica Jončić i mlada Sara Moser.

Budući da ste član Glavnoga odbora Matice hrvatske, kakvim vidite poslanje MH u današnjem suvremenom okružju?

– Gotovo identično kao prije 175 godina kada je Matica osnovana: Važnost Matice hrvatske je doista neprocjenjiva u promicanju našeg identiteta. Da nije bilo Matice hrvatske, pitanje je – bi li bilo moderne Hrvatske, a ako bi je i bilo – kakva bi uopće bila? Baš kao i u slavnim prohujalim vremenima, i danas Matica hrvatska tiska dragocjene knjige, priređuje znanstvene simpozije i okrugle stolove, organizira važne kulturne događaje. Iza svega toga su stotine i tisuće nesebičnih volontera kojima je stalo do unapređivanja hrvatske znanosti, obrazovanja i kulture, do očuvanja nekih vrijednosti iz prošlosti, ali i do stvaranja novih.

Zahvaljujući brojnim književnim i kazališnim gostovanjima koja sam imao u proteklih četvrt stoljeća po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zorno sam se uvjerio da kulturni život u nekim našim manjim mjestima egzistira jedino i samo zahvaljujući ograncima Matice hrvatske koji u tim mjestima djeluju. Da nije Matice hrvatske, neka naša mjesta bi praktički bila bez ikakvih kulturnih sadržaja. Raduje me i činjenica da su u novije vrijeme sve aktivniji i naši ogranci u Bosni i Hercegovini, a i diljem Europe.

Osobno sam od 2000. godine nešto aktivnije djelovao u Matici hrvatskoj, osjećajući da time bar malo mogu odužiti onaj dug kojim su nas sve zadužili naši preci, koji su djelujući kroz ovu instituciju sanjali obrazovanu, kulturnu i uljuđenu Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu, a i nama današnjima trebao bi to biti cilj koji težimo ostvariti.

Pedeseta je obljetnica i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. U kakvu je on položaju danas? Ponekad se čini da se i na jeziku naše svakodnevice vrši nasilje. Poznaje li, po Vama, prosječan Hrvat dovoljno dobro svoj jezik? Što je s jezikom Hrvata u BiH? – Jezik je prvorazredno kulturno i političko pitanje. Sve ono što se zbivalo oko Deklaracije prije 50 godina, svjedoči o tome. Kada je u pitanju Hrvatska, jezik je Ustavom jasno definiran i zaštićen, a i u Bruxellesu hrvatski je jezik službeno priznat. Znači, s formalne strane, ne bi trebalo biti problema. Možda je malo veći problem što ne možemo pronaći dva hrvatska jezikoslovca koja bi se o bilo čemu s lakoćom usuglasila. Srećom, naš hrvatski jezik je otporna biljka koja je i u mnogo težim vremenima opstao zahvaljujući

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 93

književnosti i ljudima kojima je on sastavni dio identiteta, samoga bića. Prosječan Hrvat dobro poznaje svoj jezik, premda se, svako malo, pojavi neki jezikoslovac koji bi nas svojom “reformom” želio sve preko noći učiniti nepismenima. Kada je u pitanju jezik, ja se zauzimam za što nježniji pristup. Nisam sklon nikakvim radikalnim izmjenana. Jezik se postupno razvija, mijenja, nadograđuje, preuzima iz drugih jezika i kreativno stvara nova značenja. Niti jedan jezik nije izbjegao prožimanja, a ni mijene koje su neminovne. Treba pronaći pravu mjeru u svemu tome. A što se tiče položaja hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, odgovor na to pitanje bih prepustio kolegama književnicima koji žive i stvaraju u BiH. U Hercegovini ste skoro bili prigodom promocije romana “Nekoliko ptica i jedno nebo”.

Kad Vas ponovno možemo očekivati?

– S radošću svaki put dođem u Hercegovinu. Hercegovina je možda jedan od “najzdravijih” kutaka Europe, koja je sada u iznimnim traženjima i krizi identiteta… A ta mala književna turneja iz studenog, kada sam novi roman predstavio u Međugorju, Mostaru i Širokom Brijegu, ostala mi je u iznimno lijepom sjećanju. Planirao sam i ovom prigodom doći u Hercegovinu, ali su mi na HTV-u stavili davno prije dogovoreo snimanje.

Nadam se da ću najesen opet doći u Hercegovinu, te svakako dogodine s predstavom Teatra GAVRAN na Mostarsko proljeće.

(Intervju je objavljen u Večernjem listu, izdanje za BiH)

94 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Mira PEHAR

Kronika kulturnih događanja u Mostaru, siječanj – lipanj 2017.

4. 1. – 13. 1. Sajam dječje kreativnosti Bajkovnica u organizaciji eMTeeM-a. Ovaj jubilarni sajam održan je u Osnovnoj školi Zalik. Cilj je, tijekom školskog raspusta, djeci omogućiti kreativno provođenje slobodnog vremena kroz dramske igre, govornu literaturu, interaktivne predstave, neverbalnu komunikaciju i mnoštvo drugih stvari, utjecati na razvoj kreativnosti djece.

8. 1. Tradicionalni Božićni koncert u povodu pravoslavnog Božića u organizaciji Srpske pravoslavne crkvene općine Mostar i srpskih kulturnih udruženja. Nastupili su: zbor Srpski pravoslavni pojci iz Beograda, učenici pravoslavnog vjeronauka iz Mostara te učenici Muzičke škole Sveti Roman Melod iz Nevesinja. Koncert je započeo božićnom besjedom, a održan je u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

8. 1. Tradicionalni božićni prijam SPKD Prosvjeta Mostar u Ćorovića kući. Uz druženje s prijateljima, tradicionalno lomljenje česnice i prikladno čašćenje, prijam je pratio i prigodan kulturno- umjetnički program te izložba umjetničkih djela iz fundusa Galerije SPKD Prosvjeta Mostar. Atmosferu blagdanske večeri prigodnim pjesmama uljepšala je članica SPKD-a Tanja Kijac.

8. 1. Humanitarno-plesna revija u suradnji s plesnim klubovima iz grada Mostara, kojom je zatvoren Advent u Mostaru. Nastupili su plesači mostarskih plesnih klubova B-Dance, Pro dance, Mo- Stars-Flash, Zrinjski i Erigo. Sav prihod darovan je udruzi Minores (udruga skrbi o beskućnicima i socijalno ugroženim obiteljima).

12. 1. Održan koncert na kojem su nastupili Darko Nikčević i Srđan Bulatović, najpoznatiji crnogorski gitarski duet koji spada u red međunarodno priznatih kamernih sastava. Svirali su od flamenco stila, preko klasičnih gitarskih izraza, do virtuoznosti u nepravilnim ritmovima nastalih na ovim prostorima. Koncert je održan u MC Pavarotti.

11. 1. Upriličen razgovor o knjizi Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja, autora Rusmira Mahmutčehajića. Knjiga izučava utjecaj Andrićeva pisanja na realne društvene tijekove, uključujući Andrićevo kreiranje i afirmiranje stereotipa i predrasuda, ponajprije

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 95

prema bosanskom muslimanskom stanovništvu. Razgovorom je moderirao sveučilišni profesor Krsto Mijanović, a diskutirali su: Ivo Banac, Nerin Dizdar, Sanjin Kadrić, Mirsad Kunić, Senadin Lavić, Vahid Preljević te sam autor. Razgovor je upriličen u Centru za kulturu.

13. 1. Koncert Studija glazbene umjetnosti Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Nastupili su: Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Mostaru, komorni pjevački ansambl Pro arte, studenti solo pjevanja, uz orguljašku pratnju Katje Krolo Šarac, a sve pod dirigentskom palicom Igora Tatarevića. Na programu su bila djela: Rheinbergera, Juračića, Magdića, Zajca i Saint-Saënsa. Koncert je održan u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla.

14. 1. U Galeriji Rondo program Poligon Offline predstavio sarajevskog pisca Gorana Vrhunca i njegovu prvu zbirku pjesama Opstojnost, objavljenu prošle godine u izdanju Udruženja Planet poezija. Vrhunac je član kolektiva DiogenesPoetes, a u predstavljanju pored njega sudjelovali su: Dino Pora, Tamara Čapelj, te gitarist Enes Ibrišević. Moderator programa bio je Mirko S. Božić.

18. 1. Izložba pod nazivom Džemal Bijedić 1917. – 1977. – 2017. te promocija knjige Džemal Bijedić, politička biografija, II. Izdanje, autora Husnije Kamberovića, u povodu obilježavanja 40. godišnjice od smrti predsjednika Saveznog izvršnog vijeća bivše Jugoslavije Džemala Bijedića. Program je upriličen u Muzeju Hercegovine – Spomen-kući Džemala Bijedića.

19. 1. Premijerno izveden glazbeno-poetsko-scenski kolaž Hercegovina IV, koji su izveli glumci HNK Mostar Jelena Kordić Kuret, Velimir Pšeničnik Njirić i Robert Pehar.

Kolaž je izveden na Maloj sceni HNK Mostar .

20. 1. Održana koncertna prezentacija ljetnoga rock kampa Summer Rock School – Songs That Matter, koji je okupio 50 mladih glazbenika iz osamnaest bh. gradova.

Koncert je održan u organizaciji Rock škole Mostar u Abraševiću.

24. 1. U Pavarottiju upriličena Noć sjećanja na Davida Bowiea, svjetski poznatog pjevača, bezvremenskog umjetnika. Tako se mogao vidjeti presjek njegove karijere – od prvoga do posljednjeg albuma. Bio je izniman – i kao glazbenik, slikar, glumac i producent. Na svom posljednjem albumu Black Star, predvidio je svoju smrt. Prikazan je i njegov najbolji koncert Live at the BBC Radio Theatre, snimljen 2000.

25. 1. Otvorena izložba radova polaznika tečaja crtanja i slikanja u organizaciji Galerije Michelangelo, pod vodstvom akademskih slikara Gorana Milinkovića i Davorina Briševca i profesorice slikarstva Slavenke Volić. Polaznici su tom prigodom dobili priznanja za uspješan završetak tečaja. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

25. 1. Predstavljeno književno stvaralaštvo književnika Dragana Šimovića u Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, u sklopu Književne srije-

96 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

de gdje se predstavlja stvaralaštvo članova DHK HB. Program organiziran u povodu desete godišnjice Šimovićeve smrti, vodio je književnik Ivan Baković. O životu i djelu pokojnog Šimovića govorili su književnici Marko Tokić i Dragan Marijanović koji je istaknuo kako je Šimović bio majstor kratke priče, majstor pripovjednog stiha i izvanredan književni kritičar.

26. 1. Koncertna promocija albuma benda Tale Quale, koji čine Azra Aksoj, Andrea Perić i Mirza Alendar, u Abraševiću. Oni su, u kratko vrijeme, uspjeli stvoriti skup autorskih pjesama koje su ukomponirali u album pod nazivom Stranac.

27. 1. Upriličena svečanost otvorenja desetog po redu zimskog umjetničkog festivala Winter Arts Festival, likovnom izložbom učenika Koledža ujedinjenog svijeta (UWC). Izloženi su radovi 36 učenika prve i druge godine koledža u vidu skulptura, slika, fotografija te različitih umjetničkih radova. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

30. 1. Otvorena izložba slika Kistom i bojom, zajednička ostavština, na kojoj je izloženo četrdesetak radova članova likovnog udruženja građana Neretva art iz Jablanice.

Na radovima su predstavljeni motivi i građevine koje su dio zajedničkog kulturno-povijesnog naslijeđa naroda BiH i Republike Turske. Izložba je otvorena u Yunus Emre Institutu. Nazočnima se obratio direktor Yunus Dilber, a riječi zahvale na svakojakoj potpori uputila je predsjednica udruge Meliha Ćosić.

31. 1. Izvedena Majstorska radionica Zijaha A. Sokolovića u Studiju 64, u Narodnom pozorištu Mostar.

31. 1. S predstavom S nogu, Peđa Brajević, jedan od pokretača regionalne stand up komedije, gostovao u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

1. 2. Izvedena Đurologija, Branka Đurića Đure, uspješnog sarajevskog glumca, redatelja i glazbenika s adresom u Ljubljani. Devedesetominutni antistand up popularnog Đure nasmijao je do suza publiku u prepunoj dvorani u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača.

1. 2. – 2. 2. Održan četvrti međunarodni Šantićev festival djece pjesnika u povodu obilježavanja godišnjice smrti velikog mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Na Festivalu je sudjelovao 21 mladi pjesnik. Pobjednik je 12-godišnji mladić Lav Lukić s pjesmom Stena na oblaku, koji je na festival došao i Beograda. Drugoplasirana je Bistra Kondoska iz Prilepa s pjesmom Ljubav, dok je treće mjesto osvojila Gabrijela Pijanec iz Vrbovca s pjesmom Ljubavna abeceda. Finalna večer održana je u prepunoj galeriji Centra za kulturu.

5. 2. Osječki punk bend Pullover nastupio u Abraševiću. Svirali su hrvatsku dance glazbu 90-ih u punk i metal obliku. Publiku su upoznali sa svojim jedinim albumom Pullover 2011.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 97

6. 2. Kanadsko-talijanski bend His Clancyness održao koncert u Abraševiću.

7. 2. – 10. 2. Održani Dani kulture Irana 2017. Program je u znaku predstavljanja umjetnosti i umjetnika iz provincije Isfahan. Sastoji se od nekoliko dijelova i to: izložbe kaligrafskih radova iranskog kaligrafa Mohsena Sulejmanija, izložbe iranskih minijatura umjetnika Mohsena Lahidžamija, izložbe iranskog drvoreza umjetnika Akbara Šahmandija, izložbe iranskih rukotvorina, izložbe fotografija Ishana te koncerta tradicionalne iranske glazbe. Organizatori manifestacije su Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ-a, Gradska uprava Mostar i Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače.

7. 2. Organizirana Večer sjećanja na Predraga Matvejevića, jednoga od najvažnijih intelektualaca Balkana, ali i Europe. Uz prigodnu video rojekciju Matvejevićevih sjećanja, intervjua i književnih djela, posjetitelji su se oprostili od ovoga uvaženog akademika.

Hommage je organizirao Centar za mir i multietničku suradnju Mostar u hotelu Bristol.

8. 2. Održana promocija Zbornika radova sa znanstvenog skupa Hercegovački znanstvenici i tradicija istraživanja u Hercegovini. U zborniku se nalazi 45 znanstvenih radova iz različitih područja historiografije, arheologije, etnomuzikologije, književnosti, prirodnih znanosti i dr. O zborniku su govorili prof. dr. Elvira Dilberović, ministrica u Federalnom ministarstvu obrazovanja i znanosti, akademik Jakov Pehar, odgovorni urednik Šaban Zahirović te prof. dr. Elvir Zlomušica. Zbornik je jedan od projekata unutar izdavačke djelatnosti Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti, a predstavljen je u Gradskoj vijećnici.

8. 2. U Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, na književnim susretima u sklopu Književne srijede, predstavljeno je stvaralaštvo člana DHK H-B akademika Šimuna Muse, člana Upravnog odbora DHK HB. O književnom stvaralaštvu akademika Šimuna Muse govorila je prof. dr. Marija Vasilj te, uz ostalo, i o knjizi Hrvatska književnost u BiH u 20. stoljeću, kojoj je akademik Musa bio urednik te obradio 27 pisaca rođenih između 1915. i 1933. godine. Voditelj programa bio je književnik Ivan Baković.

9. 2. Na Maloj sceni HNK Mostar držana promocija tri priručnika za djecu i mlade – Odnosi koji štite, Život na društvenim mrežama i Tko sam ja, u izdanju Centra za djecu, mlade i obitelj SPES. Tekstove su napisale asistentice sa Studija socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Anita Begić, dipl. soc. radnica, Ines Perić, profesorica pedagogije i Mirjana Brajković-Lozančić, psihologica i geštalt- psihoterapeutkinja. Koautori su djeca koja su sudjelovala na radionicama u SPES-u i mladi koji su aktivni u Župi sv. Ivana. Priručnici će se koristiti u radionicama koje organizira SPES s ciljem razvoja socijalnih i komunikacijskih vještina djece.

9. 2. Prikazan dokumentarni film slovenskog autora Romana Ljeljaka Huda jama – strogo čuvana tajna. Film je snimljen prema predlošku istoimene knjige Romana Ljeljaka i govori o stradanju hrvatskih, slovenskih i austrijskih civila koje su, bez suđenja, zvjerski mučili i pogubili komunisti 1945. godine, nekoliko tjedana nakon završetka

98 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Drugog svjetskog rata. Huda Jama je naselje u sastavu općine Laško u Sloveniji. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika je Barbarin rov u kojemu je 2009. pronađena masovna grobnica. Film je prikazan u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

12. 2. Organizirana tribina Istinom do pomirbe, u povodu 72. godišnjice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, u organizaciji Udruge Središte hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizma. Na tribini su govorili: Hrvoje Mandić o temi Hercegovački franjevci i spašavanje žrtava ustaških progona u Mostaru 1941.- 1945., Dražen Barbarić – Političko-ideološki aspekti stradavanja hercegovačkih franjevaca te Ivo Lučić – Značaj istraživanja totalitarnih sustava i suočavanje s prošlosti. Suorganizatori tribine su Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 suboraca i Franjevački samostan Mostar. Tribina je održana u Dvorani pod zvonikom franjevačkog samostana Mostar.

13. 2. U Abraševiću nastupila priznata plesna skupina Janis Brenner & Dancers iz New Yorka.

13. 2. Koncert hrvatske pjevačice Nine Badrić u Kosači. Pjevajući najveće hitove iz svoje itekako bogate glazbene karijere, Nina je oduševila mnogobrojne obožavatelje te s razlogom potvrdila status dive.

14. 2. Valentinovski koncert Simfonijskog orkestra Mostar u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače, pod nazivom Purple Rain. Koncert su dodatno začinili mladi pjevači iz Mostara, ali i glumci HNK Mostar. Jedna zima sa Kristinom, Lipa moja, Purple Rain, Sanjam, Igre bez granica, samo su neke od pjesama koje su izvedene uz zvuke violina, saksofona, a premijerno aranžirane za ovaj koncert.

14. 2. Koncert benda Divanhana u Narodnom pozorištu Mostar. Bend Divanhana izvodi tradicionalnu glazbu u novim aranžmanima koji su nastali uz utjecaj jazz, pop i klasične glazbe 20. stoljeća.

16. 2. U Galeriji Aluminij otvorena samostalna izložba slika uspješne širokobriješke akademske slikarice Ivane Ćavar – Unutarnji krajolik, s dvadesetak ulja na platnu, nastalih tijekom 2014. godine. Izložbu su zajednički organizirali Galerija Aluminij, Filozofski fakultet i Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Na vrijednosti suradnje Galerije i dva fakulteta osvrnula se pročelnica Odjela povijesti i umjetnosti Filozofskog fakulteta prof. dr. Ljiljana Rajković, dok je direktor Galerije Aluminij Darko Juka poručio da će 2017. biti u znaku promocije domaćih autora.

Večer je na gitari oplemenio student Ante Kljajo, dok je izložbu otvorio ravnatelj Središnje knjižnice Hercegovačke franjevačke provincije UBDM fra Ante Marić.

16. 2. U Kosači koncert makedonske glazbene dive Kaliopi. Jedna je od najpoznatijih vokala makedonske glazbene scene, prepoznatljiva po svom specifičnom glasu. Gost iznenađenja bio je Marko Bošnjak s kojim je otpjevala eurovizijsku pjesmu Crno i belo.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 99

16. 2. U Galeriji kraljice Katarine otvorena izložba Nova namjena starih industrijskih građevina, autora Axela Föhla. Izložba je realizirana uz pomoć Njemačkog veleposlanstva u BiH, Fondacije – Kulturno naslijeđe bez granica u Bosni i Hercegovini i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.

17. 2. Otvorena izložba maketa naziva Bosna i Hercegovina iz osmanskog doba.

Na izložbi je predstavljeno 20 maketa napravljenih u sklopu zajedničkog projekta Yunus Emre Instituta Mostar, Narodnog univerziteta Konjic i KUD Sejfull´ah, koji su i organizirali izložbu.

17. 2. – 18. 2. Galerija Rondo i Polligon Offline ugostili su zadarskog autora Želimira Perišu, pjesnika i prozaika te pokretača zadarskog književnog festivala Kalibar. On je održao radionicu kreativnog pisanja u Američkom kutku u Mostaru, a drugoga dana predstavljena je njegova zbirka poezije X. 17. 2. Predstavljen dokumentarni film Makedonac, redatelja Faruka Sokolovića.

Film se zasniva na priči kako se u ratnom vihoru može biti i ostati čovjek. Predstavljanje je održano u kongresnoj dvorani hotela Ero, u organizaciji pokreta MOST BiH. 19. 2. U Abraševiću otvorena prva samostalna izložba fotografija mlade umjetnice Tee Antunović pod nazivom Love in Contrast. Riječ je o izložbi kojom se želi pokazati kompleksnost odnosa između dvoje mladih ljudi u intimnoj vezi. Izložba je nastala kao rezultat projekta Thank you for your love, In Fondacije iz Banje Luke.

20. 2. Interaktivna izložba Matematika nadohvat ruke, otvorena u Galeriji kraljice Katarine. Organizirao ju je Goethe Institut BiH. Namijenjena uzrastu od osam godina, a cilj je potaknuti na razmišljanje i otvaranje novog pogleda ka jednoj od najapstraktnijih prirodnih znanosti – matematici.

22. 2. U Galeriji kraljice Katarine promocija knjige Dosije, autorice Marine Radoš.

Riječ je o zbirci kolumni, kratkih priča u sedam dosjea, iz sedam razdoblja autoričinog života. Okupile su se žene koje ne šute ili kako ih je autorica nazvala „žene s mudima“ Anita Martinac, Biljana Jakić i Martina Mlinarević Sopta, kako bi predstavile njenu novu knjigu.

23. 2. U hotelu Bristol promocija knjiga Prognanik u svom gradu i Pisma s Neretve, autora mr. Milana Jovičića. U obje knjige rasvjetljava se mostarska stvarnost posebice s aspekta posljedica utjecaja nacionalista s kraja 20. i početkom 21. stoljeća. O knjigama su govorili književnik prof. dr. Ibrahim Kajan i prof. Jasmina Demirović, a moderator je bio Sead Đulić.

24. 2. U Galeriji Rondo, otvorena samostalna izložba akademske slikarice Kristine Ćavar. Na izložbi iz ciklusa „Kozmički prolaz“ predstavljeno je 25 kolaža manjeg formata. Slikarica je do sada imala dvanaest samostalnih i pedeset skupnih izložbi.

100 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

24. 2. Teatar mladih obilježio 43. rođendan. U Osnovnoj školi Ilije Jakovljevića održana je interaktivna predstava Teatra u obrazovanju Hoću letjeti koja se bavi problemima ovisnosti. Navečer na Memorijalnoj sceni 2532, uručene su godišnje nagrade Toni Pehar za najbolja glumačka ostvarenja Eni Husić i Ali Kamer Aksoju, te specijalna nagrada za doprinos razvoju dramskog odgoja Grozdanin kikot Kulturnom sportskom centru iz Bugojna. Nakon uručenja nagrada odigrana je predstava – Fatima, nevjesta od boli.

24. 2. Otvoren regionalni Kamp crtanog filma Mostar 2017. Na Kampu je sudjelovalo 45 predavača i mladih polaznika iz 14 gradova Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine. Organizator je Klub animatora Neretva.

24. 2. Izvedbom predstave Hoću da se oslobodim, Amaterskog pozorišta Branislav Nušić iz Šida, završen je drugi dan prvog dijela Međunarodne konferencije Kultura i društveno poduzetništvo, koji je posvećen obilježavanju 43. rođendana Mostarskog teatra mladih.

1. 3. Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne na susretima u sklopu Književne srijede, predstavilo je književno stvaralaštvo fra Šimuna Šite Ćorića. Govorili su: akademik Šimun Musa, prof. dr. Marina Kljajo-Radić, prof. Ivan Sivrić, predsjednik DHK HB, a voditelj programa bio je književnik Ivan Baković.

1. 3. Upriličen prijam i izložba u povodu Dana neovisnosti u zgradi federalnih institucija, kojem su domaćini bili predsjedavajući Doma Parlamenta F BiH Edin Mušić i predsjedavajući Skupštine HNŽ-a Šerif Špago. U sklopu ovog prijama otvorena je izložba Muzeja Hercegovina.

2. 3. U Kosači izvedena hit komedija Crnogorac u krevetu. Riječ je o komediji koja opisuje život jednog prosječnog crnogorskog bračnog para, način života i običaje. Autor komedije je Petar Šuškavčević koji i glumi u predstavi, uz Anu Šimundžu Selski.

3. 3. U Mepas Mallu predstavljena knjiga Abeceda trčanja, autora Pavla Vlaheka i Ladislava Havaša. Uz autore o knjizi govorio je prof. dr. sc. Žarko Bilić, voditelj Katedre za kineziološku rekreaciju sa Studija fizičke kulture Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Predstavljanje je održano u organizaciji Udruge Zdrav život – Kinezis, Studija fizičke kulture- FPMOZ Sveučilišta u Mostaru i Sportskog saveza Grada Mostara.

5. 3. Na Maloj sceni HNK Mostar izvedena monodrama Govorite li hrvatski, poznatog hrvatskog glumca Joška Ševe. Na pitanje – Govorite li hrvatski?, Joško Ševo odgovara na najbolji način – stihovima i monolozima nekih od najvećih hrvatskih pjesnika i pisaca.

9. 3. U Pavarottiju držan koncert klasične glazbe u sklopu 5. dana otvorenih vrata na Studiju glazbene umjetnosti Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Nastupili su Mješoviti pjevački zbor studija, Mješoviti

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 101

komorni pjevački ansambl Pro arte te studenti solo-pjevanja, klavira i gitare. Na programu su bila djela: Fernanda Sora, Johanna S. Bacha, Gabriela Faureá, Henryka Wieniawskoga, Antonia Lottia, Ivane Rudić-Mitrović, Frédérica Chopina, Antonia Vivaldija, Arve Parta i Johna Ruttera.

10. 3. Izvedbom kazališne predstave Šmizle u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače, počela je tradicionalna manifestacija Dani Studentskog zbora, koju organizira Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru. Režiju i adaptaciju potpisuje Bruno Grebenar, a izvršni producent predstave je Ivan Sajević. Predstava govori o šest žena iz prošlog stoljeća koje su u kavani od prije trideset godina, pjesmom i plesom odlučile promijeniti način življenja, odlučile ne biti podsjetnik na prošlo vrijeme i biti normalne žene koje nemaju muževe.

10. 3. U Bristolu izvedena predstava Dobri ljudi u vremenu zla, koja je nastala prema istoimenoj knjizi Svetlane Broz, u produkciji NVO Gariwo. Adaptaciju, režiju, likovna i glazbena rješenja uradio je Gradimir Gojer.

17. 3. – 25. 3. Održan MAT fest broj 7 kojim je obilježen Svjetski dan teatra. Pročitana je i poruka predsjednice Međunarodne asocijacije kazališta za djecu i mlade ASSITEJ. Izvedeno je osam predstava od čega tri premijere te održana svečanost u povodu 20 godina postojanja Centra za dramski odgoj.

18. 3. Predstavljen roman Bezdan, autora Josipa Mlakića. Uz autora, roman su predstavili književna kritičarka Magdalena Blažević i prof. dr. Perina Meić. U ovom romanu Mlakić se odmiče od dosadašnjeg stila i piše roman prožet likom. Predstavljanje je upriličeno na Maloj sceni HNK Mostar.

21. 3. Otvoreno Mostarsko proljeće 2017. – XIX. dani Matice hrvatske Mostar u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače. Na svečanosti otvorenja nazočne su pozdravili predsjednica Matice hrvatske Mostar prof. dr. Ljerka Ostojić te predsjednik Uprave HT Eroneta Vilim Primorac, a manifestaciju je otvorio gradonačelnik Ljubo Bešlić između ostalog kazavši: „Kameni luk koji spaja dvije obale Neretve simbol je grada Mostara, a Matica hrvatska je sinonim kulturnog svjetla u našem gradu. Matica je postigla iznimne standarde i uspjela je u Mostar dovesti vrhunske umjetnike i na taj način pomoći Mostaru da ostane sjecište kultura koje su prolazile ovim prostorima u prošlosti i koje će prolaziti i u budućnosti“. Prema Odluci Predsjedništva MH prilikom svečanosti otvorenja uručene su Velike povelje Matice hrvatske i Kristalne matice Vjekoslav Šutej za dugogodišnju uspješnu suradnju, potporu i osobit doprinos realizaciji programa Mostarskog proljeća – državnom tajniku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonku Milasu, županu splitsko-dalmatinskom Zlatku Ževrnja, uredniku Redakcije za kulturu BHRT-a i dugogodišnjem uredniku izravnih prijenosa otvaranja Mostarskog proljeća - Dana Matice hrvatske Dževdetu Tuzliću. Nakon svečanog otvorenja publika je imala prigodu pogledati neobičnu komediju Pivo, najizvođenijeg hrvatskog autora Mire Gavrana, u izvedbi Teatra Gavran.

102 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

22. 3. Otvorena skupna likovna izložba članova Društva hrvatskih likovnih umjetnika u F BiH pod nazivom Mala izložba malih radova u maloj galeriji. Specifičnost ove izložbe je da je format izloženih djela ograničen na 10x10x10. Izložba je otvorena u Galeriji Rondo i treća je po redu od njenog otvaranja.

22. 3. – 24. 3. Tri večeri zaredom koncerte u Kosači održao Petar Grašo, miljenik publike, kantautor velike emocije i pjevač za kojeg je prošla godina bila više nego uspješna. Apsolutni pobjednik 55. Splitskog festivala zapjevao je s mostarskom publikom svoje najveće hitove te obilježio 20 godina karijere.

23. 3. Izveden komični rock mjuzikl Mali dućan strave, s rock’ n roll hitovima iz 60ih godina. Brodvejski hit-mjuzikl je na daske mostarskog Narodnog pozorišta stigao u sklopu bh turneje u organizaciji Veleposlanstva SAD u Bosni i Hercegovini i Dolphin Shaw Sveučilišta Nortwestern iz Chicaga.

23. 3. U Pavarottiju održana promocija zbirke poezije Do smrti naredne, autorice Senke Marić. Rukopis ove zbirke poezije nagrađen je na natječaju Fondacije za izdavaštvo BiH 2016. godine. O knjizi su, uz autoricu, govorile Selma Raljević, Adnan Žetica i Ivan Šunjić.

23. 3. Otvorena izložba fotografija pod nazivom (Re)konstrukcija i destrukcija, u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine. Izložba tematizira stanje kulturno-povijesnog naslijeđa Mostara i odnos stanovništva i vlasti prema tome nasljeđu. Na izložbi je prikazano 25 pari fotografija koje prikazuju stanje kulturnog dobra prije i nakon intervencije. O izložbi je govorila predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine Tatjana Mićević Đurić te ukazala na važnost kulturno-povijesnog naslijeđa u Mostaru. Izložbu je otvorila pomoćnica ministrice kulture Federalnog ministarstva kulture i sporta Danijela Marija Boras.

24. 3. U hotelu Bristol, u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno. net, držana tribina pod nazivom Ljevica i kultura zaborava. Sudjelovali su: Viktor Ivančić, Andrej Nikolaidis, Nerzuk Ćurak, Esad Bajtal, Dino Mustafić i Amer Bahtijar.

24. 3. U Pavarottiju o koncert Gudačkog orkestra Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu. Ovaj orkestar djeluje pri Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru od 2000. godine. Mostarska je publika na koncertu mogla čuti djela Bibera, Vivaldija, Brucha i Dvoraka. Solisti su bili Tamara Arsovski, Ilma Hodović i Aida Dajić. Posebna karakteristika ovog koncerta i prava je glazbena poslastica što su izveli Batallin od Bibera koja se dosta rijetko izvodi.

26. 3. U Mepas Mallu održan koncert Vojnog orkestra Kraljevske pukovnije zračnih snaga (The Band of the Royal Air Force Regiment) iz Ujedinjenog Kraljevstva i Vojnog orkestra Oružanih snaga BiH. Pod dirigentskom palicom pukovnika Tomislava Sušca (OSBiH) i poručnika Toma Rodda (UK), izveli su Oscarom nagrađenu kompoziciju Can You Feel the Love Tonight iz filma The Lion King, kao i Zlatnim globusom

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 103

nagrađene mini-serije Band of Brothers. Uz filmsku glazbu, orkestri su izveli i hitove dvojice najvećih tekstopisaca, producenata i izvođača današnjice: Justina Timberlakea i Pharrella Williamsa.

27. 3. U Galeriji kraljice Katarine, u sklopu Mostarskog proljeća – XIX. dana Matice hrvatske, upriličeno druženje s književnicom Julijanom Matanović, gdje su, ujedno, predstavljene i njene knjige Zašto sam vam lagala, Na početku i na kraju bijaše kava te Samo majka i kći. Brojni znatiželjnici su mogli čuti jako puno detalja o ovim knjigama i samom nastanku istih. Uz autoricu knjiga, tijekom večeri svoje osvrte su dale prof. dr.

Mirna Brkić Vučina i Misijana Brkić Milinković.

29. 3. Na književnim susretima u sklopu Književne srijede u Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne predstavljeno je književno stvaralaštvo članice DHK HB Ružice Soldo. O književnom djelu i radu Ružice Soldo govorio je Ivan Sivrić, predsjednik DHK HB, a voditelj programa bio je književnik Ivan Baković.

30. 3. U Kosači izvedena predstava Muškarčine, u režiji Milene Bogavac i Vojislava Anića. Suautori i izvođači su: Alek Surtov, Đorđe Živadinović Grgur, Jovan Zdravković, Marko Panajotović, Nikola Pavlović, Rastko Vujisić i Uroš Novović.

31. 3. Na Maloj sceni HNK Mostar, u sklopu Mostarskog proljeća, odigrana predstava Ostavljam te, u izvedbi glumačkog ansambla HNK Zadar. Predstava je nastala prema motivima djela Edwarda Albeeja Marriage Play, a režiju potpisuje Matjaž Latin.

1. 4. U hotelu Bristol predstavljena knjiga Bilo nekad jedno vreme kad su ljudi bili bolji, autora Čedomira Petrovića. O knjizi su, uz autora, govorili Jasna Žalica, Mustafa Nadarević i Amer Bahtijar.

4. 4. – 8. 4. Održan Međunarodni sajam gospodarstva Mostar 2017. Kulturno-zabavni program na Mostarskom sajmu započeo je otvaranjem izložbe Stanislave Borovac pod nazivom Moja Hercegovina. Također su dodijeljene nagrade dobitnicima natječaja Pričom i(li) fotografijom do nagrade, koju je prvi put ove godine sajam organizirao u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg- Bosne, ZK Officeom i Canonom o temi – Ostati i biti ovdje.

5. 4. U Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače, u sklopu Mostarskog proljeća, izvedena Kalmanova opereta Kneginja čardaša, jedno od najomiljenijih djela zagrebačke, ali i svjetske operetne pozornice. Kneginja čardaša govori o zabranjenoj ljubavi između slavne pjevačice Sylve i mladog plemića Edwina. Uloge: Sandra Bagarić kao Sylva, Đani Stipaničev kao Edwin, te Dražen Bratulić i Vlatka Burić u ulogama Bonija i kontese u izvedbi izvrsnog i uigranog Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija.

Komedijino gostovanje omogućio je Grad Zagreb i gradonačelnik Milan Bandić.

6. 4. U Galeriji Aluminij, u sklopu Mostarskog proljeća, tvorena izložba slika akademskog slikara Emila Bobanovića Čolića pod nazivom Strast za životom, podi-

104 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

jeljena u dva dijela i to slike ciklusa Ptice te slike rađene crnim nanosima na crvenim teksturiranim podlogama. O izložbi je govorio Marin Ivanović, povjesničar umjetnosti, a nazočne je pozdravio Gordan Jurišić, član Predsjedništva Matice hrvatske Mostar.

Izložba je upriličena u suorganizaciji Matice hrvatske Mostar, Galerije Aluminij, Filozofskog fakulteta i Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru.

6. 4. U sklopu Mostarskog proljeća, na Maloj sceni HNK Mostar, odigrana predstava Nije bila Peta, bila je Deveta u izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija po tekstu suvremenog talijanskog dramatičara rumunjskog podrijetla Alde Nicolaja.

Režiju potpisuje Damir Mađarić, a glume Mila Elegović, Igor Mešin i Zlatko Ožbolt.

7. 4. Održan koreografski koncert pod nazivom „Naracije i operacije. Ovaj scenski događaj je spoj pokreta, pantonime, naracije, opere, pjesme, drame i glume koje je harmonično u jednu cjelinu uvezao jedan od najistaknutijih hrvatskih redatelja Ivan Leo Lemo i sa svojih deset studenata počasti publiku. U ovom multiscenskom uprizorenju je prepričano četrnaest najpoznatijih svjetskih opera. Koncert je izveden u okviru Mjeseca kulture, a organizatori ove nesvakidašnje kulturne pojave u našem gradu bio je Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, uz tehničku potporu HNK Mostar.

7. 4. U Centru za kulturu upriličena multimedijalna prezentacija knjige Put u Blagaj, autora Ibrahima Kajana. Kajanova knjiga sastoji se iz više priča kroz koje nastoji ispričati priče vezane za ovo naselje, a koje sežu u duboku prošlost. O knjizi su, uz autora, govorili: Seid ef. Smajkić i mr. Jasmin Duraković.

9. 4. U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, u sklopu Dana Matice, izvedena predstava „Mrešćenje šarana“ autora Aleksandra Popovića, u režiji i adaptaciji Egona Savina, a u izvedbi Narodnog pozorišta RS-a iz Banje Luke. To je priča o borbi za vlast unutar obiteljskih odnosa, iako je tematikom vezana za Drugi svjetski rat, može se bez problema tumačiti kroz prizmu današnjice.

12. 4. U sklopu ciklusa Mladi talenti na Danima Matice, izveden je klavirski recital na kojem je nastupio mladi pijanist Ivan Galić. Koncert je priređen u Galeriji kraljice Katarine.

12. 4. U Centru za kulturu promovirana knjiga Stilovi rada nastavnika, autora dr. sc.

Semira Šejtanića. O knjizi su uz autora govorili: dr. sc. Asim Peco, dr. sc. Husejn Musić te dr. sc. Elvira Dilberović.

17. 4. Uskrsni koncert u mostarskoj Katedrali Marije Majke Crkve. Pod ravnanjem don Nike Luburića nastupili su: solistica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo Katarina Kikić, solist Katedralnog mješovitog zbora Marija Željko Drljo, bariton Niko Luburić te Katedralni mješoviti zbor Marija, uz orguljašku i glasovirsku pratnju profesorice Katje Krolo-Šarac. Na programu su bile tradicionalne uskrsne skladbe domaćih i stranih autora.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 105

17. 4. U Pavarottiju otvorena izložba Umjetnost kao medij za prevenciju rodno zasnovanog nasilja koju je organizirao Centar za psihološku podršku Sensus, uz podršku fondacije CURE, a u sklopu projekta Kako zaustaviti rodno zasnovano nasilje? Projekt je podržalo Američko veleposlanstva u BiH. Cilj izložbe je predstaviti mlade umjetnice koje svoje radove temelje na propitivanju radne ravnopravnosti, položaja žene u bh društvu, kao i borbi protiv patrijarhata.

18. 4. U sklopu Mostarskog proljeća, u Kosači, izveden balet Narodnog pozorišta Sarajevo Palčica, rađen prema bajci H. C. Andersena. U baletu su zastupljeni fragmenti iz klasičnog opusa i fragmenti aranžirani u jazz stilu. Koreografiju i režiju potpisuje Nermina Damion iz Rumunjske, scenografiju Boris Čistopoljski i kostimografiju Amna Kunovac-Zekić.

19. 4. U Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, na književnim susretima u sklopu Književne srijede, predstavljeno je stvaralaštvo člana DHK HB književnika Pere Pavlovića. Napisao je 32 knjige koje su prevedene na nekoliko stranih jezika. O književnom stvaralaštvu književnika Pere Pavlovića govorila je prof. dr. Marina Kljajo-Radić.

20. 4. U sklopu Mostarskog proljeća, u Galeriji kraljice Katarine, otvorena je izložba pod nazivom Orijenta(liza)cija, akademskog slikara Matka Vekića iz Zagreba.

Orijenta(liza)cija je novi cikus od pedesetak slika ovoga umjetnika, a čine ga dvije tematske cjeline Džihad i Maska slike Božje. Organizatori izložbe su Muzej za umjetnost i obrt iz Zagreba i Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača. Autor i kustos izložbe je Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

20. 4. Koncertom sufijske muzike u Narodnom pozorištu Mostar, potpredsjednica Federacije BiH Melika Mahmutbegović svečano otvorila 42. manifestaciju Dani mevluda i zikra.

21. 4. Na Maloj sceni HNK Mostar izvedena nagrađivana predstava Drang nach West (Prodor na Zapad), Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Autor predstave je Dragan Komadina, a redateljica Lajla Kaikčija. Predstava govori o aktualnom trenutku u kojem ljudi iz BiH, zbog općeg stanja, odlaze u druge zemlje kao što su odlazili za vrijeme rata samo sada iz drugih razloga.

21. 4. Održano 23. izdanje Melodija Mostara. Zlatno sunce Mostara i Grand Prix osvojio je Goran Škerlep za skladbu Kad dođe kraj, a prvu nagradu publike osvojio je Diego Zuliani sa skladbom Neka barem ti si sretna.

21. 4. Otvorena putujuća izložba Ljudsko lice Sarajevske hagade i univerzalne poruke njene priče. Izložba govori o židovskom iluminarnom kodeksu nastalom u XIV. st.

Profesorica banjalučke Gimnazije Jelena Došlov, koordinatorica projekta, kazala je da su izložbu pripremili učenici međunarodnog nastavnog programa Gimnazije u Banjoj Luci. Oni su na šest panoa ispričali priču o nastanku Sarajevske hagade te o njenom

106 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

putovanju od Španjolske do Bosne i Hercegovine. Izložba je otvorena u prostorijama Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru.

22. 4. Svečano otvoren 14. međunarodni festival komedije Mostarska liska, koji organizira Narodno pozorište Mostar. Slogan festivala ove godine je Smijehom do slobode. Nakon kratke svečanosti u čijem glazbenom dijelu je nastupio Gudački kvartet Simfonijskog orkestra Mostar, izvedena je prva predstava u natjecateljskom dijelu festivala Gospođa ministarka, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

23. 4. Druge večeri 14. međunarodnog festivala komedije Mostarska liska, u Narodnom pozorištu Mostar izvedena je predstava Malo blago u režiji Slađane Kilibarde, u izvedbi Gradskog pozorišta Jazavac iz Banje Luke.

24. 4. U sklopu Mostarske liske, u Narodnom pozorištu odigrana predstava Jedan sluga dva gospodara, Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba. Malu lisku za najboljeg glumca večeri stručni žiri je dodijelio Borku Periću za ulogu Frane.

24. 4. U amfiteatru Vjekoslav Klaić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru održana prezentacija Osmojezičnog medicinskog enciklopedijskog rječnika, autora Joze Marevića. Rječnik su predstavili: doc. dr. sc. Josip Grbeša, doc. dr. sc. Luciana Boban, doc. dr. sc. Jadranka Bagarić i autor.

24. 4. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru predstavljen književno-znanstveni opus prof. dr. sc. Perine Meić. Opus sadrži šest knjiga: Izazovi, Smjerokazi, Znamen, Od riječi do riječi, Čitanje povijesti književnosti i Književne perspektive. Uz autoricu, o književno-znanstvenom opusu govorili su: Tina Laco, asistentica na Filozofskom fakultetu i prof. dr. Iva Beljan Kovačić.

25. 4. U Studentskom hotelu Mostar predstavljen roman egipatskog književnika Yahya Haqqia Svjetiljka Umu Hašim, koji je s arapskog jezika preveo mostarski muftija Salem ef. Dedović, a objavljen je u izdanju Karađoz-begove medrese. Roman su predstavili: federalna ministrica obrazovanja i znanosti prof. dr. Elvira Dilberović, profesorica na Fakultetu islamskih nauka Zehra Alispahić i profesor Karađoz-begove medrese Harun Macić.

25. 4. U sklopu Mostarske liske, kao četvrta u natjecateljskom dijelu, izvedena predstava Zbunjoza PlayDrame i Gradskog kazališta mladih Split. Stručni žiri je Malu lisku za najbolju glumicu večeri dodijelio Ani Mariji Veselčić.

26. 4. Pete večeri 14. međunarodnog festivala komedije Mostarska liska izvedena je predstava Demokracija, u režiji Zijaha A. Sokolovića koji u ovoj predstavi igra uz glumca Dražena Šivaka. Sokolović je dobio i Malu lisku za najboljeg glumca večeri.

27. 4. Odigrana predstava Buzdovan, u produkciji i izvedbi Narodnog pozorišta iz Kruševca iz Srbije i režiji Predraga Stajmenovića. Ova komedija govori o ljubavi kapetana Nikole Ivulića a radnja je smještena u Makarsku s kraja XVIII. st.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 107

27. 4. U Galeriji Aluminij otvorena osebujna zajednička izložba slika splitskih likovnih stvaratelja Karin Grenc, grafičke dizajnerica koja uspješno stvara i skulpture na poljima slikarstva i kiparstva, Tee Morić Šitum, magistre edukacije likovne kulture i kiparstva i Frane Šituma, kipara. Hrvatski slikar Hrvoje Marko Peruzović osvrt na zajednički postav ovoga splitskog trojca nazvao je Hod po rubu Sredozemlja i ustvrdio kako se, s tri zasebne likovne poetike, tri različite osobnosti i tri stvaralačka pristupa koji na prvi pogled nemaju preveć toga zajedničkog, ovi umjetnici zapravo napajaju na sličnim ili čak na istim izvorima. Izložba je otvorena u suorganizaciji Galerije Aluminij, Filozofskog fakulteta i Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru.

27. 4. Omiljeni bosanskohercegovački i hrvatski dječji pjesnik iz čitanki i lektire, dramski pisac, novinar i dugogodišnji suradnik Cvitka Šime Ešić, na ovogodišnjem Mostarskom proljeću obradovao je najmlađe. Susret i druženje s omiljenim pjesnikom upriličen je u Trećoj osnovnoj školi i Osnovnoj školi fra Petra Bakule.

28. 4. Natjecateljski dio 14. međunarodnog festivala komedije Mostarska liska zatvorila je predstava Odumiranje međeda, u režiji Emira Kapetanovića i izvedbi ansambla Narodnog pozorišta Mostar. Malu lisku za najboljeg glumca večeri dobio je Šerif Aljić.

28. 4. Izvedena predstava Sedam, koja govori o dramatičnoj sudbini sedam žena iz Pakistana, Gvatemale, Sjeverne Irske, Rusije, Kambodže, Afganistana i Nigerije i njihovoj borbi za ljudska prava. Predstava je odigrana u Kosači, u okviru manifestacije Dani mevluda i zikra, u suradnji s Međureligijskim vijećem u Bosni i Hercegovini.

29. 4. Dodjelom nagrada najboljima i predstavom izvan konkurencije – hit komedijom Stari klovni Slovenskog narodnog gledališća Nova Gorica, završen je 14. međunarodni festival komedije Mostarska liska. Veliku lisku – Grand prix za najbolju predstavu u cjelini po ocjeni stručnog žirija osvojila je predstava Malo blago Gradskog pozorišta Jazavac iz Banje Luke, koja je osvojila i Veliku lisku za najbolju predstavu po ocjeni žirija medija. Veliku lisku za najbolju predstavu po ocjenama publike dobila je predstava domaćina, Narodnog pozorišta Mostar, Odumiranje međeda. Veliku lisku za najbolju režiju, plaketu Ahmet Obradović, po ocjeni stručnog žirija, dobio je Zijah A. Sokolović za predstavu Demokracija. Velika liska za najbolju glumicu festivala pripala je Slađani Zrnić.

Veliku lisku za najboljeg glumca Festivala dobio je Borko Perić za ulogu Frane u predstavi Jedan sluga dva gospodara, Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba. Posebna nagrada stručnog žirija Velika liska dodijeljena je Ajli Hamzić, glumici Narodnog pozorišta Mostar.

29. 4. U sklopu Mostarskog proljeća u Kosači je priređena dramsko-glazbena večer GRACIAS A LA VIDA, večer španjolske, meksičke i južnoameričke glazbe i poezije, u izvedbi poznate dramske umjetnice iz Splita Ksenije Prohaske. Ova glazbeno- poetska večer inspirirana je poezijom triju dobitnika Nobelove nagrade u Latinskoj Americi – Gabriela Garcie Marqueza, Pabla Nerude i Gabriele Mistral te Federica Garcie Lorce.

Djela ovih velikana književnosti prožimaju najslavnije melodije Španjolske, Meksika i Južne Amerike.

108 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

1. 5. Održana 33. Zlatna harfa, godišnji susret župnih dječjih zborova iz Hercegovine. Nastupilo je više od 800 djece okupljene u 13 zborova, pjesmom slavilo gospodina slijedeći geslo ovogodišnjeg susreta: Kličite Bogu glasom radosnim. Program 32.

Zlatne harfe vodila je Sanja Pehar, urednica Radiopostaje Mir Međugorje, a održan je u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

2. 5. – 7. 5. U spomen na profesora emeritusa, akademika Krešimira Ledića, Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru organizirao je 4. po redu likovnu koloniju Krešimir Ledić u Kampusu u Rodoču. Kolonija je okupila 55 umjetnika koji su stvarali likovna djela o temi fra Jozo Vasilj, s podtemom Dobro je činiti dobro za druge. U sklopu ovogodišnje likovne kolonije održana je i likovna radionica za predškolce i učenike osnovnih škola o istoj temi. Na otvorenju prigodnim riječima prisutnima se obratio dekan FPMOZ Sveučilišta u Mostaru prof. dr. Mario Vasilj, a likovna kolonija je otvorena u sklopu manifestacije Mostarsko proljeće 2017. – XIX. dani Matice hrvatske Mostar.

3. 5. Održana književna tribina posvećena A. B. Šimiću u sklopu Književne srijede i 54. Šimićevih susreta. U ime Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Organizacijskog odbora Šimićevih susreta, obratio se Ivan Sivrić, predsjednik DHK HB. Poetski kolaž o A.B. Šimiću autora Ivana Violića, izveli su studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru pod vodstvom prof. Tine Laco. U nastavku programa svojom poezijom predstavili su se pjesnici: Pero Pavlović, Grgo Mikulić, Marina Kljajo- Radić, Ivan Vrljić, Snježana Lovrić i Miljenko Stojić. Program je upriličen u Maloj dvorani u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, a sudionici tribine su položili cvijeće i zapalili svijeće ispred spomenika A.B. Šimića.

5. 5. U Centru za kulturu otvorena izložba fotografija Sarajevo/ Istanbul – biseri osmanske arhitekture, autora Kenana Šurkovića i Elvire Bojadžić. Riječ je o izložbi fotografija koje prikazuju dvanaest džamija u Sarajevu i dvanaest džamija u Istanbulu, kao najupečatljivijih bisera osmanske arhitekture dva grada.

6. 5. U sklopu Mostarskog proljeća, u Kosači, priređena je kultna splitska opereta Ive Tijardovića Mala Floramye u izvedbi solista, Zbora, Orkestra i Baleta HNK Split.

Dirigent je Hari Zlodre, a redatelj Goran Golovko.

8. 5. U sklopu Mostarskog proljeća, u Kosači, izvedena predstava Zmaj Evgenija Švarca, Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba. Predstavu je režirao Aleksandar Popovski. Glumačku postavu redom su činili izvrsni glumci: Vilim Matula, Nina ErakSvrtan, Luka Petrušić, Vedran Mlikota, Ornela Vištica, Hrvoje Kečkeš, Filip Detelić, Linda Begonja, Ivan Đuričić, Damir Poljičak i Matija Šakoronja.

8. 5. Predstavljen književno-znanstveni rad doc. dr. Ive Beljan- Kovačić. Predstavljene su knjige O pričama i čitanju, Na rubu književnosti i Pripovijedanje povijesti. Uz tri knjige, objavila je i trideset znanstvenih radova. Književno-znanstveni rad predstavile su: prof. dr. Perina Meić i doc. dr. Jela Sabljić-Vujica.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 109

10. 5. U sklopu Mostarskog proljeća, u Kosači, izvedena predstava Kaos iza kulisa, Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca. Ovo remek djelo u tri čina, autora Michaela Frayna, izvrsna je komedija koja prati kazališnu trupu jednog provincijskog gradića koja nastoji napraviti predstavu. Predstavu je režirao Peđa Gvozdić.

11. 5. U Kosači izvedena predstava Za šta biste dali svoj život, autora i redatelja Harisa Pašovića. Radi se o koprodukcijskom projektu Eastwest centra Sarajevo, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Pozorišta Promena iz Novog Sada i Novosadskog pozorišta. U predstavi s oko 200 likova i mnogo različitih priča igra 30 mladih glumaca iz BiH i Srbije.

11. 5. U Kosači promovirano autentično i definitivno izdanje Kamenog spavača Maka Dizdara. O autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača govorili su dr. sc. Dijana Hadžizukić, dr. sc. Miroslav Palameta i dr. sc. Gorčin Dizdar.

12. 5. Na Filozofskom fakultetu u mostaru, predstavljena knjiga Fikcionalnost životopisa Petra Berislavića, autora akademika Miroslava Palamete. Riječ je o knjizi koja je književno-povijesna rasprava o latinskom djelu Ivana Tomka Mrnavića Životopis Petra Berislavića iz 1620., a koja je povijesno-biografsko latiničko djelo o jednom od zanimljivih i istaknutijih pojedinaca, svećenika i vojnih osoba u hrvatskoj povijesti. O knjizi je uz autora govorio prof. dr. Mladen Ančić.

13. 5. Otvorena izložba pod nazivom Opstojnost, autora Marka Gide iz Travnika.

Izložena djela su urađena od kamena, drveta i žice, a dio su njegovih razmišljanja i osjećaja. Autor je do sada imao 22 samostalne izložbe, a izlagao je i na više skupnih izložbi i dobitnik je nekoliko nagrada. Izložba je otvorena u Galeriji Rondo.

14. 5. U Ćorovića kući promoviran novi broj časopisa Život, časopisa za književnost i kulturu, koji izdaje Društvo pisaca Bosne i Hercegovine.

14. 5. Učenici Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru u Narodnom pozorištu Mostar predstavili su svoj prvi album s autorskim pjesmama. Album nosi naziv Unity i predstavlja kompilaciju autorskih pjesama i obrada svjetskih hitova u izvedbi skupine talentiranih učenika Koledža ujedinjenog svijeta.

15. 5. Priređen Proljetni koncert Simfonijskog orkestra Mostar. Uz orkestar nastupili su solisti Marko Zavišić (klarinet) i Stefan Ćeha (harmonika), pod ravnanjem dirigentice Darjane Blaće. Koncert je održan u Galeriji kraljice Katarine.

16. 5. Otvorena izložba pod nazivom Put cvijeća Rama – Mostar autorice Nade Marić Crnjac. Djela su stvorena neobičnom tehnikom slikarstva nazvanom fitokolaž, odnosno oslikavanje pomoću osušenih latica cvijeća i grančica.

17. 5. Premijerno izvedena Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, autora Ive Brešana, u režiji Ivana Lea Leme. U rad na ovoj velikoj predstavi uključena je cijela eki-

110 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

pa HNK Mostar i veliki broj vanjskih suradnika. Dramaturg je Dragan Komadina. Predstava je rađena u koprodukciji s Maticom hrvatskom Mostar, a premijerno je izvedena na Maloj sceni HNK Mostar u sklopu Mostarskog proljeća.

17. 5. U Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, u Književnoj srijedi gostovala je Iva Nuić, istaknuta članica Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Uz voditelja Ivana Bakovića, o stvaralaštvu Ive Nuić govorili su: Miljenka Koštro, Ivan Sivrić, Dragan Marijanović, Lidija Glavaš i prof. Barišić.

17. 5. Održana promocija knjige Poslovna etika i društvena odgovornost u području marketinga, autorice dr. Marije Čutura. Promotori knjige bili su: prof. dr. sc. Dubravka Sinčić Ćorić, pročelnica Katedre za marketing Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i prof. dr. sc. Arnela Bevanda, profesorica na Katedri za marketing Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Knjiga se bavi aktualnom temom društvene odgovornosti i etike u poslovnoj i marketinškoj teoriji i praksi, a predstavljena je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

17. 5. U Kosači izvedena humoristička melodrama Zlatni lančić od bižuterije, redatelja Miodraga Mije Karadžića. Izveo ju je glumac Andrija Milošević, poznat kao izvrstan komičar.

18. 5. U Kosači održana tradicionalna manifestacija Večernjakov pečat, koja se održava šesnaestu godinu zaredom u gradu na Neretvi. Manifestacija je započela predstavljanjem Povelje Kulina bana, a ovjereni preslik stigao je za ovu prigodu iz Rusije, gdje se čuva i original u Biblioteci Akademije znanosti Ruske Federacije u Sankt Petersburgu. Za Osobu godine u Bosni i Hercegovini za 2016. proglašen je Marko Pipunić, gospodarstvenik rođen u Modriči, a priznanje mu je uručio predsjedavajući Predsjedništva Mladen Ivanić.

18. 5. U Narodnom pozorištu Mostar održan koncert turske duhovne glazbe. Koncert je organizirao Institut Yunus Emre Mostar, uz potporu Ministarstva za kulturu i turizam Republike Turske, Narodnog pozorišta Mostar, Državnog konzervatorija za tursku glazbu Univerziteta Yildirim Beyazit u Ankari i Centra za edukacijske tečajeve i umjetnost KAYMEK Mostar.

19. 5. U Galeriji Aluminij otvorena 20. samostalna izložba akademskog slikara Marija Šunjića Mrve, koji je i europsku likovnu kritiku oduševio nedavnom izložbom u talijanskoj Padovi. Riječ je o presjeku njegova posljednja tri ciklusa (Continuum tremens, Terra incognito i Egzodus), odnosno o ukupno 48 djela rađenih u tehnikama akrila i kolaža, uokvirenih u prostor pod imenom Mapa, Brod, Odredište. O izloženim djelima govorio je povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Izložbu je otvorio direktor Galerije Aluminij Darko Juka. Izložba je priređena u suorganizaciji Galerije Aluminij, Filozofskog fakulteta i Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 111

20. 5. U Muzeju Hercegovine, u povodu Europske noći muzeja, otvorena je izložba Faksimili srednjovjekovne bosanske književnosti. Na izložbi su prikazani faksimili najljepših stranica iz dostupnih rukopisnih knjiga bosanske srednjovjekovne književnosti, knjige faksimila bosanskih srednjovjekovnih rukopisa i dokumenata, te knjige o bosanskoj srednjovjekovnoj književnosti.

22. 5. U Galeriji Rondo otvorena prva samostalna izložba pod nazivom Štakori, mlade splitske kiparice Zrinke Ružičić. Izlagala je na desetak skupnih izložbi i ovo joj je prva samostalna, za koju je, kako kaže, inspiraciju dobila nakon što je, prije koju godinu, na dar dobila štakora te se bolje upoznala s ovom vrstom životinja.

22. 5. Solistički koncert Bože Vreće, jedan od najzanimljivijih interpretatora sevdaha novijeg doba. Na repertoaru su bile, uz tradicionalne sevdalinke, i autorske sevdalinke koje je publika i kritika objeručke prihvatila, slaveći umjetnika koji je popunio prazninu od gotovo četrdeset godina koliko nisu pisane. Na koncertu mu se pridružio poznati glazbenik Marko Louis (klavir, tarabuk). Koncert je održan u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

23. 5. U Kosači održan Ramazanski koncert Sarajevske filharmonije. Uz orkestar Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom maestre Samre Gulamović, nastupili su solisti – sopranistica Adema Pljevljak Krehić, Leonardo Šarić – bas i Eldin Huseibegović – vokal. Koncert je održan u organizaciji Muftijstva mostarskog Medžisa IZ Mostar, Bošnjačke zajednice kulture Preporod i Sarajevske filharmonije.

23. 5. Promovirana knjiga mladog sarajevskog pisca Borisa Lalića pod nazivom Čudo na Miljacki. Lalić već ima iza sebe i dramu Mirna Bosna koja se već izvodi na daskama Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Moderator promocije bio je Semir Behram, a održana je na Memorijalnoj sceni 2532 Mostarskog teatra mladih.

24. 5. Nezaboravnim koncertom najljepših starogradskih pjesama Tko je, srce, u te dirn’o, uz Tamburaški orkestar Krunoslava Dražića, Jacques Houdek je zatvorio ovogodišnje Mostarsko proljeće – XIX. dane Matice hrvatske. Uz starogradske pjesme koje je izveo uz Tamburaški orkestar Krunoslava Dražića, publiku u prepunoj velikoj dvorani u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače je počastio s još svojih pjesama, uz pratnju Mate Matoševića na klaviru. Na kraju Mostarskog proljeća 2017. predsjednica Matice hrvatske Mostar Ljerka Ostojić zahvalila je svim dobrim ljudima koji podržavaju Maticu i njezinu manifestaciju.

24. 5. – 6. 6. Održan Street Arts Festival. Festival je svečano otvoren izložbom pod nazivom Gužvanje. Kreativnost i šarenilo, energiju boja festivala, donijeli su umjetnici iz BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne gore, Argentine i Urugvaja. Oslikane su mnoge fasade na različitim lokacijama u gradu te se nastavila urbana transformacija napuštenog prostora.

112 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

24. 5. Održana promocija knjige i CD-a Moj osmijeh je moja osveta, autorice Dževe Avdić. Knjiga govori o genocidu u Srebrenici iz sjećanja devetogodišnje djevojčice, a izašle je u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Promocija je održana u suradnji Narodne biblioteke Mostar i Biblioteke za slijepe i slabovidne osobe u Bosni i Hercegovini iz Sarajeva, u Narodnoj biblioteci na Luci.

24. 5. U Centru za kulturu predstavljena knjiga Odnos osmanskih vlasti prema Bosanskom ustanku 1875. – 1878., autora Hasana Škapura, izašle u nakladi Centra za osmanističke studije iz Sarajeva. O knjizi su govorili: Aladin Husić, Sedad Bešlija i Kemal Bašić.

24. 5. Kao dar gradu Mostaru, EU info centar organizirao je u Abraševiću zajedničku proslavu Dana Europe besplatnim koncertom zagrebačke rock grupe Pips, Chips & Videoclips. Europska unija u 2017. slavi značajne obljetnice – 60 godina od potpisivanja Ugovora iz Rima koji su postavili temelje ujedinjene Europe i 30 godina postojanja Erasmus programa u području obrazovanja.

25. 5. Predavanje pod naslovom Hrvatski jezik, jučer i danas (s bosanskohercegovačkog motrišta), održao akademik Šimun Musa, u povodu 175. obljetnice osnutka Matice hrvatske i 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Predavanje su organizirali: Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, Sveučilište u Mostaru, Filozofski fakultet, Matica hrvatska Mostar i Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

26. 5. Projekcija dokumentarnog filma Bijeli put u Kosači. „Bijeli put“ tematizira organizaciju najvećeg humanitarnog konvoja nakon Drugog svjetskog rata koji je 1993. godine spasio 80 000 opkoljenih Hrvata u središnjoj Bosni. Bijeli put je realizirala autorska ekipa iz širokobriješke produkcije Kadar: redatelj Zdenko Jurilj, direktor fotografije Antoni Ćorić, montažer Tomislav Topić i producent Tomislav Bubalo. Film je prikazan u sklopu kulturne manifestacije Hrvatsko proljeće Središnje Bosne, a pod pokroviteljstvom hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.

26. 5. U Kosači otvorena izložba grafika Otisci multioriginalne Bosne i Hercegovine“ nastale u okviru projekta Pro- Budućnost. Na izložbi su se svojim djelima predstavili studenti likovnih akademija iz Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Širokog Brijega i Trebinja.

Izložba je otvorena u okviru dvodnevne regionalne stručne konferencije INTERACADEMIA – izložbe, razmjena, nastava.

27. 5. i 28. 5. U Kosači izveden mjuzikl Kralj Lavova. Jedinstveni visokonagrađivani mjuzikl izvelo je trinaestoro djece-glumaca u uzrastu od petog do devetog razreda osnovne škole te 39 plesača iz Plesnog studija B-Dance. Koreografiju su radile Kristina Glavina i Sanja Elezović, glazbu Igor Raguž a vokalni trening Željka Zovko.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 113

28. 5. Održano stručno predavanje o austrougarskim fortifikacijama pod nazivom Garnizon, mostobran i utvrda; Mostar 1878. – 1918. Predavanje je održao Volker Pachauer s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Grazu, a organizirala ga je Udruga za zaštitu fortifikacija Werk iz Mostara, na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

29. 5. Predstavljena knjiga Ogledi o ruskoj književnosti 19. i 20. vijeka, autora Jevrema Bjelice. Predstavljanje je održano u organizaciji Filozofskog fakulteta i Fakulteta prirodoslovno- matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru, a nazočne u ime oba fakulteta pozdravio je prof. dr. sc. Marin Ćorluka. O knjizi su govorile: prof. dr. sc. Marija Vasilj s Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Tatjana Jovović s Filološkog Fakulteta Univerziteta Crne Gore i Maja Malbaški, urednica izdanja. Predstavljanje je održano na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

29. 5. U klubu Boemi otvorena izložba dokumentarne građe u povodu 751. godine od rođenja velikog talijanskog i europskog književnika Dante Alighijerija. Na više od četrdeset eksponata izložbu je priredio novinar i publicist Zlatko Serdarević.

31. 5. Predstavljeno likovno stvaralaštvo Petra Periše Milića, profesora, književnika i političara člana Društva hrvatskih književnika Herceg- Bosne. O književnom stvaralaštvu i posebice najnovijoj knjizi Otajstva slobode, govorili su prof. Tina Laco i prof. Ivan Baković Književno stvaralaštvo Petra Periše Milića predstavljeno je na književnim susretima u sklopu Književne srijede u Otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

31. 5. U organizaciji Matice hrvatske Mostar, upriličeno je druženje s Pavlom Pavličićem, scenaristom, pripovjedačem, romanopiscem, povjesničarom, esejistom, jednim od najboljih i najčitanijih hrvatskih književnika, te profesorom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođeni Vukovarac, napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom. Uz autora, o njegovom stvaralaštvu govorile su Julijana Matanović i Misijana Brkić-Milinković. Druženje je upriličeno u Galeriji kraljice Katarine.

1. 6. U Galeriji Aluminij otvorena dugoočekivana posthumna izložba Vladimira Vlade Puljića pod nazivom Vjeran sebi, gradu i podneblju. Riječ je o svojevrsnom presjeku njegova višedesetljetnog likovnog stvaranja, a izloženo je ukupno 38 likovnih ostvarenja raznovrsnih tehnika i motiva iz zbirke u vlasništvu njegove obitelji. Djela za izložbu izabrao je likovni kritičar Ivan Vukoja, koji je i govorio o izložbi. Posjetitelje je pozdravio Darko Juka, direktor Odjela korporativnih komunikacija i marketinga Aluminija.

Izložbu je otvorio Mario Gadžić, direktor Aluminija. Izložba je otvorena u suradnji Galerije Aluminij, Filozofskog fakulteta i Fakulteta prirodoslovno- matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru i obitelji pokojnog Vlade Puljića.

1. 6. Otvorena samostalna izložba skulptura pod nazivom Preko, akademske kiparice i višestrane umjetnice Arlete Ćehić. Umjetnica je do sada izlagala na 40 skupnih izložbi u BiH, Njemačkoj i Nizozemskoj. Izložba je nastavak i razvijanje prethodne izlož-

114 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

be Totemi II, s još više naglašenim minimalizmom i polariziranjem prostora. Otvorena je u Kosači.

1. 6. U hotelu Bristol predstavljena knjiga skupine autora Mostar, moj grad – knjiga 3. Knjigu su predstavili prof. dr. Asim Peco, Vesna Šunjić, Ibro Rahimić, Hamica Ramić i Sead Đulić. Predstavljanje knjige organizirali su Izdavačka kuća RABIC Sarajevo i IC Štamparija Mostar.

3. 6. Premijerno izvedena plesna predstava Petar Pan, u sklopu projekta Dajmo djeci alternativu. U predstavi sudjeluje 240 djece mostarskih vrtića, osnovnih i srednjih škola.

Voditeljica projekta je Dajana Markotić, koja je i redateljica predstave, tekst je prilagodio Dragan Komadina, scenografiju potpisuje Ivana Radić, kostimografkinje su Dajana Markotić i Renata Palinić, koreografkinje – Lidija Vidačak, Monika Škobić, Josipa Bradarić i Dajana Markotić, naratorica je Marta Haubrich. Predstava je izvedena u prepunoj velikoj dvorani u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača.

4. 6. U Kosači odigrana dječja predstava Patrolne šape, u kojoj su glavni likovi izašli iz popularnog crtanog filma. Predstava je interaktivna i govori o ljubavi i prijateljstvu i ljudskim vrlinama, vječitoj borbi između dobra i zla, prožeta je songovima, igrom i prelijepim kostimima. Edukacijskog je karaktera.

5. 6. Pod nazivom Mlade nade, u Pavarottiju održan klavirski recital Luke Sakića, učenika II. razreda Srednje muzičke škole I. i II. Stupnja, u klasi prof. Amele Plosko. Na programu su bila djela: Bacha, Beethovena, Liszta, Chopina i Debussya.

5. 6. Upriličena skupna izložba radova polaznika Napretkove likovne radionice.

Ovo je peta izložba radova sudionika radionice crtanja i slikanja pod stručnim vodstvom akademskih slikara i grafičara Mirjane Drežnjak Naletilić i Marija Naletilića.

6. 6. Otvorena izložba iz ostavštine velikog hrvatskog umjetnika Milivoja Uzelca, u povodu 120 godina od rođenja i 40 godina od smrti ovog istaknutog slikara, grafičara i ilustratora, jednog od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne umjetnosti. Izložba je realizirana u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Hercegovine, Društvom hrvatskih likovnih umjetnika u F BiH i Franjevačkom galerijom u Širokom Brijegu, a pokrovitelji su Grad Mostar i Hrvatska pošta Mostar. Na otvorenju su govorili predstavnici tri generacije povjesničara umjetnosti: Anđelko Zelenika, Inga Dragoje-Mikulić i Danijela Ucović, autorica likovnog postava izložbe. Kvartet Simfonijskog orkestra Mostar i solisti Lucija Zovko i Ivica Zovko glazbeno su oplemenili otvorenje. Izložba je otvorena u Galeriji Rondo.

6. 6. U Galeriji kraljice Katarine održan svečani koncert nagrađenih učenika glazbene škole Ivana pl. Zajca. Prije početka koncerta, nagrađenim učenicima i nastavnicima uručena su priznanja. Dvije učenice predstavljale školu na 22. međunarodnom natjecanju mladih glazbenika Daleki akordi, održanom u Splitu i 17 učenika predstavljalo školu na 20. otvorenom federalnom natjecanju učenika glazbe, održanom u Čitluku.

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 115

7. 6. Predstavljena Sabrana djela 1, 2, 3 i 4, akademika Veselka Koromana, koja su nedavno objavile izdavačke kuće Art Rabic Sarajevo i Synopsis (Sarajevo/Zagreb). Riječ je o četiri opsežne knjige ovog hrvatskog i bosanskohercegovačkog pisca koje objedinjuju njegovo cjelokupno djelo i kompletnu biobibliografiju, kao i popis sve literature o djelu uglednog književnika. O knjigama su govorili: prof. dr. Iva Beljan, prof.

Ivan J. Bošković, prof. dr. sc. Perina Meić i akademik Miroslav Palameta. Predstavljanje je upriličeno u Kosači.

7. 6. Predstavljena monografija Od tvorca logora do radosti poricanja, autora Anđelka Kvesića. Radi se o monografiji koja je na jednom mjestu objedinila veliki broj dokumenata iznimne povijesne vrijednosti kada je u pitanju Domovinski rat u Bosni i Hercegovini. O monografiji, uz autora, su govorili: prof. dr. sc. Ivo Čolak, prof. dr. sc. Ante Kvesić i Nikola Grbešić. Organizatori promocije su Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH i Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH. Monografija je predstavljena u Galeriji kraljice Katarine.

8. 6. Održan koncert podrške šestorici haških optuženika te svim braniteljima HVO-a na stadionu pod Bijelim brijegom. Na velikom koncertu koji je okupio više od deset tisuća ljudi, nastupili su: Marko Perković Thompson, Mate Bulić, Antonio Čarapina, Sinovi Hercegovine, Grupa Galeb, klapa Hrvoje te mlada samostalna vokalistica Lucija Šarčević iz Rame. Skup potpore i koncert organizirala je udruga Hrvatsko srce nade Mostar, pod pokroviteljstvom Odjela za branitelje Hrvatskog narodnog sabora te zaklade za pružanje pravne pomoći hrvatskim braniteljima HVO-a.

8. 6. U Kosači izvedena najgledanija komedija Hipertenzija, autora i redatelja Svetislava Basare, sa sjajnim glumačkim dvojcem – Predrag Ejdus i Branislav Trifunović.

8. 6. U Centru za kulturu otvorena izložba ratnih fotografija pod nazivom – Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara, u sklopu koje je upriličena i projekcija dokumentarnog filma Odbrana Mostara 92. – 95.

9. 6. Otvorena izložba dizajnera interijera Srednje građevinske škole Jurja Dalmatinca iz Mostara. Učenici tijekom školovanja stječu određene sposobnosti kao npr. osjećaj za prostor, njegovu funkciju i namjenu, estetski osjećaj za formu i usklađenost boja rekao je u svom obraćanju ravnatelj škole Branko Landeka. Izložbu je otvorio Željko Ćorić, ravnatelj Zavoda za školstvo. U glazbenom dijelu nastupio je Kristijan Lavrić, učenik Muzičke škole Mostar. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

10. 6. Održana Smotra izvornog folklora Hrvata u Bosni i Hercegovini u organizaciji Udruge hrvatskih amaterskih kulturno- umjetničkih društava. Smotra je održana u Hrvatskome domu hercega Stjepan Kosača.

14. 6. U sklopu Književne srijede predstavljeno književno stvaralaštvo Ante Marinčića, člana Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. O njegovom književnom stvaralaštvu govorili su: prof. Petar Milić i pjesnik Pero Jukić.

116 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

15. 6. U Galeriji kraljice Katarine otvorena izložba u povodu završetka tečaja crtanja i slikanja. Riječ je o radovima polaznika tečaja pod vodstvom profesora slikarstva Gorana Milinkovića, akademskog slikara Davorina Briševca i slikarice Slavenke Volić, nastalih na osnovi gotovih slikarskih rješenja te reprodukcijama poznatih umjetničkih djela.

16. 6. Na Maloj sceni HNK Mostar izvedena komedija Gastarbajterski Božić, Glumačke družine Histrion iz Zagreba. Ljubav koja se dogodi na kraju životnog puta Marije i Joze, na sam Božić, zaslužena je pobjeda nad svim životnim nedaćama. Predstavu je režirao Zoran Mužić, a u ulogama Marije i Joze u ovoj izvrsnoj komediji publiku su zabavili Ankica Dobrić i Joško Ševo.

18. 6. U okviru programa HNS Plus na Maloj sceni HNK Mostar, izvedena monodrama Krojcerova sonata, u izvedbi Vlade Keroševića, jednog od doajena bosanskohercegovačkog i hrvatskog glumišta. Krojcerova sonata je priča o ljubavi i ljubomori, sukobu između ženskog i muškog principa, sukobu birokracije i umjetnosti. Djelo nastalo prema Tolstojevoj noveli, režirao je beogradski redatelj Nebojša Bradić, a Vlado Kerošević, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli i osnivač Teatra Kabare u Tuzli s ovom predstavom obilježio je 35 godina umjetničkog rada.

20. 6. – 26. 6. Održani 31. dani teatra mladih na Memorijalnoj sceni 2532. Započeli su predstavom Ježeva kućica Dječjeg dramskog studija, a na završetku sedmodnevnog druženja odigrana je predstava rađena po Aristofanovoj komediji MIR, koja na veoma satiričan način progovara o našoj društvenoj zbilji.

21. 6. Održano novo izdanje Poligona Offline s gostima Natalijom Grgorinić i Ognjenom Rađenom iz istarske udruge Zvona i nari, koji su predstavili rad udruge i istoimene rezidencije te roman Blagoslovljena objavljen 2016. u izdanju nakladnika Koromač koruna. Razgovarali su o hrvatskoj sceni, književnim rezidencijama, trendu dijalektalne književnosti i malvaziji. Moderator tribine bio je književnik Mirko Božić, a održana je u Galeriji Rondo.

22. 6. U salonu I Galerije Aluminij otvorena autobiografska likovna izložba hrvatske akademske slikarice iz Šibenika Stele Dumančić Čuturić, koja uokviruje njezina tri ciklusa u zajedničko ime U snovima. Riječ je o ukupno 15 djela rađenih u tehnici akrila, u kombinaciji s različitim nalijepljenim teksturama – špagom, mrežom i tkaninom, nastalih u tri zasebne cjeline pod nazivom U zvjezdanoj noći, Duboko u tami i U svitanje.

Osvrt na izložbu dala je Zdenka Bilušić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske Šibenik.

22. 6. Velikim koncertom u Abraševiću, mostarska rock škola je obilježila Svjetski dan glazbe. Na koncertu su nastupili bendovi, nastali kroz ovu školu: Floridus, Jufkamental, Smooth Groove i Mostar Rock School Blues Band, a kao posebni gosti nastupili su članovi benda M.O.R.T. 23. 6. Na stadionu pod Bijelim brijegom održan zajednički koncert Zlatana Stipišića Gibonnija i Olivera Dragojevića. Pred oko osam tisuća gledatelja dva su poznata

Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 117

hrvatska izvođača predstavila svoj zajednički album Familija, u sklopu istoimene turneje. Za četverosatnog koncerta nizali su se stariji hitovi i pjesme sa zajedničkog albuma.

Publika je oduševljeno pratila dvojicu dugogodišnjih prijatelja i glazbenih suradnika koji su osvojili i Porin za zajednički album.

23. 6. Otvorena izložba pod nazivom #mayfavoritegame#, autorice Nine Acković.

Publici je predstavljeno 18 slika rađenih u tehnici ulja i akrila na platnu i radovi crteža flomasterom. Svoj osvrt na izložbu dali su: Dalibor Nikolić, autor teksta u katalogu i pjesnik i teoretičar Drago Čingl, dok je Alma Fazil Obad pročitala nekoliko svojih pjesama. Riječ hvale za izložbu uputio je i Florijan Mićković. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine.

25. 6. – 29. 6. Održan Dvanaesti međunarodni festival animiranog filma (NAFF) u Neumu. Prikazana su 53 animirana filma iz različitih dijelova svijeta na tri lokacije (Neum, Mostar i Posušje). Grand Prix NAFF-a osvojio je francuski film The Passenger, u autorstvu studenata škole animacije ESMA Montpellier. Nagradu za najbolju 2D animaciju osvojio je film Morning Cowboy, autora Fernanda Pomaresa. Najbolje 3D animirani film ovogodišnjeg NAFF-a je francuski film Sirroco. Od ove godine, u čast velikog animatora i oskarovca Dušana Vukotića, NAFF dodijeljuje nagradu Dušan Vukotić za likovnost, a prvi dobitniktog priznanja je švicarski film Little Match Girl, autora Jeana Faravela. Nagradu za najbolji film po izboru gledatelja dobio je ruski film Winter Story, Alene Kulikove.

26. 6. Za sve ljubitelje lijepe glazbe Simfonijski orkestar Mostar priredio je koncert pod nazivom Cello-concerto. Solist je bio vrsni splitski violončelist Mihovil Karuza.

U pratnji Simfonijskog orkestra, a pod ravnanjem maestra Damira Bunoze, izveden je Koncert za violončelo i orkestar u C-duru Josepha Haydna i poznati Mozartov Divertimento u D-duru. Koncert je održan u auli u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

29. 6. Predstavljena dvojezična (hrvatski /engleski) monografija Mostar iza kulisa, autorskog dvojca - Mirka S. Božića i Ivana Kelave. To je priča o jednom gradu koji nestaje i jednom koji tek nastaje. Monografiju su predstavili Danijela Ucović, urednica, Danijel Vidović i sami autori. Promociju je glazbeno oplemenio Matej Vrebac, a održana je u maloj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače.

30. 6. – 1. 7. Održan Mostar Summer Fest, peto izdanje festivala urbane glazbe u industrijskoj zoni grada. Nastupili su: Massimo, Zabranjeno pušenje, Edo Maajka, Sassja, Clockwork Psycho, Floridus, Hladno pivo, Mostar Sevdah Reunion, Left Lane Crusier (USA), Kiša metaka, Jorgovani, Futovci, Tattoo te 17 vrhunskih DJ-eva na drugoj pozornici nazvanoj e-Motion stage. Dvije noći Mostar je bio regionalno središte elektronske glazbe.

30. 6. Održana promocija pjesničke zbirke pod imenom Mostarska zbirka, autora Almina Kaplana. Knjiga je objavljena u nakladi zagrebačkog VBZ-a u biblioteci Tridvajedan pjesništvo, a urednik je Drago Glamuzina. Uz autora, knjigu su predstavili Srđan Gavrilović, Marija Bošnjak i Andrijana Copf, a promocija je upriličena u Abraševiću.

118 | Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Miro Petrović, Mato Tadić, Zvonko Kusić, Ljerka Ostojić, Jakov Pehar i Zdenko Ostojić

Promocija knjige Mate Tadića u HAZU Zagreb Nova knjiga Mate Tadića pod nazivom Ustavnopravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini (izdanje Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH), predstavljena je u ponedjeljak 26. lipnja 2017. godine u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u velikoj dvorani Akademije na Trgu Nikole Šubića Zrinskog.

Bio je to, ujedno, i prvi službeni susret dviju hrvatskih Akademija iz dviju država – BiH i RH. Pozdravne riječi nazočnima uputili su predsjednici Akademija Zvonko Kusić i Jakov Pehar te Ljerka Ostojić. O knjizi su govorili Mato Arlović, Ivo Lučić, Josip Muselimović i autor Mato Tadić.

Jakov Pehar, Josip Muselimović i Zdenko Ostojić