Ligatura by matej knezevic

*Hrvatskakrvarenja.*enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.

LIGATURA; 1. U paleografiji, spajanje dvaju (ili više) slova u jedno, tako da barem jedno promijeni svoj oblik. / 2. U glazbenoj notaciji, lûk koji dvije note iste tonske visine povezuje u kontinuirano trajanje. / 3. U tiskarstvu, slovo koje na istom stošcu (tru pu) ima dva ili tri vezana slovna znaka, npr.: æ, œ. / 4. U medicini, stezanje neke anatomske tvorbe, npr. krvne žile tijekom operacije radi zaustavljanja

LIGATURA JE HIBRIDNI PROSTOR ZA MEDICINU I UMJETNOST

Ligatura je umjetnički prostor smješten u medicinskoj ustanovi. Radi se o atipičnom poligonu za umjetničke intervencije, geste i situacije. Umjetnost u ovom kontekstu ima ulogu katalizatora i poveznice između onih koji trebaju liječenje i onih koji liječenje pružaju. Ovaj umjetnički projekt je nastao inicijativom djelatnika Klinike za urologiju, Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice Zagreb, a čijim djelovanjem i egzistira. Matej Knežević

Mladen Lučić Na urološkom odjelu Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice (Vinogradska bolnica) proteklih je nekoliko godina održana serija respektabilnih izložbi. Prostor u kojem su bile postavljene izložbe sastoji se od postojećih bolničkih hodnika, a nazvan je Ligatura - prostor za medicinu i umjetnost. Ta riječ ima više značenja premda se meni najviše sviđa kada ona predstavlja notni znak jer on sugerira lakši tempo, pove zuje trajanje dobi, produžuje vrijeme a ono je nužno potrebno, posebno ako si bolesnik na navedenom odjelu te bolnice odnosno ako si pacijent bilo gdje na svijetu. U medicini ligatura znači stezanje neke anatomske tvorbe, na pr. krvne žile tijekom operacije zbog zaustavljanja krvarenja te je taj naziv za ovaj prostor i likovni program koji se u njemu odvija izuzetno prigodno odabran. Nije nikakva revolucionarna novost u bolničkim prostorima, najčešće hodnicima, izlagati likovne radove kako bi pacijenti, ali i medicinsko osoblje razbili melankoličnu monotoniju bijelosive monokromije koja dominira tim prostorima. Za ukrase koji služe toj svrsi najčešće se odabiru radovi manje poznatih umjetnika, a stilski i ikonografski najčešće je riječ o figurativnim prikazima cvijeća ili lirskim apstrakcijama. Ligatura je koncepcijski promijenila takav uvriježen pristup likovnim djelima te se odlučila za prezentaciju suvremene umjetnosti kao medijatora komunikacije s pacijentom, što je do sada možda i nezabilježeno u našim prostorima medicinske namjene.

Gavranić je bio jednim od najznačajnijih autora grafičkog dizajna u Hrvatskoj u godinama kada je ta disciplina bila još u povojima. Zajedno

Inicijator tog projekta bilo je vodstvo Klinike za urologiju koje je predložilo da mladi urolog, Matej Knežević, koji je i sâm likovni umjetnik suvremene vokacije, bude voditelj galerije i programa. Svakako da je Matej svojom umjetničkom djelatnošću, koju je u mnogim segmentima objedinio sa svojom medicinskom praksom, bio dobar izbor kako bi, kao koordinator, otjelovio primarnu želju vodstva Odjela da izložbe budu povezane s bolničkim kontekstom i da takav sadržaj bude razumljiv i dovoljno zanimljiv i pacijentima i osoblju. Izuzetno spretno, kao prva u nizu (ožujak 2018.), bila je odabrana izložba iz fundusa Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU, a koja je predstavila izbor grafičkog dizajna, točnije plakata i reklamnih oglasa tvornice lijekova Kaštel iz Zagreba (današnja Pliva). Točnije, radi se o ostvarenjima akademskog slikara i grafičkog dizajnera Pavla Gavranića nastalih tridesetih godina proteklog stoljeća koja su primjer njegovog utilitarnog te kreativno i estetski vrhunski stiliziranog oblikovanja.

s Otom Antoninijem, Ferdom Bisom, Milanom Vulpeom, Andrijom Marovićem i Sergijem Glumcem postavio je temelje grafičkog oblikovanja u Hrvatskoj zasnovanog na secesijskom i art deco nasljeđu te nadopunjenog kubističkim i konstruktivističkim iskustvima. Izložba u Ligaturi potvrdila je vrijednosti Pavla Gavranića i njegovog oblikovanja, a kako se tematski radilo o farmaceutskim proizvodima zgodno je i korisno bilo usporediti ondašnje oblikovanje s današnjim kojeg permanentno susreće mo u ambulantnim i bolničkim čekaonicama.

Privatna utopija bio je naziv izložbe Ines Krasić, profesorice na grafičkom odsjeku Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu poznate po svježim i inovativnim pristupima tom likovnom mediju. U Ligaturi je izložila rastavljene kartonske kutije (ironično asociranje na Ikeu i ostale trgovačke lance) na kojima su bile otisnute biljke u lončanicama. Na svakoj strani kartonske kutije biljni motiv je apliciran iz drugačijeg očišta, tako da kada kutiju sastavimo dobijemo dojam punog oblika. Inventivna i edukacijski prilagođena primjena transformacije dvodimenzionalnog u trodimenzionalni prostor kao i problematiziranje unutrašnje i vanjske relacije (biljka bi trebala biti u kutiji, ali je autorica smješta na njenu površinu) samo su osnovni likovno-problemski segmenti koji nameću i brojna metaforička iščitavanja ovog rada. Mlada umjetnica Antonija Maričević u vrijeme trajanja svoje izložbe bila je još studentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a izložila je crteže i kolaže iz serije Lutalice. Radi se o portretima napuštenih pasa koje je često susretala za svog boravka u Sofiji. Crteži tih najboljih čovje kovih prijatelja smješteni su unutar kolaža ili crteža koji svojom dinamikom i koloritom tvore kaotične kompozicije koje zazivaju nebrigu zajednice za ove plemenite životinje. Empatija s kojom Antonija pristupa temi i motivu prenosi se s njenih radova na gledatelje te ih potiče na razmišljanje o današnjem odnosu čovjeka prema svom prirodnom okolišu. Miroslav Pišonić likovni je umjetnik koji se bavi raznim umjetničkim disciplinama a u Ligaturi je izložio svoje recentne fotografije. Radi se o seriji nazvanoj Život u oblacima a u kojoj je svaka fotografija snimljena iz gotovo istog rakursa te vodoravno podijeljena na dva jednaka dijela od kojih donji dio prikazuje zid, a gornji nebo. Radi se o inverznoj diskusiji prepreke (zid) i nesputane slobode (nebo), koja se odvija svjetlosnim i atmosferskim promjenama. Takvo stupnjevanje potencira raznovrsnost i dinamiku kretanja u slobodi (nebo) sa statičnosti prepreke (zid) koja pod različitim svjetlosnim impulsima samo optički mijenja svoju površinsku teksturu. Serija progovara o današnjoj civilizaciji kojom je čovjek sam sebi sputao slobodu svojevoljno se zatvorivši među zidove. Povukao bih ovdje izvjesnu paralelu između Miroslava Pišonića i Mateja Kneževića. Oba su likovni umjetnici s time da je Miroslav završio Akademiju a radi kao ravnatelj Gradskog muzeja u Novoj Gradišci, a Matej je završio medicinu, radi u struci ali je vrlo aktivan i kao likovni umjetnik.

Nakon noći skupna je izložba na kojoj su sudjelovali Boris Greiner, Božena Končić Badurina, Zlatko Kozina, Igor Rončević i Ivan Šeremet. Premda nemaju izravnih stilskih, metijerskih i izražajnih doticaja svi oni na svoj prepoznatljiv umjetnički način govore o labilnosti i neizvjesnosti naših života. Da li će jutro što sljedi iza tmurne noći donijeti vedrinu i optimizam ili će produžiti agoniju nesigurnosti i straha pokazati će vriDvojejeme.

Pišonić je svojim djelovanjem u spomenutom muzeju oživio likovni život provincijalnog grada, te ga kvantitativno i kvalitativno uzdigao na visoku razinu kao što je to Knežević učinio s Ligaturom. Naime, obje galerije svojim su programom ravnopravne svim eminentnim hrvatskim galerijskim i muzejskim izložbenim prostorima suvremene umjetnosti. Izložba grafika akademskog grafičara i predavača na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Igora Čabraje otvorila je u Ligaturi 2020. godinu. Multipliciranjem fotografskog kadra grafičkim postupkom Čabraja akcentira odabrane motive koji s jedne strane govore o čovjekovom otuđenju u gradovima, a s druge o moći i neoskrvljenosti prirode koju još vjerojatno možemo pronaći samo na drugim planetama.

Jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika Slaven Tolj za ovu je prigodu izložio svojevrsni remake svog rada iz 1993. godine. Tada je Dubrovnik bio u ratnom okruženju, a između uzbuna djeca su na poljani ispred Katedrale igrala tenis napucavajući loptu u crkveni zid.

značajnih osječkih umjetnika Ana Petrović i Vladimir Frelih izlo žili su radove bazirane na primarnim i analitičkim postupcima. Takvi procesi preispituju sam medij kojim se umjetnik služi, a karakteristično im je da su lišeni ikakve naracije, simbolike, ekspresije ili deskripcije.

Premda je primarno i analitičko slikarstvo bilo u žiži interesa sedamdese tih godina proteklog stoljeća, ostavilo je duboki trag te se u raznim inačicama pojavljuje do danas, posebno kod autora sklonim autorefleksivnim izrazima. Ana Petrović to prakticira u svojem video radu dok Frelih na kartonskoj ambalaži intervenira bojom transformirajući grafički otisak originalne ambalaže u područje slikarstva.

Jedna od njih, visoko udarena, zaglavila se u raskošni barokni kapitel jedne od lezena bočnog pročelja. Igra je naglo prestala zbog sljedeće uzbune ili jednostavno stoga što je loptica postala fizički teško dostupnom. Rad Slavena Tolja iz 2019. godine otkriva tu lopticu u njenom novom prebivalištu, a ona se od tada, pod utjecajem atmosferilija, pretvorila u okaminu postavši novim detaljem kapitelskog ornamenta. Rad problematizira prolaznost vremena i transformaciju koju ono čini s fizičkim objektima, ali zaziva i sjećanje kao što i simbolički progovara o nasilnom prekidu određenog ludičkog čina.

Izložba Oblikovanje signalizacije primjer je da Ligatura brine i o predstavljanju, evidentiranju i arhiviranju vizualnih elemenata vlastitog bolničkog prostora. Signalizacija u bolničkom kompleksu izuzetno je bi tan čimbenik jer olakšava kretanje ne samo pacijenata već i osoblja koji u tom malom gradu rade. Bolnica je živo tkivo koje neprekidno proširuje, pregrađuje i nadograđuje svoje unutarnje i vanjske prostore te je bitno da se do određenih odjela, laboratorija ili ambulanti dođe što brže i učinko vitije. Na izuzetnu važnost signalizacije prvi je put u većem i sistematično obrađenom obliku ukazala Olimpijada u Münchenu 1972. godine a od tada se preglednom i jednostavnom dizajnu jasnog grafičkog znaka i čitljive tipografije posvećuje velika pažnja. Aerodromi, robni centri, postaje podzemnih željeznica, autobusni i željeznički kolodvori danas su nezamislivi bez suvislih oznaka koje su sigurni putokazi potrošačima i putnicima, a jednaku brigu o signalizaciji nalazimo sve češće i u bolnicama. Izložba znakovlja Vinogradske bolnice razvidno ukazuje kako takav sistem funkcionira te ukazuje na njegove prednosti i nedostatke. Predstavnica Hrvatske na 55. Biennalu u Veneciji 2013. godine bila je Kata Mijatović koja je tada bila i jedna od zapaženijih umjetnica na toj svjetski najvažnijoj smotri suvremene likovne umjetnosti. Naime, Kata je, spavajući i snivajući, u bijeloj gondoli plovila Canalom Grande, a taj je performans izravno bio sastavnim dijelom njenog bavljenja nesvjesnim u umjetničkom kontekstu. Ranije te godine Kata je započela s arhiviranjem snova, a dio tog arhiva u isprintanoj formi podastrijela je i gledateljima izložbe u Ligaturi. Simptomatičan je bio interes i reagiranja paci jenata koji su u tim zapisima zainteresirano nalazili sličnosti sa svojim svjesnim i podsvjesnim psihičkim stanjima.

David Maljković jedan je od rijetkih hrvatskih umjetnika koji je stekao zavidnu međunarodnu reputaciju. On je umjetnik koji se bavi rekontekstualizacijom umjetničkog predmeta, odnosno njegovom transpozicijom u drugačiji oblikovni i idejni sadržaj koji nužno za sobom povlači nova iščitavanja i značenja. Takvu svoju umjetničku praksu slijedi i izlo žbom u Ligaturi koja se sastoji od niza otisaka boce Hennessya. Svojim činom on inaugurira čuveni konjak u umjetnički predmet, ali daruje mu i osobnost, socijalnu komponentu i ulogu svojevrsnog nijemog svjedoka što prati kolebanja našeg duha.

Respektabilnim izborom umjetnika i tema koje izlaže, Ligatura nije samo postala važnim čimbenikom naše likovne i kulturne scene već je i dokazala da istinske vrijednosti uvijek imaju pozitivne odjeke bez obzira na fizički i socijalni kontekst u kojem se prezentiraju. Izložbe u Ligaturi pobuđuju neskriveni interes, znatiželju i aktivno sudjelovanje gledatelja o čemu najbolje svjedoče pozitivne reakcije bolesnika i osoblja KBC Sestre milosrdnice, kao i sve veći interes javnosti za suvislo osmišljen i prezentiran program koji Ligatura nudi.

Reklamni plakati tvornice za lijekove Kaštel (1930-1940) Ines Greiner/PrekinuteSlavenGrafikeIgorŽivotMiroslavLutaliceAntoniaPrivatnaKrasić:utopijaMaričević:Pišonić:uoblacimaČabraja:Tolj:igre2019.Končić-Badurina/ Kozina/ Rončević/ Šeremet: Nakon noći Ana Petrović/ Vladimir Frelih: Stvari koje ne vidim Kata Mijatović: Iz arhiva PrikazOblikovanjesnovasignalizacije:slučajaKBCSM7266605448423630241812 David Maljković: Dr. Hennessy i geometrija straha

Izložba likovnih rješenja za reklame lijekova tvornice Kaštel predstavlja same početke grafičkog dizajna u Hrvatskoj. Konceptualno, grafička ostvarenja Pavla Gavranića izvrsno komuniciraju sa sadašnjim vre menom, kada su bolničke čekaonice ispunjene sličnim reklamnim materijalima. U odnosu na suvremeno oglašavanje, osim same reklame, fokus ovih plakata bila je likovnost, te promišljanje poruke kroz crtež, tipografiju i boju. Ovom izložbenom intervencijom se događa promjena konteksta u kojem se sada muzejski primjerci medicinskih plakata vraćaju na mjesto prvotne namjene. Izložba je rezultat suradnje Klinike za urologiju i Hrvatskog muzeja medicine i farmacije.MatejKnežević

”...Ines Krasić živi svoju umjetnost. Ona to čini, rekli bismo, bez ostatka. Život i umjetničko stvaralaštvo u njenom se slučaju nalaze u posve ravnopravnom i dijalektičkom odnosu. Zbog toga Ines svakoj izložbi pristupa kao svojevrsnom mentalnom autoportretu, ili - možda još preciznije – kao segmentu jednog te istoga autoportreta. Izložbe su joj, naime, uvijek povezane i međusobno uvjetovane. Ovu najnoviju nazvala je Privatna utopija. Dakako, ne bez razloga. U suvremenom, deprimirajuće pragmatičnom svijetu, utopije su nam itekako potrebne. Osobito one individualne, a to znači privatne. Utopija kakvu nam Ines dočarava ludistička je te istodobno uznemirujuća i očaravajuća. O čemu se točno radi? U svojoj Privatnoj utopiji Ines sebe i okolni svijet svodi na oblik kartonskih kutija! Omjeri i dimenzije kutija variraju, a na njihovim plohama otisnuti su brojni i raznoliki sadržaji, uvijek promatrani iz šest različitih očišta: četiri osnovna sa strane te odozgo i odozdo. Ponajprije, to je mnoštvo različitih biljaka. Proma trane iz samo jednog očišta djeluju plošno, a samim time i neuvjerljivo. Uzmemo li, međutim, u obzir puni volumen kutija na kojima su otisnute, informacija o njima bit će precizna i potpuna. Na čisto formalnoj razini ostvarena je, dakle, izuzetno zanimljiva i originalna koegzistencija likovne dvodimenzionalnosti i trodimenzionalnosti. Svaka biljka nalazi se u posudi; one su, dakle, nečija briga i vlasništvo. ‘Sloboda’ i ‘sigurnost’; nažalost nisu uvijek posve kompatibilni pojmovi! Pred takvim problemima nerijetko smo skloni predati se iluzi jama i nerealnim očekivanjima, kao da od izloženih kartonskih biljaka očekujemo fotosintezu, a samim time i svojevrsnu fitoremedijaciju...” Vanja Babić

Antonia Maričević umjetnica je koja se jednako vješto služi tehnikom akrila na platnu, crteža, kolaža. Bilježi ono što ju neposredno zaokuplja, reagira na doživljaj, u konkretnom slučaju izloženih radova reagirala je na vizualne slike koje su joj se tijekom višemjesečnog studijskog boravka na Erasmus programu u Sofiji najviše urezale u pamćenje dok je svakodnevno prolazila ulicama ovoga grada. Na radovima manjih formata ukazuje na odnos čovjeka i prirode. Naime, zamijetila je kako se u glavnom gradu Bugarske prostim okom mogu vidjeti oblačci smoga. Ovu je temu pretvorila u vizualno upečatljivu kritiku odnosa čovjeka i prirode, kritiku vrlo pogrešnog osjećaja čovjekove nadmoći nad prirodom. U kolažima se na ovu temu isprepliću mnogi prizori, od manualnih radova, primarnih djelatnosti u ekonomski slabije razvijenim zemljama, topljenja ledenjaka kao posljedice globalnog zatopljenja, života pod morem, globalizacije gradova i sl. Istrgani prizori iz časopisa, postavljeni jedni pored drugih, a na koje intervenira crtežom i bojom, vješto složeni, ukazuju na kaos, uzroke i posljedice u dobu u kojemu Drugiživimo.ciklus nosi naziv “Lutalice”, inspiriran je, također, boravkom u Sofiji, u kojoj je, kako kaže ova umjetnica, vidjela puno pasa lutalica.

Taj osjećaj nemoći pojedinca dok ih sve promatra, njih mnogo, svakoga sklupčanog u svojem kutu, naviklih da ne traže puno ili uopće ništa, gotovo pa pomirenih sa sudbinom, njihovu tugu čitljivu u očima, tu emociju prenijela je svojim umjetničkim rukopisom. Emociju prenosi bilo u tehnici akrila na platnu diskretnim koloritom u kojemu se isprepliće mnoštvo nijansi boja i usamljenim psom kao glavnim protagonistom, bilo u kolažima s jakim koloritom u kojima je pas tek posredno naznačen, ili pak vještim crtežom olovkom.

Jedan vrlo zreo rukopis za mladu umjetnicu. Ova studentica u klasi Matka Vekića zasigurno pred sobom ima svijetlu slikarsku budućnost. Patricia Kiš

Miroslav Pišonić 35

Serija fotografija snimljena je s (gotovo) istog položaja u odnosu na motiv. Popola razdijeljen kadar; gornja polovica prikazuje nebo/ oblake koji ukazuju na neumoljivo protjecanje vremena, a u donjoj je polovici zid/ograda koja ne dozvoljava oku kontakt s urbanom društvenom stvarnošću. Upravo je zid element u kojem se jasno očitava ljudska prisutnost, bilo da se radi o njegovoj fizičkoj ili metaforičkoj činjenici. Naziv rada, kao i sam rad, ironično propituje onu uvriježenu misao koja se povezuje s lijepim, lakim, ugodnim…

Boris Greiner

Sadržaj jest stvarnost, izvorni materijal jest bila fotografija, koja je u međuvremenu, promijenivši medij, promijenila i sadržaj, postala je slika stvarnosti. Ili, recimo, ono kako grafika vidi stvarnost, što se događa kada se ona prebaci na ploču, pa zatim akvatintom otisne na papir. Ili, drugim riječima, kada se stvarnost pretvori u svojevrstan binarni kod, kada tehnologija izrade izbriše nijanse između crnog i bijelog, tada se ona ogoli na svoju strukturu, postaje njen uzorak. Slijedeća karakteristi ka grafičkog medija jest umnožavanje. U tri predložena primjera Čabraja dimenziju multiplikacije koristi konceptualno, kao izvedbenu polugu u proizvodnji sadržaja. Kao da otvara lepezu različitih primjena posredovanja prelasku iz jednog medija u drugi temeljem umnožavanja. Pa će tako uobičajenu vizuru nebodera ostvariti ponavljanjem istog uzorka, jednog para balkona. Koji svojim elementima, okruglom satelitskom antenom i pravokutnim klima uređajem istodobno definiraju i stvarnost i postaju grafički elementi u izgradnji njena portreta. Pri čemu upravo zahvaljujući umnožavanju takav neboder postaje i metaforička slika društva. U drugom slučaju, panoramskom prikazu planinskog masiva na Marsu, osim što se vertikala društva promijenila u horizontalu prostora, a gro plan lokalnog proširio na total vanzemaljskog, umnožavanjem se ne rješava motiv, nego nasuprot tome, svi su elementi ove mozaične slike međusobno različiti, tek fizičkim slaganjem jednog kraj drugog proiz vode jedan prizor. Vrlo je složena izrada petnaest segmenta istog prizora i njihova ¨montaža¨ u cjelinu, no svaki od njih ima i svoj osobni potpis - neki višak ili karakteristiku što mu otisak nužno daje, dodatnu izmaglicu na nebu ili tamnu liniju na dnu. Pojedinačno autentični, zajedno kao da proizvode neku mrežu, meridijansku ili slično, kroz koju gledamo. A zapravo gledamo kroz grafičku mrežu, nužnu da bi se panoramski prikaz uopće i mogao ostvariti. Krenuvši od lokalnog, prešavši preko planetarnog, logično je da ćemo završiti u individualnom. (Ili će taj redoslijed postav promijeniti?) Četiri uspravne grafike B2 formata gotovo su posve crne. Može ih se shvatiti i kao predstavnike žanra u kojem se boduje dubina crnila. Pa, iako će autor izraziti svoju sumnju u dovoljnu dubinu crnila na jednom od četiri aduta, kritičar će to shvatiti kao pecanje komplimenta: izlazak u arenu dubine crnila, platformu na kojoj se grafičar dokazuje, Čabraja je riješio visokim postavljanjem letvice standarda crnog. Naizgled isti, četiri svemira u sredini imaju četiri različita meteora ili asteroida. Planete nisu, to je jasno. Rješavanje žanrovska zadatka na razini medija, kao narativ uzima žanrovsku dimenziju na osobnoj razini: četiri asteroida ilustriraju četiri knjige koje nije pročitao. A dobro znamo da svaka ima svoj svemir. A koje su to knjige što ih je odavno odlučio pročitati, saznajte na izložbi.

Slaven Tolj je jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih umjetnika. Njegova umjetnička praksa, koja uključuje performans, fotografiju i ready-made objekte, problematizira raznovrsne političke i povijesne kontekste. Prekinute igre 2019. izložba je koja se događa u bolničkom prostoru Ligatura u trenutku nadrealnih zbivanja i učestalih preokreta. Izložba uključuje dva fotografska rada: Prekinute igre i Okamine. Prekinute igre je diptih fotografija koji prikazuje djecu kako reketima udaraju lopticu o zid dubrovačke katedrale. Njihova igra je prekinuta u trenutku kada se loptica zaglavi u baroknu dekoraciju jednog od stupova katedrale. U trenutku kada su fo tografije snimljene 1993. godine, grad Dubrovnik je bio pod ratnom opsadom i u izolaciji. Naslov nas podsjeća na mogućnost prekidanja igre mnogo opasnijim načinom. Nasuprot Prekinutim igrama, rad Okamine predstavlja fotografiju istog motiva, ali snimljenog 2019. godine, gdje su se zaglavljene loptice skamenile, sugerirajući prolaznost bez mogućnosti povratka. U sadašnjem vremenu pandemije, potresa, te radikalnih i brzih promjena u svakodnevnom funkcioniranju, prekinutost igara postaje imperativ i obaveza, kao i u prethodnim vremenima. Ovaj rad je stoga postavljen u kontekst izoliranog odjela bolnice sa ciljem da afirmativno komunicira sa svakim onim voljnim promatračem suočenim sa neizvjesnošću svakodnevice prenoseći poruku da će i to proći. Matej Knežević 47

Izloženost kreira praznu prostoriju u galeriji, u koju posjetitelji ulaze jedan po jedan. Kroz šest tankih proreza u zidovima prostorije posjetitelja šutke promatra šestero ljudi skrivenih sa druge strane. U središtu ovog rada je aktualna mutacija naše svijesti prema potrebi da budemo promatrani, ali i da promatramo. Kroz apstraktno slikarstvo Igora Rončevića se razmatra odnos planova i slojevitosti, a u sklopu otvorenosti različitih elemenata, se nerijetko kao metoda izvedbe nameće neposrednost i stanovita improvizacija, tako bliska i današnjem funkcioniranju. Časopis Sad Up, Sad Down Borisa Greinera sačinjen je od plakata, a znakoviti naslov ukazuje na mijene koje su neminovne. Slično je i sa nazivom ove izložbe. Kronološki ali i konceptualno, on pogađa u specifičan trenutak, gdje poslije mraka, uvijek dolazi budnije i svjetlije razdoblje. Na taj način nas podsjeća na neizostavnost sinusoidnih oscilacija između pozitivnog i negativnog pola naše realnosti. Matej Knežević

Koncept formiran oko radova u sklopu izložbe Nakon noći, blisko korespondira sa izazovnom svakodnevicom koja je obojana neizvjesnošću. Svi radovi u sklopu ove pop-up izložbe pokazuju određenu problematičnu situaciju u kojoj se pojedinac snalazi i kreira specifična rješenja. Dotaknuti nebo, performans je Ivana Šeremeta iz 1994.go dine u kojem autor napuhuje balon provirujući iz rupe iskopane ispred tvrđave u Slavonskom Brodu. Kreiran tokom ratnog perioda, ovaj performans ocrtava razočaranje stvarnošću, ali i težnju za promjenom na bolje. Zlatko Kozina prikazuje Supermana koji je anksiozan, sugerira jući da superjunaci imaju pravo na trenutke slabosti i da je neopravda no očekivati njihovu svemoćnost, dajući pri tome poticaj ljudima da ne zaborave sami preuzeti stvar u svoje ruke. Božena Končić Badurina u svom performansu

U sklopu izložbe Stvari koje ne vidim moguće je otkriti reference na trenutak i aktualnost.

Vladimir Frelih predstavlja obojane kartonske ambalaže raznih proizvoda, uključujući i lijekove. Tom intervencijom analizira mo gućnosti aproprijacije, transformacije i reupotrebe. Matej Knežević

Video rad Ane Petrović ritmično izmjenjuje sekvence riječi Sada i praznu plohu. Tretiranje nečega i ničega ovakvim pristupom motivirano je istraživanjem fenomena postojanja i protočnosti vremena.

Bolnica kao višeslojan sustav je dinamičan i živi organizam koji se neprestano razvija. To je primjerice zamjetno u arhitekturi ustanove, koja se s protokom vremena prilagođava i raste ovisno o potrebama. Taj fenomen transformacije se može analizirati i na jednoj suptilnoj razini, onoj vezanoj za informiranost. U labirintu bolničkih zgra da, klinika i odjela, nužno je da su pacijenti informirani i orijentirani. Presudnu ulogu tu preuzima dizajn signalizacija. Upravo su znakovlje i upute taj trag koji prati promjene bolnice. No kako je bolnica vizualno i estetski izrazito opterećen prostor, zanimljivo je promatrati tipologiju signalizacija kako se tranformira obzirom na estetiku vremena, izmjene prostora i situacija. Zanimljiv je i odnos sustavnog promišljanja dizajna i improvizacijskih pokušaja. Ovim projektom je cilj arhivirati i analizirati postojeći dizajn, te pratiti daljnje promjene u tipografiji signalizacija. U arhiviranje su uključeni djelatnici Klinike za urologiju, koji svojim konzilijarnim radom obilaze pacijente cijele bolnice i time neizravno mapiraju stanje signalizacija. Dodatni ishod takve analize bio bi pokretanje diskursa oko uniformiranja dizajna. Jer u toj zanimljivoj šumi vizualnih utjecaja ostaje pitanje stvarne informiranosti pacijenta koja je u konačnici primarna namjena dizajna bolničke signalizacije. Matej Knežević

Radovi izloženi u bolničkom hodniku KBCSM, baziraju se na snovima izabranim iz Arhiva snova /http://arhivsnova.hr/archive/ - online domeni nastaloj 2013. koja služi za skupljanje tekstualnih zapisa snova u koju je do sada sakupljeno više od 2000 snova na različitim jezicima. Osim svoje osnovne funkcije, svojevrsnog bazena koji se u virtualnom prostoru interneta puni snovima, Arhiv snova je od svog osnutka i stalno rastuća ‘materijalna’ baza umjetničke građe za autoričine radove u nastale u različitim medijima, u kojima su osnovni konstruktivni i građevni elementi snovi. Polazeći od ideje ‘zajedništva u snovima’ ovi radovi komentiraju stvarnost u kojoj živimo s ra zine nesvjesnog, nastojeći uključiti u percepciju ljudskosti, prostore psihe koji su izvan kontrole našeg svjesnog ja. Kata Mijatović

će nas da pogledamo malo bolje - da strah ima svoju geo metriju te da dodir s prostorom i postojanje u vremenu nije moguće bez oblikovanja te geometrije. David Maljković 77

Dobar je sugovornik koji se služi vašom prirodom pogleda i dovodi vas do nekada popunjene praznine.

Dr. Hennessy svake godine sklapa jedinstvenu suradnju s brojnim umjetnicima i plasira njihova izdanja. Cijenjen zbog svoje raznolikosti, koja pruža brojne mogućnosti te predstavlja njegovu iznimnu kvalitetu i skladnost.

On je pronašao svoje mjesto u različitim povijesnim razdobljima, kombinirajući svoj zavodljiv karakter koji mu omogućava moderne Dr.ekvivalente.Hennessy savršen je za opuštenija druženja u kojem se isprepliću različite teme: od klasičnih, sofisticiranih do jednostavnih. No ipak, u tom “blendu” i svom dozrijevanju ostavlja vas same.

Dr. Hennessy ima različite bogate note koje još dodatno zaokružuje njegov svježi završetak i s lakoćom vas upoznaje s formom praznine i kristalizacijom straha koji se ističe bogatim i jasno definiranim Natjeratokusom.

79 VinogradskaKBCKlinikaLIGATURAzaurologiju,Sestremilosrdnice,cesta29,10000 Zagreb pomoćiKlinikePosebnasrpanjNaklada:Tisak:MatejUrednik,Izdavač:milosrdnice,KliničkogPublikacija...prof.Klinikeinicijatorfotograf:produkcija:voditelj:www.kbcsm.hrwww.ligatura.webstarts.comMatejKneževićAlmaRedžepagićNedjeljkoĐurićprojektaipročelnikzaurologiju:BorisRužićjerealiziranauzpodrškubolničkogcentraSestreZagreb.Ligaturaautorkonceptaioblikovanja:KneževićKerschoffset,Zagreb1002022.zahvalasvimdjelatnicimazaurologijunasvekolikojokofunkcioniranjaLigature.