TRYTHONUS br. 18 (2012.)

TRYTHONUS

diabolus in musica ČASOPIS UČENIKA GLAZBENE ŠKOLE VATROSLAVA LISINSKOG BJELOVAR

br. 18

Turbo-Rock Na Makedonski - Dragan Dautovski Liszt, Kuhač i Bajaga u Bjelovaru Bjelovarski bandovi The BiG Bang ISSN 1333-0527 2012

Glazbeni složenac ........................................69

Razgovor ugodni... ...................................... 66

Iz glazbenog života Bjelovara... ................... 58

A Night at the Opera .................................. 46

Vivant professores! ...................................... 42

Naše škole listovi... ...................................... 24

Predstavljamo vam... ...................................... 4

S A D R Ž A J : 2

Diabolus in musica 18/2012.

Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar Redakcija: Trythonus, V. Lisinskog 1, Bjelovar Tel./fax: 043 244 416 E-mail: trythonus@gmail.com GLAVNA UREDNICA: Alida Sokolović UREDNIŠTVO: Željka Štelcer, Zlatka Subotičanec, Kristian Došen, Marija Frančić i Alida Sokolović

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI (Nastup Zabranjenog pušenja na Turbo-rock festivalu u Skopju 2011.): Željka Štelcer ILUSTRACIJA NA ZADNJOJ STRANICI (Proslava 18. rođendana našeg Tryhonusa): Zlatka Subotičanec OBLIKOVANJE I GRAFIČKA PRIPREMA: MacPlentay Inc., Bjelovar TISAK: Kalisto d.o.o.

NAKLADA: 15 +

SURADNICI U OVOM BROJU: Miran Huzjak, Monika Majstorović, Tena Lusavec, Gordan Branković, Vanda Dabac, Marta Balenović, Sara Iličić, Filip Đerđ, Monika Piragić, Katarina Kranjčec, Mihael Blum, Iva Zane, Eugen Pranjić, Ivana Ištvanović, Ana Varjačić, Siniša Krpan, Lucija Kožar, Matej Jambreković, Alida Jakopanec, Ivana Zelić, Monika Roher, Margareta Čizmar ILUSTRACIJE: Zlatka Subotičanec

Urednica

FOTOGRAFIJE, UNOS TESTA, LEKTURA: Svi NISU SPAVALI ZBOG TRYTHONUSA: Zlatka Subotičanec, Marija Plentaj i Alida Sokolović

Grafičarka

Jednom davno, urednica jednih novina odlučila je magičnom kuhačom zakuhati vrlo zapetljanu priču u glazbenom vrućem loncu. Doduše, kad se odlučila na taj postupak, nije ni slutila kako će kuhača uskoro promijeniti svrhu…

Stvari su krenule po zlu, a magičnosti priče doprinijela je i bizarna metamorfoza jedne obične Zlatke S. u zombija koji tumara hodnicima bjelovarske Glazbene škole u potrazi za snom. Kako se dobre vijesti brzo šire, o kletvi koja je snašla našu svestranu umjetničku dušicu ubrzo se pročulo u obje zgrade naše škole. Strah i trepet unio se u kosti glazbenika. Svatko je mogao biti meta novog napada, i više nitko nije bio siguran. Mnogi su pali u naletu gnjeva slikarske ruke…

Većina uplašenoga puka dobrovoljno je emigrirala u potrazi za novinarskim poslovima, a ostatak… paa, recimo da je kuhača s početka priče imala bitnu ulogu u razvoju događaja!

S namjerom da se situacija sanira, angažirana je Ana V. (www.specijalizirani-lovac-na-zombije.com) čiji je zadatak bio ukrotiti raskalašenu Zlatkicu i njen slikarski apetit (ili barem kosu). Sve je to rezultiralo krizom identiteta dotične.

Zlatkica je postala Patkica.

Za to vrijeme, urednica Alida S. se posvetila rješavanju još nekih ozbiljnijih pojedinosti što su se sasvim

KVAK!

Piše: Monika Piragić Ilustracija: Zlatka Subotičanec

nepredviđeno pojavile na putu do uspjeha. Jedna od njih bilo je otkriće piromanskih sklonosti učenika čiji identitet ovdje zbog raznih pravnih procesa i zaštite identiteta neće biti otkriven…

Bilo je pitanje vremena kad će i na koji instrument Miran H. sljedeći put nasrnuti i hoće li intervencija biti pravovremena i uspješna. Ništa nije bilo sigurno, ali dalo se naslutiti da su sljedeće na crnom popisu upravo orgulje u crkvi Sv. Terezije.

Dim se već osjetio u zraku...

Drugi par opanaka bila je organizacija svih zbivanja i pregled radova. Šuškalo se o raspravama s lektorom Sinišom K. koji poslije toga više nije viđen, a još se priča i da se preselio u mjesto u kojem glazbena škola ne izdaje novine.

Kakogod bilo, na kraju je sve ispalo planski i na vrijeme za proslavu osamnaestoga rođendana jednog i jedinog najboljeg i najljepšeg časopisa na svijetu po imenu Trythonus!… Punoljetni smo, op, op! (Razumije se da Miran H. nije palio svjećice.)

Ne treba zaboraviti spomenuti maturante koji su također prisustvovali ovoj svečanosti te su (ponekad) također prisutni i u Glazbenoj!

Priča je na kraju završila sretno, a dok ovo čitate naša Zlatka vjerojatno spava čvrstim snom, ali nikad se ne zna… so.. …WATCH OUT! (Kvak!)

3

Turbo-rock na makedonski

Predstavljamo vam...

4

Pišu i fotografiraju: Željka Štelcer i Alida Sokolović Uplašene začudnim zbivanjima na planu hrvatske glazbene scene te činjenicom da je vrsta „domaći roker“ u nas gotovo već izumrla, urednice Trythonusa odlučile su istražiti postoji li negdje mjesto gdje se sastaju dobri glazbenici i gdje se svira istinska rock-glazba.

Višemjesečna potraga rezultirala je tek usmenom informacijom koju je proslijedio prof. violine u našoj školi Robert Boldižar. Govorilo se o glazbenom sijelu koje se trebalo održati u Skopju 11. ožujka 2011., a na koje su trebali pristići preživjeli rock-endemi iz balkanskih zemalja. Više nego izvrsno! Trebalo je samo „potegnuti“ 800-tinjak kilometara preko snježnih vrhova Bosne i Crne Gore, što baš i nije neki problem... ;) Pristigavši u majušnu i nama egzotičnu državu Makedoniju, ostale smo ugodno iznenađene ljubaznošću, toplinom i dobrotom skromnih ljudi, što se očitovalo pri svakom našem koraku u toj zemlji. Već u zračnoj luci službenik nam je s osmijehom zaželio dobrodošlicu (prepoznao nas je i pozdravio i na povratku!).

profinjenog Stefanovskog s bluesom ili ekscentrika iz Leta3...

Iako smo probdjele noć, taj koncert bio je poseban događaj koji ćemo dugo pamtiti. Vrlo je vjerojatno da nam se više neće pružiti prilika da doživimo nešto slično; susreti s legendarnim glazbenicima, upoznavanje predivne makedonske prijestolnice, pogotovo njezinih žitelja, izvrsne makedonske delicije... – sve to je pohranjeno u našem sjećanju i zabilježeno na mnogobrojnim fotografijama. Osim toga, zahvaljujući neodoljivom Mrletu (koji ju je „osvojio“ na prvi pogled!) vaša glavna urednica Alida postala je fanom Leta3, dok je Željka otkrila novu podvrstu glazbe s grupom Disciplin a Kitschme. Sve u svemu, neprocjenjivo iskustvo!

Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, a za sve ostalo tu je Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar. :)

Koncert je održan u prepunoj Metropolis Areni u rubnom dijelu grada Skopja. Kao posebne gošće imale smo pristup svim izvođačima i prostorima – od backstagea i pozornice do privatnih prostorija. Naši zaštitnici bili su članovi grupe Zabranjeno pušenje, a ne smijemo zaboraviti ni lokalne zaštitare koji su drugarski priskakali u pomoć kad god je to bilo potrebno.

Turbo-koncert opravdao je svoj naziv: trajao je turbo-dugo! U osam sati programa (od 21:00 do 5:00 ujutro) nastupili su redom ovi izvođači: LET3, Vlatko Stefanovski Trio, Disciplin a Kitschme, Zabranjeno pušenje, Psihomodo Pop i Pozdrav Azri. Sa svima od njih prozborile smo pokoju riječ i svatko od njih zadivio nas je na svoj način, poput neumornog Davora Gobca koji je svojim atraktivnim plesom na pozornici (čitaj: skakanjem i divljanjem) održavao goruću atmosferu, originalnog Dušana Kojića – Koje i njegovog drum’n’bassa,

5

MIŠO HRNJAK – POZDRAV AZRI 6

Mi smo iz Glazbene škole iz Bjelovara. Pišemo za jedan poseban časopis, a naši novinari s vama još nikad nisu razgovarali...

Mi smo iz rock’n’rolla. Naša stranka je RNRB. Kad to kažem, svi me ovako čudno gledaju, a ja odgovorim: „Rock’n’roll, baby“!

Postoji li leit-motiv koji povezuje sve glazbenike na današnjem koncertu?

Rock-nostalgija, čini mi se, što se vidi po popisu bendova. Osim nas, tu su Zabranjeno pušenje iz Bosne, Disciplina kičme iz Beograda, Let 3 iz Rijeke, domaćin Vlatko Stefanovski i nas par iz Zagreba.

Vi ste jedan od članova originalne postave grupe Azra. Kako ste nakon toliko godina opet počeli surađivati s Borisom Leinerom?

Boris i ja sreli smo se prije pet ili šest godina. Pričali smo o glazbi, uspomenama... Nakon toga on me pozvao da dođem na koncert u Zagreb svirati s bendom Pozdrav Azri. Odsvirao sam tri stvari, pa sedam, nakon toga je došla još jedna svirka gdje sam ih svirao petnaest. I sada sam, eto, s odličnom ekipom glazbenika, i mlađih i starijih.

Stara ideja je bila da Boris i ja kao ritam sekcija okupimo vrsne autore i da napravimo album. Skupljali smo pjesme, jednu nam je napisao Arsen Dedić, pa

Žan Jakopač (Šo!Mazgoon), sin Jure Novoselića (koji svira sa Psihomodo Popom)...

Jeste li bili prošle godine na koncertu u Bjelovaru? Znam da je svirao gospodin Leiner…

Da ti iskreno kažem, ne sjećam se. On svira s više bendova. Ako je bio Pozdrav Azri, onda sam bio i ja. Što ste pripremili za današnji nastup i koliko dugo ćete svirati?

Otprilike sat vremena. Uglavnom, svirat ćemo stare Azrine hitove koji se traže, koje mlađe generacije znaju, slušaju i pjevaju s nama. Osim toga, svirat ćemo i par naših pjesama s novog CD-a Viša sila, na kojem ima nekoliko malo žešćih obrada međimurskih pjesama.

Zašto ste obradili baš međimurske napjeve?

Boris je iz Čakovca, moja mama je isto iz Međimurja, tako da su nam te pjesme drage i znamo ih otkad smo bili mali. Ovaj put smo uz pomoć prijatelja iščeprkali i obradili neke manje poznate pjesme i kola: Ftiček veli, Došla sam vam japa dimo, Lepe naše senokoše i Dorica pleše.Večeras ćemo, zbog vremena, odsvirati dvije od njih.

Mladi bolje prihvaćaju tradicijsku glazbu kroz obrade...

Da, to je tako.

Hoćete li možda promovirati novi album i u Bjelovaru?

Bilo bi nam jako drago, to je sigurno.

Mi sviramo gdje god možemo, kad god možemo, gdje ima pozornica i potrebe za rock’n’rollom.

I, gdje je „puklo“?

Na solfeggiju! Imao sam 12-13 godina, više mi se nije išlo u glazbenu i gitaru sam stavio pod krevet. Godinu dana kasnije počeo sam slušati r’n’r muziku i onda mi je bilo krivo što nisam ostao u glazbenoj još nekoliko godina.

Znamo da se Boris, uz glazbu, bavi i kiparstvom. Koje su vaše ostale aktivnosti?

Ja nisam aktivno svirao 20 godina.

Skitao sam se po Europi, imam milijun i pol kilometara „ispod guzice“. Na kraju sam završio u Mađarskoj, gdje živim i danas. Moram iskreno reći da su mi Mađarice promijenile život, a jedna od njih mi je sada i supruga. Radio sam s mladim ljudima, tinejdžerima, djecom.

Bavio sam se izradom stolarije, sagradio sam stotinu krevetića na kat, namještaj za djecu. Još uvijek se volim time baviti i to mi je malo više od hobija.

S obzirom da vam je baza u Mađarskoj, gdje se nalazite s Borisom?

Putujem. Kad je neka svirka sjednem u kola i dođem do Zagreba par dana ranije.

Razgovarala: željka štelcer

Jeste li učili glazbu u školi?

Kad sam bio mali, išao sam godinu dana u glazbenu školu i učio klasičnu gitaru.

7

MRLE–LET3 Kako ste zadovoljni vašim večerašnjim nastupom?

Odlično. Pošto smo prvi svirali mislio sam da će biti jako rano, ali ispostavilo se da je bilo dobro.

Zašto nije bilo predstave s čepovima?

A ne, ovaj, zato što nismo jeli fažol danas.

Više puta ste nastupali u Bjelovaru. Što mislite o bjelovarskoj publici?

Super je publika! Osim što je dobra publika kao publika, u Bjelovaru ima kvalitetnih ljudi s kojima ćemo surađivati, ne samo kao bend nego i na nekim projektima. Recimo, trenutno ja i jedan Bjelovarčanin, Robert Imbrišić - DJ Seraphim Codex, koji svira u bendu koji rade obrade Rammsteina, radimo DJ-set; Mr Lee + Seraphim Codex. U zadnje vrijeme sam često u Bjelovaru jer to zajedno pripremamo. Također radimo i jednu kazališnu predstavu, ja i Ivanka Mazurkijević, gdje je također zastupljen naš DJ-set.

Slušate li operu u slobodno vrijeme?

Mislim da su opere precijenjene, to nije ništa specijalno. Ima jako dobre klasične glazbe i jako loše…

VLATKO STEFANOVSKI - V.S.TRIO Kao domaćin Turbo-rock festivala možete li nam reći otkud ideja za takav koncert?

Ideja organizatora bila je da naprave rock-koncert nasuprot svim ovim turbo-folk izvođačima koji nas napadaju u zadnje vrijeme. Znači, da napravimo nešto različito. Ja odavno nisam svirao u Skopju, vjerujte… na ovakvom koncertu nisam ovdje svirao već tri godine!

Koji je razlog tome?

Zato što sam stalno na putu. Žao mi je, ispada da malo zapostavljam skopsku publiku, ali nadam se da sam joj se sada malo odužio.

I u Hrvatskoj vas smatraju svojim glazbenikom budući da surađujete s hrvatskim glazbenicima, često nastupate kod nas, bili ste i u Bjelovaru...

Volim biti u Hrvatskoj, volim svirati i po Jadranu i na kontinentu. U Bjelovaru sam nekoliko puta svirao. Pozdravite mi Bjelovarčane, moje prijatelje iz Bjelovara, posebno mog suradnika Darka Hlupića koji organizira koncerte.

koju svaki gitarista mora proći. Ja sam odlučio odsvirati je na svoj način.

Jeste li pohađali glazbenu školu?

Nikada.

Pripremate li neke nove glazbene projekte?

Već duže vrijeme spremam novi album. Snimljen je i pokušavam ga završiti. Ali još uvijek odlažem taj finalni ‘touch’…

Hvala puno!

Hvala vama.

Razgovarala: Željka Štelcer

Kako ste došli na ideju stvaranja blues albuma Thunder from the Blue Sky? Ideja je tribute. Večeras sam također odsvirao jedan blues. Nažalost, nedavno nas je napustio veliki gitarist Gary Moore. Blues je lektira

8

9

KOJA – DISCIPLIN A KITSCHME Razgovarala: Alida Sokolović Izvolite.

Evo ovako, ja sam, recimo, malo ranija rokerica i...

Hahahaha!

(Hvala!) ...još u srednjoj školi sam slušala vaše pjesme. Zanima me da li roker koji piše za sebe, a ne za publiku, može od toga preživjeti?

Ne može, naravno, ali mi smo neki primer da ipak može. Nema mnogo bendova koji sviraju to što hoće do kraja nego ipak malo kroz godine, decenije, „popuste“.

A koji je razlog da vi tako dugo trajete, dvadeset, trideset godina... Kako to da niste izgubili volju, inspiraciju...

Mislim da ima mnogo aspekata zašto ja to radim i dalje. Jednostavno, ništa drugo me toliko ne uzbuđuje. Sve vreme postoji onaj osnovni osećaj kod izlaska s instrumentom na binu...

Foto: Stanislav Milojković

10

Da li vas danas više uzbuđuje svirka nego prije?

Više cenim svaki koncert. Uživam u svakom koncertu više nego pre. Pre su to bili pionirski

poduhvati, krčenje puta u rock’n’rollu. U Jugoslaviji je to dosta bilo skopčano sa puno problema, a sad, posle svega, to sve mnogo više cenim.

Super! A što mislite o onima koji su se jako promijenili? Počeli su kao pankeri, buntovnici, a danas sviraju na zabavama.

Sviraju zabave ili su možda postali i nešto drugo? Možda... se bave politikom? Pa očigledno da im to sve nije bilo sad toliko zanimljivo. Nisu shvatili. Naprimer, postoji taj mit da su najpoznatiji bendovi počeli da sviraju zbog toga da imaju više cura. Tko god to kaže, mislim da prestaje da se bavi muzikom. Ili, ako mu muzika donosi ogromnu zaradu, onda ne prestaje da se time bavi.

Prema vama ljudi nisu nikad bili ravnodušni.

Tako je. Uvek su nas mrzeli ili obožavali.

Najgore je kad su ravnodušni.

Jeste. Trenutno mislim da sve ide ka tome da svi budu ravnodušni. To nije mali problem, to jest veliki problem. Tako da ovi neki odblesci ovih ljudi koji tu nešto sviraju, nešto se trude i žele da budu individualni kol’ko god mogu, to je još uvek na nivou herojstva.

Zašto ste uveli trubače u Čudnu šumu?

Uveli pa izveli!

Zašto uveli?

To je definitivno bio jedan moj komercijalni potez, evo, ja sam zaželeo da napišem na kapiji „Najbolji“, želeo sam ljudima da pokažem da sam ja zvezda. Video sam da nam ne ide baš sa tim suludim zvukom koji smo imali pa

smo malo samo smirili situaciju. Okrenuli smo se jednom drugom izrazu, fanku, koji ja jako volim, i jednostavno smo malo „okrenuli“ celu stvar i postali popularni. Napravili smo verziju Čudne šume Yu grupe i mislim da je to dozvoljen potez. Meni je to bilo totalno OK pošto je ta naša verzija dosta dobra. Mislim, nema veze sa pop-muzikom, a postala je pop-muzika!

Zanimljivo, to su samo bas i bubanj i duvači.

A, bili ste u Americi?

Ne, ne, u Engleskoj. To svi mešaju.

Kakav izričaj ste onda „furali“... Što je „izričaj“?

Glazbeni stil.

A, izraz...

Da, samo smo dodali par slova.

To je onako, „šminka“? Šminka? Pa ne, to je napisano da Englez može da pročita, da bi rek’o pravilno Disciplina kičme.

Naknadno sam shvatio da reč „kič“ u Britaniji nije mnogo omiljena reč. Ne zna mnogo ljudi za tu reč. Ta igra koji postoji uvek u imenu grupe Disciplina kičme i „kič“ napisan tako kako treba da bi Englez pročitao „kič“, nije bila neka naročita fora pošto je nije mnogo ljudi razumelo.

Može još jedno pitanje?

Izvolite.

Zanima me iz vremena tog takozvanog „novog vala“ koje su se vama hrvatske...

Haustor. To je sve.

Da li ste se malo više pokušali približiti publici...

Ne, ne, ne... Upravo obrnuto, a trebalo je, veruj mi. Kad netko dolazi na englesko tržište i pokušava da se probije, treba računati na pop-market. To je velika zabluda da to nije pop-market, komercijalna muzika! U Engleskoj su svi govorili: „Koji je market za ovu muziku?“ Ekipa odande nije znala koje je tržište za našu muziku. Jer, ako nema tržišta, onda niko ne ulazi u posao. I u principu, možda je trebalo praviti neke komercijalnije poteze, ali ja nisam bio zainteresovan. Ja sam mislio da naša muzika tek treba da procveta. Što se mene tiče – jeste. I sad cveta dalje i ide u drugom nekom svom smeru kojim treba da ide, napreduje.

Što svirate danas, imate li spotove... Mi imamo blokadu informacija...

To vi mislite da imate blokadu informacija, to je paradoksalno u ovom dobu kad je sve jasno, kad ljudi, evo, uživo prenose zemljotres. Postoji youtube i postoji internet. To je posledica ovih nemilih događaja na našem teritoriju, tako da mislim da možete da se zainteresujete i da saznate. Činjenica je da je ono što treba da se desi ekonomsko povezivanje država bivše Jugoslavije. Ja se izvinjavam, možda će to nekome zvučati kao Jugoslavija, ali ekonomski se povezati je bitno. A i isti nam je jezik. Sličan.

A promjena imena ima veze onda s odlaskom u Englesku?

Je. Puno hvala!

Ili su to dva jezika...

Ne dva, nego šest! Jel OK?

11

12 13

Turbo-rock, Skopje, 11. o탑ujka 2011.

v e t r o t n a s p r o t i

Predstavljamo vam...

14

Razgovarale: Alida Sokolović i Željka Štelcer Dragan Dautovski, magistar etnomuzikologije i vanredni profesor na Fakultetu za muzičku umetnost u Skopju, uspio je ostvariti nešto o čemu u Hrvatskoj još uvijek možemo samo sanjati: osnovao je zaseban studij makedonskih tradicijskih glazbala, kao što su tambure, kaval i gajde.

Osim toga, Dautovski je kao multiinstrumentalist i skladatelj snimio više ploča te je promovirao makedonsku glazbu širom svijeta (u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Japanu, Nigeriji, Australiji i dr.). Osnivač je sastava Mile Kolarovski (1992), DD Synthesis (1995) i Dragan Dautovski Quartet (2000).

Dvočlanoj bjelovarskoj ekspediciji, koju su činile tamburašica i etnomuzikologinja, susret s gospodinom Dautovskim bio je ne samo velika želja i izazov već (vjerojatno) i sudbina. Nakon jedne obične e-mail poruke umjetnik se odazvao pozivu. Susreli smo se nedjeljnog prijepodneva u središtu novoga dijela Skopja. Priča je potrajala gotovo dva sata, a da nam ni u jednom trenutku nije ponestalo tema za razgovor.

Gospodine Dautovski, recite nam nešto o vašim glazbenim počecima.

Na Balkanu kažu: „Ne igrajte, ne pjevajte i ne svirajte u Makedoniji!“ To se baš odnosi na moje roditelje; otac mi je stolar, majka domaćica, a izuzetno su talentovani za igru i pjevanje, otac mi svira puno instrumenata.

Osnovnu školu sam završio u Berovu (istočna Makedonija), upisao sam Srednju muzičku školu u Štipu. Svirao sam trombon, čak imam nagradu sa Saveznog takmičenja nekadašnje Jugoslavije. U Skopju sam upisao Fakultet, muzičku teoriju. Kao i sva revolucionarna mladež zanimao sam se tada za modernu glazbu, za jazz... ... i za tradicijsku glazbu?

Na trećoj godini fakulteta su me prijatelji, koji su bili članovi jednog KUD-a, nagovorili da počnem da sviram tamburu. Trebao im je tamburaš, a ja sam svirao gitaru. Tada je počeo veliki zaokret u mom profesionalnom životu. Za godinu dana sam počeo već da izučavam ostale tradicijske instrumente. Što sam dublje ulazio u tu problematiku, što sam se više bavio muzičkom arheologijom, sve više sam bio siguran da će to biti moj način života, moja filozofija života. Još i danas, nakon 25-30 godina bavljenja izvornom muzikom, istražujem sa istim žarom.

Dakle, sami ste istraživali na terenu?

Da. Nakon diplomiranja radio sam jedno pet godina kao nastavnik muzike u osnovnoj školi. To mi je bilo strahovito dosadno i znao sam da sigurno neću do kraja svog života držati dnevnik u rukama. Zato sam počeo da tražim neke nove forme, istraživao sam tradiciju, putovao po selima i susretao se sa ljudima. Od svih tih materijala sa terena polako sam formirao svoju privatnu fonoteku i bibliografiju, moja kolekcija izuzetno je bogata instrumentima, kasetama, knjigama,

svim što karakteriše tradicionalnu glazbu Makedonije.

Bavite li se izradom glazbala?

Jednom sam pokušao da izradim tamburu.

Kad čovek posmatra sa strane, učini se da je lako! Počeo sam kopati jedno drvo, ali bilo je strahovito teško i nakon mesec dana sam rekao: „Ja to ne mogu, ja sam stvoren da sviram!“ Svirate mnogo instrumenata?

Sviram više od 20 instrumenata. Moja glavna specifika su žičani instrumenti: buzuki, prim, brač... U osnovnoj školi sam svirao mandolinu tako da verovatno tu leži neka osnova mog interesovanja za takve instrumente.

Imam svoje štimove i puno istražujem, a posebno respektujem tradicionalno nasleđe; i štimove i zvuke i forme, naročito što se tiče makedonske tambure.

Po čemu se makedonska tambura razlikuje od hrvatske?

Po jeziku na kojem govori. Instrument je alat preko kojeg se priča, on ima funkciju da ozvuči tradicijski kod. Tradicija diktira kako će izgledati taj alat s kojim će se muzički nadareni pojedinac baviti i obraćati zajednici.

Naša tambura ima drugačije zvučne i ergološke specifikacije. Svedočanstva koja govore za njenu aktuelnost na tlu Makedonije datiraju iz 4. veka. Starija forma je slična instrumentu kojeg Turci zovu karaduzen, iz porodice instrumenata sa dugačkim vratom.

15

Uz žičane instrumente svirate i kaval, vrstu makedonske flaute.

Kaval odgovara mom temperamentu i mojoj duhovnosti. Taj instrument je vrlo jednostavan, ali istovremeno i strahovito kompliciran.

Počeo sam da ga izučavam s velikim strahom i od samog početka mi je stvorio veliki kompleks. Sve do momenta dok se nisam sreo sa okarinom, koja je došla u moje ruke 2005., kaval je bio instrument mog života.

Ta dva instrumenta me „vuku“ na različite strane; koncentracija, interpretacija i zanos kod muziciranja na kavalu, kao pastirskom instrumentu, vode me u vertikalu, a praistorijski instrument okarina, u horizontalu.

Svirate li na pravoj neolitskoj okarini ili je to replika staroga instrumenta?

Nije, baš je original. Taj artefakt, koji je značajan ne samo za makedonsku i balkansku kulturu nego za svetsku kulturu uopće, nakon 6000 godina došao je u 21. vek i to baš u moje ruke! Ja sam na neki način blagoslovljen jer sviram na takvu starinu, pogotovo što je savršeno očuvana i savršeno funkcionalna. Veličine je malo krupnijeg oraha, loptaste forme i na njoj su tri perforacije. Što se tiče muzike, ta okarina ima strašnu isceliteljsku moć. Promovirao sam je na koncertu u Skopju jer mi je upravo bila i dodeljena zadaća elaborirati da je to instrument. Nakon dva sata svirke to sam i potvrdio. Gospoda iz vlade i ministarstva rekli su mi da će izraditi repliku koju ću svirati, a da ova ide u muzej. Odgovorio sam da ću svirati samo na originalu jer ja imam

16

obaveze prema tom instrumentu. Praktično sam ja možda jedini u svetu koji svira na tako starom i originalnom instrumentu. To nije instrument koji može da parira flauti, ali sam prestao opravdavati njegovu vrednost jer je to suvišno. Izađem na scenu i sviram, a auditorijum neka priča da li on ima magičnu moć. Okarina je moj lični ključ mog života i ona predstavlja moje obaveze na ovom svetu.

Kako je okarina došla do vas?

Prije nego što sam doznao za nju, usnio sam jedan interesantan san; bio sam sa mojim Kvartetom u Rusiji, u Sankt Peterburgu, i nakon jednog koncerta sanjao sam da iz nebesa pada mali letak, komadić hartije.

Uhvatio sam ga u letu, na njemu je pisalo na makedonskom (ćirilićno pismo): Ke dobieš poraka (dobit ćeš poruku), od drug svet ke čues glas (iz drugog sveta ćeš čuti glas)... Ja se uplašio; bližio mi se pedeseti rođendan, „uhvatio“ sam neku prehladu i alergiju i počeli su da me „ubijaju“ tim vakcinama, a kao artist UNESCO-a trebao sam ići u Afriku... Pomislio sam da su počele dolaziti glasine iz drugog sveta. Inače, u horoskopu sam škorpija, a što je još važnije, sedmač. Rođen sam sa sedam meseci i dva meseca su me čuvali u šporetu, u rerni, u improviziranoj inkubaciji. Volim te sve priče i to me vezuje s muzikom...

Dva meseca nakon toga pozvali su me iz muzeja grada Velesa. Kad je pronađen taj artefakt na terenu je bila arheolog Trajanka Jofčevska. Nisu znali o čemu se radi. Arte-

fakt je nađen na nekim iskopinama 1989. i nakon toga je odložen u arhiv. Kad se osušila zemlja u unutrašnjosti instrumenta, pojavile su se tri perforacije, tri rupice. Sumnjali su da se radi o instrumentu pa su ga doneli kod mene na ekspertizu.

Kako je ugođena okarina?

Perforacije su u razmeštaju trougla sa savršeno preciznim dimenzijama i sa štimom durskog kvintakorda Es – G – B. To nije slučajno jer Es-dur važi kao božanstveni tonalitet. To je jedini takav slučaj u svetu.

Okarina nije bila instrument potreban za neki ritual, to nije instrument koji oponaša ptice ili neke životinje, nego je onaj koji svira imao zadatak da duhovno deluje na okolinu.

Kad sam snimao u studiju jedan zapis što su tražili od mene zamalo da se ugušim, zaboravio da uzmem vazduh...

Voditelj ste Odsjeka za narodne instrumente na Fakultetu u Skopju. Kako ste uspjeli učenje narodnih glazbala uključiti u obrazovni sustav u Makedoniji, što u Hrvatskoj nije slučaj?

Na tom području sam bio pionir. Bilo je strahovitih problema da takva „seljačka muzika“ uđe u obrazovni sistem, ali je konačno 1992. godine u Srednjoj muzičkoj školi u Skopju otvoren odsek za narodne instrumente.

Tako su otvorena „vrata“ tradicijskoj muzici, počela je kulturna revolucija, a dve godine posle osnovali smo Odsek i na Fakultetu.

U to doba sam trebao da odem za Kanadu pa sam se bavio i ucenom; rekao sam da

17

neću otići ako otvorimo Odsek za narodne instrumente na Fakultetu.

Sad sam miran. Pomogao sam da se domognemo tradicije, to ostavljam svojim studentima i prijateljima, a ja idem svojim putem, dublje od korena i više se bavim muzičkom antropologijom i arheologijom.

Puno ljudi i puno generacija sam uputio da vode brigu o tradiciji, a ja imam novi zadatak.

Koji se narodni instrumenti mogu učiti na vašem Fakultetu?

Zasad izučavamo gajde, kaval, tambure i tapan. Moja ideja bila je da se prvo pozabavimo seoskom tradicijom, najstarijim slojem kulture u kojem leži identitet naroda.

Mozda neki negiraju Makedonsku istoriju, ali Makedonci su uvijek bili poznati po svojim pjesmama, igrama i instrumentima. Trebalo je obraniti identitet i dokazati njegovu autentičnost, u čemu smo uspeli, najviše preko muzičkog folklora.

Na vašem Fakultetu postoji i zaseban Odsjek za etnomuzikologiju?

Da. Imao sam veliku bitku sa bivšim profesorom koji je etnomuzikolog, teoretičar, za kojeg vrijedi ona definicija: prvo nauka, posle praksa. Znači, moraš naučiti definicije da bi radio. Klasične budalaštine! Posvađali smo se jer sam kao njegov student naučio puno stvari od narodnih umetnika. Možete vi istraživati na tom polju, ali baratajte instrumentom, radite nešto! Informator vam može pričati razne priče o nekom instrumentu,

18

pjesmi... Ako se time i sami ne bavite, ako nemate osobnog iskustva, onda tako zapisana informacija nije valjana. Nadam se da se slažete sa mnom.

Tako da smo otvorili zaseban etnoorganološki odsek. Volim se baviti muzičkom organologijom, antropologijom, arheologijom, psihologijom, svime što se tiče glazbe, a sama etnomuzikološka nauka (kao nastavni program) me ne zanima, možda samo u funkciji nekakvih iskustava na internacionalnom planu.

Kako se “seljačka glazba” u makedonskim glazbenim krugovima tretira u odnosu na klasičnu?

Ja nastupam više vani nego ovde. Kad na svetskom nivou treba prezentirati vlastitu kulturu onda šalju mene, moju grupu ili nešto slično, a svakodnevno psihologija šireg (muzičkog) kolektiva redovito se pita: „Šta će nama ovo?” (a da pri tom nitko ništa ne radi!). To je tipično za ljude koji imaju vrlo malo znanja o nekoj problematici.

Zadnjih godina se puno obraćam javnosti jer se kod nas sad negira naš identitet. To su budalaštine! Imamo pisanih dokumenata koji govore da se tambura svirala u Makedoniji u 4. veku, a neki uporno tvrde da su je doneli Turci! Pisci su ostavili tragove da u Strumici ljudi sviraju nekakve dugačke instrumente, pa žičane... I što je najbitnije, slušajte pjesme! Ne može nešto tako specifično biti nečiji nusproizvod. Folklor i muzička tradicija su kulturološka genetika.

O klasičnim pravcima u muzici možemo

pričati od 16. veka nadalje. A pre toga, nitko se nije bavio kvalitetnom muzikom? Za mene je klasična muzika nužno zlo civilizacije, svedoci smo da na globalnom nivou civilizacija guši svu tradiciju sveta. Europu i „civilizovani” svet ne zanima tradicija.

Nažalost, tako je i uvijek bilo u istoriji, osim možda u epohi neolita, koju mnogi nazivaju prolet celokupnog čovečanstva. Zato što nije bilo ratova!

Koji su autohtoni makedonski instrumenti?

Ja zastupam tezu da je jedini autohtoni makedonski instrument okarina, iako ona pripada čovečanstvu. Ne znam odakle je došla, možda ju je netko bacio sa neba, ali ona ima svoju povijest koja se vuče 6000 godina.

A kad pričamo o tamburama, kavalima, bilo kojim drugim instrumentima, oni su tradicijski onoliko koliko ih zajednica upotrebljava u svom načinu života. I gotovo. Kolektiv nešto prihvaća ili to odbacuje. Izleda da nema ništa autohtono na ovom svetu, što se tiče nacionalnog. Sve pripada čovečanstvu.

vašem jeziku, koliko god dobro pričao, ali to nije moje govorno područje. Ne možete vi Nijemcima svirati Beethovena tako dobro kao što svirate vašu nacionalnu muziku, ili kompozicije domaćih kompozitora. Zato, to im pokažite, to im odsvirajte!

Svaki novi muzički pravac mora sići do izvorišta, tradicije, što je slučaj sa jazz muzikom, sa bluesom... I klasika počiva na tradiciji. Stvaralaštvo Bacha i Beethovena nije ništa drugo do centralnoeuropska tradicija, nadograđena i civilizacijski oformljena radi potrebe ljudi. Vrlo je bitno da mi muzičari shvatimo kako moramo što više poznavati i oživljavati tradiciju.

Postoji li budućnost za nacionalnu glazbu Makedonije ili Hrvatske?

Kako da ne! Veliki je otpor akademskih krugova i kod vas i kod nas, ali bitno je raditi ono što volimo. Nijedan od naših violinista ili komornih sastava ovdje ne nastupa, kamoli vani. Jedan moj prijatelj, profesor komorne muzike, kaže: „Mi u Njemačkoj sviramo Beethovenove kvartete i nama se smiju.” Vi se komotno možete smijati mom pričanju na

19

prvo hrvatsko natjecanje iz povijesti glazbe

Predstavljamo vam...

20

Sve misli uprte na Franza Liszta Piše: Miran Huzjak Fotografije: Jozo Lovrić fotolovric@gmail.com

Plakat za natjecanje: Zlatka Subotičanec

U Bjelovaru, gradiću na sjeverozapadu Hrvatske, ima malo kulturnih događanja.

Mogli bismo, nažalost, reći da je temeljna kulturna manifestacija odlazak u kafiće kojih u Bjelovaru ima više nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Iznenadili biste se, u gradu Bjelovaru, gdje se održava Terezijana i Božićni gala koncert, također se održavaju i državna natjecanja iz povijesti glazbe. Prošle godine održalo se Prvo državno natjecanje iz povijesti glazbe. To je šesto natjecanje iz povijesti glazbe u Bjelovaru, ali se tek prošle godine uspelo na državnu razinu. Žalosno je što tu informaciju zna samo mala grupica učenika u bjelovarskoj Glazbenoj školi. Tema prošlogodišnjeg natjecanja bio je život i djelo velikog mađarskog skladatelja, Franza Liszta.

Kako je proteklo natjecanje? Jako dobro.

Bio je lijep doček natjecatelja, zajednički odlazak u Veleučilište gdje su se testovi pisali, te proglašenje pobjednika. Bitno je napomenuti da su svi natjecatelji dobili peciva u obliku osminki i majicu koju je veoma lijepo dizajnirala Zlatka Subotičanec, koja polazi 3. razred naše skromne srednje Glazbene škole. Na leđima te tamne majice piše “Kranjčec”. Iako to prezime natjecatelji koji nisu iz Bjelovara ne poznaju, Kranjčec je ime kultnog bjelovarskog poduzeća koje prodaje, iznenadili biste se, lijesove i pogrebnu opremu, a bitno je napomenuti da je “Pogrebna oprema Kranjčec” bila sponzor natjecanja.

Učenica iz Glazbene škole Pavla Markovca u Zagrebu, Marija Lucija Kunjko, pobijedila je prošle godine s 96% točnih odgovora.

Učenici iz Zagreba i Rijeke “pokupili” su prva mjesta. Žalosno je što smo mi Bjelovarčani i u tome podbacili te zauzeli prva mjesta od kraja. Bilo je sto pitanja, tj.

95 zadataka “na zaokruživanje” (kako ih mi učenici zovemo), ili stručno: zadataka višestrukog izbora, te pet notnih primjera koje je natjecatelj morao identificirati.

Natjecatelji su imali na uvid različite izvore te su sami postavljali pitanja iz njih, a glavna organizatorica, urednica Trythonusa Alida Sokolović, prikupila je pitanja i sastavila test. Visokoplasirani dobili su dobre nagrade poput kvalitetnih knjiga i nosača zvuka.

Moram napomenuti da se za ovakav plas-

man na ostalim glazbenim natjecanjima u Hrvatskoj dobije “diploma“. Nakon dugog čekanja natjecatelj dobije papir s kojim, ako postigne dobar rezultat, ima lakši upis na akademiju za čak velebnih 2%.

Budući da skoro sva natjecanja u RH, bila ona kulturna ili sportska, potresaju skandali, imajući na umu sve što sam naveo možemo zaključiti da su natjecanja iz povijesti glazbe u Bjelovaru možda među najpoštenijima kod nas. Ipak se ima Bjelovar s čim hvaliti.

Zahvalnice za voditelje

Podjela testova

21

Bjelovarska čestitka Franzu Lisztu Piše: Alida Jakopanec

Franz Liszt nije mogao ni sanjati kakvu će predivnu čestitku dobiti za svoj 200-ti rođendan. Potpisalo ju je tridesetsedmoro dragih mladih ljudi, učenika srednjih glazbenih škola iz Bjelovara, Rijeke, Zadra i Zagreba.

Lisztov rođendan proslavljen je na poseban način – na Prvom hrvatskom natjecanju iz Povijesti glazbe u Bjelovaru, 19. listopada 2011. godine. Natjecanje je proteklo u ugodnom raspoloženju i druženju te doista nalikovalo proslavi, počevši od svečanog otvorenja pa sve do proglašenja rezultata. Natjecatelji su ozbiljno, disciplinirano i pripremljeno pristupili zadatku, a komisija je pomno pregledala testove i prebrojila bodove....

A rezultati? Rezultati su bili iznad

Bjelovarski skup povjesničara glazbe

22

očekivanja! Franz Liszt mi je prišapnuo da je jako zadovoljan i ponosan! I sam je, kaže, zaboravio neke podatke i pojedinosti koje su naši natjecatelji znali. Osim petoro nagrađenih još je mnogo onih koji zaslužuju nagrade, ali svi znamo da je najveća nagrada znanje koje ste stekli pripremajući se za natjecanje i koje Vam nitko ne može oduzeti!

Iskreno čestitam svim natjecatelji(ca) ma i njihovim voditeljicama, u nadi da će vam ovo natjecanje ostati u lijepoj uspomeni i da ćemo se vidjeti na istom mjestu i sljedeće godine. Najveća čestitka Alidi Sokolović koja je osmislila natjecanje te sve do i najmanje pojedinosti prekrasno organizirala.

Dobar glas daleko se čuje, a radijom još dalje Piše: Kristian Došen

Svi koji su se zatekli na valovima Hrvatskog katoličkog radija u kasnim večernjim satima 27. listopada 2011., mogli su čuti poznat glas i još poznatije melodije – one Lisztove. A glas je pripadao Ivani Zelić,

bivšoj učenici Glazbene škole, također suorganizatorici natjecanja u čast dvjestote obljetnice rođenja jednog od najvećih mađarskih skladatelja i pijanista. Riječ je o Prvom hrvatskom natjecanju u povijesti glazbe, a više detalja o gostovanju i emisiji „Klasični vrt“ doznali smo od Ivane u nekoliko brzopoteznih pitanja.

Kako ste dospjeli u emisiju i zašto?

Kako uobičajeno dospijete negdje gdje vas uputi prof. Alida: jednostavno se pojavite na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme (naravno, ona dogovori vrijeme i mjesto). Razlog zašto sam bila pozvana moje je sudjelovanje u organizaciji natjecanja ove godine, kao predstavnica Centra za glazbene inicijative, udruge koja je bila suorganizator.

Tko je još bio gost?

Profesorica Snježana Vrbanec i njezini učenici koji su pobijedili na natjecanju.

Oni su učenici Glazbene škole Pavla Markovca iz Zagreba.

Kakvu su ulogu odigrali slušatelji?

Slušatelji su mogli glasati za Lisztova djela koja su se emitirala tijekom emisije.

Pobijedila je „Ave Maria“.

Kakav je osjećaj biti u eteru?

Neobičan. S obzirom da nisi pred kamerom, ne moraš paziti kako ćeš izgledati, ali svejedno moraš paziti kako ćeš i što ćeš reći.

Najdraža Lisztova skladba?

Mađarska rapsodija.

Promocija majica

23

Naše škole listovi

Piše: Vanda Dabac

Kao najbolja polaznica zabavnog (ali i teškog) seminara u starom istarskom gradiću Grožnjanu, gdje se već godinama održavaju glazbeni seminari u organizaciji Međunarodnog kulturnog centra Hrvatske glazbene mladeži, pozvana sam na dvotjedni seminar u Philadelphiju.

Nakon napornoga leta, ujedno i mojeg prvog leta avionom u životu, profesorica, još jedan student i ja smjestili smo se u Bryn Mawr Collegeu, koji me neodoljivo podsjetio na Hogwarts.

Tamo su nas dočekali nasmijani Amerikanci. Svaki dan bio je savršeno organiziran. Najprije me čekala audicija jer je trebalo odlučiti u kojem ću od sedam orkestara svirati iduća dva tjedna. S obzirom na sviračko umijeće, bilo je sedam različitih orkestara. Upala sam u „zlatni” tj. najbolji orkestar, što mi je bila izuzetna čast. Moje prvo čuđenje izazvala je američka hrana; neobične vrste voća, kao i činjenica da su neki od polaznika seminara mrvili čips na već dovoljno

24

(pre)kaloričnu pizzu. No, unatoč tome, kolege i svirači bili su odlični. Svidjelo mi se kojom brzinom reagiraju na zahtjeve dirigenta, bez „uzdaha napora”, kao malena Eli Choi, vrhunska violinistica.

Seminar je bio uspješan, a završni koncert je posebno sve oduševio. Kako moja dva ujaka žive u Americi, produžila sam svoj boravak za još pet tjedana. Ujak koji živi u Queensu (Astoria) došao je po mene u Philadelphiju i nakon dvosatne vožnje ugledala sam... New York!

Osjećala sam se kao u nekom filmu. Već idućeg dana išli smo u šetnju gradom. U trenutku kad sam izašla iz podzemne i ugledala sve ogromne zgrade, zavrtjelo mi se u glavi. Uzela sam fotoaparat i odmah počela fotografirati. Moji rođaci su se potrudili da vidim što je moguće više toga. Tako sam bila na Empire State Buildingu, kod Kipa slobode, na Time Squareu, u Central Parku, na Broadwayu, Lincoln i Rockefeller centru, Muzeju voštanih figura i na još mnogo, mnogo

mjesta. S obitelji drugog ujaka, koji živi u Westchesteru (nedaleko Manhattana) išla sam u Mountain Creek Water Park gdje sam se najviše zabavila.

Tamo je bilo mnogo tobogana i stijena vi soka 15 metara s koje sam skočila u vodu duboku 18 metara. Ujna me povela u nezaboravan shopping koji je potrajao cijeli dan. Kupovale smo mi haljine za koncerte. S njima sam proboravila još tri dana u prekrasnom hotelu s pet zvjezdica.

Tih 49 dana proletjelo je nevjerojatnom brzinom, a nakon nezaboravne pustolovine čekao me veliki problem, povratak kući. Trebala sam se vratiti potpuno sama. Najprije je trebalo doći do pravog terminala... No, kao da me nešto čuvalo.

Dok sam čekala svoj let za Pariz čula sam razgovor dviju djevojaka, a jedna od njih je rekla: „Kaj buš ti jela? Vidla sam tam neke masne fakat skupe sendviče...”

Bingo! Više me nije bilo toliko strah. Po dolasku u Pariz shvatila sam da bih se snašla i bez tih Zagrepčanki. Od aviona do terminala putovali smo 45 minuta autobusom jer je aerodrom bio ogroman.

Do Zagreba društvo su mi pravili ludi Irci koji su se cijelim putem cerekali i šalili. U trenutku kad smo sletjeli u Zagreb, kad sam stala na tlo i ugledala čistinu, a ne ogromne zgrade, shvatila sam da sam konačno kod kuće. Tada sam na carini ugledala svoje kako mi mašu...

DVIJE VRHUNSKE VIOLINISTICE

U MUZEJU VOŠTANIH FIGURA

IZ NOVOGA SVIJETA

25

Kuhač u Bjelovaru – Kuhačevci u Zagrebu PROLOG: Piše: Monika Majstorović Osvrćući se kroz povijest na ljude koji su postali sinonimima za veličinu, inovativnost, isticanje, predanost i uspjeh, primjećujemo da su mnogi od njih u svom vremenu bili nedovoljno cijenjeni, a često i neshvaćeni. ‘’ Ne pođeš li u nas utrtim i od drugih naroda izgaženim putem, tada si izgubljen čovjek, jer će te proglasiti reakcionarci neznalicom, pretjerancem pa i varalicom…’’ napisao je Franjo Ksaver Kuhač, čovjek koji je propješačio gotovo cijeli Balkan zbog svoje opsjednutosti narodnim napjevima. Iako u svoje vrijeme često potcijenjen i omalovažavan, danas se smatra jednom od najvećih ličnosti hrvatske glazbene povijesti 19. stoljeća.

Povodom 100. obljetnice smrti Franje Ksavera Kuhača (1834.1911.), u Bjelovaru je održano 1. natjecanje iz povijesti hrvatske glazbe na kojem je sudjelovalo trinaestero mladih bjelovarskih povjesničara glazbe. Natjecanje je održano 24. i 25. studenoga 2011., a veliki poticaj svima bio je nagradni izlet za najbolje plasirane natjecatelje.

1. čin: Svi smo mi Franjo Kuhač!

Piše: Marija Frančić Prvo malo natjecanje iz povijesti hrvatske glazbe! To se ne smije propustiti! Prije samog Natjecanja čitala sam u školskom hodniku zadane „tekstiće“ o Franji Kuhaču. I prije sam čula nešto o njemu, no sad sam doznala i puno novih, zanimljivih stvari. Bio je etnomuzikolog i imao je veliki utjecaj na hrvatsku glazbu. Obje njegove žene zvale su se Marija. (Oh, divnog li imena!) Njegova najvažnija zbirka je Južno-slovjenske narodne popievke... I tako su pristizali i ostali natjecatelji, moji marljivi kolege iz bjelovarske Glazbene škole, i isto tako čitali iz svojih papira. U zraku

26

se osjećao ugodni natjecateljski duh. U dogovoreno vrijeme profesorica nas je uputila u veliku školsku dvoranu. Odmah smo počeli prigovarati, smatrajući da nam je predviđenih 45 minuta za pisanje testa premalo, no, kako smo svi bili vrlo dobro pripremljeni, bili smo gotovi puno ranije. Poslije smo se međusobno konzultirali o tome tko je kako riješio zadatke, što je bilo najteže, a što najlakše... U petak smo doznali rezultate: prvu nagradu, velikuuu kuhaču s likom Franje Kuhača (oh, koja slučajnost!) osvojila je Monika Majstorović iz 2. razreda (poklon je bio i više nego zaslužen jer je Monika na svih pedeset pitanja točno odgovorila), druga je bila maturantica Nikolina Domović, a treći Miran Huzjak, učenik 2. razreda. Na kraju smo se počastili finom tortom u narodnim bojama, a saznali smo da će oni najbolji ići za nekoliko dana na izlet „u nepoznato“.

Zove se Franjo. Zove se Franjo...

Kuhač, Kuhač... Pamti, Marija!

Pet minuta prije natjecanja

27

Gdje točno?

2. čin: Nagradni izlet Piše: Monika Majstorović Na toliko željeni izlet krenuli smo 29. studenoga. Iako je jutro u Bjelovaru osvanulo sivo, u Zagrebu nas je dočekalo vedro sunce. Veselu družinu Kuhačevaca činili su: Nikolina Domović, Marija Frančić, Katarina Kranjčec, Monika Piragić, Eugen Pranjić, Iva Zane, profesorica i ja. Vozač kombija nas je ostavio na Ribnjaku odakle smo se pješice uputili prema Gornjem gradu. U tom dijelu Zagreba bila sam prvi put i stvarno mi se svidio. Putem je našu posebnu pozornost privukla slastičarnica Ivica i Marica u Tkalčićevoj ulici koju je uredio poznati nam slikar Franjo Matešin, a koja doslovce izgleda kao ilustracija iz dječjih slikovnica. Profesorica je rekla kako ćemo se tu poslije počastiti (ali nismo!).

U Palači narodnoga doma u Opatičkoj ulici dočekala nas je nas je dr. Vjera Katalinić, upraviteljica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU, i odvela u prekrasnu Preporodnu dvoranu. Dvorana je bila kao iz filma: ulašteni, sjajni parket, crvene i udobne stolice, taman dovoljno svjetla na poluzamračenim prozorima da stvori savršen ugođaj, zidovi prekriveni zrcalima iznad kojih su izrezbareni (i nerijetko pozlaćeni) ukrasi i lica iz, kako smo kasnije saznali, vremena Narodnog preporoda. Raskošan luster podsjetio

28

me istog trena na film Titanic. U dvorani smo pogledali dokumentarni film o Ivanu Marku Lukačiću, a dr. Katalinić nas je upoznala s izložbom Od arhivske prašine do koncertnog podija, koja je pripremljena u povodu Dana otvorenih vrata HAZU. Kasnije smo upoznali i dr. Koraljku Kos, a poslije ugodnog ispraćaja krenuli smo prema našem idućem odredištu: Hrvatskom glazbenom zavodu.

Gospođa Nada Bezić nas je provela kroz Zavod te pokazala izložbu o Kuhačevu djelovanju u toj instituciji.

Jako su me se dojmila stara i originalna izdanja Kuhačevih djela, njegova pisma i ceduljice na koje je zapisivao komentare i napomene samome sebi. Fotografirali smo se na prekrasnome stubištu sa crvenim tepihom (opet sam dobila asocijaciju na Titanic!) te produžili do Zrinskoga trga.

Unutrašnjost palače HAZU jednostavno je veličanstvena. Popeli smo se na drugi kat i slušali kako u atriju palače maestro Orest Shourgot prekrasno svira na Guarnerijevoj violini King iz 1735. koja je u vlasništvu Akademije, a vrijedna je 8 milijuna eura! Između ostalog, vidjeli smo i Baščansku ploču.

Na kraju smo svratili u Umjetnički paviljon pogledati izložbu Umjetnost je lijepa, kipara Ante Rašića, kojom je prikazana nesigurnost čovjeka u današnjem svijetu.

Gle,

Ja

Kuhač!

Tarzan!

Po lojtrici gor i dol...

I ja hoću na vaše natjecanje, jel jasno?

Hvala

Izložba je bila vrlo neobična; ogromna skulptura Apoksiomena od stiropora s mnoštvom mobilnih ogledala na sebi, cijevi pričvršćene na zid koje povremeno padaju uz iznenađujuće jaki zvuk, prolivena boja iz bačvi koja čini jak kontrast potpuno bijeloj prostoriji te instalacija Jaja s plastičnim jajima na podu po kojima se doslovno smjelo hodati!

Vrativši se u Bjelovar oko 17 sati, donijeli smo sa sobom prekrasne dojmove i poticaj drugim učenicima da se što bolje potrude za iduće natjecanje.

EPILOG Piše: Monika Majstorović Izvrsno organizirano Natjecanje iz povijesti hrvatske glazbe u Bjelovaru bilo je odlična inicijativa da se na zanimljiv način obogati znanje i iskustvo učenika, a ujedno i oda počast čovjeku koji je svojim radom i predanošću zadužio hrvatsku povijest. Sigurna sam da ću se prijaviti i iduće godine.

Bogu, nismo na Titanicu!

29

Opatijo bajna...

Veseli provodi - PART 2 Piše: Eugen Pranjić Kao i obično, prosinac za nas glazbenike znači samo jedno - odlazak na Natjecanje komornih sastava u Opatiju. Već od blagdana Svih svetih, komorni glazbenici sanjaju o 1. nagradi, nevjerojatnom nastupu bez ijedne pogreške, iako i to nisu najrealnija očekivanja za svaki sastav. Ove godine naša škola je došla nadomak ostvarenju tih snova.

8.12. - četvrtak 8:00 Sve je spremno za polazak, instrumenti uređeni, note pripremljene i spremljene na mjesto gdje ne mogu biti zaboravljene, a svirači “nabrijani” za svoje nastupe. Ukrcavanje je prošlo bez problema i tako smo krenuli u nove pobjede, krenuli smo u osvajanje Opatije.

13:00 Svi smo stigli živi i zdravi na odredište.

30

Dueti su se već morali pripremiti za nastup, jer je II. kategorija počinjala u 14 sati. Bili smo više-manje spremni za dugo očekivani nastup, a obukli smo se takvom brzinom da bi nam i Chuck Norris zavidio.

14:00 Led su probili Vanda i Emanuel, a to su učinili tako dobro da je bilo vrlo teško svirati poslije njih. Nedugo zatim na redu su bile dvije gitare, bolje rečeno dva gitarista, Luka i ja. Odsvirali smo solidno i povukli se u svoje odaje iščekujući rezultate. Ne smijem zaboraviti spomenuti brassovce i saksofoniste te sve naše profesore koji su svima bili velika potpora i koji su nam ulijevali hrabrost prije nastupa.

Do 18 sati svi smo boravili u sobi limenoga kvinteta, kartajući i svirajući božićne pjesme na balkonu obučeni kao jeleni. Među jelenima najviše se isticao trubač Hrvoje Horvat, koji je zbog posebnih zasluga i dobio titulu “jelena zaskočnika”.

18:00 Rezultati su napokon stigli, no zbog velike gužve za njih sam saznao tek oko 18:10. Vanda i Emanuel - I. nagrada - 98,24 te Luka i Eugen - II. nagrada 95,00. Nitko nije skrivao oduševljenje ostvarenim rezultatima, štoviše, bili smo tako izgubljeni da smo se nekim slučajem svi opet našli u sobi brass-

ovaca. Odlični rezultati nagnali su nas da slavimo sve do subote. oko 20:30 Na red su došli saksofonisti koji su jako dobro svirali. Rezultati su stigli jako kasno, ali isplatilo ih se čekati jer su osvojili izvrsnu III. nagradu - 94,96.

Druga nagrada im je izmaknula za samo 0,04 boda.

9.12. - petak Dan je prošao u revijalnom tonu, bez ikakvih nastupa bjelovarskih učenika, svi su se opuštali i uživali, osim našeg duhovnog vođe Antonija Nebojana kojeg je tukla groznica, a naposljetku se saznalo da boluje od mononukleoze (ovim putem želim brz oporavak).

Brassovci su opet mamili uzdahe svojom svirkom na balkonu, a ostatak vesele družine je lutao po gradu i hotelu, da bi se navečer nekim slučajem svi opet susreli u sobi našeg predivnog kvinteta.

10.12. - subota 9:00 Na red je došao brass kvintet. Cijelo jutro prošlo je u nekom mističnom ozračju, svi su strpljivo iščekivali nastup najstarijih pripadnika učeničke kolonije bjelovarske Glazbene škole u Opatiji.

Samo na trenutke čuo bi se neki neartikulirani zvuk iz trube našega jelena Hrvoja, koji je uvijek pronalazio odlične načine za razbijanje monotonije.

10:30 Počela je zadnja i po nekima najatraktivnija kategorija 49. hrvatskog natjecanja komornih sastava. Brass je svoj nastup odradio odlično, te naposljetku osvojio II. nagradu sa 97,50 bodova, a tim rezultatom su postali i najbolji brass kvintet na tom natjecanju.

Jesi obriso gitaru?

Je pa kaj, šta ti misliš?!

15:00 U veselom tonu smo krenuli iz Opatije.

Na povratku smo stali u Rijeci i posjetili ogromni “Tower Centar” gdje smo i obilno objedovali. Put je prošao mirno i spokojno jer je većina učenika spavala.

23:00 Stigli smo u Bjelovar umorni, ali i zadovoljni postignutim uspjesima.

Na kraju, želio bih čestitati svim natjecateljima i profesorima te ravnateljici na odličnim rezultatima koje smo postigli na natjecanju u dragoj nam i bajnoj Opatiji.

31

NULLA DIES SINE LINEA Piše: Ana Varjačić Zlatka Subotičanec učenica je 3. razreda srednje Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru. Osim aktivnog bavljenja glazbom, Zlatka se bavi i likovnom umjetnošću, a svoj talent pokazala je kako u ovom, tako i u prošlom broju našega lista. Njezini likovni radovi uvijek su zapaženi, pa je tako dosad osvojila mnoge nagrade i priznanja. Primjerice, kada je 2008. izradila video/reklamu za web-stranicu ratemydrawings.com na natjecanju RMD Rocks Youtube dobila je tablicu za crtanje Wacom Bamboo Pen Tablet, a 2011. objavljen joj je rad Death Colossus u knjizi Machines&Magic, autora Craiga Musselmana. Dodajmo još da je na webstranici ratemydrawings.com Zlatka bila među prvih 200 najbolje ocijenjenih (između 61 332 kandidata). Iako je tek sedamnaestogodišnjakinja, njezina biografija može se naći u knjizi Talent Next Door2, gdje su priložene i neke njezine skice, a Zlatka je bila i među likovnim urednicima spomenute knjige. Njezine radove možete vidjeti na: www.ratemydrawings.com/user/zlatka/ i www.deviantart.com.

Naravno, Zlatka je vješta i u grafičkom te u web-dizajnu.

Nama, njezinim školskim kolegama, dobro su poznati njezini radovi jer je dizajnirala plakate za Prvo hrvatsko natjecanje iz povijesti glazbe u Bjelovaru (2011.) te priznanja i majice koje su zaslužili svi sudionici spomenutoga Natjecanja.

I na kraju, nemojte zbog svih njezinih postignuća zaključiti kako je Zlatka preozbiljna za svoje godine. Budući da svi pravi umjetnici „vuku“ malo na svoju „stranu“, nije ni Zlatka daleko od toga, ali zato baš volimo njezinu osobnost i osobito njen smisao za humor. Našoj Goldie želimo još mnogo uspjeha u budućnosti!

32

MATURANTI 2011./12.

Pripremila: Zlatka Subotičanec

Antonije Nebojan, trublja

Mario Puzović, trombon

Leonardo Papoči, trublja Hrvoje Horvat, trublja

33

Lucija Kožar, solo-pjevanje

Matej Jambreković, tuba

Ivana Ištvanović, solo-pjevanje

Ana Varjačić, glazbena teorija

34

35

Josip Kapitanić, glazbena teorija

Nikolina Domović, solo-pjevanje

36

37

Tatjana Matković, glazbena teorija Dominik Ded, gitara

Robert Hunjet, glazbena teorija

38

Alida Sokolović, razrednica

39

3.

2.

1.

2.

3.

10.

OD TRYTHONUSA DO TRYTHONUSA

7.

1.

9.

4.

4.

5.

40

1) Županijski Lidrano u Daruvaru; Rozmari Čordašev, Lucija Kožar, Željka Štelcer i Trythonus 17 (24. veljače 2011,); 2 i 3) Državni Lidrano u Šibeniku, Antonija Vukelić, Ž. Štelcer i A. Sokolović (12.-14. travnja 2011.); 4) Izbor Musikosa, glazbenog intelektualca, za 2010./2011.; Ž. Štelcer (13. svibnja 2011.); 5) Susret s učenicima i profesoricama u GŠ P. Markovca u Zagrebu (1. lipnja 2011.)

6.

8.

6) Radionica siringa u 4. razredu, voditeljica studentica Maja Franješ (13. rujna 2011.), 7 i 8) Glazbeno sijelo (18.-19. 12. 2011.), 9 i 10) Gradski Lidrano 2012., Monika Piragić – literarni rad Moje ime je Glazba, Monika Majstorović – novinarski rad Tko radi, ne boji se gladi (31. siječnja 2012.)

41

Joj,

NESRETNA BEZ SVIRKE Razgovarala: Iva Zane

Vivant professores!

Ove školske godine naša škola je dobila još jedno dodatno pojačanje u nastavničkim redovima, mladu profesoricu klavira Iris Sudar koja je nedavno diplomirala klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Marine Ambokadze. Pa joj ovom prilikom i mi čestitamo!

Pošto su neki učenici bili uvjereni da je riječ samo o novoj učenici, a ne nastavnici, dobili smo ideju za ovaj razgovor.

42

Kako je sve počelo? Gdje ste i kako krenuli u glazbenu?

Prvi razred osnovne glazbene upisala sam u Bjelovaru, ali sam se u drugom polugodištu prebacila u područno odjeljenje Čazma gdje sam i živjela jer je bilo komplicirano putovati do Bjelovara, a bila sam premala da bih sama putovala autobusom.

I zašto baš klavir?

Moji mama i tata su išli u glazbenu. Kad sam došla na prijamni, savjetovali su mi da sviram violinu, ali sam imala mamin pianino koji mi se jako svidio, pa je na

tome i ostalo :) Nakon završene osnovne i srednje glazbene škole, upisali ste Muzičku akademiju u Zagrebu. Kakvi su dojmovi?

Hmmm, dojmovi su svakakvi, bilo je stvarno svega, i uspona i padova, ali jedno je sigurno: razdoblje studija mi je najbolje razdoblje života. I u srednjoj mi je bilo lijepo, ali na studiju si prepušten sam sebi i imaš više slobode.. :D Što dalje?

Dalje? Ma planova ima svakakvih, ali treba ponekad pustiti da se stvari same razvijaju, definitivno želim nastaviti svirati jer sam bez svirke nesretna.

Znate li svirati još koji instrument osim klavira?

Mogu se snaći na harmonici (klavirskoj) i eventualno odsvirati koji akord na đitri, ali kažem, eventualno. :D Imate li nekoga tko vam je uzor u glazbi, poslu, životu?

Nemam sad jednu osobu koju bih navela kao uzor jer za mene su to svi oni ljudi kojima se divim i od kojih mogu nešto naučiti, ljudi koji me iz nekog razloga impresioniraju; ponekad su to veliki umjetnici, znanstvenici, duhovni vođe, a ponekad i prosjaci s ulice.

Najdraži skladatelj i zašto?

Nemam najdražeg skladatelja, ako navedem jednog, sjetit ću se drugog, trećeg ili stotog koji mi je isto tako predivan i stvara divnu glazbu. ;)

Je li bilo teško istovremeno raditi u školi i pripremati se za diplomski ispit?

Prvih mjesec dana je bilo naporno.

Vježbanje zahtijeva veliku posvećenost na svim razinama, ali se brzo navikneš ;)

Kakvu glazbu slušate osim klasike?

A ono Ivan Zak, Vuco, Rozga...šalim se! :D Osim klasike i jazza koji su mi na prvom mjestu, mogu slušati svašta u čemu prepoznajem kvalitetu i što me preplavi bilo kakvim osjećajima, ali moglo bi se reći da ipak malo više naginjem na rock. ;)

Životni moto?

Biti slobodan. :) Oslobođenost od raznih zadrtih stavova.

Neki profesori iz Glazbene škole predavali su i vama. Kako se osjećate sada kao njihova kolegica?

Prošlo je par godina otkako sam bila u srednjoj tako da su ostali svi profesori koji su meni predavali i na to se još uvijek privikavam jer ih još uvijek doživljavam kao svoje profesore, a ne kao kolege. Tako da treba proći neko vrijeme da dođem malo k sebi i priviknem se. :D

debela sam, na dijeti sam i jedem stiropor!

Ja stiropor ne volim, u obzir dolaze samo Knaufploče!

I za kraj, što biste poručiti učenicima, ali i našim čitateljima?

Budite slobodna uma i puno se zezajte i smiješite:)

Neeeee, jooooj, nemojte me slikat!

Kako ste se snašli u ulozi nastavnice klavira?

Još uvijek se snalazim :D čudno mi je da me netko gleda kao autoritet, jer sam do sada uvijek ja bila ta koja je nekog gledala kao autoritet. Npr. brat mi je srednjoškolac pa mi je čudno kad mi se stariji učenici obraćaju sa vi.. :D Ali i to će isto proći kad još malo odrastem. :)

43

VRUĆI LONAC

za profesora Ivana Mihajlovića, voditelja velikog i malog zbora Pripremile: Sara Iličić i Zlatka Subotičanec Koji kaladont koristite?

U principu, nema pravila. Onaj koji supruga kupi.

Koju vrstu glazbe najviše volite slušati?

Jazz i klasiku.

Koji broj cipela nosite?

43.

Je li vam draži veliki ili mali zbor?

Jesi sigurna

Je pa kaj,

da nije vruće?!

naravno da se ne farbam...

S kojim ocjenama ste prolazili u glazbenoj školi?

S vrlo dobrim. Harmonija mi je bila najdraži predmet, povijest glazbe također.

Volite li jazz?

Pa to mi je prva ljubav!

(Tu nam je profesor htio pokazati svoje vještine pa je svirao na klaviru, a mi smo ostale oduševljene, op.) Što mislite, vodite li dobro zbor?

Rezultati pokazuju da vodim dobro, ali uvijek može još bolje. Mislim da korektno radim svoj posao. To treba pitati đake.

Mislite li da ste dobar dirigent?

Dirigiranje sam učio u glazbenoj školi, kao i svi koji je pohađaju, i kasnije na akademiji. Ako zbor dobro pjeva to znači da i dirigent dobro dirigira.

Koji predmet u školi niste voljeli?

To je teško pitanje... Nisam volio predmete koji nisu vezani uz glazbu. Glazbene predmete sam

Samo

44

Kad ste bili mali, jeste li imali želju biti glazbenikom i baviti se glazbom?

Kao mali imao sam želju raditi u cirkusu, to mi je bilo jako interesantno. Da nisam glazbenik sigurno bi se bavio hranom, možda bih imao svoj restoran. Obožavam kuhati.

Ne mogu vam odgovoriti. S malima je interesantno, puno se nasmijem s njima.

S velikima je lijepo raditi i možemo raditi velike projekte. Volim i veliki i mali zbor.

da ne zagori...

Smatrate li pušenje ovisnošću ili uživancijom?

To je ovisnost, što nije dobro i to kažem i mladima. Ipak, jako mi paše cigareta uz jutarnju kavu. jako volio.

Kojeg ste datuma rođeni?

9. svibnja 1955. u Đurđevcu.

Koju tavu koristite za palačinke?

Ja niti jednu. Znam peći palačinke i složiti smjesu, ali ih nisam pekao zadnjih 20 godina.

Pjevate li kad se tuširate?

Da! Ne uvijek, ali ujutro ponekad da.

Tko vam je bio uzor u odabiru frizure?

Nisam imao nekog uzora, to je došlo samo od sebe. Dok sam bio mlađi imao sam dugu kosu, a s godinama se kosa skraćivala.

Ostalo je na ovom što je danas.

Koji vam je najdraži stil u glazbi?

U klasičnoj glazbi volim barok, to mi je posebno priraslo srcu. Od kompozitora volim sve na b: Bach, Beethoven...

Jeste li zadovoljni svojom karijerom zborovođe ili ste očekivali nešto više od života?

Da se ponovno rodim, odabrao bih potpuno isti posao. Još se nikad nisam probudio i rekao: „Uh, moram ići na posao!“ Moj posao je moj hobi.

Da li vam žena bira odjeću?

Ponekad da, ali uglavnom biram sam. Moja kupovina traje vrlo kratko. Vidim nešto što mi se sviđa i odmah to kupim. Neću nikad obići 10 dućana zbog jedne stvari. Sve kupim u prva dva dućana jer nisam jako izbirljiv.

Jeste li zadovoljni svojim zborašima?

Većinom da, ali uvijek ima pojedinaca koji bi mogli dati više.

Volite li Cedevitu?

Pa, baš i ne, možda samo ljeti, hladnu s ledom. Čitao sam da nije previše zdrava.

Najviše pijem vodu s limunom.

Farbate li se?

Ne. Mrzite li učenike koji ne vježbaju?

Ne, ja ne mrzim nikoga. I ja sam bio đak i ponekad sam došao na sat nespreman.

Sve je to dio života, a mi kao profesori ne smijemo mrziti svoje učenike.

Imate li djecu?

Imam dva sina i kćer. Stariji sin svira u HNK-u udaraljke, kćerka je profesor psihologije u Drugoj osnovnoj školi, a najmlađi sin ima 12 godina, pohađa glazbenu školu i svira udaraljke.

Jeste li ikad vidjeli yetia?

Ne.

Koja je površinski najveća država na svijetu?

Ja mislim da je Rusija... ili Kina? Na mogu vam točno reći, davno sam to učio u školi.

Zašto ne održite vlastiti koncert?

Pa, trebalo bi puno sjediti, puno raditi, puno vježbati. Sad više nemam toliko vremena. U principu sam svakih mjesec dana na pozornici. Za vlastiti koncert bi trebalo puno svirke.

Koje sve instrumente svirate?

Počeo sam s harmonikom, nastavio s gitarom, klavirom i orguljama.

Gledate li crtiće?

Prije sam gledao, dok su bili interesantni, a ovi novi su puni nasilja. Ponekad ih gledam sa sinom, ali nisu baš dobri, puni su gluposti.

El frizura dobra?

45

A Night at the Opera

Giuseppe Verdi: Rigoletto

46

Scenarij: Maturanti Režija: Ivana Ištvanović Uloge: Vojvoda od Mantove - Mario Puzović Rigoletto, dvorska luda - Josip Kapitanić Gilda, njegova kćer - Hrvoje Horvat Sparafucile - Dominik Ded Maddalena, njegova sestra - Tatjana Matković Ubojica - Matej Jambreković Grof Monterone - Leonardo Papoči Grof Ceprano - Robert Hunjet Dame, dvorjani i stražari: Hana Sokolović, Emmanuela Đurđević i Dominik Ded Prva izvedba u Bjelovaru: Planinarski dom Kamenitovac, 14. lipnja 2011.

Dolazi ludi grof Monterone kome je vojvoda zaveo kćer.

Očajni starac baca kletvu na sve ljude.

Rigoletto sakriva kćer u kolibu da joj netko ne bi naudio.

Plaćeni ubojica nudi Rigolettu svoje usluge.

Navečer Rigoletto posjećuje Gildu.

Rigoletto odlazi. Stiže vojvoda i obećaje Gildi vječnu ljubav.

Fešta na vojvodinom dvoru...

Vojvoda gleda grofovu ženu, a grof to promatra sa strane.

47

Rigoletto susreće dvorjane i ne sluti d a idu ukrasti Gildu.

.

48

.

.

.

.

.

.

.

ˇ

.

ˇ

.

Madalleni.

49

.

Maddalena se dogovara s bratom da ubiju nekog putnika i podvale.ga Rigolettu.

50

.

Gilda se žrtvuje i kuca na vrata. .

Rigoletto se sa Sparafucileom dogovara za ubojstvo vojvode, a Gilda prisluškuje . razgovor.

Izlazi sparafucile s mrtvacem u vreći i predaje ga Rigolettu.

Rigoletto otvara vreću i ugleda umiruću Gildu.

.

Rigoletto je sretan što se osvetio vojvodi. Nosi novac Sparafucileu. .

Misli da je vojvoda mrtav.

51

Iz glazbenog života Bjelovara

Božićni gala koncert u Bjelovaru

52

Pišu: Mihael Blum & Miran Huzjak 22. prosinca 2011. godine održao se deveti po redu Božićni gala koncert u Bjelovaru. Kao i svake godine, koncert je popraćen mnogim zvijezdama s hrvatske glazbene estrade. Zbog ekonomske situacije u državi bilo bi za očekivati da će na tom koncertu pjevati svake naredne godine sve lošije i jeftinije „zvijezde“, ali Bjelovar nas iz dana u dan sve više ugodno iznenađuje (iako je pala oklada da će u slijedeće tri godine pjevati i Simona Gotovac). Neke od zvijezda večeri bili su Tatjana CameronTajči, Ivana Kindl, Ž(v)ak Houdek te (ne)ponovljive sestre Husar. Pratio ih je veliki revijski orkestar pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog te troglasni mješoviti zbor GŠ Vatroslava Lisinskog Bjelovar. Ove godine koncert je održan pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske, a uspješno su ga organizirali Jazz Club Bjelovar, te Turistička zajednica Bilogora.

Zbor se dugo pripremao za koncert.

Pored standardnih proba utorkom i petkom od 19:30 do 21:00 (koje se poklapaju s emitiranjem omiljenih turskih sapunica), zboraši su bili prisiljeni dolaziti na poneku probu i vikendima. Posljedni tjedan nastave u prvom polugodištu (kad je nekima bilo vrlo nezgodno zbog škole), bili su prisiljeni na svakodnevne, ne baš kratkotrajne probe od petka do četvrtka. U tom periodu dotjerali su svoje točke do perfekcije. Žalosno je što se njihovo troglasje nije bolje čulo na televizijskoj snimci koncerta. Iako su bile naporne, probe su bile i vrlo produktivne i zabavne. Putovalo se u Zagreb kako bi se usavršio svaki detalj nastupa, a na povratku se, kao i uvijek, svratilo u McDonald’s! Autobus se orio od pjesme zboraša, a naš voditelj Ivica Mihajlović nije imao ništa protiv. U jednom trenutku jedan pjevač je uzeo melodiku te izvodeći vesele pjesmice na njoj mentalno zlostavljao svoje kolege!

Međutim, kad je taj isti učenik na istom instrumentu virtuozno izveo Bumbarov let, narodnjaci su mu bili oprošteni. Dan prije koncerta imali smo tonsku odnosno generalnu probu. Proba je bila vrlo iscrpljujuća za sve sudionike koncerta jer je trajala čak grozomornih šest sati! Na dan koncerta svi smo bili jako uzbuđeni te smo jedva čekali da počne. Cure su

već tradicionalno stavljale svoje crvene detalje i šminkale se, dok su dečki samo pričali. Pet minuta prije koncerta vladala je zbrka i strka... Program je trebao započeti svaki čas, a naš je maestro otišao van „zapaliti“ još jednu. U dvoranu smo ušli u koloni noseći crvene svijeće i mumljajući temu „Conquest of paradise“. Atmosfera je bila vrlo dobra! Školsko-sportska dvorana u Bjelovaru je bila popunjena do zadnjeg mjesta, iako je program uglavnom svake godine isti (ponešto hrvatskih tradicijskih pjesama te gospel), a samo pjevači se mijenjaju.

Ljudi su pljeskali te pjevali neke poznatije božićne pjesme s nama. Najviše ovacija dobila je Tajči koja je pjevala u Hrvatskoj nakon dugih 20 godina. Dokazala je da je njezin glas još uvijek odličan. Koncert je kao i uvijek bio i dramske naravi te je Hana Hegedušić (a ne Goran Navojec koji je tu ulogu imao prošlih godina) u par navrata imala monolog anđela koji je rezultirao pjesmom „You raise me up“.

Na samom završetku, Željko Bebek je otpjevao pjesmu „Ima neka tajna veza“ s orkestralnim aranžmanima koju su ljudi jako dobro prihvatili. Uz neku sitnu greškicu, nastup je prošao odlično.

Naravno da nijedan izvođač nije bio sposoban otpjevati pjesmu kao što ju pjeva originalni izvođač, ali sve je prošlo dosta zadovoljavajuće.

Poslije koncerta smo se opustili u Zumi te započeli tradicionalno blagdansko „prežderavanje.“ Ove godine Božićni koncert je bio hu-

manitarne naravi te su organizatori uručili ček od 30 000 kn udruzi DAH za djecu oboljelu od cistične fibroze pluća, čije je liječenje vrlo skupo. Nadamo se da će i

sljedeće godine biti organiziran Božićni gala koncert u Bjelovaru, da će također biti humanitaran, još ljepši i čarobniji!

BOG JE S NAMA!

53

IPEW

Tjedan udaraljkaša (i zgodnih djevojaka i mladića) Piše: Mihael Blum

Deveti puta po redu, stanari u okolici bjelovarskog Doma kulture morali su pridržavati čaše i tanjure da ne popadaju s polica. Naime, održan je tradicionalni Tjedan udaraljkaša (punim nazivom: International Percussion Ensemble Week). Iako u današnje vrijeme vlada recesija, organizatori su se potrudili dovesti najveća svjetska imena u svijetu udaraljki! I ove je godine IPEW trajao tri dana, ispunjenih odličnim koncertima, bubnjarskim radionicama, druženjem, te naravno izlascima do kasno u noć.

Sve tri večeri posjetitelji su mogli uživati u atraktivnim zvukovima raznih udaraljki, te energičnim nastupima glazbenika. Nastupali su ansambli i solisti sa svih strana svijeta. Neka od najvećih imena su Andy Narell (Paris), Kenny Hogan (Singapur), Bao Li (Kina). Bilo je mnoštvo mladih glazbenika iz SAD-a (Redford University Percussion Ensemble), Njemačke (Hans Eisler Percussion Ensemble), te naravno, naši Zagrepčani (BING BANG) pod vodstvom prof. Igora Lešnika. Ne smijemo zaboraviti da je naš troglasni mješoviti zbor nastupio uz Lešnikov hit No business. Za razliku od prošlih godina, glavne zvijezde IPEW-a prošle su neopaženo (nažalost). Za to je kriv, curama drag i zgodan, Filip Merčep (marimba) kojeg su naše zborašice pratile u stopu. Naravno, dečkima je za oko zapela naša susjeda Slovenka Špela Mastnak koja rastura svaki instrument kojeg primi!

Sve u svemu, koncerti su bili odlični, radionice vrlo poučne i zabavne. Nadamo se da će iduće godine biti još bolje s još više izvođača, koncerata, druženja, te naravno zgodnih udaraljkašica i udaraljkaša.

PITANJA I SHPELANCIJE Sa Špelom razgovarao: Mihael Blum S koliko godina si počela svirati?

Klavir s 8, a udaraljke s 13 godina. Još sviram i harmoniku.

Zašto baš udaraljke?

Bile su mi atraktivne. Gledala sam jednu ženu u orkestru na timpanima i bilo mi je vrlo zanimljivo.

Komorno sviranje ili solo?

Oboje mi je jednako drago.

Da nisi udaraljkašica, što bi bila?

Prije su me jako zanimale biljke, znači bila bih botaničarka.

Najveći uzori?

U svakom stilu nađem barem nekoliko glazbenika. Želim se sama naći kao takva.

Stilovi glazbe?

Klasika, jazz, punk, rock. Sve što je kvalitetno, znači nikakav turbo-folk ili išta slično.

Anegdote s koncerata?

Nedavno sam svirala s jednim orkestrom, i

54

Profesor Igor Lešnik i kvartet bjelovarskih zborašica

nisu imali udaraljke, te su mi umjesto glockenspiela donjeli synthisizer. Stajala sam tamo i svirala po njemu i za vrijeme sola uključio se midi sample. Bilo je neugodno pa sam sjela i nisam svirala do kraja svirke.

Poruka mladim glazbenicima?

Vježbaj, vježbaj, vjeruj u sebe, ne odustaj, uživaj i „have fun with it“.

Imaš li vremena za zabavu?

Naravno, ali moraš balansirati. Vježbam 4 sata na dan, prije koncerata i do 7 sati.

Gdje si bila u inozemstvu?

U Koreji i Portoriku. Druga je kultura i drugačije je, ali mi se jako sviđa. Domaćini bi učinili sve da vam udovolje. Tretirali su nas kao zvijezde, svi su se htjeli slikati s nama. Hrana je odlična!

Uživajte, vidimo se večeras na svirci, a kasnije u Havani!

O da, naravno!

55

Glazbena poslastica, Filip Merčep Piše: Marija Frančić Došla je i srijeda, imamo probu za IPEW. Zbor se okupio i samo čekamo da BiNg Bangu završi proba i da se pripreme. Vidim već poznata, ali i nova lica u sastavu. „To je on, u crnoj majici sa drummer natpisom!“, čujem neki glas iz alta. Pa to je Filip za marimbom. Tijekom probe, veliki dio ženskog dijela zbora napeto je gledao u dirigenta Lešnika. Na njihovu sreću, odmah pokraj stajao je Filip. One zalutale poglede ostavit ćemo kao slučajnost. Ipak, tumačenju sada nije ni vrijeme ni mjesto.

Dobila sam, naime, priliku da porazgovaram s tim perspektivnim mladim glazbenikom o njegovim počecima i svemu što bi vas moglo zanimati.

U glazbenoj školi prvo se upoznao s klavirom, no ubrzo je prebiranje po crno-bijelim tipkama zamijenio lupanjem po udaraljkama.

Kako kaže, oduvijek ga je vukao ritam i udaraljke su mu se brzo svidjele. Najveći su mu uzori prof. Ivana Bilić i prof. Igor Lešnik koji su zasluženo zauzeli mjesto

56

glazbenih idola. Osim udaraljki i klavira ne svira niti jedan drugi instrument, ali i nama je draže vidjeti ga za marimbom, s brojnim nagradama koje je osvojio. Unatoč mnogim uspjesima, Porinu, pobjedi na natjecanju za Euroviziju, skroman je i voli reći kako su te nagrade samo „nagradice“ koje je osvojio.

Više voli svirati komornu glazbu jer se već nasvirao solo. „To su dva različita svijeta koji se spoje“, rekao je na svoju izvrsnu suradnju sa Špelom. Nadamo se kako će i dalje surađivati sa brojnim „facama“ glazbenog svijeta i u tome biti vrlo uspješan. Uz sve svoje obaveze, nađe vremena i za zabavu, ali se, kaže, samo treba dobro organizirati.

Dnevno vježba oko 4 sata, ali kada zagusti i dođu redoviti koncerti, za marimbom provede i do 7-8 sati. Sudeći po čestim koncertima, u zadnje vrijeme mnogo vježba!

Nadamo se da će nas i iduće godine počastiti svojim dolaskom. A na njegovu nastupu bilo je odlično. Filip i Špela su rasturili i još jednom osvojili nas, ali i bjelovarsku publiku. Počastili smo ih gromoglasnim pljeskom i ružama (bila sam počašćena što sam ja Filipu mogla uručiti ružu). Kao šlag na tortu, zadnja točka prvog dana IPEW-a bila je skladba Igora Lešnika, „No business“.

Naime, tada smo se BiNg Bangu priključili i mi, zboraši. To je sve, kao i uvijek, prebrzo došlo i prošlo, no sada krećemo u nove pohode i uspjehe. Do sljedećeg IPEW-a budite mi dobri i pametni. I naravno, vježbajte!

Ispričao nam je i jednu anegdotu s koncerta, kada nije uspio doći do marimbe sve do nastupa. „Došao sam direktno na svirku i krećem svirati, koncentriram se, dignem palicu i skužim da su krivo poredane pločice.

Treba biti 2, 3, 2, 3..., a bilo je 2, 3, 3, 2!

Gledam, dva puta „a“ za redom. Kaj je ovo, čovječe?! Nešt’ ne štima!“ Na kraju, porukom mladim glazbenicima prenio nam je svoje stavove i misli: „Vježbaj! Uživaj dok možeš! Ako misliš da je nešto ispravno, samo peri po tome. Ako ti drugi kažu da je krivo, a ti misliš da je dobro, drži se svoga!“

57

BJELOVARSKI BENDOVI Razgovarale i napisale: Monika Piragić i Marija Frančić

Jeste li za gljive?, Them Moose Rush Tragajući za bjelovarskim bendovima, naišle smo na jedan vrlo zanimljiv i još uz to autorski rock bend. Studenti Nikola, Marinko i Branimir se poznaju već godinama, no tek 2011. su odlučili zajedno zasvirati. Za sada im, sa izdanim demo-albumom i čestim svirkama po Zagrebu, ide odlično.

Tko vas najviše podržava?

Djevojke, roditelji, mi međusobno i nekoliko „hard core“ fanova, Ivona. Ovim putem im šaljemo najveću pusu ikad!

Kako biste se najjednostavnije opisali? Šareni, razigrani, zeleni, zanimljivi, dosadni, pozitivno-negativni, šaljivi, mali, veliki, ćelavi, dlakavi, mršavi, debeli.

Koje kvalitete mora imati dobar glazbenik, a koje su vaše najbolje kvalitete?

Mora biti kreativan i tehnički dobro „potkovan“ na svom instrumentu, ali se više oslanjati na emocije i intuiciju pri sviranju. Naše najbolje kvalitete su upravo to i još više (i to što možemo puno pojest’ i popit’).

58

Tko su vaši glazbeni i ne-glazbeni utjecaji?

John Frusciante, John Paul Jones, John Bonham, John Lennon, John Malkovich, Chad Smith, Dave Grohl, Dominik Šabić, Jack White, Tom Morello, Jimmy Page, Kurt Cobain, Robert Plant, Chris Cornell, David Icke....

Opišite svoje nastupe-vizualno i glazbeno!

Them Moose Rush + youtube http://www.youtube.com/watch?v=95kXrPchOzM Vizualno imamo odjeću, a glazbeno sviramo i pjevamo pjesme.

Tko vas inspirira?

Nikolu – Branimir i Marinko, Branimira- Nikola i Marinko, Marinka – Nikola i Branimir. Mi se jako volimo.

Koje su najveće prepreke za mladi bend?

Novac , kad nestane struje, udaljenost (Branimir studira u Rijeci, a Nikola i Vedran u Zagrebu), učenje i to što nikad ne znamo s kojim ćemo autom ić’ na probe jer, naravno, nemamo svoj. 3000 metara sa preprekama.

Kako ste izabrali ime?

Branimir je poklonio Nikoli gljivu za rođendan. Naziv je usko povezan s pojmom gljiva. Zagonetka. Što mislite o „skidanju“ glazbe putem interneta?

Apsolutno podržavamo. To je postala normalna stvar, a glazba bi općenito kao produkt umjetničkog stvaralaštva trebala biti svima dostupna bez obzira na nečiju financijsku situaciju. To što je monetarni sustav takav kakav je, što je glazba postala industrija masovnog obrtanja novca na uštrb kvalitete, što živimo u svijetu dominacije lijeve strane mozga i materijalnosti, po našem mišljenju samo ide na štetu cjelokupnoj umjetničkoj sceni.

Možete li ukratko opisati svoju probu; imate li ustaljeni termin ili su probe spontane?

Nikola: Sve svoje slobodno vrijeme trošimo na probe. Dakle, kad god dođemo u Bjelovar, na žalost cura i roditelja, odmah „bježimo“ na probu.

Branimir: Pa… dođemo, upalimo pojačala, uštekamo kablove u pojačala i počnemo svirat, a Marinko laprdat po kantama... Pauza za kavu... Pa opet nastavimo svirat’... Poslije tog idemo doma.

Koji biste savjet dali ljudima koji žele osnovati svoje bendove?

Nikola: Puno toga se mora poklopiti, a mi smo jako sretni što smo se našli! Uglavnom, ako mislite na autorske bendove onda bi idealno bilo kad bi svi članovi bili k’o „Lolek i Bolek“. Morate osjetiti „ono nešto“ – mora biti stvaralačke kemije, improvizacije, preklapanja u glazbenom ukusu. Također, morate se poštivati u „privatnom“ životu, biti podrška jedni drugima u svim situacijama, biti strpljivi i još jako puno toga...

Branimir: Da nađu dva najbolja frenda i nek’ počnu svirat’.

Marinko: Sakupit dobru ekipu, međusobno biti u dobrim odnosima i stvarati autorsku glazbu bez pokušaja kopiranja ostalih, već postojećih bendova, i... ne svirat cajke.

Jeste li se ikad posvađali?

Nikola: Zdrave „svađe“ na probama („joj, pa nisam to mislio tak, to ne bi trebalo ić tup-ca, nego tuptup-ca“), povišenim tonom nakon 45. pokušaja.

Branimir: Da. Nikola je prekinuo s Marinkom i sad je s Branimirom pa ima malo tenzija. Poluseksualnih.

Marinko: Znamo se tu i tamo porječkati, ali nikada to nije nešto više da bi utjecalo na naše prijateljstvo i glazbu. Postoje periodi kad su određene teme pod povećalom pa si međusobno dosađujemo, ali i to prođe s vremenom i tad smo si bolji no ikad.

Najbolji vs. najgori nastup i zašto?

Najbolji, zato što je bolji. Pa nema najgorih na stupa. Svaka svirka je novo iskustvo i to je super.

Najluđa stvar koja vam se dogodila tijekom nastupa?

Kad odsviramo pjesmu točno.

Da morate birati, koji biste ženski bend bili?

Ella Dvornik i one kutije što sviraju.

Najvažnije poslije glazbe...

Branimir: Još glazbe. Marinko: žene. Branimir – žena. Nikola – Monika.

Svirka u Hard Placeu, doživljaji?

Branimir: Pukla mi je žica.

Nikola: Nova poznanstva, nepredviđene situacije, jako dobro u smislu sakupljanja iskustva na pozornici. Polako se probijamo i pokazujemo što nam je, kao mladom autorskom bendu, najbitnije. Još da se malo više medijski eksponiraju demo bendovi bilo bi super.

Marinko: Svirka je bila OK. Još uvijek stvaramo svoju publiku, ali možemo se pohvaliti da već sada imamo zagorjelih fanova koji nas podržavaju skoro na svakoj svirci, bez obzira na grad u kojem sviramo. Nakon desetak svirki u Zagrebu, možemo reći da je bilo klubova gdje su nas bolje dočekali i ugostili, ali mi kao demo-bend nemamo se na što žaliti, jelte? Što je bolje, biti bogat i raditi nešto što voliš ili siromašan i voljeti svoj posao?

Najbolje je kad si sretan.

59

Neće snaša tamburaša… ili ipak?

Panonija band Da bismo vam ukazali na glazbenu šarolikost u našem Bjelovaru, igrom slučaja našli smo tamburaše! I to mladi tamburaški bend čiji članovi nisu glazbeno obrazovani, al’ sviraju k’o vel’ki. Nedavno su promijenili ime u Panonija bend, a možda su vam poznati po starom imenu Bijele Ruže. Sve u svemu, iz ovog članka saznat ćete nešto o postavi, stilu i nastupima ovog benda… Upoznali su se još u osnovnoj školi gdje su zajedno svirali u školskom tamburaškom orkestru. Nakon nekoliko godina “odrastanja uz tambure” i skupljanja iskustva u tamburaškim sastavima i KUD-ovima, uspjeli su pronaći vremena da zajedno zasviraju (sebi za dušu i ne samo to) pa tako i osnovati novi sastav. Ime, kako navode, uzimaju od stare rimske provincije Panonije. Postava im se neznatno mijenjala, a zadnji je u bend došao primaš. Sada izgleda ovako: Luka Grgić – basprim (što god im to značilo), Matija Grgić – kontra (ništa kontra Splita, ili?), JosipTulić – begeš, te Stjepan Hrastić – prim (e za to smo čule). Nisu glazbeno obrazovani, a kažu da su glazbu i tamburu zavoljeli igrom slučaja, trunčicu prekasno za upis u glazbenu školu (a što je s onom: „Nikad nije kasno“?). Luka i Josip su nekada svirali u tamburaškom sastavu “Nikad skupa”, a Matija i Stjepan u obred-

60

nom puhačkom kvintetu “Duni vjetre”. Kako smo doznale još, se nisu uspjeli posvađati, a nadamo se da ni neće (ako ne za naše, barem za njihovo dobro). “Najveće nam je zadovoljstvo napuniti zagrebačku Arenu Ili amfiteatar u Puli (e pa blago njima). Inače najviše volimo svirati na domaćem terenugdje nas ljudi poznaju. I tamo gdje nas ljudi ne poznaju-da nas upoznaju.“ Najbolja gaža bila im je u bjelovarskom Padre-u, a najgora na krizmi na kojoj ljudi nisu bili zainteresirani za njihove izvedbe. Poželjeli su im pred zoru tamburama slupati glave, ali na sreću, suzdržali su se. Imaju mnogo uzora, a neki od njih su recimo: Tamburaški sastavi “Patria”, “Dyaco”, Hrvoje Majić, Kruno Golubičić, Bako Jovanović (Crvenkapica?!), Zvonko Bogdan… Saznale smo i da Josip ima dobrog brata Nikolu (cureeee!) koji je uvijek bio spreman pomoći i prevesti instrumente. Kao i sve velike zvijezde, dečki su nam naveli da su svadbe profitabilnije od klubova u kojima su svirali. „Svadbe: posebna je atmosfera, a također se i bolje financijski isplati. Naravno, najveća nam je radost na svadbama gledati kako se rađaju nove ljubavi, ali volimo i gledati prekrasne solo kume.“ Dečki su pospanci, što su nam čak par puta naglasili. U zadnje vrijeme najveća prepreka im je pronaći svirku. Ah, recesija je. Koliko para toliko i muzike. Žale se, naravno, i na državni sustav kojem se ne isplati održati tradicionalne seoske zabave poput čijane. Nisu zaboravili ni na školu, koja im preko tjedna ne ostavlja dovoljno vremena za probe. Svaku probu se nalaze kod nekog drugog, akomodiraju se, piju gemišteka i jedu (tak se da!). Onda nađu vremena i za svirku, isprobavaju nove pjesme, sviraju stare

pjesme sebi za dušu, a tada se dogovore koje pjesme uče za iduću probu. Ako ste do sad mislili da su oni tipični tamburaši koji sviraju po svadbama samo narodne pjesme, prevarili ste se. Naime, dečki ponekad vole mahnuti i kosama (pardon, glavama). U slobodno vrijeme obrade koju pjesmu od Parnog valjka, Prljavog Kazališta, Bajage, ali i hitove poput „Hit the road, Jack“ i „Zenica blues“. Kad im i to dosadi, „roknu“ (trebaju tražiti autorska prava na izraz) Metallicu i u tom trenutku najčešće završi gaža/proba. Za sam kraj pitale smo ih da li je bolje biti bogat i raditi nešto što voliš ili siromašan i voljeti svoj posao, na što su nam uputili tipičan odgovor današnjice: „Najbolje je biti bogat i raditi svoj posao.“ E, pa dečki, sretno vam u tome. Nadamo se da će vam se sve želje ostvariti, a tamburice poj odzvanjati još dalje od granica Lijepe Naše.

No name? Oh, no!

Još jedan odličan bend, no, bez imena. Kako i sami kažu, još pregovaraju i traže ono najbolje. Ipak, dečki već imaju dugu povijest jer su se u Bjelovaru već proslavili sa svojim starim bendovima. Nadajmo se da će zablistati i sa ovim, novonastalim. Ovo im je bio prvi profesionalni razgovor za novine.

Jedan član, Mihael Blum, učenik je naše glazbene škole. Teoretičar je, a uz klavir svira bubnjeve, gitaru i triangl. Iako dečki već imaju prakse, prvi put su ovako profesionalno dali intervju. Basist Hlebec nije mogao doći zbog obaveza (khm, valjda), pa smo razgovarale samo s Mihaelom (bubnjar) i Mišom (gitarist).

Naime, bend je osnovan prije godinu dana.

Svirali su 2 mjeseca i onda su zbog drugih obaveza (škola, posao, drugi bendovi) imali duugu stanku. Sad su se opet našli i kako kažu, nabrijani su. O budućnosti još ne žele pričati. Za sada su samo njih trojica, ali bi u bendu voljeli imati i violinu, trijangl, trubu, konge te muški i ženski zbor. Inače im se ne isplati svirati. Imaju autorskih pjesama, no ne kao bend. Mišo još nije sreo one ljude koji bi lupali u jednom smjeru. Lako mu je napravit’ pjesmu, ali ne i tu svoju viziju prenijeti na druge. Mihael ima visoke zahtjeve što se tiče snimanja, ali i instrumenata u pjesmi. Tekst im je najmanji problem, pa ukoliko nemate inspiracije, a želite imati dobru pjesmu, obratite se dečkima. Trude se svirati za novac, no uvijek dobiju sitniš. Pjesme za svirke

odabiru po svom,ali i ukusu publike. Uvijek nađu kompromis,ali i poštuju svoje granice u odabiru pjesama. U prošlim bendovima je bilo žestokih svađa, no nadamo se da se to neće ponoviti i da će svu energiju dečki potrošiti na nove pjesme i svirke. Mihael je rekao da su svađe u bendu normalne, kao i u braku - samo malo više ljudi. Na nastupu im je najdraže žensko rublje na bini i publika.

Smatraju da je publika vrlo bitna i da se ne isplati svirati ako ima nekoliko ljudi.

Među bjelovarskim bendovima, kažu, nemaju konkurencije, osim starijih bendova koji su već profesionalci. Mihaelov najdraži ženski bend je Negative two, cure iz Slovenije koje su već nekoliko puta nastupile u Saxu. Mišo bi samo želio svirati sa ženskim bendom.

Uzor mu je James Hetfield i san mu je pričati s njim, ako ne i svirati. Dečki su već odsvirali puno toga, pa su nastupili sa nekim zvijezdama hrvatske estrade. Blum je svirao sa Borisom Leinerom iz Azre, a Mišo sa Vilijem i Ferzzom iz Crnog Perja. Svirali su na Numi rock fest-u, u Saxu i na mnogim drugim mjestima. Željeli bi svirati na motorijadama, a Mišo bi želio svirati u Garešnici (zbog jedne cure ) i Zagrebu. Kako kažu, kada dođeš u Zagreb sva su ti vrata otvorena, ozbiljnije je i ima više ljudi.

pedala. Još na početku pjesme i tako je do kraja pjesma bila bez basa. Nadamo se da se takve sitne, ali dinamitne nezgodice, više neće događati. Najbolji koncert mu je bio Halloween prije dvije godine, dolje u Klubu.

Tada se najviše zabavio, bilo je puno ljudi i dobra atmosfera. Mišin najbolji koncert bio je u Štefanju (nepregledna polja kukuruza i bajkeri). Naravno, i svirka kao predgrupa Prljavog Kazališta, doživljaj je bio super.

Mladim bendovima poručuju da budu svoji i drugačiji. Netko će to kad-tad prepoznati.

Samo neka vježbaju, druže se, koncentriraju se na dobre i produktivne probe. Mi to isto želimo i njima, uz puno dobrih nastupa.

Mihael nema tremu na nastupu, kada se popne na binu uživi se i sve je super. Mišo je prvi nastup imao sa 12 godina i tada su ga odlično prihvatili. Jednostavno voli svirati i pjevati i nikada nema tremu. Kada se na nastupu ne mogu sjetiti pjesme, samo prepuste pjevanje publici, kao i svi ‘profesionalci’. Na svirci se Mihaelu jednom raspala dupla bas

61

Bend na prvi pogled, Lost Control Evo nam još jednog zanimljivog benda. Želite znati po čemu su oni to zanimljivi? Hajde da vam pojasnimo. Imamo dva odlična gitarista. Mrx, dvometraš s crnom frčkavom kosom i Badrov, glazbeno obrazovan kemičar. Pjevač Denis, stvoren za ‘pjevanje’ metal krikova. Nikša, miran, brzih prstiju, za sviranje bas gitare. I naravno, bubnjara, Hrca, najmlađeg, ali jednako važnog člana benda. Sad si zamislite sve njih na okupu i skužit ćete o čemu pričamo. Sa nama su podijelili svoje stavove i sve gluposti koje su im pale na pamet.

Kako ste osnovali bend?

Mrx: Bio sam u stanu u Zagrebu. Javio sam se Badrovu na msn-u i rekao mu da hoću da napravimo bend. I eto, tak’ smo se dogovorili… …Vi se inače poznajete?

Badrov: Ja njih ne poznajem.

Nikša: A znamo se svi iz grada, al…

Denis: Ja sam pjevao karaoke u Tarkusu, My heart will go on. Došao sam na njihovu probu i tako su me uzeli za pjevača. I dan danas ne pjevam baš dobro, ali eto…

Hrco: Nikšina majka radi u mojoj školi i kad su oni tražili bubnjara, preporučila je mene.

Badrov: On je prije htio bit pjevač u mom starom bendu, ali nije prošao na audiciji. Pa je otišao svirati bubnjeve.

Denis: Ja sam htio biti drvosječa. Što možete reći o sebi?

62

Hrc i Mrx: Mi smo Lost Control jedino ako je postava ovakva. Ako se promijeni jedan član, mi ne postojimo.

Badrov: …al’ ak’ kupiš burek s mesom, član si benda.

Denis: Mi imamo tu konekciju…seksualnu privlačnost.

Mrx: Imamo tu posebnu vezu. Kad sam prvi put došao na probu, znali smo da je to to, da ćemo jednog dana bit slavni.

Badrov: Ljubav na prvi pogled. Bend na prvi pogled.

Mrx: I zaljubio sam se u sve njih odma’.

Badrov: Sad mislite da smo mi svi luđaci.

Jeste li išli u glazbenu ili ste samouki?

Badrov: Ja sam išao u glazbenu, ali sam svirao trubu.

Mrx: Tu je već velika sličnost sa gitarom. Primio je gitaru u ruke i već je sve znao. Da, uglavnom, svi smo samouki.

Pišete li autorske pjesme?

Da, imamo jednu autorsku pjesmu, Last Breath, a dvije su jos na pomolu. Imamo jako puno ideja, ali treba to sve uobličit’. Cijelo vrijeme smišljamo…

Tekstove smišlja Hrc, a glazbu svi skupa. Na probi svi imamo svoje ideje, i tako svatko doprinosi kompoziciji.

Uzori? Željko Samardžić, Mišo Grgić i Blues Rideri. I Saša, Stin i Stevo.

Pravi uzori: Judas Priest, Iron Maiden i Accept.

Koliko vam je publika važna?

Pa na primjer, u Blaževdolu je bilo malo ljudi, ali svejedno je bilo predobro. Al’, opet, znači ti puno.

Padne ti samopouzdanje kad nema nikog. Osjećaš se kao da si na probi, za koga sviraš? Mi znamo

da dobro sviramo, ali publika ne reagira. Trebamo dobiti povratnu informaciju o tome kako nas doživljavaju i kako sviramo.

Imate neku najdražu zajedničku pjesmu?

Pa baš i ne. Ne možemo se dogovoriti, svi imamo različite ukuse.

Kako onda izaberete koje pjesme ćete svirati?

Pa, netko nešto predloži, ako je većina za, onda to sviramo. Ako se nekom baš neda, onda ne sviramo. Posebno Denisu. Ako se njemu ne da, onda to ne sviramo.

Kad vam je bio prvi koncert?

2.4.2009. Na Veliki petak. U birtiji Time. 3 punk benda i mi. Bilo je zakon. To je izgledalo kao Rozga i Bajaga. Samo što mi nismo bili ni Rozga ni Bajaga. i Mišo Kovač nas je vozio do tamo. Vozač nam se tako zvao. XD Gdje bi voljeli nastupiti?

U Hard Place-u u Zagrebu! To nam je prva želja. I na Woodstocku. Što planirate za budućnost?

Nikša: Izdati album. I imati koncerte u Zg. Badrov: I ne se prodat.

Denis: I pjevat’ na vjenčanjima. U Japanu. Tko ne bi htio čuti AC/DC na vjenčanjima?

Da, imaju li ženski bendovi kakve šanse?

Da, naravno da imaju, zašto ne bi imali?

Badrov: Ja bih baš htio vidjet neki ženski bend… općenito, u Hrvatskoj i izvan...

Mrx: Ja samo ženske.

Kak’ ste izabrali ime?

Mrx: A bilo je 100 prijedloga, samo smo nabacivali imena i onda smo glasali. Ono koje nam je prvo „sjelo“, to smo uzeli.

Denis: Htjeli smo Stevo i Autobusi, ali je već bilo zauzeto… Blues Rider, isto.

Mrx: Jednostavno nije išlo, ovo je jedino ime koje nam je ostalo.

Denis: Da nismo našli ime, ja bi čak dao svoje.

Denis Kralj bend. Denis i prijatelji.

(Hahaha) Mrx: Mene je sram sad. Mislim nije me sram, al da sam normalan, bilo bi me sram.

Postoje li neki instrumenti koje baš i ne podnosite?

Mrx: Nema tog instrumenta koji nam je nepodnošljiv. Na svakom instrumentu možeš svašta odsvirati. Osim na trijanglu.

Denis: Može se i na pili svirati. Tako je Nikša. Pilio drva i onda je krenuo svirati bas. Ja sam svirao harfu prije. Ali bilo mi je previše ‘’anđeosko’’.

Mrx: I ja sam, ali ima previše žica.

Denis: Ja sad moram nešto reći! Slušajte! Glazba je zvonka radost. To je rekao Branko Uvodić. On mi je uzor. I Vesna Pezo.

To je problem kod nas što inače ništa ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Mislim, nije problem, nama je super.

Denis: Pa čak ni čarape. Koje su veoma ozbiljne, ako se mene pita.

Mrx: Da, on (Hrco) inače uvijek nosi roze hulahopke. To napišite.

Hrco: Ma da, uvijek na koncertima nosimo štrample, to nam je zaštitni znak, uz konjak.

Mrx: A ja nosim kopačke.

Denis: Ja volim imat mikrofon na koncertu. Što vam je najvažnije kod nastupa?

Nikša: Najvažnije je to što sviramo iz zabave čisto.

Na koncertima volimo vidjeti ljude u publici kako se zabavljaju, nema veze ak griješimo.

Mrx: To je bit benda zapravo, da se mi zabavimo i da se publika zabavi.

Denis: I da se mi zabavljamo.

Mrx: Pa to sam rek’o sad…

Badrov: Tome težimo najviše. …

Denis: Ja volim jabuke jest’ na koncertu, na primjer.

Mrx: Ja sam krumpir jeo na koncertu…mislim, to je jako čudno, ali…

Badrov: Ja se volim derat ‘ajmo!’ na koncertu.

Mrx: Šta??

Nikša: Uzeo je krumpir i jeo ga, pa je to svima bilo zanimljivo. Ko bude najglasnije pjev’o u prvom redu, bude dobio krumpir za nagradu.

Hrco: Inače uvijek jede na koncertima…

(Denis se ustaje) Denis: Idem ja. Promatrajte me kak idem.

Hrco: Mi se inače ne družimo s njim…inače je tu onak’ na probi s nama, al’ sam to. Što biste poručili mladim nadama?

Mrx: Meni je palo sam jedno na pamet, al neću sad o tome. …Nek sviraju ono što vole. Problem je u tome što većina njih nemaju svoje ‘’ja’’, samo ono.. tek toliko da sviraju. Najbitnije od svega toga je da uživaju u tom što rade. Što ako neki nemaju mogućnosti nešto postići, ali to žele?

Mrx: Pa nemamo ni mi previše mogućnosti, ali svejedno se tim bavimo. Mislim, ne znam jel imamo mogućnosti, ali svejedno ne možemo tak’ razmišljat. Kad bi svi tak’ razmišljali, onda nitko ništa ne bi postigao.

Nikša: Radimo to iz gušta..U Hrvatskoj nema od toga kruha. (slikanje) Mrx: Ja ću sjedit. Najzgodniji sam kad sjedim. …Jesam dobro isp’o?

Mrx: Odbili smo zbog vas danas petero ljudi i deset svirki. Prioriteti.

63

Denis: Napućite usne. Ovo nam je prvi fotosešn.

Mrx: Odbili smo zbog vas danas petero ljudi i deset svirki. Prioriteti.

Hrco: Ja sam doma badminton trebao igrat, al sam doš’o tu.

Denis: Ja sam se s mamom posvađ’o radi vas.

Badrov: Ja sam pobjeg’o od kuće.

Denis: Sad će mi tata džeparac ukinut’. (u nastavku..)

Mrx: I tak…moj bend mene sramoti.

Badrov: NAŠ bend NAS sramoti.

Mrx: ..al morate napisat da sam ja najbolji gitarist u ovom dijelu zemlje.

Hrco: I da mu je tata Mel Gibson.

Badrov: Mi smo bend s najviše potencijala. Nije da se hvalimo. Al’ s najviše potencijala na svijetu.

Mrx: Ja volim spavat u kadi.

Badrov: Ja sam jedini crnac u bendu.

Mrx: Zapravo se zovem Mateo.

Hrco: Hrc kao Ivan (na samom kraju…)

Mrx: Možda ovo neće bit’ najbolji intervju za vas..al će bit’ najzabavniji.

Badrov: I najteži za izvuć nešto korisno. (nisu bili daleko)

Fotografije by: Margareta Čizmar (pseudonim ‘’Lenore’’), učenica 2. razreda gimnazije Daruvar, bivša članica fotokluba Daruvar, dosad imala 3 izložbe i najviše voli portrete i macro, a sluša punk. U slobodno vrijeme, osim što fotografira, piše poeziju i poetsku prozu.

64

65

DRAG MI JE RODNI KRAJ

Razgovor ugodni

Piše: Ivana Ištvanović

66

Puno puta sam u životu čula kako su najveće zvijezde ujedno i najjednostavniji ljudi. Možda u to prije nisam u potpunosti vjerovala, ali razgovor s jednom takvom osobom u potpunosti je uklonio sve moje sumnje. Prije nešto više od godinu dana bila sam u Zagrebu na koncertu Bajage i Instruktora održanom povodom obilježavanja 25. obljetnice postojanja benda. Koncert mi se neopisivo svidio, uživala sam slušajući glazbenike uživo, no ipak je najveći dojam na mene ostavio Bajaga svojom karizmatičnom pojavom. Cijelo vrijeme sam ga promatrala, opijena atmosferom odličnog koncerta i razmišljala što je to u njemu što ga čini tako posebnim. Postoji neka neobjašnjiva energija kojom zrači dok je na pozornici tako da publiku, i stariju i mlađu, ostavlja u svojevrsnom deliriju.

Pitala sam se je li Bajaga ružno pače koje se na pozornici pretvara u rock’n’roll labuda ili je i u privatnom životu toliko poseban kao i na sceni. Nisam znala je li do sada bio u Bjelovaru i zanimalo me hoće li napokon doći i u svoj rodni grad! Odgovor sam dobila prije nekoliko mjeseci kada je najavljena nova Karlovačko turneja, u svrhu dobre zabave, uz koncerte i promoviranje piva. Kad sam saznala da će u sklopu te turneje nastupiti i moj najveći idol na glazbenoj sceni – Bajaga, sinulo mi je što trebam napraviti: postat ću na neko vrijeme prava novinarka i razgovarati s njim! Uspjela sam dogovoriti intervju s organizatorima! Kako bih se uživjela u svoju novu ulogu trebalo se kvalitetno pripremiti, da bih mogla prenijeti nešto zanimljivo i vama, dragim čitateljima Trythonusa. Moram priznati da sam kroz čitanje Bajaginih biografija, starih intervjua i ponekih članaka na blogovima saznala koliko malo znam o svome idolu, poput toga

da nikada nije položio vozački ispit ili da je upisao fakultet (ali ga nije nikada završio), sve do činjenice da je pisao glazbu za filmove. No, smatram da mi se to može oprostiti, jer sam pripadnik nove generacije njegovih fanova, dok su pravi Bajagini obožavatelji ipak bili naši roditelji.

Stoga sam odlučila zamoliti mamu da mi pomogne i naravno, nisam požalila.

Konačno, nakon dugih priprema došao je i dan koncerta. S fotografkinjom Nikolinom došla sam nekoliko sati prije koncerta na tonsku probu ne bih li pokušala razgovarati s njim, barem nekoliko minuta.

Bajaga nas je vrlo ljubazno ugostio.

Koliko puta ste svirali ovdje?

Jednom sam svirao sa Čorbom, tamo negde 1981. ili 1982. Sa Instruktorima mi je ovo drugi put, tako da nisam često bio u gradu.

Drago mi je da sam ovde rođen. Moj prijatelj Bogdan Diklić mi uvek govori: „Gde si, zemljak...“, iako je on ipak živeo ovde, a ja nisam.

Samo što je glupo da sam ja rođen u Bjelovaru, a ne znam gde je centar grada.

Budući da ste rođeni u našem gradu, mnogi vas obožavatelji iz ovih krajeva vole svojatati kao Bjelovarčanina. Smatrate li se vi Bjelovarčaninom?

Pa, na neki način da, na neki način ne.

Mislim, ja sam ovde rođen i naravno da se po tome smatram Bjelovarčaninom, ali stvarno nikada nisam živeo u Bjelovaru.

Moja pokojna baka je živela u Grubišnom Polju. Kad sam ja trebao da se rodim, moji roditelji su već živeli u Beogradu.

Onda je moja mama bila u poseti svojoj mami, i, kako mi je posle rekla, toga dana u Daruvaru nije radila bolnica i onda je došla ovde i tu sam se i rodio. Nisam nikad živeo tu, ali sam svirao.

Smatrate li da je Bjelovar na neki način utjecao na vaš život?

Znate, ja mislim da imam dobar horoskop, a to zavisi od vremena kada ste rođeni i od mesta gde ste rođeni.

To znači da mogu da budem zahvalan što sam rođen u Bjelovaru. Drag mi je ovaj kraj. Skoro ceo život sam u Beogradu, ali kad sam bio mali, dok mi je baka bila u Grubišnom Polju, svako leto ili zimski raspust dolazio sam kod nje na ferije. Naučio sam da je ovde klopa stvarno fenomenalna. U Bilogori je stvarno vrhunska hrana i običaji uopšte, tako da mi je mnogo drago da dođem ovde.

Imate li ovdje još uvijek živih rođaka?

Ne, nemam, sa bakom je sve završilo.

Moja baka je negde osamdeset i neke već bila jako bolesna i, pošto nismo imali rođake u Grubišnom Polju, onda je otišla za Beograd. Još osamdesetih godina ona je prodala kuću u kojoj je živela, a sad stvarno ovde nemam više nikoga.

Jeste li još uvijek u kontaktu s prijateljima iz djetinjstva?

Da, da, kako da ne! Recimo, danas mi

67

dolazi jedan prijatelj iz detinjstva, Frula, sa ženom i sa kćerkom. Tko god se javio od mojih prijatelja, ja sam ih pozvao na koncert i da se vidimo.

Kad se rodila vaša ljubav prema glazbi i kad ste se počeli baviti glazbom?

Pa, ljubav prema glazbi verovatno kad sam bio sasvim mali, ali onako ozbiljnije možda čak u šestom, sedmom razredu osnovne škole. Gitaru sam počeo da sviram dosta kasno, negde u osmom razredu, negdje sa trinaest godina, pošto sam ja pošao godinu dana ranije u školu.

Nisam učio u muzičkoj školi, nego sam učio od lokalnih frajera koji su svirali.

Neki od vaših nekadašnjih obožavatelja su komentirali „Šta sad vrede svetske žvake kad svirate zabavnjake?“ i odlučili ne doći na ovaj koncert jer

68

Kako vam se svidio dosadašnji tijek turneje?

Iskreno, vidim da tu ima dece koja su baš mala i koja su Jelenina publika, ali nitko nije otišao kad smo mi završili svirku, niti je netko došao tek kad je Jelena izašla na pozornicu. Ljudi kad dođu odu najprije

malo do šanka i popiju pivo, jer ipak je to i svrha cijele turneje, za širi krug publike. Čak je i poenta da muzika bude što različitija, da bi bila veća lepeza koju marketinški pokrivaju...

I tu je naš intervju iznenada prekinut zbog Bajaginih obveza prema „višim silama“, poput političara i „ozbiljnih“ novinara.

Kako sam imala još podosta pitanja, pokušala sam to objasniti nadređenima i nastaviti intervju, no, bezuspješno. Bajaga je morao otići. Uz smiješak isprike, sve mi je objasnio jednom rečenicom:“Ne smije gradonačelnik da čeka!“ Nadam se da je i vama, dragi Thrythonaši, jasno koliko nam je time Bajaga zapravo objasnio današnji svijet glazbe i show industrije, što nas zapravo i ne bi trebalo čuditi.

Bajaga je baš onakav kakvim sam ga zamišljala; jednostavan, šarmantan, simpatičan i veoma karizmatičan. Naravno, ne krivim njega zbog kraja našeg intervjua. Bez obzira koliko talentirani bili i koliko god dobru glazbu stvarali današnji glazbenici, na kraju se sve svodi na marketing i ljude s novcem koji njime upravljaju. Iz tog razloga želim da se i vi na kraju barem malo zamislite te potaknuti da jednoga dana, kad postanete odlični glazbenici, odlučite biti i veliki, obrazovani ljudi koji će se znati boriti za sebe i umjetnost koju predstavljate. Jer, dobro znamo, svijetu glazbe takvi ljudi sada trebaju više nego ikada.

Moje ime je Glazba Piše: Monika Piragić Nosio sam tonove umjesto cipela i melodiju u kosi. Bilo je to jedno neobično odijelo koje je sraslo sa mnom kao svijest o svemu lijepom i produžetak neizrecivoga. Ogranak moga postojanja.

Natjerali su me da sjednem i razmišljam kao odrastao čovjek, o novcu, politici i vremenu, a ja sam bježao u crtovlja i dječački se skrivao iza nota. Činilo se kao kapljicama tinte na snježnome papiru, a ono cijeli ja utkan u simfoniju i simfonija u meni. Trebali smo svi biti pjesme i violine umjesto lica i ljudi.

Nekako je više ljudskosti ostalo u taktovima nego u nama samima.

Nije to sve. Ni akord nije akord, ne dajte se zavarati. To mu je samo etiketa, a zapravo je zalazak sunca i ljubav.

Otud moje uglazbljeno, vječno. Više sam volio doći harmonijom nego glavom i bradom. Bivao sam zato ušima sve oko sebe; kiše, proljeća, mjesečine i ponekad nečije oči, a zvučalo je kao fontana života. I škrt sam još uvijek na

riječima, zato sipam valcere iz rukava i džepova. Kažem vam, ako naiđete na tugu, samo je pretvorite u tremolo.

(Srce je najljepši metronom.)

Još dan danas, kad oglušim od svijeta, samo zažmirim. Spremio sam iza očiju pregršt partitura za najljepši od svih glasovira – maštu. Ponekad se pokoja otkotrlja kroz ruku do kajdanke i utisne u dušu, misao razlomi preko crno-bijelih tipki pa odleti u zrak koji udišem.

Nekako sumnjam da je bilo predviđeno za ova četiri zida i prste da mi posluže kao glazbena kutija, ali suviše potrebno zaljubiti se u išta nalik snovima. Dođe to čovjeku prije ili kasnije, pa se usudi skočiti hrabro, lavlje, u nepoznato, nedefinirano vremenom i prostorom.

Tamo sam izgradio živu kuću od anđela i njihovih lira, ako se izgubim, da se mogu pronaći.

Okrutan je to dar onome tko mora ponijeti kaput gdje putuje i sluša samo ušima. Sluša se još trepavicama. Usnama. Rukama. I leti krilima, a ne nogama.

Uvijek sam više vjerovao notama nego sebi, koje bi svakom prilikom, onako neobjašnjivo, dale savršenu refleksiju svega što se zbivalo u malome ‘ja’, čak izvan granica vlastitih poimanja. Jednom su me pitali zašto nisam odrastao, pa sam im rekao da to nije moj posao.

Ja sam od onih što pjevaju i vole.

Ilustracija: Zlatka Subotičanec

Glazbeni složenac

Gdje i kako je to bilo?

Ja sam odrastao u Zemunu i to baš blizu Dunava gde je jedno veliko šetalište. Tu su svi svirali gitare i ja sam kao klinac „skidao fazone“ i tako učio. Dobro je da imate dobre profesore, ali smatram da nikad roditelji ne mogu da budu dobri profesori za svoju decu. Znači, ako neka dobra profesorka klavira ima ćerku koja hoće da svira klavir, onda treba zamoliti najbolju prijateljicu da je uči... Ne znam zašto, ali tako je.

glazbenu kombinaciju Bajaga - Rozga smatraju nespojivom. Kako vi to komentirate?

Ja na to gledam drugačije. To što su rekli bi bilo OK kad bi mi svirali zajedno na bini, ali svatko svira svoj program. Nama je Karlovačka pivovara ponudila da uradimo turneju Karlovačko s Jelenom Rozgom.

Ja ne slušam takvu muziku, ali za Jelenu mislim da je jedna jako fina devojka koja lepo peva, ima dobar glas i ne peva falš.

Kod nas je normalno da neko voli onu muziku, neko ovu. U Srbiji je Beer fest u augustu i traje otprilike sedam dana.

Svaki dan dođe po sto tisuća ljudi. Prošle godine svirali su grupa Laibach, a onda posle njih Zvonko Bogdan, a mislim da je to još veća razlika nego između mene i Jelene. Ovo nije solistički koncert Bajage i Instruktora, ovo je turneja Karlovačko live.

Kome se ne sviđa jedno, on će da ode da popije pivo pa će da se vrati, a većina će da ostane. Ja razumem ljude koji jednostavno neće da slušaju neku muziku.

Sigurno ima i puno Jeleninih fanova koji ne vole moju muziku.

69

Jutarnji list, broj 119/1840. (ulomak iz novina objavljenih 28. svibnja 1840. godine)

Niccolò Paganini Jučer, u srijedu 27. svibnja u Nici umro je najveći violinski virtuoz svih vremena, tzv. ‘’vražji violinist’’. Nakon duge borbe s tuberkulozom preminuo je u 57. godini života. Njegovom posljednjem ispraćaju prisustvovat će samo najuža obitelj. Njegov sin, Achilles Cyrus Alexander pristao je dati izjavu za naše novine: ‘’Sjećam se da me uvijek, još kad sam bio dijete, vodio sa sobom na turneje i ja sam redovito slušao njegove koncerte. To su bili spektakli. S ocem sam obišao pola Europe i upoznao nekolicinu slavnih glazbenika koji su pisali vlastita djela inspirirana njegovom glazbom. Sjećam se Franza Listza, Roberta Schumanna i Frédérica Chopina. Svi su bili jednako oduševljeni njegovom pojavom.’’.

Paganini je rođen 27. listopada 1782. godine u Genovi. Sin je Antonija Paganinija i Terese Bocciardo. Već sa sedam godina počeo je učiti svirati, a vrlo mlad

70

dobiva i Guarnerijevu violinu. Nakon što je završio školovanje 1739. godine, svirao je u raznim koncertnim dvoranama, a vrhunac je slave dosegnuo od 1828. do 1834. godine. Uvijek se isticao virtuozitetom, temperamentnim sviranjem i izraženom harmoničnošću. Do njegove pojave nismo znali što je to pizzicato lijevom rukom i nitko nije svirao na jednoj žici, ali Paganini nam je te nove tehnike sviranja ostavio u naslijeđe. Od trenutka kada se pročulo za njega, glazba kao da se promijenila. Značajno je promijenio njen stil. Njegovi violinski koncerti prava su remek-djela koja su ušla u povijest glazbe. Čak mu je dodijeljena titula carskog dvorskog virtuoza. Poznato je kako je svirao na najboljim violinama Amatija i Stradivarija, ali i da je svirao i gitaru.

Njegova djela rijetko tko može izvesti.

Ona zahtijevaju izuzetnu fleksibilnost i brzinu, u čemu je on bio iznimno vješt.

Osim što je bio prepoznatljiv glazbenik, on je bio i jedna buntovna ličnost. Još uvijek su izlozi u Beču puni robe ‘’a la Paganini’’. Često su se širile i brojne priče o njemu, o tome kako je rastrošno živio, o tome kako je bio kockar i o nekoliko njegovih casina, ali te priče nećemo prepričavati ovom prilikom. Ovaj smo članak posvetili legendarnoj ličnosti koja je promijenila sve što smo znali o glazbi do sada i čija ćemo djela pamtiti još jako dugo.

Marta Balenović

Glazbeni Che Guevara i njegovi čavli Piše: Miran Huzjak Povijest pamti revolucionare. Skoro svatko zna za Beethovena, no malo ljudi zna za Carla Czernyja ili Johanna Nepomuka Hummela koji su skladali u istom razdoblju kao i Beethoven, napisali puno lijepih skladbi, a njihovi su opusi opsežniji od Beethovenova.

Beethovenova je izreka bila „Pravila postoje da bi se kršila.“.

Cage sigurno nije kršio pravila, on ih je stvarao. Ima li razloga zašto glazba ne bi mogla biti tišina koja traje četiri i po’ minute? Nema. Postoji li razlog zašto glazba ne bi mogla biti skladana kockom s kojom se igra Čovječe, ne ljuti se? Nema. Primjera ima jako puno. Možda se cijelo Cageovo stvaralaštvo može opisati ovim njegovim citatom: “Što je muzikalnije: kamion koji prolazi pokraj tvornice ili kamion koji prolazi pokraj muzičke škole?”.

Cage je roden u Los Angelesu prije točno stotinu godina. Tamo je završio srednju i upisao se na koledž nadajući se da će mu to pomoći u namjeri da postane pisac. Tamo je izdržao dvije godine jer je shvatio da neće ništa pametno naučiti. Spremio je kofere i otišao u Europu. Zadržao se u Parizu gdje je

upoznao umjetnost Marcela Duchampa koji je poznat kao prvi avant-gardni umjetnik.

Duchamp je poznat po svojoj skulpturi Vodoskok, tj. pisoar koji je kupio i potpisao pri svom dolasku u Ameriku.

Cage je u Francuskoj proucavao gotičku i starogrčku arhitekturu, ali je shvatio da se time ne želi baviti kao ni pisanjem. Vratio se u Ameriku te počeo studirati glazbu u Kaliforniji gdje je svoje kompozicije poslao Cowellu koji ga preporučio Schönbergu. U to vijeme, Cage se uzdržavao predavajući modernu umjetnost koju je proučavao u Europi. Kad je skupio dovoljno novca za autobus do New Yorka gdje je Schönberg predavao, sljedeća Cageova prepreka bila je sam Arnold Schönberg, utemeljitelj atonalitetne glazbe. Njegove lekcije bile su preskupe za mladog Cagea, ali kad je Cage Schönbergu obećao da će se baviti glazbom do kraja života, Schönberg mu je davao satove besplatno. Schönberg je uvidio da Cage nema smisla za harmoniju, ali smatrao ga je svojim najzanimljivijim učenikom. Rekao mu je: “Pošto ne znaš harmoniju, doći ćeš do zida kroz koji nećeš moći proći!”, a Cage mu je odgovorio: “Onda ću lupati glavom o taj zid.”. Cage se netom nakon studija oženio i otišao u Hollywood, zaposlio se kao korepetitor u UCLA-u gdje je pratio Mercea Cunninghama koji mu je postao ljubavnikom, te se je zbog toga rastavio od svoje žene.

Cunningham je bio avangardni plesač kojem je trebala avangardna glazba uz ples.

Cage je brzo došao do ideje da umetne čavle među žice klavira da dobije zvuk udaraljki.

Time je dobio nešto što zovemo “Prepared piano” ili pripremljeni klavir. Došao je i na

ideju da sklada jednu kompoziciju isključivo za nezapadnjačke instrumente. Tako su nastali Imaginarni pejzaži. Cage je skladao na taj način sve dok nije otišao natrag u Europu da posluša jednu simfoniju Antona Weberna. Usred izvedbe Cage je izletio van iz dvorane da se smiri. Webernovu simfoniju je smatrao odličnom kompozicijom.

Na hodniku je susreo Mortona Feldmana koji se također “smirivao”. Feldman je bio taj koji je upoznao Cagea sa Zen Budizmom, s I Chingom i s indijskom filozofijom.

Time završava “zanimljivi” dio Cageove biografije, ali počinje zrelo razdoblje njegovog stvaralaštva. Cage je napisao četiristotinjak skladbi od kojih je sigurno najpoznatija 4’33’’ u kojoj se ništa ne radi četiri minute i tridesettri sekunde. U Imaginary Landscape no. 4 Cage nalaže da se upali dvanaest radio-prijemnika istovremeno te da sviraju određeno vrijeme. U Sonatas and Interludes on koristi klavir da bi slušatelju predočio orijentalne zvuke. Organ²/ASLSP kompozicija je koja traje 640 godina, a trenutačno se izvodi na jednim orguljama u gradiću Halberstadt u Njemačkoj. Cageov opus stvarno je velik, a svaka skladba je originalna te se o svakoj može puno reći.

Pozivamo učenike iz srednjih glazbenih škola u Hrvatskoj da se ove godine pridruže državnom Natjecanju iz povijesti glazbe u Bjelovaru. Najbitnije je da nauče mnogo toga o Cageu, ali bilo bi dobro i da slušaju njegove skladbe (iako se govori da je slušanje Cageove glazbe kao žvakanje pijeska).

71

Moj susret s orguljama i s Orguljaškom ljetnom školom

Piše: Miran Huzjak “Sve što trebate učiniti jest udariti prave tipke u pravo vrijeme i glazbalo svira samo!”

J. S. Bach Orgulje su me oduvijek oduševljavale.

Orguljaši su mi uvijek bili mistični ljudi koji sviraju s dvije ruke i dvije noge na pjevalištu, ali orgulje sam smatrao čudnovatom grdosijom koja će za mene zauvijek ostati nedodirljivom tajnom.

Znao sam da gore navedena Bachova izjava nije točna, ali nisam mislio da će biti neki preveliki problem svirati orgulje.

Htio sam svirati orgulje iz jednog jedinog razloga, da izvodim Bachova djela na instrumentu za kojeg su ona originalno namijenjena. Iako su u njegovo vrijeme suvremenici bili veoma kritični prema njegovu skladanju, danas sa sigurnošću znamo da je Bach iza sebe ostavio najbolja glazbena djela ikad napisana, ne samo za orgulje nego i za bilo koji drugi instrument, sastav… Na televiziji sam čuo za Orguljašku ljetnu školu u Šibeniku, a

72

pošto me moji roditelji žele svako ljeto negdje otpremiti, predložio sam im tu varijantu. To sam spomenuo na povijesti glazbe gdje me je profesorica uputila orguljašici u Bjelovaru. Orguljašica Valentina Vedriš već duže vrijeme svira orgulje te vodi crkveni zbor u crkvi Sv. Terezije.

Nakon što sam s njom dogovorio kad ću doći svirati, došao sam, popeo sam se na kor i susreo svoju prvu prepreku. Kako se orgulje pokreću? Orguljašica mi je pokazala koji gumbić služi za uključivanje, a zatim otišla. Bjelovarske orgulje imaju dva manuala (klavijature), pedal i 12 registara. Iako sam solidan klavirist, bjelovarske su orgulje za mene bile poput „svemirskoga broda“, gdje nisam znao kako složiti registre, ne predviđajući da ću za dva mjeseca svirati orgulje sa 43 registra. Kad sam počeo svirati, prvih petnaest minuta sam svirao bez pedala, sve dok nisam shvatio kako se on pokreće (tiskao sam sve gumbiće dok orgulje nisu proradile).

Prije odlaska u Šibenik odlučio sam pročitati i izvježbati tri prekrasne skladbe J. S. Bacha koje sam mislio raditi na seminaru: Ich ruf zu dir, Herr Jesu Christ, BWV 639, Wachet auf, ruft uns die Stimme, BWV 645 i Tokatu i fugu u d molu, BWV 565. U dva bjelovarska termina, zbog mog nepoznavanja tehnike pedala i orgulja općenito, uspio sam izvježbati šestinu prve navedene skladbe. 21. srpnja 2011. počela je ljetna škola. Prijavio sam se za seminar Glazba

renesanse i baroka koji je vodio doc.

Pavao Mašić. Orguljaška je škola 2011. god. nudila seminare iz navedene rane glazbe, moderne glazbe (predavala N. Imbrišak, prof.), improvizacija (predavao doc. A. Knešaurek), arhivistička radionica (gdje je muzikologinja S. Miklaušić-Ćeran podučavala kako se stvara i održava arhiv) te organološka radionica (E. Armano, prof. je podučavao o anatomiji orgulja, sitnim popravcima…). Kad sam došao u Šibenik, prof.

Božidar Grga, voditelj ljetne škole, proveo me je kroz grad. Bio sam smješten u ženskom Dominikanskom samostanu, s još petoricom orguljaša (oni su bili stvarno orguljaši za razliku od mene, njihov temeljni predmet u srednjoj školi i na akademiji su orgulje). Nastava se održavala svakim danom od 9:00 do 13:00 sati, a oni napredniji radili su s profesorima i popodne. Skoro svaki dan smo mijenjali crkvu u kojoj su se predavanja održavala. Svaki polaznik seminara svirao bi određeno vrijeme s profesorom dok bi ostali gledali i učili. Nakon toga je uslijedio ručak te popodnevno vježbanje na jednima od desetak orgulja u Šibeniku (ipak grad Petra Krešimira IV. ima najviše povijesnih orgulja u Hrvatskoj).

Zbog ograničenog vremena (10 dana), a tri relativno teške skladbe (barem za mene), vježbanje je trajalo prosječno dva sata dnevno, a ponekad i pet sati (dobar dio vremena izgubi se u igri sa svim zvukovima koje mi orgulje pružaju). Nakon

jedne seanse strašno sam se ukočio te sam jedva svirao gornji manual. Najviše sam volio vježbati u šibenskoj katedrali zbog solidnih orgulja i ljepote ambijenta.

Poslije večere su se polaznici, a ponekad i predavači, družili često do gluhih noćnih sati. Organološko je društvo tijekom ljetne škole pripremilo mnogo koncerata.

Pred kraj seminara održao se koncert polaznika gdje sam svirao navedeni Bachov koral, BWV 639. Koncert je bio u crkvi sv. Frane pored istoimenog samostana (u kojem se čuva najpoznatija hrvatska srednjovjekovna drama, Muka svete Margarite). U toj se crkvi nalaze orgulje šibenskog graditelja Petra Nakića iz 1762. god. (jedne od najpoznatijih orgulja na ovim prostorima) koje su nažalost upropaštene restauracijom koju je izvelo poduzeće Heferer mijenjajući barokne cijevi s modernima, čime se apsolutno izgubio autentičan zvuk. Nakić (1694. – 1769.) spada među legendarne graditelje orgulja, a prema nekim podacima sagradio preko 500 instrumenata (od kojih su neki krajnje sofisticirani) čime se rijetko koje orguljaško poduzeće s stogodišnjom tradicijom može pohvaliti. Heferer je sagradio orgulje koje se nalaze na koru i te orgulje su njihov posljednji opus. Pola koncerta sviralo se na Nakićevim orguljama, a druga polovina na modernim orguljama, zbog različitosti u repertoaru svakog polaznika. Koncert je prošao solidno.

Na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku

strašno sam puno naučio; od interpretacije orguljaških djela i orguljaške tehnike, do toga čemu koji gumbić na orguljama služi, upoznao sam mnoge zanimljive ljude, upoznao svaku ulicu Šibenika…

Bilo je to jedno prekrasno iskustvo. Šteta što u Bjelovaru nema uvjeta za orguljanje i orguljaše.

Fotografije: Ivana Zelić

73

Bicikli, fotostrip i blato

(Izvještaj s prve glazbene biciklijade) Piše: Maturant Predzadnjeg dana prošle školske godine, u utorak 14. lipnja 2011., ovogodišnji maturanti naše škole uputili su se na poslijepodnevni izlet, a cilj je bio desetak kilometara udaljen planinarski dom „Kamenitovac” ili kako ga češće zovemo, Planinarac. U pratnji naše razrednice, prof. Alide Sokolović, krenuli smo u 15 sati biciklima “put pod kotače”, a start je bio, naravno, ispred naše Glazbene škole. Taj izlet bio je doista uzbudljiv i zabavan. Yes! Od samog početka put je bio zanimljiv. Upravo zato, vjerojatno, što se ne ide svaki dan s razrednim prijateljima na izlet, a pogotovo ne biciklima.

Razrednica je cijelim putem bila jako dobro raspoložena, a i mi. Hvala Bogu što je i On bio dobro raspoložen i podario nam prekrasan dan bez kiše i vjetra.

Eh, da, gotovo pa zaboravih reći, vozili smo punih 45 minuta i bilo je pomalo i naporno biciklima se uspinjati uz strme brežuljke, a posebno moramo pohvaliti Ivanu i Josipa koji su uspjeli doći do samoga vrha bez stajanja. Ali kada smo

74

došli na odredište, svi smo zaboravili na bol u nogama i krenuli na zadatak.

Dok smo čekali da ručak bude gotov, zadatak nam je bio snimiti fotostrip na temu jedne opere. Operu Rigoletto Giuseppea Verdija profesorica nam je približila na način da nam je prepričala radnju i predložila nam ideje po kojima smo izradili scenarij i osmislili strip.

Naravno, neizostavan dio bila je kostimografija za koju smo se morali pobrinuti sami. Mislim da su neki bili posebno zadovoljni svojim kostimima, naročito Hrvoje koji je glumio predivnu Gildu. „Yeeee“ , vikao je na sav glas dok je vidio što treba obući. (Sorry, Hrvoje, samo se šalim, no morao sam napomenuti tko je imao „najkostim“. Hvala što se ne ljutiš, nadam se.)

Oh, nakon što je fotografiranje završilo, lijepo smo se naručali. Usput smo se još malo odmorili pa krenuli nazad kući.

Lijepo vrijeme, kao što već rekoh, služilo nas je tokom cijelog dana, a kući smo išli drugim putem. Dok smo prema Planinarcu išli cestom, natrag smo se vozili kroz šumu. Eh, za to mogu sa sigurnošću reći da je, barem za mene, bio najzanimljiviji dio puta jer sam prvi put tada, kao i još neki moji razredni kolege, vozio bicikl u šumi. Rekao sam tada kako bih volio umjesto sjedenja u školskim klupama još koji put ponoviti izlet biciklima i svi su se složili sa mnom. Bilo je na putu i malih nezgoda, kao kada se Hana, kći naše razrednice, slučajno poskliznula i pala u blato jer je nekoliko dana ranije padala

kiša. Put prema kući trajao je približno jednako koliko i put prema Planinarcu.

I to je ukratko opis našeg prvog razrednog izleta. Ostaje mi još samo zahvaliti razrednici što je organizirala takav izlet i nadati se da ćemo imati još koju priliku to ponoviti.

Umjetnički izlet u Bojanu Piše: Maturant

Jednog sunčanog rujanskog jutra folklorna skupina naše škole uputila se na izlet u selo Bojana. Ondje smo najprije posjetili djeda Franju Rovišćaneca, s kojim smo izrađivali guslice od kukuruzovine. Što reći o djedu Franji? Ubrzo nakon što smo stigli u selo, dotrčao nam je ususret, ljubazno nas dočekao, te se s nama upustio u izradu guslica, a mi smo mu zahvalili pjesmom. Vrijedilo je uložiti malo truda u izradu tog čudnog glazbala jer smo svi na kraju uspjeli na njemu dobiti ton. Istina, svaki ton je bio drukčiji, ali baš je u tome i bila „fora“ jer su sva glazbala bila unikatna. Još malo umjetnosti svemu tome pridonijela je Zlatka Subotičanec, koja je za vrijeme naše male radionice nacrtala djedov portret. E, to nije bio kraj našeg boravka u Bojani. Kada smo završili s radionicom uputili smo se u Galeriju Matešin gdje smo najprije razgledali stalni postav umjetnikovih radova, a zatim smo i sami slikali. Matešin nas je srdačno dočekao

i osigurao nam sav potreban materijal i pribor za rad. I za vrijeme našeg slikanja temperama pjesma se nastavila; djed se vratio s bračom te cijelo vrijeme svirao i pjevao, a i mi s njim. Jako smo se trudili oko svojih slika i moram reći, svima nam je uspjelo. Evo, možete nas vidjeti i na fotografijama... Svi smo bili jako zadovoljni našim izletom i malom nastavom u prirodi na kojoj je svatko od nas nešto novo naučio. Također je i naša razrednica bila jako zadovoljna našim trudom i lijepim ponašanjem. Ako bude prilike, voljeli bismo ponoviti takav izlet. Lijepo nam je bilo, uživali smo u prirodi i druženju. Ostaje mi na kraju još samo zahvaliti našim domaćinima koji su nas srdačno ugostili i razrednici koja je organizirala taj izlet.

75

Fućkaljke od lješnjaka Piše: Marta Balenović

Na satu povijesti glazbe bavili smo se izradom fućkaljki od lješnjaka. Lješnjake je na nastavu donijela Klara, a mi smo ih zatim dubili skalpelima i nožićima.

Cilj nam je bio napraviti rupu promjera oko 3 milimetra na sredini ploda. Kroz tu rupu smo izvadili jestivi dio lješnjaka, te je tako on postao šupalj. Nakon izrade slijedila je obuka o sviranju ovog vrlo neobičnog instrumenta. Oni koji inače sviraju puhaća glazbala bili su u prednosti, ali smo ih i mi ostali stigli nakon nekog vremena. Tehnika sviranja poprilično je složena i izvedba na ovom instrumentu zahtijeva puno koncentracije. No, vratimo se na osobine ovoga glazbala. To je aerofono glazbalo iz skupine flauta. Sve u svemu, radionica je bila veoma zanimljiva i kreativna, a za nas nespretnije možda pomalo i opasna jer je izrada uključivala korištenje oštrim predmetima, što je ugrozilo naše prste, ali, na sreću, svi smo iz učionice izašli čitavi. Radionica mi se svidjela i možda bismo mogli idući sat pokušati izraditi neko drugo glazbalo kao što je npr. klavir ili gitara.

76

Kad pravnici zapjevaju...

Piše: Ivana Zelić

Nakon godinu dana provedenih u Zagrebu, počelo mi je nedostajati aktivno bavljenje glazbom. Srećom, moj Fakultet rješava i te probleme (osim problema nesanice, uzastopnog padanja na ispitima koje spremate nekoliko mjeseci, nedostatka socijalnog života...).

suvremene skladbe na festivalu „Praga Cantat“ u Češkoj, 2010. Kako je svake godine na repertoaru i božićni koncert, ove godine on je održan u crkvi sv. Blaža i bio je odličan! Atmosfera na probama je općenito odlična, s puno smijeha i zabave, ali isto tako se i puno radi (dakle, nema zabušavanja).

U svakom slučaju, kad dođete u Zagreb, a znate i želite pjevati, slobodno dođite na audiciju zbora Capella juris koja se održava na početku svake akademske godine i na početku drugog semestra. Do tada nas možete pratiti na našoj grupi na Facebooku ili na capellajuris.hr.

Capella juris je zbor Pravnog fakulteta u Zagrebu i prijatelja Pravnog fakulteta, koji je osnovan 2006. godine na inicijativu profesora Ive Josipovića, sadašnjeg predsjednika RH i profesora Wolfganga Ruscha, koji je vodio zbor prve dvije godine. Sadašnji dirigent je profesor glazbene teorije Jurica Petar Petrač.

U zboru pjeva šezdesetak studenata Pravnog fakulteta, ali i studenata s drugih fakulteta. Ukratko, može doći tko god želi a da zna pjevati. Između mnogih nagrada treba istaknuti dvije koje je zbor osvojio na inozemnim natjecanjima: brončanu plaketu 2009. na Ohrid Choir Festivalu u Makedoniji i srebrnu plaketu i posebnu nagradu za najbolju izvedbu

77

Tko radi ne boji se gladi!

Piše: Monika Majstorović

Ponekad se u razredu na satu solfeggija, usred više-manje ugođenih tonova glasovira, čuje koji falš. Milozvučni tonovi kruljenja trbuha izvode svoj vlastiti solo.

Vrijeme je ručka, ali mladi glazbenici mogu samo sanjati o maminoj domaćoj kuhinji…

Na dijeti sam. Prisilnoj dijeti. Nemam o se vremena pošteno najesti, a ono malo što i pojedem ili je nezdravo ili prženo ili suho i svaki dan biram između jednoga te istoga.

To sve + previše obveza + manjak sna + stres + trčanje ‘vamo tamo do škole pod punim gasom (natovarena torbom koja ima samo oko dvanaest kg) = radosno otkriće da ti se jednoga dana hlače, koje si kupila pod ljetnim praznicima i koje su ti bile na knap, sada objese kao prazna vreća krumpira na,

78

fino rečeno, stražnjici. U prijevodu: tri kile (najmanje) završile negdje na korzu između Gimnazije i Glazbene. Vjerujem kako bi u današnjem svijetu, gdje se biznis radi od svega i svačega, i ova dijeta postala hit (ako ništa drugo, sigurna sam da bi se Japanci nečega dosjetili). Ovo će zvučati kao Top Shop reklama, ali, jedeš koliko hoćeš, a kilogrami se magično tope (gratis: nanošenje štete organizmu).

Mi, mladi glazbenici, koji paralelno polazimo dvije škole: Gimnaziju prijepodne, a Glazbenu poslijepodne (ili obrnuto, ovisno o smjeni), imamo radno vrijeme od oko 50 sati tjedno (uopće ne računajući svu zadaću i učenja kod kuće), što je više od tjednog radnog vremena prosječne odrasle osobe. Za nas riječ ručak često ne postoji. Nešto slično ručku dolazi pod nazivom nešt’ za prigrist’ u pauzi. Često je to samo tek toliko da zadovoljimo potrebu za hranom i da izduramo ostatak napornoga dana, no ne razmišljamo unosimo li u organizam ono što mu zapravo treba. Zapostavljamo sebe. Neću sada pisati o piramidi zdrave prehrane, dobrim namirnicama, o tome kako trebamo jesti raznoliko i slično. Svi to znamo. Pitanje je samo: jesmo li prisiljeni nezdravo se hraniti? Činjenica je da puno jedem i da sam često gladna. Naizgled nevjerojatno, ali evo dokaza: u Konzumu mi se nekoliko puta dogodio that awkward moment kada se teta koja poslužuje gotova jela nasmije na

količinu hrane koju naruči žgoljava curica poput mene. A da sam često gladna govori i titula „jedne od najgladnijih u školi“ koju sam dobila od prof. povijesti glazbe iz razloga što skoro svaki sat ili pauza započinju ovako: ‘’Profesorice, jel’ si mogu ić’ kupit’ nešt’ za jest’? Gladna sam…’’, a često ubacim i koju tužaljku o vlastitoj gladi usred sata.

Pomislit ćete možda da mi kod kuće ne daju jesti, ali jednostavno ne stignem otići kući.

Najveća dilema mi je hoću li otići u Konzum i uzeti neko od gotovih jela poput pomfrita, odrezaka, medaljona, ćevapa, salata ili ipak u pekaru po neko pecivo. Ali sve to pohano, prženo, suho, pecivasto nakon nekog vremena dojadi. Kad si osuđen na četiri godine takve svakodnevne prehrane, doslovce izgubiš tek za bilo čime (odslužila sam jednu i pol godine i već mi je dosta…).

Razonodu je na kratko unio McFly fast-food restoran po uzoru na McDonald’s. Tamo bismo znali otići prije orkestra. Da vam pravo kažem, nit’ je brzo, nit’ se nešto najedeš! Takvi fast-food restorani, nerijetko pretrpani, vrlo su popularni kod mladih. Taj trend došao je iz Amerike, a kakva je tamo popularnost fast-food restorana, pitali smo dr. Martinu Mijušković, nekadašnju učenicu naše škole, koja živi u Philadelphiji:

Tko jede u McDonald’su u Americi?

U McDonald’su u Americi jedu najsiromašniji, uglavnom oni koji žive od socijalne pomoći, te beskućnici. Ponekad se tamo vide i niži srednji slojevi iz središnjih dijelova Amerike (prepoznatljiviji po gojaznosti) te latinoamerički imigranti. U dijelovima grada gdje žive bogatiji, McDonald’s restorana nema.

Koliko puta si sama posjetila takav restoran i zašto?

Posjetila sam ga dva puta, jednom na odmorištu na autoputu gdje nije bilo nikakve druge hrane osim fast fooda, a drugi put u New Yorku kad sam pred kraj mjeseca ostala bez novca i nisam si mogla priuštiti ništa drugo. Čemu tolika navala na McDonald’s restorane u Hrvatskoj? Ovdje oni, očito, nemaju status sličan onome u Americi.

Ovdje su oni prva destinacija u koju djeca i mladi, kada idu na izlet, požele otići. Za vrijeme našeg nedavnog izleta u Zagreb, profesorica je predložila vegetarijanski restoran.

Kako nismo imali dovoljno vremena, otišli smo u McDonald’s. Pogađate kako nam nije bilo pretjerano žao zamijeniti jedno drugim.

Ali zašto je to sve tako? Osim želje za hranom koju kod kuće ne jedemo tako često, mislim da se tu krije još nešto…

Poznate su vam reklame u kojima neka zvjezdica reklamira određeni proizvod, npr.

odjeću, parfeme, kozmetiku, mobitel… I ljudi taj proizvod, kad vide da ga netko slavan preporučuje, odmah više cijene i kupuju.

U slučaju McDonald’sa, smatram da je Amerika ta zvjezdica, a mi, potrošači, podložni smo utjecaju okoline i propagandi kako je sve američko ‘’naj’’. Sami nazivi tih jela, slogani i sl. na engleskom su jeziku što kupcu daje osjećaj važnosti pri odabiru i narudžbi (jer mu je dostupno nešto što je i toliko uzvišenim Amerikancima dostupno).

Iako svi znamo onu isto s*anje, drugo pakovanje, nije isto kad netko kaže da je pojeo Chicken McNuggets iz McDonald’sa ili pileće medaljone iz Konzuma.

Sigurna sam da se i u Bjelovaru mogu naći mjesta u kojima se može fino jesti. Ali, izbor se jako smanji ako uzmemo u obzir koliko malo vremena imamo za objed. Ima nekih dana u tjednu kad doslovno marširam do Konzuma, koji se nalazi odmah preko puta Gimnazije (bilo bi sramota trčati po korzu, taman posla…), kupim nešto konkretnije pa vrlo brzim korakom (jer bila bi još veća sramota trčati po korzu s hranom u rukama) vraćam se do Glazbene i na brzinu jedem.

Sva sreća pa su profesori vrlo tolerantni što se toga tiče. Svejedno, vremena za neki pošten obrok mladi glazbenici nemaju.

Dolaskom zimskih praznika prestale su obveze. Blagdani su donijeli kolače, prejedanje i ljenčarenje, a kila nigdje na vidiku…Kako znam? One hlače koje sam spominjala na početku još uvijek vise...

Na Glazbenu školu mnogi moji prijatelji gledaju kao neku razbibrigu u kojoj se pjevaju pjesmice, sviraju skladbe i sluša opera, pa su moje žalopojke o obvezama, nedostatku vremena, gladi i umoru često neshvaćene. Sve bi to bilo malo lakše kada bih barem uspjela jesti kako treba, ali čini se da bez (prehrambene) muke nema nauke.

Dobar tek!

Foto: Marie Plentay

79

GLAZBENA KRONIKA IZ ˇ NASEG HODNIKA KOSTOLOMAC Sportska tradicija profesora saksofona Viktora K. zvanog W. je vrlo osebujna. Njegovo bavljenje sportom je vrlo zamjetno zato što svaki put kada ode u Sokolanu slomi ili ugane neki dio noge. Pretpostavljamo da je razloga puno. Možda kao mali nije pio dovoljno mlijeka, a možda je požuda za loptom preveliki zalogaj za našega W-a.

(G.B.) SAM SVOJ MAJSTOR Učenik M.H. sam sebe poučava Povijest glazbe, a na nastavu samo ponekad dolazi kako bi bio u toku... Tako je bilo prošle školske godine. Sada se popravio i nema niti jedan izostanak, ali ga treba držati u kontroliranim uvjetima. (T.L.) SUSRET S BOŽOM Uz neke važne institucije koje smo posjetili na našem nagradnom izletu u Zagreb, prošetali smo i Muzičkom akademijom. I baš

80

kada smo se pripremali na odlazak, susreli smo jedno (ne)poznato lice, bivšeg učenika naše škole Božidara Križana. Budući da oduvijek postoji priča da je jednom davno postojao jedan Božo na zboru, koji je bio vrlo marljiv i dijelio note na svakoj probi, profesorica nam je otkrila da je upravo taj Božidar onaj o kome se govori, mada on sam nije ni znao da je tako popularan među zborašima. Mislili samo da je to samo mit, a sad imamo dokaz da Božo uistinu postoji.

(I.Z.) KROMATSKE NAGRADE Pisanje kromatskih ljestvica na satu prof.

Alide Jakopanec postao je jako unosan posao. Naime, najbrži u pisanju već spomenutih kromatskih ljestvica, dobiva nagradu u obliku ekstra super posebnih životinjskih naljepnica ili čak čipova za aparat za kavu.

Solfeggisti, navalite na kromatiku! (E.P.) KREATIVNOST Jednog jutra, na satu solfeggia F.Đ izmislio je novi način pisanja predznaka. Naime, u slučaju da se u toku primjera već povišeni ton mora opet povisit, umjesto znaka x ispred note, moglo bi se napisati 2# ispred note. Kako to ni profesorica ni učenici još nikad nisu čuli ni vidjeli, lijepo smo se nasmijali toj ideji. (M.F.) OPSJEDNUTOST Učenik G.B. zvan Ž. tijekom cijelog prvog

polugodišta je na satovima Povijesti glazbe eksponirao svoju opsjednutost prof. biologije J.L., ujedno majkom učenice Glazbene škole T.L. koja pohađa nastavu s dotičnim učenikom. Učenik je pratio sva profesoričina pojavljivanja u javnosti. Zbog nedoličnog ponašanja, kćer će tražiti sudsku zabranu prilaženja navedenoj gospođi.

(T.L.) KAKO JE EMANUEL POSTAO VRSNI POVJESNIČAR GLAZBE Emanuel P., učenik 2. razreda naše škole, bio je poznat po svom (ne)pretjeranom učenju gradiva iz povijesti glazbe. Ali, Emanuelu se dogodila neviđena promjena, počeo je učiti i pisati najbolje ispite u svom razredu. Jednom prilikom je čak izjavio: “Profesorica nam ne daje dovoljno vremena da prenesemo svoje znanje na papir. Mislim da bismo ubuduće trebali povećati vrijeme pisanja ispita na otprilike četiri školska sata”. Svi se ugledajte na Emanuela! (E.P.)

LOVE IS IN THE AIR Očito su ljubavne veze u našoj školi postale tradicijom. Prije smo morali gledati nježne trenutke Ivana i Martine, sada Doroteje i Marija. Pa, čovječe, gdje je tome kraj?

(POK) ZEC U ZVUČNIKU Kako se žrtvujemo i odričemo dobrog sna zbog novina, vidi se iz ponašanja određenih osoba. U ovom slučaju, naše slikarice.

Naime, nakon samo par sati spavanja, počela je halucinirati. Na jednom je satu od zvučnika vidjela zeca. Vrlo neobičnog, ali zanimljivog zeca. Kasnije ga je Photoshopom uspjela predočiti i nama, a iz priložene slike vidi se njezina maštovitost (tj. halucinacije). (M.F.) BLISKI SUSRET U automobil mlade (ali iskusne) vozačice i glazbenice M.P. nedavno se zaletjela neoprezna ptičica. Vozačica je smjesta zaustavila auto i izašla van, ali ptice više nije bilo. Ako netko primijeti sumnjivicu neka smjesta obavijesti DZZMV (Društvo za zaštitu mladih vozača) budući da M.P. zbog pretrpljenoga straha namjerava podići tužbu. (Z.S.) NESTANAK PAPIRA Još jedan misteriozan događaj koje se danima uzastopce ponavlja, a mjesto

radnje je ovaj puta zbornica. Zbog velike potrebe kopiranja nota i drugih sadržaja, u popodnevnim satima papira gotovo da više nema. Stoga, predlažem profesorima i svima koji imaju potrebu korištenja kopirnoga aparata, da si pomalo stvaraju zalihe papira u svojim ormarima kako ne bi na kraju ostali bez njega. (I.Z.) NESTALI ROBERT Pitamo se gdje je Robert? Nema ga već mjesecima. Hmm... Sigurno su ga Riječanke otele! Naime, na Natjecanju iz povijesti glazbe Robert je svojim uglađenim ponašanjem osvojio srca mladih Riječanki.

Molimo Riječanke da nam vrate Roberta jer su nam basovi koma bez njega. Unaprijed se zahvaljujemo! (POK) PURGERI VS BJELOVARČANI Trebala je to biti još jedna sigurna pobjeda domaćih natjecatelja, a onda su došli oni, terminatori iz Zagreba. Totalno nabrijani i nevjerojatno psihički pripremljeni, sjeli su u svoje natjecateljske fotelje i napravili nešto što će se dugo pamtiti: u TOP 5 imali su čak četiri svoja predstavnika! Takvi rezultati izazvali su razočaranje i ogorčenje u domaćim redovima, tako da su neki odlučili da više nikada neće nastupiti na Natjecanju iz povijesti glazbe. Bilo kako bilo, nestrpljivo čekamo iduće natjecanje da još jednom budemo isprašeni od strane naših dragih prijatelja iz glavnoga grada Lijepe naše. (E.P., ogorčeni natjecatelj)

81

SVI SMO MI KRANJČEC! Ugostivši prijatelje iz cijele Hrvatske, Natjecanje iz povijesti glazbe postalo je veliko, državno. Da bi gosti imali lijepe uspomene iz Bjelovara morali smo naći sponzore. I našli smo ih! Zlatka, naša crtačka zvijezda, naslikala je originalnog Liszta koji je ni kriv ni dužan završio na majicama svih natjecatelja. Gotovo svi gosti ispitivali su što nam znači to Kranjčec na leđima, a mi smo im sa smijehom na licu i suzama u očima, veselo odgovarali. Tako smo svi bili Kranjčeci na jedan dan. (M.F.) PRIJETEĆA ZLATKA Naime, ovaj prilog se piše u strahu, a uskoro ćete shvatiti i zašto. Već duže vrijeme naša Zlatkica hara Glazbenom i – naćulite uši – prijeti! Prijeti batinama, kišobranom, olovkom pa i povrćem (svime što joj dođe pod ruku), a izgleda da i baca kletve... (M.P.) GLAZBA 21. STOLJEĆA U IZVEDBI NAŠE ČISTAČICE Učenici popodnevne smjene svaku večer mogu uživati u recitalima naše čistačice na usisavaču ili pak u improvizaciji na klaviru.

Primijetili smo da joj je uzor cijenjeni gospodin Josip Magdić, jer naša umjetnica često i vrlo spretno koristi tzv. “clustere” ili grozdove tonova. Čistačica nastupa u Glazbenoj svake večeri (PON-PET) od 19:30 do 21. Ulaz slobodan. (E.P.)

82

KLAVIČEMBALO VS ČEMBALO Prema mnogim tekstovima iz povijesti glazbe, klavičembalo se razvilo iz čembala.

Naime, 3.razred pisao je ultragigamega strahovito težak test u kojem su opisivali instrumente s tipkama. I tako su gotovo svi učenici napisali tu strašnu, ali zanimljivu pretpostavku. (M.F.) IMAŠ DVIJE KUNE? U zadnje vrijeme se pre(često) u aparatu za tople napitke mogu pronaći kovanice od dvije kune. Hm, jesu li to djeca koja ne znaju računati ili je to ipak profesor I.M.?

Spomenuti kavopija obično ubaci novac u aparat i produži do zbornice, a na povratku uzme napitak i ode u svoju sobu. Na sitniš zaboravi. No, to nije promaklo oku jedne naše novinarke koja, btw, štedi za bicikl.

(Z.S.)

Neki dobiju jo-jo, a neki…

Piše: Filip Đerđ

Za drugi rođendan dobio sam brata. Bio sam jako mali, ali se dobro sjećam kad sam ga prvi put ugledao. Zakmečao je poput vrapčića u rukama moje majke. Čudom sam se čudio tom kričavom stvorenju velikom kao štruca kruha.

Naplakao se i nakričao iz samo njemu poznatih razloga. Izludio nas je. Dao sam mu svoju: mamu, tatu, krevetić, košaricu, dekicu, kapice, benkice, kombinezončiće, cipele, igračke i sve čega sam se sjetio.

Namučio sam se dok moj Fran nije zagugutao kao golub, slatka mala usta razvukao je u neodoljiv osmijeh i pokazao prve sjekutiće od kojih je prvi stradao moj prst. Od malih rukica kojima je klatio po zvečkama nastradao mi je skalp, moj i tatin. Što je tek radio u pelene?! Znate već! Da sam ga tužio „Zelenima“ dobio bi kaznu za zagađivanje zraka. Ja sam začepio nos i tako sam i to pretrpio. Malo, bucmasto, drago stvorenje šopali smo svačim finim te je bivalo sve veće. Ritao se, klatio, mlatio i propuzao. Pred malom štetočinom valjalo je sve pospremiti.

Najviše me je gnjavio da se igramo

„boksača“. Popuštao sam mu, šutio i trpio jer me zapravo crnjavke nisu boljele.

Danas je situacija posve drugačija. S bratom dijelim dobro i zlo (stalak, note, ponekad i instrument), jedan drugom smo desna i lijeva ruka za neke loše dane, ali i one sretne.

Možda za nekoliko godina napišem sastavak „Bio jednom jedan trubač…“.

83

THE BIG BANG ORDINACIJA

Sestra mi svira obou,a svaki put kada vježba dođu mi patke u dvorište i “pjevaju” za njom.

Help!(Ružno pače)

ili u tome što ne sviram katastrofalno?(Hramonikašica)

Ne mogu nagovoriti mamu da mi da veći džeparac.Imas li kakvu čarobnu formulu za to?

Dragi doktore, imam jedan jako veliki problem. Naime, prije nekoliko dana sam u učionici vidjela miša i otad se bojim ući u glazbenu školu.(Mačka)

Upomoć! Glas mi mutira. Ne znam što da radim!(Teens)

Brat mi smeta dok u sobi vježba saxofon!Da li da likvidiram saksofon ili brata?(Matematičar)

84

Puštam nokte na nogama. Je li to normalno? (Trombonist)

Cimer spava na 3 jastuka,a meni neda niti jedan.Već mi se vrat ukočio od spavanja na ravnom.Šta da radim? Pomozi, ako Boga znaš!

Vrijedi li ona: kolko para, tolko muzke? Ja nikad nemam para, a sviram stalno! Jel problem u tome što nisam škrta

Razmišljam o tome da se prebacim na klavir jer na violinu ne mogu staviti flašu pive dok vježbam. Što da radim?(Pivopija)

Ne mogu naći ključ od klavira.

Kako da ga otvorim? (Očajna profesorica)

Je li grijeh ako pojedem kockicu čokolade, a na dijeti sam?

(Operna pjevačica)

85

piše Monika Roher

HOROSKOP,

GLAZBA: Ova godina vam neće biti uspješna.

Pokušajte pronaći svog novog uzora.

GLAZBA: Previše radite. Opustite se uz hitove 70-ih, 80-ih ili 90-ih. Već biste trebali znati sve riječi.

LJUBAV: Cijele godine vas prate prekrasni ljubavni

LJUBAV: Ozakonite svoju vezu, to će biti ionako jedino što činite po zakonu.

trenutci. Blago vama!

ZDRAVLJE: Ako vam je slomljeno srce, trbuh vam

ZDRAVLJE: Malo manje alkohola ne bi vam

je pun. Pripazite na zglobove.

škodilo. U lipnju očekujte tegobe sa jetrom.

BLIZANCI GLAZBA: Sav zarađeni novac koji zaradite svirajući po zabavama potrošite u kladionici. Savjet: podučavajte harmoniju!

LJUBAV: Vi ste zaljubljeni u igre na sreću. Izgleda da ćete više koristi imati od njih nego od ljubavi.

Samo naprijed!

ZDRAVLJE: Previše stresa za vas! Preporučamo aspirin i glazbu!

RAK

LAV

GLAZBA: Bolje nemojte pjevati, mogli biste probuditi životinje iz zimskoga sna.

Pokušajte naučiti svirati didgeridoo.

GLAZBA: Naučite neki bolji glazbeni vic! Jedini koji znate već ste toliko puta ispričali da ga i ptice na grani znaju. Poradite malo na vašoj mašti!

LJUBAV: Pronađite originalniji poklon za Valentinovo, već ste dosadni svake godine s istim. Iznenadite dragu/dragoga putovanjem!

ZDRAVLJE:LOŠE! Prestanite pušiti i predbilježite se kod doktora!

86

BIK

OVAN

LJUBAV: Zaljubljenost ne znači zaključavanje voljene osobe u podrum kako vas ne bi prevarila.

Dajte odrastite!

ZDRAVLJE: Ove godine vas čekaju dvije operacije!

Pokušajte se odvojiti od računala i njemu sličnih spravica.

VAGA

ŠKORPION

STRIJELAC

GLAZBA: Smiješi vam se puno turneja. Probajte doći na barem jedan sat harmonije, markiranjem nećete ništa postići.

GLAZBA: Vi ste totalni antitalent za glazbu, štrikanje vam bolje ide!

GLAZBA: Izvrsno vam ide! Ići će vam još bolje ako se riješite treme!

LJUBAV: Zaljubit ćete se u svog zubara, i to preko ušiju. Zato dobro očistite i zube i uši prije nego ga namjeravate posjetiti.

LJUBAV: Ne razdvajate se od voljene osobe i zbog toga ste zapustili prijatelje.

Pozovite prijateljicu u šoping!

ZDRAVLJE: Najveći neprijatelj koji vas stalno opsjeda je – glavobolja! Priuštite si odmor na moru, dobro će vam doći zbog alergija.

ZDRAVLJE: Ne odgovaraju vam nove cipele, previše su udobne i propuštaju vodu. Kupite si opet nove i očuvajte mjehur i bubrege!

LJUBAV: Osoba koja vam se sviđa ne može vas smisliti. Pripazite na svoje ponašanje, više ne vrijedi kao u osnovnoj školi: ‘’Tko se tuče taj se voli.’’

ZDRAVLJE: Ne zanemarujte zdravlje! Kelj, mahune, grah i zelje će vas pojesti ako vi već jednom ne počnete jesti njih!

DJEVICA

JARAC

VODENJAK

RIBA

GLAZBA: Ispisat ćete se iz glazbene škole jer ste shvatili da niste dobar glazbenik.

Pokušajte s plesom!

GLAZBA: Nađite si bolju zanimaciju! Možda da se probate upisati na folklor?

GLAZBA: Osnujte plesnu grupu. Nemate ritma, ali ste odlični zabavljač.

LJUBAV: Nježne zaljubljene dušice u znaku jarca ostavit će partner. Zato si trebaju kupiti kućnog ljubimca i njime ublažiti tugu!

LJUBAV: Zaljubit ćete se u osobu koja radi u uslužnim djelatnostima. Vrijeme je da se i vi konačno poslužite!

GLAZBA: Nećete se osjećati baš dobro. Probajte naučiti biografiju barem jednog skladatelja. Ima i gorih stvari od jedinice iz matematike.

LJUBAV:Jedino što znate je zavoditi okolo i slamati srca. Primite se vi kuhanja.

ZDRAVLJE:U zubu ti je crna rupa. Izvadi taj zub i otiđi ginekologu, pa nisi bio već 17 godina!

ZDRAVLJE: Zbog nepovoljne vremenske prognoze ove godine ćete imati češća kruljenja u želudcu.

Pustite prognostičare na televiziji (ionako nikad ništa pametnoga nemaju za reći) i dobro se najedite!

ZDRAVLJE: Zbog vaše odgovornosti i ljubavi prema doktorima zdravlje vam je dinamično, nekad piano, a nekad i forte. Ne gledajte kako je vaša doktorica obučena i kakve ima nokte već poslušajte njezine savjete i pijte redovito lijekove.

LJUBAV: Upoznat ćete srodnu dušu dubokoga džepa i plitke pameti.

Promijenite kafić u koji izlazite, pod hitno!

ZDRAVLJE: Izvrsno, vi ste Zdravko Dren! Ništa ne mijenjajte u prehrani i nemojte pretjerivati s trčanjem.

87

88