Susret s Monikom Leskovar
NAŠE ŠKOLE LISTOVI
(22. prosinca 2012., Glazbena škola “Elly Bašić” u Zagrebu) Piše: Emanuel Pavon Kad mi je profesorica Đurđa Knitl najavila da ću svirati pred Monikom Leskovar, preplavili su me neobični osjećaji i bilo mi je jako drago što imam tako veliku čast doći na seminar kod najbolje čelistice današnjice. Po dolasku u Zagreb još uvijek nisam mogao vjerovati da će se to ostvariti. Monika Leskovar i njezin suprug Giovanni Sollima moji su veliki uzori u sviranju violončela. Monika (rođena 1981.g), počela je učiti violončelo kao šestogodišnja djevojčica, a sa 14 godina je završila srednju glazbenu školu u Zagrebu. Nakon toga je studirala u Lübecku i Berlinu kod profesora Davida Geringasa. 2006. postala je njegovom asistenticom na Hans Eisler Hochschule für Musik. Usavršavala se na majstorskim tečajevima Mstislava Rostropoviča i Bernarda Greenhousea. Nositeljica je najviših nagrada s brojnih međunarodnih violončelističkih natjecanja (među ostalim,1995. osvojila je
22 try
prvo mjesto na međunarodnom natjecanju Čajkovski u Japanu). Nastupala je kao solistica s najvećim orkestrima svijeta i surađivala s najpoznatijim dirigentima. Od 2005. surađuje i živi s talijanskim violončelistom i skladateljem Giovannijem Sollimom (1962.) koji potječe iz glazbene obitelji, a studirao je violončelo kod Antonija Janigra i kompoziciju kod Milka Kelemena. Kada sam ušao u dvoranu gdje se održavao seminar, imao sam tremu. Bilo nas je desetak (učenika i studenata). Seminar nije bio otvoren za javnost. Sjeo sam na najbližu stolicu i promatrao predavanje, Monikin način sviranja i podučavanja. Još ne mogu komentirati njezin način sviranja jer sam premlad i mogu od nje samo učiti. Mogu reći da mi se jako sviđa kako Monika svira i volim slušati njezine koncerte i snimke. Poslije kratke pauze koju sam iskoristio za zagrijavanje, došao je red i na mene da budem jedan sat Monikin učenik. Pripremio sam Haydnov koncert za cello u C-duru, 1.st. Moderato. Monika je najprije tražila da joj sve prosviram. Bojao sam se njezinih
komentara, ali nije bilo tako “strašno”. Rekla je da u mojoj izvedbi ima dobrih dijelova, ali i onih koje još treba doraditi. Sve treba svirati mekše, opuštenije, elegantnije. S tim njezinim prvim komentarom u potpunosti se slažem. U nekim težim dijelovima stavka pokazala mi je drugačiji prstomet i opomenula me da se triler svira od gornje note, a ne od donje (kako sam do sada radio). Dopala joj se moja kadenca i pohvalila da lijepo izvodim pokret jeté. Od Monike Leskovar dobio sam mnogo dobrih savjeta za sviranje koji su mi, naravno, pomogli na nedavnom Međunarodnom natjecanju Rudolf Matz. Mogu sa sigurnošću reći da je Monika Leskovar ne samo dobra solistica i virtuoz na violončelu već i izvrsna pedagoginja. Oduševljen sam njezinim pristupom i nadam se da ću još imati prilike biti njezinim učenikom. Osim toga, velika mi je želja svirati s njezinim suprugom Giovannijem Sollimom, čije mi se sviranje jako sviđa i koji je ipak moj prvi uzor među čelistima.