Issuu on Google+

diabolus in musica 2013.

ISSN: 1333-0527 2013

sotto voce bakice iz samarice neki to zovu glazbom? jer za glazbu treba imat dušu Jazzgovor s davorom hrvojem

Trythonus

19

časopis učenika glazbene škole vatroslava lisinskog bjelovar

try 1


SADRŽAJ: Predstavljamo vam… .......................4 Naše škole listovi ............................14 Vivant professores! .......................26 A Night at the Opera ......................34 Iz glazbenog života Bjelovara .......38 Razgovor ugodni…...........................42 Sotto voce ........................................46 Glazbeni složenac ...........................50 Diabolus in musica 19/2013. Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar Tel./fax: 043 244 416 E-mail: trythonus@gmail.com GLAVNA UREDNICA: Alida Sokolović IZVRŠNA UREDNICA: Marija Frančić UREDNIŠTVO: Marija Frančić, Nives Novotni, Ana Faletar, Dominik Šabić i Alida Sokolović SURADNICI U OVOM BROJU: Miran Huzjak, Gordan Branković, Monika Majstorović, Monika Roher, Dorian Matešić, Emanuel Pavon, Paula Manjkas, Tena Lusavec, Ana Žalac, Sara Iličić, Jelena Vedriš, Eugen Pranjić, Mihael Blum, Ana Varjačić, Monika Piragić, Kristian Došen, Zlatka Subotičanec, Siniša Krpan, Alida Jakopanec FOTOGRAFIJE, UNOS TEKSTA: svi LEKTURA: Tena Lusavec, Katarina Kranjčec, Siniša Krpan, Marina Šramek NISU SPAVALI ZBOG TRYTHONUSA: urednice i grafičarka FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: (Dominik Šabić u MSU): Ana Faletar FOTOGRAFIJA NA ZADNJOJ STRANICI: (Monika Piragić na Državnom LiDraNu u Šibeniku, 2012.): Alida Sokolović CRTEŽ TRYTHONUSA: Franjo Matešin OBLIKOVANJE: O’Sokolowitch & MacPlentay GRAFIČKA PRIPREMA: MacPlentay PRINT: Kalisto d.o.o. NAKLADA: 15+

2 try


Osamnaest nam je godina tek!

Vršnjak Trythonusa Luka Kapitanić, učenik 3. razreda

U davno, davno doba dok cvijeće kilometrima mirisaše, vjetar svu ljepotu glazbe ovoga svijeta sobom nosaše, a ljudi zemljom hodaše bez mobitela i bez Facebooka družiše se - upravo tada, u malom jednom gradu, začuo se plač. Dječak Luka tek se probudio i ugledao svijet, a istovremeno, negdje u blizini, urednica jedna Trythonus usnula je. Godine su prolazile… I - već osamnaest punih navršilo se otkad su junaci naši, prvo mali i neugledni, svjetlo dana ugledali. Luka i Trythonus naučili su hodati zemljom glave uzdignute. Svjećice na torti palile se i gasile, a oni bivahu sve veći, snažniji i mudriji. Upoznali su mnogo ljudi, bijahu iznimno druželjubivi. Naši mladići, naravno, u međuvremenu ne odolješe čarima modernih tehnologija, ali istovremeno ostaše vjerni istinskoj glazbi. O tomu govore tisuće taktova odsviranih i tisuće stranica ispisanih, punih proživljenih radosti i lijepih dana glazbenih. Trythonus u glazbu oduvijek zaljubljen je bio, a Luka je naš sudbe postao svjestan: instrument toplog zvuka i prebiranje po žicama njegova su vječna ljubav. I tako, žicu pod žicu, slovo pod slovo, žive sretno i dalje u jednom malom gradu, ali s velikim srcima. Uredništvo

Ilustracija: Zlatka Subotičanec

Foto: Sanja Grčić

try 3


PREDSTAVLJAMO VAM...

Glazbene tajne Gornjega grada Piše: Marija Frančić Vjerojatno ste se svi barem jednom našli u Zagrebu, a da niste znali što da radite, gledate ili slušate; projurili ste Ilicom ili nekom drugom ulicom u centru grada, posjetili Cinestar, McDonald’s, možda usput uočili poneki plakat za koncert ili izložbu... No, što je s onim naizgled skrivenim zanimljivostima o životima malih i velikih ljudi, tragovima umjetnika koji su život posvetili glazbi i koji polako bivaju zaboravljenima?

Foto: Alida Sokolović i Dominik Šabić Jednog lijepog sunčanog dana, krenuli smo u šetnju Zagrebom… ustvari, ne sjećam se baš točno je li dan bio sunčan i lijep, ali šetnja je zbilja bila ugodna. Naravno, tome je uvelike pridonijela gospođa Nada Bezić u čijem društvu smo otkrili mnoge zaboravljene glazbene “tajne” Zagreba, a u šetnji nam se pridružio i skladatelj Josip Magdić, nekadašnji ravnatelj naše Glazbene škole.

Nada Bezić, muzikologinja, voditeljica je knjižnice Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu i autorica disertacije “Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010. godine.” U glazbenu topografiju ubrajaju se različita mjesta povezana uz glazbu, primjerice kuće u kojima su živjeli glazbenici ili različita mjesta na kojima se glazba izvodila, slušala ili podučavala.

TKO PJEVA, ZLO NE MISLI U ovom dvorištu sniman je film Tko pjeva, zlo ne misli. Dvorište danas izgleda malo «ofucano», ali treba uzeti u obzir da je od snimanja filma prošlo 40 godina. Ovdje su se orile pjesme Kukavica, Peharček moj, Kak taubeka dva... nakon čega se išlo «K Žnidaršiću».

4 try


STARA PIVOVARA Ova spomen-ploča postavljena je staroj gradskoj pivovari. Ulica u kojoj se nalazi ova zgrada danas se zove Basaričekova, a nekad se zvala Pivarska. Na katu zgrade plesalo se i sviralo. Ovdje odavno više nije pivovara, a ploču je postavilo Povijesno društvo Otium, društvo povjesničara specijaliziranih za takozvanu «malu» povijest svakodnevice (kada je prvi put upotrijebljena vilica, WC školjka i ostale svakodnevne potrepštine).

HALO, HALO! OVDJE RADIO ZAGREB! U ovoj kućici na Markovom trgu br. 9 djelovala je prva hrvatska radio stanica - Radio Zagreb. Emitiranje je započelo 15. svibnja 1926. himnom Lijepa naša koju je na klaviru odsvirao skladatelj Krsto Odak, nakon čega je uslijedila Beethovenova Sonata za violinu. U kućici se danas može čuti svirka jednog od najpoznatijih zagrebačkih ansambala, Zagrebačkih solista; ovdje održavaju svoje probe, imaju arhivu, parking... Ispod lipe u dvorištu nekad su se održavali ljetni koncerti. STANKOVIĆEVO KAZALIŠTE Ova je ploča na mjestu gdje je 1834. godine izgrađeno kazalište. Izgradio ga je trgovac Kristofor Stanković na Markovom trgu, novcem dobivenim na bečkoj lutriji. Na ovoj spomen-ploči su dvije pogreške: prva kazališna predstava bila je u listopadu 1834., a prva hrvatska opera, Ljubav i zloba, pjevana je 1846. Franz Liszt je ovdje nastupio 1846., svirajući na svom klaviru, a tu je bio i prvi nastup Franje Krežme u Zagrebu. Kada se otvorilo novo kazalište, današnji HNK (1895.), grad je u ovom prostoru napravio urede (srušena je pozornica, maknuto gledalište, sve je prefarbano), tako da Gradska skupština danas zasjeda u plesnoj dvorani. Posljednja predstava održana je u lipnju 1895.

try 5


PREDSTAVLJAMO VAM... CRKVA SV. MARKA Kod crkve sv. Marka održavali su se sajmovi, proslave, politički govori... Najstariji poznati glazbenik vezan uz crkvu sv. Marka živio je u 14. stoljeću i svirao je (možete triput pogađati :) ) orgulje! Za njega se zna zato što se potukao u “birtiji” pa je ostalo zapisano kako je orguljaš iz crkve sv. Marka, Nikola, dužan toliku i toliku “lovu”...

MILKINA KUĆA Milka Trnina provela je svoje zadnje dane u ovoj kući u Demetrovoj ulici br. 5. Kada je prestala javno nastupati, Trnina je došla u Zagreb (1913.) gdje se bavila pedagoškim radom. Bila je dama svjetskoga glasa, a rado je pomagala darovite mlade umjetnike. Jedna od njezinih učenica bila je Zinka Kunc. Kao i svi «šminkeri», Milka je imala kuću koja je gledala prema Tuškancu, a u kući je bilo japansko pokućstvo. Legenda kaže da je Trnina toliko očarala tvorničara čokolade da je čokoladu nazvao po njoj: “Milka”.

6 try

ŠALJIVO DRUŠTVO «KVAK» Ovdje je bilo sjedište jednog vrlo otkvačenog društva koje se zvalo «Kvak» (Demetrova ulica br.3). Članovi društva mogli su biti samo muškarci, svake subote održavali su sastanke koje su zvali «Kvakancija». Njima je predsjedavao Kvakismus, a svaki član dobio je šaljivo “kvakačko” ime. Organizirali su razne priredbe, parodirali su operete i zabavljali se, a sve drame završavale su “hepiendom”. Društvo je djelovalo od 1879. do 2. svjetskog rata, a ženama je bilo dozvoljeno doći samo za Pepelnicu i na Silvestrovo.


AMADEÓVO KAZALIŠTE U palači Pejačević 1797. godine otvorena je kazališna dvorana, poznata kao Amadeóvo kazalište. Bilo je to prvo zagrebačko javno kazalište, a ulica u kojoj se nalazilo zvala se Kazališna, prije toga bila je Blatna, a danas je to Demetrova ulica. U zgradi se danas nalazi Hrvatski prirodoslovni muzej.

ZAJČEVA KUĆA Jedan od rijetkih glazbenika koji je imao kuću u Zagrebu bio je Ivan Zajc. Kada je 1870. godine došao iz Beča, Zagrepčani su ga «nosili na rukama». Kada mu je bio imendan, ljudi bi dolazili s bakljama, pjevali serenade i slavili. Zajc je osnovao hrvatsku operu, skladao, dirigirao, bio ravnatelj Glazbene škole HGZ-a. Spomen-ploču u Visokoj ulici br. 16 postavila su Braća hrvatskog zmaja 1925. U toj kući Zajc je živio skoro 35 godina, a tu je i umro. ULIČICA LISINSKOG Ovu malu ulicu Vatroslavu Lisinskom, autoru prve hrvatske nacionalne opere, «posvetio» je August Šenoa, 1878. godine. U ulici se nalaze svega dvije kuće. .

try 7


PREDSTAVLJAMO VAM...

Većini domaćih glazbenika poznato je ime hrvatske jazz legende Boška Petrovića (1935.-2012.). Manje njih zna da je Boško Petrović rođeni Bjelovarčanin, a za Davora Hrvoja čuo je svatko tko imalo ozbiljnije prati hrvatsku i svjetsku jazz scenu. Davor Hrvoj, novinar, urednik, fotograf, pisac, te vrsni poznavatelj jazza i dugogodišnji prijatelj Boška Petrovića, predstavio je bjelovarskoj publici 22. veljače 2012. knjigu “Život kao jam session”, koju potpisuje kao suautor. Imao sam sreću da se nađem ondje, u Narodnoj knjižnici «Petar Preradović», među mnogim divnim ljudima, ljubiteljima jazza. Budnim okom pratio sam cijelo događanje, ponešto sam i odsvirao, a nakon što je formalni dio programa završio razgovarao sam s Davorom Hrvojem, suautorom autobiografije Boška Petrovića. 8 try

susreti s glazbenicima koje je dovodio, a neki od njih bili su velike

Sjećanje na Boška Jazzgovor s Davorom Hrvojem, suautorom autobiografije Boška Petrovića Piše: Dominik Šabić

→ Gospodine Hrvoj, otkada poznajete Boška Petrovića? Boška Petrovića znam od druge polovine sedamdesetih godina, kad sam ušao u svijet jazza i počeo posjećivati koncerte. Prvi put slušao sam ga u klubu Lapidarij na Gornjem gradu u Zagrebu, gdje je redovito svirao jedanput ili dvaput tjedno. Oduševio sam se, ali ne samo svirkom već i cjelokupnom atmosferom kakva je vladala na takvim svirkama. Bilo mi je strašno neobično gledati one stare, okorjele jazz fanove koji su «migali» ramenima, pucketali prstima, lupali se po nogama, tresli glavama, uživali u svirci. Susreti s Boškom za šankom nakon koncerata,

jazz zvijezde, razgovor s legendarnim Artom Farmerom kao da smo prijatelji iz iste ulice... Sve to također me privuklo jazzu, ta jedna prisnost i neposrednost. Osim toga, odlazio sam kod Boška kući, pričao mi je puno o jazzu i posuđivao ploče preko kojih sam čuo za neke nove glazbenike i upoznavao nove vrijednosti jazza. → Bi li hrvatski jazz bio isti bez Boška Petrovića? Ne bi. Naravno, hrvatski jazz postojao bi i bez Boška, ali u svakom slučaju on ne bi bio isti jer Boško Petrović je u hrvatski jazz donio jedan potpuno novi pristup. Ne smijemo zaboraviti, a to se vrlo često


zanemaruje, da je Boško iznimno važan i kao skladatelj; uvijek se govorilo da je Boško Petrović vibrafonist, vlasnik B.P. Cluba, voditelj jazz škole, ali Boško Petrović također je i fantastično skladao. Uz mnogobrojne snimke, festivale koje je organizirao, suradnje sa stranim svjetskim glazbenicima koji su na taj način upoznali Zagreb i Hrvatsku i pronosili glas po cijelome svijetu, Boškove skladbe ostat će vječna ostavština hrvatskoga jazza. → Po čemu ćete Boška Petrovića najviše pamtiti? Pamtit ću ga po nekoliko stvari. Prije svega, pamtit ću ga po svirkama, dobrom duhu, po njegovim šarmantnim i duhovitim najavama. Kao radijski i televizijski čovjek, dakle kao voditelj, uvijek sam se divio Boškovom daru izvrsnog najavljivanja pjesme, bez obzira je li to bilo pred publikom u klubu, u koncertnoj dvorani ili preko radija. To moraš imati u sebi, to umijeće nemaju svi. Boška ću također pamtiti po velikoj ljubavi prema mladom naraštaju jazz glazbenika koje je odgojio i kojima je pomagao, ne samo da bi postali izvrsni svirači svojih instrumenata, nego i vrijedne, poštene osobe. Osposobio ih je da budu kompletni u svojem zvanju jazz glazbenika; da se znaju ophoditi u raznim situacijama, da znaju najaviti pjesmu, pripremiti program za koncert i tako dalje. → Kada ste počeli pisati knjigu “Život kao jam session”? Boško i ja godinama smo se dogovarali da pripremimo njegovu autobiografiju, tu ideju sam spominjao nekim izdavačima, ali nitko od njih nije pokazivao veliki interes.

No prije godinu i pol dana, postigli smo konačni dogovor s Menartom, koji je ranije objavio moje dvije knjige glazbenih intervjua, i on je pristao objaviti autobiografiju Boška Petrovića. Bilo je to u ljeto 2010. Odmah početkom jeseni, počeo sam gotovo svakodnevno dolaziti kod Boška doma, snimati razgovore s njim, „skidati“ ih i na taj način pripremati knjigu. Na žalost, umro je prije nego je izgovorio u mikrofon sve što je planirao tako da sam neke dijelove knjige dopunio ranijim intervjuima, tako da je u biti na kraju sve proizašlo iz njegovih usta. → Što mislite, zašto je Boško Petrović odabrao baš vas za suautora svoje autobiografije? Boško Petrović je najviše surađivao s novinarom i glazbenim kritičarem Draženom Vrdoljakom, koji je napisao puno tekstova za “covere” njegovih CD-ova. Međutim, ja sam s Boškom napravio puno intervjua, možda i dvadesetak, a on je njima uvijek bio zadovoljan. O njegovoj smo autobiografiji razgovarali još dok je Vrdoljak bio živ i nismo uopće postavljali pitanje tko bi je pisao, iako je i Vrdoljak mogao napisati takvu knjigu. Boško je odmah rekao: “Ja želim da ti to pišeš“, a pogotovo kad Dražena Vrdoljaka više nije bilo. → U knjizi ima i dosta zanimljivih fotografija. Odakle ste ih prikupili? Dosta Boškovih portreta su moje fotografije, ima puno fotografija Damila Kalogjere koji je bio fotograf-kroničar B.P. Cluba. Još uvijek na zidovima B.P. Cluba, kao u svojevrsnom muzeju, vise te njegove fotografije, cijela kolekcija. Kolja Petrović, Boškov sin, ustupio

mi je cijelu zbirku obiteljskih fotografija iz koje sam odabrao neke. Stjepan BracoFučkar, koji je napisao knjigu o hrvatskom jazzu, od Boška je jednom zgodom dobio neke fotografije kojih više nema, ali ih je skenirao i jednu mi ustupio. Pomogao mi je i ured predsjednika, naime, u knjizi su objavljene i dvije fotografije Boška Petrovića s predsjednicima (Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, op.). → Smatrate li da je u knjizi obuhvaćen cjelokupni rad Boška Petrovića? U knjizi nije zabilježena cjelokupna Boškova karijera jer ju je nemoguće sažeti u jednu knjigu. Osim toga, Boško nije ni htio pisati knjigu na taj način. Naime, u knjizi on dosta govori o drugim osobama, glazbenicima koji su njemu važni. Tako je cijelo jedno poglavlje posvećeno njemu važnim vibrafonistima, a govori se i o bubnjarima, basistima i tako dalje. Tako da je ostalo još puno prostora za pisanje o Bošku. Naravno, više se ne može pisati autobiografija, ali bi trebalo zaokružiti njegovu biografiju, možda i u više svezaka. Trebalo bi pisati o Boškovim djelovanjima na raznim područjima; mogla bi se napisati jedna knjiga o njemu kao jazz pedagogu, jedna o B.P. Clubu, o izdavaštvu i tako dalje. → Što osobno mislite o jazzu i smatrate li da jazz glazbu možemo uspoređivati s klasičnom glazbom? Da, smatram da je jazz jednako ozbiljna glazba poput klasične, ozbiljne glazbe. Prije deset, petnaest godina u Tokiju je donesena konvencija kojom se preporuča da se jazz glazba na svim radijima i televizijama u svijetu priprema iz uredništva klasične glazbe,

try 9


PREDSTAVLJAMO VAM...

da se rade zajedno, da je to istog ranga. Jazz je na taj način izjednačen s klasičnom glazbom i mislim da to zavređuje. Iako je, s jedne strane, jazz glazba glazba “jam sessiona” u zadimljenim klubovima gdje se ne svira savršeno, gdje se događaju pogreške, jazz glazba je također glazba velikih koncertnih dvorana. Jazz je glazba slobode, ali i spajanja raznih stilova. Još je Duke Ellington spajao jazz s kubanskom glazbom, a poslije su to radili be-bop glazbenici. Danas je trend da se jazz spaja s tradicijskom glazbom raznih naroda, uostalom, upravo je to i Boško radio. Jazz danas svojataju i oni koji ne sviraju jazz, ali možda u svoju glazbu unose malo elemenata ili duh jazza. Spaja se s klupskom glazbom, spaja se sa svim mogućim stilovima. Danas je to trend i to je jedan smjer u kojem će se jazz razvijati.

10 try

→ Skladba Boška Petrovića “With Pain I Was Born” temelji se na elementima makedonske narodne glazbe. Što mislite o spajanju jazza s tradicijskom glazbom općenito? To je fantastična ideja i najbolji primjer za originalnost i kreativnost! Nešto slično danas radi Tamara Obrovac. Iako se ona dosta udaljila od jazza, u njezinoj glazbi još uvijek ima puno improvizacija, puno spontanosti na koncertima. Nikad ne znaš u kojem smjeru će neka njezina izvedba krenuti, hoće li krenuti u funk ili dixieland, kako će improvizirati, komunicirati, izazivati glazbenike i opet se na kraju vratiti na onu prvobitnu temu i izvesti je onako kako treba. Mislim da je to pravi način da se jazz glazba spaja s narodnom glazbom jer na taj način ona postaje autentična, osebujna, originalna, prepoznatljiva.

Ako netko tko je iskren svira jazz i u taj jazz ukomponira elemente glazbe uz koju je odrastao, koju ima u srcu i koju razu- mije, koju zna interpretirati, to može dati izvrsne rezultate. → Što vas je osobno privuklo u jazz glazbi? Kada sam već dobro upoznao jazz i kad sam postao strastvenim zaljubljenikom jazz glazbe, sjetio sam se jednog događaja iz djetinjstva; na televiziji sam gledao snimku koncerta Counta Basiea i njegovog Big Banda i to me strašno oduševilo, ali nisam znao što bih s tim. Taj doživljaj sam nekako ostavio u malom mozgu, negdje sa strane, jer nisam imao s kim komentirati i podijeliti takvo iskustvo. Kasnije, kad sam doista zavolio jazz, sjetio sam se tog osjećaja i tog uzbuđenja u meni kad sam gledao tu snimku.


Prva asocijacija na ‘’Lady Summertime’’ (Međunarodno pjevačko jazz natjecanje, op.)? Joj, Finska! Jedna prekrasna

Kakav je bio osjećaj nastupiti u njujorškom Madison Square Gardenu (International Music Festival, 2003.)? Prekrasan i neopisiv...

Prva asocijacija na ‘’zeleni jastog’’ (Green Lobster Dream, skladba Boška Petrovića, op.)? Boško Petrović!

Nastupili ste u mjuziklu ‘’Footloose’’ koji šalje poruku ‘’Glazba se ne smije zaustavljati.’’ Može li se glazba zaustaviti? Ma, nema šanse! Glazba je vibracija, sve što postoji je vibracija, a sve je glazba. To je jedna konstanta, samo što moramo jako utihnuti da bismo je čuli.

Improvizacija je i meni draga. Čovjek treba biti fleksibilan, treba slušati. Ja mislim da jazz može biti veliki učitelj života.

Koja je veza između života Lele Kaplowitz i pojma ‘’jazz’’? To je jedno, ono, ‘’equal’’! Lela ‘’jednako’’ jazz. U biti, to je vrlo zanimljivo pitanje. Postoji jedna krasna knjiga o jazzu (ne znam više kako se zove autor) gdje se opisuje povezanost jazza sa životom. U životu moraš biti fleksibilan, ne raditi sve rigidno po pravilima, onako kako je utabano, kao robot.

zemlja gdje sam uživala pjevajući, i nekako se “potrefilo” da osvojim prvu nagradu žirija i prvu nagradu publike na tom natjecanju (2009., op.). To mi je jedna od najljepših memorija sa natjecanja, ne samo zato što sam pobijedila, nego je cjelokupna energija bila prekrasna. Jedna nova zemlja, nova kultura koju sam imala priliku upoznati.

Piše: Ana

Koja je poveznica između Lele Kaplowitz i Boška Petrovića? Jazz!

Kada ste otkrili čari jazza i zašto jazz? Čari jazza sam otkrila s nekih šesnaest, sedamnaest godina, kad sam dobila prve snimke. Slušala sam Saru Vaughan, Carmen McRae i mnoge druge sjajne pjevačice, i otkrila sam, u biti, čar improvizacije koju do tad nisam poznavala. Najuzbudljiviji dio pjevanja je taj što mogu sama, na svoj jedinstven način, dati zvuk određenoj kompoziciji.

Lela Kaplowitz, jazz pjevačica prekrasnoga glasa koja jazz smatra svojim životnim pozivom, bila je gošća na večeri održanoj u znak sjećanja na Boška Petrovića u Bjelovaru.

Od ostalih događaja pamtim koncerte s Boškom i ostale jazz koncerte u Zagrebu, a posebice prvi jazz festival na koji sam otišao u inozemstvo. Festival se održavao na otvorenom prostoru, trajao je tri dana, glazba se izvodila devet sati dnevno... U jednom danu nastupili su Pharoah Sanders Quartet, Dexter Gordon Quartet, Old and New Dreams, Sun Ra Orchestra. Sjećam se, zadnjega dana kad su svi već bili umorni i iscrpljeni, i glazbenici i publika, bilo je možda iza ponoći kada je počeo nastup Sun Ra Free Jazz Big Banda koji je potrajao tri sata. Ležao sam na travi, gledao otvorenih ustiju i upijao. Nakon toga, redovito sam odlazio na taj festival i na mnoge druge, družio se s jazz glazbenicima, razgovarao s njima. Imam fantastičan život jer moj hobi je moj posao.

Lela = Jazz / Glazba se ne može zaustaviti

Varjačić

try 11


PREDSTAVLJAMO VAM...

Andreas za Euroviziju Piše: Marija Frančić Novinari časopisa Trythonus – diabolus in musica uputili su se 22. veljače 2012. u Zagreb kako bi podržali nastup Andreasa Domjanića, izvrsnog mladog pijanista, na natjecanju Hrvatski glazbenik za Euroviziju. Naime, gospodin Dražen Domjanić, Andreasov tata, pozvao je na koncert glavnu urednicu našeg časopisa, Alidu Sokolović, i to zahvaljujući posredovanju zajedničkog prijatelja Vlade Franjevića, slikara i pjesnika koji živi u Lihtenštajnu, gdje trenutačno boravi i obitelj Domjanić. Dražen Domjanić rođen je u Čakovcu, no životni put odveo ga je najprije u varaždinsku Glazbenu školu i nakon toga u Zagreb, Novi Sad i Beograd, gdje je studirao klavir. Od 1990. živi u Lihtenštajnu, gdje je radio u glazbenoj školi. Zatim je pokrenuo tvrtku za tiskanje nota i proizvodnju nosača zvuka, a od 2000. je umjetnički direktor fondacije Musik und Jugend koja je pomogla mnogim mladim hrvatskim umjetnicima, kao na primjer Luki Šuliću i Ziti Varga. Danas je voditelj privatne Glazbene akademije i direktor Simfonijskog orkestra Lihtenštajn, a u Švicarskoj je nedavno osnovao

12 try

Festival mladih umjetnika. I na kraju ono najvažnije: gospodin Domjanić ponosni je otac i (po vlastitim riječima) «šofer i blagajna» petnaestogodišnjoj violinistici Sari, koja uči u Berlinu kod profesorice Latice Honda-Rosenberg, i Andreasu, koji ima sedamnaest godina i studira klavir na Universität der Künste u Grazu. Nakon dvosatnog putovanja, stigli smo do Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, gdje su nas dočekali tata i sin Domjanić. Naš razgovor bio je ugodan, ali kratak, budući da se simpatični Andreas morao pripremiti za koncert. Gospodin Domjanić darovao nam je svima ulaznice, ali i navijačke majice na kojima je bilo otisnuto Andreasovo ime i klavijatura. Sve nas je oduševila odlična atmosfera u dvorani Lisinski; raspoložena publika bila je glasnija nego inače i vatreno je navijala za sve natjecatelje. Osim Andreasa, koji je svirao prvi, nastupili su violončelistica Latica Anić, violinisti Tvrtko Emanuel Galić i Katarina Kutnar, harmonikaš Marko Matić, udaraljkaš Šimun Matišić i gitarist Lovro Peretić. Svi su svirali uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a, a prije svakog nastupa prikazani su na ekranu kratki video zapisi o

svakom natjecatelju. Koncert je završio gromoglasnim pljeskom nakon čega je uslijedila pauza. Tada je komisija trebala odlučiti o pobjedniku, a prošlogodišnji prvonagrađeni, udaraljkaš Filip Merčep, zauzeo je svoje mjesto na pozornici. No, mi ga nismo čuli jer smo u predvorju čekali Andreasa s kojim smo u to vrijeme dogovorili intervju. Međutim, iznenadila nas je publika koja je ubrzo počela izlaziti iz dvorane; komisija je «ubacila u petu brzinu» i poremetila naše planove pa se na kraju nismo našli s Andreasom, niti smo čuli Filipov nastup na marimbi, kao ni proglašenje Katarine Kutnar pobjednicom natjecanja. Bio je to doživljaj za pamćenje; sedmero glazbenika, naših godina ili nešto malo starijih, izvrsno je pripremilo svoj program, dokazalo da «na mladima glazba ostaje» i da hrvatska glazba ne oskudijeva talentiranim umjetnicima koji vježbaju i vole glazbu. Glazbala su bila tako ugođena da bi i sam Mozart sigurno bio zadovoljan. Ukratko, bio je to koncert kakav se rijetko može čuti i vidjeti i zasigurno je bilo teško izdvojiti najboljeg. U našim očima svi su natjecatelji bili pobjednici, a Andreasu želimo puno novih glazbenih uspjeha.


Samaričke Babushki

Piše: Dominik Šabić

Ovoga puta mjesto u rubrici «Predstavljamo vam...» zauzela je i jedna zanimljiva pjevačka skupina, točnije, pjevački kvintet. Riječ je o našim, popularno nazvanim, «Bakicama». «Bakice» su skupina žena iz Samarice, sela na tromeđi gradova Čazme, Garešnice i Bjelovara. Naime, naše «Bakice» su snimile CD naslova «Samarica, selo od davnina» na kojem su izvele tradicijske napjeve iz toga kraja i tako postale poznate. Naša folklorna skupina imala je čast nastupati s njima u Čazmi 2009. godine na promociji tog CD-a i tada je započelo prijateljstvo, koje se nastavilo prošle godine našim dolaskom u Samaricu. Uz druženje i pjesmu u domu prof. Katice Šarlija (koja im je «menadžerica») doznali smo puno o povijesti kvinteta i snimanju CD-a, ali i naučili o tradicijskoj glazbi te potrebi očuvanja tradicijske pjesme koja je kulturno blago ovoga kraja. Krajem prošle školske godine folklorna je skupina zajedno s «Bakicama» dva puta na-

stupila u bjelovarskom Domu kulture, na Glazbenom tjednu i na Koncertu maturanata, izvodeći pjesme Šetao se Miko mlad i Devet ljeta tabor bio, a pjevačima se pridružilo i nekoliko nastavnica. Inače, zanimljiv je podatak da baš u vrijeme našeg dolaska u Samaricu i tijekom naše suradnje, svijet se divio sličnoj skupini bakica iz Rusije Buranovskiye Babushki -koje su nastupile čak i na Pjesmi Eurovizije 2012. i osvojile visoko drugo mjesto.

“BAKICE” IZ SAMARICE SU: Milka Kovačević

(r. Brajković, 1943. g.) počimalja je izuzetna glasa. Peče najbolje “zdrapance” i “bufljine” za druženja na probama.

Marica Križan Brslanova

(r. Đurkija, 1940. g.), nepresušni nadahnuti stihoklepac, autorica Samaričke himne i još mnogih drugih pjesama i molitvi. Opisala je razne samaričke zgode uprizorene u mnoge igrokaze i šale.

Anka Benković Šinceva

(r. Jagarić, 1942. g.) pjeva prateći glas, ali je uvijek spremna zamijeniti počimalju. U društvu priču uvijek začini smijehom i šalom.

Kata Križan Karlekova

(r. Majcan, 1932. g.) ima najstariji i najsnažniji prateći glas, rođena je uz pjesmu i oca violinista. Samo je bolest može spriječiti da sa svojim družicama ne zapjeva.

Ljubica Majcan (Z Brega),

(rođ. Benković, 1937. g.) od rane je mladosti bila počimalja u kolu koje se plesalo pred crkvom i najbogatiji je izvor starih pjesama i napjeva.

B“B

try 13


NAŠE ŠKOLE LISTOVI

Srednjoškolci na državnim natjecanjima

Mješoviti troglasni zbor, 50. državno natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa, Primošten, II. nagrada, voditelj: prof. Ivan Mihajlović

Monika Piragić – LiDraNo 2012, literarni rad Moje ime je glazba učenica je pročitala na završnoj svečanosti Smotre u Šibeniku, voditeljica mr. sc. Alida Sokolović

14 try

fotolovric@gmail.com

fotolovric@gmail.com

Vanda Dabac, 50. državno natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa, Varaždin, violina, II. nagrada, prof. Vanda Novoselec

Dominik Šabić, 50. državno natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa, Varaždin, 1. nagrada, nast. Tihomir Vondra


Zlatni Eugen Istražila: Marija Frančić

OPĆENITO starost (mladost)? 16 godina razred? 2. srednje u gimnaziji, maturant u glazbenoj volim? glazbu, domovinu, obitelj pesimist/optimist? optimist na koga se možeš osloniti? na dragog Boga da ne sviram gitaru, svirao bih… trubu, naravno postat ću… još ne znam facebook imam jer … tu dolazim do bitnih informacija, ali i mogu komunicirati s prijateljima izvan Bj

NAJ predmet u glazbenoj? gitara …gori predmet u glazbenoj ? nezgodno pitanje, ali harmonija glazbeno razdoblje ? barok predmet u gimnaziji ? povijest

ILI/ILI ljestvica/etida etida

gitarist? David Dyakov, ali moram spomenuti i Anu Vidović

tehnika/osjećajnost kod sviranja tehnika, iako jedno bez drugog ne ide

nastup ? Glazbeni tjedan, 2012.

plavuše/brinete plavuše

nastup drugih ? Crvena jabuka u Domu sportova, 1996.

crno - bijelo / šareno Crno - bijelo

hrana? meso s roštilja piće? coca-cola instrument? gitara godišnje doba? zima

radio / TV? TV klasična / moderna glazba klasika, naravno gimnazija /glazbena glazbena sport /glazba glazba akustika / elektronika akustika obitelj /prijatelji obitelj

planiram upisati… pravo, možda akademiju, možda političke znanosti

spriječiti / liječiti? spriječiti

fotolovric@gmail.com

tum tum ca/tum ca tum ca tum ca ca

Eugen je dobitnik Zlatne note, plakete i priznanja za cjelokupan uspješan, kvalitetan i kreativan rad školske godine 2011./12.

Bjelovar /Zagreb Bjelovar! violina/flauta flauta mobitel /računalo računalo laganica/rokačina laganica trythonus / 24 sata trythonus!

try 15


Bjelovarska natjecanja iz povijesti glazbe 2012.

NAŠE ŠKOLE LISTOVI

Najbolje povjesničarke glazbe TATJANA MATKOVIĆ

(4. razred) THE QUEEN Treće malo natjecanje iz povijesti glazbe 11. travnja 2012. Tatjana Matković, naizgled mirna i povučena djevojka, odlična je glazbenica i prijateljica. Prošle godine, 2012., upisala je Institut za crkvenu glazbu “Albe Vidaković”, što joj je, uostalom, bila i želja. Prije toga, uz teoretski smjer u bjelovarskoj Glazbenoj školi, pohađala je i Tehničku školu. Svojom upornošću i marljivim radom postizala je odlične rezultate u obje škole. Vodila je crkveni zbor sv. Ka-

MONIKA MAJSTOROVIĆ (3. razred) JOHN CAGE (1912-1992) Drugo hrvatsko natjecanje iz povijesti glazbe 31. listopada 2012. U hrpi Monika koje pohađaju (ili su pohađale) Glazbenu školu izdvaja se jedna sitna, ali dinamitna Monika Majstorović, koja usto pohađa i 3. razred Prirodoslovno-matematičke gimnazije. U velikoj zbrci i strci s vremenom (Monika je putnica, što joj otežava srednjoškolski život), ona uvijek uspije izvršiti svoje obveze. Svira obou i, po skromnom mišljenju jedne teoretičarke, svira je odlično. Jedna zanimljivost o Moniki je da voli jesti. Da, dobro ste čuli! Ona mršava djevojka koja jedva

16 try

tarine u Nevincu, selu odakle i dolazi, a sudjelovala je i na međunarodnom simpoziju zborovođa u Zagrebu. Na Malom natjecanju iz povijesti rock glazbe pokazala je najbolje znanje o grupi Queen i tako osvojila prvo mjesto! Iako jako voli grupu Queen i često sluša njihovu glazbu, ipak je bila vrlo iznenađena uspjehom. Kao Tatjanina cimerica u hotelu, mogu vam potvrditi da ona lijepo pjeva, a njena mila i dobra narav bi oraspoložila svakog mrguda. Želimo joj puno sreće u daljnjem školovanju i životu! Marija Frančić

(ali odlučno i s osmijehom na licu) nosi tešku torbu punu gimnazijskih briga, puno jede. Voli jesti nezdravu hranu poput čipsa, čokolade i ostalih proizvoda za debljanje običnih ljudi, ali ona se pritom ne deblja… Nećemo dalje o Monikinim kilama, već o njezinim uspjesima. Monika redovito sudjeluje na natjecanjima iz povijesti glazbe. Valja naglasiti njezine najbolje dosadašnje rezultate: 99% bodova na Drugom hrvatskom natjecanju iz povijesti glazbe (John Cage, 2012) i odlično prvo mjesto sa svim mogućim bodovima na prvom Malom natjecanju iz povijesti hrvatske glazbe (Franjo Kuhač, 2011). Osim toga, prošle godine dobila je i titulu Musikosa! Ukratko, Monika je jedna od najmarljivijih u našoj školi i ponosimo se njome! Kao osoba je hvalevrijedna i draga prijateljica svakome, uvijek nasmijana i uvijek spremna pomoći. A ako ju želite bolje upoznati, just follow the mršavu girl koja ide za food. Marija Frančić


SARA ILIČIĆ

(2. razred) THE BEATLES Četvrto malo natjecanje iz povijesti glazbe 31. listopada 2012. Natjecanja iz povijesti glazbe već su se zaredala u našoj školi kao i pobjede nekih učenika. Učenica drugog razreda, Sara Iličić, već je drugi put ostvarila odličan rezultat na Malom natjecanju iz povijesti rock glazbe. Nakon izvrsnog trećeg mjesta na natjecanju Queen, uslijedilo je još bolje prvo mjesto na Beatlesima. Poznavajući Saru i njezin glazbeni ukus nitko nije bio ni malo iznenađen. Ova mlada violončelistica ima znanje o povijesti rock glazbe prošlog stoljeća na kojem bi se moglo pozavidjeti. Unatoč tome što i u slobodno vrijeme sluša Beatlese, gleda filmove i proučava različitu literaturu, Sara je ozbiljno shvatila ovo natjecanje i dobro se pripremila. Njezin trud se na kraju isplatio i bio MARIJA FRANČIĆ (4. razred) FRANJO KREŽMA (1862-1881) Drugo malo natjecanje iz povijesti hrvatske glazbe 12. studenoga 2012. Kad je na jednom satu povijesti glazbe profesorica Alida Sokolović predložila da se održi natjecanje o Franji Krežmi, nitko nije bio uzbuđeniji od naše maturantice Marije Frančić koja je odmah zablistala od sreće. Marija je prije svirala violinu i otuda njezina velika ljubav prema hrvatskom Paganiniju. Uostalom, on je bio vrlo zgodan mladić, no to sada i nije tako bitno. Od toga dana Marija je svaki dan čitala o Franji jer je željela naučiti što više od njegovom životu i djelima. Vikend uoči natjecanja zajedno smo učile i na sva moja pitanja znala je odgovor, a u pauzi od učenja popile smo čaj uz Marijin omiljen CD sa skladbama Franje Krežme. Doznala sam da joj je najdraža skladba Scherzino. I… možete dvaput pogađati tko je po-

je nagrađen The Beatles fasciklom i filmom Yellow Submarine. Dokaz koliko uistinu voli Beatlese je taj da je njezin život, kako ona to kaže, „dobio novu dimenziju“ otkako je ovo ljeto u Londonu prešla preko Abbey Roada. Osim glazbene škole Sara je učenica i Gimnazije Bjelovar. Slobodnog vremena ima malo, ali ipak tu i tamo pronađe koji trenutak u tjednu za odmor i druženje s prijateljima. Što još reći o ovoj svestranoj djevojci osim da joj želimo puno sreće u daljnjim natjecanjima što u onim glazbenim što u onim neglazbenim. Jelena Vedriš

bijedio na našem natjecanju! Naravno, svi smo bili vrlo sretni zbog Marije jer ona je prvo mjesto najviše zaslužila. Za nagradu dobila je knjigu Guslač od marcipana. Naša Marija osim glazbene škole pohađa i gimnaziju. Svira klavir, violinu i udaraljke. A u slobodno vrijeme bavi se izradom nakita od fimo mase. Voli slušati glazbu, voli životinje i izlaske i druženja s prijateljicama. Njen životni cilj je baviti se glazbom. Usudila bih se reći da je Marija najmarljivija maturantica naše glazbene škole. Želim joj svu sreću i da uspije u svemu što poželi jer ona to i zaslužuje. Nives Novotni

try 17


John Cage Cookies vs Mozartkugeln

NAŠE ŠKOLE LISTOVI

Piše: Alida Jakopanec Prvo bjelovarsko Natjecanje iz povijesti glazbe zapamćeno je, između ostaloga, i po Mozart kuglicama, koje su natjecatelji dobili po završetku pisanja testa. Ali ne samo natjecatelji, već i komisija koja je pregledavala testove! Zašto Mozart kuglice? Zato što je Prvo natjecanje iz povijesti glazbe održano u 2006. godini, godini Mozarta, a tema je bila, naravno, Mozart. Idejna začetnica i organizatorica natjecanja, Alida Sokolović, sjetila se i tih fantastičnih kuglica, po koje joj nije bilo teško otići do Zagreba, jer u Bjelovaru ih tada nije bilo. (Sva sreća da ih je bilo u Zagrebu, bojim se da bi ona i do Beča otputovala....!) No, usprkos tome što su teme sljedećih natjecanja bile raznolike, Mozart kuglice su do nedavno bile “tradicija”. Preko županijskog, natjecanje je preraslo i u državno pa je tako ove godine u Bjelovaru održano već Drugo hrvatsko natjecanje iz povijesti glazbe. Uz temu natjecanja baš se i ne

bi uklopile Mozart kuglice (baš se pitam što bi Mozart rekao o Cageovoj glazbi? ), pa je Alida Sokolović, uvijek puna ideja, vlastoručno ispekla John Cage Cookies. Pitam se kada je uz cjelokupnu organizaciju još i to stigla, i to u količini dovoljnoj za sve natjecatelje i ostale koji su prisustvovali svečanom otvaranju natjecanja. Vjerojatno je shvatila da je do Amerike predaleko i put predugo traje pa kolačići ne bi bili svježi, zato je radije na dan natjecanja ustala u “cik zore” i ispekla ih sama. Za one koji nisu probali, kolačići su izvrsni! Još jedan kolačić na otvaranju Natjecanja bila je naša solopjevačica Ana Faletar koja je, uz pratnju prof. Jelene Car, vrlo dojmljivo izvela Cageovu solopopijevku The Wonderful Widow of Eighteen Springs. Samo natjecanje proteklo je, kao i uvijek, u radosnom raspoloženju i druženju. Osim već spomenutog Johna Cagea, održano je i Četvrto malo natjecanje s temom The Beatles. Učenici iz zagrebačke Glazbene škole Pavla Markovca i zadarske Glazbene škole Blagoje

It’s all over now! Piše: Siniša Krpan Eto, i to je završilo. Ringo je naprosto izrešetan, a Paul je prošao ipak nešto bolje i fasovao je samo jedan metak. No, važno da su zato svi natjecatelji živi i zdravi. Za voditelje i profesore je manje bitno. Natjecanje je preživio i John Cage, vjerojatno zahvaljujući svojim kolačićima koje je maestralno pripremila jedna meštrica od slatkog što se nešto kao mota po Glazbenoj. Neki su napisali više, neki manje dobro, ali je najvažnije da

18 try

smo o Beatlesima ponešto naučili, te se ugodno družili i zabavili. Eto tako. Ove godine smo morali, bljak, klopati žohare, a do nagodinu se dobro pripremite i čuvajte jer - kamenje se već zakotrljalo!

Bersa prisustvovali su natjecanju već po drugi put, a ove godine došli su i učenici iz Glazbene škole Slavonski Brod. Nadamo se da su svi zadovoljni cjelokupnom organizacijom i događajima. Oni koji nisu uspjeli ostvariti najviše bodova i dobiti, osim diploma, i vrijedne nagrade, ipak su s natjecanja ponijeli kući lijepe uspomene, majice dizajnirane posebno za ova natjecanja, priznanja za sudjelovanje, možda neka nova prijateljstva i, naravno, znanje o Johnu Cageu i Beatlesima. P.S. Ispravak: Iz provjerenih izvora doznala sam da je za prvo natjecanje Alida S. Mozart kuglice ipak donijela direktno iz Salzburga !

Malo sam prizalogajila, valjda će bit za sve…


The Wonderful Ana of Eighteen Springs Piše: Ana Faletar Glazba 20. st. u potpunosti se razlikuje od barokne, klasične ili romantičarske, u čijim se vodama već svi dobro snalazimo. Stoga mi je, kao i svakom pjevaču, skladba Johna Cagea predstavljala svojevrstan izazov. Kad su me obavijestili da za otvaranje Natjecanja iz povijesti glazbe moram pripremiti jednu Cageovu pjesmu, prva pomisao mi je svakako bila: “Hoću li ja to moći?” No, ispostavilo se da nije tako strašno... Pripremajući “The Wonderful Widow of Eighteen Springs” (pjesma za glas i zatvoreni klavir, 1942.) naučila sam mnogo toga o Cageovim načelima o glazbi, glazbi 20. st., samoj glazbi

općenito, a naposljetku i o samoj sebi. Naime, Cageova glazba sinonim je za filozofiju, jer vas uvodi u jedan svijet istraživanja, velikih pitanja, tajni... Kroz cijelo to “transcendentno” putovanje Cageovom glazbom vodila me moja draga prof. Andreja Petrić, kojoj se ovim putem zahvaljujem što mi je približila glazbu 20. st., koju sam na kraju i zavoljela. Interpretirajući pjesmu, cilj mi je bio uvesti slušatelje u jedan mističan, eteričan ugođaj, prenijeti im dašak svojeg iskustva s Cageom, što sam, nadam se, uspjela. Da potkrijepim svoje izlaganje, za kraj prilažem cijeli tekst pjesme, čije autorstvo potpisuje James Joyce:

Night, by silent sailing night... Isobel... Wild woods eyes and primarose hair. Quietly... All the woods so wild, in mouves of moss and daphnedews. How all so still she lay... Seth of the whitethorn, child of tree... Like some lost, happy leaf, like blowing flower stilled, as fain would she anon, for soon again ‘t will be, win me, woo me, wed me... Oh weary me! Deeply... Now even calm, lay, sleeping. Night. Isobel. Sister Isobel, saintette Isobel, madame Isa, Veuve La Belle!

Krežma u Bjelovaru Piše: Marija Frančić Još jedno u nizu natjecanja iz povijesti glazbe u bjelovarskoj Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog prošlo je u odličnoj atmosferi, 12. studenoga 2012. Pripremajući se za Drugo malo natjecanje iz povijesti hrvatske glazbe napokon smo naučili

nešto i o Franji Krežmi (18621881), našem prerano umrlom violinistu i skladatelju, pa se i okušali u pisanju kratkoga testa. Sedmero znatiželjnih i marljivih bjelovarskih povjesničara glazbe postiglo je natprosječne i hvalevrijedne rezultate, a kao nagrada, poslužit će sutrašnji izlet u hrvatsku metropolu. A vi koji još

uvijek ne znate tko je bio Franjo Krežma, pitajte Krežmiće!

Krežmići pokraj spomenika Franji Krežmi na Mirogoju, 13. studenoga 2012.

try 19


Veliki uspjeh bjelovarskih gitarista na Omiš guitar festu

NAŠE ŠKOLE LISTOVI Piše : Eugen Pranjić Budući da su redovna gitaristička natjecanja tek svake druge godine, tražili smo neko međunarodno na kojem bismo mogli nastupiti i provjeriti svoju „sviračku formu“. U moru natjecanja, za oko nam je zapelo omiško natjecanje – Omiš Guitar Fest, koje se održavalo treći put, ali koje je već tada imalo veliki renome među gitaristima Europe, ali i cijeloga svijeta. Zele Lipovača, David Dyakov, Carlo Marchione, Vlatko Stefanovski i mnogi drugi svjetski poznati gitaristi već su ucrtali Omiš na svoje godišnje karte natjecanja. Samo natjecanje je izuzetno „jako“ i veoma konkurentno, jer nastupaju gitaristi ne samo iz Lijepe naše, već iz cijelog svijeta, a to je značilo da će na natjecanju nastu-

piti preko 300 gitarista iz 19 zemalja. Tako je Omiš postao naše iduće odredište. Iz Bjelovara je krenula ekipa sastavljena od osnovnoškolke Ane Tukša (3. razred), srednjoškolaca Luke Kapitanića (2. razred srednje) i mene, Eugena Pranjića (3. razred), kao i našeg profesora Darka Žalca te ravnateljice Sonje Štefanac. Nakon dolaska smjestili smo se u bungalovima, koji su od mora bili udaljeni tek 15-ak metara. Predivno! Natjecanja su se održavala u tamošnjoj Glazbenoj školi, koja se nalazi u samoj jezgri predivnog Omiša. Već drugi dan došla su na red natjecanja u našim kategorijama, a čini se da nas umor od putovanja nije nimalo spriječio da postignemo stvarno hvale vrijedne rezultate. Ana je u I. kategoriji osvojila 1. mjesto i prvu nagradu, ja sam

osvojio drugu nagradu i treće mjesto u III. kategoriji, dok je Luka ušao u TOP 20 najboljih svoje kategorije. Stvarno odlični rezultati, jer se u tako velikoj konkurenciji relativno mali grad, naš Bjelovar, smjestio u sam gitaristički vrh zemlje. Na dodjelu nagrada i završni koncert došao je i predsjednik RH Ivo Josipović, koji je ujedno bio i pokrovitelj natjecanja. Zvijezda večeri je bio poznati Carlo Marchione i 16-godišnji Kinez Chia Wei Lin, pobjednik Grand Prix natjecanja, koji je već sada jedan od vodećih svjetskih gitarista. Na kraju, mogu reći da je omiško natjecanje stvarno zaslužilo veliku pozornost struke i publike diljem svijeta te da se nadam da ću još imati prilike svirati u Omišu – „gradu gusara“!

Primošten - mjesto bjelovarske fešte Piše : Eugen Pranjić Na 50. (jubilarnom) državnom natjecanju zborova, kao i uvijek, nastupio je Troglasni mješoviti zbor naše škole s dirigentom prof.

20 try

Ivanom Mihajlovićem i korepetitoricom prof. Mirelom Mihajlović. Mnogi bi pomislili da su takva natjecanja ukočena i dosadna, ali to nije tako. «Tri dana pjesme i veselja» – tako bih ja nazvao

naše natjecanje. Osvojili smo izvrsnu II. nagradu, koju smo, naravno, veselo proslavili. Ne sumnjam da će nove generacije nastaviti nizati uspjehe i nakon odlaska ovogodišnjih maturanata.


Prvo natjecanje iz glazbenih oblika

Piše : Eugen Pranjić 31. svibnja 2012. u našoj školi održano je Prvo školsko natjecanje iz glazbenih oblika, a valja naglasiti da su sudjelovali samo učenici trećih razreda. Premda su mnogi bili skeptični prema natjecanju iz tog (mnogima teškog) predmeta, profesorica Sokolović je bila ustrajna i organizirala prvo natjecanje takvog tipa. Na dan natjecanja, svi su bili

K vrapcu, al je teško!

koliko-toliko spremni i pomalo nervozni prije početka samog natjecanja. Test se sastojao od dva dijela, teorijskog i praktičnog. Praktični je bio vrlo zanimljiv jer je sadržavao ulomke iz raznih ilirskih popijevki. Ipak, opsežan Mozartov stavak sonate tražio je veliko znanje i jaku koncentraciju kako bi se mogle odrediti sve tražene karakteristike. U tome su se najbolje snašli prvoplasirani

Marija Frančić i Eugen Pranjić koji su podijelili prvo mjesto. Svi sudionici su bili zadovoljni svojim rezultatima te nestrpljivo iščekuju novo, Drugo natjecanje iz glazbenih oblika. 

A čovječe, bod mi je falio…

try 21


Susret s Monikom Leskovar

NAŠE ŠKOLE LISTOVI

(22. prosinca 2012., Glazbena škola “Elly Bašić” u Zagrebu) Piše: Emanuel Pavon Kad mi je profesorica Đurđa Knitl najavila da ću svirati pred Monikom Leskovar, preplavili su me neobični osjećaji i bilo mi je jako drago što imam tako veliku čast doći na seminar kod najbolje čelistice današnjice. Po dolasku u Zagreb još uvijek nisam mogao vjerovati da će se to ostvariti. Monika Leskovar i njezin suprug Giovanni Sollima moji su veliki uzori u sviranju violončela. Monika (rođena 1981.g), počela je učiti violončelo kao šestogodišnja djevojčica, a sa 14 godina je završila srednju glazbenu školu u Zagrebu. Nakon toga je studirala u Lübecku i Berlinu kod profesora Davida Geringasa. 2006. postala je njegovom asistenticom na Hans Eisler Hochschule für Musik. Usavršavala se na majstorskim tečajevima Mstislava Rostropoviča i Bernarda Greenhousea. Nositeljica je najviših nagrada s brojnih međunarodnih violončelističkih natjecanja (među ostalim,1995. osvojila je

22 try

prvo mjesto na međunarodnom natjecanju Čajkovski u Japanu). Nastupala je kao solistica s najvećim orkestrima svijeta i surađivala s najpoznatijim dirigentima. Od 2005. surađuje i živi s talijanskim violončelistom i skladateljem Giovannijem Sollimom (1962.) koji potječe iz glazbene obitelji, a studirao je violončelo kod Antonija Janigra i kompoziciju kod Milka Kelemena. Kada sam ušao u dvoranu gdje se održavao seminar, imao sam tremu. Bilo nas je desetak (učenika i studenata). Seminar nije bio otvoren za javnost. Sjeo sam na najbližu stolicu i promatrao predavanje, Monikin način sviranja i podučavanja. Još ne mogu komentirati njezin način sviranja jer sam premlad i mogu od nje samo učiti. Mogu reći da mi se jako sviđa kako Monika svira i volim slušati njezine koncerte i snimke. Poslije kratke pauze koju sam iskoristio za zagrijavanje, došao je red i na mene da budem jedan sat Monikin učenik. Pripremio sam Haydnov koncert za cello u C-duru, 1.st. Moderato. Monika je najprije tražila da joj sve prosviram. Bojao sam se njezinih

komentara, ali nije bilo tako “strašno”. Rekla je da u mojoj izvedbi ima dobrih dijelova, ali i onih koje još treba doraditi. Sve treba svirati mekše, opuštenije, elegantnije. S tim njezinim prvim komentarom u potpunosti se slažem. U nekim težim dijelovima stavka pokazala mi je drugačiji prstomet i opomenula me da se triler svira od gornje note, a ne od donje (kako sam do sada radio). Dopala joj se moja kadenca i pohvalila da lijepo izvodim pokret jeté. Od Monike Leskovar dobio sam mnogo dobrih savjeta za sviranje koji su mi, naravno, pomogli na nedavnom Međunarodnom natjecanju Rudolf Matz. Mogu sa sigurnošću reći da je Monika Leskovar ne samo dobra solistica i virtuoz na violončelu već i izvrsna pedagoginja. Oduševljen sam njezinim pristupom i nadam se da ću još imati prilike biti njezinim učenikom. Osim toga, velika mi je želja svirati s njezinim suprugom Giovannijem Sollimom, čije mi se sviranje jako sviđa i koji je ipak moj prvi uzor među čelistima.


Glazbeno sijelo 12 Piše:Monika Majstorović Tko od nas kad smo bili klinci u osnovnoj glazbenoj školi nije jedva čekao kraj 1. polugodišta da profa Sanja (naravno, onima kojima je ona predavala) kaže da na idući sat solfeggia ne nosimo ništa jer ćemo slušati prezentacije? Znali smo svi što to znači! Bezbrižno bez stvari dođeš na sat, slušaš prezentacije raznih mladih ljudi o više-manje zanimljivim temama, paziš na svaku sitnicu jer ti je prije samog početka rečeno da moraš dobro slušati jer će�� kasnije to ocjenjivati, nakon prezentacije sam si sebi važan jer na papiru ocjenjuješ i komentiraš i još samo fali da ti se «potrefi» tjedan kad imaš solfeggio kasno popodne jer onda se zamrače prozori, ugase svjetla i doživljaj bude potpun… Takve malene radosti vesele učenike već sedam godina. Meni je iz tih dana najupečatljiviji u glavi ostao podatak da je o Chopinu napravljena računalna igrica. :D Onda kada kreneš u srednju na povijest glazbe kod profe Alide, saznaš da se to prezentiranje zapravo zove Glazbeno sijelo i prije nego što se snađeš, već je kraj 1. polugodišta i radiš vlastitu prezentaciju… Tako su vjerujem i ove godine mnoga djeca bila sretna jer je bilo ukupno 17 prezentacija iz svih razreda srednje škole. Moja tema bio je Heinz Holliger (1939), suvremeni švicarski oboist, skladatelj, dirigent i pijanist. Nisam ni slutila koliko je zanimljiv dok nisam počela o njemu više istraživati. (Eto još jedne dobre stvari u vezi Glazbenoga sijela: iznenade te zanimljive informacije o temama za koje si mislio da su dosadne.

Holliger pripada samom vrhu oboista 20. stoljeća. Značajno je unaprijedio tehniku sviranja oboe. Za obou rijetko sklada jer mu je, kako kaže, prebliska da bi imao osjećaj otkrića skladajući za nju. Njegova skladba Cardiophonie mogla se čuti na Muzičkom Biennalu u Zagrebu 1971. godine, a izveo ju je sam skladatelj. Tijekom izvedbe čuli su se otkucaji njegova srca budući da mu je na tijelo bio priključen stetoskop. Na kraju je pobjegao s pozornice kako bi pobjegao od vlastite glazbe. Moja prezentacija o Heinzu imala je i još jedan naslov: „Frizura ne čini glazbenika“. Naime, s godinama je počeo gubiti kosu… Ali bili su mi smiješni načini na koje on to pokušava donekle prikriti: kosu ili razbaruši ili je pusti da raste s jedne strane pa začešlja na drugu, ali očito na ovoj slici nije dobro začešljao ili dovoljno „zagelirao“ pa se dogodilo ovo:

pod naslovom: „Nepoznato o poznatome“. Maturantica Marija Frančić u sklopu svoje prezentacije o hrvatskom Paganiniju, Franji Krežmi, izrađivala je origami žabice za publiku jer je Krežma imao jako dobar sluh pa je čuo i kad žabice «falš» krekeću. A ja sam u svojoj prezentaciji o Heinzu zbunila/nasmijala publiku (kako koga) snimkom njegova nastupa na Biennalu i fotografijama njegove kreativne frizure. I da, za kraj moramo pohvaliti publiku: iako mala, pokazala se vrlo pozornom i izdržala je sve do kraja. Nadamo se da će ih iduće godine biti više. :)

On je živi dokaz da frizura doista ne čini glazbenika, ali ga ponekad čini zanimljivijim. Nakon što su osnovnoškolci odslušali sve prezentacije, odabrane su četiri najbolje, po jedna iz svakog razreda, za prvu produkciju iz povijesti glazbe koja se održala u srijedu, 30. 1. 2013. u 19h u Maloj dvorani škole. Luka Rasinec iz 1. razreda govorio je o Chopinu sa sjevera: Edvardu Griegu, te je na klaviru izveo njegov Ples patuljaka; učenica 2. razreda, Marta Balenović, imala je zanimljivu prezentaciju o violini koristeći samo slike

try 23


NAŠE ŠKOLE LISTOVI

Od Trythonusa do Trythonusa

ik za glazben i k s t a v 1. Hr eb iju, Zagr Euroviz e 2012.) ač (22. velj

3. Državni Lid Šibeniku, M rano u . Piragić i A. Sokolov ić (17.-19. tra vnja 2012.)

./12. : sa za 2011 o ik .) s u M r lipnja 2012 5. Izbo rović (14. to js a M a Monik

7. Bubnjarsk a radionica u Medicinskoj školi Bjelovar , voditelj: Bra nko Trajkov (1. listopada 2012.)

9. Susret sa skladateljem Josipom Magdićem, Zagreb, HAZU - Odsjek za povijest hrvatske glazbe (13. studenoga 2012.)

24 try

2. Župan ijski Lidr ano u Ga Mihael B rešnici; lum, Mar ij a Frančić nus 18, M i Trythoonika Pir ag glazba” ( 29. veljač ić i “Moje ime je e 2012.)

fućkaljki od 4. Radionica i, voditelj: lijeske u Bojan ćanec Franjo Roviš 012.) 2 ja n (15. svib

6. Radion ica siringa, v oditeljica Maja Fra nješ (11. rujn a 2012.)

zoukuru anec k d o ovišć uslica nice g oditelj: F. R o i d a i, v 8. R Bojan 2.) vine u topada 201 is (10. l

10. Radionice fućkaljki od lješnjaka u prvom razredu (26. i 28. studenoga 2012.)


vam da samo otvorite svemogući Google i utipkate ‘’Zlatka Subotičanec’’; naći ćete i kacigu i sliku Webbera kao i dodatne informacije o Zlatkinoj pobjedi i putu. Svi Bjelovarčani jako su ponosni na nju i tko god je sretne, ‘’davi’’ uobičajenom rečenicom: „Kak’ je biloo?“ Zlatki je zasigurno već dosadilo svima pričati jedno te isto, pa tako i ja već dulje vrijeme očekujem cijeli izvještaj s puta. S dosadašnjim: ‘’Avionom smo išli u London pa iz Londona u Singapur, avion je ogroman!’’ nisam zadovoljna. I naravno, kaciga, koju je potpisao “glavom i bradom” Mark Webber, ima posebno mjestu u Zlatkinoj sobi kao vrlo velika uspomena, ali i korak dalje u njezinom uspješnom radu. Unatoč brojnim ponudama, vjerujte, kaciga Zlatki vrijedi više od sveg novca koji joj se nudi.

Zlatka u Singapuru

„Zlatka pomela konkurenciju! Zlatka upoznala Marka Webbera! Zlatka... Zlatka... latka... atka... ka... a!“ i slične fraze još uvijek se nižu na internetskim stranicama, tv-programima i u novinama. Dizajnerica majica, diploma i plakata za naša natjecanja, glazbena maturantica Zlatka Subotičanec pobijedila je na natječaju dizajniranja kacige za Marka Webbera! Zasluženo je otputovala u Singapur na utrku Formule 1 i upoznala se s Markom. Nedavno, točnije 26. rujna 2012., vratila se u Bjelovar s puno pozitivnih dojmova i doživljaja. Upoznala je Singapur, opisala nam ga kao prekrasan grad, no ipak joj se najviše svidio hotel, sama utrka i razgovor s Webberom. Webber joj je darovao kacigu koju je dizajnirala, a ona njemu sliku koju će, našalio se on, objesiti u kupaonicu. Preporučam

Piše: Marija Frančić

try 25


VIVANT PROFESSORES!

U glazbi treba biti svestran, ali s ukusom! Kada ste i kako shvatili da se želite profesionalno baviti glazbom?

Kada nam je prof. solfeggia Ruža Milić objavila da uskoro odlazi u mirovinu, došle smo na sjajnu ideju da s njom razgovaramo za naš časopis Trythonus. Naime, prof. Milić uskoro će napuniti 40 godina staža i zato smo pomislile da sigurno ima zanimljivih priča koje bi mogla podijeliti s nama, a mi bismo, kao prave učenice, iz njih mogle izvući pouke. Pročitajte!

Nakon osnovne škole jednostavno sam željela upoznati glazbenu školu. Ravnatelj glazbene škole u Varaždinu me pitao: “Što bi ti, Ružice ?”, a ja sam odgovorila: “Ja bih pjevala!” Nije bilo moguće da idem u osnovnu glazbenu jer je u mom selu nije bilo, tako da sam prije srednje glazbene završila samo dva razreda pripremnog stupnja. Tada sam se ozbiljno zaljubila u glazbu tako da sam, zahvaljujući mojim sjajnim profesorima, najprije završila srednju glazbenu školu, a onda i akademiju. POUKA: Glazba obogaćuje život i čovjeka!

Mila Ružić, autoportret, 2013.

Razgovarale: Paula Manjkas i Ana Žalac Fotografije: Luka Kapitanić

Svaki glazbenik ima prepreke na putu do svog cilja, da li se to i vama dogodilo? Bilo mi je malo teže jer nisam završila osnovnu glazbenu školu već samo dva razreda pripremnog stupnja. No, zahvaljujući napornom radu, uspjela sam. POUKA: Prepreke su prepreke, ali treba raditi! Iz čega ste imali najlošije ocjene? Iz povijesti i iz povijesti glazbe. Iz tih predmeta sam imala loše ocjene jer nisam mogla “bubati” gradivo napamet, bez osjećaja. POUKA: U svim predmetima treba biti kreativnosti!

26 try

Kako ste se osjećali kada su vaši sinovi odlučili krenuti vašim stopama? Oh! Oh! Moji sinovi su se od malena zanimali za glazbu. Pošto je moj suprug iz Dalmacije, a tamo su ljudi vrlo muzikalni, a i ja se bavim glazbom, moji sinovi su bili okruženi glazbom od malih nogu. Najprije su željeli svirati limene instrumente, ali s obzirom da su još imali mliječne zube, morali su čekati promjenu, pa su u međuvremenu počeli svirati klavir. To im se svidjelo pa se poslije nisu ni vraćali na puhačke instrumente. Sada su profesori klavira. POUKA: Važno je poticati djecu da se bave glazbom! Čime biste se bavili da se ne bavite glazbom? Možda bih se bavila loptom, odnosno, bila bih profesorica tjelesnog odgoja. Mi smo u kući uvijek imali puno lopti. Moja djeca su to od mene naslijedila. POUKA: Da bi ostao veseo, moraš biti fizički aktivan! Koje sportove pratite? Volim košarku, rukomet, nogomet, skijanje, a nekada znam pogledati i tenis. POUKA: Treba pratiti sport i bodriti naše predstavnike! Imate li najdražeg kolegu ili kolegicu? Najdraži? Ne mogu reći da se s nekim ne slažem, ali opet, normalno je da se više slažem s onima koji su češće oko mene. Tu su kolegica Sokolović, kolegica Sanja, pa Vedran, Vanda i Viktor koji tako lijepo sviraju na mojim festivalima, kolega Subotičanec koji mi pomaže oko nota, on je vrlo susretljiv, a ne smijem zaboraviti ravnateljicu Sonju i tajnicu Željku. POUKA: Ima krasnih ljudi!


Kako se osjećate zbog skorašnjeg odlaska u mirovinu? Ja se lijepo pripremam. Po zakonu mogu ići u mirovinu, a i imat ću 40 godina staža u ovoj školi. POUKA: Uvijek po zakonu! Što ćete raditi kada odete u mirovinu? Možda će biti više vremena za stvaralački rad. Pisat ću pjesmice i priče za djecu, to sam oduvijek voljela! Spremam treću zbirku uglazbljenih pjesama koja će se zvati “Pjesmom radost podijelimo”. Negdje ću sigurno pjevati, mogla bih krenuti u kazalište, planinariti tu i tamo… POUKA: Za neke stvari nikad nije kasno! Volite li kuhati i što najviše kuhate? Kuhati mi nije teško. Kuham

Znači, ni sljedeći put nemam zadaću…

svaki dan razna jela. POUKA: Bolje jesti kuhanu hranu nego fast food! Fućkate li kada kuhate? Moram priznati da fućkam cijeli život i pjevam. POUKA: Malo pjevaš, malo fućkaš i bolje se osjećaš! Svatko nešto voli! Kakvu glazbu slušate u slobodno vrijeme? Najviše volim klasičnu glazbu. Kod mene su se uvijek vrtjele ploče Debussya, Beethovena i Chopina. Od zabavne glazbe volim klape. Također volim plesnu i orkestralnu glazbu. Kada sam bila mlađa, slušala sam Rolling Stonese i Beatlese. Od glazbe ne volim metal i narodnjake. POUKA: U glazbi treba biti svestran, ali s ukusom!

Opet te modulacije…

Gledate li turske serije? Prije nisam, odnedavno sam počela. Serije nisu zdrave za duh. Zato je bolje nešto drugo raditi umjesto gledanja serija. Serije otupljuju. POUKA: Umjesto gledanja serije bolje je pročitati dobru knjigu! Gledate li Dnevnik i čitate li novine? Da, volim biti informirana. Gledam Dnevnik čak pet puta dnevno, a i novine obavezno čitam. POUKA: Najljepši je odmor večernje čitanje novina, šah, križaljke. Sjećate se… Svih učenika. Rado ih susrećem, porazgovaram… Vama želim uspješan završetak srednje glazbene škole i sve najbolje u životu!

Idemo djeco! Ozbiljno se morate uhvatiti u koštac s tim!

try 27


VIVANT PROFESSORES!

Piše: Tena Lusavec

28 try

Glazba je vječno traženje


Profesorica Đurđa Knitl-Sušanj bila je dugogodišnja profesorica violončela u našoj školi. Nažalost, ove je godine dobila posao u Glazbenom učilištu „Elly Bašić“ te od drugog polugodišta školske godine 2012./2013. više nije zaposlenica bjelovarske glazbene škole. Nekoliko godina nismo je imali prilike vidjeti zbog obiteljskih dužnosti (naime, postala je majka) pa su se u tom razdoblju na njenom „prijestolju“ izmijenila čak tri violončelista. Međutim, posljednje tri godine

svojom vedrinom, majčinskim razumijevanjem i ponovno je obasjavala

pristupačnošću svoje učenike koji iz raznovrsnih razloga ponekad nisu vježbali dovoljno pa nisu izostajali ni znaci ljutnje na njenom licu. Ne bi to bilo ništa neuobičajeno da profesorica Đurđa nije imala posebnu metodu postizanja radnih navika koje vjerojatno nije ni svjesna. Naime, ona nikada svoju ljutnju zbog nevježbanja nije eksponirala javno, ali je uvijek u učenicima stvorila potrebu da ono što nisu napravili kada su trebali

ipak naprave u neko dogledno vrijeme. To je

čini sjajnom profesoricom. Osim idealnih pedagoških mjera ona je i izvrsna violončelistica uvijek spremna na nesebično dijeljenje svoga znanja. Rodila se 17. travnja 1968. godine u Zagrebu gdje i danas živi. Osim što radi u Bjelovaru, važno je napomenuti da joj je otac Bjelovarčanin. On je bio učenik naše škole, svirao je klarinet, saksofon i tamburice. Upravo zbog očevog bavljenja glazbom odmalena je u doticaju s „prvom umjetnosti“ jer je osim očevog

kućnog muziciranja slobodno

vrijeme često provodila na koncertnim zbivanjima. Njena mlađa sestra postala je pijanistica (danas profesorica u jednoj zagrebačkoj glazbenoj školi), a ona čelistica.

Za violončelo

se odlučila sasvim slučajno i spon-

tano – bila je to preporuka koju je dobila na audiciji Glazbene škole Blagoja Berse u Zagrebu. Ondje je završila osnovnu i srednju glazbenu školu u klasi profesorice Maje Virant. Nakon toga otišla je u Beč na Konzervatorij studirati violončelo. Zatim se vratila u Zagreb

na Akademiju gdje je diplomirala u klasi profesora Andreja Petrača. Svoj put nastavila je u

njemačkom gradu Stuttgartu

u kojem je provela šest godina te stekla prva radna

lom, planinarenje te skijanje. U njezinom životu postoje tri trenutka koje smatra najsretnijima. To su: dan kada je diplomirala, rođenje

sina Leona i dan kada je Ana Sabolić diplomirala (Ana je prva učenica u klasi prof. Đurđe Knitl-Sušanj koja je diplomirala violončelo). Za kraj sam odlučila citirati ovu divnu osobu i sjajnu profesoricu: „Glazba je vječno traženje. Nikada se ne može dokučiti do kraja i u tome je njezina ljepota.”

iskustva pedagoškoga rada u glazbenoj školi. U Stuttgartu je uz violončelo studirala i smjer elementarne glazbene pedagogije što podrazumijeva rani glazbeni razvoj za djecu predškolske dobi. 1998. godine vraća se u Zagreb te iste godine počinje raditi u Bjelovaru. U tom periodu u Zagrebu radi s djecom s posebnim potrebama i predaje njemački jezik djeci predškolske dobi kroz elemente rane glazbene pedagogije. U svom bogatom glazbenom životu sudjelovala je na brojnim natjecanjima, a u Njemačkoj je bila članica mnogih orkestara i ansambala. Teško joj je izdvojiti najdražu skladbu za violončelo, ali među onima koje je i sama izvodila, kao posebno drage istaknula je III. suitu J. S. Bacha, Koncert u e-molu Edwarda Elgara te Dvořakove koncerte za violončelo. Smatra da nema dovoljno skladbi za violončelo hrvatskih skladatelja, no nikako

ne smijemo zaboraviti spomenuti Rudolfa Matza koji je kao hrvatski

skladatelj njemačkog imena i prezimena ostavio dubok trag u hrvatskoj glazbenoj baštini pišući, između ostalog, brojna djela za violončelo. Također, profesorica naglašava i jedinu skladbu za čelo Borisa Papandopula koja je značajna u popravljanju slike siromašnog opusa za ovo glazbalo. Da ne mislite kako je profesorici Đurđi cijeli život samo glazba na pameti, kao dokaz tu su razni hobiji kojima je ispunjavala svoje slobodno vrijeme: rolanje, vožnja bicik-

try 29


VIVANT PROFESSORES!

VRUĆA DŽEZVICA

(u nedostatku lonaca!) Servirala: Marija Frančić Uvijek nasmijana, profesorica Sanja Grčić predaje solfeggio u osnovnoj glazbenoj školi. Kako se snašla u epizodi „Džezva i zapaprena pitanja učenika“ saznat ćete u nastavku. Što vas najčešće može naživcirati? Kad djeca nešto ne znaju, a znam da bi trebali znati jer smo to vježbali. Ako stalno brbljaju, a nemaju potrebe za tim. Ali to nije neka velika živčanost. Jeste li stvarno kao mali htjeli postati nastavnica u glazbenoj školi? Pa, nisam kao mala baš znala da ću biti nastavnica. Išla sam u školu kao i sva djeca. Tek na trećoj godini Akademije, kada smo dobili metodiku, shvatila sam da jednog dana moram doći u razred. Inače sam bila samo đak koji voli glazbu. Gdje ste bili za novu godinu? Kod kuće. Muž mi je radio. Al’ nije bilo tak’ loše. Gledate li animirane filmove? Da! Dugometražne ili kratke? Volim dugometražne, često ih gledam. Jeste li ikada kosu poblajhali u plavo? Bože, ne. Imala sam pramenove, ali sam odustala jer to uništava kosu. Koliko imate godina? Moramo li to? Imam 42 godine. Radite li palačinke odokativno ili po receptu? Imam neki svoj receptić koji funkcionira. Fotografija ili glazba?

30 try

Oh, dobro me poznajete, sve pogađate. Pa, i jedno i drugo. Fotografiranje me odmara od glazbe i obrnuto. Kada sam u školi bavim se zvukovima, a fotografiranje me smiruje, kao i rad u vrtu.

Barem kod ocjenjivanja, sasvim sigurno nemam miljenike.

Koliko često svirate klavir? Svaki dan! Pa, nisam baš vježbala nešto, inače samo ovako kad trebam za sat neke pjesmice.

Farbate li kosu? Da, colour šampon. Koja pitanja!

Imate li kućnog ljubimca? Imam dva psa, mješanca Timija i labradoricu Taru. Tara je sada skotna pa ćemo imati, kroz par tjedana, i prinove. Volite li gledati horrore? Da. Najdraži tonalitet? Pa, mislim da su svi jednako bitni. Moglo bi se reći da svaki ima svoju boju... Neki su malo tamniji, mirniji, neki svjetliji. Svi su mi ok. Volite li palačinke? Volim, to znamo. Brad Pitt ili George Clooney? Hm. Ajde, Brad Pitt. S koliko godina ste krenuli u glazbenu školu? S dvanaest, u Đurđevcu gdje se otvorila područna škola. Prije toga sam učila kod časne svirati harmoniku, ona me naučila prve note i to je bilo jedno jako lijepo razdoblje, negdje u trećem razredu. I onda sam u šestom krenula u glazbenu i profesor Mihajlović mi je predavao klavir. Toliko da znate koliko je on star! :D Skladatelji? Ima više njih: Mozart, Bach, Čajkovski i Hans Zimmer. Imate li miljenike? Možda nekad izgleda da imam, ali ja nastojim prema svoj djeci biti jednaka. Možda s nekima više razgovaram, jer su pričljiviji. A neki su mirniji pa ispada da s njima ne pričam toliko.

Koliko ste visoki? 159 cm, tako negdje. Znam da mi malo fali do 160, rado bih bila 160.

Smatrate li Chopina privlačnim skladateljem? Pa, nisam ga upoznala, kako bi mi onda bio privlačan? Ali da je romantičan, to svakako da. Koliko ste najviše palačinki pojeli odjednom? Obično ih pojedem pet. Koliko često jedete palačinke s orasima? Rijetko, iako ih često spominjem. Obično je to neka marmelada. Znate li voziti traktor? Znam, kao cura sam par puta vozila traktor. Sad više možda ne bih znala, ali… Gledate li ljubavne filmove? Da. Samo da nije nešto o palačinkama… Biste li radije napisali polovinku ili četvrtinku? Ha-ha, obje ih jako volim.


Imate li koji umjetni zub? Ha-ha-ha, ne bih o tome. Kako to da ste uvijek dobro raspoloženi? Eh, to je dobro pitanje. Ja se vozim pola sata do posla i pola sata s posla. Sve brige nastojim ostaviti negdje putem. Kažu da ti ne trebaju drugi da se oraspoložiš, možeš i sam stvoriti dobru atmosferu i u društvu pa će i tebi i drugima odmah biti lakše. Na primjer, solfeggio je težak predmet. Apstraktan je, posebno za malu djecu. Nekima je i težak pa je teško i raditi. Zato na nastavi nastojim stvoriti što bolju atmosferu, da učenicima bude lakše, zanimljivije. Volite li kuhati? Volim. To se i vidi. Koliko dugo radite? Dvadeset godina. Koja vam je dioptrija? +2,70. Vozite li auto? Vozim. Je li vam ikada dosadno na satu? Da, kada đaci pišu test. Onda ne moram ništa raditi. Boli li vas grlo nakon svakog sata? Ne, samo nakon nekih. Je li IV. stupanj tonika ili dominanta? Ha- ha-ha! Tricky pitanje! Nije ni tonika ni dominanta. Najdraži kolač? Kremšnita. Koliko ste učili solfeggio u srednjoj školi? Na satu! Sve se može zapamtiti! To uvijek govorim đacima.

Želite li jednog dana otputovati na Havaje? Želim. To je pitao netko kome sam predavala, sigurno. Koliko se dugo bavite fotografijom? Dugo. Ali intenzivno od 2003. Volite li igrati nogomet? Pa, k’o klinka sam znala igrati. Ali ne znam pravila baš. Volite li svoj posao? Volim. Mislite li da je Ceca talentirana pjevačica? Ne znam tko je to. Najseksipilniji skladatelj? Hm, ne znam. Nisam nikoga upoznala. Ajde glumac da ste pitali, ali ovako zbilja ne znam. Jeste li ikada pojeli glistu? Hahahahah, ne! I ne bih, hvala! Gdje odlazite na ljetovanje? Na more. Svidjelo mi se u Makarskoj, a dugi niz godina sam bila i u Selcu, kraj Crkvenice.

Jeste li uvijek nasmijani? Pa i nisam baš uvijek. Ima dana kada i nisam. Bilo bi čudno da sam baš uvijek nasmijana, zar ne? Volite li kisele krastavce? Volim. Je li vas ikada upikla ili ugrizla neka životinja koju ste fotografirali? Pa, ne, čak ni pčelice. Je, nekom drugom prilikom, ne znam što sam radila. Već me dugo nije upikla pčelica. Jeste li ikada imali razred bez ijednog zločestog učenika? Ne! Opet bih ovo „zločestog“ zamijenila sa živahnog. Živahne djece ima u svakoj grupi i onda je teško. Najdraži komad odjeće? Jakna! Po zimi. Slušate li Olivera Dragojevića? Da. Ne virim, ne virim!

Jeste li alergični na zločestu djecu? Ne bih se tako izrazila. Mislim da nisu djeca zločesta nego su samo preživahna. Jeste li kratkovidni ili dalekovidni? Kratkovidna sam.

Što mislite o Sulejmanovoj bradi? Ništa. Ne gledam to. Koji ste smjer na akademiji završili? Glazbena kultura. To se tada tako zvalo.

try 31


Vratija se Božo! Di je bija?!

VIVANT PROFESSORES!

Piše: Monika Majstorović

koji poziva djecu na upis u našu glazbenu školu.

Krajem 1. polugodišta ove školske godine u našu školu došao je novi profesor oboe, Božidar Križan. Ne bi to bilo ništa posebno kada prof. Božidar ne bi bio upravo onaj Božo iz „Legende o Boži“… Svi smo, vjerujem, upoznati s tom legendom, ali ne škodi ukratko ponoviti.

Sada kada se nakon mnogo godina opet vratio u sobu br. 3 u Domu kulture, ali ovoga puta kao profesor, istražili smo gdje je bio do sada.

Božidar Križan odlučio je u 5. razredu osnovne škole upisati glazbenu školu na nagovor profesora Novoselnika, koji ga je čuo kako svira u crkvi te ga pozvao na prijemni. Za vrijeme cjelokupnog glazbenog obrazovanja promijenio je oko sedam profesora oboe. Kad je krenuo u srednju školu, bio je među prvom generacijom muških glasova u zboru nakon duuugo vremena pa je iz kavalirstva, kako on tvrdi, počeo dijeliti note. Iduća osoba nakon njega koja je dijelila note iz zezancije prozvana je Božom. I tako je na zboru nastala legenda o Boži koja se prenosi već generacijama. Osim legende, Božidarova se fotografija s koncerta iz školskih dana, među slikama ostalih, nalazi već godinama na plakatu

1. postaja: ZAGREB 2004. je upisao studij oboe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Sudjelovao je u brojnim projektima, nastupao s brojnim ansamblima i orkestrima (projekti Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i Rijeci, Hrvatskog vojnog orkestra, Ansambla Cantus, Hrvatskog komornog orkestra, Zagrebačkih solista…). Četiri godine poslije… diplomirao je u klasi izv. prof. Branka Mihanovića. 2. postaja: SPLIT Nakon Akademije radio je u HNK-u u Splitu te honorarno predavao obou. 3. postaja: ZAGREB Honorarno radi u orkestru HNK Zagreb, predaje u Glazbenoj školi Bonar te je pokrenuo vlastiti posao vezan uz servis i distribuciju oboa i materijala. 4. postaja: I na kraju – svi putevi vode u

Sve su oboe oko mene, jedna ko nijedna!

32 try

Kako je nastao Oboe repair? Iz čiste potrebe. Kad bih nosio obou na generalku, uvijek bih sam sebi nakon toga sve ponovno štelao, tako da… Rekoh, mogu to i sam, i tako je krenulo… Zasad ide puno bolje nego što sam očekivao. Nedavno su napravljene i nove „Oboe repair“ oboe… Da… Te oboe izradili su u Kini prema mojim nacrtima. Većina nas je u početku svirala na lošim instrumentima koji nisu štimali i svi smo se mučili. Kad se toga sjetim, muka mi je… Škole nemaju novca za nove instrumente i zato klinci sviraju na loše instrumente, ne napreduju koliko bi mogli ili se ispisuju. Novi instrumenti su skupi, ali zato postoje tvornice u Kini koje će za puuuuuuuno manje novca napraviti istu stvar kao ovdje u Europi. Moje oboe su upola jeftinije od najjeftinijih na tržištu.

BJELOVAR!


Random pitanja … Psi/mačke? Psi. Imam labradora, zove se Lola, najpametnije biće kod mene doma. Ne volim mačke jer su iskvarene i proračunate. Voće/slatkiši? Slatkiši, naravno! Čokolada…

Eto, počeo je s dijeljenjem nota, a do danas je pokrenuo ne samo jedan, već dva vlastita, i to uspješna, biznisa. Što drugo zaključiti nego da je dijeljenje nota vrlo dobar početak za karijeru kasnije u životu.

Tko zna? Možda ćete u idućem broju Trythonusa čitati o naglom i iznenađujućem porastu broja dobrovoljnih djelitelja nota na zboru nakon ovakvog promoviranja te profesije u ovom članku.

Noćas nema mira…

Music taste? Uglavnom rock. Među dražima: bend Toto. Hobi? Brat i ja bavimo se nekoliko godina modelarstvom, s time da smo to pretvorili u biznis i sada iz zraka snimamo za razne potrebe, reklame, vjenčanja, turističku promidžbu, tržište nekretnina itd. Letjelice kojima upravljamo izrađujemo sami nakon što kupimo komponente. To pomalo više i nije hobi… Kuhate li? Kuhati sam naučio jer sam bio primoran… Na faksu sam cijelo vrijeme jeo u menzi, a kad sam otišao na stan, više nije bilo menze i morao sam to nekako nadoknaditi. I tako malo po malo, malo mama, malo net, malo Jamie Oliver itd. Najčešće kuhate? Mmm… Kuham sve. Znam da radim najbolje grah varivo na svijetu. Vaše reakcije na „Legendu o Boži“? Haha, jednom su me čak pronašli preko facebooka i pitali jesam li to stvarno ja. Fora mi je to…

try 33


A Night at the Opera

Krsto Odak: Dorica pleše Narodna opera u tri čina

Scenarij: Nives Novotni, Zlatka Subotičanec i Marija Frančić Fotografije: Marija Frančić Savjetnik za jezik: Petar Zgonjanin

Ivek – Eugen Pranjić

Dorica – Nives Novotni Jožek, Doričin muž – Dominik Šabić

Đurek, Doričin stric – Mihael Blum Cila, Ivekova zaručnica – Katarina Kranjčec

Jaga, Cilina majka – Ana Faletar 34 try

NAROD: Iva Zane, Petar Zgonjanin, Ivor Horvatić, Tomislav Halauš, Hrvoje Kurtanjek, Gabrijel Sabolović

Janoš, seoski bilježnik – Filip Đerđ


Ajmo!

I ja tebe, pilence moje!

Stani, mala, na opanke moje...

Hik! Volim te :(

Seoski mladići odlaze u vojsku. Jožek teško napušta Doricu.

Uh, kako divno sviraš!

Dorica je u društvu svirača Iveka. Narod ih ogovara.

Ijujujujuju!!!

Narod pleše kolo. Dorica i Ivek se pridružuju.

Pa ta mala nije normalna, već je u zagrljaju drugog!

Stric Đurek bijesni. Treba paziti na Doricu jer je tako obećao Jožeku.

Ostaf mog momka!

Cila voli Iveka, a Dorica sada pleše s njim. Cila je jako ljubomorna. try 35


Eh, da mi je Ivekove ruke pomilovat!

Ulaz, da te moje oči ne vide!

Nemoj, striče, bogati!

Đurek zatvara Doricu u kuću.

Dorica misli na Iveka.

Dorica preskače ogradu i odlazi s Ivekom i seoskim ženama u povorku.

at ugled a g j Ala eš! više n

Nek na selo ide!

Jaga nagovara Cilu da zaboravi Iveka.

bla bla

bla

bla Prošla si mi kroz srce ko krava kroz kukuruz…

Janoš čita Jožekovo ljubavno pismo Dorici. 36 try

Dorica odlazi na selo.

Jašta!

Đurek i Jaga se dogovaraju o Doričinom odlasku na selo.


bla

bla

bla

bla Dorica je plesala s Ivekom... Dorica i Ivek su...

Jožek dolazi iz vojske. Čuje o Doričinoj nevjeri. Neje kriva! Ne brini, vjerna ti do kraja ostala!

Ubit ću te!

Neš, razbojniče buntovni!

Ljut je.

Bogica te čekala!

Narod negira nevjeru. Alaj će fešta bit!

Ovo mi je najsretniji dan u životu!

Cila i Ivek se žene.

Dorica i Jožek su sretni. try 37


Ich will kein Engel sein!

IZ GLAZBENOG ŽIVOTA BJELOVARA

38 try

Piše: Marija Frančić Mnogi obrazovani (ali i neobrazovani) glazbenici ne vole metal. Pri tom pojmu “metal” ne mislim na kovinu, već na vrstu rock glazbe koja se ističe teškim zvukom bubnjeva i električne gitare. Po mom skromnom mišljenju, prikladnije je razbacati se i zaboraviti probleme “bengajući” na bolju metal glazbu nego iskaljivati bijes kroz nasilje i neposluh. Bilo kako bilo, nerijetko i sama posjetim neki “metal koncert” i mogu vam priznati da se na takvim koncertima može odlično zabaviti. Među rijetkim industrial/ metal grupama dragog nam Bjelovara, možemo često čuti Kein Engel. Ukoliko slušate

grupu Rammstein, mogli ste shvatiti ime ovog benda, kao i njihovu “ulogu”. Kein Engel je pjesma njemačke grupe Rammstein, a naš bjelovarski bend upravo je tribute bend. Prošlogodišnji, 5. Paradeplatz grmio je od jakog zvuka Kein Engela te grupa Petar Punk i Zayn. Iako nije bilo mnogo ljudi, oni koji su došli, zasigurno su se izludirali, zabavili ili što su već namjeravali. U nekim trenucima osjećala sam se kao u prašumi među divljim životinjama. Glave su mlatarale u krug, kose vijorile, a režanje iz mikrofona uvelike je pridonijelo već odličnoj atmosferi. Pred sam kraj 2012. godine, kao šlag na tortu (ili odličan kraj stare godine), održan je i koncert u Klubu. Grupa Zayn ugrijala je onaj mali prostor u podrumu svojom odličnom svirkom.

Kein Engel je zapalio Klub, što zbog svima (ili većini) poznatih pjesama, što zbog viška ljudi u publici. Naravno, u ovom slučaju vrijedi ona: “Od viška glava ne boli!” Rijetko viđena gužva i hrpa metalaca ljuljala se naprijednazad te izvikivala (derala se) na stihove omiljenog (ili samo poznatog) benda. Pjevač Željko Topić svojim kretnjama i glasom ne ostavlja metalce ravnodušnima. Ostali članovi, Miroslav Čačija, Danijel Šćuric, Ante Cikoja, Davor Stojan i Robert Imbrišić, također su prepoznatljivi već samom pojavom (neuobičajeni make-up i odjeća), a naravno i svirkom. Bend je od ove godine dobio novu postavu, s kojom ja još nisam upoznata. Upravo zato se nadam da će Kein Engel i dalje “žariti i paliti” Bjelovar svojim nastupima.

Ich bi

n, du

bist!


Vjerujem u bjelovarsku rock-scenu Razgovarao: Dominik Šabić Zapisala: Marija Frančić Profesor hrvatskog jezika u Ekonomskoj i birotehničkoj školi, Marko Dragičević, u slobodno vrijeme svira gitaru u dva bjelovarska benda. Evo što nam je otkrio o bjelovarskoj rock sceni. Kako ste se počeli baviti glazbom? Počeo sam u srednjoj školi. U osnovnoj su mi roditelji ponudili da idem u glazbenu školu, no ja sam odbio. Na to sada gledam pozitivno jer me to tada nije zanimalo. Svirao bih samo da njih zadovoljim i možda bih to zamrzio i nikada se više ne bih bavio sviranjem. U srednjoj školi sam počeo svirati gitaru i još uvijek me drži ta energija za koju smatram da je vrlo važna u glazbi. Energija koju prenose drugi glazbenici mora biti jaka da bih ja mogao stvoriti neku svoju energiju. Svirate s bendovima Zayn i Petar Punk. Što vas je privuklo u toj glazbi koju svirate i što u njoj smatrate vrijednim? Prvo su moja velika srednjoškolska ljubav bili Ramonesi. Zbog njih sam krenuo svirati gitaru pa sam otišao sâm u neke druge glazbene žanrove. Sa dečkima iz Petar Punka sam jako dobar prijatelj, a oni su me prošle godine u 3. mj. pitali hoću li svirati s njima budući da je njihov gitarist otišao iz benda. Zadovoljan sam Petar Punkom,

sviđaju mi se njihove melodije i energija. I Zayn ima tu neku energiju samo malo mračniju. U tom bendu imamo užasnu slobodu i kreativnost, drugačiji način rada. Svatko doprinosi svojim riffovima i mijenjanjem. Više nije isto kao i na početku, sve prepustimo osjećaju i matematici. Snimili smo sada album za predstavu Medeja, imamo pet stvari koje zvuče kako trebaju. Eksperimentiranje nas je najviše privuklo jer smo u početku imali malo previše stilova koje smo pomiješali: punk, metal, blues, jazz, orijentalna glazba… A onda smo se malo više orijentirali na groove ritmove i čudne mjere i melodije. I našli smo neki svoj stil. Koliko često imate probe i koliko vam vremena treba za napraviti jednu pjesmu? Probe su otprilike 2-3 puta tjedno, a u početku smo znali imati probe svaki dan. Pogotovo su dugačke probe sa Zaynom - po 4-5 sati. Prvoj pjesmi koju smo napravili sam se čudio jer je bila od toliko riffova da smo mogli od njiih napraviti cijeli album. Na kraju smo sve rezali, pola toga bacili. Htjeli smo da bude šokantno, slušno i da svatko nađe nešto za sebe. Konačan oblik je pjesma dobila nakon jedne godine. Nekada je pjesma gotova u jednoj probi, a neke pjesme sviramo 2-3 godine i dorađujemo ih dok ne budemo u potpunosti zadovoljni.

bendova svira obrade. Čast iznimkama. Što mislite o bjelovarskoj rock sceni? Sada je malo živnula. Kada sam ja išao u srednju školu, Bjelovar smo zvali „Mali Seattle“. Pojavilo se dosta bendova koji su utjecali na sve nas: Eugeni, Kumovi, Skin blush, Drugi svjetski rat…Baš je bilo bogato, svi su se trudili, svirali... Krajem devedesetih je to sve zamrlo. Onda je nastao bend Van iz moga pijeska, naš bend koji je tada jedini u gradu svirao autorske stvari. Ovi ostali su uglavnom svirali na zabavama. Danas je čak puno ljudi koji sviraju, ali svega nekoliko autorskih bendova: Zayn, Petar Punk, Them Moose Rush, Viribus unitis, Finska… Draže bi mi bilo da ima više autorskih bendova. A scena će vremenom biti bolja, vjerujem u nju.

Kako ste se odlučili svirati svoje, autorske pjesme? Većina bendova u kojima sam svirao su svirali svoje stvari. Učili smo na obradama, ali smo radili svoje stvari. Još u srednjoj školi sam imao jedan bend u kojem sam i pjevao, doduše loše, a svirali smo autorske stvari. Danas vidim da je drugačija situacija jer većina

Kset, Satan Panonski Tribute, 31. siječnja 2013.

try 39


IZ GLAZBENOG ŽIVOTA BJELOVARA

Zajedno u ritmu IPEW – 10. rođendan

Piše: Mihael Blum

U Bjelovaru se, od 15. do 19. siječnja 2013. godine, održao jubilarni 10. IPEW festival, nama poznatiji kao „Tjedan udaraljkaša.“ Za razliku od prethodnih godina, ove godine festival je trajao pet dana! Bilo je to pet dana ispunjenih raznim melodijama i ritmovima s različitih krajeva svijeta. Kao i svake godine, IPEW je otvorio ansambl studenata Muzičke akademije iz Zagreba „BiNgbang“ pod vodstvom prof. Igora Lešnika. Uz njih su nastupali solisti Ivana Bilić i Filip Merčep na marimbi. Ovogodišnji IPEW poseban je bio po tome što je ugostio najveći broj stranih izvođača do sada. Između ostalih nastupili su Lucid duo iz Poljske i Bugarske, SNU Percussion Ensemble iz Koreje pod vodstvom Kyung-Hwan Choi, Alexandru Anastasiu, veliki umjetnik na vibrafonu iz Rumunjske, skupina Phonix Reflection iz Japana, Patrasche iz Belgije te TUNTPE iz SAD-a. Svake večeri koncerti su bili sve bolji i bolji, a zadnji dan su nastupili najbolji izvođači. Gledatelji su mogli uživati u raznim ritmovima i melodijama na svim mogućim udaraljkaškim instrumentima. Osim koncerata, svako jutro su bile zanimljive radionice. Nadamo se da će IPEW nastaviti u ovakvom ritmu i iduće godine.

PREDIVAN SNIJEG U BJELOVARU S Markom Fordom, američkim udaraljkašem, skladateljem i voditeljem The University of North Texas Percussion Ensemble, razgovarao Mihael Blum Kada i zašto ste počeli svirati udaraljke? Udaraljke sam počeo svirati s 15 godina, što je dosta kasno u usporedbi s drugim kolegama, ali brzo sam ušao u „đir“. Iako sam prvo svirao gitaru, udaraljke sam izabrao isključivo iz ljubavi prema ritmu. Kako vam je raditi s mladima u ansamblu? Drago mi je vidjeti mlade i ambiciozne ljude željne rada i vježbanja. Uživam raditi s njima i ulažem velike napore i trud kako bi ih što bolje pripremio za nove pobjede. Podsjećaju me na mene kad sam bio mlad. U vašoj biografiji sam pročitao da ste puno skladali. Gdje nalazite inspiraciju za vaše skladbe? Često samo otvorim kajdanku i počnem nešto „švrljati“, a na kraju nastane skladba. Inspirira me svakodnevni život. Inspiraciju za skladbu Coffee Break, koju ću premijerno izvesti u Bjelovaru, dobio sam vraćajući se posla. Promatrao sam užurbane ljude oko sebe koji nemaju vremena ni za što. Kako vam se svidio naš grad, Bjelovarčani, hrana... Bjelovar je krasan gradić, po mom

???

Hello, nice to meet you!

Foto: Sonja Štefanac

40 try

je ukusu. Ljudi su jako druželjubivi i susretljivi. Hrana je vrlo ukusna, slična kao u Americi, samo je malo drukčije pripremljena (smiješak, op.). Jako me se dojmio snijeg koji je napadao u velikim količinama. To je bio zaista predivan prizor. Vaša poruka mladim glazbenicima? Budite svoji! AMERICAN DREAM Piše: Dominik Šabić Na ovogodišnji IPEW došli su nam gosti iz Rumunjske, Bugarske, Poljske, Japana, SAD-a, Južne Koreje, Italije, Tajvana i Belgije. Koncerti su bili dobri (mada su neki mogli biti i bolji), ali mi se atmosfera nije svidjela, tim više što je u gledalištu bilo malo ljudi, a dogodilo se još i to da nije bilo programa. Na većini jutarnjih radionica se i nije moglo baš nešto previše naučiti, ponajviše zbog jezičnih prepreka, ali je u samoj završnici festivala, u subotu ujutro, bilo veoma zabavno. Osim izvrsnog predavanja Marka Forda, gosta iz SAD-a, o tome kako i koliko vježbati, prisustvovali smo i jednoj maloj demonstraciji uz pomoć „nekoga iz publike“, a to sam u ovom slučaju bio ja. Mirno sam sjedio, nikoga nisam dirao, i samo odjednom me ošinuo pogled i začuh riječi: „You, you, come here!“. Što ću, jadan, dođoh i do njega. Rekao je da se rukujemo i na primjeru toga pokazivao opuštenost zgloba pri sviranju. I eto, ostao sam živ. Sve je dobro što se dobro svrši.


Nitko nikad nije znao violinu svirat... (kao mali Robi, mali Robi naš!) Piše: Sara Iličić Članovi Zabranjenog Pušenja izmjenjivali su se kroz 30 godina postojanja tog rock sastava. Osamdesetih godina bili su jedna od najznačajnijih glazbenih pojava na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a počeli su kao grupa prijatelja koji su pohađali Drugu gimnaziju i živjeli u Ulici Fuada Midžića (poznata iz «Selene») u Sarajevu. Bili

su začetnici pokreta „Novi primitivizam“, isto kao i Plavi Orkestar, Crvena Jabuka, Elvis J. Kurtović i Bombaj Štampa, a koji je nastao kao sarajevski odgovor na „Novi val“. 1984. godine zagrebački “Jugoton” izdaje njihov prvi album “Das ist Walter”. Izdali su još i „Dok čekaš sabah sa šejtanom“, „Pozdrav iz zemlje Safari“, „Male priče o velikoj ljubavi“. Početkom rata grupa se dijeli na dva dijela, a sarajevski dio je jezgra današnjeg benda. 1997. nastaje „Fildžan viška“, 1999. „Agent tajne sile“, 2001. „Bog vozi Mercedes“, 2006. „Hodi da ti čiko nešto da“, 2009. „Muzej revolucije“. Grupa danas više ne okuplja ekipu iz sarajevskog kvarta, jedini od osnivača je Sejo Sexon (Davor Sučić). Ostali članovi današnje postave su Robi (Robert Boldižar), Toni (Antun Lović), Trak (Branko Trajkov), DJ Pavo (Paul Kempf) i Klo (Dejan Orešković). Prošli nastup Zabranjenog pušenja u Bjelovaru bio je u proljeće 2003. Koncert je održan u slavljeničkom duhu jer je Seji Sexonu bio rođendan. Do novog dolaska prošlo je skoro deset godina. Koncert je održan u subotu, 10. studenoga 2012. u «Klubu». Taj legendarni

događaj čekali smo mjesecima. Također je zanimljivo to da je Robi odnedavno Bjelovarčanin! Njemu preseljenje nije stran pojam jer je već selio iz Osijeka u Sarajevo pa natrag, a zatim i u Zagreb. Radosno smo ga primili u glazbenu školu prije pet godina i još nam je i (ponovno) osnovao gudački orkestar. Jelena Vedriš i ja smo, kao vjerne učenice i obožavateljice Zabranjenog pušenja, došle na taj dugoiščekivani koncert i zajedno s ostatkom publike uživale u svirci koja je potrajala skoro tri sata. Svaki solo na violini izazvao je veselje u publici i komentare tipa: „To je najbolji profesor!“ , što je i Sejo više puta spomenuo. Ono što se publici najviše sviđa kod Zabranjenog pušenja je to što su opušteni i društveni, a u prolazu rado s njima popričaju. Započeli smo hitom „Pos’o, kuća, birtija“, a završili pjesmom „Fildžan viška“. Teško je reći koja pjesma je dobila najviše ovacija jer su stvarno bile „the best of ZP“. Obogaćeni lijepim uspomenama čekamo idući koncert Zabranjenog pušenja u Bjelovaru.

try 41


Jer za glazbu treba imat dušu!

RAZGOVOR UGODNI

Razgovarale: Monika Roher, Ana Faletar i Marija Frančić

On je Van Bod, hrvatski pijanist, pjevač i skladatelj. Predanost glazbi potvrđuje činjenica da je uz klavir diplomirao i muzikologiju na Visokoj školi za glazbenu umjetnost «Ino Mirković» po licenci Državnog moskovskog konzervatorija te studij kompozicije u Armeniji. Zadnjih šest godina radi u Umjetničkoj školi Franje Lučića , kao korepetitor na odsjeku za ritmiku i ples, u Velikoj Gorici. Skladao je himnu za UNESCO, a bio je i na Dori. Svojim pjesmama i pojavom uveseljava i djecu i odrasle. Nije Djed Božićnjak, ali vrlo lako bismo ga mogle strpati u rang s njim. Zahvalile bismo prof. Alidi Jakopanec koja ga je pozvala da održi koncert u našoj školi. Predstavljamo vam Vladimira Bodegrajca! Kako je započela vaša ljubav prema glazbi, prema klaviru, prema skladanju?

Glazba je moj jedini i prvi izbor, odupirao sam se svim ostalim izborima i bio bih se odupirao. Dakle, otkada znam za sebe, znam da je glazba «TO». Pitali su me koji instrument ću svirati, a ja sam rekao klavir. Sad mi je drago što sam tako odlučio jer da sam svirao violinu ili nešto takvo, ne bih se mogao pratiti kod pjevanja. Zato mislim da je to bio prst sudbine. Kad sam bio mlađi nisam znao da ću komponirati. Čovjeku treba vremena da nauči neke određene stvari prije nego što se usudi nešto reći ili pokazati tako da sam ja relativno kasno počeo komponirati, a Melody je moja prva pjesma. Skladao sam je 17 godina. S koliko ste godina počeli skladati Melody? Počeo sam s oko 14 godina. Pa to je rano! Možda se meni subjektivno čini

da je puno, a možda i nije. Bilo je kompozitora koji su kasno počeli, tako da ste možda u pravu. Sviraš klavir cijeli život, učiš harmoniju i ostalo, pa ti se čini da je komponiranje počelo malo kasnije, a to je prirodno! Jeste li se okušali u još nekim umjetnostima, slikarstvo, film, ples? Nisam, iako sam se aktivno bavio fotografijom. Nakon što sam napisao pjesmu Nubijska plesačica, put me naveo u plesnu školu. To je bilo kada sam se vratio iz Amsterdama, a tri dana kasnije zaposlio sam se u školi Franje Lučića u Velikoj Gorici, na plesnom odjelu. Ja ne plešem, možda sretnem osobu koja će me naučiti plesati, ali za sada samo radim i izvodim glazbu za plesače i plesačice. Kako ste se našli u Amsterdamu? Amsterdam kao europski i svjetski centar kulture fascinirao me je, posebno ljudima koji su educirani, klasično-kulturno obrazovani. Oni su slobodnog uma i zato sam volio često svirati u Amsterdamu. Koliko je odnos s profesorom važan za razvoj jednog glazbenika? Strašno, strašno je važan. Sretneš nekog tko ti promijeni život. To se nekada dogodi u trenutku, nekada

42 try


je i jedan susret dovoljan da ti otvori horizont i onda moraš raditi, vježbati, a nekada je taj jedan susret dovoljan da ti da hrabrost. Imao sam puno profesora, s mnogima sam bio u duši blizak, s nekima dalek. Ako mogu sve sažeti u jednoj rečenici, smatram da se sve zasniva na povjerenju i ljubavi. I mislim da takav treba biti odnos između učenika i profesora i da je to jedini pravi odnos. Jer poštovanje nije isto ako dolazi iz straha ili iz ljubavi. Ako vi nekome vjerujete i ako taj netko vjeruje vama, onda je to pravi put za učenje i suradnju. Kako ljudi prihvaćaju vašu glazbu? Svugdje gdje sam svirao prihvaćali su je odlično, iako su to bili različiti ljudi, iz različitih okruženja. Recimo, u Armeniji mladi ljudi vaših godina navečer izlaze u operu, svakoga vikenda. I to je prekrasno! Imaju ogroman nivo znanja i kulture, njima su normalne komplicirane stvari, oni ih razumiju. Možda će nešto «pitkije» bolje proći u sredini gdje ljudi nisu toliko, recimo, klasično obrazovani. A u Hrvatskoj? Mislim da ovdje ljudi prekrasno prihvaćaju moju glazbu, sa srcem. U vašoj glazbenoj školi smo i razgovarali, bili smo si bliži. Da sam svirao drukčijoj publici svirao bih malo drugačije. Iako, vidjele ste i same, ne sviram u odijelu. Što vas inspirira za skladanje pjesama, posebno dječjih? Vjerujte mi, skladanje takvih pjesama užasno je komplicirano, to je puno teže nego napraviti That’s right ili Destiny, koje sam svirao maločas. Djeca moraju dobiti nešto jasno, jednostavno, kristalno. Čovjek se često zna skrivati iza nečeg kompliciranog, a život je zapravo jednostavan, što treba primijeniti na sve nivoe.

krenuo u muzičku školu, to je bio povod. Sreo sam jednu profesoricu koja je tad rekla da moram upisati muzičku školu i ja sam se upisao. Znate, profesore se uvijek mora slušati. :D Koliko sati dnevno svirate? Ja sviram stalno. A kada ne sviram, onda sviram. Ne prođe dan da ne sviram. To je moja ljubav, to je ono što ja jesam. Je li vam ikada dosadilo sviranje ili vježbanje? Ne, nikada. Ono čega mi je bilo dosta je koncertni pijanizam, dok sam još priređivao koncerte sa skladbama isključivo klasičnih skladatelja, Bacha, Beethovena i tako dalje. U jednom trenutku sam shvatio da želim raditi nešto drugo. Ovo je ono što ja želim raditi. Dakle, želim svirati glazbu koja je spoj onoga što mi učimo u školi i onoga bliskog glazbeno neobrazovanim ljudima. Siguran sam da postoji velik broj izuzetno talentiranih glazbenika koji će biti vrhunski izvođači Bacha. I ja sviram Bacha, ali na svoj način, bez nota, po sluhu. Šalim se, ja sam note naučio, ali sada sviram bez nota. Svirat ću vam Bacha na sljedećem koncertu. Tko su vaši uzori? Imate li najdraže razdoblje u povijesti klasične glazbe? Imam. Barok, definitivno. Baroknu glazbu bih slušao koliko god hoćete i kad god hoćete. Uzori? To je interesantno pitanje zato što sam cijeli život slušao

Bacha i Dire Straitse. Ne znam čuje li se to negdje u mojoj glazbi. Čovjek mora sve slušati i znati literaturu, a opet biti svoj. A kakvu glazbu slušate danas? Već dugo me nitko nije fascinirao. Morao bih dobro promisliti... Fix You od Coldplaya... Payphone je odlična pjesma, vrhunska. Refren je izgrađen na četiri akorda, na ista četiri akorda izgrađen je prvi dio kitice, na ista četiri drugi dio. Čovjek je napravio megahit od četiri akorda i sve je različito, vrhunski. Jeste li razmišljali o tome? Vrhunski. Ima prepoznatljiv vokal... Meni je to odlična pjesma. Što mislite o današnjoj, popularnoj glazbi? Ono što se nudi, to ljudi slušaju. Ono što mislim o današnjoj glazbi mislim i o glazbi prošlosti. Moje mišljenje se ne mijenja. Kvalitetna glazba traje. Oda radosti traje već puno godina, Za Elizu... Mali pijanist uvijek započne sa sviranjem Za Elizu... Koja je vaša poruka mladim glazbenicima? Slijedite dušu! Slušajte ono što vam duša kaže i to ostvarite u životu. Ali to je teško! Je, jako je teško, ali je istovremeno i jednostavno. Teško je jer nam svi govore da je nemoguće. Ali ne! Treba slušati dušu! Kad se spoji duša i um to je ovo što mi radimo, vježbamo, sviramo, učimo i čime se bavimo. Zato, slijediti srce i dušu.

Kako je izgledao vaš prvi nastup? Na televiziji! Nešto sam pjevao, neku dječju pjesmu, imao sam nekakvu košuljicu, mislim mornarsku! I tek nakon toga sam

try 43


Nepoznati i samozatajni, a tako dobri? En Face! Pišu: Marija Frančić i Nives Novotni Riječki rockeri neopaženo sviraju, pišu pjesme i objavljuju albume. Svirka u bjelovarskom «Klubu» otkazana je zbog premalog broja posjetitelja. Gnjevne i razočarane, krenule smo u misiju upoznavanja Bjelovarčana s grupom «En Face». Tko još nije čuo za njih, vrijeme je da čuje! Pjevač Sandro Bastiančić ljubazno je «utažio» našu znatiželju i porazgovarao s nama. Otkud vam ime? Ime je iz leksikona. Bili smo mladi i naivni, mislili smo da je lako pamtljivo, ali pokazalo se da nije. Kad smo uvidjeli pogrešku,

44 try

pokušali smo je ispraviti nazivom albuma “Čitaj An fas”, ali ni to nije pomoglo. Jeste li glazbeno obrazovani? Učio sam privatno gitaru kod prof. Marjanovića iz Rijeke. Po čemu ste prepoznatljivi, kako biste opisali svoj zvuk, način izvedbe? U jednom Vašem prijašnjem intervjuu pročitala sam da je britpop glazba imala veliki utjecaj na vas. Je li i sada tako? Mislim da bi prepoznatljivost mogla biti u dosljednosti traženja lijepe melodije i isticanja akustičnih gitara. Da, britpop je jedan pravac koji nas je malo «omađijao», pogotovo gitaristu grupe. Neki protagonisti britpop-a (Blur, Verve, Oasis, Ride, Supergrass...) ostavili su iza sebe remekdjela koja se ne smiju ignorirati. Kao pop-glazbenik, što mislite o ostalim žanrovima? Pop je dosta rastezljiv pojam, nekad su pop bili Beatlesi, a danas je svaka «mućka» s Eurosonga pop. Publika, zapravo, određuje što je pop, a kako je ljude lako zavesti,

ima tu svega. Ostale žanrove ne razlučujem striktno, slušam i «easy listening jazz» i punk ako me melodija dirne, opusti ili s druge strane «digne» u smjeru dobrog raspoloženja. Suradnja s Damirom Urbanom urodila je plodom davne 1994. Kako danas gledate na to? Na suradnju s Urbanom gledam dvojako; u tom trenutku Urban je bio vokalni solist tada iznimno popularnih “Laufera”, pa nam je njegovo gostovanje otvorilo neka vrata. Danas, s vremenskim odmakom, malo me ta suradnja i smeta, jer novije generacije pripisuju pjesmu njemu, a autorski je naša, uvrštena je na naš drugi album. Ipak, ta suradnja nam je donijela dosta zadovoljstva i kulminirala je osvojenim Porinom. Koliko Vam znači pjesma „S dlana Boga pala si“? Ta je pjesma stara kao mi, ali je i dalje rado slušana i poznata. “S dlana Boga pala si” je lijepa uspomena, ali i više od toga jer je postala besmrtna, izvanvremenska. Možemo reći da smo ostavili nešto u našoj modernoj glazbenoj


baštini, ponosni smo na tu pjesmu. Takve pjesme dobro će prolaziti i za dvadesetak godina.

jedno jedino zadovoljno biće koje uživa u mojoj pjesmi i moja misija je uspjela.

Sedam albuma je iza vas, jeste li zadovoljni vašim dosadašnjim uspjehom? Nisam zadovoljan uspjehom dosadašnjih albuma, ali sam zadovoljan sobom, odnosno načinom kako sam se profilirao kroz glazbu. Puno toga sam prošao, dosta naučio, skupio dragocjeno iskustvo, izvukao neke pouke i shvatio što je vrijedno u životu. Bezuvjetni uspjeh sigurno nije ono najvrednije.

Koji vam je najdraži album i najdraže pjesme? Album “U krilu mjeseca” (1997.), a pjesama je više: «Kad prestane kiša», «Marianne», «Tvoje lice», «Dan kao san», «Sve se mijenja»...

Vaš prvi album zove se «Barock’n’roll». Ima li taj naziv veze sa barokom? «Barock’n’roll» je igra riječi; u korijenu smo željeli imati «rock’n’roll», a «barock» nas je trebao malo više umjetnički odrediti. Zadnji album objavili ste 2005., a od tada je prošlo već osam godina... Ispravak: zadnji album «Afrodita» objavili smo 2009. Nakon toga posvetili smo se obiteljima i privatnom životu i sad, kad se sve to fino posložilo, nastavljamo s radom gdje smo stali. Hoćete li nam otkriti kako će se zvati vaš novi album? Mislite li da ćete se probiti na scenu s njim? Novi album još nema naziv, a pjesma koja ga najavljuje i koja upravo dolazi na radio postaje zove se “Cvijet”. Ne očekujem previše i nisam opterećen uspjehom. Najvažnije mi je da sam zadovoljan s pjesmama i da one pronađu put do nečijeg srca. Dovoljno mi je

Je li danas u glazbenom svijetu važnije dobro svirati ili biti dobar zabavljač? Isto tako, je li bitniji talent ili rad? I u glazbi vrijedi sportska retorika: 10% je talent, ostalo je rad. U autorskom smislu taj se odnos mijenja, jer netalentirani autor ne može napraviti zanimljivo djelo. Nisam lud za dobrim zabavljačima, mada ih cijenim; više vjerujem u dobro sviranje i kvalitetne autore. Autorski rad me posebno intrigira pa sam se okušao kao autor pjesama i drugih izvođača (Massimo, Natali Dizdar...). Čime se bavite u privatnom životu? Profesionalni sam trener plivanja, s diplomom Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Ipak, još uvijek sam «na papiru» samostalni umjetnik, jer kao trener nisam u stalnom radnom odnosu.

Ljubav prema glazbi nema granica, a rekao bih ni porijekla. Vjerojatno je ukorijenjena od rođenja; pamtim da sam kao malo dijete stalno pjevušio i divio se onima koji znaju svirati ili pjevati. Glazba je rijetka pojava koja mi može izazvati suze u očima, još uvijek je jako emotivno doživljavam i u stanju me je «oboriti s nogu». Odakle vam inspiracija za pisanje pjesama? Što mislite, ima li danas nade za dobru i kvalitetnu glazbu? Inspiracija dolazi mimo planova, vidim je u okruženju, širem i užem, ljudima, pojavama, ambijentu. Nade uvijek ima, ali čini mi se da kvaliteta glazbe nije više na prvom mjestu. Tko su vaši uzori? Teško je govoriti o uzorima, ali prva ljubav bili su mi Rolling Stonesi. Možda sam najviše pokušavao «skidati» Byrdse, CSN&Y, Simon & Garfunkela, Carpenterse... Što biste preporučili mladim glazbenicima? Mladim glazbenicima preporučam iskrenost, upornost i vjeru u ono što se radi.

Otkud vam tolika ljubav prema glazbi?

try 45


SOTTO VOCE

Kako je teško biti t n a r u t a m

Molim Vas, pomozite nam. Moji planovi za budućnost redovito se mijenjaju. Glazbeni pedagog, teoretičar, muzikolog, dirigent, muzikoterapeut, biolog... i tako u nedogled. Rekli su mi da je prijamni na Akademiji težak. Pa što ako je? I klaviri su teški, pa ih svejedno unesu u učionice. Ako mogu klaviri, mogu i ja. Samo što ću ja to učiniti sama, svojom snalažljivošću i znanjem. Dakako, postoji i drugi iliti plan B. Odustanem ja od svog sna, ugrijem stolac i upišem PMF. Biologiju, naravno, koja je uvijek uz glazbu plijenila moju pažnju. I tako

46 try

ć či an Fr

I opet sam na početku. “To se ne traži, nema posla, teško je, nećeš završiti, riskiraš bez veze, to ti je budućnost!” Da, sasvim sam svjesna da odabirom fakulteta određujem i svoj posao i život. I svaki put prilikom samog spomena mature, prijamnih ispita i fakulteta, osjetim kako sijedim, ćelavim, gubim živce i volju. Propadam. Uistinu, pomislim da bi bilo lakše propasti u zemlju i pojaviti se za nekih sto godina kada ukinu maturu. Živjeli svi pametni ljudi koji nam zagorčavaju život! Očvrsnut ćemo i mi i jednom postati zločesti šefovi i strogi učitelji. Živjeli oni koji su uveli maturu i postrožili prijave, a sami su školu prolazili, pa je i završili, «na lijepe oči». Čast iznimkama, onima s «ružnim očima» i marljivima koji su redovito grijali stolce.

Molim Vas, podržite nas.

ija ar M

Molim Vas, recite nam.

učiti, učiti i učiti sve dok se i sama ne pretvorim u brezu, paličnjaka ili neku opaku virusnu bolest. A što možemo, snovi odlaze, dolaze, prolaze, propadaju ili se ostvaruju.

: še Pi

Ne znam ludim li to samo ja ili nas ima još. Kako sada odabrati što ću raditi cijeli život? Tek mi je 18 godina i mislim da ne mogu isplanirati ni sutrašnji dan, a da ne govorim o narednih pet ili dvadeset godina. Kako se sada odlučiti za sigurnu budućnost, pravi faks, pravi posao? Je li to baš neophodno i imam li još vremena za pravu odluku?

Sada je najveći problem naša neupućenost u programe mature, prijamnih i fakulteta. Da, sve to postoji negdje na internetu, ali je li cilj toga cjelodnevno sjedenje pred računalom i iščitavanje pravila i postupaka? Jer, ako ne pročitamo to sve, bit ćemo izgubljeni. Kao da nemamo pametnijeg posla; gubimo dragocjeno vrijeme koje smo možda mogli potrošiti na učenje. Ili odmaranje od učenja; i ono nam je potrebno.

Molim Vas, uputite nas. Što kada više ni sam ne znaš što želiš, kada otupiš od neprestanog ponavljanja riječi “uči” i “budućnost”? E, tada imaš problem. Sretni smo što danas ima mnogo načina za rješavanje problema. Neki se pouzdaju u sudbinu, neki u više sile, neki u, već spomenut, zagrijan stolac. A neki su izgubili svaku nadu.

Molim Vas, spasite nas!

Ilustracija: Sara Iličić


Facebook? Ne, hvala! Piše: Dominik Šabić Stihovi Vladimira Nazora: „Zaprznio te mrak, po zemlji sipaš žuč“ jasno upućuju na alarmanto stanje na našoj prekrasnoj Zemlji. Tehnologija napreduje iz dana u dan, došli smo do četvrte industrijske revolucije, sve, ali gotovo sve nam je dostupno putem interneta i to u roku nekoliko sekundi (ovisi o brzini vašeg interneta). Rekao sam «gotovo sve» jer računalo ipak ne može jednu stvar – osjećati. Ma znam, može i to, ali ne može istinski osjećati, ne može osjetiti sreću ili tugu. Pa internet se i ne čini nešto loš – poboljšao je i ubrzao komunikaciju, sve što želimo znati možemo na njemu pronaći i može služiti zabavi. Ali, koliko je internet uistinu poboljšao komunikaciju? Sve je to iluzija, nema stvarnosti, nema iskrenosti. Koliko puta ste na fejsu napisali „hahahahahahaha“ a da se pri tome uopće u stvarnosti niste nasmijali? Upravo to je žalosno. Isto tako, koliko ste puta došli navečer umorni doma,

i umjesto da ste otišli napisati zadaću koju ste imali ili barem se odmorili, vi ste otišli na fejs i bili tamo sat – dva i ionako umorni postali još umorniji i bez koncentracije? Mnogi kažu: „Ali ja gotovo uopće nisam na fejsu, on mi ne služi za gubljenje vremena nego za školu kad je neki ispit, saznamo pitanja pa si pomažemo“. Ne znam kada će ljudi shvatiti da ne idu u školu zbog ocjene, nego zbog znanja koje će im trebati u životu jer će se naći u bezbroj situacija u kojima će ta znanja trebati primjeniti. Zatim dolazimo i do problema pretilosti. Većina ljudi živi drugorazrednim životom. Ne mislim na materijalno, već na razne bolesti koje ih snađu što su stariji pa kažu da to tako mora biti. E pa, ne mora! Sve je stvar pristupa, koliko su ljudi aktivni? Vlastita udobnost često zna biti kobna. Kako su ljudi lijeni kao svinje, žele dobiti sve gotovo da ne bi morali ništa raditi pa izmišljaju robote koji će sve učiniti za njih, a to tako ne ide, to se protivi prirodi o kojoj smo svi itekako ovisni (ako niste, pogledajte crtić Wall-E). Što se čovjek manje kreće, mišići slabe i stvar preuzima salo. Kako internet prevladava, tako je sve više pretilih, lijenih, umornih

i nezdravih ljudi, koji svakodnevno plutaju u moru beskorisnih informacija. Prošli tjedan sam imao prilike uživati prirodu kod svoje bake. Daleko od jake, manipulacijske civilizacije koja mi se tako jako gadi. Znate onu sreću, gotovo trans kada svirate nešto prekrasno, s puno osjećaja i dinamike? Upravo tako sam se osjećao dok sam „proživljavao“ prirodu. Svaki put kada bih trčao šumom ili livadom i gledao prekrasno plavo nebo puno cirokumulusa, kroz mene bi tekla energija koja bi mi davala snagu da trčim dalje. Kada bih došao do šume, poslužio bih se starim trikom grljenja drveta koji pruža istinsku sreću i inspiraciju. Upravo iz svih razloga koje sam naveo u tekstu nemam fejs, malo sam na kompjuteru, namjerno se puno krećem, jedem zdravo, provodim tjelovježbu i što je najvažnije – sviram. A zbog ovih razloga u prethodnoj rečenici osjećam se fantastično, smiren sam, ništa mi nije teško i uistinu sam sretan. Nije teško, probajte i vi i garantiram vam da ćete svaki dan dočekati s radošću i velikom energijom!

try 47


SOTTO VOCE

Neki to zovu glazbom? Piše: Ana Faletar - Jel znaš onu novu pjesmu od Rozgeee? - Ne... - Isuse Bože, pa gdje ti živiš?! - Ajmeeee, jesi čula onu Severininu pjesmu? - Ne. - Pa kak?! Tebe pod hitno treba informirat! - Žena zmija sedi za šankom... - Daaaaj, kak to možeš slušat? - Ja?! Ti mi se javljaš, ti sam slušaš onu dosadnu klasiku... Da, i ja sam žrtva štovatelja „glazbe“ Rozge, Severine, i ostalih Ceca i Dara Bubamara… Dok svi užarenih srca govore o „Zdravstvenom odgoju“, ja ću biti jedan od zviždača o „Glazbenom odgoju“. Došlo je vrijeme da se i

48 try

ja složim s našim starima i njihovom izrekom: „Kud ovaj svijet ide? Dok sam ja bio tvojih godina…“ Da, doista. Što se događa s generacijom današnjih mladih? Dakako, i sama sam pripadnica iste, ali u zadnje vrijeme sve više se ističe sloj onih kojima bi trebali sati glazbenog odgoja. Nekako je postalo normalno da je trash glazba cjenjenija od THE glazbe. Ne mogu s nekim više popričat’ a da Rozga ne iskače iz paštete… Zar neki stvarno nemaju nekih viših aspiracija kad se o glazbi radi? Naravno, sad će neki reći – o ukusima se ne raspravlja. Da, slažem se, ali prvo bismo trebali definirati što je glazba, a što je ono što oni slušaju. Dakle, glazba je umjetnost izražavanja tonovima, glasovima i šumovima (Vladimir Anić: Veliki rječnik hrvatskog jezika). Šoubiznis je zabavno-muzička djelatnost, zabavljačka profesija, svijet glumaca i umjetnika estrade (Vladimir Anić, Ivo Goldstein: Rječnik stranih riječi). Mislim da Magazin i ekipa ipak pripadaju ovoj drugoj skupini. Kako je došlo do toga da je mahanje guzicom našem srcu milije od prave umjetnosti? Rekla bih da je za sve krivo društvo. Današnji klinci sve su više pod utjecajem medija i nije teško postati rob nečega što

se predstavlja kao normalno. Pristaješ na sve samo kako ne bi bio odbačen. Iako oni (misle da) uživaju, meni ih je žao. Subotom navečer izlaze u „sumnjive“ kafiće, pod utjecajem društva odaju se alkoholu, a nakon toga izgledaju tako da je to grozno za uopće napisati, a kamoli ih vidjeti u takvom stanju. A primjer svemu tome su gore navedene zlatne koke koje svakim danom bivaju sve više promovirane kroz medije. Mislim, doći na pozornicu u minici, skoro past’ tri puta zbog previsokih peta, pritom samo otvarat’ usta jer pjevaš na playback i to pjesme čije tekstove je pisao netko tko se razumije u glazbu k’o bivša premijerka u komparaciju pridjeva na engleskom jeziku... Zabavi publiku, ljudi zaborave na svoje brige, hopa - cupa, pleees do zore, ajmo popij’ malo, opa poludiiiii…. I onda to oni zovu glazbom. Masovna histerija. A ne glazba. Glazba… to je nešto što osjećaš ili ne osjećaš. Glazba, u punom smislu te riječi, dolazi do srca. Čuješ prvi ton i već te uvede u cijelu priču. Glazba je nešto što slušaš, ne treba ti slika, ples, ništa drugo uz to, jednostavno samo pratiš tok melodijske linije. Možda je nekad u prvi mah ne-


Foto: Martina Mijušković

no to uglavnom nije slučaj. U dragom nam Bjelovaru kino je tragično izumrlo (iako se, navodno, napokon gradi novo!) te tako odvelo u propast i druge umjetnosti. No, ako ste skloni tražiti događanja povećalom, ipak ćete naići na poneke kulturno-umjetničke i zanimljive manifestacije: književne večeri u Gradskoj knjižnici «Petar Preradović», produkcije i koncerte u organizaciji Glazbene škole ili povremene predstave Bjelovarskog kazališta. Ne smijemo zaboraviti i na Božićni Gala koncert i Terezijanu. Sva sreća da postoje marljivi ljudi koji se barem trude nešto organizirati i promicati dobro. Uzalud nam kafić na svakom koraku ako moramo slušati ono što ne želimo, samo da bismo popili kavu i opustili se. I tu se opet postavlja pitanje koja glazba koga opušta. Svjesna sam da nije moguće puštanje klasične glazbe u birtijama (opet, zašto ne!?), ali zasigurno bi ljudi slušajući je postali pristojniji. Mozart i ekipa sigurno nisu bili nasilni, kao ni njihova glazba. Mislim da bi bilo više sreće i ljubavi kada bismo promicali glazbu u kojoj se ne čuje zavijanje i koja ima neku normalnu poruku. Bijes se, uostalom, uvijek može ispucati na bezazlenom growlanju nekog težeg metala ili izvođenjem težeg glazbenog komada. Preporučam Wagnera, on će vas zasigurno izmoriti.

Piše: Marija Frančić

Pozor, pozor! Ako vam je život mio i želite još dugo skakutati po zemaljskoj kugli, zapitajte se što ste jeli danas za doručak i jeste li već poslušali dnevnu dozu glazbe. Naravno, to su vrlo važna pitanja, no sada se nećemo baviti time. Što biste se uistinu trebali zapitati već sigurno i sami znate, no valja utvrditi gradivo. Izrečeno na latinskom: Repetitio est mater studiorum! E, tako naša mila majčica Zemlja već dugi niz godina trpi strašne bolove. Ekologija i znanost, industrije i turizam već su poznati i upozoreni na nastalu štetu, a svojim radom ili neradom, htjeli – ne htjeli , utječu i glazbenici. Sažaljeva se tako šuma nad jednim običnim, malim čovjekom koji je prisiljen, umjesto pjeva ptica, slušati nekvalitetnu i vrlo nametljivu glazbu. Kamo god pođeš, okreću se žarulje, pjeva o bižuteriji, kemiji i biologiji, žabi i ostalim vodozemcima, a da se ništa ne mijenja na bolje. Naravno, postoje i kulturne ustanove, na primjer glazbene škole (gdje nas pokušavaju okrenuti ka kvalitetnoj glazbi), Domovi kulture, prihvatljivi klubovi (gdje se ne pušta elektroničko i cajkaško smeće koje samo vrti jedno te isto). Ipak, broj nekvalitetnih klubova i djece opčinjene lakopamtljivim, glupim pjesmama, u nekontroliranom je porastu. Nije za poreći to što i takva glazba može biti kvalitetna,

Got my mind set on Bjelovar

shvatljiva, ali kada je bolje istražiš, nađeš smisao, poantu. Glazba iz koje uvijek naučiš nešto – to je glazba vrijedna slušanja, bila ona klasika, nešto moderno, rock… Svejedno. Samo otvorite svoje srce i pustite unutra glazbu. Znanstveno je dokazano da čovjeka najviše smiruje glazba koja ima umjeren tempo, andante. Slušanje barokne glazbe smiruje, jer je barokna glazba najsličnija ritmu našeg srca. Terapijski utjecaj ima i Mozartova glazba, ali ona i poboljšava koncentraciju i vodi do boljih rezultata. Sve i da ne volite klasiku, ovo su činjenice. Da glazba utječe na odgoj shvatili su još i stari Grci. Smatrali su da glazba ima etičku vrijednost, utječe na moral i karakter čovjeka, što je naravno točno – pogledajte ponašanje onih kojima su idoli gore navedeni. Mislim da ne moram ništa nadodati.

try 49


SOTTO VOCE

Memento Piše: Monika Piragić Volim kišu i ulične svjetiljke navečer. Njihov odraz u mokrom asfaltu i drugi, melankolični svijet što se pričinja. Podsjeća me na neki drugi Zagreb; one večeri kad osjećaš da ljubav umire. Dok još mirišeš u šetnji rukave trenirke i nečiji parfem na njima. Iščeznut će...hoće. Možda i želiš da iščezne. Ima ljudi koji traže patetiku, nemirni duhovi. A nije to ni pesimizam, nego nepovjerenje. Da ne povjeruješ sam sebi kad osjetiš osmijeh i ne navikneš se na njega. Čuvari duša, oni što se boje izgubiti srce, pa ga zamrznu. I onda se pokvari. Ljudi. Čudne smo mi biljke. S važnim rutama, nepreglednim daljinama uma, ideje na pomolu i velike priče. Knjige s koricama, velikim sjajnim naslovom, naznakom autora i predgovorom. Blistave riječi i tužan nedostatak sadržaja.

Ilustracija: Zlatka Subotičanec

50 try

Riječi... Meni se sviđa kad ne znaju što reći. Sve one neugodne tričarije i tišine od kojih bježimo, jer se kose s formama i očekivanjima. Zašto da bude uljepšano, kad može biti iskreno? Iako danas čovjek prvo sebi laže, pa onda drugima. Cijela nova sfera teatra zablude. Kad ljepota živi na rubu kišobrana, i sva romantika mora završiti ondje gdje cipele po njoj gaze. Sve površnosti, trenutke slabosti, sve užitke - dajem za smisao! (Može li se to dvoje uopće razdvojiti?) Možda i želim da je nebitno, sve što govorim i mislim; da smo obruč zidnog sata i korito vremena. I da je još bar 6 milijardi puta toliko zviježđa, toliko univerzuma i njihovih tijela koliko se samo zamisliti može, tako da ovaj jedan ne znači ama baš ništa. I njega da zaboravim, toliko suvišnog, običnog, sasvim nalik svim ostalima. Vizija dopire samo dotle do mjere po kojoj je skrojena. Zato je kamen naizgled samo obličje, nevažna različitost.

Nekad mi se čini kako cestu bole koraci i ljudski glasovi, smijeh ulazi u pukotine i stvara nemir; vrisak tišine. Tko je čovjek da boli zemlju? A spotaknuti se o kamen isto je što i spotaknuti se o čovjeka...o sve ono što on “naizgled” predstavlja. Samo neka pada kiša. Po tome smo, zapravo, svi isti.   Nekad se pitam, da nije možda sva sreća posuđena, da ne postoji možda neka uvrnuta ravnoteža koja osigurava da se nekom vraća obrnuto za sve što se događa onom drugom. Možda baš ta groteska i otrcanost, devijantni divljaci, daju neki sjaj tom našem šugavom svijetu. Nije ljudski podnositi savršenost. Zato ne volim usporedbe s filmovima. Koliko inferiorna jedna realnost postaje, suočena s ljudskom maštom, potrebom za kontrolom i opsesijom da sve što “nije” i sve što je tuđe izgleda bolje.   Možda i želim da postoji tišina kaosa, pitoma večer na dlanu visina, poraz utopljen u dvije čaše najboljeg vina. Ali ako zaboraviš tko sam, volim da, unatoč tome, jesam.


GLAZBENI SLOŽENAC

Wagner i Verdi – ujedinjeni u različitosti Piše: Miran Huzjak Wagner i Verdi. Što im je zajedničko? Puno stvari. Obojici počinje prezime na glas „v“. Obojica su se dva puta ženili. Obojica su rođeni pred točno 200 godina. Obojica su skladatelji. Obojica su skladali puno, puno opera. Nijedan nije drugoga poznavao. Također, nijedan nije drugoga «Bogznakak’» hvalio. A što njima nije zajedničko? I više nego puno stvari. Dva različita stila. Dvije različite teme. Dvije različite ideje. Dva različita mentaliteta. Dva različita svijeta. Pogađate, sljedeće, jubilarno, treće po redu hrvatsko Natjecanje iz povijesti glazbe, bavit će se životima i djelima ovih dvaju izvanrednih skladatelja. Moglo bi se reći da je motto ovog natjecanja jednak mottu Europske unije: „Ujedinjeni u različitosti!“. Vjerojatno će se naći (nažalost!) neki „mudrac“ koji će pitati: „Ej, teta Alida, zaš’ su oni tak’ bitni?“. Jedini dobar odgovor na ovo krajnje redundantno pitanje je: „Zato!“ (dinamika fff). No, pošto takav odgovor nije baš pedagoški, moram formulirati bolji. Najbolje bi bilo napisati jedan zgodan komparacijski esej (za one neupućene koji se pitaju što je komparacijski esej - službeni termin za spravu za mučenje na nacionalnim ispitima iz hrvatskoga jezika) u kojem ću „izprekomparirati“ njih dvojicu. Ipak neću. Keine Lust. O Wagneru samo nekoliko riječi. Rossinijevih riječi. Naravno. Jednog lijepog sunčanog dana,

E, to ćemo tek vi

djet!

Gioachina Rossinija upitaše: „Što mislite o Herr Richardu Wagneru?“. A Rossini se zamisli i njima reče: „Herr Richard Wagner sklada posebnu glazbu. Njegova glazba obiluje momentima vrhunca i satima dosade!“. Morate priznati, lijepo ga je „skajlo“. No ako gledate na stvari iz određene perspektive, uviđate da su sve opere, u jednu ruku, takve. Velik dio slušateljstva (jer ne gledaju na stvari iz nekoliko različitih kutova) govori da je opera jedva nešto više od trivijalne uprizorene priče na koju se kvače „lijepe“ arije. Jedino pitanje koje možemo postaviti da bi se „obranili“ od ove konstatacije (ili da bismo izveli neki smislen zaključak) je: što je zapravo opera? To pitanje dovodi do sljedećeg pitanja: čemu ona služi? Zašto ona postoji? Vjerujem da ste već primijetili da pitanja tog tipa možemo postavljati do narednih Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Odgovora ni na jedno takvo pitanje nema. To jest, ima ih beskonačno mnogo. Postoji onaj dosadan objektivan odgovor da je opera scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge. Baš je dosadan, zar ne? Zanimljiv odgovor vrlo je subjektivan, samim time i vrlo sporan te već sadrži filozofski stav. Čovjek živi da bi tražio i našao odgovore. Što ide dalje, to je u jednu ruku odgovora sve manje

Ja sam najbolji!

jer ih „troši“, dok u drugu ruku otkriva nova područja u kojima dolazi do novih pitanja tako da pitanja i odgovora uvijek ima beskonačno mnogo. No, postoje discipline koje već tisućama godina traže odgovore na pitanja na koja nema egzaktnog odgovora. Poput filozofije. Svaki filozof nudi svoje odgovore na pitanja. Mi do tih odgovora možemo doći sami ili uzeti knjigu u ruku i čitati filozofe. Vjerujem da ste shvatili na što aludiram. Treba slušati Verdija. Treba slušati Wagnera. To su ljudi koji šalju, svaki na svoj način, jedinstvene poruke. Poruke koje u sebi nose beskonačno mnogo poruka (koje sadrže ideje, pitanja, odgovore...). Beskonačno mnogo poruka koje definiraju nas same. I znate što bi još trebalo? Dati si malo truda i naučiti njihove biografije i ponešto o djelima. Nema razloga da ovo naše tako lijepo organizirano Natjecanje iz povijesti glazbe ne bude opet puno (u prvom redu) radišnih đaka željnih izazova, i (u krajnjoj liniji) dobrih poznavatelja povijesti glazbe.

try 51


GLAZBENI SLOŽENAC

Uskoro: Hrvatski slavuj u Bjelovaru! Piše: Monika Roher Bilo je izvrsnih hrvatskih pjevača i pjevačica koji se nisu

Rolling Stones by Dorian Matešić Grupa «Rolling Stones» osnovana je 1962.g. u Velikoj Britaniji. Članovi ovog rock sastava su: Mick Jagger (vokal), Keith Richards (gitara), Ron Wood (gitara), Charlie Watts (bubnjevi). Svoj prvi nastup Stonesi su imali 12. srpnja 1962.g. u «Marquee Clubu» u Londonu. Svaki su vikend nakon toga nastupali u klubu «Crawdaddy». Prvi singl su bile obrade pjesama «Come On» i «I Want to be Loved». Drugi njihov singl je pjesma koju su napisali Lennon i McCartney iz grupe «The Beatles». Obradili su

52 try

Gladna sam! Poslugaaaaaa!

otisnuli u svijet, ali su dali veliki doprinos hrvatskoj opernoj povijesti. Također, bilo je i onih koji su hrvatsko ime pronosili diljem svijeta. Zasigurno najveća među njima, i jedna od najvećih u svijetu opere uopće, bila je Katarina Trnina (1863.-1941.). Pretpostavljam da niste nikada čuli za ovo ime. Bez panike, imate i razlog. Ova najveća diva svjetske operne scene zadržala je od

i pjesmu «I Wanna Be Your Man». Tek peti singl su napisali Stonesi. Pjesma se zvala «Tell Me» i napisali su je Jagger i Richards. Njihov prvi album, nazvan jednostavno «The Rolling Stones», postao je vodeći na top ljestvici u Velikoj Britaniji. Na trećem albumu nalazi se jedna od najpoznatijih pjesama navedenog sastava. To je pjesma «Satisfaction». Nakon toga albuma postali su planetarno popularni i osvojili sve moguće top liste. Neke od poznatih pjesama Rolling Stonesa su: «Satisfaction», «Sympathy for the Devil», «You Can’t Always Get What You Want», «Gimme Shelter», «Angie» i mnoge druge. «I can’t get no Satisfaction» →

djetinjstva ime Milka Trnina, a u inozemstvu je bila poznata kao Ternina. Od malih nogu pokazivala je izrazitu muzikalnost i inteligenciju. Imala je 13 godina kada je nesvakidašnju ljepotu njezina glasa otkrila obiteljska prijateljica Ida Wimberger. Milka je započela karijeru u Zagrebu, a zatim je nastavila pjevati po svijetu, od New Yorka do Bayreutha. Pjevala je glavne uloge u poznatim operama kao što su Tosca, Parsifal, Tristan i Isolda, Tannhäuser... “Pjevačica nad pjevačicama, glumica nad glumicama” najviše je, kao što ste mogli primijetiti, pjevala u Wagnerovim operama pa je tako bila proglašena “apsolutno prvom Wagnerijankom” svoga doba. Ona se i danas ističe kao veliki uzor u tumačenju Wagnerovih likova. Osim toga, po njezinom imenu je nazvana naša najdraža čokolada “Milka” i jedan slap na Plitvičkim jezerima. Kako i zašto, kao i mnoge druge zanimljivosti o Milkinom životu, možete saznati ako se pridružite našem Malom natjecanju iz povijesti hrvatske glazbe koje će 2013. godine biti posvećeno upravo ovom hrvatskom slavuju, Milki Trnini. Proslavimo zajedno 150. obljetnicu rođenja ove slavne Wagnerijanke!

pjesmu su napisali Jagger i Richards 1965.g. Prvi je put izdana na američkom izdanju albuma «Out of Our Heads». Nije se smjela emitirati na radio stanicama jer se smatralo da su riječi ove pjesme previše «proste» i govore o seksu. Na sreću slušatelja postojale su takozvane piratske radio stanice koje su sebi dale za pravo puštati ovu «zabranjenu pjesmu». «Sympathy for the Devil» → drugi veliki hit Rolling Stonesa izdan na albumu «Beggars Banquet» 1968.g. Pjesma malo kontroverzno govori o vragu. U njoj Jagger sebe predstavlja kao vraga i nigdje ne spominje tko on jest nego samo daje naslutiti o kome se radi nizom raznih situacija. U refrenu razgovara sa slušateljem i govori kako se nada da je pogo-


dio o kome se radi. Na albumu «Let It Bleed» 1969.g. pojavljuju se dva hita: «Gimme Shelter» i «You Can’t Always Get What You Want». Bendu su donijeli velike uspjehe. Pjesma «Gimme Shelter» doslovno «pljuje» po ratu u Vijetnamu. Ljubavna pjesma «Angie» je sigurno jedna od najboljih u svijetu. Izdana je 1972.g. i osvojila je sve top liste. Zanimljivo je da traje 4’33” kao i Cageova skladba tišine. Zanimljivosti: Ime grupi su Jagger i Richards dali po poznatoj blues pjesmi iz 1948.g. «Rolling Stones» od Muddy Watersa. Logo grupe Rolling Stonesa je poznat u cijelom svijetu - “tongue and lip design”. Njega je dizajnirao John Pasche. Prljavo kazalište ima logo koji jako podsjeća na logo Stonesa. Stonesima u čast, otvoren je muzej u Luechowu. Muzej ima preko stotine stvari vezanih uz povijest Rolling Stonesa. Tu su instrumenti, posteri i zanimljivi pisoari koji su dizajnirani po uzoru na logo Stonesa. Rolling Stonesi u Hrvatskoj Rolling Stonesi su prvi put nastupili u Zagrebu 1976. i to dva dana

za redom. Oba koncerta su bila skroz rasprodana. Koncerti su održani u Domu sportova. Drugi su put nastupili 1998.g. na zagrebačkom hipodromu na turneji «Bridges to Babylon». Na koncertu se okupilo preko 80 000 ljudi. Zadnji su put posjetili Zagreb 6. srpnja 2006. u sklopu turneje «A Bigger Bang». Stonesi su počeli svirati i javno se eksponirati još 1962.g., kada je na scenu stupila i legendarna grupa The Beatles. Ako usporedimo Stonese s Beatlesima i ostalim rock bendovima, vidjet ćemo da su Stonesi u samim počecima svirali neku vrstu rock bluesa dok su ostali htjeli što više unaprijediti ono što je započeo Elvis Presley - rock ‘n’ roll. Blues je oduvijek, pa tako i danas, jedan od najboljih glazbenih stilova za improvizaciju. Svi glazbenici znaju shemu blues pjesama i uvijek ih rado sviraju te usput improviziraju nešto svoje i nešto novo. Stonesi su na neki način to i radili. Stvarali su novu vrstu glazbe, nešto nepoznato do tada. Imali su širi pogled na rock od svih drugih bendova i do danas nisu to izgubili. Uvijek su bili kvalitetni i oduševljavali su publiku, kako prije 50 godina,

tako i danas. Eksperimentiraju, ali se i dalje drže onog pravog, čistog i izvornog rock ‘n’ rolla, po mom mišljenju najboljeg ikada. Danas su rock bendovi podijeljeni na pop rock i rock bendove. Rock bendovi su uglavnom stari bendovi od razdoblja 60-ih do 90-ih, a pop rock su većinom novi bendovi. Neki novi bendovi pokušavaju oživjeti i prenositi rock, dok su neki stari to zaboravili, ali Stonesi nisu. Oni su pravi rock bend pa ih treba slušati, da se ne zaboravi što je izvorni rock ‘n’ roll.

try 53


GLAZBENI SLOŽENAC

Nosim sve bicikle, a nisam magarac! Piše: Dominik Šabić Petak je, 5. 10. 2012. godine. Skoro je podne i vi se s obitelji šetate po šumi na vrhu Velikog Trojstva. Sve je tako mirno i tiho, ali odjednom čujete luđačko vikanje Ive i Nives : „Jeste vi normaaalni? Ja ću krepat! Ne mogu više!“, ali mi samo pogledasmo s visokog vidikovca, slatko se nasmijemo i na brzinu ih uslikamo... U pitanju je „2. biciklijada“ pod stručnim vodstvom prof. Alide Sokolović, sponzora Dominika Šabića koji je ustupio svoj vrt u Letičanima (koji je bio naše glavno odredište) i Marije Frančić koja je ustupila svježe ispečene kolače. Od ostalih vozača tu su već spomenute Iva Zane i Nives Novotni. Dakle, krenulo se rano i put je bio uzbudljiv, a za neke i najduži prijeđeni put biciklom u životu (oko 15 km). Krenusmo puni snage i energije za nove pobjede, samo jedini je problem bio da je cijeli taj entuzijazam pao već oko desete minute vožnje i to, pogađate, uz brdo. Na prvi cilj stigli smo nakon pola sata lagane vožnje. Ta se atmosfera ne može opisati, u zraku je bila opća euforija, prizor je nadmašio svako očekivanje: puni zanosa ugledali smo moj najobičniji – vrt. Nakon razgledavanja vrta, demonstrirao sam svoj sport vrlo kreativnog i originalnog naziva „Dominikov sport“. Šteta što ovo nisu novine iz Harrya Pottera da možemo priložiti demonstracijski video. Nakon urnebesnog smijeha svih prisutnih uslijedila je okrijepa, i to Marijinim roladicama od kokosa.

54 try

Sve bi to bilo super da nismo morali krenuti dalje, naravno, uz brdo. Krenusmo put šume kraj Trojstva, ali do nje je trebalo doći. Naime, zadnje brdo je bilo kobno za sve. Nekoliko nas je uspjelo stići na odredište bez silaženja s bicikla, ali izgleda da je to za naše Ivu i Nives bio prevelik zalogaj. Slijedila je ugodna vožnja po šumi do Grginca. S vjetrom u kosi uživali smo u prekrasnoj prirodi i hladu. Na pola šume smo stali kako bismo malo poslikali cijelu situaciju i zagrlili koje drvo (profin prijedlog). Eh, da. A sada veliko finale, relacija Grginac – Lug – Bjelovar. Došli smo do jednog mostića sa samo dva tanka trupca. Naravno, spolno diskriminiran, morao sam se uhvatiti nošenja bicikala preko brvna. Bilo je veselo. Prošli smo šumu u Lugu s ponešto blatnih poteškoća i jako prljavim biciklima sve do željezničke pruge u Lugu. Tada smo odlučili da nam put nije bio dovoljno kompliciran pa smo otišli sporednim puteljkom uz prugu, preko drugog blata. Ne moram vam ni reći kako je bilo doma baciti se na kauč. :)


A što je božićni ugođaj bez mirisa kolača? Sara Iličić je konačno došla na svoje! Obožava peći kolače i rado s nama dijeli svoje savjete i recepte. Ne moram ni spomenuti da je sve kolače izvrsno ispekla! Sara: „Najela sam se i nemam pojma koliko sam ih ispekla, browniese možda 2-3 puta, druge možda 3 puta.“ Sudeći prema fotografijama mogu zaključiti: Sara, ako ništa drugo, profesija s kolačima te uvijek čeka! :)

Piše: Ana Faletar

Naša maturantica Marija Frančić već nam je davno otkrila svoj talent za izrađivanje kojekakvih stvarčica od fimo mase. Između priprema za maturu, sviranja klavira i ostalih obaveza maturanata (da, maturanti nemaju odmora pod praznicima), Marija se bacila u kreativu! „Izrađujem stvarčice od fimo mase jer me to opušta. Što god vidim u stvarnom svijetu, spojeno s nekom mojom slikom u mašti i vizijom, mogu pretočiti u privjesak, narukvicu ili slično. Barem se trudim, nekad ispadne kako sam htjela, nekad ne. Naravno, ne mora to bit samo fimo masa, na nju sam se već navikla (iako je relativno skupa i umjetna), već i papir, šaranje po kamenju, izmišljanje nečeg novog i tako.“ Što drugo reći, nego, samo naprijed Marija!

udaraljkaš Dominik Šabić. Prenosimo i njegov komentar: „I baš kada sam mislio da je dosta... Dođe opet! Ta agonija s glazbom valjda će trajati cijeli život! Samo dan nakon Božića krenule su probe s Vatrogasnom limenom glazbom Predavac (u daljnjem tekstu Predavačka filharmonija). Uslijedila su čak TRI koncerta u nešto više od tjedan dana. Pa probe, pa nošenje instrumenata, pa kasne večere poslije koncerata... Uhh! Već treću godinu iz čistog zadovoljstva (mada mi uskraćuje praznike) sviram na Božićnim koncertima s Predavačkom filharmonijom, jer mi je užitak maknuti se malo od ozbiljne glazbe koju mi je još veći užitak svirati. Dobro, mislim si, odmorit ću se poslije toga jer imam još gotovo dva tjedna do nastave. Aha, sigurno. Baš je počeo drugi tjedan i sjetim se kako bi bilo dobro «dobiti malo tehnike» u rukama pa sam se bacio na posao. Ajoj, još i klavir moram ponavljati, pa solfeggio, a tek lektira... Prođe taj tjedan, probe s bendom još nije bilo, a moramo to napraviti što prije. I još počinje IPEW za par dana, pa probe sa „samba sekcijom“ tri dana za redom.. Super se provodim za vrijeme praznika!” Eto, što drugo reći nego da su naši mladi glazbenici vrlo marljivi.

Čime se bave glazbenici kada se ne bave glazbom?

Zimski praznici, božićne pjesme, druženje s obitelji i prijateljima, snježne radosti, okićen grad, nasmiješena lica naših sugrađana… Pravi božićni ugođaj! Polugodište je gotovo i konačno možemo malo odahnuti od školskih obaveza i raznoraznih aktivnosti, te se posvetiti malim zimskim radostima koje smo do sad morali ostaviti po strani.

A postoji i netko, tko se, i kada se ne bavi glazbom, bavi glazbom! Naravno, to je naš

try 55


Mlada televizija ili Pozdrav studiju i režiji Piše: Kristian Došen U jeku ekonomske krize koja nas potresa i žalosna stanja domaćih medija, pokretanje nove televizije u domeni je negdje između znanstvene fantastike i samoubojstva iz zasjede. Ni više ni manje, na malim ekranima (možda bolje reći: monitorima) od 6. studenoga 2012. možete pratiti Televiziju Student – televiziju nove generacije. Stvar se zakuhala na Fakultetu političkih znanosti u televizijskom studiju koji već deset

56 try

godina postoji i gdje je od početka uklesan logo i natpis: „Televizija Student“. Desetljeće kasnije, žarom studenata i pokretačkim dvojcem (profesori Tena Perišin i Igor Mirković), eter je prvi puta u Hrvatskoj bio bogatiji za jednu punokrvnu televiziju za mlade i one koji se tako osjećaju. Rad na televiziji dinamičan je, pomalo kaotičan, ispunjen smijehom i dobrim dosjetkama, a što je najvažnije – duhom brojnih studenata koji svoje (slobodno) vrijeme provode u studiju, redakciji ili režiji. Ono što televiziju čini izuzetnom, a ne samo jednu u nizu, cilj je kojem teži: ponuditi nešto drugačije od onoga što možemo vidjeti na drugim programima. Tako možete gledati Akademsku četvrt, središnju studentsku emisiju. Potom Alter ego, emisiju o ljudima koji su odlučili u životu biti drugačiji, alternativni većini. Tu je i glazbena emisija Zbalkona (snimana, pogađate, na balkonu), Kopanje po arhivi, Vijesti za normalne ljude i još nekoliko emisija u fazi realizacije. Drugačija od drugih, TVS ima još jednu osobitost: nepoznato je kako će program izgledati za nekoliko mjeseci,

godinu dana. TVS je u nastajanju i na vama je samo da pratite proces sazrijevanja mladih ljudi. Pitate se, konačno, gdje možete pratiti TVS? Opcije su brojne, a ono što je bitno, neće vas koštati ni lipe! Putem interneta omogućeno je gledanje (www. televizijastudent.com), a možete skinuti i Iskonovu aplikaciju za smartphone i gledati preko svojih mobilnih uređaja, tableta i slično. Za one koji su pretplanici, okrenite na 106. kanal (stari korisnici) ili 77. (novi korisnici). Također, ako imate ideju ili prijedlog, javite se na televizija.student@gmail.com. Naši novinari nestrpljivo iščekuju vašu poštu.


Šakom i kapom ili Milijun je relativno mala suma Piše: Kristian Došen Tko još misli da biti urednikom časopisa Trythonus ne omogućava da postanete predsjednikom/predsjednicom i

pritom još imate milijun kuna u džepu, grdno se vara. Ivana Zelić, bivša učenica bjelovarske glazbene škole (naravno, nije bivša jer su je izbacili već je uspješno maturirala i otišla dalje, op.a.), a danas studentica prava sve je nabrojano: žena, predsjednica, milijunašica. Istini za volju, predsjednica je Capelle Juris, zbora studenata Pravnog fakulteta i prijatelja fakulteta. A k tomu, priznajmo teška srca, milijun je bio kratko u njenom posjedu. Tek u prvom krugu HRT-ove igre „Sve u 7“. Već u sljedećem krugu odmah je velikodušno podijelila sumu na nekoliko odgovora. Ivana se nakon godina nakupljanja svakovrsnog znanja odlučila početkom

ove godine okušati sreću u ovom popularnom TV formatu kojeg vodi, također popularan, Tarik Filipović. Gledajući zadatak, no ona je uspjela. Nažalost, samo doći do zadnjeg pitanja, ali ne i točno odgovoriti na njega. Nepoznavanje ključnog svjetskog klasika (Sumrak sage, op.a.), preciznije, godine u kojoj je rođen glavni lik Edward polili-medijamantima Cullen, stajalo ju je nemalog iznosa kojeg bi osvojila. No, uzdignute glave napustila je studio i krenula dalje u potrazi za svakim primjerkom spomenute knjige kojeg će ritualno spal… Šalimo se, očekujemo uskoro Ivanin povratak na male ekrane, u nekom novom kvizu, sa sretnim završetkom.

try 57


GLAZBENI SLOŽENAC

Glazbena kronika iz našeg hodnika Uredio: Gordan Branković KORIJEN (iz 2) Naša mlada pijanistica S.E.G. otkrila nam je jednu staru obiteljsku glazbenu tajnu. Nitko ne zna “od kog šta ili ko”, ali pretpostavlja se da je njezina praprapraprabaka bila istovremeno i baka Vatroslava Lisinskog (a možda i nije). Iz još pouzdanijih izvora doznali smo da je njezin prapradjed Makso Fuchs jedan od osnivača bjelovarskog HORKUD Golub (a možda i je). (A.F.) DAS WOHLTEMPERIERTE KLAVIER Nadzorne kamere u školi otkrile su da je upravo I.M. počinitelj koji prilikom štimanja klavira namjerno mijenja žice i tipke na klaviru u učionici profesorice M.Đ. tako da bi njegovi učenici svirali „bolje“ od njezinih. Policija istražuje slučaj. (G.B.)

SARA, MI TE VOLIMO! Zbog konstantnog psihičkog zlostavljanja učenika glazbene škole od strane učenice 2. razreda S.E.G., pojedini učenici su osuđeni na posjete psihijatrijskim klinikama gdje dobivaju hrpe antidepresiva kako bi se izbjegli suicidi mladih bjelovarskih glazbenika. (M.B.)

KLOKAN JACK Maloljetni D.Š. skočio je na satu tjelesnog odgoja nevjerojatnih 2.1 m u dalj! Šuška se da mu je sljedeći korak obaranje svjetskog rekorda: 8.95 m. (G.B.)

GLAZBENO POTKROVLJE Prema najnovijim istraživanjima, u našoj glazbenoj školi otkriven je ulaz u do sada nepoznatu prostoriju (u hodniku ispred zbornice). Muzikolozi pretpostavljaju da je to tavan, ali pošto je zapušten otkad je škola sagrađena, pristup njemu neće biti moguć zbog opasnosti od urušavanja. (G.B.) THE CHOSEN ONE Čuveni bjelovarski saksofonist G.B. navodno posjeduje magični saksofon sa svojstvima sličnim onima Frodovog Prstena. Navodno se oko njega vodi rat jer onaj koji taj sax posjeduje može vladati glazbenom školom. Pretpostavlja se da će se G.B. zaputiti u središte bjelovarske ljevaonice gdje je instrument napravljen, kako bi ga zauvijek uništio radi uspostavljanja mira u glazbenoj školi. (G.B.) SAM SVOJ MAJSTOR Otkad sam se upisao u glazbenu školu udaraljke je predavalo pet profesora: M.M., H.S., M.L., T.V. I P.G, a povremeno sam i ja bio šesti (D.Š.). Bila je čast poznavati svakoga od njih. (D.Š.) SLJEPIĆ Profesorica R.M. navodno nije dugo posjetila okulista. Tako stoji u njezinom najnovijem medicinskom izvješću. Zbog profesoričinog zanemarivanja vlastitoga zdravlja učenici sumnjaju u (ne)točnost njihovih zadaća iz harmonije koje su konstantno loše ocijenjene (mo’š mislit). Više u vijestima u 16:45. (G.B.) OĆEŠ, NEĆEŠ U mojih sedam i pol godina glazbenog školovanja u Bjelovaru promijenilo se pet profesora violončela. Najnovija profesorica

58 try

ni sama ne zna u što se upušta. (S.I.)

E, MOJ BARTOLE! Priprema Trythonusa zahtijeva zaista temeljitu lekturu jer neki učenici pišu prije na francuskom nego na hrvatskom jeziku. Preporučamo budućim lektorima da papire poškrope svetom vodom i blagoslove ih jer je u nekim tekstovima toliko pogrešaka da se gospodin Bartol Kašić vjerojatno okreće u grobu. (E.P.) DOBAR POSAO U GLAZBENOJ Najnovije informacije ukazuju na postojanje prasaksofona u tavanu glazbene škole. Naime, osumnjičeni Franjo Stazić, prvi hrvatski operni pjevač, navodno je ukrao prototip saksofona Adolpheu Saxu i sakrio ga na tavan glazbene škole u svom gradu. Nakon nekoliko godina speleoloških istraživanja po tavanu (i čišćenja prašine) ova teorija je konačno potvrđena. Zasada se ne zna hoće li Belgija zatražiti povrat nacionalne baštine ili će saksofon biti poslan na konzerviranje kod čuvenog majstora za saksofone G.B.–a. (G.B.)


HITNA 94 Oboistica M.M. zakvačila je nogom violončelo (koje je bilo na podu) kolege iz razreda E. P. (btw violončelo i nije baš njegovo) i violončelo se otkotrljalo, privremeno izgubilo svijest i puls… Sve troje očevidaca istovremeno je osjetilo «presijecanje» u predjelu srca: M. M., E. P. i A. S. Na sreću, violončelo je uspješno reanimirano Haydnovim koncertom u C-duru, 1. stavak… (M.H.)

NEPOSLUŠNI GUMBIĆ Poznati mladi hrvatski udaraljkaš F.M. prije nastupa na ovogodišnjem IPEW-u u bjelovarskom Domu kulture zamolio je domaćeg udaraljkaša D.Š. da mu ustupi remen, kako prvi ne bi ostao bez hlača na pozornici. (D.Š.) DRŽ’ NE DAJ Na prošlogodišnjem Božićnom Gala koncertu nastupila je, između ostalih, i Nina Badrić. No, ženska je imala dugačku usku haljinu pa se nije mogla popeti na pozornicu “kakbogzapovijeda”. Međutim, domaći mladi zboraš i kavalir M.H. ponudio se držati joj ruku prilikom penjanja po klimavim i visokim stepenicama, a držao je i mikrofon kada je ustrebalo. Da je koncert potrajao duže vjerojatno bi se u rukama M.H. našli i kaput, kapica, štikle... (M.F.) LUPI JAČE MANIJAČE! Fotokopirni aparat otkazuje poslušnost marljivim maturantima. Ipak, prof. I.M. dosjetio se kako će ukoriti i pokrenuti to veliko čudo tehnike: 1. Otvoriš gornji poklopac aparata i lagano ga zaklopiš. 2. Otvoriš prednji pretinac za papir i naglo ga zatvoriš svom snagom i hrabrošću. 3. Otvoriš bočni pretinac za papir i odmah jako zalupiš poklopac pazeći da pritom nešto ne strgaš. 4. Lupiš redom prednju, lijevu bočnu, zadnju, desnu bočnu, ponovno zadnju i ponovno prednju stranu aparata. 5. Okreneš se prema učenicima, pogledaš aparat mrkim pogle-

dom, pa učenike, pa aparat, pa učenike, pa nešto prokomentiraš i... aparat radi!!! (M.F.) PLAGIJATOR Nedavno je prilikom pisanja testa iz glazbenih oblika kod profesorice A.S. uočeno plagiranje naslova jednog poznatog djela. Naime, manje poznati skladatelj Robert Schumann jednu je svoju minijaturu nazvao po uzoru na popularni hit splitske grupe Dječaci: Narodna. Istražitelj G. B. je prilikom pisanja testa ispravio netočno navedeno ime autora skladbe na partituri. (G.B.) DUH BOŽIĆA Učenik trećega razreda, violončelist E. P., sam se dosjetio kako bi u slobodno vrijeme mogao osigurati dodatne prihode: u pauzi od sviranja i nastave on glumi božićno drvce, što reklamira i na Facebooku. (M.M.)

try 59


IZ ORDINACIJE DR. ŽOGIJA

SAVJETUJE VAS: GORDAN BRANKOVIĆ

GLAZBENI SLOŽENAC

60 try

Doktore, doktore, zašto moram vježbati klavir ako on nije moj temeljni instrument? (Saksofonist) Vježbanje klavira je vrlo težak i složen proces kojeg nitko ne voli. Mnogi ljudi bi radije rješavali diferencijalne jednadžbe sa separiranim varijablama nego učili svirati klavir. Razlog tome je kontrast boja (crne i bijele tipke) koji uzrokuje privremeno ludilo, što nakon nekog vremena rezultira hippopotomonstrosesquipedaliofobijom. Bolest je neizlječiva, ali se zato može prevenirati bojanjem tipaka u razne boje. Preporučam ti korištenje šarenih boja, pogotovo roze i tirkizne plave, a ako misliš da tvoj klavir nije dovoljno fensi, preporučam ti da si kupiš novi broj časopisa OK!. Ja sam u prošlom broju dobio glitter gel i tako sam si lijepo uredio klavir da bi mi i Justin Bieber zavidio. Zašto se profesori ljute ako učenici samo šute, a kad pričaju opet ne valja?! (Gunđalo) Ha, čuj, da bi razumio ovaj problem moraš uzeti u obzir da su profesori uglavnom ženska bića, a žene su složene i kompleksirane, tako da ne postoji pravo rješenje za ovaj problem. Pošto su profesorice ženskog roda, otporne su i na moje najbolje čarolije, tako da ovaj problem ne mogu izliječiti svojom magijom. Jedino što ti preostaje je toliko iznervirati profesorice da dobiju živčani slom. Nakon dva mjeseca će se oporaviti i vjerojatno više neće zanovijetati. Kada sviram klavir uzlazno, zvuči silazno. Tipke su mi se zamijenile. Što da radim? (Klarinetist) Ovo je jedan jako česti problem kod mladih, tako da nema razloga za strah. Bolest nastaje u pubertetu, a uzrokuje ju prevelika

količina krvi u alkoholu. Sve što trebaš napraviti je netom prije velikog koncerta degustirati minimalno jednu «čašicu» i već si na konju. Nažalost, lijek je kratkog djelovanja (15 minuta) i ima dosta nuspojava (spavanje u grabi ili policijskoj stanici, transport u bolnicu i koma), ali ako konačno misliš poboljšati svoje glazbeno umijeće, preporučam da s korištenjem lijeka počneš što prije. In flaša veritas! Zbog svih obaveza postadoh mazohist! Kako da mi se to prestane sviđati? (Sadist) Mazohizam je jako čest među glazbenom populacijom. Djeca obično žele probati nešto novo, ili dobiti inspiraciju za pisanje zadaće iz harmonije. Neki se liječe na krivi način (tekućinom), ali time samo pogoršavaju simptome. Jedino pravo rješenje je terapija elektrošokovima i bičevanje lancima. Dok ne završiš na intenzivnoj od ozljeda, nisi se izliječio. Žogi, koliko često vježbaš klavir? (Anonymus) Profesorice, znam da ste to vi! Doktore, koju vrstu gudala preporučate za moje mezzosopranističke glasnice? (Tenor) U zadnjih godinu dana u modu ulaze nove vrste gudala. Rade se od zebrinih struna, zato i jesu crno bijele. One su savršen spoj za tvoje odvratne mezzosopranističke glasnice koje žude za nečim novim. Kako objašnjavate Tourettov sindrom? (Beskralježnjak) Tourettov sindrom je jedna vrlo čudna i rijetka bolest kojoj se može naći komercijalna upotreba npr. na rock koncertima. Dobro je poznato da je to najteži oblik glazbene bolesti koju uzrokuje

prečesto pisanje zadaće iz harmonije. Zato se učenici trebaju paziti i ne obraćati previše pažnje za zadaće. (Nadajmo se da profesorica R.M. ne čita ovu rubriku.) Je li moguće svirati gitaru nosom? (Pinokio) Opće je poznato da svjetski renomirani umjetnici sviraju svim dijelovima tijela, uključujući i nos. Sviranje nosom od gitare radi čuda. Ako je u pravim nosnicama, gitara dobiva zvuk engleskog roga. U suprotnom, gitara može poprimiti zvuk ženskog vriska koji sve u krugu od 10m pretvara u pepeo. Zato se pazi i koristi zaštitu (za uši, naravno). Šteti li ušima mog psa zvuk mog instrumenta? (Klaviristica) Uz tvoje sviranje i gluha osoba bi si oštetila sluh. Ako ne prestaneš svirati, pas će ti oglušiti. Najbolje da baciš klavir kroz prozor i primiš se motike. Zašto harmonija uspavljuje? (Uspavana teoretičarka) Harmonija je poznata i kao lijek za spavanje. Naime, jednom davno, bog zvuka, sin Zeusa i Here, zvan Sluško, prokleo je harmoniju. Od toga trenutka svaka osoba koja čuje najobičniji akord, biva uspavana. S vremenom su se ljudi naučili boriti protiv ove gadne pošasti. Danas se upotrebljava metoda korištenja slušalica, preventivnog spavanja na nastavi i nedolazaka na nastavu. Na tebi je da izabereš. Jesam li normalna ako svaku noć sanjam Beethovena? (Giulietta Guicciardi) Naravno da niste. Ovo znači da imate nekih zdravstvenih problema. Otvaranjem svojih tabu karata vidim da imate problema s reumom, želučane čireve i šuplji mozak. Ovo su tipični simptomi glazbenog ludila.


DR: Žogi

doktorske ispričnice. Je li loše ako sviramo klavir sa nalakiranim noktima? (Trombonist) Gospodine, gledajte, sviranje instrumenta s nalakiranim noktima nikada nije dobro zato što navodno donosi veliku nesreću. Uz to, roza boja ne paše na crnu. Uglavnom, da biste riješili problem trebate izbaciti svoje demone. Pokušajte hodati s loncem na glavi (najbolje je inox posuđe 18/10) ili lupajte glavom u zid. 100% pomaže. Nalazi li se u podrumu škole groblje čistačica? (Žogi) U našem modernom i zabavnom časopisu uvijek uvodimo novosti, a ove godine to je duhovna (samo)pomoć u kojem bilo tko može postaviti pitanje, pa tako mogu i ja pitati sam sebe. Dakle, Žogi, velike su šanse da se u podrumu škole nalazi groblje čistačica, ali, kao što sam se već prije izjasnio, također su velike šanse da postoji i groblje instrumenata. Poznato je da se u ovoj školi događaju čudne stvari, npr. krađa domaćih zadaća iz harmonije ili namjerna zamjena žica na klaviru, tako da profesori učenike kore za loše sviranje. Nitko ne zna pravi uzrok, to može biti duh neke čistačice koja nije primila plaću ili samo puka šala.

Ako ne poduzmete potrebne mjere, vaša bolest će napredovati toliko da nećete biti u stanju slušati ništa osim narodnjaka. Doktore, doktore, povećava li alkohol sposobnost sviranja klavira? (Modest Petrovič) Urbana legenda kaže da nakon „prozivke“ muziciranje ide bolje, ali trenutačno nema znanstvenih dokaza za to,

tako da je ova teorija upitna. Zezam se... otvaraj tu flašu! Kako da opravdam svoje izostanke? (Marljivi harmonikaš) Opravdavanje izostanaka nikada nije bilo lagano, pogotovo u glazbenim školama. Nažalost, na ovo pitanje ne mogu odgovoriti zato jer je još nitko u povijesti glazbene škole nije uspio opravdati izostanak bez

try 61


GLAZBENI SLOŽENAC

Glazboskop Pripremili: Nives Novotni i Dorian Matešić

OVAN J. S. Bach (21. ožujka 1685.) Posao - Vaši će se profesori jako naljutiti na vas zbog markiranja koje će trajati četiri mjeseca jer će vam ispričnica opravdavati samo jedan mjesec. Ljubav - Moglo bi vam se dogoditi da prohodate s bliskim rođakom/ rođakinjom. Nemojte trošiti vrijeme na planiranje obitelji s dvoje - troje djece, imat ćete ih puuuuno više. Zdravlje - Slušajte roditelje kada vam pričaju da ne čitate u mraku jer postoji mogućnost da ćete oslijepiti! Savjet godine- Proučite obiteljsko stablo!

RAK Vatroslav Lisinski (8. srpnja 1819.) Posao - Čeka vas previše posla, ali, na vašu žalost, nećete biti plaćeni. Pristat ćete na volontiranje jer se ne znate izboriti za sebe. Uskoro ćete ostati bez ijedne kune. :( Ljubav - Čestitamo! Zaručit ćete se, ali ćete i uskoro umrijeti neoženjeni/ neudani (jer ćete ostati siromašni do kraja života, a svadba košta!). Zdravlje - Ne gine vam vodena bolest ili umiranje od gladi. Savjet godine – Tududu… nema vam pomoći!

62 try

BIK Petar Iljič Čajkovski (7. svibnja 1840.) Posao - Nađite si nekoga tko će vam plaćati za vaš (ne) rad. Ljubav - Svestrani ste! Vaša strast za starijim pjevačima/ pjevačicama konačno će izaći na vidjelo. Osim toga, probudit će se i vaše zanimanje za isti spol. Zdravlje - Starite brže nego što biste trebali, ubijaju vas cigare i alkohol. Savjet godine - Okanite se opijata!

LAV Ivan pl. Zajc (3. kolovoza 1832.) Posao - Vama će ova godina biti jedna od najboljih ikada. Bez obzira na trenutačni uspjeh, riskirat ćete i ponovno započeti od nule! Svojim radom steći ćete ugled i bogatstvo i svi će vas cijeniti. Ljubav - Blago vama! Zdravlje - Zdrav k’o lav! U radu je spas (za sve zdravstvene probleme), što vrijedi i za vas. Savjet godine - Samo naprijed! U boj, u boj!

BLIZANCI Richard Wagner (22. svibnja 1813.) Posao – Svi Blizanci poznati su kao umjetničke duše. Vi volite književnost, ali i glazbu. Kada se to dvoje spoji, nastaje opera. Dakle, što čekate, skladajte opere! Ljubav - Vaš interes za žene/muškarce će drastično porasti. Upadat ćete samo u elitna društva i uvijek ćete birati mlađe partnerice/partnere. Nitko vam neće moći odoljeti. Zdravlje - Doživjet ćete duboku starost, samo pazite da se previše ne uzbuđujete i ne naprežete, kako biste izbjegli srčani udar! Savjet godine - Skladbe su vam dugačke i dosadne, stoga ih skratite i izbacite pjevače!

DJEVICA Franjo Krežma (2. rujna 1862.) Posao - Zbog posla ćete se udaljiti od obitelji, no ići će vam odlično. Uskoro ćete se skrasiti u glasovitom orkestru s dobrom plaćom. Novca nikad dosta! Ljubav - Poželjni ste u ženskom/muškom svijetu, ali kad ste na turneji ne zaboravljajte na odabranicu/odabranika srca svoga! Karijera vam ne smije biti važnija od ljubavi! Zdravlje - Zar još niste naučili da se ne smije svirati na propuhu?! I ovako ste krhki i boležljivi. Savjet godine – Čuvajte se propuha!


VAGA Giuseppe Verdi (10. listopada 1813.) Posao - Vrlo ste talentirani za glazbu, individualac ste i ne zanimaju vas drugi. Ne dajte se obeshrabriti ako jednom doživite neuspjeh. Budite ustrajni i isplatit će vam se.

ŠKORPION Georges Bizet (25. listopada 1858.) Posao - Pa vi ste čudo od djeteta! Pohađajte i dalje samo najbolje škole, a preporučamo vam pisanje opera. Čeka vas velika slava! Ne dajte da vas obeshrabre loše kritike!

Ljubav - Vi ste tiha i povučena osoba. Veliki ste romantičar i jako volite osobu svog života, gotovo jednako kao i glazbu. Vjerujte u ljubav!

Ljubav - Jednom ćete se skrasiti u braku, no, nažalost, nećete proživjeti puno godina sa svojim partnerom/partnericom.

Zdravlje - Srce vam je jako slabo, ne uzbuđujte se previše. Savjet godine - Sve znate i sami.

Zdravlje - Više se krećite i ne konzumirajte alkohol i duhan. Vaše srce to možda neće moći podnijeti. Savjet godine- Budite sigurni u sebe!

JARAC Giacomo Puccini (22. prosinca 1858.) Posao - Potječete iz glazbeno talentirane obitelji i vrlo ste skromni. Osim glazbe dobro bi vam išli lov i ribolov. Svestrani ste, bravo! Ljubav - Vrlo ste strastvena osoba i nećete dopustiti da netko uništi vašu vezu. Vaš partner je užasno ljubomoran, stoga svoje opere posvećujte samo njemu. Zdravlje - Ako vam je grlo upaljeno, popijte sirup od propolisa. Radi nedostatka vremena skloni ste i depresiji. I zato: klonite se pisanja domaćih zadaća, imat ćete više vremena. Savjet godine - Ne trošite svoj glas uzalud!

STRIJELAC Ludwig van Beethoven (17. prosinca 1770.) Posao - Dat ćete otkaz na poslu ili ćete se ispisati iz škole. Radit ćete kod kuće ono što volite. Često će vam manjkati novca, ali to vam neće biti bitno. Ljubav – Ove godine imat ćete minimalno tri partnera/ice, ali ipak nećete biti sretni jer će se vaš brat/ sestra vjenčati s ljubavi vašega života. Zdravlje - Izgubit ćete neko osjetilo. Najvjerojatnije će to biti sluh. Bit ćete i suicidalni jedno vrijeme, ali uz prave prijatelje zaboravit ćete na želju za samoubojstvom. Savjet godine - Slušajte savjete dok još možete!

VODENJAK W.A. Mozart (27. siječnja 1756.) Posao - Ispisat ćete se iz škole te istovremeno započeti financijski propadati sve dublje i dublje. Ljubav - Vaša prava ljubav nije ona za koju vi mislite da je, već jedna njoj jako bliska osoba (p.s. brat/sestra). Zdravlje - Prestanite piti i igrati biljar po cijeli dan! Ako želite poživjeti malo duže, radije idite na yogu i pijte fruteke. Savjet godine - U vašim zadaćama iz harmonije ima previše tonova, izbacite neke!

RIBA Frédéric Chopin (1. ožujka 1810.) Posao - Kao što i sami vidite, u Hrvatskoj baš i nema budućnosti za genijalce poput vas. Stoga idite u inozemstvo gdje će vas više cijeniti! Francuska bi bila dobar izbor. Ljubav - Vi ste jedna jako osjećajna, romantična dušica. Ne odvajajte se od svoje ljubavi jer će vam svaki rastanak teško pasti. Zdravlje – Pazite na higijenu i nemojte pušiti, to šteti vašim plućima. Savjet godine - Počnite skladati nešto i za gudače!

try 63


Glazbaljka

Izradila: Monika Majstorović

GLAZBENI SLOŽENAC

VODORAVNO

OKOMITO

1. pedali pretklasičnog orkestra 3. Giovanni Battista Pergolesi: La Serva 6. Gluckov libretist, Raniero 10. prva Mozartova opera: Bastien i... 13. naziv za komičnu operu u Njemačkoj 14. skladatelj koji je skladao 4’33’’ 18. talijanski kastrat iz 17. st. Carlo Broschi zvan... 20. alikvotni tonovi ili... 21. eolski modus ili današnji... 22. naziv Beethovenove 3. simfonije u Es-duru 23. britanski rock sastav iz 60-ih (hit Yesterday): The... 25. umjereni tempo 26. Palestrina je bio... (nacionalnost) 27. rock legenda, gitarist Jimi...

2. talijanski grad u kojemu je rođen Antonio Vivaldi 4. stilizirani ples porijeklom iz Španjolske, stavak suite 5. naglo proslavljeni violončelistički dvojac: Šulić i... 7. prezime poznate američke pjevačice koja si je obrijala glavu 8. lik (ujedno i naziv) Mozartove opere koji je samo u Španjolskoj imao 1003 ljubavnice: Don ... 9. orkestar koji ima manje od 40 svirača 10. poznati dirigent i pijanist židovskog podrijetla, Daniel... 11. prvi neovisni skladatelj u povijesti glazbe 12. naziv popularne dječje pjesme iz filma Vlak u snijegu, “Kad se male ... slože” 15. ime Bachovog sina (Carl Philipp…) 16. tvorac klavira Bartolomeo 17. prvi potpuno školovani hrvatski glazbenik 19. iz njega se razvila opera buffo 24. akord građen od osnovnog tona, terce, kvinte i septime na osnovni ton

64 try


Tradicija ili Filmom protiv filmova Iz tvornice mladih filmaša svake godine uz Trythonous dolazi novi, uzbudljivi film koji će vas prikovati uz ekrane. Tvorci „Last requesta“, sada udruženi u Ad Hoc Film, predstavljaju Vam epski spektakl u niskobudžetnoj produkciji – „Šesti element“. Gledajući film prepoznat ćete brojne klišeje i žanrove koji se u jednom pomalo nevjerojatnom slijedu isprepliću i čine gotovo cijeli film jednim velikim klišejom. Čemu to? Nimalo inovativno i već bezbroj puta viđeno! Upravo zato. „Šesti element“ smije se u lice svim hollywoodskim profesionalnim filmovima i scenarijima koji su prežvakali i još prežvaču stalno iste priče, likove i dijaloge. Sve je više i više filmova u kojima radnju i kraj možete pretpostaviti u prve dvije minute. Osim što iritira, to podcjenjuje gledateljev intelekt i unazađuje bit filmskog medija. Kako Ad Hoc Film nastoji u svojim djelima ukazati na različite društvene probleme

(poput fenomena socijalnog otuđenja u „Last requestu“), u ovom smo filmu dotakli problem globalnog zatopljenja o kojem uistinu ovisi sudbina svijeta, iako je u scenariju personificiran u vidu opasnosti od tiranina Rahmanova i njegovih globalnih apetita. Film je (od ideje do konačne verzije koju gledate) nastao za pet mjeseci rada i u njega je na različite načine uložen trud više od dvadeset ljudi. Kako je film nastajao imat ćete priliku gledati u urnebesnom making of filmu koji će uslijediti tokom 2013, na YouTube kanalu AdHocFilmCro, gdje možete pronaći sve dosadašnje i buduće uratke. Ad Hoc Film neformalno je i neprofitno udruženje troje mladih filmašica i filmaša koje je počelo s radom 2011. godine. Zajednička ljubav prema glumi, pisanju, snimanju i montaži dovela je do odluke o zajedničkoj suradnji u stvaranju audiovizualnih umjetničkih djela. Nezavisnost nam omogućuje da svoje ideje i kritiku društva prenesemo bez cenzure, a sudjelovanje na domaćim i regionalnim festivalima amaterskih filmova da dosegnemo što veću publiku. Gledamo se! Kristian Došen

try 65


66 try


TRYTHONUS 19 (2013)