Moj dnevnik

napustim oca majku braću svu da toplo ognjište zamjenim samoćom i hladnoćom.

Teški su to bili dani ljeto na izmaku davalo je mjesto jeseni koja okupana suncem i šarenilom boja koje gube svoj sjaj a ja sam tumarala sivom cestom što vodi u bespuće, Sve oko mene stranci neki meni tako daleki, misljah da dobrota svijetom vlada ja neiskvareno biće stižeš u ralje nemani svake i gorka istina da je svijet pokvaren do srži a tebe boli do boli ta istina došla je tada i ja tako mlada trebala sam sve to proći jer svi su te gledali kao da si s marsa pala jer tuđi su to ljudi tuđi običaji. Nikada predrasuda nisam imala te sam se sama sa sobom hrvat znala. Biti sam ne imati prijatelja i neznati tko je tko bilo je teško. Teško je naći prijatelja jer svaki od njih svoj plijen traži traži od tebe nemoguće, a srce jadno kao u srne kad je vukovi gone sve jače tuče.

LIK svoje majke i doma svog sam tražila u noćima dugim sklapala oči pune od suza i svakog sam trena mogla kao kroz maglu ugledati lice njeno, ono me bodrilo i šapatom govorilo život je takav bori se sama.

Jesen u tom tamnom selu jesen uduši i sve okolome guši. Mislila sam na svoja polja na moju ravnicu a došla sam u brda gola. Jesen je i ovdje prosula svoje