Evropska prijestonica kulture Ponoviću, da je svijest ljudi najveći problem. Najteže je ljude promijeniti u glavama. Što se tiče vodećih ljudi u institucijama, oni moraju da shvate da bez postojanja tih institucija oni ne bi imali ni sopstvenu egzistenciju. Pozicija koja proizilazi iz nekog nivoa koji neko ima u pomenutoj hijerarhiji mora da bude prikladna njegovoj odgovornosti i da se on na taj način ponaša. Primjećujem neke pozitivne promjene ali u svakom slučlaju one nijesu dovoljne u odnosu na ono čemu Crna Gora kao samostalna suverena država treba da teži. I sjutra u kontekstu svih integracija, pogotovo, rekao bih Glavni grad, mora da bude promoter i mora da bude grad za primjer drugim manjim gradovima, manjim mjestima, da on u tom smislu bude - Spiritus Movens, odnosno, pokretačka snaga. Ako uzmete Podgoricu sa okolinom, ona ima vrlo veliku kulturnu baštinu, veliku tradiciju, i mislim da ta tradicija mora biti korišćena, mora biti obnavljana, ponavljana i stavljena u funkciju i kulture i privrednog razvoja kao cjeline. Moramo da učimo od drugih, moramo da vidimo kako drugi svoje istorijsko kulturno nasljeđe koriste za promociju kulturnog turizma, promociju privrednog razvoja, i konačno, promociju u funkciji povećanja društvenog blagostanja.
Nacionalni park Žabljak i Ulcinj kao dio Svjetske kulturne i prirodne Baštine Tu smo dosta zakasnili i kod jednog i kod drugog, ali, po onoj narodnoj – što je tu je. Moramo se okrenuti onome što treba da učinimo u tom pravcu. Rekao bih da su to potpuno različite stvari. Za Nacionalni park Žabljak, u odnosu na Ulcinj u širem kontekstu uključujući i proctor Solane. Što se tiče Nacionalnog parka Žabljak smatram da ga treba čuvati na neki način i da sve to što je priroda dala čovjek sad treba da održava. i mislim da je dobro sve ovo što se radi sa ulaznicama i sa prihodima koje on donosi, ali može to mnogo bolje i više. Nacionalni park Žabljak treba da bude jedno dobro u koje niko ne smije da dirne više u odnosu na ono što država treba da propiše, što država treba da reguliše. Mislim to, prije svega u pogledu prostora i pojedinih autohtonih sorti biljaka, životinja i td. A sve to što se bude odvijalo, sve što se bude radilo oko njega, mora biti organizovano od strane društva kao cjeline. Ne može ni jedan pojedinac da bilo šta tu učini na štetu društva. Što se tiče Ulcinja i tog prostora, rekao bih da su to dvije različite stvari. Jedan je ta gradska zona Ulcinja i svega što se tiče nasljeđa, a drugi je ovo šire područje vezano za prostor kojim gazduje Solana. Mislim da je umjetnost da Crna Gora nema preduzeće koje proizvodi so maker za svoje potrebe i da to preduzeće ne ostvaruje dobit. Mi smo inače, “umjetnici” u mnogim stvarima pa i u tome. Jer smo prepustili mnoga preduzeća da njima gazduju ljudi koji ne razumiju preduzeće i ne razumiju problem preduzeća. Ja kao građanin smatram, što se tiče turizma, treba ga razvijati izvan tog prostora na
82
Renome
kome je Solana a tu treba preko ljeta proizvoditi so a preko zime razvijati turizam koji će proučavati razvoj i održavanje ptica, njihov boravak I tako dalje. Bilo kakvi pojedinačni interesi ne mogu da nadvladaju nacionalne interese niti kada je u pitanju Nacionalni park Žabljak niti kada je u pitanju ova sredina, kao i drugi nacionalni parkovi koje, hvala Bogu Crna Gora ima.
Intelektualna elita u Crnoj Gori Ova pitanja, dobro ste primijetili, su za više okruglih stolova, više naučnih skupova. Prvo – Šta se desilo sa intelektualnom elitom u Crnoj Gori? Ja bih rekao da je ona urnisana i da je sve više i više potisnuta. Različiti su razlozi za to. Treba postaviti pitanje, recimo – Zbog čega ljudi sa univerziteta u množini, ne djeluju kao organizovane društvene grupe koje bi trebale da predvode na određeni način crnogorsko društvo? Došlo se do neke situacije, makar ja to tako doživljavam u razgovaru sa ljudima, da se oni mnogo plaše. Ne znam čega se plaše. Ja nijesam od tih ljudi. Govorim javno i na fakultetu i šire. Drugo, ljudi razmišljaju prevashodno o nekom ličnom interesu. Došlo je vrijeme kad je njihov lični interes iznad interesa koji ima sredina u kojoj žive. Treće, došlo je do narušavanja nekih odnosa pa su ljudi koji ni po čemu ne zaslužuju došli do velike svote novca i do velikog bogatstva na ovaj ili onaj način i onda ljudi koji su, da kažem u toj intelektualnoj sferi, sve to posmatraju, gledaju i ja sam primijetio jedno kolektivno razočarenje. Kako to promijeniti? Veoma teško. Veoma će dugi vremenski period biti potreban, da se sve to uradi, da se sve to završi. Nijesam optimista da će se to u nekom vremenskom periodu od pet do deset godina uraditi. Ja bih volio da nijesam u pravu. Volio bih da mnoge moje ocjene nijesu tačne koje sam ovdje izrekao, ali evo, vrijeme je majstorsko rešeto pa ćemo vidjeti šta će ono pokazati. Takav odnos gazdovanja određenim preduzećima, trebala su da spriječe zakonska rješenja i odgovarajuće institucije koje su za to zadužene. Ali, kao što ranije rekoh, mi zakonske norme u praksi ne sprovodimo. To je jedan veliki začarani krug. Ja sam u vremenu od 1995 - 1999. godine bio vodeći čovjek za proces privatizacije u Crnoj Gori i po svoj prilici, kako je vrijeme prošlo, ja sam imao sreću sa svojim intelektualnim i drugim gabaritima što više nijesam u tom procesu. Sa druge strane sam svojim shvatanjima smetao pa su neki željeli da budem što prije uklonjen i to je odlično bilo i za njih i za mene.
Unuk koji troši đedovu imovinu Ekonomski fakultet je u sve težoj i složenijoj situaciji. On još uvijek, drži neko svoje mjesto ali, sam rekao na sjednici Vijeća fakulteta pa ću ponoviti i za širu javnost - on danas liči na unuka koji troši đedovu imovinu. Lijek je radikalni zaokret u tom pogledu i neka poštovani mladi kolege to shvate i učine odgovarajuće korake.