4 minute read
SJEĆANJA
očima i kistom kardiologa
Galerija “Stari grad” u Puli tijekom rujna 2022. godine ugostila je izložbu ulja na platnu pod nazivom “Vrijeme Covida” autora dr. Dalibora Cukona, specijalista kardiologa. Dalibor Cukon rođen je 1965. godine u Puli. Slikarstvom se bavi od 2005. godine. Član je udruženja likovnih i književnih stvaralaca – Pula (ULIKS). Sudjelovao je na više grupnih izložbi ULIKSA te “Ex tempore” izložbi u Istri. Dobitnik je 1. nagrade u kategoriji neprofesionalnih umjetnika na 5. Susretu likovnjaka “Ex tempore” 2012. godine u Pazinu. Prvu samostalnu izložbu imao je 2013. u Pazinu, a ovo mu je četvrta samostalna izložba.
Uredila anna Mrzljak
(Ovo je deseta liječnička priča koja ulazi u konkurenciju za izbor najbolje Liječničke kratke priče Liječničkih novina)
Tata Keks je opet došao
Moja najmlađa mala ponekad kroz prozor u prizemlju našeg stana vidi Tatu Keksa. Obično u sumrak, ili prije spavanja, kad je umorna i boji se. Nije ni meni svejedno. Znam da se moram pretvarati da ne postoji… radi nje, ali i mene je strah jer mi ponekad dođe u san. Obično u dežurstvu ili u danima kad ne volim ni sebe a ni druge. Tata Keks je nekidan opet došao ispod prozora sobe dežurnog kirurga i ne da mi spavati. Zvao me glas oko 4 ujutro. U salu, na ginekologiju, doktorica Kamenski vas odmah treba. Hitna sekcija. Navukao sam čarapice na noge, zakašljao se do gušenja i na mali prst uzeo meda iz vitrine u kutu. Vani je već padala kiša, ulica je bila mokra, stiskao sam mantil na prsima, očekujući užas. Ispred pedijatrije neki tata je spavao u upaljenom autu, a preko puta, ginekologija je bila u mraku. Zaletio sam se greškom u salu na katu i poljubio vrata, zatim uletio staroj sestri koja je spavala na kauču, a ona me uputila dolje, u rađaonu. Sala je vrvila ljudima, svjetlom, bukom, uglavnom psovanjem. Sve je bilo mokro, gledao sam gdje ostaviti viticu s prsta, a da je poslije ne zaboravim, kapu sam stavio na glavu, špricnuo alkohola, pogled prema anesteziji, dobra doktorica me užasnuto pogledala, čak i bez umora, samo briga u očima. Doktorica Kamenski je visoko uzdigla mlohavu bebu uz urlik pička ti materina i ko te ujebao, predala ga pedijatrici koja ga je pobožno omotala ručnikom i stavila na stolić. Nogicu sam samo vidio kako visi iz ručnika, zgrabivši jedan mantil sa sterilnog stola i rukavice, iza leđa instrumentarke koja je bila u drugom poslu. Sve je bilo mokro oko stola i na stolu, sve plahte, papuče su klizile po mokrom linoleumu. Urlanje se nastavilo, daj uterotonika majku mu jebem, kao da to stvarno misli, ponavljala je doktorica. Njena asistentica je očajnički stiskala vreću od maternice iz koje je lijevalo. Reanimiraju ga, pogleda Kamenska prema stoliću gdje su male nogice odskakivale od podloge u ritmu masaže srca. Daj mi da šivam, vadi ove gaze. Konac debel kao vezice na mojim cipelama došao joj je u ruke, na igli veličine kuke od vješalice. Krvarenje jenjava, vreća se pretvorila u gumu, a još malo pa u loptu. Pokušavao sam čuti što se događa na stoliću, došao je i pedijatar kardiolog, neonatolog, intubirali su malo biće. Tiho je aspirator sisao amnijsku tekućinu pomiješanu s krvi u podnožju reza, gdje je bila lokvica. Prolazile su minute, uterus je već bio prošiven u dva reda i nije bilo krvi koju bih kupio. Dvadeset minuta ga reanimiramo, čuo sam. Počeo sam osjećati kako mi se maska puni slinom. Zašili su maternicu, sad muljaju po crijevima, samo da nešto ne kresnu. Broji gaze. Sve je vani. Ja vam više ne trebam doktorice, rekoh skidajući rukavice. Dok sam prao ruke na koritu, kraj mene je prošla povorka, pognutih glava, vidio sam mali paketić umotan u ručnik, modri tabani koji nikad neće hodati tužno su virili iz zamotane krpe. Bože, šta je čovjek, prah samo, život si dao i život si uzeo. Vani je sada pljuštalo i nisam mogao otići. Upaljeni auto je još uvijek pred pedijatrijom grijao promrzlog oca. Sjednem unutra i ne vidim smisla. Psalme sam malo čitao, pozivnik, pa jutarnju, četvrtak je u korizmi, Gospodine, smiluj se meni grešniku. Nevini je stradao. Primio je krivicu drugih. Kao i obično. Pogledao sam vani u mrak i mačka je klizila niz ulicu. To znači da je kiša stala, vratio sam se na odjel, napisao papire i čekao da uđe šef u 6 i nešto.
Tata Keks je opet došao. I odnio nevinu žrtvu.
• Liječničke novine HLK-a raspisuju natječaj za Liječničku kratku priču. • Pravo sudjelovanja imaju doktori medicine Republike Hrvatske i doktori medicine iz inozemstva koji pišu hrvatskim jezikom. • Priča može imati najviše 150 redaka ili 9000 znakova (uključujući razmake) i može se ilustrirati.
• Prednost imaju literarne teme iz područja medicine. • Ocjenjivačko povjerenstvo odabirat će najbolje priče koje će se objaviti u LN-u, počevši od listopada 2021. godine sve do rujna 2022. godine. • Najbolja priča bit će nagrađena.
Materijali se šalju na adresu e-pošte: lijecnickaprica@hlk.hr s naznakom "Natječaj za Liječničku kratku priču".
