RIJEČ GLAVNE UREDNICE

Etika „novoga normalnog“ i dalje ima ljudska obilježja

Znanje i trajno obogaćivanje znanja novim spoznajama trebali bi voditi k razvoju najuzvišenijih vrijednosti, uključujući i moralne. No u stvarnom životu, baš kao i u snovima, znanja katkad obrađuju neki čudni umovi, pa rezultati stvaraju kaotičan košmar. Stoga nije iznenađujuće da se ponekad veliki umovi prepuštaju sasvim prizemnim instinktima, zlorabeći stečena znanja za monstruozne konstrukcije. Drugima pak stjecanje znanja nikada nije pomoglo obuzdati svoje karakterne slabosti, što ih je spriječilo da dođu do humanističkih spoznaja. Aktualna pandemija nameće nova pravila, naizgled strana kreposnom ponašanju. Izbjegavati druge ljude, čak i najrođenije, osobito starije, odgajati djecu da ne diraju drugu djecu, ne dijele igračke i baš stalno peru ruke, što kraće pregledavati pacijente, a „uživo“ baš kad se mora, nije baš bonton „staroga normalnog“. Ipak, takve su preporuke na snazi, a na nama je da razumom izgradimo primjerene etičke norme prispodobive zapravo uvijek istim moralnim načelima – poštovanju drugih i sebe, njihovog i svoga zdravlja i blagostanja. U „mirnodopskim“ uvjetima puno smo bliži idealu duševnog i tjelesnog zdravlja ili barem ravnoteže, dok u sadašnjim okolnostima težimo izbjegavanju rizika od bolesti, a manje nam je važno koliko smo trenutačno sretni. Nažalost, tek je svladavanje ove pandemije preduvjet za novu normalnu (ne „novo normalnu“) budućnost i prva je etička norma da to ne smijemo ignorirati. Sva žrtva koju podnosimo radi toga cilja dio je najbržeg puta do istoga cilja. Sve posljedice takve etičnosti, psihičkih uznemirenosti, socijalnih uskrata i raznih odricanja, manja su cijena u odnosu na živo blato koje nam prijeti. Iz proteklog osmomjesečnog iskustva čini se da su kršenja novih etičkih normi bila ili jesu nepoštovanje nošenja maski,

neizbjegavanje bliskih kontakata i druženja, nepridržavanje mjera samoizolacije, neprijavljivanje kontakata, ali, s druge strane, katkad i neizvršavanje poslova koji bi se mogli i morali obavljati unatoč virusnoj opasnosti. Danas osobito dolazi do izražaja profesionalnost i stručnost pa unatoč demokratskom pravu na vlastito mišljenje i unatoč velikom općem neznanju o ovoj virusnoj opasnosti, velika je razlika među raznim neznanjima i ta se razlika temelji na znanju. Nitko više ne misli npr. da je vlastito mišljenje da se Zemlja ne okreće oko Sunca uopće mišljenje pa bismo tako trebali kategorizirati i razna „mišljenja“ temeljena na elementarnom neznanju u vezi s pandemijom COVID-19. Etično bi bilo službene preporuke i obavijesti prepustiti profesionalcima, jer je njihovo neznanje u ovom području ipak najmanje. Intelektualni angažman oko političkih rješenja ove krize ipak bi trebao počivati na točnim premisama. A one se ne uče niti preko noći, niti brzim tečajevima niti kavanskim razmjenama pameti. Pa ni medijskima. Već cjeloživotnim fokusiranim učenjem i iskustvom. Isto bi tako bilo nadasve etično kad bismo ishode naših djelovanja usmjerili odgovoru na pitanje „Koji kratkoročni a koji dugoročni cilj želimo postići?“. Pa bismo slijedom razmišljanja shvatili da je i kratkoročno i dugoročno planiranje neizostavan dio etičnog postupanja. U gotovo svakoj ozbiljnijoj (i državnoj) instituciji postoji odjel za plan i analizu i rado bih saznala što je u planu. U Lancetu je nedavno objavljen konsenzus znanstveni stav Svjetske zdravstvene organizacije o pandemiji COVID-19. Izdvojila bih dio naslova „we need to act now“ i važan dio teksta koji se odnosi na opravdanost proljetnog lockdowna: „Iako je lockdown značajno poremetio duševno i tjelesno zdravlje kao i ekonomiju, ovi su učinci bili gori u zemljama koje nisu bile u stanju iskoristiti vrijeme tijekom i nakon lockdowna za uspostavljanje učinkovitog sustava nadzora nad pandemijom.“ U mom je svjetonazoru ovakvo planiranje kategorički imperativ, baš kao i disciplina. Jesmo li propustili priliku da se svrstamo u bolji dio svijeta?

LADA ZIBAR glavna urednica Liječničkih novina