Issuu on Google+

13. međunarodni simpozij o kvaliteti „KVALITETA I DRUŠTVENA ODGOVORNOST“, 15.-16.3.2012.

KOMPETENCIJA KAO PRETPOSTAVKA GOSPODARSKOG RAZVOJA COMPETENCE AS A PRECONDITION OF ECONOMIC DEVELOPMENT Maja Roknić, bacc. oec. Visoka škola za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, Zaprešić Zaprešić, Croatia E-mail: maja88cro@yahoo.com UDK/UDC: 005.94 Stručni članak/Professional paper Primljeno: 11. siječnja, 2012./Received: January 11th, 2012 Prihvaćeno: 26. siječnja, 2012./Accepted: January 26th, 2012

SAŽETAK

Izvor: Zbornik radova 13. međunarodnog simpozija o kvaliteti Kvaliteta i društvena odgovornost, Hrvatsko društvo menadžera kvalitete, Zagreb, Solin, 2012, str. 125-131. Source: Proceedings 13th International Symposium on Quality, Quality and Social Responsibility, Croatian Quality Managers Society, Zagreb, Solin, 2012, p. 125-131.

Nadolazeće vrijeme traži stvaratelje novih duhovnih i materijalnih vrijednosti, izumitelje novih stvari i odnosa, te samo u znanju i invenciji je izlaz iz kriznog razdoblja. Jedan od temelja razvoja ljudskih potencijala jest kvaliteta formalnog obrazovnog sustava koji doprinosi održivom nacionalnom razvoju. Obrazovni sustav, umjesto da se temelji na inovativnom programu u kojem bi mladi ljudi na osnovi svojih ideja pridonijeli gospodarskom razvoju i poduzetništvu i dalje ne uvažava nužnost i dinamiku stalnih promjena, te nije dovoljno povezan s tržištem rada. Rješenje je usvajanje inovativnog programa u obrazovne institucije, koje bi razvijalo proizvodnju i pružalo konkurentne proizvode i usluge, putem projekata uz snažnu opredijeljenost za razvojno-istraživačke aktivnosti, tj. ostvarivanju konkurentske prednosti izgrađene na poslovnoj izvrsnosti i znanju. U ovom radu obuhvaća se kvaliteta obrazovnog sustava sa stajališta budućeg projektnog menadžera, jer se smatra da je hrvatsko strukovno obrazovanje i usavršavanje previše usmjereno na znanja vezano za pojedina zanimanja, a nastavnici nemaju neophodne informacije o potrebama radnih mjesta. S druge strane, tvrtke se bore s krizom likvidnosti te su usredotočene na kratkoročno planiranje poslovanja koje nije sklono zapošljavanju talentiranih mladih ljudi i ulaganju u dugoročne projekte, istraživanje i razvoj. Jedino izgradnjom čvrstog sustava između inovatora, obrazovnog sustava i poduzetnika hrvartski proizvodi mogu konkurirati na svjetskom tržištu.

Ključne riječi: inovacija, obrazovanje, istraživanje, razvoj, strategija.

1. UVOD Pokretač razvoja suvremenog svijeta je akumulirano znanje generacija, povezano s idejom pojedinca te pretočeno u inovaciju, koja može biti novi proizvod, nova usluga, novi proces ili jednostavno nova vizija. Kreiranjem intelektualnog potencijala stvara se novo konkurentsko oružje ekonomije u kojoj je kompetencija1 glavni proizvod. 1

Kompetencija je: 1) djelokrug prava odlučivanja jedne ustanove ili osobe; mjerodavnost, nadležnost; 2) priznanje stručnosti, sposobnosti kojom se raspolaže. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Drugo, dopunjeno izdanje, Novi Liber, Zagreb 1994, str. 368.


Brojne su definicije znanja. „Znanje je potvrđeno istinito vjerovanje“ - većina filozofa prihvaća ovu definiciju, naročito empirijski filozofi koji vjeruju da se znanje može potvrditi činjenicama.2 Znanje su informacije u kontekstu - znanje ima vrijednost ako se uklapa bez kontradikcija u širi okvir znanja3, što znaci da se može promatrati i u širem kontekstu racionalistički pristup. Znanje su informacije korisne u kontekstu situacija kao što su donošenje odluka ili samih akcija - pragmatični pristup. Znanje se može definirati kao nematerijalni resurs, slika stvarnosti iskazana zamislima čovjeka dok promatra svijet koji ga okružuje: prostor, objekte, odnose i događaje u toj stvarnosti. Ono se sastoji od intuicije, skupa ideja, iskustva, vještina i učenja i ima potencijal stvaranja nove vrijednosti. Oduvijek je bilo jedan od osnovnih instrumenata razvoja društvenih zajednica i uspješnih nacionalnih gospodarstava. Naglašavanje uloge znanja u novije vrijeme posljedica je značajnih strukturnih promjena u razvoju ekonomije, koja se krajem prošlog stoljeća potpuno mijenja u svojoj biti i prelaskom iz industrijske u suvremenu informacijsku ekonomiju današnjice, glavni resursi više nisu materijalna dobra, već novi čimbenik ekonomskih aktivnosti i produktivnosti postaje ekonomija znanja. U suvremenim uvjetima, osobito globalizacijskim, inovacije i novostvoreno znanje kao rezultat istraživanja postaje ne samo temelj razvoja već i ključni čimbenik nekog društva. Unapređivanje cjeloživotnog učenja nužno je za uspješnu tranziciju prema društvu utemeljenom na znanju. Lisabonskom deklaracijom Vijeća Europe utvrđen je strateški cilj da Europska unija (EU) postane najkompetitivnije i dinamično gospodarstvo zasnovano na znanju u svijetu, sposobno za održivi gospodarski razvoj s većim brojem i boljim radnim mjestima i većom društvenom kohezijom. Da bi se to postiglo, obrazovanja i izobrazbe moraju se prilagoditi zahtjevima društva koje počiva na znanju i potrebi za što boljom razinom i kvalitetom zapošljavanja.

2. ULOGA OBRAZOVNOG SUSTAVA U STJECANJU ZNANJA I STVARANJU KOMPETENCIJE U današnje doba ekonomskih i socijalnih promjena i brze tranzicije društva u “društvo znanja” te demografske situacije prema kojoj populacija u Europi postaje sve starija javljaju se izazovi za novim pristupom obrazovanju i učenju. Zbog toga se sve više raspravlja o tzv. cjeloživotnom učenju, odnosno o aktivnosti učenja tijekom života, s ciljem unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne perspektive. Obrazovanje, kao temeljni kapital suvremenog društva, postalo je ključni faktor ekonomskog razvoja. Osim formalnog obrazovanja u obrazovnim institucijama poput škola, veleučilišta i fakulteta, koje je još u prošlom stoljeću osiguravalo i jamčilo zapošljavanje, danas ne jamči sigurno radno mjesto. Sve se veća pozornost pridaje neformalnom obrazovanju putem dodatne edukacije na tečajevima, seminarima i informalnom obrazovanju koje pojedinac stječe vlastitim radom, komunikacijom, čitanjem, razvijanjem vještina, iskustava i znanja. Svi navedeni načini obrazovanja mogu se obuhvatiti pojmom cjeloživotno učenje. Koncepcija cjeloživotnog učenja nastala je upravo iz razloga što se količina novog znanja svakim danom sve više povećava, dok postojeće znanje sve više i brže zastarijeva. Također, cjeloživotno učenje je bazirano na stalnom pristupu učenju i obrazovanju radi stjecanja novih i obnavljanja već stečenih znanja i vještina, potrebnih za sudjelovanje u radu i društvu znanja odnosno društvu koje uči.

2 3

Ikujiro Nonaka and Tekauchi Hirotaka, The Knowledge-Creating Company, 1995. Bruce Aune, Rationalism, Empiricism, and Pragmatism. Atascadero, CA, Ridgeview, 1970.


Ključna odrednica gospodarstva utemeljenog na znanju jest ljudski kapital, njegova znanja, stručnosti i sposobnosti. Jedna od najvažnijih odrednica konkurentnosti radne snage jest obrazovni sustav zemlje, odnosno njegova kvaliteta, jer smatram da hrvatsko strukovno obrazovanje i usavršavanje su previše usmjereni na znanja vezana uz pojedina zanimanja, a nastavnici nemaju neophodne informacije o potrebama radnih mjesta. S druge strane, tvrtke se bore s krizom likvidnosti, te su usredotočene na kratkoročno planiranje poslovanja koje nije sklono zapošljavanju talentiranih mladih ljudi i ulaganju u dugoročna istraživanja i razvoj. Tržište radne snage danas zahtijeva nova zanimanja i neprestano mijenjanje profila vještina, kvalifikacija i iskustva. Nedostaci vještina i njihova neprilagođenost, posebno kada je riječ o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, često su jedan od razloga nezaposlenosti u određenim regijama i granama industrije i među marginaliziranim društvenim grupama.

3. UTJECAJ KOMPETENCIJE NA GOSPODARSTVO Tržišno poslovanje, konkurencija i konstantne promjene legislative donose stalan pritisak na snižavanje troškova, na kreiranje novih i mijenjanje postojećih proizvoda, uz stalno promišljanje o učinkovitim poslovnim procesima. Poslovne odluke koje donose vlasnici i menadžeri na raznim razinama odgovornosti moraju biti promišljene, s čvrstim uporištem u dosljednom ispunjavanju strategije poslovanja. Uloga projektnog menadžmenta i njegovog važnog dijela, projektnog kontrolinga je nezamjenjiva tijekom učinkovite provedba ideja i zadataka. Hrvatska poduzeća posluju u uvjetima rastuće konkurencije, u okolnostima stalne promjene, kojima pridonosi i ulazak u EU, što će još snažnije potencirati konkurentno okruženje. U takvim okolnostima, poduzeća moraju brzo usvajati ne samo znanja temeljne djelatnosti nego i znanja iz područja načine poslovanja. Svaki poslovni subjekt tijekom razvoja svojega poslovanja prolazi kroz razne razvojne faze. Rast i pretvorba malih poduzeća u poduzeća srednje veličine, obilježava porast složenosti poslovanja, preispitivanje poslovnih procesa što treba biti popraćeno sistematičnim pristupom. Uvođenje i standardizacija projektnog poslovanja uz aktiviranje kontrolinga jesu preduvjeti uspješne transformacije poslovanja. Stjecanje projektnih znanja, projektnog načina razmišljanja i znanja i vještina projektnog kontrolinga dat će dodatni poticaj cijelom poduzeću za daljnji razvoj, stavljajući u središte poslovanja interese društva, a ne pojedinih organizacijskih jedinica. Osviješteni spoznajom da se svakom izazovu može pristupiti na projektni način, čak i u svakodnevnom načinu rada, pri čemu se problem sagledava i rješava s više opcija, proces daljnje edukacije u suvremenom svijetu ekonomije, tj. projektnom menadžmentu je prijeko potreban. Kompetencije koje menadžer stječe stvaraju se pored formalnog obrazovanja i osposobljavanja jednako tako i u zoni neformalnog učenja. U modernom menadžementu se danas traži iskorak od zajedničkih radionica i kolektivnog promišljanja jer ako postoji konsenzus u gospodarskom poslovanju onda tu nema originalnosti, inovacija - razvija se prosječnost. Biti danas konkurentan na tržištu, znači prije svega, biti različit od drugih, a različitost čine ljudski potencijali i ulaganja u njihova formalna i neformalna znanja. Ulaganjem dodatnog rada (primjenom znanja i vještina) projektnog menadžera, mogu se umanjiti sile utjecaja na projekte, do razine prihvatljivosti rubnih uvjeta projekta. Kako proces certificiranja predstavlja potvrđivanje usvojenih znanja i vještina, za uspješno stjecanje certifikata potrebno se educirati. Dakle, certificiranje potiče edukaciju u projektnom menadžmentu, ali i selekciju onih ponuditelja usluga u edukaciji koji pružaju najbolje usluge za odabrani certifikat.


Certificiranjem se direktno utječe na povečanje ljudskog kapitala i na taj način na stvaranje preduvjeta za podizanje kvalitete pripreme i izvođenja projekata. Nadalje, certificiranjem se ostvaruje proces prijenosa svjetskih prikupljenih i provjerenih pozitivnih znanja i iskustava, u svakodnevne poslovne procese projektnih menadžera i time podiže kvaliteta u projektnom menadžmentu. Certificiranje je prepoznato u upravljačkom okviru za upravljanje projektima kao korak prema povedanju uspješnosti projektnog menadžmenta. Ustanovljeno je kako certificiranje služi i kao osobni motivator, a kroz motiviranog djelatnika podiže se i kvaliteta radnih procesa. Prirodna težnja svakog zanimanja je dostizanje statusa profesije, a put koji prolaze naziva se profesionalizacija. Profesija donosi kvalitetu korisnicima usluga, a isporučiteljima usluga primjerenu nagradu i položaj u društvu. Kako bi se postigla kvaliteta usluge, potrebno je odvojiti iz mase one isporučitelje usluge koji imaju preduvjete za postizanje kvalitete, a to su kompetencije tj. znanja i vještine. Navedeni proces odvajanja provodi se certificiranjem. Certificiranje predstavlja jedan od bitnih uvjeta profesionalizacije projektnog menadžmenta. Proces certificiranja sadrži i recertificiranje ili periodičku obnovu certifikata, što također predstavlja uvjet profesionalizacije - cjeloživotno obrazovanje. Još jedan uvjet profesionalizacije predstavlja postojanje etičkog kodeksa, a kojeg svaki projektni menadžer prihvaća aplikacijom za stjecanje certifikata. Proces realizacije investicijskih projekata, međutim, teče vrlo sporo. Osnovni su razlozi što Hrvatskoj nedostaju strateški pravci razvoja u području infrastrukture i zahvata od javnog interesa, što Hrvatska nije uspostavila odgovarajuću organizacijsku strukturu za pokretanje i realizaciju investicijskih projekata i što je najvažnije, nedostaju projekti dugoročno održivih infrastrukturnih zahvata kao i drugih zahvata od javnog interesa, koji bi bili pripremljeni do razine za ishođenje lokacijskih dozvola, koji bi se mogli odmah ponuditi investitorima ili na temelju kojih bi se moglo natjecati za fondove EU ili povoljne kredite međunarodnih razvojnih banaka.

4. ZAKLJUČAK U posljednje vrijeme strani i domaći mediji prilikom rasprava o različitim gospodarskim temama, sve više naglašavaju ulogu znanja u mogućem rješavanju gospodarskih problema današnjice. Isto je i na stručnim skupovima na kojima se obrađuju teme vezane uz suvremeni menadžment i uz rješavanje pitanja opstanka gospodarskih subjekata u nesigurnom poslovnom okruženju. Znanja postoje u ljudima i timovima i čine ukupno organizacijsko znanje i potencijal koji se može mjeriti. Ono čini intelektualni kapital tvrtke i predstavlja dio ukupne vrijednosti tvrtke. U slučaju odlaska pojedinca iz tvrtke znanje se gubi radi nedovoljnog dokumentiranja. Isto se događa i sa znanjem u timovima koje se u pravilu nedovoljno dokumentira i razmjenjuje u vidu učenja s ciljem povećanja kompetencija tvrtke. U kontekstu organizacijskog znanja, eksplicitno znanje promatra se kao informaciju koju je s obzirom na današnje mogućnosti poslovanja najlakše skupljati i prenositi pomoću informacijskih tehnologija. S druge strane, prijenos iskustvenog ili tihog znanja odvija se putem osobne komunikacije. Tako svoj primarni interes zadnjih desetljeća organizacije usmjeravaju na investiranje u informacijsku tehnologiju koja se prvenstveno fokusira na eksplicitno znanje i to stoga što ga je lakše skupiti, njime se može upravljati, odrediti kvalitetu i puno ga je lakše prenositi. S druge strane može se konstatirati da još uvijek postoji opće nepovjerenje prema svemu što nije moguće prenijeti objektivno i kvantificirati, a to je slučaj s iskustvenim znanjem. Međutim, upravo ono po čemu se jedna organizacija razlikuje od druge i što je čini uspješnom, može se povezati s iskustvenim znanjem koje posjeduje dotična organizacija.


Problem se javlja iz razloga što je iskustveno znanje po svojoj definiciji kontinuirano promjenljivo, mijenja se, raste s usvojenim novim vještinama i novim iskustvom vlasnika i teško ga je "uhvatiti" i bilježiti. Sposobnost organizacije da podigne razinu i poveća opseg iskustvenog znanja i dijeli ga unutar svojih redova smatra se temeljnim zadatkom funkcije upravljanja znanjem. U sljedećih nekoliko godina Hrvatska se treba brzo preusmjeriti na industrije i poslove utemeljene na znanju te na gospodarski rast potaknut inovacijama. U takvim će uvjetima zaposleni biti sposobni brzo mijenjati radna mjesta, izravno surađivati s korisnicima, upravljati sobom i radnom okolinom te sudjelovati u cjeloživotnom učenju.

Abstract: COMPETENCE AS A PRECONDITION OF ECONOMIC DEVELOPMENT The upcoming future demands the creators of new spiritual and material values, inventors of new things and relationships because only knowledge and invention can help us overcome the crisis. One of the foundations of the human resources development is the quality of our education system that contributes to the sustainable national development. However, education system, instead of being based on an innovative programme that would encourage young people to contribute to the economic development and entrepreneurship with their own ideas, still doesn’t appreciate the necessity and the dynamics of constant changes. It is also not sufficiently connected with the labour market. Therefore, the solution is the adoption of innovative programmes in educational institutions, through projects and with strong commitment to development and research activities, achieving the competitive advantage based on business excellence and knowledge. In this article, I will cover the quality of our education system from the point of view of a future project manager, because I think that Croatian vocational education and training are too focused on the skills related to specific profession and teachers don’t have the necessary knowledge about the requirements of workplaces. On the other hand, companies are struggling with the solvency crisis and are focused on short term business planning that is not conducive to the employment of talented young people and investing in long term research and development. Only by building a firm system between innovators, education system and the entrepreneurs, products can compete in world markets.

Key words: innovation, education, research, development, strategy.

5. LITERATURA 1. 2. 3. 4.

5. 6. 7. 8.

Anić, V., Rječnik hrvatskoga jezika, Drugo, dopunjeno izdanje, Novi Liber, Zagreb 1994. Aune, B., Rationalism, Empiricism, and Pragmatism. Atascadero, CA, Ridgeview, 1970. Hauc, A., Projektni menadžment i projektno poslovanje, MEP Consult, Zagreb, 2007. Hrvatska udruga za upravljanje projektima, „Hrvatski NCB, Verzija 3.0. – Hrvatski nacionalni vodič za temeljne sposobnosti upravljanja projektima“, Verzija 3,0. Hrvatska udruga za upravljanje projektima, Zagreb, 2008. Edvinsson, L., Korporacijska longituda - Navigacija ekonomijom znanja, Differo, Zagreb, 2003. Goldman, F. L., Nonaka, I. and T. Hirotaka, The Knowledge-Creating Company, 1995. Panian, Ž. i G. Klepac, Poslovna inteligencija, Masmedia, Zagreb, 2003.


KOMPETENCIJA KAO PRETPOSTAVKA GOSPODARSKOG RAZVOJA