Page 1

Župnik Franjo Jurak

gradu uloga župnika u


Urednici:  Stjepan Baloban, Gordan Črpić, Dubravka Petrović Štefanac Lektura:  Marijana Jakovljević Korektura:  Dubravka Petrović Štefanac

Izdaju:  Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb, Ksaverska cesta 12a Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Vlaška 38 Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike:  Enco Rodinis, Tonči Matulić, Stjepan Brebrić Tisak:  Denona d.o.o., Zagreb Naklada:  1000 isbn 978-953-6710-23-2 (Centar) isbn 978-953-11-0950-5 (Kršćanska sadašnjost)  iskano u listopadu 2015. T CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000915872.


Stjepan Baloban Gordan Črpić Dubravka Petrović Štefanac (Uredili)

župnik franjo jurak – uloga župnika u gradu

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Katolički bogoslovni fakultet Kršćanska sadašnjost Zagreb, ����.


Predgovor

Župnik Franjo Jurak (1927. – 2000.) ubraja se u one hrvatske svećenike, intelektualce, koji su bili povezani neraskidivim korijenima sa z­ dravom tradicijom, a u svojemu načinu života i rada neumorno i češće nemirno tražili nove putove vjerskoga, crkvenoga, ali i nacio­nalnoga. Za Franju Juraka može se reći da je bio Božji i narodni svećenik koji se nije želio pomiriti s ustajalim postojećim koje je, istina, smirivalo savjesti i odobravalo dotadašnji način života, ali nije nudilo budućnost, posebice ne budućnost koja se temelji na evanđeoskom novom, koje iziskuje trajne promjene i u Duhu Svetomu poziva na vlastitu promjenu. Upravo ta evanđeoska blizina običnom čovjeku i njegovim poteškoćama i problemima označila je život čovjeka i svećenika Franje Juraka, koji se za svećenika školovao u vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Premda nije bio u vojsci, bio je u tužnoj povorci »križnoga puta« hrvatskoga naroda (1945.), a u montiranom procesu je kao bogoslov uhićen s više desetaka svećeničkih kandidata. U istražnom je zatvoru proveo više mjeseci (1950./1951.). U tim za Katoličku Crkvu i svećenike olovnim vremenima komunizma, kao mladi svećenik, kapelan, djelovao je kraće na više župa, a prije d ­ olaska u Zagreb najdulje kao upravitelj župa Glina i Maja (1955. – 1964.). Za župe današnje Banovine bili su birani hrabri i odvažni svećenici koji su bili kadri nositi se s izrazito neprijateljskim raspoloženjem prema katoličkome, koje je tada vladalo u tom dijelu Hrvatske. To su ujedno bili svećenici intelektualci koji su poduzimali različite pastoralne aktivnosti (primjerice Ivan Horvat, Franjo Jurak, Vjekoslav Marić i Đuro Pukec, kao misionari, održavali su pučke misije po župama), a svojim su svećeničkim 5


Predgovor

i intelektualnim radom čuvali vjersku i nacionalnu svijest u doba komunizma. Nakon takvoga životnoga i svećeničkoga iskustva Franjo Jurak 1964. godine postaje župnikom u gradu Zagrebu, upraviteljem Župe blaženoga Marka Križevčanina u kojoj će, osim jedne godine izbivanja (1969. – 1970.), boraviti sve do umirovljenja 1999. godine. Najveći dio svojega svećeničkoga života, to jest 35 godina, provodi kao gradski župnik u župi koja će s njim postati jedna od najaktivnijih župa grada Zagreba. Knjiga naslovljena Župnik Franjo Jurak – uloga župnika u gradu nastala je prvenstveno iz zahvalnosti prema župniku Franji Juraku, ali i iz obveze da se ne zaboravi njegovo djelo koje je ostalo neizbrisivo zapisano u srcima i životima ljudi – vjernika, župljana, prijatelja i ljudi dobre volje – koji su na ovaj ili onaj način bili povezani sa svećenikom Franjom. On je želio da ga se oslovljava župnikom a ne velečasnim, nazivom koji je uobičajen za svećenika u sjevernim hrvatskim krajevima. Prigodom desete obljetnice smrti župnika Franje Juraka održan je znanstveni simpozij u Župi svetoga Marka Križevčanina (Zagreb, 2010.) na kojemu je uz predavanja održan i okrugli stol Život i djelovanje župnika Franje Juraka. Znanstveni simpozij organizirali su Župa svetoga Marka Križevčanina, Katedra socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Tijekom održavanja znanstvenog simpozija predloženo je da se brojnim poznavateljima i prijateljima župnika Juraka omogući da naknadno pismeno iznesu svoje uspomene i sjećanja na župnika Franju. Zbog velikoga zanimanja bilo je potrebno određeno vrijeme da se prikupe te uspomene i sjećanja. To je i jedan od razloga zbog kojega knjiga s radovima simpozija nije objavljena odmah nakon njegova održavanja. Premda je prošlo više godina od održavanja simpozija, sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da se to čekanje na određen način isplatilo, jer je ova knjiga obogaćena izvrsnim i značajnim uspomenama (njih 36) koje dodatno osvjetljavaju i, nadasve, poznavateljima, prijateljima ali i današ6


Predgovor

njim kršćanima i ljudima dobre volje približavaju život i rad župnika Franje Juraka. Knjiga se sastoji od tri dijela. Uz kratak životopis, prvi dio donosi analizu i prikaz župnika Franje Juraka kao svećenika intelektualca, čovjeka molitve, zauzetoga pastoralnog i katehetskoga djelatnika, te za njega posebno važno socijalno djelovanje. Sudionici okrugloga stola Život i djelovanje župnika Franje Juraka (njih 13-ero) u drugom dijelu prikazuju, analiziraju i donose svoje viđenje kako života i rada u župi koja je u Jurakovo vrijeme bila mjesto okupljanja različitih ljudi i kulturno-vjerskih sadržaja, tako i odnosa prema župnim suradnicima, župljanima i posebno spram mladih, te za Franju Juraka iznimno važnoga odnosa prema ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Treći dio knjige naslovljen Sjećanja i uspomene na župnika Franju Juraka na određen je način govor naroda Božjega o čovjeku, svećeniku, pastiru i prijatelju koji je spremna srca i raširenih ruku dočekivao svakoga i s njim rado podijelio vrijeme, ideje, različita viđenja crkvene i društvene situacije, ali i stan i hranu i piće koji su se tada našli u skromnom prostoru u kojem je sa svojim suradnicima živio. Čitatelji koji su ga poznavali moći će uspoređivati svoje uspomene i sjećanja s napisanim, a oni koji ga nisu poznavali moći će upoznati iznimno aktivnoga gradskoga župnika čija su vrata župnoga ureda i stana bila uvijek otvorena. Svi potrebiti ljudi i nadasve siromasi mogli su uvijek računati na župnika Franju na Selskoj cesti. Župnik Franjo Jurak bio je trajno u pokretu, bilo fizičkom bilo misaonom, tako da se pored njega nije moglo mirovati. On nije dao mira ni sebi ni svojim najbližim suradnicima. U crkvi i župnom stanu uvijek se nešto događalo na poticaj župnika Franje Juraka. Istina, često nije bilo lako, kako njegovim najbližim suradnicima tako i aktivnim vjernicima laicima, slijediti sve njegove nove inicijative i poticaje. Ali, svaka je njegova inicijativa bila nova prilika za hrabriji iskorak prema boljemu i drukčijemu. Svojim hrabrim i katkad neočekivano »nerazumnim« izričajima ljubavi i milosrđa, župnik Franjo je fascinirao ali i uznemirivao, donekle slično kao što to čini papa Franjo danas. Nisu mu svi potezi bili odmjereni i do 7


Predgovor

kraja osigurani, ali im se ni u jednom trenutku nije mogla odreći snaga ljubavi i milosrđa. I upravo su njegova ljubav i veliko milosrđe nadopunjavali i vodili savršenstvu ondje gdje je razum ostajao nemoćan, a takvih je trenutaka u teškom i zahtjevnom životu hrabroga župnika bilo nebrojeno. Bio je župnik koji bi se savršeno uklopio u pontifikat pape Franje i Godinu milosrđa, koju je on provodio u službi milosrdnoga župnika intelektualca. Zahvaljujemo svim autorima i autoricama priloga, kao i svim onima koji su na različite načine omogućili da ova znakovita knjiga ugleda svjetlo dana, a osobito dipl. teol. Josipu Štefancu, vjeroučitelju u Župi svetoga Marka Križevčanina. Zahvaljujemo izdavačima knjige: Centru za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK, Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sve­učilišta u Zagrebu i Kršćanskoj sadašnjosti, koja je ujedno i izvršni nakladnik. Neka i ova knjiga bude poticaj na nova promišljanja o životu i radu svećenika općenito, a posebice svećenika u gradu, kao i poticaj na nova istraživanja o čovjeku i svećeniku Franji Juraku u čijem je životu bilo vidljivo temeljno opredjeljenje za siromašne, te koji je bio istinski svjedok evanđelja i prijatelj siromaha. U Zagrebu, o spomendanu svetoga Marka Križevčanina, 7. rujna 2015. godine Stjepan Baloban Gordan Črpić Dubravka Petrović Štefanac

8


Znanstveni simpozij


Branimir Motočić � Životni put župnika Franje Juraka

Branimir Motočić

Životni put župnika Franje Juraka

Uvod Ovaj rad pokušava dati povijesno-biografski okvir za simpozij o Franji Juraku u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije, Katedre socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te Župe sv. Marka Križevčanina. Prihvaćajući se ovoga zadatka sjetio sam se brojnih razgovora koje sam kao jedan od njegovih kapelana vodio s njime, u kojima se Jurak često prisjećao događaja iz svojega života. Tako će i mnogi od navoda biti zapravo njegova osobna svjedočanstva koja prenosim po svojem sjećanju, a koja sam uspio pro-

Branimir Motočić, župnik Župe Uznesenja BDM u Pešćenici, svećenik Sisačke biskupije, povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije; đakon i župni vikar kod župnika Franje Juraka od 1993. do 1996. godine.

11


Znanstveni simpozij

vjeriti i upotpuniti svjedočanstvima drugih svjedoka te objavljenim dokumentima u kojima su opisani događaji iz života Franje Juraka. Dobio sam i djelomičan uvid, koliko to crkveni propisi dopuštaju, u arhivsku građu koja se čuva u Nadbiskupskom arhivu na Kaptolu. U životu Franje Juraka zrcali se povijest sredine i druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Rad sam podijelio u tri dijela: 1. Djetinjstvo i mladost do ređenja 2. Mlade svećeničke godine s posebnim osvrtom na službu u Glini 3. Zrele svećeničke godine, služba u Župi sv. Marka Križevčanina. U sklopu toga, prateći godine njegova života i mjesta službe, možemo uočiti obilježenost događajima Drugoga svjetskog rata i društvenog prevrata u Hrvatskoj, života Crkve i društva u prvim godinama diktature proletarijata u FNRJ/SFRJ te nakon sklopljenog konkordata 1966. godine, kao i osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata do današnje društvene stvarnosti kao povijesnog okvira. Iz perspektive života Crkve držim jako važnim uočiti razdoblja neposredno nakon uspostave FNRJ, ozračje oko Drugoga vatikanskog koncila, koncilsku obnovu i zanos pastoralnog rada koji je ona potaknula pogotovo u Crkvi u Hrvatskoj, te kao zaključno život Crkve od 1990. godine do danas s posebnim naglaskom na Domovinski rat.

12


Branimir Motočić � Životni put župnika Franje Juraka

1. Djetinjstvo i mladost do ređenja Franjo Jurak rodio se 4. siječnja 1927. godine u mjestu Lovrečan, župa Zlatar (danas je to župa Zlatar Bistrica) kao šesto od sedmero djece Franje i Katarine rođene Hitrec. O njegovu djetinjstvu ne znam mnogo, osim što je pričao da su mu roditelji bili marljivi i pobožni ljudi. Osnovnu je školu završio u Zlataru te krenuo u gimnaziju u dječačko sjemenište u Zagrebu. Motive i razloge njegove odluke da krene na put svećenstva na žalost nisam upoznao i rado bih volio doći do takvog svjedočanstva. O životu u sjemeništu pričao je svjedočanstva slična onima koja su se mogla čuti iz toga vremena, jer mu se školovanje odvijalo upravo za Drugoga svjetskog rata. Prvi od važnijih događaja njegova života zbio se na kraju toga rata, kada on sa skupinom ljudi iz Lovrečana i Zlatara bježi 8. ili 9. svibnja 1945. godine prema Austriji u nadi da će se predati zapadnim saveznicima. Pričao je kako se sjeća velikog straha, neizvjesnosti i svojevrsne histerije koja je vladala u iščekivanju pobjedničke vojske, te događajâ nakon toga koji su i njega potakli da se pridruži tome zbjegu. Kao dio civilnog zbjega vraćen je preko Maribora prema Hrvatskoj, pa u koloni križnog puta dolazi do sabirnog logora u Osijeku. Ondje je obolio od tifusa te ostao u Osijeku. Život mu je spasila redovnica koja je nabavila nekakav prašak kojim ga je izliječila. Otpala mu je kosa, što ga je jako rastužilo, ali je nakon toga nova bila i tamnija i gušća, što mu se na kraju i svidjelo. Nakon tog iskustva nastavlja školovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kao svećenički kandidat. No, studij je bio daleko od idile. U vrijeme praznika, prije podne 8. kolovoza 1947. godine, nepoznate ga osobe napadaju na polju ispred rodnog Lovrečana. Drugi nepravedan nasrtaj na njega dogodio se 19. rujna 1950. godine kada je uhićen u rodnoj kući i pridružen skupini 13


Znanstveni simpozij

bogoslova koja je uhićena u Zagrebu. Bili su u zatvoru na Savskoj cesti sve do 24. siječnja 1951. godine, kada je većina puštena. Vezano uz to uhićenje postoji i njegovo svjedočanstvo o reakciji tadašnjeg rektora bogoslovije, kardinala Franje Šepera. Kad je policija donijela kardinalu Šeperu popis uhićenika, on je pročitavši Jurakovo ime rekao: »Pa kud njega, on je komunist!« Ta je rečenica više govorila o besmislu nasilja tadašnje države, a manje o samom Franji Juraku. Uza sve te nedaće, Franjo Jurak bio je marljiv student koji nije bio među najboljima po ocjenama, ali se uvijek na svoj način isticao. Kao studenta ga je jako zanimala filozofija personalizma, a među ostalim svećenicima kojima se divio i držao ih svojim uzorom bio je isusovac Petar Poglajen, poznati predratni duhovnik zagrebačke mladeži, kasnije pripadnik raznih pokreta otpora po cijelom svijetu. Iako je sâm priznao da nije imao dara za jezike, u studijskim je danima savladao francuski toliko da ga je mogao čitati, te se služio i njemačkim jezikom. Talijanski je učio kao svećenik na odsluženju vojnog roka u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 14. listopada 1951. godine u Zagrebu, a mladu je misu slavio 21. listopada iste godine. No da ne bi zaboravio pažnju koju su mu tadašnje vlasti pružale u vrijeme studija, s istog je naslova dobio novu »čestitku«. Sestra, glavna kuharica, i četvorica muškaraca koji su bili glavni organizatori slavlja, bili su uhićeni u četvrtak pred mladu misu. Hrana je bila zaplijenjena jer je netko javio da je »ukradena«, a na sâm je dan organizirana vojna vježba u kojoj je cilj bio »oslobađanje« Zlatara. Zbog toga mladomisnička procesija nije mogla doći iz Lovrečana u Zlatar, pa se misa, umjesto u župnoj crkvi, slavila u filijalnoj crkvi sv. Lovre u Lovrečanu.

14


Branimir Motočić � Životni put župnika Franje Juraka

2. Mlade svećeničke godine, s posebnim osvrtom na službu u Glini i Maji Prva služba Franje Juraka bila je u Čuntiću, u prosincu 1951. godine. Stanovao je u srušenom tornju. Nakon toga djeluje u župama: Slatina (1952.), Voćin (1952.) i Varaždinske Toplice (1952.). Odlazi na odsluženje vojnog roka (1952. – 1953.) u Sarajevo. Sâm je rekao za vojničke dane: »Bio sam ilegalac.« Nakon vojske prva mu je služba bila duhovni pomoćnik u Bednji (1953. – 1954.). Potom je upravitelj župâ Gornji Miklouš (1954. – 1955.) i Hrastovica (1955.). Dana 1. listopada 1955. godine postaje upravitelj župâ Glina i Maja. Ondje će ostati do 1964. godine. Zajednički nazivnik tim župama u kojima je djelovao kraće vrijeme je neimaština, velik prostor, mnogo rada, mnogo napada protivnika vjere i Crkve. Tako se nastavilo i u župama Glina i Maja. Kako se tek u tim župama dulje zadržao, zavrjeđuju malo više naše pozornosti, tim više što će se većina drugih autora baviti djelovanjem u Župi sv. Marka Križevčanina. U vremenu kad je Franjo Jurak djelovao u tim župama, još se snažno osjećao utjecaj svih nemilih događaja Drugoga svjetskog rata na tom području. Njegovom zaslugom uz pomoć mons. Vjekoslava Marića, sačuvano je svjedočanstvo glinskog župnika iz ratnih vremena Franca Žužeka o nemilim događajima 1941. godine u Glini, koji bacaju sasvim novo svjetlo na mitomanske pokušaje njihove interpretacije. Katolici su u Glini nakon Drugoga svjetskog rata živjeli upravo pod teretom optužbi nastalih na tim događajima i svim mitovima proizašlim iz njih. To je značilo da tamo župnik mora biti sve: i otac i kateheta i graditelj i učitelj, pravi pastir koji je uz svoje ljude. Iz događaja tijekom Domovinskog rata, kada su mnogi Glinjani i Majani dobivali pomoć upravo od njega, a neki i stanovali 15


Znanstveni simpozij

s njime u zajedničkom domaćinstvu, vidi se posebna veza koja se stvorila između Franje Juraka i njegovih župljana. Velika mu je briga bila katehizacija te rad s mladima. Kako je to bilo vrijeme kad se gledalo tko ide na vjeronauk, koji roditelji šalju djecu »popu«, to je stvaralo mnoge nevolje: privođenja, saslušanja, prijetnje, koje su išle i do fizičkih napada. Još se i danas prepričava događaj, kojega prenosi sadašnji (2010.) glinski župnik Alfred Kolić, kad se skupina omladinaca kladila tko će Juraku javno opaliti šamar, a za nagradu će dobiti bocu vina. Oskudica i neimaština neizostavne su činjenice tadašnjega svećeničkog života u tim krajevima. To je svećenike nagnalo da se udruže kako bi jedni drugima besplatno pomagali, pogotovo kod pučkih misija. U toj su skupini bili: Franjo Jurak, Vjekoslav Marić, Đuro Pukec i Ivan Horvat. Kako je sâm Jurak pričao, nisu imali novca da plate redovnike koji bi dolazili držati pučke misije po župama, pa su se tako držali zajedno te se motivirali da studiraju i kvalitetno se pripremaju za kateheze i propovijedi. Valja napomenuti kako je osoban rad, učenje, obrazovanje, praćenje događaja u Crkvi, i to ne samo u domovini nego i u svijetu, pratilo Franju Juraka cijeloga njegova života. Zbog znanja francuskog jezika vrlo je dobro poznavao gibanja u Crkvi u Francuskoj, pa je tako bio u kontaktu sa Zajednicom Naše Gospe koja se bavi obiteljskim apostolatom i koja je u Hrvatskoj bila preteča Zajednice bračnih susreta. S posebnom je pozornošću pratio razvijanje pokreta svećenika-radnika u Francuskoj i sve događaje s tim u vezi. Mnogi bi se događaji mogli spominjati iz toga razdoblja, od nabavljanja prvog motora i čekanja da dođe sa carine do polaganja ispita za motor, radosnih susreta i mnogih nastojanja da se izgradi zajednica u prostoru i vremenu u kojem je bilo zahtjevno živjeti kao svećenik i kršćanin. Uza sve to, potrebno je istaknuti i prijateljstvo s 16


Branimir Motočić � Životni put župnika Franje Juraka

Jovicom Nikolićem, tadašnjim glinskim parohom te pomoć koju je pružio oko gradnje pravoslavne crkve u Glini.

3. Zrele svećeničke godine, služba u Župi sv. Marka Križevčanina Nakon službe u Glini i Maji, 1964. godine dolazi za župnika na Selsku cestu u Zagrebu, u Župu bl. Marka Križevčanina. Tu će ostati sve do umirovljenja, uz prekid 1969. – 1970. godine, kad je vicerektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa. Godine 1971. osniva pastoralni centar u Subotičkoj, što je početak sadašnje Župe sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica – Voltino. Taj događaj i njegova župnička služba usko su vezani uz obnovu koju je pokrenuo Drugi vatikanski koncil na području cijele Crkve, pa tako i u našoj domovini. Zanos koji je taj koncil potaknuo, svoje posebno posadašnjenje u zajednici i osobi doživio je u ovoj župi za njegova služenja. Osim što je bio župnik, dao je svoj doprinos životu mjesne Crkve kao jedan od osnivača Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti 1977. godine, član njezinoga Nadzornog odbora, suradnik u Kršćanskoj sadašnjosti, koju je i financijski pomagao kad je bio u mogućnosti a za to se ukazala potreba, predavač na Teološko-pastoralnom tjednu, propovjednik u mnogim župama. Revitalizacija Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s Jelenom Brajšom počela je upravo za njegove službe u Župi sv. Marka Križevčanina. Taj će karitativan rad poseban oblik dobiti u vrijeme Domovinskog rata, o čemu postoje mnogi dokumenti a i urbane legende. Nakon umirovljenja napušta župu, te posljednju godinu života služi kao ispovjednik u Zagrebačkoj katedrali. Slijep, to je još jedino 17


Znanstveni simpozij

što je mogao raditi. Ubrzo se počeo stvarati veliki red pred njegovom ispovjedaonicom. Umire 4. kolovoza 2000. godine na spomendan sv. Ivana Marije Vianneya, za sada jedinoga proglašenoga svetog župnika. Bolest je stvarnost koja se ne smije ispustiti iz promatranja života Franje Juraka. Cijeli je život patio od raznih bolesti. Od mladih je dana bio slaboga zdravlja, koje nikada nije bilo dobro, čemu su pogodovali i križni put, i zatvor, i vrlo loši uvjeti života u kojima je živio. Bio je temperamentan čovjek, nemirna duha, koji je uvijek gledao barem dva koraka unaprijed. I, za kraj jedan »štiklec«. Godine 1995. sv. potvrdu u Župi bl. Marka Križevčanina dijelio je biskup Đuro Kokša. U pripremi samoga slavlja nastojali smo da ne budemo previše »napredni« kako ne bismo, tada već bolesnog biskupa Kokšu »prestrašili«, kako se to tada govorilo, »Jurakovim novotarijama«. Nakon sv. mise i fotografiranja, pratim ja biskupa u sakristiju da odloži misno ruho i razgovaramo. Stane on na sredinu crkve, promatra župnika kako stoji na vratima i razgovara s ljudima, i kaže mi: »Nekad je ova župa bila jako liturgijski napredna. Danas mi nije izgledala takva.« Kažem ja biskupu: »A možda su se kroz tolike godine druge župe približile ovoj.« Pogleda on mene i reče: »Vidiš, i to je lako moguće.«

18


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

Stjepan Baloban

Župnik intelektualac

Uvod Ni površni poznavatelj povijesti hrvatskoga naroda i Crkve u njoj ne može previdjeti činjenicu da su svećenici, svećenici intelektualci, imali značajno mjesto u toj povijesti – bilo da je riječ o vjerskom odgoju i unutar crkvenom životu, bilo da je riječ o kulturi, obrazovanju, znanosti ili različitim oblicima javnoga života. S jedne strane, svećenici su kao teolozi i profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na drugim teološkim učilištima u Hrvatskoj pisanim djelima i drugim oblicima javnoga djelovanja utjecali ne samo na crkvena nego i na društveno-politička

Stjepan Baloban, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve na istom fakultetu, svećenik Zagrebačke nadbiskupije; župni vikar u vrijeme župnika Franje Juraka od 1988. do 1989. godine.

19


Znanstveni simpozij

zbivanja. Prvi rektor Hrvatskoga Sveučilišta u Zagrebu bio je svećenik Matija Mesić, profesor hrvatske povijesti na Pravnom fakultetu. Od njegova osnutka do danas na Sveučilištu u Zagrebu je bilo 18 rektora koji su bili svećenici.1 S druge strane, hrvatska povijest bilježi i svećenike, poznate intelektualce, koji su bili župnici i kao takvi su ostavili značajan trag u vremenu u kojem su živjeli. To su bili ljudi sa znanstvenim titulama, ali i ljudi koji nisu imali znanstvene titule, no njih su na temelju njihova djelovanja ljudi poštivali kao istinske intelektualce. Među takve svećenike intelektualce, bez znanstvene titule ali sa znanjem i specifičnim referencama intelektualca, pripada i župnik Franjo Jurak. Osobno sam se u to mogao uvjeriti u vrijeme svoje kapelanske službe u Župi blaženoga Marka Križevčanina od 1988. do 1989. godine. Razgovori, rasprave kao i širina tema kojima se rado bavio odavali su čovjeka i svećenika istinskog intelektualca, koji se nije mogao miriti s prosječnošću na bilo kojem području života. S Franjom Jurakom ste mogli razgovarati o najnovijim pitanjima i problemima u Crkvi i u teologiji, kao i o suvremenim kretanjima u društvu. Tada, kao mlad svećenik i njegov pastoralni suradnik, imao sam dojam da ga i njegovi župljani upravo takvim doživljavaju. Sjećam se blagoslova obitelji. Ljudi su, gotovo redovito, pitali: »Kako je župnik Jurak?« Iz tih sam razgovora upamtio više puta izrečeno, i to od ljudi koji su rjeđe dolazili u crkvu: »Kada želim čuti dobru propovijed, idem u crkvu u Selsku!« Franjo Jurak je, zapravo, nastavio niz župnika, svećenika intelektualaca Zagrebačke nadbiskupije do Drugoga svjetskoga rata

1

20

Usp. Jaroslav ŠIDAK (uredio), Spomenica u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1969., 379–392, 394, 396.


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

(poznatih katehetâ, kulturnih djelatnika, javnih djelatnika…) bez kojih nije moguće cjelovito vrednovati povijest hrvatskoga naroda i uopće društveno-političkih kretanja u povijesnim previranjima 19. i prve polovice 20. stoljeća. U slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj (nakon 1990. godine) intelektualcima ‘ne cvjetaju ruže’. U javnosti prevladava dojam da se oni ‘ne čuju u društvu’ ili njihov glas nije dovoljno snažan, a vremena su tako ozbiljna da bi se u njima trebao upravo čuti glas intelektualaca. U čemu je problem? U kriznom vremenu i neizgrađenom društvu ili je problem i u ljudima, intelektualcima, koji su se povukli i uglavnom šute, ili su se poput većine ljudi ‘priklonili’ rušilačkom i negativistički obojenom mentalitetu u Hrvatskoj koji prevladava u početku 21. stoljeća očekujući kakvog Mesiju, kakvog izbavitelja, koji će odjednom u hrvatskom društvu promijeniti stvari na bolje. Župnik Franjo Jurak se kao intelektualac nije nikada mogao pomiriti sa šutnjom, s nepravdom ili s ‘mesijanskim očekivanjem’ da bi netko drugi morao to i to učiniti. On je bio kritičan prema raznim događanjima i ljudima, i u Crkvi i u društvu, i to nije sakrivao. Ali on je uvijek tražio kakvo rješenje, kakav izlaz, pa makar nakon određenoga vremena uvidio da nije imao uspjeha. Gotovo je svaki razgovor s njim ukazivao da je »potrebno nešto poduzeti« i »nešto učiniti za opće dobro«. Upravo to je temeljna oznaka intelektualca: na temelju znanja i iskustva tražiti i nuditi rješenja i izlaz iz bezizlaznih situacija, svidjelo se to nekome ili ne, bio on pohvaljen ili, češće, pokuđen jer je uznemirio »moćnike«, bilo one na vlasti bilo one sakrivene koji iz »drugoga i nevidljivoga« plana žele upravljati zbivanjima u društvu i državi. Intelektualcem se ne rađa, intelektualcem se postaje dugotrajnim i zauzetim radom. Iza Franje Juraka nije ostao veliki »pisani trag« na temelju kojega bi se moglo istražiti njegov život i, posebice, njegovo javno djelovanje. 21


Znanstveni simpozij

U pripremi za ovaj rad imao sam mogućnost pregledati dio onoga što je u papirima Franjo Jurak iza sebe ostavio: od njegovih studentskih dana na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, preko teških poratnih godina u komunizmu i »nemirnog traženja novoga« nakon Drugoga vatikanskoga koncila, do posljednjih godina njegova života. Na temelju toga, ipak djelomičnog uvida, želio bih ukazati na određene trenutke koji su, poput mozaika, gradili sliku svećenika, župnika Franje Juraka kao intelektualca.

1. Student i bogoslov – godine sakupljanja i istraživanja Poznata je činjenica da je župnik Franjo Jurak gotovo uvijek ‘bio spreman ponuditi neku novu inicijativu’, ali isto tako biti spreman na inicijative koje su dolazile od drugih ljudi. On se nije bojao ‘novoga’ i drukčijega. Osim toga, gotovo da nije bilo važnije teme ili područja, posebice u crkvenom životu, koje ga nije zanimalo i za koje je bio kadar podmetnuti vlastita leđa. Navodim samo neke teme kojima se on na ovaj ili onaj način bavio ili su one snažno utjecale na njegov osoban i svećenički život i rad: apostolat vjernika laika, brak i obitelj, mladi, bazična zajednica, socijalno pitanje, Caritas, Bleiburg, ateizam, Crkva i društvo, evolucija, ekumenizam, holokaust, emigracija, pokreti i sekularni instituti, socijalni položaj svećenika.2 To su samo neka područja, imajući u vidu da je on ‘vjerojatno ustajao i lijegao’

2

22

To su važnije teme prema kojima je razvrstana pisana Ostavština Franje Juraka u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Nakon njegove smrti (4. kolovoza


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

s pitanjima koja su se odnosila na pastoralni život u župi, liturgiju, mlade i vjernike laike… Odakle mu interes za sve to? Njegova, premda oskudna pismena ostavština, nudi odgovor na to pitanje. U studentskim danima, a to je bilo vrijeme od 1945. do 1951. godine, Franjo Jurak je puno čitao, a o tome čime se osobito bavio ostalo je dijelom zapisano u njegovim pismenim bilješkama3. Poput čovjeka koji primjerice priprema doktorsku disertaciju ili se sprema napisati članak ili knjigu, Franjo Jurak je kao student teologije na karticama bilježio određene misli, citate ili pak svoja razmišljanja. Tu ćemo naći bilješke o Crkvi, o odnosima Katoličke i Pravoslavne Crkve4, o Crkvi i društvu, o socijalnoj tematici, o siromaštvu, o braku, o grijehu i pokori, o čistoći, o misijama, o miru… On je već od svojih studentskih dana sakupljao mišljenja stručnjaka o pojedinim temama, i što je važno naglasiti, te pisane zabilješke su dijelom ostale sačuvane do njegove smrti u njegovoj pisanoj ostavštini. Franjo Jurak ih je nosio sa sobom kao kapelan u Čuntiću (1951. – 1952.), Slatini (1952.), Voćinu (1952.), Varaždinskim Toplicama (1952.), Bednji (1953. – 1954.), te kasnije kao upravitelj župe u Gornjem Mikloušu (1954. – 1955.), Hrastovici (1955.), Glini i Maji (1955. – 1964.). Te rukom pisane zabilješke donio je sa sobom i u Župu blaženoga Marka Križevčanina, na Selsku u Zagrebu

3 4

2000.) tu je ostavštinu dr. sc. Stjepan Razum, ravnatelj Arhiva, sakupio i prenio u Nadbiskupski arhiv u Zagrebu. Usp. Biografije (A. Stepinac, J. Lang, I. Meštrović, V. Solovljev i dr.), u: Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, kutija 7, Jur. Fr. 61. Veliki dio tih napisanih kartica posvećen je Vladimiru Solovjevu i njegovoj knjizi Rusija i Opća Crkva, Sarajevo, 1922. 23


Znanstveni simpozij

1964. godine, a uzeo ih je sa sobom kada se, već gotovo slijep, preselio na novu adresu u Novu Ves 14, u Zagrebu. Je li se kasnije u životu s tim pisanim bilješkama služio? Za pretpostaviti je upravo to. Bilo bi korisno analizirati te pisane zabilješke i usporediti ih s kasnijim tekstovima Franje Juraka i uopće njegovim svećeničkim i javnim radom. To što je naučio u studentskim danima, nastavio je kao istinski intelektualac kasnije razvijati u pastoralnom životu i radu. Prema tome, temelje za svoj kasniji intelektualni rad kao svećenika postavio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i u Zagrebačkoj bogosloviji. Studentsko vrijeme i vrijeme spremanja za svećenika u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu (1945. – 1951.) bilo je iznimno teško, a za svećeničkog kandidata, bogoslova Franju Juraka, kao i za ostale bogoslove, ispunjeno različitim izazovima i iskušenjima.5 Usprkos svih opasnosti koje su prijetile svećenicima i svećeničkim kandidatima od komunističkoga režima u godinama nakon uspostave komunističke Jugoslavije,6 Franjo Ju-

5

6

24

Premda nije bio u ratu, on je zajedno sa skupinom ljudi iz Lovrečana i Zlatara (8. ili 9. svibnja 1945.) krenuo prema Austriji u nadi da će se predati saveznicima. Tako je bio sudionikom križnoga puta hrvatskoga naroda. U ‘tužnoj koloni’ je vraćen preko Maribora u sabirni logor u Osijeku, gdje je zbog oboljenja od tifusa jedva ostao živ. Nakon toga je nastavio pripremu za svećenstvo u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i filozofsko-teološki studij na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svećenički kandidati su na različite načine »onemogućavani«, odnosno na njih je službena vlast pokušala utjecati kako bi ih odvratila od svećeničkoga poziva, bilo da je riječ o »podmetanjima« u odgojnim ustanovama ili o različitim oblicima šikaniranja na odsluženju vojnoga roka. Velika je šteta i nadasve propust što se taj dio svojevrsnoga zlostavljanja svećeničkih kandidata u


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

rak se, a možda i upravo zbog toga, još više intelektualno i duhovno spremao za svoj budući život svećenika. Pri kraju svojega studija i boravka u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, uhićen je zajedno s više desetaka bogoslova. Proveo je u zatvoru više mjeseci, ali nije osuđen.7 Treba naglasiti da je Franjo Jurak kao student imao više kolega bogoslova, studenata, koji su na sličan način bili ‘pozitivno zaraženi’ knjigom i traženjem novoga izvan onoga što se studiralo na fakultetu ili o čemu se raspravljalo u bogosloviji. Kasnije su takvi svećenici intelektualci mogli poduzimati različite pastoralne aktivnosti8 i zajedno sa svojim biskupima sačuvati vjersku i nacionalnu svijest u doba komunizma. I kao svećenici na župama, oni su prijateljevali s knjigom i tako kao svećenici intelektualci u teškim vremenima komunizma bez straha i vjerodostojno širili radosnu vijest evanđelja.

7

8

jugoslavenskoj vojsci nije do sada znanstveno istražio i zabilježio za povijest. Veliki dio svećenika koji su to proživjeli već je umro i sve je manje mogućnosti da taj dio mučeničke povijesti hrvatskih svećenika bude ­zabilježen. Riječ je o montiranom političkom procesu protiv bogoslova u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, koji se odvijao 1950./1951. godine, a u kojem je uz ostale osuđen duhovnik Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa dr. sc. Josip Salač (na šest godina, a kasnije mu je kazna smanjena na četiri godine i tri mjeseca). O tom procesu piše: Stjepan KOŽUL, Sudski proces Josipu Salaču, duhovniku Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, u: Ivica ŽULJEVIĆ (uredio), Josip Salač. Zbornik radova sa znanstvenog skupa o 100. obljetnici rođenja, Daruvar, 8. studenoga 2008., Požega, 2010., 104–137. Primjerice, Franjo Jurak je zajedno s Ivanom Horvatom, Vjekoslavom Marićem i Đurom Pukecom oblikovao skupinu poznatih i priznatih svećenika misionara koji su kao župnici održavali pučke misije po župama. 25


Znanstveni simpozij

2. Župa kao mjesto primjene znanja i traženja novih putova Nakon boravka izvan Zagreba na različitim i teškim župama, Franjo Jurak dolazi 1964. godine u gradsku župu, u Župu blaženoga Marka Križevčanina u Zagrebu. Dolazi u pogodno vrijeme, vrijeme održavanja Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.). Možemo samo zamisliti s kakvim je zanosom započeo svoju župničku službu u ovoj župi na zagrebačkoj Trešnjevci, koja nije bez razloga bila prozvana »crvena Trešnjevka«. Odjednom dobiva mogućnost prakticirati puno toga o čemu je na dotadašnjim župama mogao samo razmišljati. Susreće ljude, vjernike laike, s kojima može provoditi svoje ideje i tražiti nove putove u crkvenom životu. Tek letimičan pogled u ostavštinu Franje Juraka, a koja donosi samo dio onoga što je župnik Franjo Jurak poduzimao9, daje naslutiti da je njegova župa uistinu bila mjesto primjene stečenih i iznova traženih novih spoznaja i traženja novih putova. Crkva na Drugome vatikanskom koncilu nudi drukčiji pristup kršćana svijetu. Drukčiji pristup u promišljanju, ali i konkretnoj praksi. Franjo Jurak nastoji slijediti poticaje koncilske Crkve i u promišljanju i u praksi. Više puta je ispred onoga što se događa u

9

26

Riječ je o različitim aktivnostima i mogućnostima u kojima su zainteresirani vjernici laici mogli pronaći svoje mjesto. Tako u Biltenu župske zajednice prigodom blagdana Duhova 1971. godine piše o apostolatu u župi. Riječ je o različitim aktivnostima: obiteljskim skupinama, brizi za starije i nemoćne, liturgijskoj skupini, katehetama, mladima koji pripremaju molitve vjernika, o raspačavanju nekoliko stotina Biblija i dvije stotine komada Novog katekizma u posljednje dvije godine. Usp. Franjo JURAK, Apostolat, u: Župska zajednica Bl. Marka Križevčanina, Bilten – župnoga lista, V (1971.), br. 45, str. 1., u: Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, kutija 6, Jur. Fr. 55.


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

službenoj hrvatskoj Crkvi.10 Kako uspijeva spojiti za jednoga čovjeka uistinu mnogo aktivnosti i pronaći vremena za čitanje i traženje novih spoznaja? Cilj župnika Juraka jest učiniti »sve ljude mojim učenicima« (Mt 28,19). Takvih »ima mnogo u našoj zajednici. Molimo ih da nam se pridruže. I neka ne gledaju na promašaje kojih će uvijek biti, na naše slabosti i nedosljednosti kojih je uvijek bilo. Neka nam radije pomognu da krize prebrodimo, rasteći u Kristovom Duhu. Zato poziv šaljemo svima koji su dobre volje, i koji su nezadovoljni. Smatramo da je veliki preduvjet za ovaj rad: biti nezadovoljan sa sobom i postojećim stanjem oko sebe, tj. u Crkvi i našoj zajednici.«11 S jedne strane, on se trajno obrazuje, traži literaturu na stranim jezicima kako bi došao ‘što prije do potrebne informacije’. Ne može čekati da se neki crkveni dokument prevede na hrvatski jezik! On ga želi što prije proučiti. U to sam se i sâm mogao uvjeriti kada sam u njegovim rukama vidio Katekizam Katoličke Crkve na francuskom jeziku, odmah nakon njegova objavljivanja 1992. godine, a prije nego što je preveden na hrvatski jezik. U njegovoj pisanoj ostavštini mogu se susresti neki crkveni dokumenti, kopirani iz L’ Osservatore romano, i to odmah nakon što su objavljeni. Premda je za sebe volio govoriti da mu strani jezici ‘nisu najbolja strana’, u njegovoj pisanoj ostavštini susrećemo različite tekstove na francuskom, njemačkom i talijan-

10 Tako su prvi put u nekoj crkvi u Zagrebu, upravo u crkvi blaženoga Marka Križevčanina (21. travnja 1968.) u vrijeme svete mise izvedene pjesme uz električne gitare, pratnju orgulja i bubnjeve. Bila je to tada »velika novost« kojoj su se neki i protivili. Ali nakon Župe blaženoga Marka Križevčanina u Zagrebu, takav se stil glazbe proširio i po drugim župama. 11 Franjo JURAK, Apostolat, u: Župska zajednica bl. Marka Križevčanina, Bilten – župnoga lista, V (1971.), br. 45, str. 1., u: Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, kutija 6, Jur. Fr. 55. 27


Znanstveni simpozij

skom jeziku, kojima se on služio. To se vidi po obilježavanju nekih dijelova ili po bilješkama koje je pisao na tim tekstovima. Tako se, što je prije moguće, župnik Franjo Jurak upoznaje s novim kretanjima u Crkvi u svijetu. S druge strane, župnik Franjo Jurak nastoji u svojoj župi ‘gotovo eksperimentirati’ s onim novim i osvježavajućim što se događa u Crkvi u Europi i svijetu. U tom kontekstu prihvaća i podržava različite pokrete iz inozemstva, a nakon što se pojavljuju autohtoni hrvatski pokreti, on im omogućuje djelovanje u svojoj župi. Bilo bi zanimljivo i korisno istražiti taj vid pastoralnog djelovanja Franje Juraka. Kao svećenik, intelektualac, bio je otvoren za novo, ali je nakon određenog vremena znao izreći i svoj stav o onome s čime se nije slagao. U Župi blaženoga, a kasnije svetoga Marka Križevčanina, podupire nove i različite aktivnosti s često tako različitim i katkad osebujnim ljudima. Kao svećenik, intelektualac, nije se bojao ljudi koji su drukčije od njega i mislili i živjeli. Njegovi najbliži suradnici susretali su se i s onim što je sa strane župnika Juraka otežavalo suradnju, a katkad i konačan uspjeh neke inicijative. No, upravo njegova intelektualna osposobljenost omogućavala mu je da i u veoma kompliciranim situacijama djeluje evanđeoski iskreno i, usprkos nerazumijevanju, postupi prema svojoj savjesti stavljajući se prvenstveno na stranu siromašnih i od većine odbačenih ljudi.

3. Svećenik, intelektualac izvan župe Franjo Jurak je kao svećenik, intelektualac, bio aktivan i izvan svoje župe, i to ne toliko u pastoralu grada Zagreba koliko u nekim događanjima u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Navodim ovdje samo 28


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

dva primjera. Prvi se odnosi na odgoj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, dakle, središnjoj odgojnoj ustanovi za spremanje svećenika u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Ondje je kao jedan od odgojitelja 1969./1970. godine, zajedno s prof. dr. Ivanom Golubom kao rektorom, krenuo u projekt ‘promjena dotadanjega načina ­odgoja’ svećeničkih kandidata. Premda je kao vicerektor u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu bio iznimno aktivan,12 samo je godinu dana proveo kao odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i nakon toga se vratio u svoju Župu blaženoga Marka Križevčanina.13 Za razliku od nekih drugih, tada veoma aktivnih svećenika Zagrebačke nadbiskupije poput Matije Stepinca ili Danijela Labaša14, Franjo Jurak se u svojem djelovanju više orijentirao na svoju župu i na određen krug ljudi, intelektualaca, s kojima je na neki način ‘bio na istoj valnoj duljini’. Zbog čega Franjo Jurak nije bio aktivniji u odnosu na brojna događanja u crkvenom životu Zagrebačke nadbiskupije i uopće Crkve u Hrvata? To je pitanje koje bi bilo zanimljivo istražiti, a najvjerojatnije je povezano i s temom koja se ovdje obrađuje.15

12 To je vidljivo iz njegove pisane ostavštine u kojoj susrećemo različite dopise o kontaktima koje je imao sa crkvenim institucijama i ljudima iz inozemstva, a odnosili su se na vezu između Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, odnosno bogoslova i tih ljudi i institucija iz inozemstva. 13 Bilo bi korisno istražiti i to kratko, ali iznimno intenzivno razdoblje u životu svećenika Franje Juraka, kao i razloge zbog kojih je tako brzo napustio bogosloviju. 14 Mons. Matija Stepinac i mons. Danijel Labaš bili su aktivni, a katkad i nezamjenjivi, organizatori svih važnijih crkvenih događanja u Zagrebu, bilo na razini Zagrebačke nadbiskupije bilo na razini Crkve u Hrvata. 15 Je li razlog možda i u tome što njegove ideje nisu bile prihvaćene od dijela svećenika i crkvenih službenika, ili je kakav drugi razlog, pitanje je za daljnja istraživanja. 29


Znanstveni simpozij

U svakom slučaju, Franjo Jurak je neposredno poslije Drugoga vatikanskoga koncila aktivno sudjelovao u životu svoje nadbiskupije. Tako je, primjerice, bio članom Pastoralnog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, kao i aktivnim podupirateljem svega onoga što se u nadbiskupiji događalo na planu angažmana vjernika laika odmah nakon Koncila. Nakon određenog vremena ‘kao da se povukao’ iz općih događanja i ‘sve svoje snage’ usmjerio na Župu blaženoga Marka Križevčanina. Druga stvar koja isto govori o njegovoj intelektualnoj angažiranosti, ali i svojevrsnoj hrabrosti, jest članstvo u Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost od njegova osnutka, 31. svibnja 1977. godine.16 Snažna i djelotvorna je njegova povezanost s Kršćanskom sadašnjošću, a osobito s teolozima koji su vodili tu najveću katoličku izdavačku kuću u Hrvatskoj. Franjo Jurak je prijateljevao s poznatim hrvatskim teolozima koji su ujedno bili i članovi Kršćanske sadašnjosti. Župne prostorije Župe blaženoga Marka Križevčanina bile su mjesto brojnih susreta i razgovora različitih ljudi, a posebice onih koji su bili vezani uz Kršćansku sadašnjost. Opravdano se može zaključiti da su se upravo iz takvih susreta, razgovorima i raspravama, rodile različite ideje koje je Franjo Jurak pokušavao primijeniti, te ih je više ili manje uspješno primjenjivao u svojoj župi!

16 Župnik Franjo Jurak sudjeluje na osnivačkoj skupštini Teološkog društva Kršćanska sadašnjost 31. svibnja 1977. godine, na kojoj je izabran za člana Nadzornog odbora TDKS-a. Usp. Josip BARIČEVIĆ, Zapisnik osnivačke skupštine Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, u: Bilten KS. Glasilo Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, I (1977.), 1, 7–12. 30


Stjepan Baloban � Župnik intelektualac

Umjesto zaključka Osobna svjedočanstva su uglavnom znakovita, a katkada doprinose boljem i cjelovitijem razumijevanju određene osobe i njezina života. Moje jednogodišnje iskustvo kao kapelana u radu sa župnikom Franjom Jurakom bilo je iznimno bogato i u mojem je životu ostavilo neizbrisiv trag života i suradnje sa svećenikom, istinskim čovjekom i vjernikom, sa svećenikom intelektualcem koji ‘te nije mogao ostaviti ravnodušnim’. Primjerice, kada sam došao na župu, kao što je tada bio običaj, oslovio sam svojega župnika s velečasni i velečasni župnik. Franjo Jurak mi je odmah odgovorio: »Nemoj mi govoriti velečasni ili nešto slično. Ja sam za tebe župnik.« Meni se i nakon toga više puta dogodilo da sam se Franji Juraku obraćao s velečasni, ali sam se uvijek sjetio onoga prvoga puta i njegova inzistiranja na tome da ga ja, kao i svi župljani, zovem župnikom. Od prvih dana zajedničkoga rada sa župnikom Franjom Jurakom primijetio sam da se s njim može razgovarati na kvalitetan i zanimljiv način o različitim temama, bilo teološko-crkvenim bilo društvenim. Tada je bio komunizam na vlasti sa svim onim teretom koji su pod njegovim utjecajem osjećali vjernici, kršćani, katolici, a posebice Katolička Crkva sa svojim svećenicima. Imao sam osjećaj kao da je Franjo Jurak ‘jedva dočekao’ da sa mnom, kao tada ‘svježim doktorom’, može razgovarati o teškim moralnim i socijalnim pitanjima koja tište suvremenog čovjeka. Ono što je zanimljivo, Franjo Jurak nije bio onaj koji je samo znatiželjno slušao o nečem novom. On je argumentirano raspravljao, i to na temelju novih informacija koje je trajno sakupljao. Bio je istinski svećenik – intelektualac, koji je iskoristio svaku mogućnost za stjecanje novoga, bilo znanja bilo informacija. U onom malom i neuglednom prostoru u kojem je živio, imao je pored sebe uvijek kakvu novu knjigu ili 31


Znanstveni simpozij

časopis na stranom jeziku. S druge strane, on je te knjige i časopise, koji su donosili za njega novosti, čitao i o svemu tome htio s nekim razgovarati i raspravljati. Franjo Jurak je često i rado sanjao o novom i boljem od dotadašnjega. Možda je u nekim pitanjima i ‘bio sanjar’, ali je bio, moglo bi se ustvrditi, ‘sanjar s pokrićem’. Dvije su teme bile posebno drage Franji Juraku: socijalna tematika koja se na osobit način očitovala u pomaganju najpotrebnijima i aktivan angažman vjernika laika u župi. S obzirom na socijalnu tematiku, nije sakrivao oduševljenje uspostavom Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije (koji je počeo s radom u studenome 1997. godine) i osobito održavanjem socijalnih tribina (od korizme 1998. godine na dalje), koje je aktivno pratio. S obzirom na angažman vjernika laika postojale su mnoge inicijative i na poseban način velike novosti koje je Franjo Jurak provodio u svojoj župi. Zbog nekih je doživio kritike s crkvene strane. Vjernici laici i njihov angažman u životu župe bili su među prioritetima pastoralnoga rada župnika Franje Juraka. Stoga u lipnju 1971. godine s istinskim oduševljenjem u Biltenu – župnom listu piše: »Grupa mladih koja biva sve veća, preuzima na sebe veliki posao obnove. Javljaju se bliži i dalji suradnici u apostolatu Karitasa. Ne ostaje se samo na lijepim riječima. Mladi odlaze da čiste stanove osamljenih staraca i bolesnika… Mladi oko našega biltena žele stvar potpuno preuzeti u svoje ruke, težeći da on bude stvarni ogled zajednice.«17

17 Franjo JURAK, Apostolat, u: Župska zajednica Bl. Marka Križevčanina, Bilten – župnoga lista, V (1971.), br. 45, str. 1., u: Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, kutija 6, Jur. Fr. 55. 32


Tomislav Ivančić � Duh molitve Franje Juraka

Tomislav Ivančić

Duh molitve Franje Juraka

Franju Juraka upoznao sam kao mladomisnika u Zagrebu, u samostanu sestara milosrdnica, pedesetih godina prošlog stoljeća, jer je tamo dolazio služiti svetu misu. Tada sam bio ministrant kod sestara pa sam posluživao i kod svetih misa u pola sedam ujutro koje je predvodio Franjo Jurak. Bio je vedar i pun humora. Kod svete mise sabran, gotovo sramežljiv, crven u licu, odmjerenih mladomisničkih gesta. No iza svete mise nasmijan, spreman na šalu i zanimljiva pitanja. Nas trojica ministranata voljeli smo s njim razgovarati nakon doručka dok se spremao na povratak u bogosloviju. Kao trinaestogodišnjak doživljavao sam ga ispunjenog nekom simpatičnom snagom koja je odsijevala s njegova lica. U ruci je nosio latinski brevijar i

Tomislav Ivančić, prof. emeritus na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kanonik Zagrebačke nadbiskupije; u vrijeme župnika Franje Juraka od 1984. do 1988. godine u župi održavao je seminare za molitvenu zajednicu MIR i nedjeljom u 11 sati predslavio svetu misu.

33


Znanstveni simpozij

katkad krunicu. Gledajući njega, u meni je rasla želja da budem svećenik. Imao sam dojam da on u samoći molitveno druguje s Bogom i da je taj žar na licu plod toga prijateljevanja s Isusom. Kasnije sam ga često susretao kao župnika Župe sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu. Nakon mojeg premještaja 1984. iz Frankopanske na Kaptol, katehetski rad sa studentima odvijao se u crkvi i dvorani u Selskoj. Župnik Jurak bio je ne samo dobrohotan nego i vidljivo ponosan što smo se okupljali i slavili euharistiju u njegovoj župi. Nije se puno pojavljivao na našim molitvenim skupovima, očito zaokupljen brojnim župničkim poslovima. Ako je uspio doći, slušao je u tišini ne izričući glasno svoje molitve. Istodobno je znao na euharistijama u molitvi vjernika izreći više spontanih zaziva. Svi njegovi spontani dodatci molitvi bili su uvijek konkretni, socijalni. On se nije zanosio darovima Duha ili iskustvima vjere, nego vlastitim konkretnim karitativnim zahvatima. Znao je kritizirati visoke duhovne zahtjeve molitelja i raznih pokreta u suvremenoj Crkvi, držeći da je Bog učinio svoje smrću i uskrsnućem Isusa Krista te da je sada na nama da učinimo nešto za njega ili za same sebe. Župniku Juraku je izraz molitva bio uvijek socijalan trenutak vjere. On nije nikoga ostavio bez pomoći, tko god je pomoć tražio. Bio je spreman dati i svoje posljednje odijelo i rublje da bi pomogao potrebnima. Njegovi suradnici u župnoj kući morali su paziti da ne ostane bez ičega, te su pazili da mu ostane barem dovoljno sredstava za život. Ta njegova posvemašnja karitativna predanost nije bila plod skupnih niti osobnih molitava, nego njegova razumijevanja Blaženstava iz Evanđelja. O Blaženstvima je uvijek bio spreman govoriti, njih je stavljao u prvi plan, iz njih živio i u njima vidio svrhu svojega života i svoje svećeničke profesije. On je očito razumio da molitva nije naše govorenje Bogu, nego Božji govor nama. »Bog ne uslišava naše molitvene želje, nego svoja obećanja nama«, kaže D. Bonhoeffer. Molitva 34


Tomislav Ivančić � Duh molitve Franje Juraka

je razgovor s Bogom, a to znači da je ona ne samo naš govor nego i slušanje Božjeg govora. »Bog nam govori u Svetom pismu, a mi odgovaramo u molitvi«, kaže Drugi vatikanski sabor u Dei verbum. Prava molitva jest naše prihvaćanje onoga što Bog kaže, a ne Božje prihvaćanje onoga što mu mi govorimo. Sve dobro događa se samo po Božjoj riječi, a ne po našoj. »Ne blebećite kad molite – govorio je Isus – nećete biti uslišani zbog mnoštva riječi.« Zato je duh Jurakove molitve bio snažan i uspješan, čemu je dokaz i ovaj izvanredan slučaj da se o jednom zagrebačkom župniku organizira simpozij. Zbog takve molitve u kojoj molitelj sluša i »uslišava« Boga, a ne da prosi i očekuje da Bog njega mora uslišati, Franjo Jurak bio je kao uronjen u Božji duh, u svakoj prilici ispunjen novim idejama i ljubavlju za čovjeka. Istodobno je imao potrebu u svakoj prilici govoriti o Blaženstvima i upijati ih u svoju dušu. To ga je poticalo da ne bude prosječan u izvršavanju evanđeoskih riječi pa je zato svojim stavovima izazivao kritiku tradicionalnih vjernika i kolega. Njegov napredan stav izražavao se i u njegovoj suradnji s Kršćanskom sadašnjošću kao i na ekumenskim skupovima. Argumente za takve stavove pronalazio je u evanđelju, a upravo je to bio znak njegove uronjenosti u molitvu kao komunikaciju s Bogom, u čemu je dobivao svjetlo i nadahnuće od Svemogućega. Bilo je simpatično susresti ga pri čemu bi me pozdravio smiješkom i na moju primjedbu da dobro i puno radi, odgovorio bi: »Čuj, Tomice, ti si dobar čovjek pa tako misliš.« Bio je evanđeoski skroman i istodobno beskompromisan u vjernosti Isusu iz Nazareta. Jednako je svjetlo i snagu svojega nadahnuća crpio iz tekstova brevijara. Bio je vjeran toj molitvi. Jednom sam ga posjetio u njegovom stanu u župi. Sjedio je za malim stolom, bez stolnjaka, koji je bio vidljivo prekriven prašinom. Na stolu je bio njegov brevijar. Oko tog brevijara nije bilo prašine, sve je bilo čisto, jer ga je Jurak stalno 35


Znanstveni simpozij

koristio i onemogućio prašini da se tamo ugnijezdi. Znao je u vrijeme razgovora uzeti brevijar u ruke i citirati psalme ili crkvene oce koji su ga pri molitvi osobito dirnuli i davali mu razloge za njegovu radikalnost. Najsimpatičniji je bio kada nas je četvrtkom navečer pri dolasku na naš zajednički susret u crkvi dočekivao na vrhu crkvenih stuba srdačno pozdravljajući svakog studenta dok je u lijevoj ruci držao brevijar. Shvatio sam da je njegova teološka i vjernička progresivnost izvirala ne iz svjetovnih stavova, nego iz uronjenosti u molitvu. Bila je to progresivnost puna poniznosti, evanđeoskog duha, čovjekoljubivosti, stav čovjeka i svećenika koji je bio svjestan da se u životu, Crkvi i društvu sve može mijenjati samo iz Božje progresivnosti. Duh molitve Franje Juraka najjače se, sve do njegove smrti, otkriva iz molitve krunice. Nju je s ponosnim osmijehom vadio iz džepa i prepuštao se bogatstvu te molitve. Iz nje je crpio sve molitveno ozračje Crkve. Na početku krunice stoji Vjerovanje kao legitimacija vjernika i njegov identitet u Crkvi, a iza toga Isusova molitva Oče naš, kao sažetak cijelog Novog zavjeta, kako to kažu egzegete. Nakon toga slijedi Slava Ocu, što je zapravo središnji izraz svake molitve, jer je slava Božja svrha čovjekova postojanja. Bog je slavan kada je glasovit, a to postaje kada ljudi dopuste da im čini dobro i kada sami djeluju iz svoje vrhunske vjerničke sastavnice. Nakon toga slijede vjera, ufanje i ljubav, koji su temeljni odnosi spram Boga. Potom se putem Zdravo Marije molitelj susreće s Isusovom majkom i od nje saznaje o Isusovom životu od začeća do uskrsnuća. Kada čovjek s tom sviješću moli krunicu, tada ga ona preobražava i on izlazi iz te molitve kao nov čovjek sposoban da preobražava društvo i crkvenu zajednicu u kojoj živi i djeluje. Franjo Jurak svaki je dan molio krunicu, ona mu je bila na dohvat ruke u svakoj prilici. No kada je toliko oslijepio da nije mogao čitati brevijar, tada je s ljubavlju molio 36


Tomislav Ivančić � Duh molitve Franje Juraka

tri i više krunica na dan. To ga je činilo svježim i radosnim unatoč mnogim bolestima. Njegova uronjenost u molitvu i nadahnuća koja je iz nje dobivao bila su razlogom da se nije puno brinuo za izvanjske stvari, nego za čovjeka. Ljubav mu je bila ispred zakona i pravila. Zato se katkad činilo kao da je rastresen, kao da nije u realnom svijetu, dok bi katkad izgledao kao da se spustio iz svijeta molitve i duha u naš materijalan svijet. Na kraju treba naglasiti da je njegova molitva bila diskretna, skrivena očima ljudi. On je molio iza zatvorenih vrata svojega srca, pred Bogom koji vidi u skrovitosti. Zato nije sudjelovao u molitvenim skupinama koje su se okupljale u župskim prostorima, a ako bi i sudjelovao, nije izricao glasno spontane molitve. Njegove su molitve bile vidljive po djelima kojima su one bile izvor. One su bile vidljive i po kritičnosti prema vodstvu Crkve, ali bez zajedljivosti, ogorčenosti, razočaranja i srdžbe. Trpio je zbog nemoći da više učini za ljude, osobito u području reevangelizacije i evangelizacije, ali je i taj manjak nadoknađivao u molitvi u kojoj je Bogu prepuštao da učini ono što on i Crkva nisu mogli. Zaključujući, možemo reći da je nemoguće predočiti njegove oblike molitve, jer su bili skriveni, te je stoga moguće govoriti samo o duhu njegove molitve. Bio je to duh Isusa iz Nazareta i njegova evanđelja koje je Jurak živio vjerno do kraja života. Bît toga duha mogli bismo izraziti riječima sv. Pavla: »Znam kome sam povjerovao.« I konačno, potpuno na kraju ovog osvrta, treba priznati da je bilo lijepo i časno živjeti pokraj takvog svećenika, župnika i čovjeka koji je živio cjelovito, nebo i zemlju.

37


Znanstveni simpozij

Marijan Kušenić

Pastoralni rad župnika Franje Juraka

Uvod Naselje Trešnjevka nastaje tek nakon Prvoga svjetskog rata između potoka Črnomerca na zapadu i rijeke Save na jugu. Izrasta kao tipično radničko naselje neurbanog tipa. Godine 1878. sagrađene su Selska i Nova cesta. Prvi župnik ove župe Milan Petrović jako se zalagao u društvenom i pastoralnom radu. U njegovo je vrijeme sagrađena crkva. Župnik Petrović umire 1964. godine, a župu preuzima Franjo Jurak.

Marijan Kušenić, mr. sc. teologije, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, župnik Župe Presvetoga Trojstva u Svetoj Nedelji; bio je župnik Župe svetog Marka Križevčanina od 2007. do 2012. godine.

38


Marijan Kušenić � Pastoralni rad župnika Franje Juraka

U ovom izlaganju pokušat ću, na temelju dostupne arhivske građe ne navodeći uvijek točne reference, prikazati njegovo pastoralno djelovanje, svećenički pristup otajstvu, župljanima, vjernicima i osobama koje su s njim živjele i djelovale.

1. Odakle Juraku poticaji i ideje za pastoralni rad? Jurak je razmjenjivao mišljenja s mnogim osobama iz župe i izvan župe, teolozima i drugim stručnjacima te radnicima. Nadahnuo se mnogim izvorima: ponajprije dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, osobito Lumen gentium, Gaudium et spes, Apostolicam actuositatem. Posebno je proučavao dokumente s područja socijalnog nauka Crkve. Briga za siromašne u župi bila je osobito važan dio njegove pastoralne službe, što se moglo čuti i vidjeti u nedjeljnim propovijedima, raznim tribinama i konkretnim akcijama u kojima se pomagalo siromašnima. Jurak je također proučavao dokumente i enciklike Humanae vitae, Catechesi tradendae, Evangelii nuntiandi, Christifideles laici. Enciklike je kupovao i dijelio vjernicima. Pratio je dokumente BKJ, te razna teološka i kulturna gibanja. Promišljao je o pastoralu unutar župne zajednice i okupljao suradnike koje je pronalazio u župi i šire.

2. Župnik pastoralac i pastoralist Nakon dvanaest godina svećenstva i pastoralnog služenja, Jurak dolazi 1964. godine za upravitelja Župe bl. Marka Križevčanina koju vodi i kojoj služi do 1999. godine. 39


Znanstveni simpozij

Istaknuo se dobrom organizacijom na mnogim područjima pastoralnog rada, tako da je župa njegovim dolaskom oživjela. U vrijeme službe vicerektora (1969. – 1970.) u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu ostao je povezan sa župom i pomagao novom upravitelju župe Josipu Frkinu. Ponovnim preuzimanjem župe 1970. godine još je više intenzivirao rad na području novih liturgijskih kretanja, na području evangelizacije, ekumenizma, te osobito laičkog apostolata, a sve u kontekstu novih smjernica Drugoga vatikanskog sabora. U svemu tome prolazio je kroz mnoge poteškoće i nerazumijevanja, jer su se mnogi teško prilagođavali novim crkvenim kretanjima. To je doba koncilskih novosti. Promjene u liturgiji dovode do veće razumljivosti i aktivnijeg sudjelovanja vjernika. Svećenik je sišao s »uzvišenog prijestolja« i postao jedan od nas, brat i prijatelj. Takav je bio i Franjo Jurak, a resile su ga sljedeće odlike. Svaki pothvat na duhovnom ili materijalnom području nije započeo bez razmjene mišljenja sa zauzetijim i stručnijim župljanima. Otvarao je župna vrata i župnikovo srce za ljude u potrebi. Zauzimao se za trajno vjersko prosvjećivanje župljana: kupovao je novu teološku literaturu koju je poklanjao vjernicima. O značajnijim događajima iz života Crkve ili izlaženju važnih dokumenata organizirao je predavanja koja su držali poznati stručnjaci. Najstalnija značajka župe jest zajedništvo, zajedništvo vjere. Ono se njegovalo u brojnim susretima. Liturgija je središnji skup. Juraka je odlikovao i uzoran, svjedočki život župnika. Skroman, neumoran, samozatajan stavio se u službu zajednice.

40


Marijan Kušenić � Pastoralni rad župnika Franje Juraka

3. Područja redovitoga pastoralnog rada 3.1. 

Župna pastoralna vijeća

Glavne misli vodilje u radu župnih pastoralnih vijeća imaju dvije sastavnice. Prva je da se na temelju četvrtoga poglavlja dogmatske konstitucije Lumen gentium o Crkvi kao Božjem narodu, govori o jednakom dostojanstvu i pravima vjernika laika, što dolazi od zajedničkog sakramenta krštenja. Druga je da je prema dekretu o apostolatu laika Apostolicam actuositatem, osnova njihova apostolata sakrament krštenja. Ciljevi toga apostolata su: evangelizacija i posvećenje ovoga svijeta, kršćansko oživljavanje vremenitoga reda, karitativna d ­ jelatnost. Područja toga apostolata su: Crkva, obitelj, mladi, socijalna sredina. Župna pastoralna vijeća su jedan od načina apostolata laika. Jurak, na temelju smjernica biskupa, govori o razlozima, uvjetima, znakovima vremena i glavnim područjima apostolata laika – članova župnih pastoralnih vijeća. Prema njegovu mišljenju, razlozi su to što smo svi Crkva, što nije dovoljno samo vanjsko sudjelovanje ili pasivno stanje, što svećenici sami nisu dostatni te to što je djelovanje laika u mnogočemu djelotvornije od svećeničkog. Uvjeti su osobna vjera sposobna za svjedočenje, te otvorenost, dobronamjernost, ljubaznost i ostale ljudske kvalitete. U znakove vremena je ubrojio samosvijest današnjeg čovjeka za samoodlučivanje, suupravljanje i suodgovornost, te socijalizaciju i sekularizaciju života. A glavna područja djelovanja su: evangelizacija, vjeronauk, liturgija, Caritas, priprava i okupljanje obitelji, vjerski tisak, materijalna dobra i ­administracija.

41


Znanstveni simpozij

3.2. 

Obitelj Zajednica Naše Gospe

U župi je 1966. godine počeo djelovati ogranak ili mala zajednica Zajednica Naše Gospe. Svrha tih malih zajednica jest pomagati bračnom paru da zajedno s drugima moli, proučava crkveni nauk i potpomognut drugima živi svoje kršćanstvo na najdublji i najistinskiji način. Bila je to novost za župu, ali novost koja je pala na plodno tlo. Već iste godine okupilo se petnaest obitelji na zajedničkoj misi. Ta se mala zajednica sastajala i djelovala deset godina. Tijekom tih deset godina te su se obitelji međusobno vrlo dobro upoznale i duboko povezale te su odlično napredovale u poznavanju crkvenog nauka, u duhovnosti, te u svijesti o svojem pozivu i poslanju kao vjernika laika. Proučavali su sljedeće teme: obitelj, zajednica obitelji i Crkve, dokumenti Drugoga vatikanskog sabora, papini govori o problemima i duhovnosti bračnog para, molitva u obitelji, psihologija djeteta, duhovan rast djeteta, obitelj – rasadnik duhovnih zvanja, kako moliti meditativno… Zauzeto su djelovali u svojoj župi u karitativnom i katehetskom radu. Nakon deset godina te su se obitelji uklopile u druge duhovne zajednice gdje su unijele polet i oduševljenje za sve ono što Crkva traži od izgrađenog vjernika. Susreti s roditeljima Od 1966. do 1968. godine održana su mnoga predavanja za roditelje čija su djeca polazila vjeronauk u župi. Ta su predavanja držali stručnjaci – pedagozi, psiholozi, sociolozi – s nakanom da roditeljima pomognu u rješavanju problema koje su imali u odgoju djece. 42


Marijan Kušenić � Pastoralni rad župnika Franje Juraka

Od 1978. do 1980. godine održano je nekoliko vrlo zanimljivih i konstruktivnih roditeljskih sastanaka. Na njima se, među ostalim, govorilo o zajedničkom vjeronauku roditelja i djece, o suradnji obitelji i župe, o odgoju djece… Također se održavao susret s roditeljima i djecom zajedno jednom na mjesec (prema Zapisniku sastanka kateheta, održanog 8. rujna 1978. godine). Božićna evangelizacija obitelji Uvriježeni naziv za taj oblik pastorala jest blagoslov kuća, no za Juraka je naziv božićna evangelizacija obitelji bio mnogo primjereniji i aktualniji. U božićnoj evangelizaciji uz svećenike sudjeluju i prokušani vjernici laici. Pri božićnoj evangelizaciji nije se uzimao novac od župljana. Cilj božićne evangelizacije i posjeta obiteljima nije skupljanje novca, nego susret i razgovor s njima. Ali, onaj tko može i želi dati novčani prilog za župu i njezine potrebe, sâm ga donosi u crkvu. Mladi Za njih su se organizirale tribine, hodočašća, duhovne obnove i zabave, gdje su se mladi mogli bolje upoznati. Vjeroučenicima su se prikazivali filmovi. Dan starijih i bolesnih župljana Taj je dan uveden 21. travnja 1968. godine (tada su u župi djelovale sestre uršulinke). U župi se održavao na Bijelu nedjelju. U nedjelju 8. studenoga 1982. godine, u Godini invalida, u župi je 43


Znanstveni simpozij

bio organiziran Dan starijih i bolesnih župljana pod sloganom Krist u bratu koji trpi. Župljani su svojim automobilima organizirali prijevoz dvjestotinjak bolesnih i nemoćnih do crkve. Nakon misnog slavlja se oko 130 župljana okupilo na zajedničkom objedu koji je upriličen u župnoj dvorani. Dan udovica Župnik Jurak je primijetio da postoji puno udovica i udovaca u našoj župi. Zbog toga je potkraj 1960-ih i u početku 1970-ih godina pokušao s jednom župnom suradnicom, udovicom, organizirati pastoral i skrb za udovice. Međutim, taj pokušaj nije zaživio pa je samo služena sveta misa koja je bila prikazana za udovice i njihove drage pokojnike.

3.3. 

Caritas

Za župnika Franju Juraka je Caritas u župi bio sastavni dio pastorala. Za njegova vremena proširio se rad župnoga Caritasa kao prijeka potreba suvremenog i djelotvornoga pastoralnog rada Crkve. Već je 1967. godine nastala veća skupina žena koja se, uz duhovnu izgradnju, bavila i karitativnim radom, traženjem potrebnih i siromašnih na području župe. U rad su se uključivala i djeca vjeroučenici. Od 1991. godine trajni su korisnici župnog Caritasa, uz prognanike i izbjeglice, i razne kategorije domaćih potrebnika: ovisnici, beskućnici, samohrani roditelji, samci, umirovljenici, nezaposleni. Osjetila se potreba za pomoć mladićima i djevojkama koji su došli u Zagreb iz različitih razloga (studij, zaposlenje), a nisu imali 44


Marijan Kušenić � Pastoralni rad župnika Franje Juraka

smještaj ni uvjete za život. Riječ je od oko dvjesto mladića i djevojaka koji su stanovali i hranili se zajedno sa svećenicima i katehetama. Drugi vid karitativnog rada bio je rad s invalidima. U ratu su stradale i žene. Upravo je zbog tih slučajeva u sklopu župnoga Caritasa djelovao Centar za pomoć trudnicama Djetešce na sunašce koji je pomagao duhovno i materijalno trudnicama da se odluče roditi začeto dijete. Među njima je bilo u ratu silovanih, kao i socijalno ugroženih djevojaka i ženâ.

3.4. 

Liturgijska glazba Zborovi u župi

Godine 1952. u vrijeme duhovnog pomoćnika Ivana Trčka, osnovan je pjevački zbor od tridesetak članova. Dirigent je bio sâm Ivan Trčak. Od preuzimanja župe, Jurak se trudio i pozivao djecu, mlade i odrasle da se uključe u jedan od triju zborova koji postoje u župi. Moderno sviranje na svetoj misi – VIS Quo vadis Dana 21. travnja 1968. godine na večernjoj svetoj misi izvedene su pjesme uz pratnju orgulja, električnih gitara i bubnjeva. Budući da je bilo protivnih mišljenja u crkvenom nadbiskupskom odboru za crkvenu glazbu i od strane drugih, učinjena je anketa u 111 primjeraka prema kojoj je većina bila zadovoljna i ocijenila takvu vrstu glazbe pozitivno. Bili su oduševljeni i mladi i stari, ali je bilo i prigovora da plesni ritam onemogućuje sabranost u molitvi. Ipak su nakon ove župe takvu glazbu prihvatile i mnoge druge župe u Nadbiskupiji. 45


Znanstveni simpozij

4. Područja izvanrednoga pastoralnog rada 4.1. 

Koncilska izložba o Crkvi u suvremenom životu

U povodu proslave 350. godišnjice smrti bl. Marka Križevčanina (1619. – 1969.), u velikoj je dvorani otvorena koncilska izložba O Crkvi s dokumentacijom pokoncilskoga gibanja u našoj zemlji. Otvorenje je bilo 20. travnja 1969. godine.

4.2. 

Duhovna obnova u župi i Dan zvanja

Od 5. do 7. prosinca 1974. godine održana je duhovna obnova u župi prigodom proslave Svete godine. Tada su nazočni vjernici zaključili da treba učiniti sljedeće: izbor i pripravu određenog broja vjernika koji bi povremeno nosili svetu pričest bolesnicima i ne­moćnima; izbjegavati ispovijedanja pod svetom misom; ispovijedati prije i poslije svete mise uz obvezno prisustvo svećenika u ispovjedaonici u to vrijeme; jedanput na mjesec slaviti otajstva pomirenja ili pokorničkoga bogoslužja, što bi bilo četvrtkom prije prvog petka u mjesecu. (Bilten župe, br. 60, 1974.) Dana 9. svibnja 1982. godine u crkvi su svjedočili odvojeno redovnici i redovnice.

4.3. 

Misije u župi

Godine 1978. bile su misije ili vjerska obnova u cijelom gradu Zagrebu, pa tako i u Župi bl. Marka Križevčanina. Vjerska obnova u ovoj župi bila je drugačija od ostalih misija u gradu. Razlika je bila 46


Marijan Kušenić � Pastoralni rad župnika Franje Juraka

u metodi, sadržaju i cilju. Sadržaj tih misija u župi bio je vjerojatno jedinstven: ni Krist nije htio biti sâm; manje zajednice vjere su kvasac Crkve – Župe bl. Marka Križevčanina; Božja riječ je ona koja poziva i stvara zajedništvo među ljudima; imamo li kao zajednica vjere svoje vrijeme i prostor?; zajednica se vjere, kao i Krist, izražava i ostvaruje služenjem; zajednica vjere mora biti otvorena prema nedjeljnom liturgijskom skupu gdje se događa objava Crkve – Božjeg naroda u hodu.

4.4. 

Posjet Majke Terezije i o. Ante Gabrića župi

Na Veliku srijedu 1978. godine župu su posjetili Majka Terezija i otac Ante Gabrić. Nakon svete mise razgovarali su s vjernicima, te su sakupljeni darovi za misije (Oglas, 12. 3. 1978.).

4.5. 

Titular župe Marko Križevčanin, 7. rujna 1969. godine

Godine 1969. proslava blagdana bl. Marka Križevčanina uz 350. obljetnicu njegove mučeničke smrti bila je popraćena devetnicom (6. rujna dan pokore, 7. rujna blagdan, 8. rujna dan posvećen obitelji, 9. rujna dan posvećen odgajanju djece, 10. rujna dan posvećen katehizaciji, 11. rujna dan posvećen apostolatu – napose starcima i bolesnima, 12. rujna dan posvećen radnicima, 13. rujna završna svečanost), predavanjima, raspravama, filmovima te euharistijskim slavljima. Iz programa je vidljivo kojim je skupinama Jurak davao osobito značenje i prioritet u pastoralnom radu. Predavanja i rasprave vodili su iskusni i uvaženi bogoslovni stručnjaci. 47


Znanstveni simpozij

4.6. 

Priredbe

U prostorijama župne crkve održavane su brojne kulturne manifestacije: koncerti, festivali, igrokazi, recitali, izložbe, susreti mladih vjernika, vjerske konferencije, predavanja, te niz susreta posvećenih slavljenju početka ili završetka školske i vjeronaučne godine, Dana mladih i Nikolinjâ (prva proslava 1965.). Jedno vrijeme slavilo se Nikolinje pod misom i to pod sloganom Stariji razveseljavaju djecu. Stariji su donosili paketiće. U vrijeme prikaznih darova načinjene su dvije procesije. Sa sjeverne strane pred oltar su dolazila djeca, s južne odrasli. Susret se odvijao pred oltarom, a odrasli su darivali dijete koje su susreli. Među brojnim aktivnostima posebnu pozornost privlače nastupi mladih tamburaša župe 1966. godine. Zatim slijedi niz koncerata u korist fonda Gladno dijete 1969., potom u korist fonda Napuštena djeca 1971. te u korist Caritasove djece 1981. godine. Posebno mjesto zauzima prva laička skupina Quo vadis pod vodstvom Ivice Burića, osnovana 1967. u ovoj župi. Od 1981. do 1983. svakoga prvog utorka u mjesecu održavana je tribina Spoznaj samoga sebe, njezina tvorca, organizatora i voditelja Mladenka Spahije.

4.7. 

Božićno slavlje i Nova godina

Godine 1966. prvi put je uvedeno da djeca pred jaslicama održavaju božićno slavlje (Oglas, 6. 1. 1966.). Godine 1965. prvi put je uvedena sveta misa u ponoć za Novu godinu (Oglas, 1. 1. 1965.).

48


Marijan Kušenić � Pastoralni rad župnika Franje Juraka 4.8. 

Hodočašća (izleti)

U vrijeme Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.) i u godinama koje su slijedile, komunizam je ideološki slabio pa su hodočašća bila slobodnija i češća, a hodočasnici sretniji i brojniji. Redovita postaju hodočašća u Mariju Bistricu. Vjernici ove župe aktivno su i redovito sudjelovali u svim tim događajima. Organizirana su župna hodočašća na Trški vrh, Trsat, Šibenik, Đakovo, Lourdes, Rim itd. te hodočašće na grob bl. Marka Križevčanina u Trnavu i na mjesta vezana uz njega.

4.9. 

Gradnja župnih prostorija i materijalna obnova crkve 1979. godine

Godine 1968. uvodi se centralno grijanje, a 1970-ih godina je na objekt crkve bez dozvole nadograđen ured i privremena blagovaonica. Postoje fotografije koje potkrepljuju materijalnu obnovu crkve, koju čine radovi na stubištu crkve u jesen 1980. godine, blagoslov krstionice u prosincu 1984., posveta-blagoslov obnovljene crkve 12. prosinca 1981. kada je kardinal Franjo Kuharić vodio svetu misu. Tada je Štefanija Bosnar dobila zahvalu za darovanu ostavštinu župi za obnovu crkve.

49


Sadržaj

5 P redgovor

Znanstveni simpozij Branimir Motočić

11 Životni put župnika Franje Juraka

19 Župnik intelektualac

33 Duh molitve Franje Juraka

38 Pastoralni rad župnika Franje Juraka

58 Katehetsko djelovanje župnika Franje Juraka

68 Socijalno djelovanje župnika Franje Juraka

Stjepan Baloban Tomislav Ivančić Marijan Kušenić

Josip Štefanac  ·  Nikola Kuzmičić Gordan Črpić

323


Župnik Franjo Jurak (1927. – 2000.) ubraja se u one hrvatske svećenike, intelektualce, koji su bili povezani neraskidivim korijenima sa zdravom tradicijom, a u svojemu načinu života i rada neumorno i češće nemirno tražili nove putove vjerskoga, crkvenoga, ali i nacionalnoga. Za Franju Juraka može se reći da je bio Božji i narodni svećenik koji se nije želio pomiriti s ustajalim postojećim koje je, istina, smirivalo savjesti i odobravalo dotadašnji način života, ali nije nudilo budućnost, posebice ne budućnost koja se temelji na evanđeoskom novom, koje iziskuje trajne promjene i u Duhu Svetomu poziva na vlastitu promjenu. Svojim hrabrim i katkad neočekivano »nerazumnim« izričajima ljubavi i milosrđa, župnik Franjo je fascinirao ali i uznemirivao, donekle slično kao što to čini papa Franjo danas. Bio je župnik koji bi se savršeno uklopio u pontifikat pape Franje i Godinu milosrđa, koju je on provodio u službi milosrdnoga župnika intelektualca. Čitatelji, koji su ga poznavali, moći će uspoređivati svoje uspomene i sjećanja s napisanim, a za čitatelje koji ga nisu poznavali to je prigoda upoznati iznimno aktivnoga gradskoga župnika čija su vrata župnoga ureda i stana bila uvijek otvorena. Svi potrebiti ljudi i nadasve siromasi mogli su uvijek računati na župnika Franju na Selskoj cesti. Iz Predgovora

Cijena  120 kn   

ISBN 978-953-11-0950-5

Profile for Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Župnik Franjo Jurak - uloga župnika u gradu  

Župnik Franjo Jurak ubraja se u one hrvatske svećenike, intelektualce, koji su bili povezani neraskidivim korijenima sa zdravom tradicijom,...

Župnik Franjo Jurak - uloga župnika u gradu  

Župnik Franjo Jurak ubraja se u one hrvatske svećenike, intelektualce, koji su bili povezani neraskidivim korijenima sa zdravom tradicijom,...

Profile for kshr