Znat će da prorok bijaše među njima (Ez 33,33)

»TEOLOŠKI RADOVI«

SVEZAK 85

ZNAT ĆE DA PROROK BIJAŠE MEĐU NJIMA! (Ez 33,33)

ZNAT ĆE DA PROROK BIJAŠE MEĐU NJIMA! (Ez 33,33) Zbornik u čast prof. dr. sc. Bože Lujića, OFM, povodom 70. godine života

Uredili: Stipo Kljajić, OFM Mario Cifrak, OFM

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2018.

Recenzenti: dr. sc. Taras Barščevski dr. sc. Domagoj Runje Lektura i korektura: Anastazija Komljenović Prijelom: Marijan Tkalec Oprema: Tomislav Alajbeg

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaju: Franjevačka teologija, Sarajevo, Aleja Bosne Srebrene 111 Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Vlaška ulica 38 Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike: Danimir Pezer Mario Cifrak Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada:500 ISBN 978-953-11-1088-4 Tiskano u travnju 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000994796.

PREDGOVOR

Božo Lujić je svećenik, franjevac Bosne Srebrene, doktor teologije s licencijatom biblijskih znanosti, diplomirani germanist, sveučilišni profesor. Bio je pročelnik Katedre Svetog pisma Starog zavjeta na zagrebačkome Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Prevoditelj je i vodič po Svetoj zemlji. Sjećam se da sam kao maturant u knjižari Kršćanske sadašnjosti na Kaptolu 29 zamijetio knjigu Bože Lujića »Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi«. Tada još nisam poznavao ni autora, ni Jeremijinu knjigu. Naime, riječ je o Lujićevoj doktorskoj disertaciji. Prorok Jeremija prati našeg slavljenika od djetinjstva što možemo vidjeti iz intervjua koji je objavljen u Vijencu 16. ožujka 2016. pod naslovom »Uskrsnuće je pobjeda života«. U tom razgovoru Lujić svjedoči: »Nećete vjerovati, ali proroci su odredili moje djetinjstvo, moj studij, moje istraživačko djelovanje, pa i moje teološko djelo. Rođen sam u Bosanskoj Posavini koja je tragično stradala poslije Drugoga svjetskoga rata, kada je trećina stanovništva nastradala u ratnim sukobima ili bila ubijena nakon rata, i kada mi je otac čudom ostao živ.

Spasili su ga Bog, vjera i dobrota. Skupljao je hranu i slao sjemeništarcima u Visoko za što je dobio priznanje provincijala Bosne Srebrene, ali i petnaestak knjiga prepričane i ilustrirane biblijske povijesti zagrebačkog profesora Janka Oberškoga koje su ga mogle stajati života.« Božo Lujić zaljubljenik je u Svetu zemlju, o čemu uvelike govore njegova brojna hodočašća koja je vodio. Sveta mjesta Lujić je približio i pisanom riječju u knjigama »Božji tragovi. Biblijska mjesta i događaji« (Livno, 1996.) i »Tragovima biblijskih prostora i događaja. Biblijsko-teološki i povijesno-arheološki uvidi i poruke« (Zagreb, 2015.). Izraelsko Ministarstvo turizma dodijelilo mu je srebrnu Povelju zahvalnosti za »Unaprjeđivanje hodočašća u Svetu zemlju«. Povelju mu je osobno u Jeruzalemu predao gospodin Jehuda Shen, direktor Odjela za središnju i južnu Europu u izraelskom Ministarstvu turizma.

Božo Lujić je i znanstvenik i profesor. Autor je brojnih knjiga, znanstvenih i stručnih članaka, prikaza i recenzija knjiga, te biblijskih promišljanja upućenih široj javnosti. S Ladislavom Fišićem preveo je Praktični biblijski leksikon (Zagreb, 1997.). Brojne knjige objavio je u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost.

7

Kao profesor zadužio je Franjevačku teologiju u Sarajevu i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na čemu mu njegove kolege žele zahvaliti ovim zbornikom. Naslov zbornika preuzet je iz knjige proroka Ezekiela: »Znat će da prorok bijaše među njima!« (33,33). U spomenutom razgovoru objavljenom u Vijencu Božo Lujić ističe: »Proroci su bili od Boga pozvani ljudi da u određenome povijesnom trenutku određenome narodu prenesu konkretnu poruku kao istinu iz Božje perspektive. Oni su bili nepotkupljivi, neustrašivi i istinoljubivi ljudi kojima je istina s Božjega gledišta bila temelj i smisao života. Znali su da bez istine nema budućnosti za narod. Njihove su poruke bile različite, a ipak u biti iste: htjeli su ljude svoga vremena osloboditi od zla iz prošlosti kako bi pročišćena sadašnjost imala utemeljenu budućnost.« Kolege i prijatelji Bože Lujića pripremili su ovaj zbornik kao svoj dar slavljeniku sa željom da svojim egzegetsko-teološkim radovima nastavi obogaćivati hrvatsku teologiju, te da nas kao hodočasnik i dalje povezuje s Isusovom domovinom gdje Bog »nekoć govoraše ocima po prorocima« (Heb 1,1).

Mario Cifrak, OFM Zagreb, korizma 2018.

8

PARS BIBLICA

9

10

LJUDSKO STVORENJE PREMA HEBREJSKOJ TERMINOLOGIJI U POSTANKU 1-2 Bruna Velčić – Rim

Uvod Pripovijesti o stvaranju svijeta i čovjeka u Knjizi Postanka (1,1-2-4a; 2,4b25) temelj su svake biblijske i teološke antropologije. U njima tražimo odgovore na pitanja o tome tko je čovjek, o njegovu odnosu prema Bogu i ostalim stvorenjima te o odnosu muškarca i žene. Međutim, kako se radi o tekstovima koji o stvaranju govore na slikovit način te su napisani na hebrejskom jeziku i u povijesno-kulturnom kontekstu koji se bitno razlikuje od našeg, njihovo tumačenje je izazov za svakog teologa i egzegetu.

Cilj ovog rada nije ponuditi iscrpno egzegetsko tumačenje spomenutih poglavlja, već pobliže istražiti terminologiju koju biblijski pisci koriste kada govore o »čovjeku« kao »muškarcu« i »ženi«. Naime, biblijski pisci u oba izvještaja o stvaranju koriste hebrejsku imenicu ‫אָ דָ ם‬r(1,26.27; 2,5.7-2x.8.15.16.18.19-2x.202x.21.22-2x.23.25) koja, kako je poznato, može poprimiti različita značenja.

Uporabljena kao opća imenica označava »čovjeka« u smislu ljudskoga stvorenja, odnosno ljudskoga roda, kao osobna imenica označava muškarca imenom »Adam«, a u pojedinim slučajevima može služiti kao atribut (»ljudski«) ili zamjenica (»netko«).1 Nadalje, biblijski pisci u Post 1-2 koriste različitu termino1

U najvećem broju slučajeva ‫ אָ דָ ם‬u Starom zavjetu označava »čovjeka« u smislu ljudskoga stvorenja, odnosno ljudskoga roda. Riječ je o imenici koja ima kolektivno značenje te nema množinu, a najčešće se pojavljuje u kontekstima u kojima je riječ o čovjeku kao »stvorenju« (46x u Post 1-11 i 49x u Knjizi Propovjednika). Usp. Claus WESTERMANN, ‫’ אָ דָ ם‬ādām Mensch, u: Ernst JENNI – Claus WESTERMANN (ur.), Theologisches Handwörterbuch zum Alten Testament, I, München, 1971., 41–45; Fritz MAASS, ‫’ אָ דָ ם‬ādām, u: G. Johannes BOTTERWECK – Helmer RINGGREN (ur.), Theologisches Wörterbuch zum Alten Testament, I, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz, 1973., 82; Alison M. GRANT, ’Adam and ’Ish: Man in the OT, u: Australian Biblical Review, 25 (1977.)

1, 2–11.

11

logiju za definiranje spolova. U Post 1,1-2,4a nalazimo izrazr ‫»( ָזכָר וּנְ קֵ בָ ה‬muško i žensko«; 1,27), a u Post 2 imenice ‫»( ִאישׁ‬muškarac«; 2,23.24) i ‫»( ִאשָּׁ ה‬žena«; 2,22.23.24.25).

Evidentirana višeznačnost i raznolikost terminologije upućuje na to da odgovor na pitanje o tome tko je »čovjek« u Post 1-2 nije jednostavan. U ovom ćemo radu analizirati značenja i međusobne odnose gore navedenih imenica (‫ ִאשָּׁ ה ; ָזכָר וּנְ קֵ בָ ה ;אָ דָ ם‬/ ‫)אישׁ‬ ִ kako bismo doprli do poruke biblijskih pisaca o ljudskom stvorenju kao takvom, o muškarcu i ženi te o muško-ženskim odnosima definiranim stvaranjem.2 r

r

1. ‫ אָ דָ ם‬/ ‫ ָזכָר וּנְ קֵ בָ ה‬r(Post 1,1-2,4a) Pripovijest o stvaranju svijeta u Post 1,1-2,4a pripisuje se tzv. svećeničkomu piscu (P).3 U ovoj je pripovijesti stvaranje svijeta opisano u vremenskom periodu od šest dana (1,1-1,6), dok je sedmi dan posvećen kao dan »počinka« (glagol ‫שָׁ בַ ת‬i; 2,1-4a). Bog stvara svijet planski i postupno: najprije stvara dimenzije vremena i prostora (1,3-5.6-10), a potom svijet ispunja vegetacijom (1,11-13), nebeskim tijelima (1,14-19), ribama i pticama (1,20-23), kopnenim životinjama (1,24-25) i – naposljetku – čovjekom (1,26-31). Živa bića Bog blagoslivlje kako bi se množili i napučili zemlju te im za hranu daje bilje, a čovjeku, k tome, daje vlast nad zemljom i živim stvorenjima.4 Pomno osmišljena struktura Post 1,1-2,4a prikazuje svijet kao uređeno mjesto, mjesto u kojem sve živo i neživo ima svoje mjesto i svoju svrhu, a iznimni položaj je dan čovjeku u čije ruke Bog polaže stvoreni svijet.

U ovoj se pripovijesti hebrejska imenica ‫ אָ דָ ם‬pojavljuje dvaput: u Post 1,2627. U 1,26 nalazimo je bez određenog člana jer se u Božjoj odluci o »čovjeku« govori neodređeno, dok čin stvaranja u 1,27 zahtijeva uporabu člana. U oba je slučaja, međutim, riječ o »čovjeku« kao ljudskom stvorenju, odnosno o ljudskomu rodu stvorenom »na sliku Božju« (‫ ;בְּ צֶ לֶם ֱא הִ ים‬1,27aβ) »kao muško i žensko« (‫ ; ָזכָר וּנְ קֵ בָ ה‬1,27b). Na isti način o »čovjeku« govori svećenički tekst u Post 5,2 gdje čitamo da je Bog »stvorio muško i žensko, blagoslovio ih i dao im ime ‘čovjek’« (‫ת־שׁמָ ם‬ ְ ֶ‫) ָזכָר וּנְ קֵ בָ ה בְּ ָראָ ם וַיְ בָ ֶר אֹ תָ ם וַיִּ קְ ָרא אָ דָ ם א‬. i

r

i

2

3

4

12

i

Pristup biblijskom tekstu bit će sinkronijski, odnosno ishodište tumačenja je postojeći kanonski tekst Svetoga Pisma.

O Post 1,1-2,4a vidi: Celestin TOMIĆ, Prapovijest Spasenja. Knjiga Postanka, glava 1-11, Zagreb, 1977., 45–106; Adalbert REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Zagreb, 1996., 49–96; Đurica PARDON, Zemlja: dar, kušnja i zadaća. Biblijska teologija zemlje u Knjizi Postanka, Zagreb, 2014., 67–110.

U početku su živa bića vegetarijanci, tek nakon potopa im je dopušteno jesti meso. Svijet opisan u Post 1,1-2,4a je idealan svijet u kojem nema nasilja niti ubijanja.

Kao »slika Božja« čovjek ima posebno dostojanstvo među stvorenjima i prima zadatak upravljanja svijetom namjesto Boga (1,26.28b)5, a kao »muško i žensko« prima blagoslov da se plodi i množi te ispuni zemlju (1,28a) – blagoslov koji, identičnim rječnikom, u 1,22 Bog daje i životinjama (‫וּמלְ אוּ‬ ִ ‫)פְּ רוּ ְוּרבוּ‬. Za svećeničkog pisca čovjek je biće koje beskrajno nadilazi stvoreni svijet jer odražava samog Boga stvoritelja, ali i biće koje bitno pripada stvorenom svijetu jer njime upravlja i jer se – poput ostalih živih bića – plodi i množi i ispunja zemlju.6 Kad je riječ o međusobnim odnosima muškarca i žene, svećeničkoga pisca zanima nadasve njihova prokreativna uloga, što je vidljivo u uporabi izrazar‫וּנְ קֵ בָ ה‬ ‫ ָזכָר‬koji muškarca i ženu definira biološki, kao stvorenja muškog i ženskog spola.7 Isti izraz nalazimo u pripovijesti o potopu, gdje se odnosi na parove životinja koje Noa uzima u lađu i prevodi se sa »muško i žensko« ili »mužjak i ženka« (Post 6,19; 7,3.9.16). Prokreativna uloga muškarca i žene u Post 1 naglašena je i blagoslovom u 1,28a, koji, kako smo spomenuli, čovjek dijeli sa životinjskim svijetom. Svećeničkoga pisca ne zanima, dakle, precizna definicija uloga muškarca i žene u međusobnom ophođenju, već ga zanima čovjek u širem kontekstu stvorenoga svijeta. U tom je kontekstu čovjek slika Božja te ima zadatak zemlju podložiti i vladati drugim stvorenjima, a da bi u tome uspio treba se ploditi, množiti i zemlju napučiti.

Zaključno o Post 1: Hebrejska imenica ‫ אָ דָ ם‬u Post 1 označava »čovjeka« kao takvog, ljudsko stvorenje općenito, odnosno ljudski rod. ‫ אָ דָ ם‬je nadalje određen kao »slika Božja« (‫ )צֶ לֶם ֱא הִ ים‬i kao »muško i žensko« (‫) ָזכָר וּנְ קֵ בָ ה‬. Čovjek je, dakle, Božja slika u dva oblika, što mu omogućuje razmnožavanje, podlaganje zemlje te upravljanje živim stvorenjima. Oboje – muško i žensko – jednako su slika Božja i, kao takvi jednaki su pred Bogom i pred svijetom kojim imaju zadatak vladati. Biblijskoga

5

6

7

Kao »slika Božja« čovjek treba »upravljati« svijetom, odnosno treba »vladati« namjesto Boga i kao Bog: kao dobar vladar, ne iskorištavajući i uništavajući svijet već vodeći o njemu brigu, održavajući uređenost i ljepotu koju je Bog svijetu dao.

O stvaranju čovjeka u Post 1,26-28 vidi: Marijan VUGDELIJA, Čovjek i njegovo dostojanstvo u svjetlu Biblije i kršćanske teologije, Split, 2000., 41–71; Anto POPOVIĆ, Od slike Božje do Božjeg sinovstva. Povezanost Staroga i Novoga zavjeta na primjeru egzegetsko-teološke analize odabranih svetopisamskih tekstova, Zagreb, 2008., 33–70; Ivica ČATIĆ, Načinimo čovjeka... (Post 1,26). Antropološki naglasci u Post 1,1-2,4a, u: Diacovensia, 19 (2011.) 2, 171-213; Bruna VELČIĆ, Čovjek – slika Božja i njegova moralna odgovornost, u: Bogoslovska smotra, 82 (2012.) 3, 533–555; Božo LUJIĆ, Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Pretpostavke za biblijsku teologiju Staroga zavjeta, Zagreb, 2014., 121–124.

Usp. Ronald E. CLEMENTS, ‫ ָזכָר‬zākār, u: G. Johannes BOTTERWECK – Helmer RINGGREN (ur.), Theologisches Wörterbuch zum Alten Testament, II, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz, 1977., 631–637.

13

pisca, međutim, ne zanima pobliže odrediti muško-ženske odnose, već odrediti čovjekovo mjesto u stvorenom svijetu.8 2. ‫אָ דָ ם‬r/ ‫אישׁ‬r– ִ ‫( ִאשָּׁ ה‬Post 2,4b-25) Drugi izvještaj o stvaranju, u Post 2,4b-25, tradicionalno se – zajedno s pripovijestima u Post 3-4 – pripisuje tzv. jahvističkomu piscu (J), no u novije vrijeme pojedini egzegete dovode u pitanje tu tezu te drže prikladnijim nazvati tekst jednostavno »ne-svećeničkim«.9 Iako započinje govorom o »nebu i zemlji« (‫;אֶ ֶרץ וְ שָׁ מָ יִ ם‬r2,4b), pripovijest u Post 2,4b-25 nije pripovijest o stvaranju neba i zemlje poput one u Post 1. Ovdje nije riječ o nebu i zemlji s pogledom na nebeska tijela (1,14-19), već s pogledom na zemlju koja je pusta jer »još nema čovjeka da zemlju obrađuje« (2,4b-6). I, dok svećeničkoga pisca zanima zemlja kao »kopno« i »mora« (‫ אֶ ֶרץ‬i ‫;י ִַמּים‬r1,10), ne-svećeničkoga pisca zanima »zemaljska površina« (‫;אֶ ֶרץ‬r2,5-2x.6a), odnosno »tlo«, »obradiva površina« (‫;אֲדָ מָ ה‬r2,5b.6b) i »čovjek« (‫;אָ דָ ם‬r2,5b) kao onaj koji će zemlju obrađivati.

Izvještaj o stvaranju u Post 2 sav je usredotočen na stvaranje čovjeka, i ne čudi, stoga, što se u Post 2 hebrejska imenica ‫ אָ דָ ם‬pojavljuje ukupno šesnaest puta (2,5.7-2x.8.15.16.18.19-2x.20-2x.21.22-2x.23.25). Četrnaest puta pojavljuje se s određenim članom, a u dva slučaja bez člana: u 2,5 gdje se može prevesti i kao zamjenica (»nikoga nije bilo da zemlju obrađuje«)10 te u 2,20 s prijedlogom ְ‫ל‬r(‫ )לְ אָ דָ ם‬gdje, kako sugerira kritički aparat, valja vokalizirati ‫לָאָ דָ ם‬, kao da je prisutan određeni član (usp. Post 3,17.21).11 Osim, dakle, u 2,5, imenica ‫ אָ דָ ם‬se u Post 2 pojavljuje s određenim članom, što znači ne kao osobna imenica »Adam«, već kao opća imenica »čovjek«.12 K tome, u završnom dijelu Post 2 nalazimo imenice ‫»( ִאישׁ‬muškarac«; 2,23.24) i ‫»( ִאשָּׁ ה‬žena«; 2,22.23.24.25), od kojih prva pobliže određuje imenicu ‫( אָ דָ ם‬usp. 2,22-23).

8

9

10 11

12

14

Riječima S. Shectman: »...the creation of man and woman is not concerned with the equality of the sexes or with statements on the nature of God. Rather, P is concerned with sexual dimorphism as a necessary precursor for the increase of humans on the earth...«; Sarah SHECTMAN, Women in the Pentateuch. A Feminist and Source-Critical Analysis, Sheffield, 2009., 134. Usp. Phyllis A. BIRD, Missing Persons and Mistaken Identities. Women and Gender in Ancient Israel, Minneapolis, 1997., 157–163.

O Post 2,4b-25 vidi Celestin TOMIĆ, Prapovijest Spasenja, 113–145; Adalbert REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, 97–134; Božo LUJIĆ, Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti, 125–144. Za aktualnu diskusiju o Jahvisti vidi: Germano GALVAGNO – Federico GIUNTOLI, Dai frammenti alla storia. Introduzione al Pentateuco, Torino, 2014., 186.

Usp. Fritz MAASS, ‫’ אָ דָ ם‬ādām, 82.

Usp. Ernest LUSSIER, ‘Adam in Genesis 1,1-4,24*, u: Catholic Biblical Quarterly, 18 (1956.) 2, 137–139; Richard S. HESS, Splitting the Adam: the Usage of ’adam in Genesis I–V, u: John E. EMERTON (ur.), Studies in the Pentateuch, Leiden, 1990., 1–15.

Tek u Post 4,25 po prvi put nalazimo imenicu ‫ אָ דָ ם‬bez člana te s obzirom na kontekst možemo zaključiti da je riječ o osobnom imenu »Adam«.

Iz svega rečenog vidljivo je da terminologija Post 2 zahtijeva istančaniju analizu. Krenimo od imenice ‫אָ דָ ם‬. Kako smo već rekli, izuzmemo li 2,5, u svim ostalim retcima Post 2 imenica ‫ אָ דָ ם‬sadrži određeni član i glasi:‫ הָ אָ דָ ם‬. U prvom dijelu pripovijesti (2,4b-17), u kojem se izvješćuje o stvaranju i o smještanju ‫ הָ אָ דָ ם‬u edenski vrt te o zadatcima i zapovijedima koje mu Bog daje, čini se da ‫ – הָ אָ דָ ם‬kao u Post 1 – označava čovjeka kao ljudsko stvorenje, odnosno ljudski rod. To značenje, međutim, postaje upitno u retku 2,18 s kojim započinje drugi dio pripovijesti (2,18-25) i gdje Bog utvrđuje da »nije dobro da ‫ הָ אָ דָ ם‬bude sam« te odlučuje načiniti mu »pomoć kao što je on« (2,18).13 U nastavku teksta čitamo da ‫ הָ אָ דָ ם‬ne nalazi »pomoć« među životinjama (2,20) nego tek u »ženi« (‫)אשָּׁ ה‬ ִ koju Bog stvara »od« ‫הָ אָ דָ ם‬r(‫;מן־הָ אָ דָ ם‬r2,22) ִ te je ‫ הָ אָ דָ ם‬prepoznaje kao »kost od njegovih kostiju, meso od njegova mesa« i naziva je »žena« (‫)אשָּׁ ה‬ ִ jer je uzeta »od muškarca« (2,23) (‫)מֵ ִאישׁ‬. Stoga će, zaključuje pisac, »muškarac« (‫)אישׁ‬ ִ ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju »ženu« (‫)אשָּׁ ה‬ ִ te će njih dvoje biti jedno tijelo (2,24). Tekst završava konstatacijom da su oboje goli – ‫ הָ אָ דָ ם‬i njegova ‫ – ִאשָּׁ ה‬ali ne osjećaju sram (2,25).

Iz pregleda teksta vidimo da, dok se u prvom dijelu pripovijesti čini da ‫הָ אָ דָ ם‬ označava »čovjeka« kao ljudsko stvorenje, tj. ljudski rod, govor o stvaranju »žene« (‫)אשָּׁ ה‬ ִ u 2,22 i uvođenje imenice ‫»( ִאישׁ‬muškarac«) u 2,23 upućuju na to da ‫ הָ אָ דָ ם‬označava »muškarca«. Tako, prema 2,22a, Bog stvara ženu »od čovjeka« (‫)מן־הָ אָ דָ ם‬, ִ a prema 2,23 žena je uzeta »od muškarca« (‫)מֵ ִאישׁ‬. K tome, nakon stvaranja žene i uvođenja u tekst imenice ‫אישׁ‬, ִ pisac ne prestaje koristiti imenicu ‫הָ אָ דָ ם‬ te ona u 2,22b.23a.25a označava isto stvorenje kao i ‫אישׁ‬, ִ tj. »muškarca«.

Pitanje koje se nameće jest zašto biblijski pisac ne daje od početka pripovijesti čitateljima na znanje da je čovjek kojega Bog stvara i smješta u edenski vrt »muškarac«. Mogao je to jasno naznačiti uporabom, od početka, imenice ‫אישׁ‬, ִ koja ne ostavlja mjesta dvojbi. No pisac započinje pripovijest koristeći imenicu ‫ אָ דָ ם‬i uvodi imenicu ‫»( ִאישׁ‬muškarac«) tek sa stvaranjem »žene« (‫)אשָּׁ ה‬. ִ Očito je riječ o narativnoj strategiji biblijskoga pisca, o strategiji koja uključuje uporabu imenice ‫ אָ דָ ם‬u prvom dijelu pripovijesti te uvođenje termina ‫ ִאישׁ‬i ‫ ִאשָּׁ ה‬u drugom dijelu. Uporaba imenice ‫ אָ דָ ם‬u prvom dijelu omogućuje piscu govoriti o »čovjeku« kao ljudskom stvorenju, tj. o ljudskom rodu općenito, a uvođenje imenica ‫ ִאישׁ‬i ‫ ִאשָּׁ ה‬u drugom dijelu omogućuje mu govoriti o čovjeku kao »muškarcu« i »ženi«. Navedenu strategiju potvrđuje i činjenica da je poruka pisca Post 2 o ljudskom stvorenju kodificirana u dvjema igrama riječi: između imenica ‫אָ דָ ם‬ (»čovjek«) i ‫»( אֲדָ מָ ה‬zemlja«) u prvom te između imenica ‫»( ִאישׁ‬muškarac«) i ‫ִאשָּׁ ה‬ (»žena«) u drugom dijelu. Pogledajmo koje je njihovo značenje.

13

Za podjelu Post 2 na dva dijela vidi: André WÉNIN, D’Adam à Abraham ou les errances de l’humain. Lecture de Genèse 1,1-12,4, Paris, 2011., 49–86.

15

2.1. ‫»( אָ דָ ם‬čovjek«) i ‫»( אֲדָ מָ ה‬zemlja«) Igru riječi između imenica ‫»( אָ דָ ם‬čovjek«) i ‫»( אֲדָ מָ ה‬zemlja«) nalazimo već u 2,5 gdje čitamo da u početku nije bilo »čovjeka« (»nikoga«) da obrađuje »zemlju«: ‫אָ דָ ם אַ יִ ן ַלﬠֲבֹ ד אֶ ת־הָ אֲדָ מָ ה‬. U hebrejskom se izvorniku odmah uočava povezanost termina ‫ אָ דָ ם‬i ‫ – אֲדָ מָ ה‬povezanost protumačena u 2,7 gdje Bog oblikuje »čovjeka« (‫ )הָ אָ דָ ם‬iz »praha zemaljskoga« (‫מן־הָ אֲדָ מָ ה‬h‫ָר‬ ִ ‫) ָﬠפ‬.14 Tu postaje jasno da, prema biblijskomu piscu, »čovjek« nosi naziv ‫ אָ דָ ם‬jer je sazdan od »zemlje« – ‫אֲדָ מָ ה‬.

U Post 2,7 nalazimo tako po prvi i jedini put u tekstovima o stvaranju tumačenje termina ‫ אָ דָ ם‬i, s obzirom na igru riječi prisutnu u izvorniku, bilo bi najispravnije prevesti taj termin riječju »zemljanin« ili izrazom »zemljano ljudsko stvorenje«.15 Ono što jasno dolazi do izražaja jest da spomenutom igrom riječi biblijski pisac ne upućuje na to da je »čovjek« stvoren u 2,7 »muškarac«, već na to da je »čovjek« kao stvorenje bitno povezan sa »zemljom«. Ta je povezanost vrlo tijesna jer – osim što je od zemlje sazdan – čovjek od zemlje živi (2,8-17) i u zemlju se vraća (3,19). On pripada zemlji, a i zemlja njemu jer ga treba kako bi ju obrađivao (2,5.15).16 »Zemlja« je, međutim, samo jedan od »materijala« od kojih je čovjek sazdan. U njegove je nosnice Bog udahnuo »dah života« (‫חַ יִּ ים‬ ‫ )נִ ְשׁמַ ת‬te je on stoga »živo biće« (‫) ֶנפֶשׁ חַ יָּה‬. Prema Post 2 čovjek je, dakle, stvoren iz »praha« zemaljskog i »daha života« koji dolazi od Boga. U pozadini ove slike očito je ljudsko iskustvo smrtnosti (Prop 3,20; Dn 12,2; Ps 22,30), uvjerenje da je u dahu, odnosno u disanju, život (1 Kr 17,17; Job 27,3) te vjerovanje da život može dati samo Bog (Iz 42,5; Ps 104,29-30; 139,13-15).

Za nas je bitno uočiti da se poruka Post 2,7 ne tiče samo »čovjeka« kao »muškarca« već čovjeka općenito, odnosno svakog ljudskog stvorenja. Kada bismo ‫ הָ אָ דָ ם‬u 2,7 shvatili isključivo kao »muškarac«, to bi nas moglo navesti na zaključak da se slikoviti govor o stvaranju iz »praha« zemaljskoga i »daha života« odnosi samo na muškarca, a ne i na ženu koja je, u 2,22, stvorena od njegova »rebra / strane« (‫)צֵ לָע‬17. Takvim bismo tumačenjem potpuno promašili namisao autora koji slikovitim govorom u 2,7 ne govori samo o tome tko je »muškarac«, već tko je čovjek, a opisom stvaranja žene u 2,22 ne govori samo o tome tko je »žena«, već tko su muškarac i žena. U Post 2,7 nije, dakle, riječ o »čovjeku« h

14

15

16

17

16

Riječ je o »oblikovanju« jer je glagol ‫ יָצַ ר‬primjeren je lončarskom zanatu i obradi zemlje, odnosno gline. O Bogu »lončaru« vidi: Iz 29,15-16; 64,7; Job 10,9; 33,6; Jr 18,5-6.

Etimologija riječi ‫ אָ דָ ם‬nije jasna. Pisac Post 2 je povezuje uz ‫»( אֲדָ מָ ה‬zemlja«), a pojedini stručnjaci uz ‫»( אָ דֹ ם‬crven«) i ‫»(דָּ ם‬krv«). Ova su značenja prisutna i u akadskim riječima adamātu (»tamna, crvena zemlja«) i adamu (»crvena krv, crveni pokrov«). Usp. Fritz MAASS, ‫’ אָ דָ ם‬ādām, 82–83.

Usp. Hermann GUNKEL, Genesis, Göttingen, 91977, 6. K tome, slično kao u Post 1 zemlja čovjeku nije dana na potpuno raspolaganje da s njome čini što i kako mu se prohtije već, kako čitamo o edenskom vrtu, »da ga obrađuje i čuva« (2,15). O odnosu čovjeka prema zemlji u Post 2 vidi: Đurica PARDON, Zemlja: dar, kušnja i zadaća, 110–140.

O značenju imenice ‫ צֵ לָע‬vidi 2.2.

kao »muškarcu«, već o čovjeku kao takvom, o svakom čovjeku kao »zemljanom ljudskom stvorenju«.18 Pojedini egzegete, stoga, smatraju da je ‫ הָ אָ דָ ם‬stvoren u Post 2,7 jednostavno »čovjek«, odnosno »ljudsko stvorenje« kao takvo, bez spolnog određenja, iz kojeg u 2,21-22 nastaju spolno određeni ‫ ִאישׁ‬i ‫ ִאשָּׁ ה‬tako što iz jedne »strane« (‫ )צֵּ לָע‬Bog ‫ הָ אָ דָ ם‬načinja »ženu« (‫)אשָּׁ ה‬, ִ a druga »strana« ‫ הָ אָ דָ ם‬postaje »muškarac« ִ(‫אישׁ‬.) ִ 19 Navedeno tumačenje stavlja u prvi plan piščevu stratešku raspodjelu termina ‫ ִאישׁ‬, ‫ הָ אָ דָ ם‬i ‫ ִאשָּׁ ה‬te s njima povezane igre riječi i opise stvaranja, i s pravom ističe da je u Post 2,7 riječ o »čovjeku« kao »ljudskom stvorenju«, dok se o spolnom razlikovanju progovara tek sa stvaranjem žene. Međutim, narativna struktura Post 2,18-25 upućuje na nešto složeniji zaključak. Naime, kako smo već napomenuli, drugi dio Post 2 narativno je strukturiran oko problema čovjekove osamljenosti (2,18) koji Bog ne uspijeva rješiti stvaranjem životinja (2,19-20), nego tek stvaranjem žene (2,21-23).20 Ako je, dakle, žena »pomoć« koju Bog stvara za ‫הָ אָ דָ ם‬, kao lijek za njegovu osamljenost, onda imenica ‫ הָ אָ דָ ם‬označava muškarca ne samo poslije, nego i prije njezina stvaranja. U prilog takvom zaključku idu i paralelni izrazi u 2,22.23 prema kojima je žena stvorena, to jest »uzeta« (glagol ‫» )לָקַ ח‬iz čovjeka« (‫)מן־הָ אָ דָ ם‬ ִ odnosno 21 »iz muškarca« (‫)מֵ ִאישׁ לֻקֳ חָ ה‬. Međutim, da ‫ הָ אָ דָ ם‬stvoren u Post 2,7 označava ne i

18

19

20

21

Riječima G. von Rada, Post 2,7 je locus classicus starozavjetne antropologije. Usp. Gerhard VON RAD, Das 1. Buch Moses. Genesis, Göttingen, 121987., 53. Vidi također: Silvio José B€EZ, L’uomo nel progetto di Dio. Genesi 1–3, u: Bruno MORICONI (ur.), Antropologia cristiana. Bibbia, teologia, cultura, Roma, 2001., 183–196; Christian FREVEL – Oda WISCHMEYER, Che cos’è l’uomo. Prospettive dell’Antico e del Nuovo Testamento, Bologna, 2006. 31–62; Jacques T.A.G.M. VAN RUITEN – George H. VAN KOOTEN (ur.), Dust of the Ground and Breath of Life. The Problem of a Dualistic Anthropology in Early Judaism and Christianity, Leiden – Boston, 2016.

Za ovakvo tumačenje vidi naprimjer: Phyllis TRIBLE, God and the Rhetoric of Sexuality, Philadelphia, 1983., 80–105; Mieke BAL, Lethal Love. Feminist Literary Readings of Biblical Love Stories, Bloomington, IND, 1987., 112–119; Ellen VAN WOLDE, Stories of the Beginning. Genesis 1–11 and Other Creation Stories, London, 1996. 53–54; Ed NOORT, The Creation of Man and Woman in Biblical and Ancient Near Eastern Traditions, u: Gerard P. LUTTIKHUIZEN (ed.), The Creation of Man and Woman. Interpretations of the Biblical Narratives in Jewish and Christian Traditions, Leiden – Boston, 2000., 11; Rolf RENDTORFF, The Canonical Hebrew Bible. A Theology of the Old Testament, Leiden, 2005., 427; P. Joseph TITUS, The Second Story of Creation (Gen 2:4-3:24): a Prologue to the Concept of Enneateuch?, Frankfurt am Main, 2011., 167–168; Carol MEYERS, Rediscovering Eve. Ancient Israelite Women in Context, Oxford – New York, 2013., 70–76; Helen SCHÜNGEL-STRAUMANN, Eva. Die erste Frau der Bibel: Ursache allen Übels?, Paderborn, 2014., 142–153; Silvio José B€EZ, L’uomo nel progetto di Dio, 193–194; Christian FREVEL – Oda WISCHMEYER; André WÉNIN, D’Adam à Abraham ou les errances de l’humain, 70–81.

Vrijedi primijetiti da dva opisa stvaranja imaju paralelnu strukturu sastavljenu od četiri koraka: a) stvaranje (2,19aα; 2,21-22a); b) dovođenje »čovjeku« (2,19aβ.b; 2,22b); c) imenovanje (2,20a; 2,23b); d) prosudba (2,20b; 2,23a). Vidi, Isto, 71–72.

Prema biblijskom piscu, upravo zato što je »uzeta od muškarca« (‫ )מֵ ִאישׁ לֻקֳ חָ ה‬žena se zove ‫ִאשָּׁ ה‬ (2,23), jednako kao što »čovjek« nosi naziv ‫ אָ דָ ם‬jer je sazdan od »zemlje« – ‫( אֲדָ מָ ה‬2,7). Što se pak ִ napomenuti da, iako se stvaranjem tiče govora o tome da stvaranjem žene ‫» הָ אָ דָ ם‬postaje«ׁ ‫איש‬vvalja

17

samo »čovjeka«, nego i »muškarca«, pisac otkriva tek sa stvaranjem žene jer se – kako vidimo u 2,23 – »muškarac« (‫)אישׁ‬ ִ i »žena« (‫)אשָּׁ ה‬ ִ definiraju jedno nasuprot drugome, tj. jedno u odnosu na drugo, primajući vlastiti identitet iz međusobnog odnosa. Tako Post 2, kao i Post 1, upućuje na to da »muškarac« i »žena« postoje jedno uz drugo i jedno za drugo, ali to ne izražava tvrdnjom o njihovom simultanom stvaranju (1,27), već slikovitom pripoviješću o nadilaženju ljudske osamljenosti stvaranjem »žene« kao partnerice »muškarcu« (2,18-25).

Iz svega rečenog nadaje se zaključak da imenica ‫ הָ אָ דָ ם‬u Post 2 označava »čovjeka« kao »ljudsko stvorenje« i kao »muškarca«, s time da značenje »muškarac« dolazi do izražaja tek u drugom dijelu pripovijesti, u kontekstu govora o stvaranju »žene«.22 U prilog takvom razumijevanju teksta idu prijevodi Post 2 u Septuaginti i Vulgati gdje je u prvom dijelu teksta ‫ הָ אָ דָ ם‬uglavnom preveden općom imenicom »čovjek« (ἄνθρωπος / homo), a u drugom dijelu osobnim imenom prvoga muškarca »Adam« (Αδαμ / Adam).23

22

23

18

žene ‫ הָ אָ דָ ם‬mijenja, u 2,21bβ ne nalazimo opis sličan onome u 2,22 o stvaranju žene, već zatvaranje »rane« prouzrokovane njezinim stvaranjem. K tome, očekivali bismo da pisac u nastavku teksta za označavanje »muškarca« koristi isključivo imenicu ‫אישׁ‬, ִ ali je to slučaj samo u 2,23b.24, dok u 2,22.23a.25a za označavanje istoga koristi ‫הָ אָ דָ ם‬.

Ovdje predloženo tumačenje predstavlja srednji put između egzegeta koji u Post 2,7 vide isključivo »ljudsko stvorenje« i onih koji ondje vide isključivo »muškarca«. O oprečnim tumačenjima Post 2 vidi: Susan LANSER, (Feminist) Criticism in the Garden: Inferring Genesis 2–3, u: Semeia, 41 (1988.) 1, 67–84; Robert S. KAWASHIMA, A Revisionist Reading Revisited: on the Creation od Adam and then Eve, u: Vetus Testamentum 56 (2006.) 1, 46–57; Aleksander GOMOLA, The Myth of the Creation of Woman in Genesis 2:18-23 and its Possible Translations – the Consequences for Christian Anthropology, u: Studia Religiologica, 47 (2014.) 2, 77–88. Za interpretacije bliske predloženoj u ovom radu vidi: Alison M. GRANT, ’Adam and ’Ish: Man in the OT, 5; Adalbert REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, 110; Phyllis A. BIRD, Missing Persons and Mistaken Identities, 163–165. Slično tumači i R. Hendel: »When Adam is created a second time in 2:7 (from a different source) there is the sense that this is an individual male human, since it is from him that the woman is later formed (2:22). Yet the language of sexuality and gender distinction is not used explicitly until the woman is created (2:23-24), indicating that sex and gender is not an emphasis of the identity of Adam until this time. Therefore Adam before the creation of woman is in a sense »not yet« specifically male, and can be seen as both an individual and a collective human.« Usp. Ronald S. HENDEL, Adam (hebr. ’āḏām), u: James D. G. DUNN – John ROGERSON (ur.), Eerdmans Commentary on the Bible, Grand Rapids, MI – Cambridge, UK, 2003., 18. I. Pardes govori o «ongoing fluidity and built-in ambiguity of the term ha’adam” u Post 2; Ilana PARDES, Countertraditions in the Bible. A Feminist Approach, Cambridge, MA – London, 1992., 23.

U Septuaginti ἄνθρωπος nalazimo u 2,5.7(2x).8.15.18, a Αδαμ u 2,16.19(2x).20(2x).21.22( 2x).23.25. U Vulgati nalazimo homo u 2,5.7(2x).8.15.16.18, a Adam u 2,19(2x).20(2x).21.22( 2x).23.25. Vidimo tako da je u oba prijevoda ‫ הָ אָ דָ ם‬shvaćen kao muškarac imenom Adam tek u drugom dijelu pripovijesti. Iznimka su retci 2,16.18. U retku 2,16 Septuaginta (ne i Vulgata) prevodi Αδαμ, kao da se Božja zapovijed tiče samo Adama, tj. »muškarca«. Zanimljivo je, stoga, primijetiti kako zabrana jedenja sa stabla spoznaje dobra i zla u idućem retku 2,17 nije prevedena u jednini – u skladu s hebrejskim izvornikom (‫ – )וּמֵ ﬠֵץ הַ דַּ ﬠַת טוֹב ו ָ​ָרע ל ֹא ת ֹאכַל ִממֶּ נּוּ כִּ י בְּ יוֹם ֲאכָלְ ִממֶּ נּוּ מוֹת תָּ מוּת‬već u množini (ἀπὸ δὲ τοῦ ξύλου τοῦ γινώσκειν καλὸν καὶ πονηρόν οὐ φάγεσθε ἀπ᾽ αὐτοῦ ᾗ δ᾽ ἂν ἡμέρᾳ φάγητε ἀπ᾽ αὐτοῦ θανάτῳ ἀποθανεῖσθε), čime se daje na znanje da se ne odnosi samo na »muškarca«, nego i na »ženu«. Što se pak tiče prijevoda ἄνθρωπος / homo u 2,18 valja napomenuti da je, iz perspektive prethodnoga govora o »čovjeku« u 2,4b-17, takav prijevod posve legitiman ne samo

2.2 ‫»( ִאישׁ‬muškarac«) i ‫»( ִאשָּׁ ה‬žena«) Igra riječi između imenica ‫»( ִאישׁ‬muškarac«) i ‫»( ִאשָּׁ ה‬žena«) pojavljuje se u drugom dijelu pripovijesti (2,18-25) koji započinje Božjom konstatacijom da »nije dobro da ‫ הָ אָ דָ ם‬bude sam« te odlukom da mu načini »pomoć kao što je on« (2,18). Životinje, koje Bog stvara u 2,19-20a, jednako su kao i ‫» הָ אָ דָ ם‬živa bića« (‫ ) ֶנפֶשׁ חַ יָּה‬stvorena »iz zemlje« (‫)מן־הָ אֲדָ מָ ה‬, ִ no one mu usprkos tome nisu »pomoć kao što je on«. Stvorenost od »zemlje« upućuje na povezanost između zemlje, stabala (2,9), životinja i čovjeka, ali ne i na istovrsnost. Stoga, kako bi stvorio »čovjeku« (‫ )לָאָ דָ ם‬kompatibilnu družicu i riješio problem njegove osamljenosti, Bog ne stvara ženu ‫»( ִמן־הָ אֲדָ מָ ה‬iz zemlje«), već ‫» – ִמן־הָ אָ דָ ם‬iz čovjeka«.

Stvaranje žene slikovito je prikazano uzimanjem (‫( )אַ חַ ת ִמצַּ לְ עֹ תָ יו ִמן־הָ אָ דָ ם‬2,21).

Hebrejska riječ ‫ צֵ לָע‬obično se prevodi »rebro«, no točni prijevod je »strana« ili »pokrajnji dio«.24 Pripada građevinskoj terminologiji, kao i glagol ‫ בָּ נָה‬kojim se opisuje stvaranje žene. U 1 Kr 6,5 i Ez 41,5-9.11.26 odnosi se na »pokrajnje dijelove« (tj. sobe) Hrama, a u Izl 25-40 označava »strane« Kovčega saveza i žrtvenika. U pojedinim slučajevima riječ je o »dvjema« stranama: tako se u Izl 25,12 i 37,3 spominju zlatni koluti prikovani na »jednu« (‫ )ﬠַל־צַ לְ עוֹ הָ אֶ חָ ת‬i na »drugu« stranu Kovčega (‫)ﬠַל־צַ לְ עוֹ הַ שֵּׁ נִ ית‬, u 27,7 govori se o štapovima koji se provlače kroz kolutove na »dvjema« stranama žrtvenika ( ַ‫)שׁתֵּ י צַ לְ עֹ ת הַ ִמּזְבֵּ ח‬, ְ a u 30,4 i 37,27 riječ je o »dvjema« oprečnim stranama kadionog žrtvenika (‫)שׁתֵּ י צַ לְ עֹ תָ יו ﬠַל ְשׁנֵי צִ דָּ יו‬. ְ U Post 2,21 Bog uzima ‫אַ חַ ת ִמצַּ לְ עֹ תָ יו‬, to jest »jednu stranu« ili preciznije »jednu od strana« čovjeka (‫)מן־הָ אָ דָ ם‬. ִ Takav prijevod nalazimo u Septuaginti (πλευρά), dok u Vulgati nalazimo imenicu costa, koja znači »strana«, ali i »rebro«. Stvaranje žene iz »jedne od strana« (‫ )אַ חַ ת ִמצַּ לְ עֹ תָ יו‬čovjeka slikovito ukazuje na to da je žena jedan dio ‫הָ אָ דָ ם‬, jedna njegova strana te oni pripadaju jedno drugome kao komplementarni dijelovi jedne cjeline, odnosno kao dva dijela jedne cjeline, kako sugerira 2,24 (»i bit će njih dvoje jedno tijelo«).25 Nadalje, stvaranje žene iz »čovjeka« (‫)מן־הָ אָ דָ ם‬ ִ slikovito ukazuje na to da je žena iste naravi kao ‫הָ אָ דָ ם‬, da je ona također ‫ הָ אָ דָ ם‬te mu je, za razliku od životinja, kompatibilna.26 (

24

25

26

i

u 2,18, nego sve do stvaranja »žene« te se retci 2,18-20 mogu tumačiti kao govor o »čovjeku« kao takvom i o njegovu odnosu prema drugim živim stvorenjima. No, čitamo li navedene retke iz perspektive teksta koji slijedi, tj. iz perspektive stvaranja »žene«, onda se u njima može gledati »muškarca« koji ne nalazi u životinjama, nego tek u ženi »pomoć kao što je on«. To je slučaj u Septuaginti i Vulgati koje u 2,19-21 prevode Αδαμ / Adam.

Usp. Francis BROWN – Samuel R. DRIVER – Charles A. BRIGGS, A Hebrew and English Lexicon of the Old Testament, Oxford, 1906., 854.

C. Westermann zaključuje: »The intention is clear: the process of creation itself explains how man and woman belong together«; Claus WESTERMANN, Genesis. A Commentary, Minneapolis, MN, 1984., I, 230.

C. Tomić tumači: »Da je Bog uzeo dvije grude zemlje te oblikovao muškarca i ženu i udahnuo u njih dah života, time bi bio osvijetljen samo njihov odnos prema majci zemlji, ali ne i njihov međusobni

19