Želim ti sva blaga Božja

Stjepan Lice

ŽELIM TI SVA BLAGA BOŽJA

U S U S R ET ÄŒUDES N OSTI

Zrak koji dišemo U svakom dahu koji udahnemo, udišemo ponešto od atoma koje je izdahnula svaka druga osoba koja je ikad živjela tijekom povijesti.

(Henry A. Garon)

BOG koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima, daje nam da dišemo isti zrak, da i istim zrakom, istim disanjem budemo povezani.

Duh svoj, svoj život udahnuo je u nas, da i naše duše dišu njegovim životom.

Naš je život otkan od nebrojenih susreta, znanih i neznanih, prepoznatih i neprepoznatih.

Pamtimo susrete koji su nas oblikovali, koji nas oblikuju. Živimo ih.

No uz to djeca smo i susreta o kojima ništa ne znamo, o kojima ništa ne slutimo.

Djeca susreta koji, premda utonuli u vremena davno minula, izranjajući u nama upućuju nas na novost života.

I podsjećaju nas da su sva vremena i vjekovi, svi prostori i snovi u svakome od nas međusobno povezani.

11

Dišemo isti zrak koji s nama dišu i naši voljeni i oni s kojima ne sjedamo rado za isti stol.

Isti zrak koji su disali – koji dišu – i sveci i junaci, i zločinci i očajnici.

Isti zrak koji su disali ljudi koji su hrabrošću dobrote mijenjali povijest i ljudi koji su zaslijepljeni zloćom ljudsku povijest nastojali urušiti.

Dišemo isti zrak koji je od onoga blagoslovljenog dana u Betlehemu do onoga prebolnog dana na Golgoti, a potom i sve do dana svog uzašašća, udisao Isus, sin Božji, naš brat u ljudskosti. I u disanju.

Dišemo, i po tome živimo. Po tome pročišćujemo, obnavljamo svoje tijelo.

Dišemo, i naše nas disanje upućuje da pročišćujemo i obnavljamo svijet u kojemu živimo. Sve naše odnose.

Dišemo, i naše nas disanje upućuje da stječemo novo srce. I da ga darivamo jedni drugima.

Naše nas disanje upućuje na bratsko ozračje. Na srodnost u dobrome.

Dišemo. I Bog diše u nama.

12

Koliko prigoda za dobro propuštamo KOLIKO prigoda za dobro propuštamo!

Pritom ne oskudijevamo dobrim razlozima kojima opravdavamo svoju nespremnost, nevoljkost da se zauzmemo, da se izložimo.

Spominjemo vrijeme pred nama, prikladnije trenutke, pozvanije osobe…

Pozivamo se na razboritost, na potrebu da stvari dozriju…

A vrijeme neizbježivo teče, prigode se ne vraćaju.

I toliko je prigoda za dobro nepovratno propušteno.

Da, bit će i ubuduće prigoda za dobro, ali ne i onih kojima ćemo moći nadoknaditi propuštene.

Jer propuštanjem darovanih nam prigoda, usporili smo hod dobrote.

Opteretili ga.

I ono što je jučer bilo jednostavno, makar jednostavnije, sutra će biti teže. Puno teže.

Lako se može dogoditi da dobrota do nekih neće moći doprijeti. Štoviše: može se dogoditi da neće imati do koga doprijeti.

13

Da će i naša srca i naše ruke zaboraviti zašto i kako živjeti za dobrotu.

Koliko prigoda za ljubav propuštamo!

Pritom tako lako smetnemo s uma da je smisao naše ljudskosti, naših susreta, u tome da u posude trenutaka neprestano ulijevamo vječnost, ulijevamo je neponovljivu.

Jer ljubav ne može pristati na ustajalost.

Njoj je nužna svježina.

Nužno joj je gorjeti sada.

Ona se ne može zadovoljiti baštinjenim. Pamćenjem.

Ona je uvijek svjetiljka upaljena za ovaj trenutak.

I samo ako njemu posvijetli, znat će obasjati sutrašnji dan.

Znat će obasjati vječnost.

Toliko prigoda za dobro, za ljubav propuštamo!

I pritom se žalimo na duhovno siromaštvo, na oskudicu ljubavi u svijetu. Žalimo se na ono čemu i sami svojom suzdržanošću pridodajemo.

Na ono što i sami umnažamo.

Jer onome čemu se ne odazovemo dobrotom, odazvat će se tjeskoba, pridodati se klonulost.

Jer u onome u što ne unesemo ljubav, nastanit će se ispraznost.

Ondje gdje se ne dogodi susret, ugnijezdit će se muk.

14

I umjesto da nam se srca dotiču, umjesto da zajedno pjevaju, osamit će se.

I nada će se osamiti, venuti u njima.

A poslani smo da se ljubav i po nama događa.

I da bude potpuna.

15

Kad moliš KAD moliš, moli s povjerenjem i predanjem.

Ne zatvaraj se u svoje srce. U svoju nesigurnost. U svoj strah.

Moli puna, raskriljena srca.

Kad moliš, budi siguran da te Bog čuje i razumije svaki drhtaj tvoga bića.

Budi siguran: Bog ti je blizu.

I htio bi da i ti tako dobro čuješ svoje srce kao što ga on čuje.

Znaj: u molitvi nikada nisi sam.

Tvoja molitva nikada nije osamljena.

Može ti se katkad činiti da je glas vapijućeg u pustinji.

Ali kad god moliš, s tobom mole svi koje voliš. Svi koji te vole.

Uz tvoju molitvu prianjaju i molitve davno i srcem i dušom i usnama izrečene.

Svaka se tvoja molitva kojom se zauzimaš za svijet, za čovjeka, jati s molitvama znanih i neznanih, blizih i dalekih, tako srodnih u ljudskosti.

U djetinjem povjerenju da je život dobar i da dobro uvijek nalazi put.

16

Kad moliš, neka se iz tebe razlijeva zahvalnost.

Svojim molitvama umnažaj blagoslove u ovome svijetu.

I vapaje – kad god ustreba.

Kad moliš, nemoj se oslanjati na riječi. Ni na šutnju.

Jednostavno: budi. Budi pred Bogom.

Disati u njegovoj prisutnosti molitva je koja uvodi u blaženstvo.

Molitva po kojoj blaženstvo nastanjuje ovaj svijet.

Dok moliš, neka te ne začudi ako čuješ anđele kako pjevaju s tobom.

Kako pjevaju pjesme zahvalnosti i uzdanja.

Neka te ne začudi ako čuješ da se umnažaju glasovi tvoga bića.

Ako iskusiš da tvoje srce raste. Da se i ono umnaža.

I kada pred Boga dođeš nijem od boli, prepun suza, neka te ne začudi ako osjetiš da te anđeli svojim krilima obgrljuju.

Neka te ne začudi ako osjetiš anđeoske dodire.

Oni su tu: za tebe.

Kad moliš, ne dvoji: Bog je s tobom.

On s tobom utire put i za tebe i za one za koje moliš.

Iz svake molitve izvire novost života.

17

Iz svake se rađa novo svjetlo.

Imaj strpljenja bdjeti.

Koliko god trebalo čekati novo jutro.

Jer ono već sviće. Nezaustavljivo sviće.

I vidjet ćeš kako molitva preobražava svijet.

18

Čovjekov i Božji ’ali’ MEĐU riječi koje u različitim prigodama izgovaramo često se uplete riječ ’ali’.

I ta riječ ’ali’ tako često okrade značenje, oduzme smisao onome što govorimo.

Nju – svjesno ili nesvjesno – tako spretno iskoristimo za samoopravdavanja.

Ona širi prostore našim oklijevanjima i uzmicanjima, našim neprihvaćanjima.

Mi volimo, ali…

Mi sve razumijemo, ali…

Mi bismo priskočili nekome u pomoć, ali…

Ni Božji govor nije lišen riječi ’ali’.

Ali – Božji ’ali’ je ’ali’ ljubavi, ’ali’ ususret.

On poznaje sve naše slabosti, sve naše nedosljednosti, svu oskudicu naše ljubavi, ali nas ljubi vječnom ljubavlju, ljubi unaprijed i zauvijek.

Njegovoj se ljubavi ništa ne može ispriječiti.

Ona se ni o što ne spotiče.

Ona ni zbog čega ne zastaje.

Nijedna ju tmina ne može obeshrabriti. ’Ali’ Božje ljubavi ne uvjetuje, ne odgađa trenutak – i postojanost – zagrljaja.

O kad bi naš ’ali’ postao božanski!

19

Uzdrhtalo pitanje KATKAD – ne bez zapanjenosti – pomislim da je nekima čak i u Crkvi silno stalo da one koji vjeruju obeshrabre u vjeri, a onima koji ne vjeruju daju opravdanje da budu na udaljenosti od nje.

Pomislim uz to da neki u Crkvi ne razumiju dovoljno koje je njezino poslanje.

I – prije svega – tko je Crkva.

Ne razumijem naglašenu usredotočenost na izvanjsko koja zaklanja zauzetost u bitnome.

Ne razumijem odsutnost radosti i zanosa pri naviještanju Radosne vijesti.

Ne razumijem sitničavost u službi neizrecive Božje velikodušnosti.

Ne razumijem nemarno prepuštanje raskoši dok toliki i u Crkvi samoj oskudijevaju.

Ne razumijem tromost u okolnostima koje traže žurno djelovanje.

Ne razumijem zamor s kojim se ulazi u novi dan.

U nove susrete.

Ne mogu shvatiti zbog čega se toliko truda ulaže u iznalaženje raznovrsnih opravdanja i izgovora.

20