Želim da postojiš. O Bogu ljubavi

ESEJI Svezak 53

Recenzenti: doc. dr. sc. Stipo Kljajić doc. dr. sc. Branko Murić Prijevod s njemačkog: Miro Jelečević Lektura: Gordana Bašić Kedmenec Korektura: Nera Meštrović Prijelom: Marijan Tkalec Oprema: Tihomir Turčinović

Tomáš HalÍk

ŽELIM DA POSTOJIŠ O Bogu ljubavi

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2022.

Naslov izvornika: Tomáš Halík, Chci, abys byl Copyright © 2012 by Tomáš Halík © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2022.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja te Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1561-2 Tiskano u srpnju 2022.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001142330.

Spomen, na 25. godišnjicu smrti, češkog teologa i branitelja ljudskih prava, zatvorenika nacista i komunista, autora agape-teologije, dr. th. Jozefa Zvěřine (1913.–1990.), učitelja vjere, ljubavi i građanske hrabrosti, u povodu njegova stotog rođendana sa zahvalnošću posvećuje autor knjige, jedan od njegovih brojnih učenika.

5

6

Amo: volo, ut sis.

Ljubim: želim da postojiš.

Pripisano sv. Augustinu

Između ljubavi i božanskog postoji neki odnos…

Da, ljubav je »ekstaza«, ali ne u smislu trenutka opijenosti, već prije kao putovanje, kao trajno izlaženje iz vlastitoga »ja«, zatvorenog u samoga sebe, prema svojem oslobađanju kroz sebedarje i upravo tako prema istinskom pronalaženju samoga sebe… To je dakako jedan proces; ljubav nije nikada »završen« i gotov čin; tijekom života ona se preobražava, sazrijeva i upravo tako ostaje vjerna samoj sebi.

Benedikt XVI., Enciklika Deus caritas est, 5, 6, 17

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.

1 Kor 13,13

7

8

I. Poglavlje

LJUBAV  ODAKLE I KAMO

»Često se pitah, a bez odgovora, odakle blagost i dobrota, ni sada ne znam, a poći mi valja« napisao je Gottfried Benn. Ti stihovi osvajaju svojom istinom i svojom sjetom. Kroz poniznu iskrenost pjesnika prosijava još nešto dublje i općenitije, izričaj o vremenu u kojem živimo. Stalni nanosi u more ljudskoga znanja ujedno skrivaju i otkrivaju ovo ne znamo, ponor bespomoćnosti pred pitanjem o zadnjem odakle, koje se opire svakom imenovanju.

U prvoj polovini 20. stoljeća, zbog svih strahota ratova i genocida, s novom nužnošću pojavilo se prastaro pitanje »Odakle zlo?« Sasvim je moguće kako smo se u naše doba toliko naviknuli na zlo, nasilje i cinizam da s iznenađenjem postavljamo još jedno pitanje: Odakle potječu blagost i dobrota? Gdje se još uopće nalaze u našem okrutnom svijetu?

Izviru li blagost i dobrota – slično kao i zlo i nasilje – odnekud iz odnosa u našem svijetu (ovise li dakle zlo i dobro ponajprije o tome kako je uređeno društvo) ili potječu iz

9

nekoga neistraženog zakutka našega nesvjesnog ili iz složenih procesa u našem mozgu? Postoje nebrojene znanstvene rasprave o psiho-neurobiološkim procesima, koji prate sve naše emocije, i o centrima u mozgu koji se aktiviraju u trenutku kada doživimo ili učinimo nešto dobro i nježno.

Ne sumnjam da sve što osjećamo i mislimo prolazi najprije kroz bezbrojna vrata našega »prirodnog svijeta«. U tome sudjeluju i na to utječu kako naš organizam tako i naše okruženje, naša kultura u kojoj smo rođeni, uključujući jezik u kojem mislimo. Naše tijelo kao i naša psiha, naš mozak i sve što se u njemu odvija, sve je to dio »svijeta« ili »prirode«, onoga raščlanjenog prostora kojim protječe rijeka života. No gdje je njezin pravi zadnji izvor?

Smijemo li jednostavno odbaciti prastaru slutnju da dobrota i blagost, ono svjetlo i toplina života, koje se gotovo stidim nazvati tako istrošenom riječju »ljubav«, ulaze u naš svijet – a time i u naše razmišljanje i djelovanje – ne samo kao puki proizvod nas samih i našega svijeta nego i kao dar, kao radikalno nova kvaliteta koja nas s pravom uvijek iznova ispunja divljenjem i zahvalnošću? Nisu li i svijet i sve što mu pripada, uključujući i nas ljude, prije primatelji ljubavi nego njezini »producenti«? Nije li i sam svijet dar, nismo li i mi sebi samima dani – te zar ono »odakle«, iz kojeg izvire ljubav, neprestance ne obnavlja i ne oživljuje taj dar? No ako taj izvor tražimo u nekoj dalekoj »onostranosti«, vani, ne propuštamo li time priliku susresti ga ipak na mjestu koje rado previđamo baš zbog njegove blizine, u nutrini?

Odakle potječu blagost i dobrota? Znam li to? Moram priznati da ne znam; svi odgovori koji se nameću čine mi se više poput teškog zastora, koji pokriva otvoreni prozor

10

ovog pitanja. Postoje tako dobra pitanja koje bi bilo šteta pokvariti odgovorima. Postoje pitanja koja poput prozora trebaju ostati otvorena. Ta otvorenost ne mora voditi u zdvajanje, nego u kontemplaciju. Čitatelj koji zna da je ovu knjigu napisao teolog, možda već nestrpljivo očekuje kad ću napokon reći da je na pitanje o onomu zadnjem odgovor, naravno, Bog. U meni je, međutim, postupno sazrijevalo uvjerenje da nam Bog pristupa više kao pitanje nego kao odgovor. Možda je onaj na koga mislimo riječju »Bog« prisutan upravo onda kada oklijevamo prebrzo izgovoriti tu riječ. Možda se osjeća bolje u otvorenom prostoru pitanja, nego u preuskim koritima naših odgovora, naših konačnih tvrdnji, naših definicija i predodžbi. Stoga postupajmo krajnje suzdržano i oprezno s njegovim svetim imenom!

Možda su povijesni trenutci, kada se u javnom i akademskom prostoru uljudno ili ravnodušno šuti o Bogu i za teologa rijetka prilika da se odvrati od pobožne brbljavosti ranijih vremena i vrati onomu što je sveti učitelj vjere Toma Akvinski naglašavao na početku svojih filozofsko-teoloških istraživanja: Bog nije »evidentan«; sami po sebi ne možemo znati što je ili tko je Bog. Ne bojmo se vrtoglavice od pogleda u dubinu Nepoznatog niti poniznog priznanja »ne znamo« – jer to nije kraj, nego uvijek novi početak beskonačnog puta.

Uostalom za vjeru (a tako i za nadu i ljubav, za sva tri oblika »strpljenja s Bogom«, s njegovom skrivenošću1), 1 O ovom vidu »božanskih kreposti« pišem u knjizi Vzdáleným nablízku (Prag, 2007.), koja u stranim izdanjima nosi naslov Strpljenje s Bogom. [Hrvatsko izdanje pod tim naslovom objavilo je Svjetlo riječi, Sarajevo, 2015., u prijevodu Joze Džambe.]

11

izričaj »ne znamo« ne predstavlja nikakvu nesavladivu prepreku. * * * Brojni biblijski izričaji o ljubavi (»Bog je ljubav«, »Ljubi Boga svim srcem«, »Bog je ljubio svijet«, »Ljubite svoje neprijatelje«) mnogim ljudima iz mojeg okruženja zvuče poput rečenica iz nepoznatog, nerazumljivog ili odavno mrtvog jezika. Takvi ljudi sebe često drže »nevjernicima« (ili barem kao »drukčijim vjernicima«: drukčijim od onih koji ispovijedaju kršćansku ili židovsku vjeru). U svijetu Biblije, teologije i kršćanske vjere oni su stranci – stoga je razumljivo da se njima takvi i slični religiozni izričaji čine poput glazbe dalekih svjetova ili ruševina gradova u kojima su nekoć obitavali njihovi predci. Što je s nama? Ne izbjegavajmo pitanje kako i koliko razumijemo te rečenice koje očituju našu odvažnost da se u ovom svijetu još držimo kršćanima! Nama, vjernicima, te rečenice su tako bliske zato što smo ih puno puta čuli.

Ali kako one odgovaraju našim iskustvima, našemu svakodnevnom svijetu?

Opet se ovdje prisjećam priče o onomu židovskom mladiću koji se upisao u rabinsku školu protiv volje svojega oca, bogatog trgovca. Kad se za vrijeme praznika vratio kući, otac ga zajedljivo pozdravi: »Dakle, sine, što si naučio tijekom cijele ove godine?« Mladić odgovori: »Naučio sam da je Gospodin, Bog naš, jedini Bog.« Otac bijesno zgrabi za ramena jednog od svojih pomoćnika: »Izače, znaš li ti da je naš Gospodin jedini Bog?« »Naravno«, očekivano odgovori jadničak. A sin uzbuđeno poviče: »Ja znam da je on to čuo – ali: je li to naučio?«

12

III. Poglavlje

PREDNOST LJUBAVI PRED VJEROM?

N

e mogu se riješiti misli da Boga previše ne zanima vjerujemo li u njega. No jako mu je stalo do toga ljubimo li ga.

Ili točnije: nije mu toliko stalo da vjerujemo u onom smislu u kojem se taj pojam uglavnom upotrebljava, naime, da vjerovati u Boga znači biti uvjereni u njegovo postojanje. Ne mislim da naše spasenje ovisi o našim religioznim nazorima, predodžbama i uvjerenjima. Već je sveti Toma Akvinski tvrdio da ne znamo što s obzirom na Boga znači »postojati«, jer Bog postoji drukčije od stvari. Ono što Boga doista zanima i prema čemu će nas očito suditi nisu naši nazori, nego način i mjera naše ljubavi. Njemu nije do vjere u smislu »nazora« ili nekog mišljenja, nego do vjere koja je u svojoj biti povezana s ljubavlju. Bez ljubavi, vjera je bez sadržaja; često je doista samo projekcija naših želja i bojazni, i u tome su u pravu mnogi ateistički kritičari religije. Vjera bez ljubavi je mrtva, ona je poput soli koja je postala bljutava – »nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze« (Mt 5,13). »I đavli vjeruju, i dršću«, veli Pismo.32 32

Jak 2,19.

39

Papa Benedikt XVI. piše u uvodnim rečenicama svoje prve enciklike: »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom«33, u ljubavi. A na drugome mjestu naglašava: Kršćanstvo nije neki etički sustav ili neki sustav izričaja vjere. Drugim riječima: prema Benediktu XVI. kršćansko bivanje je »lovestory«, priča o ljubavi. Postati kršćanin ne znači prihvatiti određeni »svjetonazor«, nego ljubiti Boga. »Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« odgovara Isus na pitanje koja je najveća i najvažnija zapovijed u Zakonu.34 Kako se to, međutim, čini? Bože moj, bi li mogao dati konkretni naputak za to? * * * Bog zapravo ne može biti predmet ljubavi jer Bog nije predmet; predmetno poimanje Boga vodi u idolopoklonstvo. Boga ne mogu ljubiti na isti način na koji ljubim nekog čovjeka, kako volim svoj grad, župnu zajednicu ili svoj posao. Bog se ne nalazi nasuprot meni; slično kao što se ni svjetlost ne nalazi nasuprot meni: ne mogu vidjeti svjetlost, u svjetlosti vidim samo stvari. Analogno tome ne mogu vidjeti Boga ili ga sebi predočiti. Ni vjera nam ga ne »pokazuje« (»Boga nitko nikada ne vidje«, čak i Biblija to sasvim jasno tvrdi35), po vjeri mogu samo svijet vidjeti »u Bogu«.

I tvrdnja »Bog je osoba« metaforički izražava jednu ljudsku predodžbu o Bogu. Ta metafora (ili analogija, ako BENEDIKT XVI., Enciklika Deus caritas est, 2006.

Usp. Mk 12,28–34; Lk 10,25–28; Mt 22,34–40.

35 Usp. Iv 1,18.

33 34

40

se hoćemo držati skolastičke terminologije) može čak biti zavodljiva; razumljivo je da se tomu često prigovara kako je riječ o previše antropomorfnom izrazu. Stoljećima je kršćanska teologija rezolutno tvrdila kako je Bog osoba, da je kršćanski Bog – za razliku od svih drugih bogova – osobni Bog. Činilo se – a mnogima se i do danas tako čini – da kršćanstvo stoji i pada s tim konceptom božanstva (dakle sa shvaćanjem Boga kao osobe). Taj naglasak koji kršćanstvo stavlja na »osobnog Boga«, bio je i jest u mnogim slučajevima također kamen spoticanja u religijskom dijalogu: kršćani su često u iskušenju neosobno shvaćanje božanstva držati »nižim razvojnim stupnjem« religije, dok su kršćansko shvaćanje Boga kao osobe predstavnici istočnjačkih duhovnosti često sumnjičili za grubi antropomorfizam.36 Crkveni oci starog vijeka posudili su pojam osobe od antičke drame gdje je osoba (prosopon, persona) značila masku pa je glumac koji je mijenjao maske mogao tako »mijenjati identitet« i predstavljati različite osobe, premda je ostajao isti čovjek. Teolozi starog vijeka posudili su tu predodžbu kao metaforu jer se pomoću nje može približiti tajni Trojstva – jednome Bogu koji ima trostruki »identitet«, koji »je jedan u tri osobe«. Neki su teolozi tražili drukčije metafore: Augustin je koristio tri agregatna stanja vode odnosno tri moći duše – sjećanje, razum i volju; sveti Patrik je Ircima objašnjavao Trojstvo pomoću trolista djeOvdje treba kao rubnu opasku dodati da po mome mišljenju kršćanstvo stoji i pada s jednom drugom idejom, koja je pak u velikoj mjeri povezana s poimanjem Boga kao osobe, i to je ideja Trojstva. A ta ideja začuđujuće čak produbljuje međureligijski dijalog, kao što to pokazuju Raimon Panikkar, Gavin D’Costa i drugi.

36

41

teline na stabljici. No svaka metafora, svaki simbol, svaka analogija nešto je što istodobno otkriva i skriva stvarnost o kojoj se govori. Teško nama ako zaboravimo da je metafora »samo« metafora: umjesto poniranja u dubine teologije, tada tonemo u glib fundamentalizma.

Shvaćanje Boga kao osobe unijelo je pojam »osobe« u srce zapadne kulture i učinilo ga možda najuzvišenijim pojmom zapadne kulture uopće. Shvaćanje čovjeka kao osobe osnova je filozofije ljudskih prava; što bi danas bile pravna znanost, sociologija, politologija, ekonomija i sve »humanities« (humanističke znanosti), bez personalističkog principa, bez pristupa čovjeku kao jedinstvenoj i nezamjenjivoj osobi!

Metaforički izričaj »Bog je osoba« važan je, međutim, izričaj i o tome što Bog nije: nije riječ o amorfnom i samo predmetnom »čistom onom«. U prilog korištenju i korisnosti metafore osobe govori i molitveno iskustvo kojim je prožeta cijela duhovna povijest čovječanstva, ne samo kršćanstva. Pa zar se može moliti nekom »neosobnom principu«?37 Ne možemo jednostavno »dokinuti« ni dovesti u pitanje poimanje Boga kao osobe, a da ga ne pokuša-

Ovdje na umu imam »klasični« oblik kršćanske molitve kao »razgovora s Bogom«. U religijama koje ne poznaju »osobnog Boga« – ali i kod mnogih kršćanskih mistika – riječ je prije o kontemplativnom udubljivanju u svetu prisutnost. Krizu »metafore osobe« u današnjem kršćanstvu obilježava sklonost mnogih kršćana prema kontemplativnim oblicima molitve. Ako dobro poznajemo tradiciju kršćanske mistične duhovnosti, taj trend se ipak ne mora odmah označavati kao uvoz »poganskih elemenata«, premda kod pojedinih kršćana neku ulogu ima i inspiracija mističnih i kontemplativnih tradicija Dalekog istoka (npr. zena).

37

42

mo produbiti: Bog je više od osobe, Bog je radikalnije osoba nego što je čovjek osoba.

No upravo tu nailazimo (kao i često u teologiji) na granice ljudskog jezika i predodžbene moći: mi ljudi ne možemo neku osobu sebi predočiti bitno drukčije od ljudske osobe, od individuuma. Izričaji da je Bog neka »nadosoba«, neki »nadum«, neko »nadbiće« i tako dalje, većini ljudi zvuče previše nejasno, slično kao i Echartov i Tillichov izraz »Bog iznad Boga«.

Ovi izričaji govore prije nešto o ljudima nego o Bogu: naznačuju da čovjek pokazuje tko je Bog; jer Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Da je čovjek most, znao je već Nietzsche. Ipak nije most do nadčovjeka, konstrukcija pomoću koje je Nietzsche nastojao ispuniti prazni prostor nakon smrti Boga; on je prije most do slutnje Boga. Tim se mostom pak mora vrlo oprezno ići naprijed, jer ide iznad dubokog ponora beskonačne razlike.38 Sažmimo ova razmišljanja: čini se da na području teologije i religiozne imaginacije (ako se današnji, trijezni i racionalni zapadnjak još uopće može odvažiti na ikakvu religioznu imaginaciju nakon diskreditacije sa strane mnogih religioznih predodžbi) danas mnogima pojam »osoba« više zastire Boga nego što ga približava. Slično kao što pojam »Otac« – preuzet iz konteksta antičkoga patrijarhalnog predodžbenog svijeta – čini se izgleda da je prije za-

Četvrti lateranski koncil (1215.) definirao je važno metodološko načelo teološkog mišljenja: svaku analogiju (sličnost) između Boga i stvorenja nadilazi njezina beskonačno velika nesličnost (»maior dissimilitudo in tanta similitudine«). Time je u katoličkome mišljenju konačno osiguran prostor za »negativnu teologiju«.

38

43

preka koja put prema »apsolutnoj Tajni« više zatvara nego olakšava. Je li pak moguće ljubiti »apsolutnu Tajnu«? * * * Ovdje Pismo hita u pomoć kad kaže: »Bog je ljubav«.

Sigurno je teško samu ljubav učiniti predmetom ljubljenja. Boga ljubimo tako da ljubimo »u Bogu«, u njemu ljubimo ljude i svijet, slično kao što ljude i svijet vidim u svjetlu. Bog se događa prije u tome da ljubimo i kako ljubimo nego da bi on bio »predmet« naše ljubavi; on je »biosfera« svake istinske ljubavi. Što to znači »ljubiti u Bogu«? Vratimo se na metaforu svjetla: ako predmete vidimo u svjetlu, u pravilu nismo svjesni same svjetlosti. Sa svjetlošću je kao sa zrakom: na njih pomišljamo ponajprije kad nam nedostaju. Tu pak prestaje metafora: koliko je danas ljudi koji u civilizaciji bez Boga čeznu za Bogom kao davljenik za zrakom ili slijepac za svjetlom? Slute li što su izgubili oni koji su svjetlo vjere u sebi ugasili ili ga nikad nisu ni zapalili? Što zapravo nemaju? Kakva je razlika između »u Bogu ljubiti« i jednostavno živjeti s »ljudskom ljubavi« bez nekoga religioznog stajališta? Ako »Bog je ljubav«, kako veli Pismo, onda to sigurno možemo razumjeti onako kako se čuje u liturgijskom pjevanju Velikog četvrtka: Ubi caritas et amor, Deus ibi est – Gdje je prava ljubav, ondje je Bog. Bog se događa ondje gdje ljubimo. Zajedno sa svetim Augustinom i mnogim crkvenim naučiteljima možemo tvrditi: On je ondje, makar ga mi ne spoznajemo, ne prepoznajemo, ne zovemo imenom.

Ako smo ipak stvarno vjernici – što znači da s Bogom računamo premda ga »ne vidimo« i »ne spoznajemo«, da smo

44

po vjeri otvoreni prema ovoj tajni apsolutne ljubavi – onda je naša ljubav prema ljudima i prema svijetu drukčija nego kad je naš duhovni svijet zatvoren za ovu tajnu i strogo se ograničava samo na »unutarsvjetske« stvari. Tko doista egzistencijalno »računa s Bogom«, slobodniji je u ljubavi: njegova ljubav prema svijetu i prema ljudima slobodna je od one tjeskobe i grčevitosti koje izrastaju navezanosti.

Ako je naš unutarnji svijet otvoren za onu dimenziju stvarnosti koja nadilazi sve spoznato i spoznatljivo, imenovano i što se imenovati može, ako se tiče onoga »što oko ne vidje, i uho ne ču« i »što u srce čovječje ne uđe«,39 tada ova vjera daje čovjeku doista objektivan pogled odozgo i jednu važnu distancu prema stvarima. Ta se distanca, međutim, u ljubavi ne izražava hladnoćom, nego većom autentičnosti.

Kod ove distance naime nije riječ o distanci prema ljubljenima, nego o distanci prema našem egoizmu koji nas može dovesti dotle da ljubljene hoćemo vezati u odnosu i posjedovati ih. Držim da razlika između ovakve ljubavi odgovara onom razlikovanju koje je predlagao filozof Gabriel Marcel govoreći o posjedujućoj ljubavi (l’amour possessif) i nesebičnoj ljubavi darivanja (l’amour oblatif); o posesivnoj i darivajućoj ljubavi.

Nadam se da nakon izrečenog neću biti sumnjičen kako nesebičnu ljubav darivanja držim monopolom, ekskluzivnim pravom kršćanskih vjernika (u značenju »onih koji idu u crkvu«) i kako bih htio tvrditi da svi drugi mogu prakticirati samo posesivnu ljubav, koja zapravo nije prava ljubav. To bi bila naivna i arogantna 39

Usp. 1 Kor 2,9; Iz 64,3.

45

tvrdnja koja bi se pri svakom ozbiljnijem susretu sa životnom stvarnošću raspršila kao mjehurić od sapunice. Prije mi se čini da će tek biti moguće razlikovati tko je »čovjek Božji« a tko »dijete ovoga svijeta«, ako se mogu razlikovati vrste ljubavi. To razlikovanje je svakako isključiva Božja stvar. Nikome drugome ne pripada ovo klasificiranje ljudi (s obzirom na ovu jedinu bitnu razliku između ljudi). Isus kaže: »Ne sudite!« * * * Kad se upotrijebi riječ »kršćanstvo«, naše mišljenje odmah svrstava taj pojam u već pripremljeni pretinac kulture: religija, vjera. Zbog toga možda može iznenaditi tvrdnja da u kršćanstvu nije riječ ponajprije o vjeri u Boga, nego o ljubavi – ljubavi prema Bogu (i prema bližnjemu).

U Novom zavjetu se, doduše, riječ »vjera« pojavljuje češće od riječi »ljubav«, ali vjera ondje ne znači »vjerovati u postojanje Boga«, nego »povjerovati u ljubav koju Bog ima prema nama«.40 Kršćanin ne postaje onaj koji misli da »Bog postoji«, nego onaj koji je povjerovao da je Bog ljubav.

U kojem smislu u kršćanstvu ljubav ima »prednost« pred vjerom? Ne oživljava li se ovim pitanjem na kraju stari spor o prednosti vjere pred djelima? Teško. Jer taj spor doista pripada prošlosti.

Danas je čitatelju koji dobro poznaje Novi zavjet svakako jasno da pavlovska polemika protiv »zakona djela«41 nije usmjerena protiv djela ljubavi, nego protiv toga da se 40 41

46

Usp. 1 Iv 4,16b.

Usp. Rim 3,27s.

pouzdaje samo u spasonosno značenje »djela Zakona«. Pavao se dakle usmjerava protiv ritualističkog i legalističkog shvaćanja religije. Kada Jakovljeva poslanica naglašava da je »vjera bez djela mrtva«42, to opet nije upereno protiv pavlovskog shvaćanja vjere, nego u krajnjem slučaju protiv njezina krivog shvaćanja i vulgariziranja, danas bi se reklo: protiv svođenja vjere na besadržajni fideizam43 ili na puko »teoretsko uvjerenje«, ako ne čak na ideologiju. Ako nešto doista može naštetiti kršćanstvu (i u povijesti mu je time često nanošena šteta), onda je to zamjenjivanje vjere s ideologijom.

Ovdje se, međutim, javlja prigovor koji valja ozbiljno shvatiti: Zar prva zapovijed Dekaloga ne glasi »Vjeruj u jednoga Boga«?44 Moj odgovor na to glasi: Da. Isus, međutim, iznova tumači Deset zapovijedi i produbljuje smisao Usp. Jak 2,17.

To jest isključivo shvaćanje vjere kao (emocionalnog) čina povjerenja.

44 Ovo je ipak formulacija »katehetske predaje«; biblijska podloga »prve zapovijedi Dekaloga« ne govori izričito o »vjerovanju«; ona glasi: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20,2s.).

42 43

Paralelno mjesto u knjizi Ponovljenog zakona još donosi i Mojsijev »komentar« uz deset zapovijedi: »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz 6,4s.). – A upravo to mjesto navodi Isus, najpotpunije kod Marka (Mk 12,29s.): »Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!« Paralelna mjesta Isusova odgovora u druga dva sinoptika (Mt 22,34–40 i Lk 10,25–28) pokazuju sitne preinake; grčki izvorni tekst u Mateja počinje s riječju »ljubiti«, a Luka stavlja odgovor u usta samog pitaoca; no u svim ovim slučajevima Isus nadopunjava ovu zapovijed sa zapovijeđu ljubavi prema bližnjemu.

47

pojedinih zapovijedi. Čini to sa zadivljujućom božanskom slobodom: »Čuli ste da je rečeno starima… – A ja vam kažem…« Stoga se riječi pete zapovijedi: »Ne ubij!« ne odnose više samo na izvanjske čine nego sežu do srca i tiču se raspoloženja: Nemoj u srcu gajiti srdžbu, mržnju, namjeru osvete ili odmazde. »Ne učini preljuba!« ne tiče se više samo počinjene nevjere: iz svog srca i svojih očiju istjeraj duha pohote, promatraj ženu kao ljudsku osobu, ne samo kao puki objekt seksualne požude.

Na sličan način Isus iznova tumači i prvu zapovijed.

Kad mu je postavljeno pitanje o prvoj i najvećoj zapovijedi u Mojsijevu zakonu, on tu zapovijed produbljuje i produhovljuje: stvarno vjerovati u Boga i štovati Boga znači ljubiti ga. Već hebrejska Biblija zna da prava vjera i prava ljubav nisu samo u glavi i u ustima nego se tiču cijelog čovjeka: cijelog srca, cijele duše, sve snage: »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan. Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom« (Pnz 6,4s.). Ova mojsijevska »dopuna Dekaloga« središnja je ispovjedna molitva Izraela, bilo zajednička, sinagogalna, bilo osobna. Glavna »inovacija« i specifičnost Isusova odgovora na pitanje o prvoj i najvažnijoj zapovijedi ipak je u neodvojivoj povezanosti ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.45 Upravo ta povezanost predstavlja Isusov »hermeneutički ključ« za smisao cijele hebrejske Biblije: »O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci« (Mt 22,40).

45 U svom odgovoru Isus povezuje dva mjesta hebrejske Biblije (»Starog zavjeta«), Pnz 6,4s. i Lev 19,18, te time pojašnjava da se ona ne mogu promatrati odvojeno jedno od drugoga.

48

SADRŽAJ

I.

Ljubav – odakle i kamo ...........................................

9

II.

Čekati drugu riječ ................................................... 23

III.

Prednost ljubavi pred vjerom? ................................. 39

IV.

Daleki Bog .............................................................. 55

V.

Želim da postojiš .................................................... 79

VI.

Božja blizina ........................................................... 103

VII. Otvorena vrata ....................................................... 121 VIII. Narcisovo varljivo jezero ......................................... 137 IX.

Je li tolerancija naša zadnja riječ? ............................ 149

X.

Ljubav prema neprijateljima ................................... 165

XI.

Kad ne bi bilo ni neba ni pakla ............................... 175

XII. Ljubiti svijet? .......................................................... 197 XIII. Jača od smrti? ......................................................... 215 XIV. Ples ljubavi ............................................................. 226

235

  