Vjera - Bog - Crkva

Stjepan Kušar

Vjera Bog Crkva Uvid u teološku misao Josipa Turčinovića

Kršćanska sadašnjost

polazišta 78

Korektura: Gordana Bašić Kedmenec Grafičko uređenje i oprema: Tomislav Alajbeg

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d.o.o., 2018.

Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 2000 isbn 978-953-11-1151-5 Tiskano u svibnju 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i s­ veučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000996695.

Stjepan Kušar

Vjera – Bog – Crkva Uvid u teološku misao Josipa Turčinovića

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Teologija nije mišljenje o riječima nego o stvarnostima.

Josip Turčinović

Uvod

Uvod

O

vaj pokušaj sustavnog sagledavanja Turčinovićeve teološke misli ujedno je skroman i možda u neku ruku malo preuzetan. Skroman stoga što se ograničuje na to da daje više riječ njemu kao teologu – da nam progovori kroz svoje tekstove – negoli autoru ovih redaka koji se dao na iščitavanje Turčinovićevih tekstova tražeći u njima sustavne poveznice i glavna težišta razmišljanja, ali se nije upuštao u veće interpretativne zahvate i ‘produženja’ njegovih misli ondje gdje su one tek natuknute ili možda čak nedorečene. Određena preuzetnost pak bi mogla biti više u namjeri koju ima ova publikacija negoli u samoj njezinoj ‘konstrukciji’.

Htjeli bismo naime njome potaknuti nekog mlađeg da se možda na njezinu tragu ili pak neovisno o njoj, ali njome potaknut, odluči na sustavnu pro­ uku Turčinovićevih tekstova te na toj bazi ‘produlji’ njegovu misao preko vremena i okolnosti u kojima je on djelovao prema našem vremenu i okolnostima 7

Uvod

– crkvenima, društvenima, političkima i kulturnima – koje se prilično razlikuju od njegovih. Narav i potreba teološkog razmišljanja, međutim, iste su kao i u vremenu kad je djelovao Josip Turčinović.1 U uvodu bismo htjeli istaknuti u čemu vidimo specifičnost Turčinovićeve teologije koja nam je dana u malom broju tekstova. On je naime više radio na tome da drugima omogući publiciranje njihovih teoloških i drugih djela negoli na pisanju i uređivanju vlastitih članaka i knjiga. Osim doktorske disertacije o Pejkiću te habilitacionog rada u Vramcu i nekoliko većih članaka te male knjižice o Crkvi u južnoslavenskim zemljama (MV 315–342; također 95–114), svi su ostali tekstovi naknadno redigirani na temelju magnetofonskih snimaka.

To posebice vrijedi za tri sveska njegovih homilija objavljenih pod naslovom »Glas iz Ranjenog«. Sama dakle narav njegovih tekstova ograničuje uvid u njegovu misao; no ova je ipak dovoljno jasno artikulirana tako da se ukratko može reći u čemu je njezina ­specifičnost.

1 Za prvu informaciju o Josipu Turčinoviću usp. biografsku

bilješku na kraju naše knjige. Ondje se navodi također osnovna bibliografija te popis skraćenica koje koristimo u tekstu i u napo­menama.

8

Uvod

Takvo stanje stvari je izazov da se pogleda u njegove objavljene tekstove te se iz njih pokuša eruirati poimanje teologije i nekih njezinih glavnih tema, tim više što se njegovo bavljenje teologijom odvijalo u prijelaznom vremenu Drugoga vatikanskog koncila te u pokoncilskom dobu obilježenom burnom recepcijom koncilskih tekstova kojima je svrha orijentirati život vjernika i djelovanje Crkve u našem vremenu.

Kao prvo, Turčinovićeva je misao eklezijalno situ‑ irana. To znači da nastaje i razvija se iz crkvenog konteksta u kojem je Turčinović djelovao kao svećenik (liturg i propovjednik), profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te ravnatelj »Krš­ ćanske sadašnjosti«. Eklezijalna situiranost njegove misli ne znači ekleziocentričnost, tj. u prvom redu bavljenje pitanjima koja se tiču naravi, uređenja, misije i funkcioniranja Katoličke crkve, makar su i ta pitanja prisutna, ali ne u žarištu pozornosti.

Eklezijalnost zapravo imenuje konkretno mjesto s kojeg Turčinović kao teolog djeluje i promišlja vjeru Crkve u suvremenom svijetu i u njezinoj povijesti.

Odatle slijedi da je njegova misao otvorena ne samo ad intra, tj. prema životu Crkve, nego isto tako ad extra, tj. prema društvu i kulturi njegova vremena i pro­stora. Ona je u svojoj intenciji, a često i tematski, bitno dijaloški usmjerena, što je posebice 9

Uvod

vidljivo u njegovim ekumenskim nastojanjima kao i u intervjuima i razgovorima o crkvenim i društvenim pitanjima.

Drugo, ta je misao kristološki‑trinitarno centrirana; središte iz kojeg proizlazi svaki njegov misaoni zahvat i pokušaj jest osoba Isusa Krista i njegovo djelo spasenja. Odatle se razabire tko je Bog u kojega kršćani vjeruju i čija ‘veličanstvena djela’ (magnalia Dei) Crkva naviješta svijetu od samoga svojeg početka. Odatle također pada svjetlo na sve konkretne probleme i pitanja koja se javljaju u vidokrugu Turčinovićevih promišljanja, govora i intervencija.

Upravo to htjeli bismo pokazati u ovome našem tekstu i time dati prvi i početni uvid u njegovu misao.

Sam naslov našeg teksta imenuje glavna težišta njegove teološke misli – ona je teološka bez obzira na stupanj njezine metodičke razrađenosti; u temelju pak svega je kršćanska vjera iz koje misao izvire, razvija se i u koju ona uvire; sav dinamizam ljudskog života za Turčinovića je in‑formiran vjerom, ona ga uobličuje odnosno daje mu ‘supstancijalnu formu’ i neponovljiv identitet. Prema Bogu teži težište te misli, on je njezin centar i cilj ujedno – Bog Isusa Krista. Crkva pak je društveno i povijesno mjesto u svijetu gdje se ta vjera u Boga realizira, gdje je ona plodna i odakle ona zrači u širinu svijeta i u njegovu budućnost.

10

Uvod

Knjiga ima tri dijela. U prvom dajemo prikaz njegova shvaćanja kršćanske vjere i teologije.2 U drugom nastojimo sustavno prikazati neke bitne teološke teme kojima se Turčinović bavio u svojim tekstovima. Prema potrebi uz njegove tekstove dodajemo po koju komentirajuću misao koja ide za tim da tekstove poveže i tako omogući uvid u misao iz koje se rađaju i koju žele posredovati. U trećem dijelu donosimo rekonstrukciju njegovih predavanja o Otajstvu trojedinog Boga; ta predavanja on je držao redovito u dva semestra više od dvadeset godina na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Riječ je o rekonstrukciji na temelju shema i bilježaka nekih njegovih slušača. Rekonstrukcija je shematska, tj. ne donosi sve pojedinosti koje su bile izrečene nego kani podastrijeti glavni tijek profesorove misli uz naznaku tekstova na kojima su se predavanja temeljila. Time bismo željeli ponuditi rukovođ onima koji si postavljaju pitanja o tome tko je Bog u kojega kršćani vjeruju. Rekonstrukcija i uputnice na neke važne članke biblijske teologije daju prilično zaokruženi odgovor na to presudno

2 Usp. iscrpniji prikaz u: Stjepan Kušar, »Što je teologija?

Po­imanje teologije u misli Josipa Turčinovića«, Bogoslovska smotra 86 (2016.) 1, 143–179.

11

Uvod

pitanje pa time omogućuju daljnje promišljanje i istraživanje.

Naslove i podnaslove u knjizi ‘okitili’ smo upitnicima ne stoga što bismo smatrali da je upitno ono što oni izriču ili da je upitno ono što Turčinović kaže, nego zato što bismo htjeli da ih čitatelj shvati kao pitanja njemu samomu upućena. On naime zasigurno ima svoje ‘male’ ili ‘velike’ misli o onome što naslovi i podnaslovi signaliziraju; naši upitnici htjeli bi ga najprije potaknuti da si svoje misli posvijesti, a potom da ih stavi u pitanje i odvaži se na konfrontaciju s onim što mu kroz Turčinovićevu misao progovara.

To pak nisu riječi, nego ‘stvar vjere’ jer teologija se bavi stvarnostima, božanskima i ljudskima ujedno, koje duboko zadiru u čovjekov život i u stanju su mu dati novu formu, preoblikovati ga »na Božju mjeru«.

Potrebno je još istaknuti da ne ulazimo u prikaz njegovih radova iz povijesti teologije i kršćanstva.

To bi zahtijevalo drugačiji pristup i kompetencije koje autor ovih redaka nema. Time ipak ne kanimo reći da ti radovi nisu važni za njegovu teološku misao, naprotiv, oni su važni i tvore širu pozadinu za nju.

Osjeća se naime u njegovim tekstovima određena ‘povijesna dubina i reljefnost’ – on probleme sagledava povijesno i sadašnjost Crkve, društva i kulture promatra također u povijesnoj perspektivi. U tom se smislu može reći da je svijest o povijesnosti vjere, 12

Uvod

Crkve i svega ljudskog u njega uvijek prisutna, bez obzira na to je li također tematizirana ili ne. Što se pak tiče bibliografskih elemenata upućujemo na drugi svezak njegovih spisa Odjeci vjere. Uz bibliografiju njegovih tekstova ondje se nalazi također popis (uglavnom prigodnih) tekstova o Josipu Turčinoviću. U ovoj knjizi donosimo na kraju samo popis njegovih objavljenih knjiga i skraćenica koje smo koristili u našem tekstu.

I za kraj, jedno priznanje: potpisnik ovih redaka samo je u vrlo uvjetnom smislu autor ove knjige i to iz jednostavnog razloga što je ona svojim najvećim dijelom sastavljena od tekstova koje je napisao Josip Turčinović. Zato bi možda najbolje odgovaralo naravi stvari reći da je riječ o priređivaču, a ne autoru.

Ipak, budući da nije sigurno da bi Turčinović sam složio stvari ovim redom i međusobno ih na isti ovaj način povezivao, a još manje komentirao, neka ostaje auorstvo kako je naznačeno na naslovnici.

Uvid dakle, a ne uvod – jer su izvori skromni, što, međutim, ne znači da ne zaslužuju dublju prouku.3

3 O izvorima usp. nav. dj., 145–148.

13

Prvi dio

Vjera i teologija

15

M

jesto u životu gdje je stasala, razvijala se i djelovala Turčinovićeva teološka misao jest Katolička crkva kojoj je on pripadao, u kojoj je djelovao kao svećenik i na čijim je visokoobrazovnim ustanovama – najprije na Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu (1962.–1964.) te potom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1964.–1989.) – predavao teološke predmete (Istočno bogoslovlje, Staroslavenski jezik i književnost, ­Ekumenska teologija, Misterij trojedinog Boga).

Preko tog institucionalnog okvira posebnu je širinu njegovu teološkom i vjersko‑kulturnom djelovanju pružala »Kršćanska sadašnjost« kao »Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije« kojoj je on dugi niz godina, sve do svoje smrti 1990., bio na čelu. Tako se Turčinovićeva teološka misao razvijala i hranila ad intra (unutar Crkve) i ad extra (u smjeru društva, napose na području kulture i ­umjetnosti).

17

Prvi dio

• Vjera i teologija

Imajući to u vidu te na temelju prouke Turčinovićevih tekstova otvaraju se bitne dimenzije njegova poimanja teologije. Temelj svemu je vjera Crkve u Isusa Krista i u Boga kojeg je on navijestio; zato prije teologije valja progovoriti o njoj jer ona je njezin životni temelj. Sama pak teologija pokazuje svoje četiri bitne dimenzije, pri čemu uvijek valja imati na umu sveutemeljujuću prisutnost vjere (ona je u neku ruku sveprisutna i u svemu skrivena peta dimenzija teologije kao »znanosti o vjeri«): teologija je stoga reflektirana forma vjere koja traga za razumijevanjem same sebe; pritom je u središtu pozornosti njezin govor o Bogu te o svemu stvorenome, napose o čovjeku, ukoliko ima neku vezu s Bogom; teologija nastaje i razvija se u krilu zajednice vjernika, Crkve, te u tom vidiku služi vjeri vjernika i izriče reflektirano samorazumijevanje crkvene zajednice; istodobno s tim teologija je također lice vjere okrenuto široj kul‑ turnoj i užoj akademskoj javnosti društva. Prema tome ona nije nikakvo ezoterijsko znanje, nego ima svoje prirodno mjesto u crkvenoj i široj društvenoj i kulturnoj javnosti. Stoga teologija mora prevladati i napast i prisilu zatvaranja u jednodimenzionalni intimizam vjere kao privatne stvari. Kršćanska vjera jest doduše privatna stvar osobe jer je izraz njezine temeljne ili životne opcije, ali upravo zato što je u pitanju osoba, u vjeri je istodobno riječ o njezinu 18

I. Vjerovati – što je to?

javnosti okrenutom licu koje se – uz ostalo – otkriva također u razložnu i jasnu govoru, otvorenom raspravi i kritici.

I.

Vjerovati – što je to? »Svaki govor o vjeri je pomalo ‘mucav’, ‘približan’ – kao i govor o ljubavi, nadanju, radosti i sličnome, što je sve za ljude bitno, a opet ‘neuhvatljivo’« (MV 135).

Ona je prema Turčinoviću prvi čovjekov egzistencijalni čin, temeljna gesta koja nosi i prožima sve što čovjek poduzima u svojem životu. Posvuda je naime prisutno početno i nereflektirano uvjerenje da ima smisla to što se namjerava poduzeti, to čega se čovjek laća i što čini. Turčinović je to izrekao na jedinstven način: »Čovjek je zvan da doista čini drugačije i novo. Ono čime to čini jest ono kako vjeruje.

A ta vjera ima mnogo stupnjeva: od prirodne vjere do vjerovanja Bogu da ima smisla trošiti se, činiti i ono što znamo da nema naplate.«4 4 Usp. Kana, br. 10, 1991., str. 28. – Usp. MV 47 i d; 135 i d; po-

sebno su dojmljivi njegovi tekstovi o svjedocima vjere jer pokazuju kakve se sve forme angažmana i dosljednosti njo-

19

Prvi dio

• Vjera i teologija

1 Vjerovati što?

Tu je najprije istaknuta činjenica čovjekove pozvano‑ sti da djeluje – živjeti znači svrhovito djelovati. Riječ je o praktičnoj strani života koja se očituje u deliberaciji o ciljevima i o njihovu ostvarenju te putevima koji k tome vode. U tom je smislu interes uma doista praktičan, usmjeren na djelo. Djelo se pak ne iscrpljuje u ponavljanju uvijek jednakoga, ono hoće biti izrazom stvaralaštva – odatle ono drugačije i novo.

To je stoga što se u tijeku vremena mijenjaju okolnosti i izazovi s kojima je misleći čovjek suočen: na njih mu valja primjereno odgovoriti u djelu. »Drugačije i novo« nisu dakle izraz hira za novotarijama, nego su izraz čovjekove povijesne svijesti: on je svjestan svoga ljudskog poslanja (njemu je poziv »biti čovjek« i to odjelotvorivati u djelu) i mijenâ svojega ljudskog stanja u vremenu kao i promjena situacija i njihovih izazova s kojima je suočen. Relacija koja se pritom uspostavlja između njega i onoga što je u savjesti spoznao da mu je činiti jest uvjerenje, vjerno pouzdanje da ima smisla, da je dobro posvetiti se djelu i

me motiviraju i hrane (J. Dobrila, B. Milanović, A. Kresina), MV 345 i d; 377 i d; 421 i d. Svoje homilije običavao je završiti ovim ili sličnim riječima: »Stanimo tu i ispovjedimo svoju vjeru«, GiR 1, 72.

20

I. Vjerovati – što je to?

tako odgovoriti svaki put novom izazovu koji dolazi izvana i stoji u korelaciji s unutarnjom pozvanošću.

To se smije nazvati prirodnom ili naravnom vjerom. Ona se ne manje izvorno, ali mnogo intenzivnije i otvorenije pokazuje na razini međuljudskih odnosa, kad vjerujemo jedni drugima ‘na riječ’, kad se pouzdajemo jedni u druge u smislu ‘držanja dane riječi’ ili obećanja – čovjek je jedino živo biće koje je u stanju dati obećanje –, a oslanjanje na obećanje jest vjerovanje drugomu. To vjerovanje drugomu u danim okolnostima očituje se i kao pouzdanje u drugoga u smislu da je on ‘životni oslonac’ i to ne samo za ‘stare dane’ nego za stalno. Bez toga je ljudski život ne samo nezamisliv nego i neostvariv.5 U tom smislu vrijedi: »Vjerujem u tebe!« S tim je povezano i tzv. epistemičko vjerovanje u području prenošenja znanja i uopće u znanosti.

Stječemo znanje tako da vjerujemo onima koji ga imaju i koji nam ga prenose, od roditeljskog doma i dječjeg vrtića do univerziteta. Ta vjera – kao i svaka druga – prolazi kroz svoje provjere u životu. U njima se ona potvrđuje, nadopunja, ispravlja, kritizira,

5 Biblijski izraz za vjeru ima u svojem korijenu značenje

‘osloniti se na…’, usp. Iz 7,9b gdje Bog poručuje kralju Ahazu i Jeruzalemcima: »Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete«.

21

Prvi dio

• Vjera i teologija

mijenja ili odbacuje, već prema tome što provjera pokazuje. U tome je uključena vlastita kritička misao i napor suočavanja s razlozima i argumentima, tuđima i vlastitima. To je također prisutno u drugim oblicima vjerovanja.

2 Vjerovati komu?

Ta »prirodna vjera« prekoračuje samu sebe u vjeru kao religiozni stav, stav i držanje povezanosti sa Stvoriteljem. U njemu je odlučujuće to »da se subjekt budi te se bitno ostvaruje u odnosu prema transcendenciji, prema nekom transcendentnom« (MV 90).

Transcendentni naslovnik vjere je Bog ili općenitije rečeno: ono božansko, ono koje si čovjek sam ne može napraviti ni reći, nego ga može tek primiti u povjerenju ako i kada mu se to transcendentno otkriva, najčešće posredstvom svjedoka vjere. Pritom je čovjekov »vlastiti poziv« i njegovo samoostvarivanje nešto što se »nužno i neizbježno« pokazuje »kao samoporađanje, kao iskoračenje u nešto gdje je kriterij za istinitost toga u probuđenosti savjesti i u njezinu ostvarivanju, u njezinu pretvaranju u čin; hoće se reći: u postupanju po savjesti u svemu, na svim područjima života. Za taj religiozni stav, za religiozni pristup životu i za postupanje koje oda22

I. Vjerovati – što je to?

tle slijedi i time se motivira odlučujući je upravo taj poziv savjesti koja progovara u odnosu prema trans­ cendentnom, prema Bogu. Preduvjet za to jest bitno sloboda« (isto mj.). To znači: vjerovati se može samo iz slobode, u slobodi i za slobodu.

Pobliže gledano za kršćansku vjeru u Boga bitne su tri temeljne tvrdnje: »Vjeru baštinimo, predana nam je; ona je istodobno naša, osobna; ona je milost, dar Božji – a ne naše ljudsko dostignuće.«6 Te tvrdnje o vjeri daju se »provjeriti na velikim, potvrđenim vjernicima«. Turčinović podsjeća na biblijske vjernike: na Abrahama, »praoca naše vjere«; na Mojsija, »oblikovatelja naroda Izraela«; na proroke, »ustreptale vjerovjesnike«; na Joba, »lik gdje se vjerovati ili ne vjerovati Bogu zaoštrava na život ili smrt«; na Mariju, Bogorodicu, majku Isusovu, »najveću njegovu vjernicu«; na Isusove suvremenike, »njegove svjedoke«. Mi stojimo u redu s njima jer smo baštinili njihovu vjeru. »I oni su je baštinili od praotaca. Ali je bila i njihova osobna, za svakoga od njih provjerena njihovim postupcima, ponašanjem, životom.

Za sve njih je vjerovati Bogu značilo predati život zadacima na koje ih je Bog pozvao. Njima vjerovati nije značilo tek priznavati da Bog jest – vjera im

6 Za navode u sljedeća tri odlomka usp. MV 135–137.

23

Prvi dio

• Vjera i teologija

nije bila puko pitanje inteligencije – vjerovati je njima značilo prihvaćati Božje zahtjeve koji nisu mali.

Vjerovali su zahtjevnome Bogu koji spašava ljude.

Kako ih spašava, vidjeli su kad su se odazvali, poduzeli traženi korak. Tim korakom je vjera postajala njihova stvarnost, najosobnija, najdublja odluka.

Odazivom spoznavali su i Boga, što hoće i kakvo mu je ‘srce’. To nisu mogli spoznati unaprijed – iskusili su ga odazivajući mu se, vjerujući mu. Zato je vjera svima bila put u nepoznato, u još nepostignuto, u još nedogođeno. To je put koji sama sebe potvrđuje tek kad se prevali.« Odatle pogled pada na Isusa i njegovo postupanje u kontekstu Novog zavjeta. Posebna je Isusova karakteristika bila da je zahtijevao vjeru od svojih suvremenika, vjeru u to da »Bog ljubi svijet, da spašava ljude, da to njime – Isusom – navješćuje i izvodi«. Mnogi su povjerovali, a neke je pozvao da pođu za njim; tî su mu postali svjedocima i učiteljima vjere drugima. Zahvaljujući njima »i mi smo danas, na malo drukčiji način, pred istim Isusovim zahtjevom vjere u to da Bog ljubi svijet i da hoće njegovo spasenje. Na taj zahtjev odgovara se životnim usmjerenjem, odazivom iz najdubljih ljudskih dubina, iskoračivanjem, na temelju vjerovanja u Boga«.

U toj je vjeri uključena spoznaja Boga, »to jest stupanje u živi ‘saobraćaj’ s njime: iskusiti ga zahtjevnog 24

I. Vjerovati – što je to?

i milosrdnog. Vjera stoga nije neki melem na jade života, utjeha nad razočaranjima – ona je poziv na odgovoran život, na ‘krvave’ odluke«.

Kad se to uzme u obzir – a to valja uzeti u obzir ako se doista želi znati što je vjera i još više ako se kani živjeti s njom u skladu – onda je bjelodano: »Vjera nikada nije bez posljedica. Ona mijenja ljudski život.

Ona sebe teško izriče, ali ona sebe potvrđuje kad se ostvaruje u ljudskim životima. Iako se govor vjere ne može nikada zaključiti, on je za ljude uvijek – i za današnje ljude – važan govor: vraća ih na bitna ljudska pitanja, na nešto što se doista duboko tiče svih, bez obzira kako će pojedini odgovoriti. Da li je zbog toga vjernik veći od drugih ljudi? Baš obrnuto.

Vjernik zna da pred Bogom nema većih i manjih – ima odgovornih i neodgovornih, a svima je Sudac samo on, Bog čovjekoljubac, Spasitelj.«

3 Vjerovati u koga?

Odatle je kršćanin suočen s pozivom »da iz temelja promisli svoju vjeru i produbljuje ju, tako da se iz nje može poroditi jedna nova praksa, zrela za ovo vrijeme i sposobna da razumljivije zasvjedoči našim suvremenicima utemeljenost naše nade. Jer možemo li okriviti Boga za našu nepokretnost ili otpisati pred 25

U najtežim pitanjima koja su nam nametali suvremeno društvo i tokovi pokoncilske Crkve Turčinović je umio – tihim glasom i odmjerenim riječima, a kad je trebalo rukopisom isklesanim kao u klesara – predložiti takve zaključke i rješenja iza kojih smo mogli stati dostojno i odgovorno.

Bio je živo uvjeren u poslanje teologije i teologa za dobro suvremene Crkve u suvremenom društvu, kojoj odgovornosti nikad nije mogao, a niti htio pobjeći. […] On je bio duboko uvjeren da teološka djelatnost po svojoj naravi zahtijeva da bude priopćena što širem optjecaju u Crkvi i u društvu svojeg povijesnog trenutka. prof. dr. Bonaventura Duda

Svećenik, visoki intelektualac, uronjen u svijet kulture, svjedok i navjestitelj Evanđelja. […] Njegov je crkveni osjećaj bio toliko jak da ni u najtežim iskušenjima nije gubio povjerenja.

Osjećaj pripadnosti Crkvi tjerao ga je da bude svestrano angažiran za dobrobit crkvene zajednice i onda kada nije bio shvaćen. Znao je da treba ići na neutrte puteve i nije se plašio neshvaćanja.

Vjerovao je u Boga i nadao se da će kad-tad prava istina doći na vidjelo. o. Bono Zvonimir Šagi

Cijena 80 kn isbn 978-953-11-1151-5