Page 1

Božo Lujić

Tragovima

biblijskih prostora i događaja Biblijsko-teološki i povijesno-arheološki uvidi i poruke

Kršćanska sadašnjost


Male monogr afije  21

Recenzenti: prof. dr. sc. Nikola Hohnjec prof. dr. sc. Darko Tomašević Korektura: Marija Baričević Grafičko uređenje i oprema: Tomislav Alajbeg

Izdaje:  K ršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika:  Stjepan Brebrić Tisak:  Printera Grupa d.o.o., Sveta Nedelja Naklada:  1000 ISBN 978-953-11-0968-0 Tiskano u siječnju 2016.  IP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu C pod brojem  000920597.


Božo Lujić

Tragovima biblijskih prostora i događaja Biblijsko-teološki i povijesno-arheološki uvidi i poruke

Kršćanska sadašnjost Z agr e b , 2 0 1 6 .


Pozdr av Jeruz a lemu

122

Hodočasnička pjesma. Davidova.

Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Jahvin!« 2 Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! 4 Onamo uzlaze plemena, plemena Jahvina, po Zakonu Izraelovu, da slave ime Jahvino. 5 Ondje stoje sudačke stolice, stolice doma Davidova. 3

Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! 7 Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama! 6

Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi!« 9 Radi Doma Jahve, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti. 8

Svim hodočasnicama i hodočasnicima u Svetu Zemlju


Uvod

Na hrvatskom biblijsko-teološko-informativnom prostoru pojavili su se zadnjih godina razni vodiči po Svetoj Zemlji, manji ili veći, s više ili manje informacija, koji itekako mogu biti korisni za posjetitelje biblijskih mjesta. U njima će hodočasnik pronaći dosta važnih podataka koji će mu omogućiti bolje upoznavanje određenoga biblijskoga mjesta, dublji doživljaj, kao i lakše snalaženje u čitanju biblijske poruke vezane uz pojedino biblijsko mjesto ili arheološki lokalitet. Ako se ima sve to u vidu, nameće se opravdano pitanje o potrebi nove knjige o Svetoj Zemlji. To je tim značajnije, jer je autor i sam pred dvadesetak godina objavio knjigu koja je bila svojevrstan vodič za posjetitelje Svete Zemlje. Knjiga Božji tragovi. Biblijska mjesta i događaji s prekrasnim uvodom prof. dr. sc. fra Bonaventure Dude u izdanju Svjetla riječi iz Sarajeva već je odavno raspačana s vrlo dobrom recepcijom kod čitatelja, osobito s obzirom na diskurs i jezik izlaganja u knjizi. Međutim, dvadeset godina je dugo razdoblje a da bi se jedna knjiga tiskala u nepromijenjenom izdanju. Knjiga Božji tragovi nastala je na temelju članaka koje je autor kroz sedam godina objavljivao u mjesečniku Svjetlo riječi pa su bila u knjizi uočljiva i neka neophodna ponavljanja za takav oblik pisanja. Uz to je bilo potrebno građu metodološki objediniti, ponešto skratiti, ali također i važnija biblijska mjesta detaljnije obraditi. U knjizi je bilo fotografija pojedinih značajnijih biblijskih mjesta, ali nedovoljno da bi čitatelj i vizualno dobio dublji uvid u samo mjesto i biblijski prostor. Imajući sve to na umu, autor je odlučio, koristeći znanja i iskustva stečena na stručnom usavršavanju u Svetoj Zemlji kao i iskustva nastala tijekom brojnih vođenja različitih skupina u Svetu Zemlju, ponuditi čitateljstvu novu, sustavno napisanu knjigu, koja će pokušati otkloniti uočene nedostatke u prethodnoj i dati posve nove poglede na biblijska mjesta i događaje kao i uvrstiti nove sadržaje u knjigu. Zato je ovdje doista riječ o 6


potpuno novoj knjizi koja je od prethodne zadržala prije svega lagani diskurs izlaganja i razumljiv jezik te ponešto gradiva koje je bilo nepotrebno značajnije mijenjati. Autor se potrudio načiniti djelo koje će biti različito od drugih vodiča ne toliko po informacijama koje su iznesene, jer su one uglavnom manje ili više zajedničke svim vodičima. Razliku je pokušao stvoriti ponajprije tako što je stavio naglasak na širu obradu četiriju biblijskih mjesta koja su važna za kršćanstvo: Jeruzalem, Betlehem, Nazaret i Kafarnaum dovodeći u međuodnos informacije o prostoru i vremenu i biblijsku poruku. Ta su mjesta detaljnije obrađena, a njihovi sadržaji međusobno povezani zbog važnosti koju imaju za samu Objavu, ali i općenito za ljudski život, vjeru i kulturu. Druga važna razlikovna novina odnosi se na pokušaj oživljavanja biblijskoga prostora posredstvom poruke koja redovito čini zadnji dio prikaza svakoga obrađenoga biblijskog mjesta ili lokaliteta. Ta je poruka, istina, ­sažeta, jezgrovita i kratka, ali svakako potrebna da poveže mjesto uz biblijski događaj, a događaj uz posjetitelja ili hodočasnika. Autor je zapravo stvarao poruku na temelju imena i povijesti mjesta kao povijesnoga konteksta te osobito na temelju biblijskih događaja koji su se zbili na tome mjestu. Želja mu je bila oživjeti biblijske iskopine i kamenje i dati im dušu upravo kroz simbiozu s biblijskim događajima koji su se zbili na pojedinom lokalitetu. Postoji, naime, opasnost da hodočasnici prilikom obilaska svetih mjesta, opterećeni samo mnoštvom informacija, ne dožive poruku koja je vezana uz to mjesto i koja je s tog mjesta upućena u svijet i još uvijek njime odjekuje. Pravo je umijeće naći omjer između informacije kao povijesnoga podatka i informacije koja može i treba postati i izvjesna formacija ili poruka. Zbog svega toga u knjizi nisu obrađena sva mjesta nego samo ona koja su značajna, jer ionako se ne može sve vidjeti, a kamoli sve zapamtiti. Autor je unio u ovu knjigu svoj vlastiti način vođenja i tumačenja biblijskih mjesta i događaja, a koliko je u toj namjeri uspio, najbolje će moći doživjeti i ocijeniti čitatelji i hodočasnici. Kao i svaka druga knjiga i ova zahvaljuje svoje pojavljivanje svima koji su o biblijskim mjestima prethodno pisali i to objavljivali. Na kraju knjige bit će dan samo najnužniji prikaz djela o Svetoj Zemlji na hrvatskom i na drugim jezicima s kojima se autor služio, a koja mogu biti korisna i drugima, ako budu željeli proširiti svoja znanja. Knjiga nema podnožnih bilježaka, jer bi one opterećivale tekst i činile knjigu opsežnijom nego što je potrebno. 7


Kao i sve druge autorove knjige, tako i ova ima svoju posvetu. Ovaj put to zaslužuju brojni hodočasnice i hodočasnici koji su preko osamdeset puta bili s autorom u Svetoj Zemlji, gdje su zajednički hodili biblijskim prostorima i događajima te upijali poruku Biblije i ljepote Svete Zemlje, družeći se i usvajajući nove spoznaje, potrebne informacije, stvarajući nove doživljaje biblijskih prostora u molitvi i pjesmi, u smijehu i iskustvu međusobne dobrote. No knjiga je jednako tako posvećena i svim budućim skupinama koje će putovati u Svetu Zemlju i željeti tamo ne samo vidjeti kamenje i pustinju nego u tom kamenju i arheološkim iskopinama, u starim crkvama i lokalitetima, doživjeti istinsku poruku evanđelja koju će onda bolje shvaćati i razumijevati u slušanju Božje riječi u liturgijskim čitanjima ili u osobnom čitanju i proučavanju Biblije. I ovaj put potrebno je izreći zahvalnost izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost koja je pokazala zanimanje i spremnost za objavu ove knjige koju je autor želio dati čitateljima u ruke prije polaska hodočašća u Svetu Zemlju u organizaciji Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke Nadbiskupije u kojem će sudjelovati i sam kardinal, zagrebački nadbiskup, Josip Bozanić, kao i brojni ljudi iz prosvjete i znanosti, kako bi knjiga bila i izvjesni hommage ovome hodočašću. Ostaje želja da svi čitatelji osjete ljepotu i uzvišenost Isusove zemaljske domovine, važnost shvaćanja i povezivanja prostora i poruke i njezina usvajanja u vlastitom svakidašnjem životu. Biblijska je poruka nastala u životu kakav jest, govori o životu kakav bi trebao biti, i pokazuje put prema takvome životu. Zato je Sveta Zemlja kao vremenski i prostorni okvir te poruke doista »Peto evanđelje«.

Božo Lujić

8


I.



Kratka povijest Izraela

1. Predmonarhijsko vrijeme Povijest jednoga naroda leži u sumraku prošlosti u koju nije ni lako ni jednostavno prodrijeti i znanstveno je i sigurno osvijetliti. Pogled u nju predstavlja samo uvid u mnoštvo nejasnih događaja i vrlo često nesigurnih vremenskih određenja. U tom smislu ni izraelski narod nije bio iznimka. U doba velikih seoba koje su se odigrale na širem bliskoisto­ čnom i srednjoistočnom prostoru polovinom drugog tisućljeća pr. Kr. i, kao njezina posljedica, dogodio se i Abrahamov pokret iz kaldejskoga grada Ura u Haran, a potom i Božji poziv na put u neizvjesnost, prema zapadu, u vremenu između 1800. i 1700. god. pr. Kr. Evo biblijskoga izvješća o tom važnom događaju: »Jahve reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati’« (Post 12,1-3). Abrahamovo povjerenje u Boga gotovo da se poistovjećuje sa sintagmom »biti na putu«, jer Abraham dobiva zadatak da iz poznatoga 9


I.

Kratka povijest Izraela

krene u nepoznato za razliku od grčkoga junaka Odiseja koji kreće na put iz poznatoga – iz vlastite kuće i obitelji i teži se vratiti u poznato – u vlastitu kuću i obitelj. Za razliku od njega Bog izabire Abrahama za nešto novo, neviđeno, neizvjesno, obećavajuće. Biblijski tekstovi prate zatim Abrahamov put vjere prema začetku izraelskoga naroda, a rubno i nastanka okolnih naroda. Abraham, zajedno s nećakom Lotom dolazi u Šekem, nakon toga kreće prema Betelu, a potom zbog nedostatka hrane odlazi u Egipat. Vrativši se iz Egipta, Abraham ponovno dolazi u Betel, gdje se rastaje od Lota. Abraham putuje na jug prema Hebronu, a Lot zadržava plodnu Jordansku usjeklinu. Prema biblijskom izvještaju Abrahamova žena Sara rađa u poodmaklim godinama sina Izaka. Njemu pak žena Rebeka rađa blizance, Ezava i Jakova. Jakov prijevarom dolazi do prvenstva i očeva blagoslova. Dok Ezav uzima za ženu Kanaanku i tako postaje praotac Edomaca, Jakov se pak u domovini svojih praočeva ženi kćerima svoga ujaka Labana, Leom i Rahelom, za koje je radio dvaput po sedam godina. Biblijski izvještaji govore o dvanaest sinova što ih je Jakov imao s Leom (hebr. divlja krava) i Rahelom (hebr. ovca): S Leom je imao sinove Rubena, Šimuna, Levija, Judu, Jisakara i Zebulona; sa Zilpom – Tradicionalne kuće od blata u obliku koš­ nice, u selu Haranu u da­ našnjoj Tur­ skoj. U blizini sela postoje ­arheološki na­ lazi iz vre­ mena ranog brončanog doba, između 2700. i 2200. godine prije Krista

10


Kratka povijest Izraela

­ einom sluškinjom – imao je sinove Gada i Ašera, a s Rahelom Josipa i L Benjamina, pri čijem je porodu u blizini Betlehema Rahela preminula te bila pokopana, a s Rahelinom sluškinjom sinove – Dana i Naftalija. Kasnije se ovome broju pridodaju i Josipovi sinovi Efrajim i Manaše. Abraham, Izak i Jakov bili su pokopani u pećini Makpeli u današnjem gradu Hebronu. Ciklus biblijskih pripovijesti o Josipu izvješćuje o tome kako braća prodaju Josipa u Egipat, ali i kako Bog ipak čini da ovo djelo bude na dobrobit cijele obitelji: u vrijeme gladi svi se sklanjaju kod Josipa u Egiptu. No nakon Josipove smrti i dolaska novih faraona na vlast, narod biva tlačen i ponižavan, pa mu Bog šalje Mojsija i Arona da ga izvedu iz Egipta (1250.–1200. pr. Kr.). Boravak naroda u Egiptu ovijen je tamom, a njegovo izvođenje preko Crvenoga mora i putovanje pustinjom te ulazak u Obećanu zemlju s istoka, izaziva brojna egzegetska tumačenja. Ponovnim dolaskom u Kanaan i razdiobom zemlje započinje novo razdoblje izraelskih plemena koja postupno u duljem povijesnom procesu postaju narodom. Izraelska plemena bila su nomadska, a Kanaanci su bili poljodjelci, što je bio viši oblik kulture. Uz to, Izraelci su častili jednoga Boga koji se objavio Mojsiju (Jhvh) a domoroci su opet štovali boga Baala, kao boga plodnosti i oborina. Napetosti koje su se javile došle su do izražaja osobito u vrijeme proroka Ilije i Elizeja. Među plemenima se pojavila potreba nekoga strukturnoga povezivanja pa su na narodnim skupštinama birali suce (hebr. šofet, mn. šofetim) (razdoblje oko 1200.–1020. god. pr. Kr.). Budući da je sudac potjecao iz jednoga plemena, a postojala je nedovoljna svijest o međusobnoj povezanosti plemena, nastajala je napetost među plemenima. Suci i njihovo razdoblje opisano je u Knjizi o Sucima. Značajni suci bili su Barak kao vođa i njegova pomoćnica Debora, proročica – protiv Kanaanaca; Ehud – protiv Moapaca; Gideon – protiv Midjanaca; Samson – protiv Filistejaca i Jiftah – protiv Amonaca. U vrijeme vanjske opasnosti suci su postajali vojskovođe koji su okupljali narod i vodili u rat. Osobito je bio opasan »Narod s mora« – Filistejci, koji su se naselili na području Gaze, i odatle stalno ugrožavali izraelska plemena. U bitci kod Afeka oko 1020. god. pr. Kr. Filistejci su pobijedili izraelsku vojsku, razrušili svetište u Šilu i zaprijetili opstanku izraelskih plemena. Tada su plemena zatražila od Samuela da im postavi kralja. Tako je Samuel 11


I.

Kratka povijest Izraela

pomazao Šaula za kralja u Gilgalu. Tim činom izraelska plemena postaju narod na čijem se čelu nalazio kralj. Nastupilo je vrijeme kraljevstva u Izraelu.

2. Doba kraljeva  (1020. – 928. god.) Vladavina kralja Šaula, prvoga izraelskoga kralja, nije ostavila dubljega traga u povijesti naroda, ili je pak njegov lik ostao u sjeni njegova nasljednika kralja Davida. Na početku svoje vladavine Šaul je odnosio pobjede. Pobijedio je Amalečane i potisnuo Amonce. S Filistejcima je imao manje sreće. S njima je u bitci u dolini Jizreela, uz gorje Gilboa, oko 1006. bio poražen. Izgubio je tri sina, među njima i Jonatana. Sam kralj Šaul, ranjen, nabio se na vlastiti mač. Filistejci su mu odrubili glavu i pribili na vrata Bet Šeana. Nakon toga su ljudi iz Jabeša u Gileadu pokopali Šaula (usp. 1 Sam 31). Nakon Šaulove pogibije Judino pleme izabire Davida za kralja i on biva pomazan u Hebronu (1004. god. pr. Kr.). Međutim, Šaulov vojskovođa Abner postavlja za kralja Šaulova sina Išbaala. Iza Išbaala su stala sjeverna plemena, a iza Davida samo Judino pleme. Ipak je u okršaju s Išbaalom David odnio pobjedu i zakraljio se nad cijelim Izraelom. David je osvojio Jeruzalem i prenio svoju prijestolnicu u njega. David je vladao u Hebronu sedam godina i šest mjeseci, a u Jeruzalemu trideset i tri godine. Učvrstio je kraljevstvo, pobijedio Filistejce, osvojio Jeruzalem, prenio u njega zavjetni kovčeg i pripremio zemljište za gradnju hrama. David je vladao do 965. god. pr. Kr. Davida je naslijedio Salomon (965. do 932.) koji se odlikovao graditeljskom djelatnošću. Dao je sagraditi palaču i hram u Jeruzalemu. Izgradio je mrežu utvrda kao što su Gezer, Megido, Hazor, Bet Horon. Time je učvrstio svoju vlast i kontrolu Morskoga puta te time osigurao trgovinu koja se odvijala tim pravcem. Isto tako na njegovu dvoru odvijao se značajan kulturni i duhovni život.

12


Kratka povijest Izraela

3. Podjela kraljevstva  (928.)

0

10

20

30

Dan

50 km

40

Akko

Izra e

l

Samarija Šekem Jopa Betel

i

Ašdod

Jerihon

Fil ist ej c

Jeruzalem

Lakiš

Hebron

a

Beer Šeba

ej

Ju

M oab

d

om

Salomonov sin Roboam nije mogao uspostaviti vlast nad cijelim kraljevstvom. Sjeverna plemena izabrala su u Šekemu Jeroboama za kralja. Tako je došlo do podjele kraljevstva: Južno ili Judeja s dva plemena: Judinim i Benjaminovim, a Sjeverno ili Izrael s deset drugih plemena u početku s glavnim gradom Tirsom, a kasnije s izgrađenim glavnim gradom Samarijom. Svetišta su mu bila u Betelu, na jugu, i Danu, na sjeveru. Otada povijest izraelskoga naroda ide dvostrukim kolosijekom. Sjeverno kraljevstvo ili Izrael razdirali su sukobi oko prijestolja: najprije dinastija Omrijevića (885.– 841.), a potom i ostale. Vladarima te dinastije uspjelo je opreznom unutrašnjom, te vještom i popustljivom Aškelon vanjskom politikom, donekle smiriti situaciju između domicilnog stanovništva i Izraelaca. Međutim, uskoro je Jehu svrgnuo ovu dinastiju i poubijao njezine pripadnike, a potom su se redale urote i svrgavanja pojedinih kraljeva sve dok te borbe i urote nisu dovele do propasti Sjevernog kraljevstva 722. god. pr. Kr. Kralj Salmanasar V. započeo je s opsjedanjem Samarije, a osvajanje i rušenje grada dovršio je njegov nasljednik kralj Sargon II. Asirci su odveli znatan dio naroda u izgnanstvo i razbacali po kraljevstvu, a u Izraelu su naselili dosta pripadnika drugih naroda. Tako je došlo do miješanja krvi i religija. Ti novi stanovnici nazvani su Samarijancima. Južno kraljevstvo je duže trajalo, iako je po sebi bilo znatno manje. Možda i zbog toga što je imalo Jeruzalem, duhovno središte i utvrđen grad, koji je imao svoj izvor pitke vode i koji je strateški bio dobro postavljen. Njegova nadmorska visina je nešto manja od 800 m,

Ed

Podijeljeno kraljevstvo: Izrael na sjeveru i Juda na jugu

13


I.

Kratka povijest Izraela

okružen je Cedronskom dolinom i Dolinom sinova pakla. U samome gradu bio je hram kao duhovna vertikala naroda. Asirsko Carstvo koje je ugrožavalo Judeju, kao i ostale države na tom prostoru, uništili su Babilonci i dokrajčili ga osvajanjem glavnoga grada Ninive 612. god.

4. Babilonsko progonstvo  (587. – 538.) Međutim, na povijesno-političkom obzorju pojavljuje se nova velesila, a to je Babilon. Judeja je pokušala lavirati između Egipta i Babilona. Na kraju, kralj Sidkija, kojega su upravo Babilonci doveli na prijestolje, otkazao je vazalski danak pod utjecajem ratoborne nacionalističke stranke u Jeruzalemu i tim činom doveo Babilonce pod zidine grada. Uzalud je prorok Jeremija upozoravao na opasnost od konačnog uništenja, kralj je uzdajući se u Egipat prekinuo vazalski odnos. Babilonci su dva puta bili pod zidinama – 598. god. kad je umro kralj Jojakim i kad su u Jeruzalemu postavili za kralja njegova sina Jojakina. Babilonska vojska je došla pod Jeruzalem. Kralj se predao sa svojom obitelji, odveden je u Babilon, ali su prema njemu postupali korektno. S njime je odveden i bogatiji sloj naroda, a među njima i mladić imenom Ezekiel, koji je u Babilonu bio pozvan za proroka. Hram je opljačkan, ali nije bio porušen. Drugo opsjedanje grada zbilo se 587. kad je Jeruzalem bio razoren, a hram opljačkan, razoren i zapaljen, velik dio naroda odveden u izgnanstvo u Babilon, a nevjerni kralj Sidkija, koji je pokušao pobjeći, uhićen je u blizini Jerihona, odveden pred babilonskoga kralja Nabukodonozora koji je na njegove oči dao zaklati dva njegova sina, a kralja zatim oslijepiti i poslati u Babilon. Kralj je uskoro od tuge i umro. Za razliku od Asiraca Babilonci nisu raspršili narod nego su ostavili da živi u progonstvu u skupinama, što je pridonijelo očuvanju narodnoga bića. To je doba razmišljanja o vlastitoj sudbini i krivnji za ono što se dogodilo. Međutim, 562. godine umire babilonski kralj Nabukodonozor. Njegovo kraljevstvo slabi. To koriste Perzijanci koji pobjeđuju zadnjega babilonskog kralja Nabonida – 539. god. Perzijanci su drukčije postupali s pokorenim narodima od Babilonaca: oni su im dali slobodu. Tu slobodu su dobili i Židovi ukazom samoga kralja 538. god. 14


Kratka povijest Izraela

5. Helenističko i makabejsko vrijeme  (332. – 63.) Jedan dio naroda se vratio iz progonstva, ali ni izdaleka svi. Započeta je izgradnja novoga hrama i Jeruzalema. Izgradnja je išla sporo. Zahvaljujući prorocima Hagaju i Zahariji gradnja je ubrzana, pa je hram bio sagrađen i posvećen 515. god. Međutim, na političkom nebu pojavio se Aleksandar Veliki koji kod grada Isa 333. god. pobjeđuje perzijsku vojsku, uništava Perzijsko kraljevstvo i prodire čak do Indije. Židovi se nisu opirali Aleksandru jer im je ostavio slobodu vjere i vršenja vlastitih vjerskih obreda. Nakon njegove smrti 323. god. prostor Srednjega istoka se dijeli na dva dijela prema dvjema dinastijama: Seleukovići su vladali u Siriji, a Ptolomejevići u Egiptu. Ptolomejevići su prigrabili sebi i područja gdje su živjeli Židovi, ali su vlast prepustili svećeničkoj aristokraciji. Tek oko 200. god. Seleukovići osvajaju to područje. U početku su se dobro odnosili prema Židovima, ali su s vremenom počeli sve više vršiti helenizaciju ne samo na kulturnom i jezičnom nego i na vjerskom planu. Tu se osobito istaknuo Antioh IV. Epifan (175.–164.) koji je prethodno 14 godina kao talac boravio u Rimu i kroz to se vrijeme izvrsno upoznao s rimskom i grčkom kulturom, filozofijom i politikom. Došavši na vlast, pokušao je srediti stanje u zemlji i to upravo promičući zdušno helenističke ideale. Jeruzalem je trebao postati polis (grad) u helenističkome smislu i biti prozvan Antiohijom (2 Mak 4,9). Osobit je naglasak bio stavljen na promjenu obrazovno-odgojnoga sustava, pa je u tome smislu 175. god. osnovana prva gimnazija u Jeruzalemu, sve po uzoru na one helenističke. K tome, dogodilo se da je smijenjen veliki svećenik Jason i namjesto njega postavljen Menelaj, koji je obećao plaćati kralju veći porez (2 Mak 4,23s.). Kap je svakako prevršio kraljev neshvatljiv potez kad je 169. god. na povratku s jedne vojne iz Egipta osobno ušao u Hram u Jeruzalemu i pokupio hramsko blago. Time je izazvao pravi bijes i konačno pobunu pobožnih Židova (1 Mak 1,20-28). Da bi ugušio pobunu, Antioh je napao i zaposjeo Jeruzalem, a mnoge njegove stanovnike dao poubijati ili prodati u ropstvo. Zabrana obrezanja, održavanja subote i prinošenja žrtava pod prijetnjom smrtne kazne, izazvala je još veći otpor i nezadovoljstvo i pravu pobunu u narodu. 15


I.

Kratka povijest Izraela

Na čelu pobune bio je veliki svećenik Matatija sa svojih pet sinova, koji se povlače u Judejsku pustinju, gdje im se pridružuju brojni Židovi. On vodi rat protiv svih koji su izdali vjerske i narodne ideale. Nakon njegove smrti na čelo ustanika dolazi njegov sin Juda prozvan Makabejac (od hebr. riječi makabah – malj, čekić), koji je omogućio da se očisti Hram u Jeruzalemu od helenističkoga poganskog kulta. Pobuna je na početku, nošena gnjevom prema ponašanju Antioha IV., imala doista golema uspjeha. Poslije Judine smrti i pošto se od Makabejaca odvojila skupina pobožnika, te nakon što je postignuta vjerska sloboda, makabejska pobuna se praktički utopila u političkome kompromisu. Kad je konačno brat Jude Makabejca Jonatan primio i velikosvećeničko dostojanstvo iz ruku stranoga vladara, iako nije pripadao svećeničkoj obitelji sadokita, pobožnici su se definitivno odvojili od njegova pokreta i osnovali sektu esena koja se povukla iz Jeruzalema i nastanila u Kumranu, u okolici Mrtvoga mora.

6. Rimsko vrijeme  (63. pr. Kr. – 324. po Kr.) Kad je došlo do rivalskih borbi među samim Hasmonejcima, Rimljani interveniraju. Pompej 63. god. pr. Kr. ulazi u Jeruzalem i pripaja Judeju rimskoj provinciji Siriji. God. 47. pr. Kr. Cezar postavlja Antipatra za upravitelja tog područja, a ovaj pak povjerava Galileju svome sinu Herodu. Dolazak Marka Antonija nije promijenio stanje. On je samo potvrdio već postojeće. Ipak Herodu preko Marka Antonija uspijeva da ga rimski senat imenuje jedinim nasljednikom njegova oca Antipatra. Međutim, dolaskom Oktavijana na vlast 31. god. pr. Kr., poslije bitke kod Akcija, Herod skupi hrabrosti i ode Oktavijanu na otok Rodos. Herod nudi svoju vjernost i prijateljstvo Otktavijanu pozivajući se na činjenicu da nikada nije izdao prijatelja Marka Antonija ostajući mu vjeran do smrti, pa neće izdati ni Oktavijana. Herodu je uspjelo uvjeriti Oktavijana koji mu je povjerovao i ostavio mu u posjed kraljevstvo, koje još i znatno proširuje pojasom uz more, Samarijom i Jerihonom. 16


Kratka povijest Izraela

Tada nastupa Herodova graditeljska djelatnost: gradi na moru grad i daje mu ime po caru Augustu: Cezareja Primorska, zatim u helenističkom stilu gradi Samariju i naziva je Sebaste. Na sjeveru gradi Paneju ili današnji Banijas. Utvrđuje i uređuje poznatu utvrdu Masadu. Gradi novi Jerihon s palačama i bazenima i pretvara ga u svoju zimsku rezidenciju. U biblijskom gradu Hebronu podiže građevinu u kojoj su bili grobovi patrijarha. Uređuje i obnavlja hram u Jeruzalemu i podiže tvrđavu nazvanu prema Marku Antoniju – Antonija. Podiže Herodion kao vlastiti mauzolej. Herod, unatoč svemu tome što je poduzeo, nije bio omiljen među Židovima. Prije svega jer nije bio Židov nego Idumejac. Majka mu je bila Nabatejka a otac, istina, Židov, ali koji je postao Židov. Herod je takvo stanje pokušao popraviti ženidbom. Oženio se ženom Mariame iz hasmonejske dinastije, unukom Hirkana II. Međutim, istinsko prokletstvo dogodilo se Herodu u vlastitoj obitelji. Imao je deset žena, ali

Ostaci antičke Cezareje Primorske, grada i luke koju je sagradio Herod Veliki oko 25.–13. pr. Kr. Nakon razorenja Jeruzalema 70. g., Cezareja Primorska postala je sjedi­ šte rimske provincije Judeje.

17


I.

Kratka povijest Izraela

jedinu koju je volio bila je Mariame. S njome je Herod imao tri sina i dvije kćeri. Njezin odnos prema Herodu, koji je ustrajno nastojao iskorijeniti hasmonejsku dinastiju, pogoršavali su se iz dana u dan. Tomu su pridonijeli i loši odnosi s Herodovom majkom Kipros i njegovom sestrom Salome. Nakon što se Herod vratio s Rodosa, njegova sestra Sebaste optužila je Mariame da je imala odnose s jednim Herodovim prijateljem. Herod je bio bijesan. Dao je smaknuti tog nevinoga čovjeka, a priredio je također suđenje kraljici te je osudio na smrt. Aristobula, mlađeg Mariamina brata, postavio je za velikoga svećenika sa 16 godina, pa kad je vidio da je postao popularan, namamio ga je u bazen u Jerihonu i dao ga zadaviti, a potom je priredio javni pokop na kojemu je plakao. Dao je smaknuti i sinove koje je imao s Mariame, jer su ih krivo optužili da žele preuzeti vlast. Nakon toga rimski je car cinično izjavio igrajući se riječima: »Bolje je biti Herodova svinja (his) nego sin (hios).« Herod je umro 4. godine pr. Kr. i bio pokopan u utvrdi Herodion. Herodova je želja bila da poslije smrti njegovo kraljevstvo preuzmu sinovi njegove žene Maltake Arhelaj i Herod Antipa te Filip, sin njegove žene koja je potjecala iz Jeruzalema. Rimski car je prihvatio Herodovu oporuku, ali je razdijelio kraljevstvo prema svojim kriterijima. Arhelaj je dobio Judeju, Samariju i Idumeju. Međutim, 6. god. po Kr. biva protjeran u Galiju, gdje i umire 18. god. po Kr. Njegovo područje preuzeli su izravno Rimljani i postavili svoga upravitelja koji je stolovao u Cezareji. Drugi dio Herodova kraljevstva dobio je Filip (vladao do 34. po Kr.). On dobiva sjeverno-istočna područja kraljevstva i naslov tetrarha. Obnavlja Paneju ili Banijas i daje mu novi naziv Cezareja u čast cara, a gradu je pridodana odrednica Filipova. Treći dio kraljevstva Galileju i Pereju dobio je Herod Antipa (do 39. po Kr.). On opet gradi i uređuje novi grad na obali Genezaretskog jezera i posvećuje ga caru Tiberiju, pa je i grad nazvan Tiberijada. Druga žena bila je Herodijada, zapravo žena njegova polubrata Filipa. Herod Filip je bio sin Heroda Velikoga i njegove žene Mariame koji je preživio sumnjičavost svoga oca. Herod Antipa dao je odrubiti glavu Ivanu Krstitelju. Herodova kći Saloma dobila je gradove Ašdod i Jamniju na jugu. Nakon smrti Herodovih sinova njihova su područja pripojena rimskoj provinciji Siriji. 18


Kratka povijest Izraela

7. Židovski ustanci Židovi se nisu nikada mogli pomiriti s okupatorskom rimskom vlašću. Stalno su napadali Rimljane malim ali dosadnim napadima, redovito iz zasjeda. Odgovor rimskih namjesnika bivao je sve žešći i okrutniji tako da su Židovi 66. po Kr. podigli ustanak protiv rimske vlasti. Na čelu pobunjenika stajao je Eliazar, sin velikoga svećenika. Pobunjenici su protjerali Rimljane. Čini se da pobunjenici nisu ozbiljno shvaćali i nisu mislili da bi Rimljani poduzeli vojni pothvat takvih razmjera. Tri najbolje rimske legije pod vodstvom Vespazijana, a potom i njegova sina Tita, zauzele su 70. god. Jeruzalem, spalili Hram, a grad razorili. Brojni Židovi bili su pribijeni na križ. Osim Jeruzalema, Vespazijan je zauzeo i druga područja uz more, ali i Kumran, gdje se nalazila esenska zajednica. Kršćani koji su se nalazili u Jeruzalemu povukli su se s onu stranu Jordana u mjesto Pelu – i tako bili pošteđeni. Međutim, Židovi nisu ni dalje mirovali. Godine 132. dižu ponovno ustanak protiv Rimljana pod vodstvom nekoga Šimuna koji je imao mesijanskih aspiracija pa je prozvan Bar Kohba (Sin zvijezde). Zauzeli su Judeju i proglasili državu Izrael, uveli svoj novac i počeli računati vrijeme od oslobođenja. Rimski car Hadrijan šalje postrojbe čak iz Britanije pod vodstvom Julija Severa. On osvaja tvrđavu po tvrđavu dok konačno nije ugušio ustanak 135. god. Poginuo je i Bar Kohba koji je kasnije proglašen Bar Kosba (Sin laži). Velik broj Židova prodan je u roblje ili bio protjeran ili je pak pobjegao. Židovima je bilo zabranjeno živjeti i čak ulaziti u grad Jeruzalem pod prijetnjom kazne smrti. Hadrijan je dao izgraditi novi Jeruzalem na rimski način: glavna ulica (cardo maximus) i poprečna (decumanus). Na mjestu Isusova groba sagrađen je poganski hram. Grad je nosio naziv Aelia Capitolina. Židovski rabini premjestili su svoje sjedište u Galileju, u Tiberijadu. Tu su nastale njihove svete knjige Mišna koja je sadržavala vjerske predaje i običaje, a kasnije i Gemara ili tumačenje. Te dvije knjige ulaze u Jeruzalemski Talmud. U Tiberijadi su masoreti potpisali samoglasnike u sveti biblijski tekst (masoretski tekst). Nakon židovskoga ustanka sve do Konstantina Velikoga 324. nema 19


I.

Kratka povijest Izraela

nekih značajnijih događaja na ovome području. Zavladao je izvjestan mir. Povijest se ponovno dinamizira s Konstantinom i njegovim prihvaćanjem kršćanstva te davanjem slobode kršćanima.

8. Kršćansko-bizantsko vrijeme Kad je Konstantin postao car Istočnoga Rimskog Carstva i nakon što je pobijedio Maksencija, cara Zapadnoga Rimskog Carstva, dao je Milanskim ediktom slobodu kršćanstvu 313. god. Kršćanstvo izlazi iz podzemlja i postaje državna vjera sa svim prednostima i nedostacima. Mnogi postaju kršćani, a da nisu ni donijeli duboko osobnu odluku tako da dolazi do razvodnjavanja i slabljenja nutarnje snage kršćanstva. S druge strane nastupa veliko razdoblje izgradnje i obilježavanja važnih kršćanskih lokaliteta. Tada bivaju izgrađene crkva svetoga Groba u Jeruzalemu i crkva Isusova rođenja u Betlehemu, na Maslinskoj gori Eleona, bazilika Isusove muke u Getsemaniju. U ovom kratkom povijesnom prikazu treba svakako naglasiti godinu 614. kad su Perzijanci prodrli u Svetu Zemlju i uz pomoć Samarijanaca razrušili sve crkve u Svetoj Zemlji, osim crkve u Betlehemu. Pobili su mnogo kršćana, a sa sobom su odnijeli i ostatke svetoga križa kojega je bila pronašla Konstantinova majka Jelena. To je bio razlog da je bizantski car zaratio protiv Perzijanaca i pobijedio ih 628. godine i tako ponovno vraća sveti križ. Opat Modest pokreće obnovu svetih mjesta ali se uskoro nadvila nova opasnost nad to područje. Arapi su prodrli i 638. godine zauzeli Jeruzalem.

20


Kratka povijest Izraela

9. Arapska vladavina do dolaska križara  (640. – 1099.)

Godine 638. kalif Omar I. osvojio je cijelo područje arapskoga svijeta, nekadašnju Mezopotamiju i Egipat, ali i Jeruzalem. S njegovim ratničkim pohodima i osvajanjima proširio se također i islam. U početku su pripadnici islama bili dosta tolerantni prema kršćanima. Istina, kršćani su morali plaćati porez, ali ipak su uživali temeljne ljudske i vjerske slobode. No nije uvijek bilo tako. Sve je ovisilo o pojedinoj dinastiji i kalifima koji su vladali. Kada je dinastija Omejida preuzela vlast (661.–750.), prijestolnica postaje Damask. Dolazi do podjele islama na šijite i sunite. Arapi su se bili toliko osnažili da su prisilili i Carigrad (678. god.) na plaćanje danka. No s time osvajanja nisu završena. Kalif Al Malik osvaja Sjevernu Afriku, a Jeruzalem proglašava svetim gradom (Al-Kuds) da bi umanjio značenje Meke i Medine. Njegov brat Al-Valid osvaja Španjolsku (705.–715.). Gradi džamiju Kupola nad stijenom u Jeruzalemu. Nakon toga vlast grabi kalif Abul Abas koji osniva novu dinastiju nazvanu po njemu Abasidi, koja je središte kalifata prenijela u Bagdad. Dolazi do procvata kulture i arapske znanosti. S vremenom na vlast dolazi u Egiptu dinastija Fatimida, koja je ime dobila po Muhamedovoj sestri Fatimi, pa je otada sjedište bilo u Egiptu. Za vrijeme ove dinastije bizantski car Bazilije pokušava povratiti izgubljena područja i poduzima vojni pohod. U tome donekle i uspijeva. Osvojivši Siriju, dospio je i do Jeruzalema. Kalif iz ove dinastije zloglasni el‑Hakim potpisao je primirje 1000. god. El‑Hakim je bio sin majke kršćanke, ali se pokazao kao najljući protivnik kršćanstva. Ruši kršćanska svetišta, razara crkvu svetoga Groba, plijeni crkvenu imovinu, vrši progone kršćana i Židova i zabranjuje im posjet svetim mjestima. Njegov prijatelj Darzi osniva u Libanonu sektu pod nazivom Druzi koja postoji i danas u Libanonu, Siriji i Izraelu. Promjene vlasti idu dalje. Tako godine 1055. Turci Seldžuci osvajaju vlast i kreću u osvajačke pohode: zauzimaju Armeniju, zatim Siriju, Palestinu i konačno Jeruzalem. Nestalo je svake tolerancije. Turci su se pokazali okrutnima. Kao posljedica njihove okrutnosti nastupili su 21


IV.

Jeruzalem i okolica

Bazilika Isusova groba i uskrsnuća 11 10

9

6 3

4

12

13

2 14

15

28

16

17 26

7

5

1

25

8

27

18 22

19

N

21 20

1 Glavni ulaz 2 Ploča pomazanja 3 Kapela svetoga Jakova 4 Kapela sv. Ivana 5 Kapela Četrdeset mučenika 6 Aedicula 7 Kapela Anđela 8 Sveti Grob 9 Koptska kapela 10 Jakobitska kapela 11 Grob Josipa iz Arimateje 12 Kapela Marije Magdalene 13 Kapela Isusovog ukazanja 14 Lukovi Blažene Djevice Marije 15 Katholikon

112

23

24

16 Grčko-pravoslavna kapela na Golgoti 17 Katolička kapela na Golgoti 18 Adamova kapela (ispod) 19 Kapela Izrugivanja 20 Kapela Podjele Isusovih haljina 21 Kapela svetog Longina 22 Isusov zatvor 23 Kapela svete Jelene 24 Kapela Pronalaska Isusova križa 25 Samostan svetog Abrahama 26 Kapela svetog Ivana 27 Etiopska kapela svetog Mihaela 28 Franačka kapela


Mjesto smrti i uskrsnuća pravednika Isusa

vršio svoj ljudski život u napuštenosti i osamljenosti da bi Bog učinio da iz te patnje i muke izraste novi uskrsli život nego je zacijelo imala i svoju povijest muke, boli i suza kroz brojna stoljeća svjedočeći uporno o onoj izvornoj Isusovoj muci. Nije to, međutim, samo crkva Isusova groba nego također i crkva njegova uskrsnuća. Iz smrti jednoga života izrastao je novi. Ona je u tom smislu nositeljica te veličanstvene poruke svijetu i čovjeku svakoga vremena.

5. Današnja bazilika svetoga Groba i uskrsnuća Budući da je bazilika imala svoju dugu povijest vlastite patnje, rušenja obnove, dogradnje, ožiljci rana te teške povijesti mogu se vidjeti prigodom posjeta ovome najsvetijem mjestu kršćanstva. Ta se povijest očituje u njezinoj arhitekturi, u raznim kršćanskim denominacijama koje su nadležne za baziliku, u napetostima koje one imaju, u činjenici da i danas dvije muslimanske obitelji otvaraju i zatvaraju crkvu od daleke 1244. god., da se tik uz crkvu nalazi i džamija, kao što je to vrlo često i na drugim kršćanskim lokalitetima. Prilaz bazilici čini neke vrste pristupno dvorište ispod kojega je bio nekadašnji Konstantinov atrij, a ispod njega se nalazila cisterna za vodu. Dvorište kao pristupni trg u Baziliku ima dimenzije 25 × 17 m. Okružuju ga kapele i zvonik iz vremena križara koji se nalazi s lijeve strane ulaza u baziliku. Zvonik je u izvornom obliku bio viši (48 m) nego je sada. Saladinovim osvajanjem Jeruzalema 1187. god. zvona su bila uklonjena, a potres god. 1534. srušio je jedan dio tornja. Kako Turci nisu dopuštali njegovu obnovu, on je ostao trajno na današnjoj visini. Uočljiva su desna vrata koja je dao zazidati Saladin. Uz taj ulaz nalazi se stubište koje je u vrijeme križara služilo za ulaz na Golgotu. Zazidani dio postao je kasnije kapela Sedam žalosti Bl. Djevice Marije ili Franačka kapela. Ispod te kapele nalazi se kapela sv. Marije Egipatske koja se upravo pred ulazom u baziliku 373. god. obratila. 113


IV.

Jeruzalem i okolica

Lijevo: Kamen pomazanja Desno: Direk­ tno iznad Grč­ kog kora Krist Pantokrator

Uz zvonik na lijevoj strani pri ulazu u baziliku nalaze se tri male kapele u apsidama. Prva je kapela sv. Jakova, prvoga jeruzalemskoga biskupa i pripada grčko-pravoslavnima. U kapeli se čuvaju kosti prvih jeruzalemskih patrijarha. Uz nju je kapela sv. Ivana Krstitelja i Marije Magdalene podignuta na mjestu nekadašnje bizantske krstionice. Treća kapela je posvećena četrdesetorici mučenika i nalazi se ispod zvonika. Na desnoj strani, odmah na početku dvorišnog trga smješten je grčko‑pravoslavni samostan sv. Abrahama, a uz njega kapela sv. Ivana koja pripada Armencima, te potom etiopska kapela sv. Mihaela. Iz te kapele dolazi se do dijela koji pripada Etiopljanima, a odatle prema koptskom samostanu. Etiopljani i Kopti su imali spor oko tih prostora. Kad su svi etiopski monasi 1838. god. pomrli od kuge, Kopti su ušli u njihov samostan. Etiopljani ipak nisu odustajali tvrdeći da dvije kapele pripadaju njima pa je jordanska vlada god. 1960. pod pritiskom uskoro tu odluku i povukla. Izraelska vlada je 1970. vratila te kapele Etiopljanima s time što je dopustila prolaz Koptima. Kad se uđe u baziliku na desnoj strani nalazi se stepenište sa 18 stepenica koje vodi na Golgotu (11,45 m duga i 9,25 m široka). Na Golgoti su izgrađene dvije kapele. Na desnoj strani je katolička kapela koja se veže uz dvije postaje križnoga puta: Isusa svlače i Isusa pribijaju na križ. Kapela je obnovljena i na zidu se nalaze lijepi mozaici. Oltar kapele je iz god. 1588. s reljefima koji prikazuju Isusovu muku i uskrsnuće. Na lijevoj strani na Golgoti, tik uz katoličku kapelu, nalazi se grčko‑pravoslavna kapela. Ispod oltara u stijeni nalazi se rupa obru114


Mjesto smrti i uskrsnuća pravednika Isusa

Lijevo: Križar­ ski grafiti u bazilici Isu­ sova groba i uskrsnuća Desno: ­Golgota, ol­ tar –mje­ sto Isusova razapinjanja

bljena srebrenim prstenom u kojoj je bio zabijen križ. Na oltaru se uz križ nalaze Marija i Ivan. Uz oltar s desne strane može se vidjeti napuknuta stijena koja podsjeća na potres nastao prilikom Isusove smrti (usp. Mt, 27,51: »Pećine se raspukoše, zemlja se potrese«). Između dviju kapela nalazi se malen oltar posvećen Žalosnoj Gospi (Stabat Mater). Kip je izrađen u Lisabonu, a dar je portugalske kraljice. Na Kalvariju je postavljen 1778. godine. S Golgote se silazi s drugim stepeništem koje ima 19 stepenica i dolazi se na desnoj strani do Adamove kapele, a na lijevoj je označeno mjesto crvenkastom kamenom pločom gdje je Isus bio skinut s križa i pomazan. Adamova kapela je zapravo teološka interpretacija otkupiteljske snage u Isusu Kristu. Pavao u svojoj teologiji paralelizira Adama i Isusa (1 Kor, 15,22; »Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni«). Prvi je u čovječanstvo unio grijeh a drugi donio spasenje. Origen navodi pobožnu predaju da je ispod Golgote bio pokopan prvi čovjek Adam pa da je krv s Isusova križa kapala na njegovo tijelo i – tako ga spasila. Na to upućuje i puknuće pećine koja se vidi i u Adamovoj kapeli. U Adamovoj kapeli pokopan je vođa križarske vojske koja je zauzela Jeruzalem samo godinu dana nakon njegova osvajanja (srpanj 1100.). Tu je bio pokopan i njegov brat, kralj Jeruzalemskoga Kraljevstva, Balduin I. (1100.–1018.). S porazom križara odnesene su i njihove kosti, a požar iz godine 1808. uništio je i njihove sarkofage. Čim se uđe u baziliku uočava se pravokutna kamena ploča crvenkaste boje, duljine 270 m i širine 1,30 m, nasred puta od Golgote do svetoga 115


IV.

Aedicula – ­Isusov grob u njoj

Jeruzalem i okolica

Groba. Na tu ploču Josip iz Arimateje i Nikodem položili su Isusa nakon skidanja s križa. Kamena ploča je postavljena na to mjesto već u doba križara i bila je od crnoga mramora. Današnja je crvenkasta i potječe iz 1810. god. Nekoć je ploča pripadala samo franjevcima, a danas i drugim kršćanskim denominacijama. Središnji dio cijeloga područja je Anastasis koji je okrugloga oblika promjera 19,30 m i predstavlja grobnu kapelu u kojoj se nalazi sveti Grob. Današnji Anastasis je obnovljen poslije požara 1808. god. Dužina mu je 8,30, a širina kao i visina 5,90 m. Budući da je el-Hakim dao razoriti Anastasis iz Konstantinova vremena, moglo bi se očekivati da građevina koja ga je zamijenila bude slična, ali nikako ne može biti ista. Na ulazu nalaze se tri slike Isusova uskrsnuća. Uz svaku sliku nalazi se svjetiljka koja označava svaku pojedinu kršćansku zajednicu koja ima suvlasništvo nad svetim Grobom: katolička, grčko-pravoslavna i armenska. Svaka zajednica pali svoju svijeću kad ima liturgiju na svetome Grobu. Ulazna kapela u sveti Grob naziva se kapela Anđela čime 116


Mjesto smrti i uskrsnuća pravednika Isusa

se aludira na riječi anđela: »On nije ovdje! Uskrsnuo je!« (Lk 24,6). Veličina kapele je 3,40 × 3,90 m a u njezinom središtu nalazi se dio kamena ugrađen u oltarsko postolje koji je ostao od nekadašnjeg kamena koji je zatvarao grob, a koji je ostao poslije perzijskoga razaranja bazilike 614. god. Iz kapele Anđela koja služi kao predvorje ulazi se kroz maleni ulaz u prostor gdje se nalazi sveti Grob. Taj je prolaz visok samo 1,35 m. Prostorija Isusova groba je duga 2,97 m i široka 1,93 m u kojoj se nalazi grobna ploča dužine 2,02 m i širine 0,93 m, a njezina je visina 0,66 m. Sadašnja ploča postavljena je 1555. god. prigodom obnove Anastasisa. Ispod te ploče počivalo je Isusovo tijelo prije uskrsnuća. Ispred Anastasisa nalazi se središnji dio bazilike iz križarskoga vremena. U doba cara Konstantina tu je bio sagrađen Martyrion koji je bio porušen da bi ga križari i obnovili i nazvali Kanoničkim korom, a danas se naziva Grčkim korom. Od 7. st. taj se dio naziva Katholikon i bio je zapravo katedrala jeruzalemskih patrijarha. U tom dijelu nalazi se ispod kupole u podu polukugla koja se naziva »pupak svijeta« jer je svijet shvaćan poput ploče. Središte svijeta je ondje gdje je ono božansko dodirnulo ono ljudsko. Teološki se želi reći da su Isusov križ, patnja za druge kao i uskrsnuće doista središte novoga svijeta. Iza Anastasisa nalazi se kapela koja pripada Koptima, podignuta u vremenu između 1596. i 1618. god. U već spominjanom požaru 1808. bila je uništena, ali je nakon toga bila ponovno obnovljena. Odatle se ulazi u prostor koji se zove Jakobitska kapela. Iako je u vlasništvu Armenaca, koriste je Sirijci. Iz te prostorije ulazi se u grob kakav je izgledao i u Isusovo vrijeme. Taj grob bi bio grob Josipa iz Arimateje koji ga je podigao sebi nakon što je svoj darovao Isusu. Odatle se prelazi na prostor koji pripada katolicima, a drže ga franjevci. Najprije se s bočne strane Anastasisa nalazi kapela Marije Magdalene. To je otvoreni četverokutni prostor koji predstavlja sjećanje na susret uskrsloga Isusa s Marijom Magdalenom u rano uskrsno jutro i upozorenje: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu« (Iv 20,17). Taj dramatičan prizor prikazao je franjevac Andrea Martini na modernoj skulpturi u bronci. Uz ovu kapelu nalazi se i kapela koja podsjeća posjetitelje na Isusovo ukazanje Majci Mariji pa je po tome i dobila ime. Kapela potječe iz kri117


IV.

Jeruzalem i okolica

Isusov zatvor

žarskog vremena i pripada katoličkom dijelu bazilike. U njoj se nalazi Presveti oltarski sakrament. U njoj se također časti i stup bičevanja (visok 0,75 m) za koji predaja vjeruje da je vezan uz događaj Isusova bičevanja. Iza kapele Marije Magdalene nalazi se sedam stupova koji tvore sedam lukova dužine 24 m i zovu se Lukovi blažene Djevice Marije. Stupovi s lukovima potječu dijelom iz bizantskoga a dijelom iz križarskoga vremena. Na kraju tog dijela smještena je prostorija nazvana Isusov zatvor, a označavala bi mjesto na kojem je Isus čekao da bude razapet. Tu su također i tri kapele u apsidama. Prva je kapela sv. Longina. Longin je bio rimski vojnik koji je Isusu kopljem probo bok. Longin se u kasnijoj predaji poistovjećivao i sa satnikom koji je priznao da je Isus Sin Božji (Mk 15,39). Kapela pripada grčko-pravoslavnima. Druga kapela u apsidi je kapela Podjele Isusovih haljina. Prema biblijskim izvješćima vojnici su razdijelili haljine na četiri dijela, a za donju nešivanu haljinu su bacili kocku (usp. Iv 19,23-24). Kapela pripada Armencima. Treća kapela u apsidi podsjeća na Pilatovo suđenje Isusu, odnosno na događaj kad je bio izrugivan, popljuvan i trnovom krunom okrunjen (usp. Iv 19,1-3). Spuštajući se stubištem od 29 stepenica dolazi se do koptskoga dijela koji se naziva kapela sv. Jelene. Jelena je bila majka cara Konstantina koja je bila zaslužna za vraćanje svetih mjesta kršćanima i za izgradnju velikih crkava na značajnim kršćanskim lokalitetima. Prema predaji, 118


Mjesto smrti i uskrsnuća pravednika Isusa

pronašla je 326. god. sveti križ, a nakon svoje smrti 330. god. proglašena je svetom. Armenci su došli u posjed te kapele 1494. god. Oni je nazivaju i kapelom sv. Krikora (Grgura Prosvjetitelja) koji je donio kršćanstvo u Armeniju. Na desnoj strani je oltar svete Jelene, a na lijevoj oltar posvećen dobrom razbojniku Dižmi koji se pokajao i za kojega je Isus rekao da će biti s njime u raju (usp. Lk 23,43). U podnom mozaiku prikazana su važnija svetišta u Armeniji, osobito ono na brdu Araratu, gdje biblijska predaja smješta zaustavljanje Noine arke. Posve na dnu nalazi se kapela Pronalaska Isusova križa prema kojoj vode 23 stepenice. Bila je to nekoć cisterna za vodu. Tu su nađena, prema predaji, tri križa. Kraljica Jelena je držala da je jedan Isusov križ a druga dva dvojice razbojnika. Kako se znalo koji je Isusov križ od ta tri križa. Prema predaji, dodirom bolesnog mladića jednim od ta tri križa, koji je potom ozdravio, ustanovilo se da je to Isusov križ. O tome izvješćuje i Ćiril Jeruzalemski. Isusov križ je bio razdijeljen: jedan dio je poslan u Rim a drugi u Carigrad. Treći dio ostao je u Jeruzalemu. Taj su dio bili odnijeli Perzijanci 614. god., a vratio ga je nakon pobjede nad Perzijancima car Heraklije 628. god. Križari su 1187. ponijeli taj dio svetoga križa. Nosio ga je biskup iz Akka. U bitci je poginuo biskup. Križ je zarobio Saladin i navodno ga kasnije vratio u baziliku svetoga Groba. Tu mu se gube tragovi.

6. Poruka s mjesta razapinjanja i uskrsnuća Ako se pokuša sagledati u cjelini Isusova smrt, muka i uskrsnuće, ne može se ostati ravnodušnim i bez pitanja. Zašto se to sve moralo dogoditi Isusu koji je hodao zemljom i činio samo dobro? Kakvo značenje i poruka proizlaze iz tog događaja? Isus nije bio nipošto slučajno uhićen nego je svjesno hodio svojim putem života kao Božjim putem, a taj je put vodio Golgoti, odnosno konačnoj Božjoj potvrdi takvoga života u uskrsnuću. Isusovo posvemašnje zauzimanje za čovjeka, svesrdno pomaganje čovjeku, oslobađanje čovjeka od zla, obznanjivanje nove slike opraštajućega milosrdnoga i dobroga Boga kao oca bili su izvori sukoba koji su 119


IV.

Jeruzalem i okolica

Isusa vodili prema Golgoti. U Isusu se zapravo paradigmatički ogledala sudbina svakog pravednika i čovjeka koji je dokraja svojim životom i djelom stajao uz dobro, uz istinu, uz čovjeka. U Isusovoj sudbini izbija na vidjelo sudbina svake istinske ljubavi. U Isusu postaje posve jasno: Samo ljubav koja bude uistinu ubijena za ljubljenu osobu, pa čak i za vlastitoga neprijatelja, pokazuje se pravom i nepatvorenom ljubavi, jer se voljenoj osobi, pa čak i neprijatelju, daje u potpunosti. U svakom slučaju, ostaje otvorenim veliko pitanje kako čovjek takav kakav jest može za Boga biti toliko značajan i vrijedan tolike ljubavi? Odgovor jedino može biti: Bog je ljubav! Takva Božja ljubav čini čudesa koja nadilaze sve granice, pa čak i onu granicu smrti. Zato je Golgota s jedne strane upozorenje kakav je čovjek, a s druge strane objava kakav je doista Bog. Božja veličina ljubavi čini čovjekovu malenost i grešnost doista malenom, iako su one objektivno velike. Uzvišenost Boga čini i čovjeka uzvišenim jer ga uzima u vlastitu zajednicu života. U tom je istinsko otkupljenje čovjeka.

120


Kršćanski Sion

Kršćanski Sion

Ponajprije, potrebno je razjasniti sam pojam Sion i potom sintagmu Krš­ ćanski Sion. Sion znači utvrda, a u starozavjetnim spisima odnosi se na brežuljak na kojem je bio sagrađen grad Jebusejaca koji je David osvojio oko 1000. god. (usp. 2 Sam 5,7). U kasnijim vremenima Sion je označivao hramski brežuljak a katkada i cijeli grad Jeruzalem (Ps 48,13‑14: »Obiđite Sion i prođite njime, prebrojite kule njegove! Pogledajte dobro bedeme njegove!«). U starozavjetnim spisima Sion je označavan kao Božji grad (Ps 48,2), kao Sveto brdo (Ps 2,6), kao Sveto prebivalište (Ps 9,12). Poslije sužanjstva Sion dobiva i metaforično značenje novoga spasenja koje odatle proizlazi (Ps 14,7). Sa Siona Bog će se konačno objaviti. U novozavjetnim spisima Sion se shvaća kao slika konačnoga spasenja. Od 5. st. kršćanska predaja nazvala je jugoistočni brežuljak u Jeruzalemu, gdje je Isus ustanovio svoju Crkvu, Svetim Sionom (Hagia Sion). Kršćanstvo se zapravo rodilo na Sionu. Tu je bila dvorana Posljednje večere, Davidov grob, Markova kuća. Tu se dogodilo razlijevanje Duha Svetoga, a tu je prema ranoj i snažnoj predaji preminula i Marija, Isusova majka. Zbog toga je Sion u to doba igrao značajnu ulogu i pridavala mu se velika važnost. Budući da je izgradnjom sadašnjih zidina, koje je dao podići Sulejman Veličanstveni u 16. st., Kršćanski Sion ostao izvan gradskih zidina, taj je značajni kršćanski lokalitet gubio sve više i više na značenju, a crkva svetoga Groba i uskrsnuća postajala sve važnijom. Ipak sjećanje na važne događaje rađanja kršćanstva i Crve ostalo je sačuvano do danas. Tu se nalazi i danas dvorana Posljednje večere iz križarskoga vremena, a izgrađena je i crkva Marijina usnuća (Dormitio). Ispod dvorane Posljednje večere nalazi se prostorija u kojoj se čuva sarkofag za koji Židovi vjeruju da bi mogao biti Davidov.

121


Prof. Božo Lujić u ovoj knjizi pruža veli‑ ko povijesno i arheološko znanje i, isto tako, biblijsko i vjersko svjedočanstvo. Otvarajući biblijske prostore Starog i Novog zavjeta, slijedeći Isusov ž­ ivotni put, autor u svojem djelu uspijeva izvesti na svjetlo dana davne, ali bliske događaje. Biblijsko‑teološki i povije‑ sno‑arheološki uvidi i poruke ove knji‑ ge emocionalno i dramatski, u likovima i događajima, po prisjećaju, susretu i bogoslužju postaju stvaran život. Tako ova informativna i svestrana knjiga predstavlja vodič, pravo životno dje‑ lo na kršćanskom putu i u vjerničkom odrastanju. Prof. dr. sc. Nikola Hohnjec

Cijena  190 kn   

ISBN 978-953-11-0968-0

Knjiga Bože Lujića Tragovima biblijskih prostora i događaja. Biblijsko‑teo­loški i povijesno-arheološki uvidi i poruke još je jedna u nizu knjiga kojima se želi pri‑ bližiti Sveta Zemlja i njezini zemljopisni prostori. (…) Posebnost ovog djela jest u tome što ono nije »klasični« hodoča‑ snički vodič po Svetoj Zemlji. Ono nije ponajprije vodič, nego tkanje teologije, povijesnih podataka te poukâ i poticajâ za osobno razmišljanje o mjestima koja su povezana s poviješću spasenja. Prof. dr. sc. Darko Tomašević

Profile for Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Tragovima biblijskih prostora i događanja  

Ova je knjiga plod autorova dugogodišnjeg iskustva kao biblijskoga stručnjaka, kao voditelja hodočašća po Svetoj zemlji, kao pisca brojnih s...

Tragovima biblijskih prostora i događanja  

Ova je knjiga plod autorova dugogodišnjeg iskustva kao biblijskoga stručnjaka, kao voditelja hodočašća po Svetoj zemlji, kao pisca brojnih s...

Profile for kshr