Teološka publicistika Stjepana Bakšića

S t j e p a n B r e b r i ć

Teološka publicistika

Stjepana Bakšića

K r š ć a n sk a s a d a š n j o s t

Predgovor

S

tjepan Bakšić jedan je od najznačajnijih hrvatskih teologa prve polovine 20. stoljeća. O njemu je opravdano govoriti i kao o jednome od najoriginalnijih katoličkih mislioca i teoloških pisaca u hrvatskoj povijesti. Svjedokom je iznimno burnoga povijesnog razdoblja, obilježena velikim i značajnim događanjima na crkvenom, teološkom, znanstvenom, kulturnom, političkom i društvenom području. Odjeci tih događanja u izgovorenoj i zapisanoj Bakšićevoj riječi otkrivaju suvremenost njegova kršćanskog i teološkog izričaja.

Neoskolastička filozofska i teološka matrica odredila je okvire njegova stvaralačkog raspona koji, međutim, nisu uvijek niti u svemu predstavljali neprolazne granice njegovu religioznom i teološkom geniju. U samim pak okvirima neoskolastičke znanstvene tradicije Bakšić je svoju teološku misao razvio do samoga vrhunca, postigavši uistinu rijetku originalnost.

Svojim je priručnicima s područja dogmatske teologije i teološkom publicistikom – obilježenima oštroumnošću i suptilnošću, temeljitošću i jasnoćom analiza, specifično (neo)skolastičkom sposobnošću sintetičkoga pristupa tretiranim pitanjima, angažiranim konfrontiranjem s rezultatima modernih znanosti i ogledno interdisciplinarnim interesom, didaktičkim umijećem te trajnom brigom za oživotvorenjem kršćanskih otajstava – za života prepoznat kao najizrazitiji hrvatski spekulativni teolog, ali istodobno okrenut pitanjima i problemima konkretnoga života, kako u crkvenoj, tako i u društveno‑kulturalnoj i povijesno‑nacionalnoj stvarnosti. Izrazito spekulativna odrednica Bakšićeva promišljanja ne umanjuje njegov sensus practicus. To obilježje njegova stvaralaštva osobito se ogleda na primjeru nje5

gove teološke publicistike, koja je bogata i raznovrsna – tematski, sadržajno, a nerijetko i metodički.

Govornik i propovjednik rijetke vrsnoće, pjesnik, urednik, sveučilišni profesor i prvorazredni teološki pisac, Bakšić nam je u trajno crkveno, kršćansko i teološko nasljeđe ostavio teološko‑publicistički opus koji se odlikuje jasnoćom izlaganja katoličkoga nauka, dubinom i snagom argumentacije, dosljednošću mišljenja i logičkom preciznošću zaključivanja, kontekstualizacijom i aktualizacijom evanđeoske poruke, stalnim nastojanjem oko teološki utemeljene kršćanske duhovnosti u razvojnome suodnosu sa živom i zdravom tradicijom hrvatskoga katolicizma. Zbog toga se, osim onoj akademskoj i znanstvenoj, čini potrebnim i našoj široj čitateljskoj javnosti omogućiti bolje poznavanje ovoga nezaobilaznog teologa iz bliže hrvatske povijesti.

Knjiga predstavlja magistarski rad, izrađen pod mentorskim vodstvom prof. emeritusa dr. sc. Ivana Goluba, akademika, pri Katedri dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u specijalizaciji iz dogmatske teologije. Iako je proteklo podosta godina od izrade spomenutog rada (2006.), u knjizi nisu uključene nikakve značajnije promjene u sadržaju.

Dobrohotni čitatatelji za to će zacijelo imati razumijevanja. Rezultati istraživanja, kao i pokušaj svojevrsnoga sustavno‑teološkog pristupa njegovu teološko‑publicističkome stvaralaštvu u ovoj knjizi, ne predstavljaju posljednju riječ o mogućnostima veće i svrsishodnije istraživalačke obrade, pogotovo ne aktualizacije odnosnoga Bakšićeva stvaralaštva. Unatoč tome, zbog činjenice da se o Bakšiću do sada malo pisalo, a istraživanja njegova teološkog opusa gotovo da ni nema, ili su javnosti nedostupna, za očekivati je da bi jednu u tom smislu očitu prazninu barem u nekoj mjeri mogla popuniti ova knjiga, kao prva znanstvena obrada tako značajnoga hrvatskog teologa neoskolastičkoga razdoblja, pod vidom teološke i filozofske publicistike.

Poticaj za istraživanje Bakšićeva stvaralaštva treba zahvaliti akademiku Ivanu Golubu, od Stjepana Bakšića osobno izabranome njegovu nasljedniku na Katedri dogmatske teologije, u svojstvu pročelnika Katedre. Akademik Golub, pjesnik teolog pokoncilskoga razdoblja, trajno je isticao važnost prouke Bakšićevih sustavno‑dogmatskih i teološko‑publicističkih tekstova, iako su oni pisani u pretkoncilskome razdoblju te je razumljiva njihova povijesno‑teo­ loška uvjetovanost. Upravo je to povijesno‑teološko određenje, osim već spomenute Bakšićeve originalnosti, ono što je akademik Golub uočio kao trajno vrijedno za razvoj suvremene hrvatske teološke misli. Bakšićevi priručnici dogmatske teologije, a nerijetko i njegovi teološko‑publicistički spisi, spretno 6

i komplementarno očituju poznati (neo)skolastički dvostruki pristup obradi pitanja i problema: pozitivni i spekulativni. Prvi je u Bakšićevu stvaralaštvu prava riznica otačkih, srednjovjekovnih, novovjekovnih i kasnijih teoloških razrada pojedinih dogmatskih i općenito sustavno‑teoloških tema, a drugi je, kako je već rečeno, u našim domaćim okvirima rijetko ostvaren stupanj vrhunske teološko‑spekulativne refleksije te je stoga višestruko koristan i poticajan ne samo u povijesno‑teološkom pogledu nego također u smislu produbljenja i razvoja jednoga eminentno teološkog načina promišljanja, kakvo je u svakome trenutku povijesti teološke znanosti barem u nekoj mjeri potrebno.

Smatrajući da je poznavanje neoskolastičkoga načina proučavanja važno za onoga tko istražuje povijest teološke misli, akademik Golub zacijelo je znanstveno, intelektualno i literarno obogatio svoje studente kad im je za područje teološke antropologije ponudio i nov način teološkog proučavanja, vlastiti, i onaj Bakšićev, kao klasičan, skolastički, priredivši i objavivši 1967. godine izvatke iz Bakšićevih priručnika »Bog Stvoritelj«, kako iz objavljenoga, tako i iz neobjavljenoga sveska. No njemu još više treba zahvaliti trajno poticanje na prouku Bakšićeva opusa, pri čemu je – kako je nekolicini upućenih poznato – ustrajao na tome da to budu oni koji će se opsežnome i zahtjevnome stvaralaštvu Stjepana Bakšića ozbiljno i zdušno posvetiti.

Pod njegovim je mentorskim vodstvom, dakle, nastao magistarski rad, koji se objavljuje u ovoj knjizi i stoga mu zahvaljujem najprije na poticaju, a zatim na nesebičnoj, znanstveno iznimno kompetentnoj i ujedno prijateljskoj pomoći koju mi je pružio pri izradi rada. Teško je riječima izraziti zahvalnost koju s tim u vezi osjećam prema nedavno preminulome akademiku Golubu. Budući da mi je uručio svoj tekst, naslovljen »Pohvalno slovo o magistarskom radu Stjepana Brebrića Teološka publicistika Stjepana Bakšića povodom promaknuća na akademski stupanj magistra znanosti«, u impressumu knjige navodi se akademik Golub kao jedan od njezinih recenzenata, a ulomak teksta nalazi se na koricama knjige.

Zahvaljujem svojim pokojnim profesorima, Aldu Stariću i Bonaventuri Dudi, koji su me darivali svojim bogatim teološkim iskustvom. Njima, uz druge, također pripada zasluga, kako za pomoć u ovome teološko‑znanstvenome pokušaju, tako i za pozitivno mišljenje o korisnosti objavljivanja rada.

Posebno sam zahvalan recenzentima knjige – prof. dr. sc. Ivanu Karliću i prof. dr. sc. Antonu Tamarutu – ujedno i članovima Povjerenstva za obranu pisanoga magistarskog rada. Njihova znanstvena kompetencija, kritičko‑prosudbene opaske, savjeti i primjedbe vezani uz izgled pisanoga znanstvenog 7

rada, suglasno mišljenje o potrebi njegova objavljivanja te uopće iznimna susretljivost u svakome pogledu, od presudnoga su značenja za objavljivanje ove knjige.

Zahvaljujem bivšemu dekanu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. dr. sc. Tončiju Matuliću, za odobrenje potrebno za objavljivanje rada. Također i Katoličkome bogoslovnom fakultetu na čelu sa sadašnjim dekanom, prof. dr. sc. Marijom Cifrakom te napose stručnom i ljubaznom osoblju fakultetske knjižnice i arhiva.

Veliku zahvalnost dugujem članovima Skupštine Kršćanske sadašnjosti, mons. dr. sc. Ivanu Šašku, prof. dr. sc. Stjepanu Balobanu, prof. dr. sc. Josipu Osliću – i s njima zagrebačkome nadbiskupu, kardinalu Josipu Bozaniću, osnivaču Kršćanske sadašnjosti naših dana – koji su u ime Kršćanske sadašnjosti prihvatili i podržali ideju o objavljivanju ove knjige.

Zahvaljujem kolegicama i kolegama u Kršćanskoj sadašnjosti, bivšim i sadašnjim njezinim zaposlenicima, vrijednim radnicima u jednome važnome segmentu promicanja hrvatske teološke i duhovne kulture.

U ime nakladnika i osobno zahvaljujem Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske na financijskoj potpori u izdavanju knjige.

8

0.

Uvod

U

govoru profesora Ivana Goluba prigodom otkrivanja spomen‑ploče Stjepanu Bakšiću o stoljetnici njegova rođenja, 15. prosinca 1990. na zagrebačkom Kaptolu, istaknuto je, između ostaloga, da je on »bio i vrstan publicist«1. Područje života i djelovanja Stjepana Bakšića (1889.–1963.) opisuje podignuta spomen‑ploča, koja stoji na pročelju kaptolske kurije na broju 8, trima riječima: teolog – publicist – kanonik. Na predmet ovoga rada upućuju prva i druga od ovih triju odrednica, i to ukoliko su one usko ­među sobom povezane, jer ovdje promatramo Bakšića kao teološkog publicista.

Bakšić je živio u burnome povijesnom razdoblju, obilježenu velikim i značajnim događanjima na crkvenom, teološkom, znanstveno‑kulturalnom i društveno‑političkom području. Njegov životni vijek odvija se između Prvoga i Drugoga vatikanskog koncila, a Bakšić je i suvremenik Prvoga i Drugoga svjetskog rata. U teološkom pogledu, to je razdoblje obnovljene katoličke skolastike, odnosno neoskolastike, zacrtane enciklikom Aeterni Patris pape Leo­na ­XIII. u duhu filozofije i teologije sv. Tome Akvinskog. Istodobno, to je i vrijeme u kojemu dolazi do tzv. modernističke krize i antimodernističkoga pokreta na katoličkome crkvenom i znanstveno‑teološkom području, a tako i početka svih onih razvojnih pravaca koji će omogućiti kasniju reformu, zaokret, iskorak koji se dogodio kako na crkvenom tako i na teološkom području

1

I. GOLUB, Govor prilikom otkrivanja spomen‑ploče Stjepanu Bakšiću o stoljetnici ro‑ đenja, održan 15. prosinca 1990. u Zagrebu, pred dvorom Kaptol 8, u podne, CCP XV (1991.) br. 26, str. 274; Isti, Lice prijatelja, KS, Zagreb, 2000., str. 289.

9

s Drugim vatikanskim koncilom. Općenito znanstveno‑kulturalno područje ljudskoga života obilovalo je događanjima, rađanjem i umiranjem paradigmi koje su obilježile modernu znanstvenu i kulturalnu povijest čovječanstva. Razvitak prirodnih, egzaktnih i empirijskih znanosti, osobito pojava evolucijskih filozofijskih i prirodoznanstvenih teorija, produbili su onaj jaz koji se već od prosvjetiteljstva, najprije na filozofijskom području s kritikom metafizike, pojavio u modernoj povijesti ljudskog mišljenja između vjere i razuma. Kritici znanstvenosti teologije i kulturalno‑društvenoj relevantnosti kršćanstva odgovarale su u društvu liberalne i građanske ideje koje su Crkvi osporavale svaki daljnji povijesno relevantan utjecaj na pitanja koja prelaze područje vjere i religijski fundiranog ćudoređa. Kršćanstvu kao objavljenoj religiji suprotstavio se laicizam kao temeljno izvorište političkih ideologija koje su gradile moderni državni kolektivizam kroz statolatrijske ideje čiji je krajnje negativan ishod bio u pojavi totalitarnih sustava prošloga stoljeća. Dva svjetska rata, milijuni pometenih ratnim vihorima, materijalna i duhovna pustoš, socijalna bijeda, rastakanje individualnog morala i društvene etike, idejni i praktični protureligijski, protukršćanski i protucrkveni sustavi i pokreti koji su za posljedicu imali crkveno i teološko podizanje i učvršćivanje sigurnosnih bedema obrane – glavna su obilježja vanjskih i unutarnjih okolnosti u kojima se, u prvoj polovini prošloga stoljeća, stvara teološko‑publicistički opus Stjepana Bakšića.

Glavnina njegova spisateljskog rada nastaje u prvoj polovini prošloga stoljeća kada je temeljno crkveno i teološko obilježje restauracijska težnja crkvenog utjecaja na društvo i kulturu, odnosno obnova katoličke teologije na aristotelovsko‑tomističkoj ontološko‑metafizičkoj filozofijskoj tradiciji. To je prvi momenat koji uvjetuje njegov publicistički rad. Drugi momenat je nagli razvitak suvremenih sredstava društvene komunikacije i svijest u Crkvi o značenju koje u rekristijanizaciji društva može imati vjerski tisak. S tim u vezi stoji i obilježje prve polovine prošloga stoljeća koje proizlazi iz pojave organiziranih katoličkih pokreta, odnosno Katoličke akcije. Nakon početne defenzivne faze, preko katoličkih pokreta i vjerskog tiska započinje ofenzivno iznošenje katoličkih vjerskih i ćudorednih stajališta u javnosti. Filozofskim, društvenim i političkim ideologijama suprotstavlja se snažno ideja kršćanstva, odnosno katoličanstva, često u jednako ideološkoj svjetonazorskoj formi. Neoskolastička teologija, polazeći od uvjerenja o dvostrukom redu spoznaje, naravnom i objaviteljskom, koji u konačnici otkrivaju istu i neproturječnu istinu o Bogu, svijetu i čovjeku, nastoji ostvariti tako duboku sintezu vjere i razuma 10

kakva se u konačnici pretvara u pretjeranu racionalizaciju vjerskih istina i sadržaja, lišenih povijesno‑iskustvene dimenzije i općenitih zahtjeva aktualnog znanstvenog razvitka. U ovisnosti sa svim tim crkvenim, teološkim, znanstveno‑kulturalnim i društveno‑političkim događanjima razvija se i teološka publicistika Stjepana Bakšića.

Bakšić je rano započeo sa spisateljskim radom, još kao gimnazijalac, pišući poeziju i apologetske religiozno‑domoljubne eseje. Ubrzo nakon doktorata iz filozofije i teologije postaje urednikom Katoličkog lista (1919.–1936.) i suurednikom Bogoslovske smotre (1923.–1937.) i ovo uređivanje najznačajnijega crkveno‑pastoralnog, odnosno znanstveno‑teološkog časopisa na našim prostorima, bitno utječe na njegov spisateljski profil koji je kroz čitavo ovo razdoblje eminentno teološko‑publicistički, što znači da je i znanstven i ujedno suvremen u mjeri u kojoj publicistički momenat određuje odabir njegovih teoloških tema i metodičkih pristupa ovisnih o aktualnom crkveno‑teološkom trenutku.

Istom kada prestaje njegov urednički angažman, slijedi kraća spisateljska faza u kojoj Bakšić stvara svoja temeljna djela s područja katoličke dogmatske manualistike, a nakon toga opet duže vremensko razdoblje u kojemu je sasvim zaokupljen crkvenim službama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koje mu onemogućuju daljnji značajniji spisateljski rad.

U skladu s našom temom, u nastavku ćemo pokušati »rekonstruirati« teološko‑publicističku fazu Bakšićeva spisateljskog rada. Građu smo podijelili u četiri osnovna dijela.

U prvome donosimo pregled općenitoga spisateljskog rada Stjepana Bakšića s podjelom, a osobita pozornost posvećuje se njegovoj kontekstualizaciji s obzirom na unutarnje i vanjske okolnosti. Najprije donosimo pregled njegova života i djelatnosti, potom ističemo značajnija događanja s kojima u znatnom dijelu oni koincidiraju: društveno‑politička situacija druge polovine devetnae­ stog i prve polovine dvadesetog stoljeća, općenite crkvene i teološke, odnosno takve prilike na našem prostoru u istome razdoblju.

U drugome dijelu donosimo pojedinačni prikaz najznačajnijih Bakšićevih teološko‑publicističkih spisa. Tu uglavnom pristupamo analitički, donoseći opise pojedinih spisa, razlažući njihov sadržaj, ukazujući na metodu koju autor koristi, otkrivajući neke značajke tih spisa, njihove naslovnike i svrhu te izvore kojima se koristio. U tome nismo uvijek do kraja dosljedni, tj. opredjeljujemo se za one pristupne momente koji više postižu osnovni cilj što bolje preglednosti i uočavanja relevantnijih karakteristika pojedinog Bakšićeva spisa. Najveći prostor pri tom je posvećen vlastitim riječima i misaonim sklo11

povima autora, ali gdje god smo to smatrali korisnim za bolje razumijevanje njegovih tekstova, njihov prikaz popratili smo vlastitim uvodnim razmišljanjem kojemu je svrha kontekstualizirati neku temu kojom se oni bave, a na sličan način postupali smo i tijekom analitičkog prikaza njegovih spisa, osobito kroz opise metoda kojima se autor služi i isticanje značajki pojedinih spisa kako smo ih uočavali s obzirom na bliži i širi kontekst u kojemu su nastajali, odnosno, na druge domaće i svjetske obrade istih ili srodnih teološko‑publicističkih tema kojima se autor u njima bavio. Ovaj najčešće analitički prikaz pojedinačnih Bakšićevih teološko‑publicističkih spisa zauzima opsegom navjeći dio ovoga rada, budući da je takvih spisa, među tristotinjak njegovih bibliografskih jedinica, samo nešto manje od toga broja. Opširnijim prikazom tih spisa htjeli smo istovremeno aktualizirati ovo bogato i raznoliko područje na kojemu se izrazila njegova duboka i snažna teološka misao i ujedno izbjeći opasnost da se neke njegove ključne teološke teme, naglasci i pristupi izgube iz vida, što bi bilo sasvim moguće kada bi se one pod svaku cijenu nastojale što sažetije i jezgrovitije prikazati.

U trećemu dijelu nastojimo kroz razradu triju sadržajno‑metodičkih teološko‑publicističkih predilekcija Stjepana Bakšića, kako ih vidimo kao najizrazitije – katolicizam, dogmatičnost teologiziranja i ratio theologica – predložiti jedan vid sinteze njegove teološko‑publicističke misli. S tim u vezi, unaprijed napominjemo da ćemo kod toga pružiti samo jedan mogući model sistematizacije njegove teološko‑publicističke misli i da time nipošto ne pretendiramo neko njezino konačno usustavljanje, jer mogućnost uvažavanja različitih kriterija u pokušaju slične sinteze nedvojbeno bi za posljedicu imala i drukčije i možda opravdanije modele, od kojih nam se ovdje ponuđeni čini tek jednako opravdanim i prikladnim za isticanje osnovnih obilježja te misli.

Konačno, u posljednjem razradbenom dijelu ovoga rada želimo se kritički osvrnuti na područje Bakšićeve teološke publicistike, najprije uočavanjem povijesno‑vremenski uvjetovane misli kakvom nam je ona posreduje, a potom više afirmativno, ističući neke njezine suvremene teološko‑publicističke naglaske, kako s obzirom na bliže okruženje u kojemu je nastajala, tako i s obzirom na neke njezine aspekte koji i u današnje vrijeme još uvijek mogu biti inspirativni za slična nastojanja na području suvremene teologije shvaćene takvom u doslovnome značenju oznake suvremenosti.

Kombinacijom analitičko‑sintetičkog i kontekstualnog pristupa, kojima ćemo se koristiti u ovome radu, želimo uglavnom, s obzirom na njegovo temeljno opredjeljenje za što je moguće više preglednom i u dostatnoj mjeri 12

prosudbenom naravi, na način koji nam se činio najprikladnijim, ponajprije našoj znanstvenoj čitalačkoj javnosti približiti široko i raznoliko teološko‑publicističko područje Stjepana Bakšića, kontekstualizirati ga u odnosu na za to relevantne domaće i svjetske teološko‑publicističke okolnosti i time barem u nekoj mjeri opravdati već postojeće mišljenje da je riječ o jednome od najznačajnijih predstavnika katoličke teologije i – na čemu mi ovdje više inzistiramo – teološke publicistike hrvatskog katolicizma prošloga stoljeća.

13

1.

Spisateljski rad Stjepana Bakšića

P

očeci spisateljskog rada Stjepana Bakšića nalaze se već u njegovim gimnazijskim danima. Najprije piše poeziju, a kao teolog publicist on je »počeo svoj bogati životni opus (…) suradnjom u ‘Katoličkom listu’ koji je uređivao kroz 18 godina«1. Bakšićevo uređivanje ovoga uglednoga tjednika za katoličke svećenike na početku 20. stoljeća zacijelo je glavnim razlogom da on stvara ponajbolje spise s područja domaće teološke publicistike toga vremena, kroz što je stekao umijeće pisanja koje će mu izvrsno poslužiti u kasnijem pisanju udžbenika dogmatske teologije. Naime, možemo pretpostaviti da je njegova zauzetost oko uređivačkih poslova u prvome redu bila usmjerena što sadržajnijem i s obzirom na potrebe vremena aktualnijem bogatstvu tema i priloga u vlastitome listu, pa je vjerojatno takvo nastojanje predstavljalo početni poticaj Bakšiću kao uredniku da vlastitim prilozima obogati svoj list. Čini se da je to bila sretna okolnost za mladoga urednika Katoličkog lista, jer počevši od uređivanja ovoga časopisa, pa do preuzimanja odgovornih crkvenih službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kada njegov spisateljski rad počinje – očito zbog prevelikih i s pisanjem ne baš spojivih obveza – jenjavati, iz ­njegova je pera izišlo više od 300 opsegom većih ili manjih raznovrsnih publikacija.

U skladu s temom ovoga rada, ono što spada u užem smislu na teološku publicistiku poslije će biti posebno obrađeno, a ovdje želimo općeniti spisateljski rad Stjepana Bakšića u kraćim crtama kontekstualizirati s obzirom na

1

I. GOLUB, prir., Pregled hrvatske bogoslovne književnosti, Izdaje: Ivan Golub. Umnoženo u Samostanu franjevaca trećoredaca, Zagreb, Jandrićeva 21, 1967., str. 16.

15

njegove životne, društveno‑političke i crkvene, odnosno znanstveno‑teološke okolnosti.

U ovome prvome dijelu također ćemo nastojati – u mjeri u kojoj je to moguće – napraviti osnovnu podjelu Bakšićevih spisa s obzirom na njihovu narav, sadržaj i svrhu. Budući da u bibliografiji na kraju ovoga rada, između ostaloga, donosimo iscrpan popis njegovih radova, u njihovoj podjeli uzimamo karakteristične spise, pri čemu je cilj takve podjele jedino ukazivanje na glavna područja na kojima se odvijao njegov bogati spisateljski rad, te stoga ovdje još ne ulazimo u njihovu detaljnu analizu.

1.1. Okolnosti 1.1.1. Život i djelatnost Kod nas već postoje objelodanjeni rezultati istraživanja života i djelatnosti Stjepana Bakšića te se njima koristimo u najsažetijem takvome prikazu koji ovdje držimo dostatnim za kontekstualizaciju njegova spisateljskog rada s ­obzirom na ove okolnosti. U prvome redu služimo se istraživanjima Bonaventure Dude2 te nešto manje Tomislava Janka Šagi Bunića3, Janka Oberškog4

2

3

4

16

B. DUDA, Životni put mons. dra. Stjepana Bakšića, BS 49 (1979.) 4, str. 435–452. Ovo je najiscrpniji objelodanjeni životopis Stjepana Bakšića koji je autor najprije sastavio u prigodi 70. obljetnice života Stjepana Bakšića (1959.). Godine 1963. Duda je napisao i nekrolog Stjepanu Bakšiću koji je objavljen u BS 33 (1963.) 2, str. 144–148, a prema kojemu je proširio spomenuti životopis objavljen u BS iz 1979., dodavši mu posljednje poglavlje pod naslovom »Posljednje godine i smrt« (str. 450–452).

T. J. ŠAGI‑BUNIĆ, Teološki rad mons. dr. Stjepana Bakšića, BS 49 (1979.) 4, str. 453– 483. Ovaj tekst također je prvotno sastavljen u prigodi 70. obljetnice Bakšićeva života (1959.), da bi ovdje bio ponovljen o devedesetoj obljetnici (1979.), tj. posthumno. Godine 1961. objelodanjen je i u »Misao i djelo«, Zagreb, 1961., str. 92–100. pod naslovom »Mons. dr. Stjepan Bakšić – učitelj svete teologije« te ponovno u skraćenoj verziji, kao nekrolog, pod naslovom »Mons. dr. Stjepan Bakšić – učitelj svete teologije. Nad otvorenim grobom, 10. VIII. 1963.« u Službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije, br. 6 (1963.), Zagreb, str. 72–75.

J. OBERŠKI, Stjepan Bakšić, HE, sv. II, Naklada hrv. izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1941., str. 117/II; Naši pokojnici: mons. dr. Stjepan Bakšić, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, br. 6 (1963.), Zagreb, str. 69–71.

i Ivana Goluba5. Na ostala takva istraživanja ovdje samo usput upućujemo budući da ne donose neku značajniju novost s ovoga područja.6 Prethodno spomenute iscrpnije biografije Stjepana Bakšića ponegdje ćemo dopuniti podacima koje smatramo relevantnima i iz drugih, ranije manje navođenih – i u odnosu na njih – izvore kasnijeg datuma.

Stjepan Bakšić rodio se u seljačkoj obitelji, u Cvetkovićima kraj Jastrebarskog, 15. prosinca 1889. godine kao sedmo, najmlađe dijete Ivana i Margarete Bakšić. Nakon osnovne škole koju je završio u Jastrebarskom, 1901. preselio se k svome stricu koji je bio službenik na željeznici u Rijeci te je otuda pohađao gimnaziju na Sušaku. Nakon završene prve godine na Sušaku, nastavlja srednjoškolsko obrazovanje u Zagrebu kao pitomac Nadbiskupskog sirotišta (1902.–1909.).

Od 1909. do 1913. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu studira teologiju.

Za svećenika je zaređen 1913. godine na Petrovo, a sljedeće nedjelje, 6. srpnja, slavi svoju mladu misu u Cvetkovićima. Studij nastavlja na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu (1913.–1915.) kao jedan od prvih pitomaca Zavoda sv. Jeronima, uređenoga za naše studente, a završava u Innsbrucku doktoratom iz filozofije (1915.) i teologije (1918.). Za vrijeme boravka u Innsbrucku bio je i bolnički kapelan hrvatskih vojnika.

Vrativši se u domovinu sa studija, najprije djeluje kao kapelan Župe sv. Blaža u Zagrebu gdje ostaje do veljače 1919. kada dobiva imenovanje pomoćnog urednika Katoličkog lista. Istodobno je bio i gimnazijski vjeroučitelj (1918./1919.) te kasnije odgojitelj svećeničkih pripravnika u sjemeništu (1919.–1922.). Od 1919.

5

6

I. GOLUB, Stjepan Bakšić, EJ, sv. I, Zagreb, 1980., str. 434/I; Dva jubileja jedne katedre, BS 59 (1989.) 4, str. 465–467; Govor prilikom otkrivanja spomen‑ploče Stjepanu Bakši‑ ću o stoljetnici rođenja, održan 15. prosinca 1990. u Zagrebu, pred dvorom Kaptol 8, u podne, CCP 15 (1991.) 26, str. 272–275; Lice prijatelja, KS, Zagreb, 2000., str. 287–290.

R[edakcija], Filozofija. Hrvatska, EJ, sv. III, Zagreb 1958., str. 337/I; H. HUMSKI, U spomen pok. msgr. dra. Stjepana Bakšića, Novi život II (1963.) 5–6, str. 276–280; U odan spomen mons. dru Stjepanu Bakšiću. Generalnom vikaru Zagrebačke nadbi‑ skupije i red. sveuč. profesoru Bogosl. fakulteta, VĐB XVI (1963.) 9, str. 165–166; F. E. HOŠKO, Stjepan Bakšić, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1 (A‑Bi), Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., str. 377–378; R. HAFIZOVIĆ, Čin stvaranja u dje‑ lu Stjepana Bakšića, Zagreb, 1989., str. 2–5 (magistarski rad); M. CILAR, Crkva u govorima i propovijedima Stjepana Bakšića, Zagreb, 1997., str. 4–6 (diplomski rad); R[edakcija], Stjepan Bakšić, HE, sv. 1 (A‑Bd), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1999., str. 560; S. J. MARJANOVIĆ, Hrvatska teološka terminologija o Presve‑ tom Trojstvu dr. Stjepana Bakšića, Zagreb, 2002., str. 4–8 (diplomski rad).

17

do 1924. godine također već predaje na Rimokatoličkom fakultetu u Zagrebu osnovno bogoslovlje, nakon čega preuzima 1924. Katedru dogmatskog bogoslovlja najprije kao izvanredni a uskoro i kao redoviti profesor (1925.–1963.).

U dva navrata bio je i dekan fakulteta (1935./1936. i 1940./1941.) a doživio je i zasigurno bolno iskustvo njegova isključenja iz sastava Zagrebačkog sveučilišta 29. siječnja 1952. godine.7 Od 1922. godine Bakšić je član Hrvatske bogoslovne akademije, a od njezina pokretanja 1923. uređuje zajedno s A. Živkovićem Bogoslovsku smotru sve do 1937. godine.

Iako je osim dugogodišnje profesorske službe na Katoličkome bogoslovnom fakultetu vjerojatno najistaknutija njegova angažiranost na uređivanju Katoličkog lista koja traje gotovo punih 18 godina (od veljače 1919. do kolovoza 1936.), a u kojemu svojim pisanjem surađuje još sve do 1941. godine, Bakšić je obavljao i mnoge druge crkvene službe i sudjelovao u ostalim značajnijim crkvenim i kulturnim događajima svoga vremena. Susrećemo ga tako među pokretačima katoličkog dnevnika Hrvatska straža8, a ne čudi ni to da se dugogodišnji urednik Katoličkog lista samo godinu dana pred svoju smrt odmah složio s idejom o. Lajoša, prihvaćenom u krugu o. Bonaventure Dude i o. Tomislava Janka Šagi‑Bunića, o pokretanju biltena Glas s Koncila9, te je kao generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije potpisao i dekret o njegovu pokretanju.10 Bakšić je obavljao i mnoge odgovorne službe u upravi Zagrebačke nadbiskupije: od 1930. bio je kanonik te katedralni i varaždinski arhiđakon, od 1947. predsjeda ženidbenom sudu, a od 1953. do kraja života vrši službu generalnog vikara Nadbiskupije.

7

8

9

10

18

Radi se o odluci vlade Narodne Republike Hrvatske od 29. siječnja 1952. godine kojom se Rimokatolički fakultet isključuje iz sastava Sveučilišta u Zagrebu (v. Zapisnik s II. izvanredne sjednice Vijeća bogoslovskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održane 1. ve‑ ljače 1952. godine, objavljen u: CCP XVII [1993.] 32, str. 109–115).

Dnevnik je pokrenut 21. lipnja 1929. godine a među članovima prvog redakcijskog odbora nalazi se i ime Stjepana Bakšića (usp. J. BUTURAC, Katolički dnevnik »Hrvat‑ ska straža« 1929. ‑1941., CCP [1989.] 23, str. 142).

Usp. I. MIKLENIĆ, Kardinal Franjo Šeper – utemeljitelj katoličkog lista »Glas Konci‑ la«, u: Ž. TANJIĆ, prir., Veritatem facientes in caritate. Zbornik radova Međunarodnoga simpozija o kardinalu Franji Šeperu povodom 20. obljetnice smrti, NDS/GK/ KS, Zagreb, 2003., str. 254.

S. BAKŠIĆ, Braćo svećenici! Dragi vjernici! U Zagrebu, dne 4. listopada 1962., Glas s Koncila, br. 1 (1962.), NDS, Zagreb 1962., str. 3–4 (Strojopis autogr.). O pokretanju i zadaći »Glasa s Koncila«.

Za svoje zasluge dobiva naslov »Papina komornika«, a 1955. postaje »apostolskim protonotarom«. Umire na pastoralnom pohodu u župi Budrovac kraj Đurđevca 7. kolovoza 1963. u 74. godini života i 50. godini svećeništva.

1.1.2. Društveno‑politička situacija Povijesno razdoblje koje utječe na život Stjepana Bakšića preobiluje društvenim i političkim promjenama i povijesno relevantnim događanjima. Razdoblje je to kraja devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća pa se može reći da je Bakšić – iako je svako povijesno razdoblje jedinstveno i zbog svojih specifičnosti ne manje interesantno od nekoga drugog povijesnog razdoblja – svjedokom jednog iznimno burnog i u svakom pogledu interesantnoga dijela naše nacionalne i svjetske povijesti. Na ovome mjestu željeli bismo podsjetiti na neke značajnije povijesne i političke događaje toga vremena i ukazati na neke razvojne pravce društvenih odnosa započetih ili dovršenih u tome razdoblju, što će bez sumnje biti od pomoći u kasnijem shvaćanju Bakšićeve zaokupljenosti povijesnim, političkim i društvenim temama koje često dolaze do izražaja u njegovoj teološkoj publicistici.

U trenutku kada Bakšić započinje svoj život, Hrvatska se s obzirom na svoje političko uređenje nalazi u sklopu Austro‑Ugarske Monarhije čije se postojanje proteže od 1867. do 1918. godine. Hrvatska se našla u ovakvom političkom uređenju zahvaljujući »Hrvatsko‑ugarskoj nagodbi« iz 1867. godine kojom je »Hrvatskoj priznata ograničena državnost s autonomijom u unutrašnjoj upravi, sudovanju, školstvu i crkvenim poslovima, i s isključivom upotrebom hrvatskog jezika na svom teritoriju«11. Bilo je to teško razdoblje za hrvatsku državnost, jer osim što Hrvatska nije imala financijske neovisnosti, nije u ovoj državnoj tvorevini mogla sačuvati Rijeku i s njom najlakši pristup moru, a nije bila niti u stanju ostvariti želju uspostave teritorijalne cjelovitosti, tj. priključenje Vojne Krajine i Dalmacije matičnoj zemlji.12 S obzirom na društveno uređenje, u ovome razdoblju hrvatske povijesti već je moguće govoriti o modernoj državi kakve nastaju u devetnaestom stoljeću posvuda po Europi, jer se 1832. godina smatra prijelazom iz feudalnog u demokratsko društveno

11 12

J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1., August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 20.

Isto.

19

ure­đenje13, iako je feudalizam u Hrvatskoj formalno ukinut tek 1848., revolucionarne godine u Europi, a za vrijeme banovanja Josipa Jelačića u Hrvatskoj.14 Ipak su povijesničari suglasni da se s 1832. godinom, kada je na vlasti u Hrvatskoj ban Ivan Mažuranić, već može govoriti o kraju puta na kojemu se Hrvatska nalazila prelazeći iz feudalne u modernu kapitalističku državu.15 Na međunarodnome planu uskoro je na pomolu I. svjetski rat, čiji se početak veže upravo uz naše prostore, odnosno, uz ubojstvo austrijskog prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda u Sarajevu, 28. lipnja 1914.16 Nisu nama susjedni prostori bez ratnih događanja ni prije toga, jer ojačane težnje Srbije u neposredno prethodnom razdoblju I. svjetskog rata za političkim ujednjenjem svih područja naseljenih srpskim stanovništvom uzrokovale su tzv. »balkanske ratove«, no do sukoba svjetskih razmjera dovela je podjela europskih velesila Engleske, Njemačke, Francuske, Italije, Austro‑Ugarske i Rusije na dva međusobno suprotstavljena bloka, nazvana »Antantom« i »Centralnim silama«.17 Uslijedila je katastrofa do tada neviđenih razmjera, jer je za vrijeme četverogodišnjeg I. svjetskog rata (1914.–1918.)18 stradalo oko 10 000 000 europskog stanovništva neposredno zahvaćenog ratom19, a upotreba modernih oružja po prvi put u povijesti čovječanstva za posljedicu je imala to da je ovaj rat pogađao cijele nacije sa svim njihovim pripadnicima i u svim područjima života. Rat se totalizirao, tj. zahvatio sva područja života, kako vojna tako i civilna.20 Tijekom I. svjetskog rata u Hrvatskoj je zbog zaostalosti gospodarstva i društva, nepovoljnog položaja u sklopu Austro‑Ugarske, prijetećeg njemačkog prodora na istok i talijanskog presizanja na istočnu obalu Jadrana, sazrijevala ideja o izlazu iz takvog stanja povezivanjem s drugim Južnim Slavenima i

13 14

15 16 17 18

19 20

20

Isto, str. 42.

N. STANČIĆ, Hrvatsko 19. stoljeće i njegova ostavština za 20. stoljeće, u: Z. MATIJEVIĆ, ur., Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001., KS, Zagreb, 2002., str. 24.

T. MACAN, Povijest hrvatskog naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 181.

Povijest svijeta. Od početka do danas, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 604.

Isto.

Početkom rata Bakšić je imao već dvadeset i pet godina, i strahote ratnih zbivanja mogao je doživjeti kao bolnički kapelan hrvatskih vojnika u Innsbrucku, gdje se nalazio na studiju.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 620.

Isto, str. 610.

stvaranjem zajedničke države.21 Do stvaranja zajedničke jugoslavenske države došlo je završetkom rata, 1. prosinca 1918. godine, kad su delegacija »Narodnog vijeća«, koje je osnovano kao zastupništvo južnoslavenskih naroda nekadašnje Austro‑Ugarske u listopadu te godine, i regent Kraljevine Srbije Aleksandar proglasili ujedinjenje prethodno uspostavljene i međunarodno nepriznate Države Srba, Hrvata i Slovenaca s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.22 Kao što se na međunarodnome planu može govoriti da je svijet nakon I. svjetskog rata u političkome pogledu nepravedno uređen s pozicija pobjednika i poraženih, tako isto ostaje povijesnom činjenicom da je zajednička jugoslavenska država nakon rata stvorena na nedemokratskim osnovama, jer je ujedinjenje provedeno nedemokratski, sporazumom između vlade Srbije i nekih građanskih skupina iz ostalih jugoslavenskih zemalja 23 pa već zbog same te činjenice sudbina hrvatskog naroda i hrvatske države nije zadovoljavajuće riješena ovom južnoslavenskom asocijacijom.

Od tri osnovna politička tipa društvenoga uređenja koja su prisutna u svijetu između dva rata 24, u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, koja je 3. 10. 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, na snazi je kombinirani tip između parlamentarne demokracije i totalitarnog sustava, što zapravo znači da je parlamentarizam prividna stvarnost i u funkciji državnoga totalitarizma. Takva situacija pogoduje sve jačem centralizmu i unitarizmu, a sve to konačno se stavlja u »službu srpske supremacije u državi«25 i onemogućuje razvitak ravnopravne zajednice naroda, pa se hrvatska politika nalazi u trajnom traženju zadovoljavajućeg rješenja za hrvatsko političko pitanje, koje neće biti riješeno niti u Banovini Hrvatskoj, uspostavljenoj u okvirima Kraljevine Jugoslavije »Sporazumom Cvetković‑Maček« 1939. godine26, niti u državnom uređenju koje će nastati za vrijeme novoga svjetskog rata koji je na pomolu.

21 22 23 24

25 26

Lj. ANTIĆ, Međuratni smjerovi hrvatske politike, u: Z. MATIJEVIĆ, ur., Hrvatski ka‑ tolički pokret, nav. dj., str. 470–471.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 659.

Isto, str. 659.

U tom smislu može se govoriti o građansko‑parlamentarno‑demokratskom uređenju društva, fašističkom totalitarizmu i kombiniranom tipu ovih dvaju sustava (usp. isto, str. 631).

Lj. ANTIĆ, nav. dj., str. 471.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 660.; Lj. ANTIĆ, nav. dj., str. 481.

21

Drugi svjetski rat ponovno je rezultat podjele između svjetskih sila, u početku između sila »Osovine« ili »Trojnog pakta« (Njemačka, Italija, Japan) i »Saveznika« (Britanija i Francuska).27 Zbog pokušaja da se međunarodni odnosi urede u prevelikoj mjeri s pozicija pobjednika i pobijeđenih28 okončanjem I. svjetskog rata, kao i zbog činjenice da je na povijesnu scenu uskoro stupio okrutni totalitarizam fašističkoga i socijalističkoga tipa 29, snove o budućem mirnijem razvoju čovječanstva koje je potaknula Pariška mirovna konferencija30, ubrzo je raspršilo izazivanje ratnih sukoba i katastrofa II. svjetskog rata.

Ovaj rat najveći je ratni sukob u povijesti čovječanstva. U njemu su sudjelovale 72 od tadašnjih 78 formalno uređenih država, u ratne sukobe neposredno je bilo uključeno više od 110 000 000 ljudi, a u ratu je poginulo njih više od 55 000 000.31 Iako je na strani antifašističke koalicije kao pobjedničke strane u II. svjetskom ratu došlo do suradnje između najvećih kapitalističkih zemalja, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država i prve socijalističke države u svijetu, Sovjetskog Saveza, uskoro je na pomolu sukob između nekadašnjih saveznika manifestiran kao bipolarno rivalstvo i borba između dvaju osnovnih suprotnih društveno‑političkih i ekonomskih sistema. Na jednoj strani našle su se zemlje u kojima je prevladavao parlamentarni sustav i kapitalističko ekonomsko uređenje, a na drugoj jednopartijski socijalistički sustav i samoupravno

27 28

29

30

31

22

T. MACAN, nav. dj., str. 214.

Mirovni ugovor sklopljen između »Antante« i pobijeđene Njemačke 28. lipnja 1919. u Versaillesu bio je zapravo diktat poraženoj strani proglašenoj jedinim krivcem za izbijanje svjetskog rata, a kazne koje su predviđene ugovorom, od teritorijalnih do novčanih reparacija, zapravo su predstavljale klicu budućeg sukoba svjetskih razmjera.

U Njemačkoj, Italiji i Japanu fašistički totalitarizam, a u Sovjetskom savezu socijalistički, koji nastaje odvajanjem komunističke struje unutar svjetskog marksističkog radničkog pokreta, u nastojanju da u svijetu provede revolucionarnu Lenjinovu ideju, od socijaldemokratske koja je odbijala Lenjinov koncept i zauzimala se za parlamentarno‑reformistički put u socijalizam.

U travnju 1919. kada je osnovano »Društvo« ili »Liga naroda« u koje je velike nade polagao osobito američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson, koji je u siječnju iste godine na početku zasjedanja konferencije predstavljao njezinog najuglednijeg sudionika zahvaljujući oduševljenosti s kojom je Europa prihvatila njegovih godinu dana ranije objavljenih tzv. 14 točaka političkoga koncepta poslijeratnog demokratskog i mirovnog uređenja svijeta, među kojima je i ideja o osnivanju »Društva naroda« realizirana u travnju 1919. godine.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 697.

ekonomsko uređenje. Prvu skupinu predvodile su Sjedinjene Američke Države a drugu Sovjetski savez. Već 1946. u svom govoru u Fultonu američki predsjednik Truman upotrebljava riječ »hladni rat«32 koja najbolje opisuje situaciju blokovske podjele svijeta koja je uslijedila odmah po svršetku II. svjetskog rata i vodila k uspostavi međusobno suprotstavljenih vojno‑političkih saveza33 čije neprijateljstvo izaziva upravo s početkom II. vatikanskog sabora najveću vojnu krizu suvremenog svijeta poznatu kao »Kubanska kriza« 1961. godine.34 Sva ostala nastojanja oko održanja svjetskog mira, poput inicijative o Ujedinjenim narodima35, iako od presudne važnosti za međunarodne odnose u suvremenom svijetu sve do danas, činila su se krhkom garancijom istinskoga mira u svijetu.

Stjepan Bakšić tako je svjedokom dvaju svjetskih ratova, nekoliko oblika državnog uređenja svoje zemlje i neprestanog srljanja čovječanstva u različite oblike vojnog, društvenog i političkog sukoba. Nezavisna Država Hrvatska kao fašistička i kvislinška tvorevina36 ispočetka je mogla pobuđivati i njegove osobne nade u ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi37, dok je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija38, kao posljednje držav-

32 33

34 35 36

37

38

Isto, str. 709.

4. travnja 1949. godine osniva se »Atlantski pakt« (NATO – pakt), vojno‑politički savez zap. europskih zemalja i SAD‑a; 14. svibnja 1955. godine »Varšavski pakt«, vojni savez istočnoeuropskih zemalja predvođen SSSR‑om.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 698.

Povelja Ujedinjenih naroda potpisana je 26. lipnja 1945. godine. Potpisala ju je 51 zemlja među kojima i Jugoslavija.

I. SUPEK, Religija i filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 191. Općenito o NDH s različitih gledišta v. kod: Lj. BOBAN, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941– 1943, Zagreb, 1985.; Isti, Hrvatske granice 1918–1991, Zagreb, 1992.; J. JAREB, Pola sto‑ ljeća hrvatske politike, Buenos Aires, 1960.; B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Musolinija, Zagreb, 1980.; H. MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb, 1994.; F. TUĐMAN, Bespuća povijesne zbiljnosti, Zagreb, 1990.; I. KOŠUTIĆ, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1992.

Iako se općenito smatra da je hrvatski narod s oduševljenjem dočekao uspostavu »­Nezavisne Države Hrvatske«, on nije mogao prihvatiti politiku rasne, nacionalne, ideološke i vjerske diskriminacije kao i nesnošljivost prema pripadnicima drugih nacionalnih skupina i manjina (usp. F. ŠANJEK, Dr. Alojzije Stepinac i Nezavisna Dr‑ žava Hrvatska u svjetlu nadbiskupova Dossiera Svetoj Stolici (1943.), CCP [1997.] 40, str. 97).

Od kraja II. svjetskog rata naziv države je »Federativna Narodna Republika Jugoslavija«, a 7. 4. 1963. godine Savezna narodna skupština države prihvaća i proglašuje novi

23

no uređenje u kojemu je proveo veći dio svog života do smrti, upravo svojim grubim nasrtajem na hrvatstvo i Katoličku crkvu od samih početaka takve nade mogla samo zatomiti u korijenu.39 S obzirom na društvene prilike u svijetu i kod nas, Bakšić je također svjedokom iznimno burnoga povijesnog razdoblja. Europa je početkom dvadesetog stoljeća suočena s mnogovrsnim problemima vezanim uz industrijalizaciju, rađanje demokracije i stvaranje nacija, odnosno nacionalnih država. Parlamentarizam se razvija još od Francuske revolucije, a korijeni laicizacije države sežu sve do razdoblja prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, što u pogledu utjecaja Crkve na društvo, poglavito s obzirom na obrazovno‑odgojno područje, znači sve veću minorizaciju tog utjecaja, kako u svijetu tako i na našim prostorima.40 Mijenjanje privrednih i životnih oblika 19. stoljeća pretvara se u proces političkih promjena značajnih i za naše vrijeme, poput ideje o naciji, ustavno‑političkoj demokraciji i slično.41 Krajem devetnaestoga stoljeća na našim prostorima vladaju vrlo nepovoljne ekonomske i socijalne prilike koje rezultiraju masovnim migracijama socijalno ugroženih slojeva stanovnišva u Ameriku.42 Zemlja je većinom agrarna, seljaštvo je socijalno ugroženo, moderni kapitalistički razvoj tek započinje a kao i svuda u svijetu u to vrijeme, ubrzani ekonomski napredak sa sobom donosi socijalne probleme.43 Uz građanski i seljački društveni sloj rađa se kao

39

40

41 42 43

24

Ustav, kojom prilikom je ime države izmijenjeno u »Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija« (I. GOLDSTEIN, Hrvatska, Europa, Svijet. Kronologija, Novi Liber, Zagreb, 1996.)

Usp. na pr. izvješća o stradanjima katoličkih svećenika na čelu s Alojzijem Stepincem, zagrebačkim nadbiskupom kod: A. BENIGAR, Alojzije Stepinac hrvatski kardi‑ nal, Rim, 1974.; A. BELJO, YU‑genocid, Zagreb‑Toronto, 1990.; S. KOŽUL, Spomenici žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1992.; Isti, Svećenici žrtve progona u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata, CCP (1998.) 41, str. 177–202.; A. BAKOVIĆ, Stra‑ danja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici žrtve rata i poraća 1941– 1945; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, KS, Zagreb, 1996., str. 470–477; V. NIKOLIĆ, Stepinac mu je ime, sv. I, KS, Zagreb, 1990.; Isto, sv. II, KS, Zagreb, 1991.; Proces Alojziju Stepincu. Dokumenti, KS/HDA, Zagreb, 1994.

T. MACAN, nav. dj., str. 181.; I. SUPEK, nav. dj., str. 149.; F. ŠANJEK, nav. dj., str.

421.; Š. ĐURANOVIĆ, Opća povijest svijeta 1870–1918, Školska knjiga, Zagreb, 1958., str. 195.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 600–610.

J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, sv. 1, nav. dj., str. 21.

Povijest svijeta. Od početka do danas, nav. dj., str. 633.

novi i radnički pa će razdoblje koje slijedi biti obilježeno sve većom organiziranošću radničkih pokreta. Prvi skromni počeci radničkih pokreta kod nas tako se pojavljuju već šezdesetih godina devetnaestog stoljeća 44 i otada igraju sve veću društvenu a poslije kroz svoje predstavnike i političku ulogu na našim prostorima. Odvajanje države od Crkve, potaknuto liberalno‑demokratskom ideologijom koju je u devetnaestom stoljeću podržavao građanski društveni sloj, nastavljeno je u sljedećem stoljeću kroz socijalističko‑revolucionarnu ideologiju koja kao svoju društvenu bazu pretendira radnički sloj.

Poslije će komunistička partijska elita, koristeći se nepovoljnim društvenim položajem radništva u industrijalizacijskom naletu, ići u smjeru takvog nepovoljnog teoretiziranja odnosa religije i društva za religijske zajednice, da je moguće shvatiti Lenjinovo predviđanje budućih društvenih odnosa prema kojemu će naposljetku ostati kao protivnici jedino Crkva i partija.45 Općenito se može reći da je upravo zbog slutnje o takvom mogućem ishodu Crkva na početku ustala preoštro protiv propagiranja socijalističkih ideja među radništvom, odnosno, da je zbog svoje feudalno‑zemljoposjedničke strukture bila nedovoljno preosjetljiva za stvarne probleme radništva 46 a u propagiranju socijalističkih ideja vidjela »ateizam u religiji, demokratski republikanizam u državi, kolektivizam u narodnom gospodarstvu… materijalizam u metafizici, razriešenje porodične i bračne veze u kući, državni odgoj«47, iako za to možda treba tražiti opravdanje u činjenici da je već duže vrijeme Crkva bila u nemilosrdnoj borbi s liberalnim idejama građanstva, koje je, baš kao i socijalističkim idejama sklono radništvo, Crkvu promatralo u društveno‑političkom smislu na jednak način kao i plemstvo koje je upravo posve nestajalo s povijesne scene zajedno sa svim negativnostima koje su mu bile pripisivane na teoretskoj i praktičnoj razini. Početan otpor Crkve prema socijalističkim idejama, međutim, nije mogao opravdati kasnije povijesne napade na Crkvu i religiju uopće od strane njihovih promotora, a pogotovo ne iz redova konkretnoga društvenog sloja na koji su ti promotori računali, jer je Crkva vrlo brzo

44 45 46 47

J. ŠIDAK, Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret, Školska knjiga, Zagreb, 1988., str. 75.

I. SUPEK, nav. dj., str. 191.

F. ŠANJEK, nav. dj., str. 422.

Cit. prema: M. MATAUŠIĆ, Odnos Crkve prema novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848–1900, BS (1985.) 55, str. 28. (usp. Katolička Dalmacija 28/1873., str. 7).

25

uočila konkretne probleme radništva i poduzela brojne teoretske a pogotovo praktične inicijative koje su išle upravo za poboljšanjem uvjeta života ovoga novog društvenog sloja.

Nakon II. svjetskog rata, u vrijeme socijalizma na našim prostorima, pod prividnom slikom građanskih, nacionalnih, vjerskih i političkih sloboda, u društvenom uređenju koje je imalo sve oznake suvremene partijske diktature i totalitarizma, Bakšić će biti svjedokom gušenja vjerskih, nacionalnih, političkih i ostalih individualnih i društvenih prava, a takvu stvarnu situaciju neće bitno popraviti ni relativno solidno socijalno stanje znatnijeg dijela ukupnog stanovništva. Iako burne i zanimljive, povijesne i društveno‑političke prilike kojima je Bakšić za svoga života svjedočio nisu bile nimalo optimistične, a istovremene crkveno‑povijesne prilike i razvitak teološke misli toga vremena nisu crkvenom dostojanstveniku i zauzetom teologu kakav je bio Stjepan Bakšić omogućavali bezbrižnost u njegovu poslanju, nego su od njega zahtijevali angažman kakav je potreban u kriznim trenucima povijesti.

1.1.3. Općenite crkvene prilike Iako svoj životni put Stjepan Bakšić započinje pri kraju devetnaestoga stoljeća, a tragove njegova teološkog rada ne opažamo prije dvadesetoga stoljeća u koje ulazi s jedanaest godina života, u crkveno‑povijesnome smislu njegov život i rad mogli bi se okvirno smjestiti u razdoblje između dvaju koncila, I. i II. vatikanskog. Sve ono što je karakteristično za Crkvu toga vremena moralo se posredno, preko Bakšićevih roditelja, učitelja i odgojitelja, ili neposredno, vlastitom uronjenošću u konkretnu stvarnost koja ga je okruživala, odraziti i na Bakšićeve životne poglede te je u ovome pokušaju ocrtavanja crkveno‑povijesnih prilika njegova života uputno promotriti ovaj veći odsjek crkvene povijesti nego što je to sam Bakšićev životni vijek.

Uoči Prvoga vatikanskog sabora Crkva se našla u situaciji koja nalikuje zatvaranju i povlačenju u zaklon. Sabor je vrhunac takve situacije koja karakterizira život Crkve u nepovoljnim prilikama u kojima se sporo snalazi uslijed za nju prebrzih kulturalnih i društvenih promjena. Tragovi takvih nepovoljnih prilika vidljivi su već krajem 18. stoljeća kada započinje sukob liberalnih ideja s tradicionalnim idejama Katoličke crkve. Taj sukob produbio se za vrijeme Francuske revolucije i donošenjem »Povelje o ljudskim pravima« 1789. godine, što se može smatrati izrazitim trenutkom formalnog odvajanja Crkve od 26

države.48 U pozadini tih sukoba s jedne je strane bilo pitanje prava naroda na samoodređenje, a s druge strane liberalna koncepcija države, zbog čega se u ime novih sloboda dovodila u pitanje papina suverenost, a time i mogućnost crkvenog utjecaja na državna i društvena pitanja u mjeri u kojoj je to poznavala prošlost.49 Cijelo devetnaesto stoljeće sa sekularizacijom i liberalizmom, a dijelom i socijalizmom, predstavlja raspad staroga poretka »i dok jedni s optimizmom marširaju prema budućnosti, rušeći tradicije i dižući revolucije, dotle drugi na sve to gledaju kao na rasulo te s nostalgijom misle na ‘dobra, stara vremena’ kad je vladala sloga između crkvene i svjetovne vlasti, između ‘prijestolja i oltara’ te kad je vladao mir (kad ga je bilo) utemeljen na Bogom danim kompetencijama pojedinih staleža«50. Tako dvije ideološki i praktično sukobljene strane započinju lomiti koplja u borbi za ostvarenjem ciljeva koje jedna i druga smatraju jednako plemenitima. U početku se Crkva postavlja s obzirom na optužbe koje ju prozivaju kao kočnicu ljudskome napretku, slobodi pojedinca i naroda, ili obranaški ili reakcionarno. Ne snalazeći se pred silinom i dubinom civilizacijskih, socijalnih i ekonomskih promjena novoga doba, u opravdanome strahu za sudbinu tradicionalnih kršćanskih, etičkih i društvenih vrednota, često ulazi u sukobe ideološkog intenziteta jednakog onome s kakvim je napadnuta, ali brzina i širina promjena koje započinju u devetnaestom stoljeću takav oblik otpora i borbe čine s odmakom vremena sve besplodnijim. Shvaćanje svih promjena koje se u ovome povijesnome trenutku odvijaju isključivo kao negativnih, iscrpljivalo je Crkvu i onemogućavalo joj da se na vrijeme uključi u pozitivne težnje toga vremena, poput onih demokratskih ili socijalnih.51 Devetnaesto je stoljeće obliježeno stvaranjem velikih nacija. Takve su težnje prisutne posvuda u Europi toga vremena i nisu bez posljedica za Crkvu.

O tome svjedoči činjenica nestanka do tada poznate papinske države 20. rujna 1870.52 zbog težnje za ujedinjenjem talijanskog naroda i stvaranjem moderne talijanske države. U znanosti se počeo razvijati pozitivizam koji ne priznaje vjerodostojnost kršćanske objave, Darwinov evolucionizam suprotstavlja

48 49 50 51 52

A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, KS, Zagreb, 1996., str. 302.

H. JEDIN, ur., Velika povijest Crkve, sv. VI/I, KS, Zagreb, 1987., str. 675.

M. VALKOVIĆ, Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, u: Isti, prir., Socijalni doku‑ menti Crkve, KS, Zagreb, 1991., str. VI (Uvod).

A. FRANZEN, nav. dj., str. 302.

G. BEDOUELLE, Povijest Crkve, KS, Zagreb, 2004., str. 152.

27

Odlika rada je tekstualnost, kontekstualnost i prosudba. Tekstualnost pruža temeljit uvid u Bakšićev tekst. Odatle se vidi ne samo što Bakšić kaže nego i kako obrazlaže. Kontekst, vremenski i idejni, za ovu je vrstu rada ključan. Radi se naime o teološkoj publicistici. O časopisima. A časopis je pisanje časa. Zato je potreban temeljit uvid u čas, povijesni i idejni. Samo zahvaljujući tekstualnosti i kontekstualnosti moguća je prosudba. Prosudba autorova Bakšićeve teološke publicistike je iz Bakšićevog i iz našega vremena. Samo u povezanosti toga dvojega biva prava i pravedna. Autor prosuđuje djelo Stjepana Bakši­ ća iz njegovoga vremena, ali ga uspoređuje i s našim vremenom. Ukazuje na ono novo i trajno u Bakšićevoj misli i na ono vremensko. Rad se temelji na cjelovitosti izvora i na obilnosti literature, kako domaće tako i strane. Rad pokazuje obilnost, obimnost, dubinu i ljepotu (Bakšić je bio u mladosti i pjesnik) Bakšićeve teološke publicistike. Bakšić je budno osluškivao crkvena i društvena zbivanja i dizao svoj duboko bogoslovni glas u pravi čas.

Jezik i rječnik rada izrazito su teološki.

Prof. emeritus dr. sc. Ivan Golub

Znanstveni doprinos ovog djela je više nego očigledan. On se očituje ponajprije u činjenici da su i tema i njezina cjelovita provedba bez sumnje novost na hrvatskome govornom po­ dručju. Iako se radi o Stjepanu Bakšiću, jednom od najvećih i najpoznatijih hrvatskih teo­ loga XX. stoljeća (što Bakšić bez sumnje jest!), o njemu se baš i nije do sada puno znan­ stveno istraživalo i pisalo, posebice ne na ovako strogo znanstveni, ali i utemeljeno kritički način. Na hrvatskim jezičnim prostorima do danas nemamo djelo koje bi na ovakav sve­ obuhvatan način predstavilo ovoga velikana hrvatske katoličke teologije, te stoga ovo djelo pruža golemi znanstveni doprinos hrvatskoj znanosti (posebice teološko‑filozofskoj) i kulturi. (...) Čitateljima će zasigurno biti od velike koristi višestruki (znanstveni i ini) dopri­ nos Brebrićeva djela. Kombinacijom analitičko-sintetičkog i kontekstualnog pristupa koje koristi u svom radu, autor izvrsno približava znanstvenoj čitalačkoj javnosti široko i ra­ znoliko teološko-publicističko područje S. Bakšića, kontekstualizira ga u odnosu na za to relevantne domaće i svjetske teološko-publicističke okolnosti i time opravdava postojeće mišljenje da je riječ o jednom od najznačajnijih predstavnika katoličke teologije i teološke publicistike hrvatskog katolicizma prošloga stoljeća. Zato je, između ostaloga, ovo djelo izniman doprinos hrvatskoj kulturnoj, napose teološko-filozofskoj javnosti za sveobuhvat­ nije razumijevanje te za dublje i bolje poznavanje ovoga hrvatskog teologa.

Prof. dr. sc. Ivan Karlić

Djelo je iznimne znanstvene vrsnoće. Metodološki čisto i dosljedno, s primjerenim jezikom i stilom, stručnim, a opet pitkim i protočnim. Usuđujem se reći da je čitanje ovog djela pomalo i napeto, veoma zanimljivo i poučno. Djelo se odlikuje ne samo tečnošću jezika i stila već i suvislom povezanošću dijelova. Posebna dragocjenost ovoga djela sastoji se u njegovu kontekstualnom pristupu, pa čitatelj gotovo usput dolazi do brojnih korisnih i vrlo zanimljivih podataka, a autor pokazuje zavidnu razinu znanja koje okvirno dotiče temu njegova istraživanja. Čitatelj doista može vjerovati autoru da je njegovo istraživanje Bakšićeve teološko-publicističke misli unatoč njezinom izrazito visokom stupnju logičke spekulacije, bogatstvu teološkog izričaja i suptilnosti pojmovnog značenja bilo radosno.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut

Cijena 150 kn ISBN 978-953-11-1086-0