Što tražite Živoga među mrtvima?

Page 1

ILIJA ČABRAJA

ŠTO TRAŽITE ŽIVOGA MEĐU MRTVIMA?

Recenzenti:

prof. dr. sc. Mario Cifrak

prof. dr. sc. Darko Tomašević

LITURGIJSKA POMAGALA 98

Lektura:

Petra Zoranović

Korektura:

Gordana Bašić Kedmenec

Nera Meštrović

Grafičko uređenje:

Christian T. Belinc

Oprema:

Tihomir Turčinović

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina

Naklada: 800

ISBN 978-953-11-1880-4

Tiskano u ožujku 2024.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001220866.

ŠTO TRAŽITE ŽIVOGA

MEĐU MRTVIMA?

Svagdanji vodič kroz uskrsno vrijeme

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2024.

PREDGOVOR

Uskrsno vrijeme (lat. tempus pashale), koje traje točno pedeset dana, završava na Pedesetnicu (pentêkostê). No Isusovo uskrsnuće i njegovo objavljivanje nije jedinstveno prikazano, nego svaki od izvjestitelja ima vlastiti pristup, zbog čega je i različit pogled na »uskrsno vrijeme«.

Sveti Pavao podsjeća zajednicu u Korintu na predaju koju je sam primio: Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i danas živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni (1 Kor 15, 3-8). Neosporivo je da je ovo najstarije (pisano) svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. Iz ovoga proizlazi da Uskrs nije trenutačni događaj, nego obuhvaća vremenski prostor u kojem su se događala pojavljivanja Uskrsloga. Evanđeoski izvještaji o tome svjedoče na svoj način.

Prema Matejevu evanđelju (28, 7-10) žene na praznom grobu dobivaju nalog najprije od anđela, a onda od samoga Isusa: Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti (r. 10). Učenici pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus (Mt 28, 16). Tamo im se ukazao i dao nalog da učine njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19). Također i Marko smješta Isusovo ukazanje s učenicima u Galileji: Idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti kako vam reče! (Mk 16, 7).

Luka kronologiju uskrsnoga vremena opisuje u svom evanđelju i Djelima apostolskim. Prvoga dana u tjednu, veoma rano, žene nađu Isusov grob prazan. No poruka koju su prenijele Petru i apostolima, njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu (Lk 24, 1-12). Istoga dana uskrsnuli Isus susreće dva učenika na putu za Emaus (Lk 24, 13-35), te se susreće s okupljenim apostolima u Jeruzalemu (Lk 24, 36-49). Četrdeset dana ukazuje im se, razgovara s njima o kraljevstvu Božjem, i dok je s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju

5 PREDGOVOR

Jeruzalem, nego neka čekaju Obećanje Očevo (Dj 1, 4). Nakon isteka vremena Isus će s Maslinskog brda (Dj 1, 12; Lk 24, 50: Betanije), biti uznesen na nebo. Vrativši se u Jeruzalem, »uspnu se u gornju sobu« (Dj 1, 12-14), biraju zamjenu (Matija) umjesto Jude (Dj 1, 15-26). Pedesetoga dana nakon pashe, dakle na Pedesetnicu (pentêkostê), primaju Duha Svetoga (Dj 2, 1-13) i počinju javno naviještati.

Prema Ivanovu evanđelju Isus se ukazuje okupljenim učenicima već istoga uskrsnoga dana i daruje im Duha Svetoga (Iv 20, 19-23). Ovo ukazanje ponavlja se nakon osam dana (Iv 20, 26-29). Treći put Isus se ukaza učenicima na Tiberijadskome moru »pošto uskrsnu od mrtvih« (Iv 21, 1-14). Kod Ivana se vidi da Uskrs nije jedinstven događaj, nego učenici uvijek iznova doživljavaju Isusovo ukazanje.

Svagdanja čitanja u liturgijskim slavljima kroz »uskrsno vrijeme« znakovito su preuzeta iz Djela apostolskih i Ivanova evanđelja. Raspoređena su tako da vjernika vode korak po korak u produbljivanju uskrsnoga otajstva. Zbog toga sam za bolje razumijevanje držao potrebnim uvodno se osvrnuti na posebnosti Djela apostolskih i Ivanova evanđelja.

Ovo nisu gotove propovijedi (tzv. Lesepredigten), nego egzegetsko-hermeneutski pristup tekstovima. Potrebno je rasvijetliti pozadinu svakoga ulomka (background), da bismo mogli razumjeti njegovu poruku. Naime, biblijski tekstovi nisu biografsko-kronološki zapisi, nego imaju svoj razvojni put nastanka i teološku poruku.

Ilija Čabraja

6 PREDGOVOR

IVANOVO EVANĐELJE

Ivanovo evanđelje na dva je načina ukorijenjeno u Novi zavjet. S jedne strane, pripada skupini četiriju kanonskih evanđelja, premda se izdiže od sinoptičkih evanđelja, i s druge, pripada u skupinu Ivanovih spisa (Evanđelje, 3 poslanice i Otkrivenje). Djelo o kojemu je riječ, gledano sa stajališta književne vrste, jest evanđelje, premda pojam euaggelion u njemu ne susrećemo, nego kod sinoptika (Mt, Mk, Lk).

Izraz evanđelje (grč. euaggelion) ima složenu pretposvijest koju nije lako rekonstruirati. Grčko-helenističko značenje ovoga pojma tijesno je vezano uz neki događaj koji je bio najavljen kao »radosna vijest«. Međutim, ovo značenje ne treba previše isticati i bezuvjetno preslikavati na novozavjetni pojam »evanđelje«, jer stvarnu podlogu za njegovo razumijevanje treba tražiti u Starom zavjetu i ranom židovstvu. Posebnu ulogu u tome je odigralo eshatološko iščekivanje Drugoga Izaije (usp. Iz 52, 7; 61, 1). Je li Isus upotrebljavao ovaj izraz ili nije, nema posebnoga značenja za tumačenje podrijetla samoga pojma. Puno je važnije znati u kojem je smislu euaggelion upotrebljavan poslije Uskrsa.1

U Pavlovim poslanicama euaggelion je stručni misionarski izraz koji ponajprije označuje aktualnu spasonosnu vijest, a koja ima svoj oslonac i temelj u Isusovoj smrti i uskrsnuću. »Evanđelje« je, dakle, usmeno pripovijedana vijest, ali ne o Isusovoj zemaljskoj prošlosti, nego o spasonosnom događaju za svakoga čovjeka koji se dogodio Isusovom smrću i uskrsnućem (usp. 1 Kor 15, 1-8). Kod Pavla se ovaj pojam pojavljuje 60 puta i to u jednini, jer »radosna vijest« samo je jedna.2

1 Usp. G. FRIEDRICH, euaggelion, u: ThWNT 2 (1935.), 718–734.; H. FRANKEMÖLLE, Evangelium. Begriff und Gatung. Ein Forschungsbericht. (SBB 15), Stuttgart, 1988. H. GECKELER, Struktuelle Semantik und Wortfeldtheorie, München, 21971. G. STRECKER, euaggelion, u: EWNT 2 (1980.), 176–186.

2 Usp. H. MERKLEIN, Zum Verständnis des paulinischen Begriffs »Evangelium«, u: Dynamik im Wort, Stuttgart, 1983., 217–233. E. MOLLAND, Das paulinische Evangelium. Das Wort und die Sache,

13 Ivanovo evanđelje

Ivanovo evanđelje

Marko pojam euaggelion upotrebljava u apsolutnom smislu i bez pobližega označivanja (usp. Mk 8, 35; 10, 29; 13, 10; 14, 9; 16, 15). Međutim, na dva ga mjesta ipak pobliže označuje, na početku svoga djela kad govori o »Evanđelju Isusa Krista Sina Božjega« (Mk 1, 1), i na kraju proslova o »Evanđelju Božjem« (Mk 1, 14). 3 Po načinu uporabe pojma, uočljivo je njegovo dvojako poimanje. S jedne strane, Marko se osjeća odgovornim prenijeti Isusovu radosnu vijest o skorom dolasku kraljevstva Božjega, a s druge strane, treba naviještati tu »radosnu vijest« o Isusu Kristu po kojem se dogodilo spasenje. Istina, treba priznati da Marko donosi jako malo primjera Isusove poruke o skorom dolasku kraljevstva Božjega; sve što je o tome rečeno sažeto je u 4. poglavlju. U središtu pozornosti nalazi se sam Isus, on je tema propovijedanja. To se očito vidi iz kristoloških naslova na koje nailazimo kod Marka: »Sin Božji«, »Krist«, »Sin čovječji«, »Sin Davidov«.

Nema sumnje da je Marko uz kerigmu htio također pisati i o Isusovu životu, ali ne biografiju, što se očito vidi iz ispuštanja opisa Isusova rođenja, djetinjstva i nekih drugih životnih razdoblja koja inače pripadaju u biografiju. Za Marka se, dakle, može reći da se kao autor najstarijega evanđelja nalazi na prijelazu između usmene predaje i njezina stavljanja u literarni oblik. Pred njim se sigurno nalazio veliki dio usmene predaje o Isusovim riječima i djelima, od čega je samo mali dio bio zapisan. Marko je svjestan činjenice da evanđelje treba propovijedati svima narodima (Mk 13, 10; usp. 14, 9). On prihvaća Pavlovo misionarsko značenje pojma euaggelion i stavlja ga na početak svoga djela: »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (Mk 1, 1). Ovim uvodnim retkom označeno je cijelo djelo kao »evanđelje« i prvi put događa se da jedan pojam koji se isključivo upotrebljavao u usmenoj predaji bude upotrijebljen kao oznaka literarnoga djela. Gledano s ovoga motrišta, Marko se može držati tvorcem literarno-književnoga pojma »evanđelje«.

Međutim, treba ipak priznati da je razvojni put literarnoga pojma »evanđelje«, od onoga misionarskog naviještanja do davanja naziva jednome pisanom djelu, ostao dosta nejasan. Prije svega, nedostaju nam sigurni dokazi, sve je Oslo, 1934. H. SCHLIER, Euaggelion im Römmerbrief, in: Wort Gottes in der Zeit. Fs. K. H. Schelkle, Düsseldorf, 1973., 127–142. P. STUHLMACHER, Das paulinische Evangelium, u: Das Evangelium und die Evangelien. Vorträge vom Tübinger Symosium 1982., Tübingen 1983., 157–182.

3 Usp. H. WEDER, »Evangelium Jesu Christi« (Mk 1,1) und »Evangelium Gottes« (Mk 1,14), u: Die Mitte des Neuen Testaments. Fs. E. Schweizer, Göttingen, 1983., 399–411.

14

nekako prekriveno tamom. Možda nije ni bilo posebnoga razvojnog puta. Osim toga upadljivo je da ni jedan od ostalih evanđelista ne slijedi Marka i ne oslovljava svoje djelo »evanđelje Isusa Krista« (usp. Mk 1, 1). S druge strane, poznato nam je da je u ranom kršćanstvu bilo različitih evanđelja koja nisu ušla u kanon, a govore o životu i djelovanju Isusa Krista.4

Justin je prvi u svojim spisima oko 150. poslije Krista upotrijebio izraz »evanđelje«, i to u množini.5 Istina, ne spominje svako evanđelje posebno, nego o njima govori kao o apostolskim »sjećanjima«, »vrijednim uspomenama« (apomnemoneumata).6 Čini se da su mu imena evanđelista bila nepoznata. Treba također još spomenuti: Did 8, 2; 15, 3s.; 2 Clem 8, 5 gdje se pojam »evanđelje« spominje u smislu literarnoga djela. Značajno je da se pojam »evanđelje« upotrebljavao također u apokrifnoj literaturi za različite tipove teksta: jednom se jedan te isti tekst naziva »evanđelje«, drugi put nekim drugim imenom. Što se, dakle, Ivanova evanđelja tiče, možemo reći da je to evangelium sui generis, »evanđelje svoje vrste«.

NEKE ZNAČAJKE IVANOVA EVANĐELJA

T e M a evanđelja

Glavna je tema Ivanova evanđelja vjera, u njemu se osjeća hitan zahtjev: probuditi vjeru. To je razlog da ovo evanđelje možemo označiti spisom vjere. Međutim, to ne znači da ovaj spis ne smijemo čitati kao izvješće o događajima u svezi s Isusom Kristom.

Evanđelist svjedoči svoju vjeru i vjeru zajednice. Djelo koje piše treba probuditi vjeru u Isusa Krista. To je opisano brojnim predikatima, i to prije svega kristološkim. Tako u Ivanu susrećemo sve kristološke oznake: tu je prije svega izraz »Sin, kojega je Otac poslao« (usp. Iv 5, 36). Time je izraženo da je Isus Božja Objava, i to je središnja kristološka tema u Ivanu. Bog je prepoznatljiv po Isusu.

4 Usp. H. KÖSTER, Ein Jesus und vier ursprüngliche Evangeliensgattungen, u: H. KÖSTER/J. M. ROBINSO, Entwicklungslinien durch die Welt des frühen Christentums, Tübingen, 1971., 114–190.

5 Apol. I 66,3; Dial. 10,2; 100,1.

6 Usp. Apol. I 66,3; 67,2; Dial. 103.

15 Ivanovo evanđelje

Ivanovo evanđelje

Ivan govori o Isusu, ali pored toga ovdje je govor i o ljudima koje inače u sinoptičkim evanđeljima ne susrećemo. Istina je da pisac ne ističe ljude kao pojedince, nego u tipičnim situacijama. Tako je npr. Toma prikazan u kontekstu vjere (usp. Iv 20, 28: »Gospodin moj i Bog moj«). Židovi (hoi Ioudaioi) predstavnici su nevjere, a ujedno su u tom smislu i zastupnici kozmosa, zlobnoga svijeta.

o D no S I vanova evanđelja I SI no PTIK a ( Mt, Mk, l k )

Struktura, teme, građa i govor u Ivanovu evanđelju sasvim su drugačiji nego kod sinoptika:

• Prema Ivanu, Isus je tri puta u Jeruzalemu, a prema sinopticima, jednom.

• Prema sinopticima, glavna je tema Isusova naviještanja kraljevstvo Božje (Mt: nebesko), a prema Ivanovu evanđelju, Isus je Božja (Očeva) objava.

• Isus se prema sinopticima prije svega očituje prispodobama, rasprama i apoftegmama, dok kod Ivana toga nema, nego obiluje monolozima i dijalozima koji se neprestano vrte oko nekoliko bitnih tema.

• Ivanovo evanđelje ne pozna »raspre« i nema ni riječi o egzorcizmima.

• Ivanovo evanđelje pozna Isusovo čudesno djelovanje i donosi sedam zasebnih opisa čudesa za koja upotrebljava vlastiti pojam: znamenje; znak, (grč. semeion). Prevladalo je mišljenje da je Ivan imao poseban izvor o Isusovu čudesnom djelovanju koji je nazvan: Izvor o znakovima (Semeia-Quelle).

• Ivanovo evanđelje ne spominje Isusovo krštenje na Jordanu (usp. Mk 1, 9-11; par.), nego ga opisuje Krstiteljevim riječima koje se mogu shvatiti kao nadahnuti ljudski odgovor: On je Sin Božji (1, 31-34; ovdje r. 34), kao glas s neba: Ti si Sin moj, Ljubljeni (usp. Mk 1, 11).

• Iv 3, 22-28 jasno ističe da su Krstitelj i Isus djelovali usporedo, dok Mk 1, 14 kaže da je Isus počeo djelovati nakon što je Krstitelj bio bačen u tamnicu.

• Ivanovo evanđelje ništa ne spominje o pozivu Dvanaestorice (usp. Mk 3, 13-19 par.), nego u Iv 6, 67 neposredno uvodi Dvanaestoricu kao vjernu jezgru učenika (Iv 20, 24), ali bez navođenja njihovih imena. Prema Iv 6, 70 Isus se čak osvrće na njihov izbor.

• Neprihvaćanje Isusa u njegovu zavičaju u Nazaretu (Mk 6, 1-6a), Ivan pretpostavlja poznatim događajem (usp. Iv 4, 44);

16

• Rasprava o Mesijinu podrijetlu Iv 7, 40-44 upućuje na staru tradiciju o Isusovu rođenju u Betlehemu, a koja se inače nalazi samo kod Mt i Lk.

• Iv 12, 27-33 aludira na scenu u Getsemaniju (usp. Mk 14, 32-42) i ne može se bez Mk uopće razumjeti.

• Ivanovo evanđelje ne govori ništa o Isusovim euharistijskim znakovima i riječima, nego o pranju nogu (Iv 13, 1-20); Iv 6, 52-58 euharistijsko je razmišljanje, dok se u Iv 13, 2 spominje večera, što bi zapravo trebalo biti sjećanje na Posljednju večeru (poput Pavla: 1 Kor 11, 23-26; Mk 14, 22-25; par.).7

• Prema sinopticima, Isus je razapet na blagdan Pashe (Mk 15, 42; par.), a prema Ivanu, na dan priprave na Pashu (Iv 19, 14).

Ipak postoje neke zajedničke, dodirne teme između Ivanova evanđelja i sinoptika:

• Izvješće o Muci (posebna bliskost s Lk).

• Ulazak u Jeruzalem (Iv 12, 12-15; par. Mk 11, 1-11).

• Pomazanje u Betaniji (Iv 12, 1-8; par. Mk 14, 3-9; Lk 7, 36-50).

• Čišćenje Hrama (Iv 2, 13-17; par. Mk 11, 15-19); prema Ivanu, Isus to čini na početku svoga djelovanja, prema sinopticima na kraju.

• Umnažanje kruha i hodanje po moru (Iv 6, 1-15. 16-21; par. Mk 6, 32-44. 45-52).

• Ozdravljenje sina kraljeva službenika (Iv 4, 43-54; par. Mt 8, 53-13; Lk 7, 1-10).

Osim toga postoje također neka paralelna mjesta:

• Petrova ispovijest (Iv 6, 68s.; par. Mk 8, 29).

• Traženje znaka (Iv 6, 30; par. Mk 8, 11).

• U Iv 3, 3. 5 pojavljuje se pojam kraljevstvo Božje.

Premda postoje dodirne točke o nekim temama i izričajima između Ivana i sinoptika, pa čak ako bi bila riječ o »usmenoj predaji«, to ipak nije dovoljno da bismo zaključili o njihovoj međusobnoj ovisnosti. Ivan se sigurno ne koristi u klasičnom smislu sinoptičkim evanđeljima kao podlogom za svoje djelo, nego

7 Usp. Ilija ČABRAJA, »Ja sam kruh živi«. Euharistija u Ivanovu evanđelju, (KS), Zagreb, 2005.

17 Ivanovo evanđelje

Ivanovo evanđelje

i kod zajedničke predaje slijedi svoj vlastiti put. Sigurno je da Ivan nije namjeravao potisnuti sinoptike, prije bi bila riječ o nekim ispravcima, dopunama i produbljivanju.

H e RM ene UTSK a PIT anja

Ivanovo evanđelje u prošlosti je različito prosuđivano. Gledano teološki, Ivanovo evanđelje zaokružena je cjelina, ali nije literarno jedinstveno. Ivanov je govor apstraktan, zamarajući i izdignut. Za njega se može reći da je meditativno djelo koje nas uvodi u dubinu. Čuju se prigovori da je izvan stvarnosti i komplicirano. Neki idu tako daleko te tvrde da je predaleko od Isusa.

S teološke strane predbacuje mu se da je »antižidovsko«.8 »Židovi« su kod njega stereotipno Isusovi protivnici. Oni su tvrdokorni i »krivi« za Isusovu smrt. No Ivan je Židov i u svome djelu jako naglašava također Isusovo židovstvo. Njegova kristologija ukorijenjena je u Starom zavjetu i židovstvu.

Ivan, kršćanin obraćenik sa židovstva, protiv je farizeja i saduceja, ali za spas Židova i pogana. Tako Isus umire za svoj narod i za svu djecu Božju. Ivan ubrzava proces razdvajanja između sinagoge i kršćanskih zajednica.

Kad je riječ o istini, Ivanovu evanđelju prigovara se da zastupa »fundamentalističku isključivost«, naime, da svu spasenjsku istinu pripisuje Kristu. Navodno ne ostavlja prostora za izraelsku povijest spasenja. Ivanu je iznad svega stalo pokazati što za nas znači Kristov pojavak. U Logosu, Riječi, objavila se Božja spasenjska povijest. Zato je cilj njegova evanđelja pokazati put do egzistencijalne i razumne vjere. U tu svrhu radi s arhetipskim simbolima da bismo lakše shvatili što su istina, sloboda i ljubav.

Ivanovo evanđelje duboko je prožeto duhovnošću. Ono je evanđelje ljubavi. Zapovijed ljubavi nalazi se u središtu »Oproštajnih govora«. Naveliko razlaže o ljubavi Božjoj. Ta se ljubav napose očituje u odnosu Oca i Sina. Propagira bratsko/sestrinsku ljubav, ali ne i »nježnu« ljubav. Ne nudi konkretnu etiku, ali pokazuje put prema unutra, a ne u svijet. Na temelju kristologije kako je u njemu prikazana, Ivanovo evanđelje stavljeno je na rub hereze. Riječ je o gnozi.

8 Usp. Rudolf PESCH, Antisemitismus in der Bibel? Das Johannesevangelium auf dem Prüfstand, Augsburg, 2005.

18

Ponedjeljak

Uvod

Kao sudionici stola Gospodnjeg pozvani smo svoju vjeru produbiti slušajući njegovu riječ i učvrstiti vjerničko zajedništvo kao braća i sestre u Isusu Kristu. Isus svoje učenike, kad su mu priopćili da sada vjeruju da je izašao od Boga, pita: »Vjerujete li sada?« Njemu je jasno da je vjera uvijek tjeskobna, da zajedništvo jača i štiti ugrožene iznutra i izvana, da se ljudi povlače od Boga i jedni od drugih i tako vjera zapada u opasnost. U takvim teškim situacijama važan je pogled prema gore: pogled na križ i pri tome se podsjetiti da je Isus dosljedno proživio i propatio muku, smrt i uskrsnuo radi nas. Baciti pogled na dar Duha Svetoga, za kojega učenici Pavlu kažu da nisu ni čuli da postoji.

Duh Sveti, koji izlazi od Boga, daruje snagu životu. Po križu i muci Bog je postavio znak: njegov Duh Sveti prati sve koji vjeruju, da vjera bude nošena i tada ako je u opasnosti. Zbog toga je važno prisjećati se »snage odozgor« i usmjeriti čvrst pogled na križ, jer Isus, koji je taj put prošao, uskrsnuo je i daruje uskrsnuće svima koji s njime ovaj život putuju i u njega vjeruju.

Djela apostolska (19, 1-8)

»1Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto prođe gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike 2pa ih upita: ‘Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?’ Oni će mu: ‘Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti.’ 3Nato će on: ‘Kako ste onda kršteni?’ ‘Krštenjem Ivanovim’, odvrate oni. 4Nato će Pavao: ‘Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa.’ 5Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa 6pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. 7Bijaše u svemu dvanaestak muževa.

291 P O n ED j E ljak
VII. V a ZME n I T j ED an

8Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem.«

Pavao stiže u Efez nakon što je Apolon otišao u Korint. On se nalazi na trećem misijskom putovanju koje ga vodi od Antiohije u Siriji, galacijskim područjem i Frigijom, te prođe gornje krajeve, Anatoliju današnje Turske, i dođe u Efez. U Efezu nađe neke učenike (r. 1), ali je nejasno o čijim ili kojim je učenicima (mathêtai) riječ. Osim toga zbunjujuće je i Pavlovo pitanje: Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? (r. 2). Izraz povjerovati u Djelima apostolskim znači »prihvatiti vjeru«, »postati kršćanin«. Pavao polazi od toga da su oni već kršćani, ali želi znati jesu li primili Duha Svetoga. Očito je da uz prihvaćanje kršćanstva veže i primanje Duha Svetoga. Pavlovi sugovornici odgovaraju sasvim određeno: Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti. Iz njihova odgovora postaje jasno da nisu cjelovito poučeni kršćanskoj vjeri. A tko ih je mogao ili trebao poučiti? Poznato je da su Židovi obraćeni na kršćanstvo Akvila i njegova žena Priscila djelovali u Efezu (usp. Dj 18, 18-22), a isto tako i Židov Apolon (Dj 18, 24-28). Pavao je s Akvilom i Priscilom djelovao i živio u Korintu »godinu i šest mjeseci« (Dj 18, 11), zatim je s njima otputovao prema Efezu gdje ih je ostavio i sam nastavio put u Antiohiju sirijsku. Jesu li oni poučili i priveli na kršćanstvo Pavlove sugovornike? Moguće je da su Akvila i Priscila u Efezu naviještali evanđelje, ali nije sigurno. Vjerojatnije je da je te »učenike«, koje je Pavao susreo, poučio Apolon, i to o krštenju Ivana Krstitelja. Naime, na Pavlovo pitanje kako su kršteni odgovaraju: Krštenjem Ivanovim (r. 3); zbog toga se govori o Ivanovim učenicima.

Iz njihova odgovora bilo je očito da Ivanovo krštenje i primanje Duha Svetoga nisu suvisli. U tome je ležala odlučujuća razlika između kršćanskoga krštenja vodom i Ivanova krštenja, premda je i on krštavao vodom u Jordanu. Luka ovdje sažima pripovijest o Ivanovu krštenju obraćenja kao preduvjet otpuštenja grijeha (Lk 3, 3). Evanđelja nam također svjedoče da je Isus bio jedini krštenik na kojega je kod Ivanova krštenja »sišao Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba« (Lk 3, 22; usp. Mk 1, 10; Mt 3, 16). Isus je obećani nositelj Duha. Prema Djelima apostolskim, Isus je najavio da će njegovi učenici, nasuprot učenicima Ivana Krstitelja, biti kršteni ne samo vodom, nego također Duhom Svetim (Dj 1, 5; 11, 16). Budući da je Apolon znao samo za »Ivanovo krštenje« (Dj 18, 25), ne iznenađuje da njegovi učenici nisu ništa znali o Duhu Svetom. Oni su, doduše, bili kršteni, ali poput ljudi u Samariji koji bijahu kršteni samo u ime Gospodina Isusa, a nisu bili primili Duha Svetoga (usp. Dj 8, 15s.).

292
ZME n I T j ED an
VII. V a

Bilo bi za očekivati da će Pavao svojim sugovornicima protumačiti razliku između krštenja Ivana Krstitelja i krštenja u »Isusovo ime«, kao i povezanosti između kršćanskoga krštenja i primanja Duha. Umjesto toga, on tumači da je Ivan krstio krštenjem obraćenja i da je bio Isusov preteča, koji je pozivao narod da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa (r. 4). Zanimljivo je da se bez posebnoga propitivanja i poučavanja što to znači »vjerovati u Isusa« dadoše krstiti u ime Gospodina Isusa (r. 5). Preuzimaju dodatno duhovsko novo tumačenje krštenja u Isusovo ime, koje se podudara s onim što ga je Petar tražio od svojih sunarodnjaka u svome nastupnom govoru na Duhovo: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Svetoga Duha (Dj 2, 38). Dakle, istinska vjera u Isusa Krista neposredno je povezana s biti kršten u »ime Isusa Krista«.

Nakon krštenja Pavao na njih polaže ruke, nakon čega dođe Duh Sveti na njih (r. 6). Polaganje ruku nakon krštenja u Djelima apostolskim događa se samo tu, što znači da silazak Duha Svetoga nije bezuvjetno vezan uz polaganje ruku. No uspjeh se odmah očituje, jer stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. To su karizmatske sposobnosti Duhovskoga događaja (usp. Dj 2, 1-36), što treba shvatiti kao dokaz silaska Duha Svetoga. No, govor drugim jezicima, nasuprot prorokovanju, nije razumljiv i treba ga protumačiti (usp. 1 Kor 14, 1-19), jer to su nerazumljivi glasovi, a ne govor.

U tome je sudjelovalo »oko dvanaest« (hôsei dôdeka) muževa, što ne znači da je riječ točno o Dvanaestorici, nego broj dvanaest ima simboličko značenje. Autor Djela apostolskih ima vjerojatno na umu dvanaest plemena Izraelovih i/ili dvanaest apostola. Možda ova dvanaestorica predstavljaju dvanaest muževa ranokršćanske zajednice u Efezu, koja je istinsko Pavlovo djelo. Ona je Crkva u malome.

Pavao naviještanje u Efezu započinje konačno u sinagogi, što je već poznato iz Filipa, Soluna, Atene i Korinta. No, rasprave i uvjeravanje o kraljevstvu Božjem traju tri mjeseca (r. 8), a k tome treba dodati da danomice raspravljaše u školi nekog Tirana. Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju (Dj 19, 9-10). Dakle, Pavao se neuobičajeno dugo zadržao u Efezu i naviještao kraljevstvo Božje.

Evanđelje po Ivanu (16, 29-33)

»U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu: 29‘Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. 30Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.’

293 P O n ED j E ljak

VII. V a ZME n I T j ED an

31Odgovori im Isus:

‘Sada vjerujete?

32Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. no ja nisam sâm jer Otac je sa mnom.

33To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite –ja sam pobijedio svijet!’«

Završetak trećeg Oproštajnoga govora (rr. 25-33) baca pogled naprijed, u budućnost »dolazećega časa«, odnosno »onoga dana« kada više neće biti prikrivenoga govora, nego otvoreno: Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš (r. 29). Učenici to radosno prihvaćaju jer vjeruju da su pronašli »ključ« cjelovite spoznaje. Vjeruju da su došli do potpune spoznaje vjere: Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga (r. 30). Njihovo znanje potvrda je zajedništva koje su uspostavili s Isusom: on sve znade, sve im je priopćio, i on je posljednji Božji izaslanik. No, ipak se vidi da učenici još nemaju potpunu spoznaju vjere. Dapače, ona je u opasnosti: Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama (r. 32a). U njegovoj muci ostavit će Isusa sama i tražiti vlastitu sigurnost. To da će se učenici raspršiti svaki na svoju stranu prije Isusove muke predstavljeno je u duhu proročkoga viđenja: Udarit ću pastira, i ovce će se razbjeći (Mk 14, 27). Da, Isus je od ljudi »ostavljen sam«, ali ne i od Boga: No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom (r. 32b). Ovaj Ivanov izričaj u potpunoj je suprotnosti od onoga što Marko poznaje kao Isusov vapaj: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mk 15, 34). Ivan nije ovo slučajno ispustio. Iz njegova motrišta, kao što je na kraju govora kratko ustvrđeno, Isus je mukom pobijedio svijet (r. 33). No učenici moraju neprestano računati s progonima. Mir, sigurnost i spasenje naći će samo u njemu, Isusu, a ne u svijetu. Mir ne smiju tražiti na pogrešnoj strani i ne smiju bježati od Isusa koji je pobijedio svijet: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem! Dajem vam ga ne kao što svijet daje (Iv 14, 27). On je mir koji nadilazi ovaj zemaljski svijet, a koji je postao prepoznatljiv u Isusu. Vjerom u njega moguće je pobijediti i nadići ovaj svijet.

294
327 S U b OT a SADRŽAJ Predgovor 5 Djela apostolska 7 Pitanje pisca Lukina evanđelja i Djela apostolskih 11 Ivanovo evanđelje 13 VAZMENA OSMINA Ponedjeljak 25 Utorak 31 Srijeda 37 Ekskurz: Misije u Jeruzalemu: Petar svjedok evanđelja (Dj 3 – 5) 37 Četvrtak 45 Petak 51 Subota 59 II VAZMENI TJEDAN Ponedjeljak 63 Utorak 69 Srijeda 75 Četvrtak 81 Petak 85 Subota 91 III VAZMENI TJEDAN Ponedjeljak 97 Utorak 103 Srijeda 109 Četvrtak 115 Petak 123 Subota 131
328 IV VAZMENI TJEDAN Ponedjeljak 139 Ekskurz: Isusove »ja sam« riječi 142 Utorak 149 Srijeda 157 Četvrtak 165 Petak 171 Ekskurz: Oproštajni govori 176 Subota 197 V VAZMENI TJEDAN Ponedjeljak 203 Ekskurz: Paraklet izreke 208 Utorak 215 Srijeda 221 Četvrtak 229 Dodatno pojašnjenje: »Apostolski koncil/konvencija« 233 Petak 239 Subota 245 VI VAZMENI TJEDAN Ponedjeljak 251 Utorak 257 Srijeda 263 Četvrtak 269 Petak 279 Subota 285 VII VAZMENI TJEDAN Ponedjeljak 291 Utorak 295 Srijeda 303 Četvrtak 309 Petak 315 Subota 319 Literatura 325
  
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.