Spisi iz doba rata (1919. - 1919.)

Pierre Teilhard de Chardin

Spisi iz doba rata (1916.–1919.)

Teološke meditacije 42

Recenzenti: dr. sc. Šimo Šokčević dr. sc. Danijel Tolvajčić 

Prijevod: Mato Balić Lektura: Karmela Prosoli Korektura: Anastazija Komljenović Prijelom i oprema: Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o.

Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1012-9 Tiskano u prosincu 2017. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000983675.

Pierre Teilhard de Chardin

Spisi iz doba rata (1916.–1919.)

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2017.

Naslov izvornika: Pierre Teilhard de Chardin, Écrits du temps de la guerre (1916–1919) © Éditions Bernard Grasset, 1965.

NIHIL OBSTAT, Pariz, 25. veljače 1965., René d’OUINCE DI IMPRIMATUR, Pariz, 2. ožujka 1965., J. HOTTOT, v. g.

© za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.

Pierre Teilhard de Chardin / Spisi iz doba rata (1916.–1919.)

Pierre Teilhard de Chardin rodio se 1. svibnja 1881. u dvorcu Sarcenat, u Orcinesu blizu Clermont­‑Ferranda. Nje‑ gova aristokratska obitelj živjela je u toj pokrajini stoljećima.

Nakon studija u Isusovačkom kolegiju u Mongréu, nedaleko od Lyona, ušao je u Družbu Isusovu u Aix­‑en­‑Provenceu 1899. godine. Zakon Emilea Combesa o odvajanju Crkve i države prisiljava isusovce da se isele iz Francuske, te se on 1902. nastanjuje u Jerseyju gdje studira teologiju i filozofiju.

Nikada više neće prestati putovati. Od 1905. do 1908. profe‑ sor je fizike u Kairu; u Egiptu se posvećuje geološkim studiji‑ ma o praživotinjskim oblicima iz Mokattama. Po povratku u Englesku sudjeluje u geološkim i paleontološkim istraži‑ vanjima u Sussexu. Za svećenika je zaređen 1911. godine u Hastingsu. Potom se vraća u Pariz i dolazi u Prirodoslovni muzej, gdje radi pod vodstvom velikog paleontologa Marcelli‑ na Boulea.

Kao desetnik bolničar tijekom cijeloga Prvoga svjetskog rata – bit će odlikovan Vojnom medaljom i Ordenom Legije časti – još nalazi vremena i hrabrosti da u vrijeme sukobâ napiše većinu tekstova ovoga sveska. Godine 1922. postaje doktorom znanosti i predaje geologiju na Katoličkom insti‑ tutu u Parizu. Sljedeće godine, u misiji koju subvencionira Muzej, odlazi u Kinu u ekspediciju iskapanja – u toj će ze‑ mlji boraviti vrlo često, sve do 1946. Godine 1928. odlazi u ekspediciju u Francusku Somaliju i Etiopiju. Sljedeće godine, 5

u špiljama iz Zhonkondiana, blizu Pekinga, otkriven je gla‑ soviti Sinanthropus, pekinensis (Pekinški čovjek) ljudski fosil star oko petsto tisuća godina: Teilhard je imenovan vodite‑ ljem iskapanja. Godine 1931.–1932. nalazimo ga kao geologa u ekspediciji Haardt­‑Citroën, poznatijoj pod legendarinim nazivom »Žuto krstarenje«. Od 1935. do 1936. godine prati američku ekspediciju Yale–Cambridge u sjevernu Indiju. U vrijeme Drugoga svjetskog rata blokiran je u Kini, i tek 1946. može se vratiti u Francusku.

Za člana Akademije znanosti izabran je 1950., a sljede‑ će godine putuje u Južnu Afriku; ekspediciju subvencionira američka zaklada Wenner­‑Gren za antropološka istraživa‑ nja. Godine 1951. nastanjuje se u New Yorku, a ta mu za‑ klada 1953. povjerava drugu misiju za cijelo područje južne Sahare.

Umire u New Yorku 10. travnja 1955., na blagdan Uskrsa.

Otac Teilhard za života je objavio mnogo znanstvenih članaka u specijaliziranim revijama, ali velik dio njegova djela, zbog zabrane objavljivanja od katoličke hijerarhije, ostao je do njegove smrti neobjavljen. Djelo Le Phénomène humain (Ljudski fenomen – čovjek kao pojava u svemi­ ru), izdano 1955. godine, posmrtno će mu donijeti iznimnu slavu. Slijede, zatim, djela Groupe zoologique humain, Appariation de l’Homme i Lettres de voyage 1923–1939 (1956.), Vision du passé, Milieu divin i Nouvelles lettres de voyage 1939–1955 (1957.), Avenir de l’homme (1959.), Hymne de l’Univers i Genèse d’une pensée – Lettres 1914–1919 (1961.), Accomplir l’homme – Lettres inédi­ tes 1926–1952 (1968.), itd. Njegovo golemo djelo ima više desetaka svezaka.

Radeći uvijek u napetosti da pomiri znanost i kršćansku vjeru, Teilhard de Chardin osumnjičen je da brani pante­ ističke ideje. Godine 1962. Sveti oficij živo je tražio od odgo‑ 6

vornih za vjersku pouku da »obrane duhove, posebno mla‑ dih, od opasnosti« njegovih djela i onih »njegovih učenika«.

Brojnim obdarenostima Teilharda de Chardina, teologa, metafizičara, znanstvenika, fenomenologa, evolucionista, pjesnika po stilu, kršćanskog humanista i mistika, treba, da‑ kle, možda dodati i onu buntovnika misli.

7

N A P O M E N A F R A N C U S K O G A I Z D AVA Č A

Ovo izdanje, priređeno prema autorovim rukopi­ sima, nije doživjelo nikakvu preradbu. Slijedili smo izvorni tekst, ograničavajući se samo na to da varira­ mo tiskarski slog kako bismo čitatelju olakšali čitanje.

I uvodi u određene oglede sastavljeni su, po običaju, kurzivom. Autorove bilješke imaju na dnu stranice napomenu bilješka o. Teilharda. Na posljetku, podatci o svakom ogledu stavljeni su na kraj teksta.

9

PR EDGOVOR

Pisma iz rata oca Teilharda de Chardina svojoj nećakinji Margueriti Teillard­‑Chambon1 upoznala su čitatelja s rađa‑ njem njegove misli i obavijestila ga o postojanju ogledâ koje je sastavio na fronti tijekom toga razdoblja.

Zadivljuje vidjeti čovjeka u službi bolničara2 u strašnim bitkama, koji često živi u blatu rovova, kako koristi odveć kratka razdoblja odmora da bi stavio na papir bilješke i pla‑ nove (Genèse d’une pensée, str. 144 i 314), da bi zatim pi‑ sao oglede koji se bave najvišim problemima.

Kada je neki ogled dovršen, šalje ga svojoj nećakinji Mar‑ gueriti Teillard­‑Chambon (isto, str. 245), ili nekom subratu, katkad u nadi da će biti objavljen (str. 194 i 272). Zamolio bi katkad nekoga da mu prepiše pisaćim strojem nekoliko primjeraka za prijatelje (str. 265, 310, 348 i 374). Kada za‑ vrši prvo pisanje u kojem ima brojnih precrtavanja, obično to prepisuje u čisto (str. 311 i 348). I time se tumači što po‑ sjedujemo dva primjerka rukopisa određenih tekstova, koji očito donose varijante. Tako je, na primjer, s djelom Mon Univers, 1918.

1 2

Genèse d’une pensée, Grasset, Pariz, 1961.

Na naslovnoj stranici više spisa čita se napomena: Pierre Teilhard caporal brancardier / desetnik bolničar 4e Mixte T. Z. 1ere compagnie (poslije Compagnie H. R.)

13

Malo prije svoje smrti Marguerite Teillard­‑Chambon pre‑ dala je te rukopise svojoj sestri Alice, koja ih sada objavljuje.

Evo što je o njima pisao njihov primatelj:3 S prvim ogledom La Vie cosmique (Kozmički život) u blještavom buđenju za svijet, tu je panteistička vizija i njezi‑ na izražena neprestana napast, ali već nadiđena potrebom za ujedinjenjem u transcendenciji.

U djelu La Lutte contre la Multitude (Borba protiv Mnoštva) problem je jednoga i mnogostrukoga koji se pro‑ dubljuje, kojim će se ponovno pozabaviti u djelu L’Union créatrice (Stvaralačko ujedinjavanje). Odnosi Boga i svije‑ ta predmet su pokušaja sinteze u djelu Mon Univers. Istra‑ živanje usredištenja svemira bit će istodobno predmetom ese‑ ja, kao što su l’Ame du Monde (Duša Svijeta) i la Grande Monade (Velika Monada). Kristovska tema pojavila se već 1916. u djelu Christ dans la Matière (Krist u Materiji) (Tri mistične priče). To dovršava i kruni djelo Milieu mys­ tique (Mistično ozračje), i Le Prêtre (Svećenik), predigra djelu Messe sur le Monde (Misa nad Svijetom) iz 1923., kao što će Milieu mystique biti najava djela Milieu divin (Božansko ozračje) iz 1927. U djelu La Maîtrise du Mon­ de et le règne de Dieu (Vladanje Svijetom i kraljevstvo Božje) i u djelu Note pour servir à l’Évangélisation des temps nouveaux (Napomena u službi evangelizacije novih vremena) Pierre Teilhard istražuje smisao i uvjete apostolata koji će Crkva trebati prilagoditi potrebama suvre‑ menoga svijeta.

Treba li reći da ti prvi spisi nemaju ništa prenagljeno ni u obliku ni u bîti? Hod duha, kao i tijek pera, promišljeni su, nadzirani. Autor nema ništa od kakva »mušičava pis‑ ca«. Predmeti kojima se bavi zaslužuju veliko poštovanje. Sve

3

14

Isto, str. 50–52.

što piše, napisano je. Sam izgled njegovih rukopisa pokazuje brižnu čistoću pisanja i rasporeda, kao da je izašao iz neke mirne sobe za studij, premda njegova ruka još drhti od napo‑ ra i živčane uzbuđenosti po povratku iz rovova.

Ako nam se ton uvjerenosti čini odvažnim, jer trepti od »proročke nestrpljivosti«, pojačan ovdje mladenačkom živo‑ šću dok obara određena mišljenja suprotna njegovim gledi‑ štima, to treba pripisati njegovoj brizi da iznese na vidjelo te velike vidove kršćanstva koje neki drugi zamagljuju u očima ljudi njegova vremena. Njegov »lucidan i neustrašiv duh« nikada se neće bojati izazvati šok. Treba također uzeti u ob‑ zir da autor ponajprije piše za sebe. On piše svjedočanstvo i, vidjeli smo, gotovo oporuku. Svoje spise priopćuje tek malom broju ljudi. Ne nada se da će ih moći objaviti. Pokušat će to samo za dva aktualna članka od kojih će jedan biti odbijen, a drugi skraćen objavljen.

Ono što je vidio, osjećao, mislio, tijekom toga izvanredno‑ ga razdoblja, iz kojega je izašao preobražen, hoće li jednoga dana objaviti? U predvečerje demobilizacije, postavlja si ovo tjeskobno pitanje: »Hoće li me ikada čuti?« Neki od njegovih ogleda bili su već objavljeni;4 većina je prvi put objavljena ovdje.

O tim svojim »papirima iz Rata« otac Teilhard poslije je5 rekao »da ne sadrže ništa što nije poslije ponovno rekao puno jasnije«. Potrebno je stoga, da bi se dobro shvatili, usporediti

Le Christ dans la Matière, i La Puissance Spirituelle de la Matière u djelu Hymne de l’Univers (Le Seuil, 1961). »La Nostalgie du Front« (osim zadnjeg odlomka), u časopisu Etudes od 20. studenoga 1917. La Grande Monade i Note pour servir a l’Evangelisation des temps nouveaux, u: Cahiers, br. 2, i br. 4 (Le Seuil).

5 Genèse d’une pensée, str. 50.

4

15

ih s kasnijim tekstovima. Stoga se u ovom izdanju nalaze uvodi i bilješke6, koje dugujemo zajedno dvojici teologa, prija‑ teljâ oca Teilharda: to su Mgr Bruno de Solages i R. P. Henri de Lubac. Oni će pomoći da se u tim tekstovima pronađe što točnija misao koju površno čitanje ne bi zahvatilo u blistavi‑ lu njihove poezije.7

Osim onih za koje je izričito naglašeno da su bilješke o. Teilharda.

Riječi ili izrazi u zagradama pripadaju (osim jedan ili dvaput, da se ispravi očit zaborav autora) ocu Teilhardu. Imao je običaj, čitajući ponovno, staviti iznad još jednu riječ ili dio rečenice – ne brišući pri­ jašnju – kako bi se istaknula neka nijansa te misli.

6 7

16

KOZMIČKI ŽIVOT Posvećeno Majci Zemlji i po njoj prije svega Kristu Isusu.

Djelo La Vie cosmique, Kozmički život, čije je sastavljanje završeno 24. travnja 1915. u Nieu­ portu, prvi je od čisto teilhardovskih spisa koji imamo. Otac Teilhard de Chardin – vidjevši opa‑ snosti koje se događaju na fronti – predstavlja ga kao svoju »duhovnu oporuku«, a sadržava u klici čitav kasniji razvoj njegove misli. U klici, to jest manje jasno u poimanju, manje precizno u svojem izlaganju, manje potpuno dokazano (određeni broj točaka, koje će on kasnije pokušati razjasniti, ovdje je predstavljen kao dan Objavom).

Predstavljanje njegovih ideja – kao u većini ov‑ dje objavljenih spisa – lirsko je, ne bez ushićenja: »Izlažem prije svega vatrena gledišta«, piše otac Teilhard.

U kasnijim spisima tražit će konačan oblik svoje misli.

19

FORMA CHRISTI

Dana 4. studenoga 1918. otac Teilhard piše iz Méricourta (Haute­‑Saône) Margueriti Teillard: Izradio sam plan za svoj sljedeći ogled For‑ ma Christi (Genèse d’un pensée, str. 324). A iz Strasbourga, 8. prosinca (str. 344): Još uvijek sam u Strasbourgu, i ovdje sam se posvetio redovi­ tu i marljivu životu koji me u nekim stvarima podsjeća na moje vrijeme u Parizu. Osim noći i obroka, odlazim u Veliko sjemenište pokraj katedrale gdje mi je na raspolaganju jedna so­ ba. Pišem esej Forma Christi. – A 13. studenoga (Genèse d’une pensée, str. 348): Završio sam pisanje i prepisivanje djela For‑ ma Christi. Obuhvaća dvadesetak, misaono vrlo zgusnutih stranica, koje mi se čine na­ pretkom u odnosu na ono što sam do sada napisao (glede lika koji si stvaram o Našem Gospodinu u ovom svijetu).

393

UVOD Ovaj novi Ogled sadržava izoštrivanje ideja (za 1919.) koje sam bez prestanka tijekom četiri godine nastojao izra‑ ziti, trudeći se oko sinteze u unutarnjem kršćanskom životu, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema Svijetu.

Više nego ikada mislim da se Kršćanstvo u našem nara‑ štaju shvaća na vrlo izvanjski i partikularistički način. U propovijedima i u savjestima, dogma: 1. lebdi iznad Svemira (bez dodira s njim), i 2. čini se da se zanima samo za siću‑ šan dio kozmičke Stvarnosti. Ta izvanjskost i (premda samo kvantitativna) inferiornost kršćanskoga Boga u odnosu pre‑ ma Prirodi u sebi su osiromašujuće. One postaju dvostruko zlokobne u vremenu kada se najuzvišenije duše Zemlje nadi‑ maju od religioznoga osjećaja otkrivajući kako je iskustveni Svijet jedan, tajanstven, i beskrajan.

– Dok je za svetog Ivana i svetog Pavla osobito, Kršćan‑ stvo bilo bitno1 Kozmogonija, katkad bi se reklo da mi drugi više ne znamo niti vidjeti niti pokazati drugo nego samo sko‑ lastičku ili disciplinarnu stranu našega Creda. Zar je čudno, stoga, ako se mnogim ljudima, hranjenima jakim konkret‑ nim stvarnostima, kršćanska Objava čini nepobitno hlad‑ nom i djetinjastom?…

1 To »bitno« je pretjerano jer kršćanstvo svetog Ivana i svetog Pavla ponajprije je religija, što o. Teilhard očito ne kani nijekati.

395

Potrebno je, vraćajući se najboljim strujama katoličke Tradicije, da konačno propovijedamo jednu Teologiju u kojoj bi se Krist pojavio povezan s razvojem cijeloga Svemira jed‑ nako fizički i jednako velik kao on; jedno Evanđelje u kojem Moral i Isusovi savjeti ne bi bili predstavljeni samo kao jam‑ stva individualne nagrade nego kao organski nametnut put za kolektivni uspjeh Života.

Na neki način, vrijeme je da se naša Religija pomladi preko široke infuzije duhovnih strasti i energija Zemlje.

Stranice koje slijede nastoje pokazati da taj (hijerarhizi‑ rani) savez svih moći Duha traži sama narav totalnog Kri‑ sta, i da to možemo vjerovati i slijediti bez ikakve povrjede ni temeljne dogme o nezasluženome Nadnaravnome ni životne zapovijedi Odricanja.

396

1. IZABRANJE

Secundum potentiam (δύναμιν) qua possit Ipse omnia sibi subjicere.

Sv. Pavao, Fil 3, 21

Kada raspravljamo o napredcima i o budućnosti na­ šega Svemira, gotovo uvijek govorimo kao da bi u povi­ jesti Svijeta svaka bitna nova faza bila sposobna odredi­ ti i pokrenuti sljedeću fazu. U cjelini mi si instinktivno zamišljamo Kozmos kao onaj koji od svojega početka, snagom svojih prvih elemenata, uključuje (zahtijeva) točan prirodni cilj.

To viđenje stvari je netočno.

Bez ikakve dvojbe, ako promatramo Svemir u nje­ govu sadašnjem konkretnom hodu, moramo reći da je on usmjeren prema jednomu krajnjem određenom Ci­ lju: bez njega, on bi pao u prašinu. No, treba shvatiti da je »secundum signa rationis (ratiocinatae)«, ta svrhovitost koja obuhvaća, koordinira i oduhovljuje opće kretanje stvari, stvaralački descendentni utjecaj, koji se postupno precizira, jedno sintetično okrunjenje.

U sebi, prije krajnje odluke koja je stopila sve mo­ mente Stvaranja u jednu jedinu trajnu evoluciju,2 svaka istinska faza u rastu Svemira (to jest u izgradnji Duha), u odnosu na božansku moć, jedan stvarni stadij neo­ 2 Odnosno, u kojoj su svi dijelovi, idealno različiti, reagirali jedni na druge (silazeći polazeći od vrha), tako da daju jednu jedinu stvar­ nu Cjelinu (bilješka o. Teilharda).

397

dređenosti – podloga na kojoj se stvaralačko djelovanje može zaustaviti ili se, barem, račvati u beskraj različitih linija.

Pojava ljudske duše, autonomna i nerazoriva ele­ menta Svijeta, obilježava, osobito, jednu od tih razina neodređenosti u evoluciji našega Kozmosa. U Čovjeku završava se jedan plan, oblikuje se jedan krug oko Stva­ ranja. »In signo priori ad Christum«, mnogostrukost ra­ zumskih monada tvori jednu vrstu djevičanske materije, prikladne za brojne uporabe, ali koja ne traži ništa dru­ go nego samo neko krajnje ujedinjenje svoje mnoštveno­ sti. To je stado bez Pastira.

Po Objavi znamo koju je kob Bog slobodno bio odredio tomu Mnogostrukom, dajući mu da raste na poljima Zemlje. Ljudi su pozvani oblikovati jedno je­ dino Tijelo, u krilu izvanredno intimna pobožanstve­ njenja; a Isusovo Čovještvo bilo je izabrano da posluži kao oruđe tom ujedinjavanju, u kojem se povezuje ra­ suti svežanj svih nîti Svemira. U Pismu nam se Krist pojavljuje bitno kao obdaren moću da dadne Svijetu, u Sebi, njegov konačni oblik. On je posvećen za kozmičku funkciju. I kako ta funkcija nije samo moralna, nego fizička (u najstvarnijem smislu riječi), ona u svojemu ljudsko­‑božanskom sadržaju pretpostavlja fizički te‑ melj.

Da bi Stvari, in Christo, našle svoju povezanost, tre­ bamo, dakle konačno, prihvatiti da, in natura Christi osim navlastito individualnih elemenata Čovjeka, a na temelju božanskoga Izabranja, postoji neka fizička3 uni‑ verzalna Stvarnost određeno kozmičko produženje nje­ gova Tijela i njegove Duše.

3 Ovdje, kao često kod o. Teilharda, izraz »fizički« rabi se kao su­ protnost »juridičkom«.

398

To je za nas, ovdje dolje, najbliži i najdublji izričaj Isusova otajstva.

Oko blistava sunca ljubavi, koje je došlo rasvijetliti Svijet, proteže se u beskraj jedan rijetko zamijećen »vi­ jenac«, a ipak sjedište obuhvatnoga i ujedinjujućega dje­ lovanja Utjelovljene Riječi.

Sve što sam napisao – drugdje i ovdje – pretpostav­ lja zamjećivanje, ili teži za očitovanjem, toga aktivnog svjetla koje nas prožima, polazeći od Isusa.

Istaknimo odmah: ta ideja univerzalnoga fizičkog Elementa u Kristu nema u sebi ništa strano.

Ako pazimo na to, svatko od nas, ovijen je, ovjenčan produženjem svojega bića tako širokim kao Svemir.

Imamo svijest samo o jezgri nas samih. No, interakcija monada bila bi neshvatljiva kada se od jedne do druge ne bi pružala Aura, to jest nešto vlastito svakoj od njih i zajedničko svima.

Kako si, zatim, možemo zamisliti uspostavu Krista kao kozmičkoga Središta Stvaranja?

Jednostavno kao povećanje, preobrazbu, izvedenu u Isusovu Čovještvu, te Aure koja okružuje svaku ljud­ sku monadu.

Jednako kao što se u živom organizmu vide određe­ ni elementi, najprije jednaki drugima, kako iznenada postaju lideri, te se otkrivaju kao središta privlačnosti ili žarišta plazmatskog djelovanja, – jednako tako (u neusporedivo većem smislu) Čo­ vjek, Sin Marijin, bijaše izabran da njegova Aura, umje­ sto da služi jednostavnoj razmjeni (ex aequo) interakci­ ja s drugim ljudima, ovlada njima, da ih sve privuče u mrežu svojega utjecaja.

Već prije ostvarena Utjelovljenja (snagom otajstve­ na, ali objavljena, pred­‑djelovanja Isusova Čovještva) 399

sva Povijest Svijeta progresivna je informacija4 Svemi­ ra po Kristu.

2 . P R I V L AČ E N J E

Omnia traham ad meipsum.

Kristovo izabranje da bude Caput Creationis ima kao prvu posljedicu to da smo u najvišem stupnju pri­ vučeni k Njemu. – Osjećamo li zamjetljivo to vrhunsko privlačenje? Rješenje toga problema beskrajno je osjet­ ljivo.

Odgovoriti da – reći da kušamo osjetljivo (po ustroj­ stvu našega srca) želju da idemo k Isusu kao Središtu, jedinstvenom i konkretnom, sadašnjega Svemira – značilo bi naginjati osuđenim zabludama »Apologeti­ ke imanencije«.

Odgovoriti ne – reći da Svijet ide k nekome narav­ nom konačnom Cilju (stvarnom ili prividnom) drugom od Isusa – znači učiniti Vjeru psihološki nemogućom, jer nikakav izvanjski autoritet ne bi imao pravo, ni silu, okrenuti naša srca od jednoga Cilja koji se našim srcima otkriva kao bliži od Jahve.

Da bismo prošli između Scile i Haribde, ima samo je­ dan put: prihvatiti da Isus jest posve stvarno jedini kon­ kretni Cilj Svemira – ali dodajući da nam se njegovo Bi­ će, djelujući preko nejednako božanskih krugova njega samoga očituje stupnjevitim i stvaralačkim privlačenjem.

Protumačimo to pobliže.

Po prvoj površini Sebe samoga (najizvanjskijoj i naj‑ »dvoznačnijoj«) čini se da Krist djeluje na naša srca kao 4 Točno značenje toga pojma razrađeno je dalje na stranici 350 (bi‑ lješka o. Teilharda).

400