S papom Franjom u Crkvi koja izlazi

Z NAKOV I I GIBA NJA 65

Prijevod:

Antonija Marić Lektura:

Gordana Bašić Kedmenec Korektura:

Nera Meštrović Grafičko uređenje i oprema:

Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz potporu Instituta Walter Kasper (Vallendar, Njemačka).

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1681-7 Tiskano u srpnju 2022.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001142431.

George Augustin

S papom Franjom u Crkvi koja izlazi Ohrabrenja iz apostolske pobudnice Radost evanđelja

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2022.

Naslov izvornika: George Augustin, Aufbruch in der Kirche mit Papst Franziskus. Ermutigungen aus dem Apostolischen Schreiben »Die Freude des Evangeliums« © 2015 Verlag Katholisches Bibelwerk GmbH, Stuttgart © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2022.

SKRAĆENICE

Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila GS LG UR

Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi Unitatis redintegratio. Dekret o ekumenizmu

Dokumenti papinskog učiteljstva DC EE

EG

EN

ES

Deus Caritas est. Enciklika pape Benedikta XVI. o kršćanskoj ljubavi (2005.)

Ecclesia in Europa. Apostolska postsinodska pobudnica pape Ivana Pavla II. na temu »Isus Krist koji živi u svojoj Crkvi – izvor nade za Europu« (2003.)

Evangelii gaudium. Apostolska pobudnica pape Franje o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (2013.)

Evangelii nuntiandi. Apostolska pobudnica pape Pavla VI. o evangelizaciji u suvremenom svijetu (1975.)

Ecclesiam Suam. Enciklika pape Pavla VI. o Crkvi, njezinoj obnovi i njezinom poslanju u svijetu (1964.)

5

MV NMI

TMA

UUS

Misericordiae vultus. Bula najave izvanrednoga Jubileja milosrđa pape Franje (2015.)

Tertio Millennio ineunte. Apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II. na završetku velikog Jubileja godine 2000. (2001.)

Tertio millennio adveniente. Apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II. o pripremi Jubileja godine 2000. (1994.)

Ut unum sint. Enciklika pape Ivana Pavla II. o ekumenskom nastojanju (1995.)

I.

RADOST EVANĐELJA Poziv

Papa Franjo svojim gestama i riječima cijelu Crkvu dovodi u raspoloženje izlaska. Želi nas pokrenuti: Kršćanski život put je kojim trebamo kročiti bez zaustavljanja, put u sadašnjosti i u svjetlu Gospodina. »Sada započinjemo ovaj put.« Tim jednostavnim riječima, koje je izrekao u prigodi svoga prvog apostolskog blagoslova nakon izbora, papa Franjo poziva Crkvu da ide s njim putem bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja. Želi uvesti novo razdoblje misijskog puta Crkve, kao što je naglasio u svojoj prvoj propovijedi na euharistijskom slavlju s kardinalima u Sikstinskoj kapeli, »hodati, graditi, ispovijedati«.

Tim trokorakom krećemo ka cilju izgradnje Crkve putem pripadnosti Isusu, Kristu, Sinu Boga živoga.

Ispovijedanje ove vjere ono je što kršćane čini različitima, onime što jesmo – čini nas Crkvom Isusa Krista – i razlikuje nas od svih dobrotvornih ustanova i nevladinih organizacija (NVO). Izgraditi Crkvu kroz pripadnost Isusu poziv je da budemo Gospodinovi misijski učenici i da hrabro kročimo s Njim, za Njim i Njegovim križem u njegovu nasljedstvu.

7

Ono što je u obrisima bilo vidljivo već prvi dan njegova pontifikata, Papa pojašnjava u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu.1 Ona je uvod u to kako plivati protiv struje. Papa Franjo hrabro polaže prst na ranu. Hrabro iznosi neuljepšanu istinu i govori o onome što žulja te o onome što ometa Crkvu u njezinom izlasku. On također ukazuje na putove pomoću kojih bi obnova Crkve doista mogla uspjeti.

Radost evanđelja, Evangelii gaudium, ujedno predstavlja program pontifikata pape Franje, njegovu poruku za pastoralno i misijsko preusmjeravanje Crkve. Crkva kao Božji narod mora spoznati da je misijsko djelovanje »paradigma svakog djelovanja Crkve« (EG 15). Papa ne želi da razmatranja njegove pobudnice budu na štetu mnogobrojnih drugih crkvenih dokumenata, niti da nakon nekog vremena padnu u zaborav, nego da imaju trajni učinak i da

1 Objavljena je na svetkovinu Krista Kralja 24. 11. 2013. godine na zatvaranju Godine vjere koju je proglasio papa Benedikt XVI. U ovoj apostolskoj pobudnici papa Franjo dotiče se razmišljanja Biskupske sinode iz 2012. Teološki gledano pobudnicu Evangelii gaudium možemo svrstati u isti rang s konstitucijama Lumen gentium i Gaudium et spes s Drugoga vatikanskog koncila i s apostolskom pobudnicom Evangelii nuntiandi Pavla VI. iz 1975. godine. Enciklika Lumen fidei koju je papa Franjo preuzeo od svoga prethodnika pape Benedikta XVI. »u bratstvu u Kristu« te je dopunio svojim vlastitim prilozima, nudi nam teološki uvod za Evangelii gaudium (citirano kao EG).

8

postanu smjernice »koje mogu u čitavoj Crkvi potaknuti i usmjeravati novu etapu evangelizacije, punu žara i vitalnosti« (EG 17).

Papina pobudnica bogata je duhovnim poticajima koji diraju u srce, ona je riznica prepuna intelektualnih i duhovnih ideja za korjenitu promjenu perspektive i za proširenje naših vidika. Želim obuhvatiti i produbiti neke od poticaja i ukazati na područja zadaća u kojima su nam nužno potrebne smjernice i snaga izlaska. Što se tiče sadržaja, pobudnica govori o misijskom preoblikovanju Crkve kroz otkrivanje vječne novosti i radosti evanđelja. To je moguće samo ako mi, posebno oni koji radimo u Crkvi, pomoću evanđelja uspijemo raspoznati duhove. Trenutačno vlada konkretna kriza društvenog angažmana i nju moramo prevladati duhovnom obnovom vjere, kako bi cijela Crkva mogla punom snagom riječi i djela naviještati evanđelje.

Zadavanje cilja na koje nas usmjerava ovo Papino pismo inspirativna je motivacija za novi misijski polet. Papa Franjo s velikom snagom uvjeravanja u svojoj apostolskoj pobudnici prikazuje namjeru i ljepotu evanđelja te govori o tome kako je nužno hitno djelovati misijski u okolnostima današnjeg vremena. Uvjeren je da program nove evangelizacije neće napredovati ako se ne dogodi promjena u srcima vodećih crkvenih snaga i to iz njihova vlastitog uvjerenja. Ako će, međutim, navjestitelji evanđelja i 9

predstavnici Crkve živjeti svoju vjeru, program pobudnice može uspjeti.

Tko vjeruje u iskonsku privlačnost evanđelja, ponovno će moći podrediti sva organizacijska i strukturalna pitanja u Crkvi odlučujućem cilju, evangelizaciji, kako bismo mogli naviještati Isusa Krista kao Spasitelja i Izbavitelja svijeta s unutarnjim uvjerenjem i nadom.

Prihvaćanje i ostvarenje misijskog sna o kojemu Papa govori u pobudnici Evangelii gaudium zahtijeva da se zamislimo nad temeljnim dijelovima: nad pitanjem o Bogu, o spasenju u Isusu Kristu i o značenju Crkve za kršćanski život. Ova knjiga, uz središnju temu vjere, nastoji učiniti plodonosnim Papina razmišljanja o misijskom izlasku Crkve. Cilj je u tome da nas susret s ljubavlju Božjom u Isusu Kristu, koja nas oslobađa i daruje nam život, ohrabri na obnavljanje i oživljavanje misijskog duha Crkve. Put k tom cilju vodi ponajprije tome da u sebi i u drugima probudimo čežnju za Bogom te za ljepotom i životnom snagom evanđelja. »Ako namjeravaš sagraditi brod, nemoj odmah sakupiti ljude kako bi ih poslao pribaviti drvo i pripraviti alat, nemoj im odmah dijeliti zadatke i raspoređivati posao. Ne, nego kao prvo, probudi u njima čežnju za dalekim i beskrajnim morem« (Antoine de Saint-Exupéry).

Oživjeti vjeru znači otvoriti oči prema njezinomu cijelom bogatstvu i biti spreman spoznati dubinu i 10

širinu katoličke vjere te sebe ukorijeniti u tu vjeru.

Papa ne želi »novu vjeru«, nego promjenu mentaliteta u Crkvi. Njegove riječi ističu puninu katoličanstva, što želi da živi u nama. On želi obraćanje i obnavljanje srca u ponovnom otkrivanju životnosti kršćanske vjere.

Papa Franjo poziva svakog kršćanina i cijelu Crkvu na osobni susret s Isusom Kristom, na obnovu ljubavi prema njemu, a time i na ponovno otkrivanje radosti evanđelja. Traži da surađujemo. Razmjere utjecaja njegove apostolske pobudnice moći ćemo raspoznati tek onda kada budemo spremni priznati kako evangelizaciju nije nužno provoditi samo negdje drugdje, daleko od nas, nego da se ona tiče svake partikularne Crkve u svakoj zemlji.

Otvoreno i iskreno Papa dotiče krizu društvenog zalaganja koja krade polet i uzima snagu ovom procesu. Crkva nedvojbeno živi i naviješta svoju vjeru u različitim odnosima i kulturnim kontekstima.

Razlike i pluralizam globaliziranog svijeta stavljaju nas pred izazove koje treba pomno i s osjetljivošću analizirati, prepoznati znakove vremena te ih u snazi Duha Svetoga razlikovati.

Papa Franjo potiče nas da u susretu s evanđeljem Isusa Krista otkrijemo put ka promjeni duha, srca i našega načina života. Na nama je, na Crkvi, na katolicima, prisjetiti se ključne poruke evanđelja kako bi se razvila sama njegova bit: Ljubiti Boga i slijediti Isusa Krista, potpuno se staviti u službu bližnjima, a 11

posebice siromašnima, i svim potrebitima približavati evanđelje riječju i djelima.

Za živu evangelizaciju najvažnije je produbljenje naviještanja koje je usmjereno na biblijsku riječ Božju. Iz tog središta papa Franjo posebno naglašava socijalnu dimenziju naviještanja. Time svjedoči da je ljubav pobjeda istine: ljubav vodi prema istini života.

Papino svjedočanstvo izvire iz jednoga vjerničkog srca i punine katoličke vjere. Ovdje je riječ o ključnom pitanju: Što mi možemo učiniti kako poruka Isusa Krista ne bi izgubila svoju svježinu i kako bismo mi širili »miris evanđelja« (EG 39)? Papa Franjo hrabri sve kršćane da uvijek naglašavaju socijalnu dimenziju naviještanja evanđelja u svojim riječima, stavovima i djelima (usp. EG 258). Za svjedočenje evanđelja najvažnija je dimenzija živuće ljubavi prema bližnjemu.

Evanđelje se treba naviještati u konkretnim situacijama ovoga svijeta, kao odgovor na pitanja i potrebe ljudi. Papa nas poziva na snažnu revoluciju ljubavi koja je utemeljena i ukorijenjena u logici Kristove ljubavi: »Sin Božji nas je, u svojem utjelovljenju, pozvao na revoluciju nježnosti« (EG 88 ).2 Sudjelovanje u toj revoluciji ljubavi naše je misijsko poslanje danas.

Tu je zapravo riječ o zalaganju za milosrđe i pravednost. U tom se kontekstu unutarcrkvene rasprave 2 Usp. Walter KASPER, Papa Franjo – Revolucija nježnosti i ljubavi.

Teološki korijeni i pastoralne perspektive, KS, Zagreb, 2015.

12

pojavljuju u egzistencijalnoj i stvarnoj perspektivi.

Ključno pitanje za sve nas glasi: Kako mi možemo u okolnostima postmoderne oživjeti kršćansku vjeru i ljudima ponuditi poruku nade kao odgovor na egzistencijalna pitanja? Najgora diskriminacija koju, prema papi Franji, doživljavaju siromašni jest nedostatak duhovne skrbi (usp. EG 200).

Ne pomaže nam puno kritizirati i optuživati vanjski svijet, postupno otuđenje ljudi od Crkve ili kontinuiranu dekristijanizaciju. Najprije se treba usmjeriti prema unutra, na unutarnje crkveno stanje.

Poticaj na živu evangelizaciju mora ponajprije početi u samoj Crkvi. Ne može zastati na apstraktnoj i na općoj razini, nego se mora konkretizirati u svakom kršćaninu, ponajprije u životima onih koji djeluju u Crkvi i koji daju i oblikuju lice Crkve. Kada smo mi sami evangelizirani, tada ćemo moći svjedočiti Isusa Krista te oduševiti i pridobiti ljude za evanđelje. Put evangelizacije vodi iznutra prema van.

Stoga nas papa Franjo poziva da unutarcrkvenu situaciju shvatimo realno; on apelira na svijest pojedinaca kada govori o žurnosti obraćenja i promjeni ponašanja onih koji su aktivni na svim crkvenim razinama: Misijska preobrazba u Crkvi moguća je samo pomoću djelovanja u skladu s evanđeljem i uz milosrdno ponašanje pojedinca. Prebacivanje na druge potrebe za obraćenjem i promjenom ponašanja te inzistiranje na produhovljavanju vlastitog obras13

ca ponašanja kako bismo ga opravdali, Papa naziva »duhovnom svjetovnošću«. Kako izlazak, obnova i reforma Crkve ne bi ugasnuli u samom začetku i ostali na razini nedjeljne propovijedi, potrebna je spremnost da iz snage vjere, iz vlastitog uviđanja, hrabro i ponizno, samostalno prevladamo tu »duhovnu svjetovnost«.

Papina apostolska pobudnica daje bogate duhovne poticaje. Svatko može, u svjetlu ove pobudnice, preispitati vlastitu kršćansku duhovnost i svoje ljudsko ponašanje. To napose vrijedi za navjestitelje evanđelja. Papa Franjo motivira sve one koji se bave pastoralnim radom da krenu s pozicije siromašnih, da iz njihova kuta gledišta postanu milosrdni i osjetljivi, i da kao dobri pastiri postanu navjestitelji evanđelja riječju i djelom (usp. EG 200).

Naravno da je za svakog katolika ova apostolska pobudnica ogledalo za samokritičnost i kajanje. No iako se dokument odnosi jednako na sve kršćane, ipak predstavlja poseban zahtjev prema svima koji snose odgovornosti u instituciji Crkve, a te odgovornosti ne možemo izbjeći. Mi koji u užem i širem smislu oblikujemo lice crkvenih struktura, a samim time i stvaramo sliku institucije Crkve u svijetu, moramo dopustiti da nas oduševljavajući poticaj ovog pisma iznutra dirne, pokrene i obuzme. Ono je podsjetnik svim »vodećim snagama u Crkvi« – biskupima, svećenicima, teolozima i teologinjama te svim vjernici14

ma, kako su već po redu spomenuti u naslovu ove pobudnice. Evangelii gaudium mora postati duhovna lektira svima koji imaju veze s oblikovanjem i strukturiranjem institucije Crkve. Nitko ne može reći da se to odnosi samo na onoga drugoga.

Odlučujuće pitanje koje postavljamo samima sebi glasi: Što Duh Božji preko pape Franje kazuje Crkvi, svakome od nas posebno, u našim vjerničkim i životnim situacijama kao kršćanima, kao onima koji djeluju u Crkvi i koji su odgovorni za institucije Crkve? Mogu li Papine pouke za nas biti proročanski glas proroka Izaije: »Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?« (Iz 43, 19). Zar ne opažate što našu Crkvu sprječava u novom izlasku i što nam je doista potrebno za njega?

Ovom knjigom želim pridonijeti tomu da se Papina poruka ukorijeni i uvodi plodan, te da njegova želja, da Crkvu stavi u »stanje trajne misije«, dobije potreban polet. Čak i ako samo mali dio ove pobudnice shvatimo ozbiljno, ako ga ostvarimo u vlastitom životu i prakticiramo u svom području djelovanja, živjet ćemo čovjekoljubivu Crkvu, onu o kojoj svi sanjamo – Crkvu koja isijava radost i nadu te privlači.

Neka nas Duh Sveti sve iznutra dotakne te nam podari inspiraciju i snagu za novi izlazak.

15

II.

BITI MISIONARI RADOSTI

Evanđelje Isusa Krista

»Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju’« (Mk 1, 15). Evanđelje je ključni pojam za cijelo Isusovo naviještanje. Kod Isusa se radi o evanđelju Božjem odnosno o radosnoj poruci spasenja.

U Isusovoj poruci spasenje predstavlja Božji dar koji je usmjeren sveobuhvatnom blagostanju svih ljudi, svih vremena. U tom smislu Isus opisuje svoje poslanje: »On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene« (Lk 4, 18).

Spasenje koje Isus naviješta istodobno je nešto konkretno i sveobuhvatno: njegova poruka je radosna poruka, nije poruka prijetnje; poruka spasenja jer nadjačava moći zla; ohrabrujuća poruka jer razagnaje strah svijeta; iscjeljujuća poruka jer je snažnija od svega što razbolijeva svijet; oslobađajuća i izbavljujuća poruka jer oslobađa od zatvora grijeha i krivnje.

Evanđelje je radosna poruka o kraljevstvu Božjem. Sve ono što Isus želi svojim naviještanjem reći 17

o Božjem biću i djelu, svojim simboličnim djelima, svojim cijelim životom radi spasenja ljudi, pronalazi svoje oličenje u kraljevstvu Božjem. Misli se na carstvo Božje u kojem vrijede Božja mjerila.

Isus naviješta svoju poruku kraljevstva Božjeg u rasponu od sadašnjosti do budućnosti Kraljevstva; ono je »u dolasku«: već sad prisutno, ali ipak još nije dovršeno. U njegovoj osobi i u njegovu cjelokupnom djelovanju počelo je eshatološko kraljevstvo Božje, koje ide ususret svome svršetku u budućnosti.

Isus uvijek iznova naglašava da je kraljevstvo Božje već stiglo (usp. Mt 4, 17). Ono je u svom biću spoznajno tu: »Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje« (Lk 11, 20). Na konkretno pitanje kada će doći kraljevstvo Božje, On odgovara: »Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!« (Lk 17, 21).

Zapravo je u Isusovoj poruci o kraljevstvu Božjem riječ o ispravnom razumijevanju Boga i o ispravnom ponašanju koje proizlazi iz tog razumijevanja, sukladno Božjoj volji. Isus je oduševljavao ljude novinom i nutarnjom moći svoga nauka: »Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: ‘Što li je ovo? Nova li i snažna nauka!« (Mk 1, 27). Isus nas sve poziva na upoznavanje s ovom novom porukom i time na susret s njim samim.

Isus kaljevstvo Božje opisuje kao Boži dar bez predujma. »…svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo« (Lk 12, 32). Inicijativa i ostvarenje spasenja je 18

samo djelo Božje. Kako bismo došli u to Kraljevstvo, potrebna nam je predana i dječja otvorenost: »Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući« (Mk 10, 15).

Isus u naviještanju kraljevstva Božjega u središte stavlja poruku o Očevoj ljubavi. Božje očinstvo je sveobuhvatna ljubav, koja bezuvjetno traga za izgubljenima, kao u Prispodobi s izgubljenom ovcom (usp. Lk 15, 3–7). Isus nas poziva da uronimo u tu očinsku ljubav i povjerimo se njegovoj skrbi.

Kao svaka prava ljubav, i ova Božja očinska ljubav ima određene zahtjeve prema ljudima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.« (Mt 7, 21). Volja Božja temeljni je zakon kraljevstva Božjega: Dvostruka zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Postoji nerazdvojna povezanost između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Tko doista ljubi Boga, ljubit će i bližnjega. Tko doista ljubi bližnjega, istodobno ljubi i Boga. Biti Isusov učenik znači djelovati kao Isus prema uzoru Očeve ljubavi, što znači biti milosrdan, pa čak ljubiti i same neprijatelje.

Stoga dioništvo u kraljevstvu Božjem od ljudi zahtijeva radikalnu odluku: Ostaviti sve dosadašnje kako bi dospjeli u Kraljevstvo. Prispodoba o blagu u njivi i dragocjenim biserima ilustrira taj stav i radost koja izlazi iz njega (usp. Mt 13, 44–46).

19

Svojom porukom Isus povezuje poziv na učeništvo, zahtjev da ga se slijedi, da se s njime uđe u zajedništvo života, u zajedništvo poslanja i sudbine.

Isusovi nasljednici jesu zajednica koja je s njim na putu. Na putu slijeđenja Isusa njegovi učenici mogu otkriti koliko djeluje evanđelje o Božjem kraljevstvu.

U njegovoj osobi učenici mogu čuti i vidjeti ono za čim su mnogi proroci i pravednici čeznuli (Mt 13, 16–17). Origen ovaj Isusov identitet oblikuje na klasičan način: Isus sâm je kraljevstvo Božje u osobi (autobasileia).

Sa Isusom počinje kraljevstvo Božje i u njemu ono pronalazi svoje ispunjenje. Zahvaljujući neprekidnom djelu spasenja uskrsloga Gospodara povijesti raste kraljevstvo Božje u svijetu nezaustavljivo baš kao posijano zrno sjemena. Isus je stvoritelj ove poruke, On je sadržaj i temelj ostvarenja: četvrto evanđelje u obećanju vječnoga života ukazuje na ovu unutarnju povezanost poruke i osobe: »Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni« (Iv 5, 24). Sam Isus je vječni život: »Ja sam put, istina i život« (Iv 14, 6).

Kraljevstvo Božje i danas se može spoznati u osobi uskrsloga Gospodina, koji među nama djeluje stvarajući i darujući spasenje. Tako se uskrsli Isus ne očituje samo kao sadržaj nego i kao utjecajni nositelj evanđelja. »Evanđelje o Isusu Kristu, njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću (Genitivus objectivus), i evanđelje 20

u kojemu je Isus preko Duha Svetoga kao uzvišeni Gospodin u Crkvi i u svijetu spasonosno prisutan i gdje sam sebe objavljuje (Genitivus subjektivus). Tako Isus Krist u naviještanju evanđelja najzad nije objekt već zapravo subjekt. On je primarni akter i stvarni promotor evangelizacije. On sam sebe u evanđelju navješćuje i prenosi.«1 Na zajedničkom putu s uskrslim Kristom njegovi učenici spoznaju radost kraljevstva Božjega.

Radost evanđelja

Radost evanđelja temeljni je preduvjet za misijski izlazak. Kako dolazimo do tog iskustva radosti? Zato što naše srce traži radost, a radost je izvor snage za svako naše djelovanje.

Radost evanđelja može nam biti darovana samo preko susreta s Isusom Kristom; jer On je evanđelje, radosna poruka u osobi. U njemu je svemogući Bog za nas postao čovjekom, i preko njega i u njemu imamo pristup Božjemu životu. U njemu se može iskusiti oslobađajuća, razveseljavajuća i spasonosna Božja prisutnost. On svakom čovjeku daruje mogućnost da nakon grešničkog pada uvijek krene iznova. On 1 Walter KASPER, Das Evangelium Jesu Christi (WKGS 5), Freiburg im Breisgau, 2009., 257.

21

je život u punini. Po njemu i u njemu svaki je čovjek pozvan stupiti u vezu s Bogom, živjeti u prijateljstvu s Bogom.

Nepokolebljiva sigurnost Božje ljubavi temelj je kršćanske radosti za svakoga i za svaku od nas. Kada izgubimo tu sigurnost bezuvjetne ljubavi, tada smo u opasnosti da više nećemo moći pronaći oduševljenje za činjenje dobra. Tada postajemo ogorčeni, nezadovoljni i bezosjećajni ljudi. Trpimo unutarnju prazninu i tugu, koje nam otimaju snagu za životom sukladnim Božjoj želji (usp. EG 2).

Sveto pismo poznaje to ljudsko iskustvo; stoga nas uvijek iznova potiče: »Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!« (Fil 4, 4). Ta radost u Gospodinu je dar, ali nju prihvatiti i u životu iskusiti cjeloživotna je zadaća. Njezin temelj je sâm Isus Krist, u susretu s njim i u osobnoj povezanosti s njim radost ostaje sačuvana.

Poziv na radost stoji već na samom početku kod naviještenja Isusova rođenja: chaire, »Raduj se!« To je pozdrav anđela Mariji, poziv na radost (Lk 2, 28).

U oproštajnim govorima Isus opisuje smisao i svrhu svoje poruke i svoga života. »To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11). Kršćanski je poziv uvijek iznova otkrivati radost u susretu s uskrslim Gospodinom, koja i danas djeluje. Nitko naime, nije isključen iz radosti koju nam daruje Uskrsli. Njegova je ljubav 22

nepokolebljiva i beskonačna. Biti kršćanin znači biti radostan, biti u Kristu: Učenici su bili puni radosti i ispunjeni Duhom Svetim (usp. Dj 13, 52).

Temelj kršćanske radosti jest sigurnost prisutnosti Božje u našoj sredini. Mogu se radovati jer se Bog meni raduje. »Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani« (Sef 3, 17).

Isus Krist je kročio u povijest kako bi ljudima pružio nadu u spasenje. Kao uskrsli Gospodin, Krist je u našoj sredini. Kršćanski život je život u spoznaji da nismo sami. To nas ispunjava dubokom radošću: stvarna, iskustvena i postojana radost. Kada spoznamo i prihvatimo da Isus ima riječ vječnoga života, tada nam On otklanja tugu, unutarnju prazninu i osamljenost, i daruje nam unutarnju sigurnost kako u njemu živimo život u punini. Samo Bog sâm može biti cilj postojane radosti prema kojoj teži ljudsko srce.

Naša kršćanska radost izvire iz izvora preobilnog srca Isusova, koje je izvor radosti. »Isus obećava učenicima ‘Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost’ (Iv 16, 20). A zatim dodaje ‘Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće’ (Iv 16, 22). Učenici se ‘obradovaše’ kada ugledaše Uskrsloga (Iv 20, 20). U Djelima apostolskim čitamo da su prvi kršćani ‘u radosti… uzimali hranu’ (Dj 2, 46). Gdje god su učenici prola23

zili, nastajala bi ‘velika radost’ (Dj 8, 8), a oni, usred progona, ‘ispunjali su se radošću’ (Dj 13, 52). Jedan etiopski dvoranin, netom je kršten, ‘radosno nastavio svojim putem’ (8, 39), tamničar ‘se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu’ (Dj 16, 34).

Zašto ne bismo i mi ušli u tu rijeku radosti?« (EG 5).

Ovdje je potrebna promjena perspektive: ne možemo primiti istinsku radost ako za to postavljamo uvjete. Uvijek kažemo da ovi ili oni preduvjeti moraju postojati ili biti ispunjeni kako bi radost uopće bila moguća. Kršćanska radost je dar Božji; ona proizlazi iz susreta s ljubavlju Božjom, a ljubav Božju ne možemo uvjetovati. Tu ljubav možemo, ovisno o našem pozivu i životnim okolnostima, iskusiti na različite načine. Radost koju pruža ne smijemo pomiješati s euforičnim raspoloženjima ili ushićenošću. Ona je više čvrsto pouzdanje i nada koja raste iz Božje odanosti nama, i iz stvarnosti križa. Bitno je da nas ljubav Božja iznutra dotakne, oslobodi i izliječi od svakoga izoliranog stanja duha i sebičnosti. Tada ćemo spoznati kršćansku radost u kojoj možemo rasti do punine vlastite ljudskosti: »Postajemo u punini ljudi kada se izdignemo iznad svoje ljudskosti, kada dopustimo Bogu da nas povede onkraj nas samih kako bismo doprli do najveće istine o svom biću« (EG 8).

Bog nam uvijek iznova može darovati radost, ako ga za to molimo i ako smo za to otvoreni. Radost za 24

Boga, koju nam Bog daruje u našem srcu, snaga je za svaki novi izlazak i novi početak: »Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost« (Neh 8, 10). Ona otkriva tko pobjeđuje egoizam i samoljublje kroz susret s uskrslim i prisutnim Gospodinom. Taj nam je susret danas darovan ponajprije u tekstu Svetoga pisma, u crkvenim sakramentima i u susretu s ljudima koji su na potpuno drugi način siromašni.

Bit svega onoga što nam govori evanđelje o Isusu Kristu jesu susreti. Isus susreće Petra i Andriju, Ivana i Jakova, ženu na Jakovljevu zdencu, On susreće bolesne i grešne. Tekstovi Isusove muke i uskrsnuća također nose ovaj karakter susreta. U susretu s Isusom riječ je o Bogu i njegovu kraljevstvu koje nam se približava riječima i djelima Isusovim. Tko susretne Isusa, susreće i Boga.

Ljudi koji sreću Isusa i njemu se otvaraju, iz tog susreta izlaze promijenjeni. To se preoblikovanje, pri­ mjerice, može iščitati iz Isusova susreta s carinikom Zakejom. Susret s Isusom mijenja njegov život i daje mu snagu za nova djela. Zakej poziva Isusa u svoju kuću. Isus se odaziva tom pozivu i od toga trenutka Zakej je drugi čovjek. »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko« (Lk 19, 8). Zakej je preko susreta s milosrđem Božjim promijenjen i preobraćen, a, kao on, i mnogi drugi doživljavaju obraćenje kroz susret s Isusom. U njima prokliju vjera 25

i nada. U susretima, u primanju Isusa u vlastiti život, u pouzdavanju u njega događa se ljudsko spasenje.

Susret s Isusom jest otkriće života, to je otkrivanje istine o Bogu i o čovjeku.

Dakle, radost evanđelja možemo otkriti kada u vjeri postanemo zahvalni ljudi tako što rastemo u sigurnosti kako pripadamo Bogu, kako njemu trebamo biti zahvalni na svemu i kako mu bezuvjetno možemo vjerovati. Radost se nastanjuje u srcu koje se otvara štovanju i slavljenju Boga.

Ovo je sigurnost kršćanske vjere: U nasljedovanju Isusa spoznajemo pravu dinamiku osobnog ostvarenja. U logici kršćanstva prepoznajemo temeljni zakon stvarnosti: logiku zrna pšenice. »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12, 24). »Život jača kada se daje, a kopni u osamljenosti i lagodnosti. Više koriste mogućnosti što ih život pruža oni koji napuštaju sigurnu obalu i s velikom se ljubavlju i oduševljenjem upuštaju u misiju prenošenja života drugima’. Kada Crkva poziva vjernike na evangelizacijsko djelovanje, ne čini ništa drugo već im pokazuje pravi dinamizam osobnog ostvarenja: ‘Ovdje otkrivamo drugi duboki zakon stvarnosti: život raste i sazrijeva u mjeri u kojoj ga darujemo za život drugih. To je, u konačnici, značenje poslanja (misije)’. Prema tome, navjestitelj evanđelja nikada ne bi smio imati trajno žalosno lice kao da je na pogrebu« (EG 10).

26

S jedne strane temeljni preduvjet za misijski izlazak i obnovljeno naviještanje evanđelja jest osobno otkrivanje ili obnova oduševljenja za evanđelje. S druge strane, naviještanje evanđelja daruje novu radost u vjeri i novu misijsku plodnost i samima onima koji se odluče na izlazak. To je logika učenika u nasljedovanju Krista: Što više mi sami otkrivamo radosti u evanđelju, toliko više raste naša snaga koja je potrebna za naviještanje evanđelja, a što ga snažnije naviještamo, to je veća naša radost. U Svetom pismu svima je onima koji bez zadrške urone u neizmjernu Božju ljubav obećano iskustvo: »Al’ onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se« (Iz 40, 31; usp. EG 11).

Crkva koja izlazi treba ljude koji vjeri daju radosno lice te radosnu vijest naviještaju s veseljem.

Ako bi kršćani, posebice vodeće crkvene snage koje trebaju biti nositelji i navjestitelji radosne poruke, širili beznađe i nezadovoljstvo te – da ostanemo u duhu Papine riječi – raspoloženje s groblja, i hodali s izrazom lica kao da su upravo zagrizli limun: Kako bi se kod takvih mogla razvijati snaga evanđelja koja donosi radost? »U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!« – na to apostol Pavao poziva vjernike (Rim 12, 12). Samo oni kršćani koji u kršćanskoj nadi postaju radosni, mogu s radošću svjedočiti svoju vje27

ru. Tada spoznaju da je radost, koja ispunjava život Isusovih učenika, misijska radost: Radost koju nitko ne može zadržati za sebe jer je namijenjena cijelom čovječanstvu i iz koje niti jedan čovjek ne smije biti isključen (usp. EG 21s).

Izlazak Crkve

Papa Franjo poziva Crkvu na izlazak, on nas poziva da budemo misionari radosti (usp. EG 20). Kako mi kao misionarski učenici i učenice Isusa Krista možemo slijediti taj poziv? Kamo trebamo izići? Što nas koči pri tom izlasku? Kako taj izlazak može doista i uspjeti? Što znači Papina poruka »o drugom kraju svijeta« posebice za Europu koja djeluje kao da se umorila od vjere? Što znači izlazak Crkve za zapad, za koji se čini da se i sam nalazi na zalasku vjere?

Prema Papinim riječima ovdje je riječ o novoj misijskoj preobrazbi Crkve; dakle »‘pitanje misije mora biti na prvome mjestu.’ Što bi se dogodilo ako bismo stvarno uzeli za ozbiljno te riječi? Jednostavno bismo prepoznali da je misijsko djelovanje paradigma svakog djelovanja Crkve« (EG 15). Takvo Papino stajalište nije ništa drugo doli poziv na promjenu perspektive i širenje vidika, poziv na novo usredotočivanje i na novo određenje Crkve i u Crkvi; riječ je o Crkvi koja izlazi.

28

Izići znači krenuti u Gospodinovo ime i biti spreman otići. ‘Abraham je prihvatio poziv da se uputi prema nepoznatoj zemlji (usp. Post 12, 1–3). Mojsije je poslušao Božji poziv: ‘Hajde! Ja te šaljem’ (Izl 3, 10) i izveo narod prema obećanoj zemlji (usp. Izl 3, 17). Jeremiji je rekao: ‘Idi k onima kojima te šaljem’ (Jr 1, 7). Danas taj Isusov ‘pođite’ odjekuje u novim okolnostima i izazovima koji se postavljaju pred evangelizacijsko poslanje Crkve i svi smo pozvani na taj novi misionarski ‘izlazak’. Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje, ali od svih nas traži se da prihvatimo ovaj poziv: izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja« (EG 20).

Ovaj poziv na misiju odnosi se na svaku i na svakoga. Svaki kršćanin treba shvatiti da je on misionarski učenik, preuzeti inicijativu i uključiti se. Mi trebamo pratiti ljude, ploditi i slaviti vjeru. Te korake papa Franjo opisuje španjolskom riječju primerear – preuzeti inicijativu, napredovati, i prepustiti se susretljivoj Božjoj inicijativi (usp. EG 24). Izlazak se događa ako smo mi uistinu spremni izići. Kako narodna izreka kaže: Putovi nastaju dok njima kročimo.

Evangelizacija će napredovati posebice ako uspijemo produbiti vlastitu vjeru i obnoviti svoj život.

Bez tog produbljenja mnoge aktivnosti ostat će samo na površini. Zato što radost prenošenja evanđelja raste u nama ako nanovo otkrijem njegovu ljepotu.

29

Upravo zato što je ova poruka tako lijepa, ona može ljude dirnuti i iznutra pokrenuti. Dakle, treba najprije sebi samima, pa onda i drugima, otvoriti oči za ljepotu i privlačnost radosne poruke. Tada ćemo znati razlikovati bitno od nebitnoga, radovati se vjeri, i ponuditi je pomoću nove snage i nade svim ljudima.

Dakle, osobne i zajedničke obnove u vjeri ključ su za izlazak Crkve.

Sve nas povezuje čežnja za novim izlaskom. Papa želi cijelu Crkvu, u svim područjima Zemlje staviti u »trajno stanje misija« (usp. EG 25). »Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje. Reforma strukturâ, koju zahtijeva ta pastoralna preobrazba, može se shvatiti jedino kao dio naporâ koji se ulažu da one postanu više misionarske, da redovni pastoral u svim svojim aspektima bude širi i otvoreniji, da se u pastoralnim djelatnicima probudi stalna želja za ‘izlaženjem’ i tako potpomogne pozitivni odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo. Kao što je Ivan Pavao II. govorio biskupima iz Oceanije: ‘Svaka obnova Crkve mora imati poslanje kao svoju svrhu kako ne bi postala plijenom svojevrsne crkvene introvertiranosti’« (EG 27).

Izlazak znači izići iz zamišljene predodžbe o obliku i reformi Crkve te razmišljati o onom bitnom u 30

katoličkoj vjeri. Tako ćemo se moći riješiti vlastitih ograničenja te, oslobođeni od predrasuda, otkriti oslobađajuću snagu evanđelja. Izlazak se mora shvatiti kao novi i radikalni zaokret prema Isusu Kristu.

U protivnom će izlazak ostati na razini užurbanog aktivizma i u konačnici neće dati ploda. Željenim će plodovima pak uroditi ako ćemo u egzistencijalnoj i stvaralačkoj vjernosti Kristu živjeti prema njegovim uvjerenjima i djelovati iz njih.

Za to je potrebno da kršćani samokritički promišljaju o zadatku koji im je Bog povjerio, o svom božanskom poslanju. Samo ponovno razmišljanje po korijenima vjere i prirodi Crkve može Crkvu voditi u budućnost. Treba otkriti snage koje oslobađaju i stvaraju radost, kako bi Crkvu iznova shvatili kao vjerni narod koji služi Bogu (usp. EG 274). Crkva koja služi Bogu, koja oživljava u molitvi, u klanjanju i u svjedočenju ljubavi prema bližnjemu, može iskusiti oslobođenje i slobodu koje daruje Bog te ljude pozivati u tu slobodu.

Poziv na izlazak vodi do ispitivanja savjesti, do novog promišljanja o našim osobnim zahtjevima za reformom Crkve u Papinom svjetlu i poticanju: Hoću li dopustiti da poziv na izlazak dopre do mene sama ili ću držati da se on odnosi samo na druge? Odnosi li se novo osvješćivanje samo na često traženu reformu Rimske kurije ili i na biskupije, župe i na svakog nas posebno? Strukture Crkve će se promijeniti ako osobe 31

koje u tim strukturama imaju svoje lice budu djelovale sukladno evanđelju. Stoga naše kršćanstvo ne ovisi u konačnici o reformi drugih ili o reformi Rimske kurije. Naše se kršćanstvo ogleda u vlastitoj spremnosti na obraćenje i osobnoj povezanosti s Bogom.

Svi se slažu da nam je potrebna obnova vjere. Svi u sebi nosimo želju za reformom. U tom kontekstu potrebno je razlučiti: Koje reforme čine vjeru živom i dubljom? Koje reforme omogućavaju promjenu srca? Koje reforme potiču kršćansku angažiranost u svijetu? Koje reforme dovode ljude u živu vezu s Bogom? Koje reforme mogu osloboditi od današnje apatije, letargije i rezignacije? Koje reforme oslobađaju od ograničavajuće usmjerenosti na često tražene strukturalne reforme do stvaranja ohrabrujuće snage kojom svoj svijet možemo učiniti više kršćanskim, boljim i ljepšim?

U tom prisjećanju riječ je, prije svega, o središnjim pitanjima vjere kroz osobni i zajednički susret s Isusom Kristom. Papa Franjo je jasan u izjavi: »Neću se umoriti ponavljati one riječi Benedikta XVI. koje nas uvode u samu srž evanđelja: ‘Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.’’ (EG 7, usp. DC 1).

Snaga vjere koja nam je darovana iz živog odnosa s Bogom jedina je snaga koja potiče na uspješan izlazak. Ta snaga vjere može prevladati sve prepreke, 32

vanjske i unutarnje jer, kako je poznato, vjera može i planine premještati.

Papa Franjo želi nas motivirati na evangelizirajuće djelovanje. Pritom stavlja okvire za kršćanski život i djelo. Ovdje nije riječ čisto o sociološkoj dijagnozi stanja vjere, nego o »razlikovanju pomoću evanđelja«.

Papa Franjo to naziva »Pristup učenika misionara koji se ‘hrani svjetlom i snagom Duha Svetoga’« (EG 50). Izlazak Crkve stoga znači novi duhovni početak, poziv nama kršćanskim vjernicima na novu etapu evangelizacije. Radi se o tome da susretnemo Krista i u tom susretu iskusimo radost te da ta radost usmjeri službu Crkve (usp. EG 1).

Za novi izlazak nužno je da prvi adresati ovog dokumenta ozbiljno shvate i usvoje ovu hitnu molbu i poticaj pape Franje. Katolička Crkva je, kao što je poznato, biskupski oblikovana Crkva. »Svaka partikularna Crkva, kao dio Katoličke Crkve pod vodstvom svoga biskupa, također je pozvana na misijsku preobrazbu. Ona je nosilac evangelizacije, jer je konkretno očitovanje jedne Crkve u jednom dijelu svijeta, i u njoj ‘je uistinu prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva’« (EG 30).

Apostolska pobudnica pokazuje put kojim bi ovaj Papin misijski san postao misijski san sviju: »Biskup mora uvijek promicati misijsko zajedništvo u svojoj dijecezanskoj Crkvi povodeći se za idealom prvih kršćanskih zajednica, u kojima su vjernici bili jedno srce 33

i jedna duša (usp. Dj 4, 32). Pokatkad će ići naprijed da pokaže put i održi živom nadu u narodu, drugi će put biti jednostavno usred svojih svojom jednostavnom i milosrdnom blizinom, a u nekim će prilikama morati ići za svojim narodom, da pomogne onima koji su zaostali i – prije svega – zato jer stado posjeduje vlastiti osjećaj za pronalaženje novih putova. U svojoj službi jačanja dinamične, otvorene i misijske zajednice morat će poticati i zahtijevati tijela sudioništva koje predlaže Zakonik kanonskog prava i ostale oblike pastoralnog dijaloga, sa željom da sasluša sve, a ne samo neke, koji su uvijek spremni reći ono što on želi čuti. Ali glavni cilj tih procesa sudioništva neće biti u prvom redu crkvena organizacija, već misijski san da se dopre do svih« (EG 31). Dioništvo u poslanju Crkve znači sudjelovanje u njezinoj misiji u kojoj poziva sve ljude dobre volje na ponovni susret s Isusom Kristom, na slušanje njegovih riječi kao riječi vječnoga života te na prihvaćanje njegove snage i života.

Kako bi pokazao smjer za novi misijski izlazak, papa Franjo u pobudnici Evangelii gaudium zadržava se, iz pastoralne perspektive gledano, na nekim aspektima stvarnosti »koji mogu zaustaviti ili oslabiti snagu misijske obnove Crkve, bilo zato što predstavljaju prijetnju životu i dostojanstvu Božjeg naroda bilo zato što utječu i na pojedince koji su izravno uključeni u crkvene institucije i njezinu evangelizacijsku zadaću« (EG 51).

34

Crkva koja izlazi zato mora ponajprije iskreno analizirati svoj sadašnji život; jer djelovanje Crkve ad-extra može biti uspješno samo ako je ispravno ono ad-intra. Pritom je riječ o dinamičnom i isprepletenom procesu. S jedne strane, ne možemo čekati da zavladaju optimalni uvjeti za misijsko djelovanje te da u Crkvi bude sve uređeno onako kako mi to zamišljamo. U hodu ćemo se obnavljati. S druge pak strane, ne možemo izići bez plana i nesvjesni svojih resursa. Hoće li zalihe biti dostatne za naše putovanje? Otkud ćemo dobiti snagu za kročiti dalje? Hodočasnička Crkva treba znati kamo ju vodi njezino hodočašće. Narod Izraelov imao je cilj na svom putovanju kroz pustinju. I Crkva kao narod Božji ima svoj cilj. Ako taj cilj izgubimo iz vida, više nemamo orijentaciju kamo dalje. Koji cilj ima hodočasnički narod danas? Kako bi odgovorili na to pitanje, svaki kršćanin i Crkva kao zajednica moraju sami sebi iznova potvrditi središnja pitanja vjere: Kako će Bog biti prihvaćen kao ishodište, središte i cilj naše vjere i našega života? Tko je Isus Krist i što nam On danas znači? Koju ulogu ima Crkva u Božjem planu spasenja čovječanstva?

Hitno treba odgovoriti na ta pitanja u kontekstu sekularnog društva. Važnost vjere možemo dokazati samo ako ozbiljno shvatimo fenomen sekularizacije kao izazov i učinimo ga predmetom svojih promišljanja. Sekularizacija je kontekst u kojemu trebamo 35

razjasniti i odgovoriti na pitanja vjere. Tada ćemo otkriti značenje evanđelja za dobro čovječanstva i sami postići unutarnju radost. U toj nutarnjoj radosti naći ćemo snagu za dijeljenjem radosne vijesti Isusa Krista sa svojim sestrama i sa svojim braćom te se usuditi na misijski izlazak.

Izazovi misijske Crkve

Crkva je danas prisutna na svim kontinentima na Zemlji. Kršćanski je život na neki način određen kulturnim, političkim i gospodarskim okolnostima neke države, unatoč sveprisutnoj globalizaciji. Svijet u kojemu trebamo naviještati evanđelje jest različit, ovisno o tome kojoj partikularnoj Crkvi pripadamo. S jedne strane postoji velika revnost prema misijama, s druge pak velika tromost. Svakog kršćanina koji živi u relativnom blagostanju i sigurnosti trebala bi dobro potaknuti na razmišljanje činjenica da progonjeni kršćani, u vrlo teškim životnim okolnostima, žive svoju vjeru i aktivno misijski djeluju. Poznata nam je polemika: »Crkva raste tamo gdje su ljudi siromašni, neobrazovani, a ne u obrazovanom i modernom društvu.« Takvo iskrivljeno stajalište ne vrijeđa samo »ljude na periferiji«; ono je slijepo i prema stvarnosti naših društava: Zar i kod nas nema ljudi koji su također siromašni u materijalnom smislu, niskog su 36

ili gotovo nikakvog obrazovanja? Zašto među njima Crkva ne raste?

U globalnoj crkvenoj situaciji svatko može uočiti da mlade Crkve očito rastu, dok se na kontinentu koji je prožet stoljećima kršćanstva, u Europi, Crkva umorila. Nigdje na svijetu Crkva kao institucija nije toliko kritizirana kao u Europi. Ne samo izvana nego izrazito puno i iznutra. Kritika Crkve njezina je živa realnost.

Jedinstvo države i Crkve tomu je bitno pridonijelo. Crkva pati pod svojom vlastitom prošlosti u kojoj je stoljećima bila dio političkog i gospodarskog života, i tako je uz mnoga pozitivna, stekla i negativna iskustva koja su zamračila njezin vlastiti identitet.

Spajanje crkvenog i društveno-političkog života nesumnjivo je uzrok, koji treba ozbiljno shvatiti i iskreno se njime pozabaviti, velike i duboke vjerničke krize danas. Mnogi ljudi se uvijek iznova pitaju: Nije li Crkva postala kriva?

S obzirom na ove velike izazove, nije uvijek lako napraviti razliku između grešaka u društveno-političkom razvoju te stvarnih grešaka Crkve kao nositeljice kršćanske vjere. Uz to, mnogi ljudi ne umiju razlikovati pogreške i grijehe onih osoba koje rade u ime Crkve i djelovanja Crkve kao institucije.

Na Pepelnicu Svete 2000. godine papa Ivan Pavao II. je tijekom bogoslužja molio za oprost svih grijeha i pogrešaka počinjenih od kćeri i sinova Crkve tijekom prošlih stoljeća. Za veliki jubilej Utjelovljenja Kristova 37

ovo je priznanje bilo čin »čišćenja pamćenja«. Zbog svoje odgovornosti pred istinom Crkva neće »moći prijeći prag novog tisućljeća a da ne potiče svoje sinove da se u pokori čiste od grešaka, nevjernosti, nedosljednosti, zakašnjenja. Priznati jučerašnje pogreške čin je iskrenosti i hrabrosti« (TMA 33).

Kako bi kročili naprijed u misijskoj perspektivi, potrebno je razjasniti da se hrabro i bez predrasuda razlikuje onog što se dogodilo zbog manjka vjere i vjerske prakse kod pojedinaca, od onoga što je zapravo kršćanska vjera oduvijek htjela. To razjašnjavanje je »intelektualna dijakonija« kako ju je formulirao papa Benedikt XVI. Iskren pogled na vlastitu prošlost ne smije se protumačiti kao izraz slomljene snage vjere niti kao sumnja u vlastito poslanje. Osobe koje su danas na vodećim mjestima u Crkvi moraju biti mnogo hrabrije kako bi povezale pročišćavajuću snagu kršćanskog sjećanja s odbijanjem polemike koja je prema Crkvi neprijateljski raspoložena. Tko danas u Crkvi može snositi odgovornost za križarske ratove, pogreške kolonijalnog vremena, razdore u Crkvi ili posljedice ratova u kršćanskim zemljama?

Dakle, nije riječ o »stavu stalnog kajanja koje dovodi u sumnju pravo na vlastito postojanje. Mora postati jasno da je preuzimanje odgovornosti za grijehe prošlosti jedna vrsta sudioništva u otajstvu raspetoga i uskrsloga Krista, koji je na sebe preuzeo krivnju svih.

Gledano iz perspektive događaja uskrsnuća, plodove 38

će imati subjekt kao i oni kojima je usmjerena molba za oprost. Oslobođenje, pomirenje i radost primit će oni koji se odvaže na ovaj put iz vjere.«2 Poticaji i zahtjevi pape Franje iz pobudnice Evangelii gaudium od središnjeg su značenja za oslobađanje od negativne usredotočenosti na kritiku prošlosti i za propitivanje današnje krize zajedničke angažiranosti (usp. EG 50 s). Danas je nužna provedba samokritične analize stvarne situacije u Crkvi kako bi se omogućio novi izlazak Crkve. Iskrena percepcija »znakova vremena« može nam pomoći da razlikujemo koje su poteškoće prema evanđelju stvarni problemi i u kojem dijelu se mi zapravo bavimo nevažnim temama i sporednim aspektima. Što su znakovi vremena? Stvarni znakovi vremena u našem europskom kontekstu su: • Postoji otuđenje ljudi od Crkve.

• Mnogi ljudi ne razumiju zašto je institucija Crkve tu.

• Ne prestaje kritiziranje Crkve.

• Većina katolika više ne sudjeluje u sakramentima.

• Naveliko je raširena vjerska nepismenost.

• Mnogi koji djeluju u Crkvi ne slijede stvarne ciljeve Crkve.

2

MEĐUNARODNA TEOLOŠKA KOMISIJA, Spomen i pomirenje:

Crkva i grijesi prošlosti, 6. 3.

39

• Mnogi u Crkvi raspravljaju o sporednim temama.

Uz sva nastojanja stječe se dojam da vozimo s povučenom ručnom kočnicom. Govorimo o misijama a da se ne osjeća stvarna želja za pridobivanjem novih članova u Crkvu.

S obzirom na te činjenice moramo biti spremni suočiti se s nekim procesima uz određeni osjećaj za stvarnost i bez širenja kulturnog pesimizma. Potrebno je točno imenovati što Papa podrazumijeva pod kulturalnim izazovima (usp. EG 61 s): • Je li sve što se naziva modernim doista stvar vremena? Što to znači imati razvijeno društvo?

Može li materijalni rast biti dovoljan kada se gubi praksa u čovječnosti, kada govor o ljubavi prema čovjeku postaje floskula i kada su se ljudski međuodnosi zaledili na nuli?

• Je li sve što se u Crkvi opisuje kao napredno doista i u službi vjere ili u službi taštine nekih pojedinaca? Jesmo li spremni postaviti se pred realnost križa te osobnoga i strukturalnoga grijeha? Što to mi nudimo u ovom vremenu duhovnosti bez Boga? Je li riječ o obmani ako ne nudimo ono na što smo pozvani (usp. EG 63)?

Možemo okretati i obrtati koliko hoćemo: Nitko ne može skriti činjenicu da je u našoj Crkvi duboko ukorijenjena kriza vjere. Simptomi te krize u Crkvi mogu se uočiti dan za danom. Unutar Crkve doživ40

ljavamo bezuspješnost naših napora, a to nas vodi do glavnog raspoloženja rezignacije i letargije. Kako bismo razbili to paralizirajuće raspoloženje, često tražimo žrtvene jarce u svim smjerovima, a sve da opravdamo svoj položaj. No taj način »prevladavanja krize« zamagljuje naše prepoznavanje stvarne krize.

S obzirom na činjenicu da se velika većina krštenika iz različitih razloga distancirala od Crkve, dosadašnji odgovori na ovaj fenomen više nisu dovoljni.

Načelno se mora postaviti pitanje: Povezuju li ljudi kod nas uopće Boga s našom Crkvom? Crkva raste ondje gdje je Bog u središtu. Tamo gdje ljudi osjećaju da Boga pronalaze u Crkvi, ona ih i privlači k sebi. Zašto nam u pravilu ne uspijeva dostatno staviti naglasak na božansko-ljudsku dimenziju Crkve? Samorazarajuće rasprave, polemiziranja o strukturi i unutarcrkvene borbe raznih struja te stvaranje tabora zatamnjuju istinsku narav Crkve. Većina ljudi stoga više ne može povezati Boga i Crkvu. Mnogima to ovako izgleda: Bog je istupio iz Crkve! Zato ljudi mogu doživjeti još samo sociološku dimenziju Crkve. Je li Crkva više od jedne bolje nevladine organizacije (NVO)? Što nas priječi u tome da Crkvu učinimo mjestom prisutnosti Božje, koja je vidljiva i koja se tu može iskusiti?

Crkva se, prije svega kao institucija, zaista nalazi na križanju. Hoće li dalje nastaviti djelovati kao do sada ili je spremna odvagnuti i odvažiti se na izlazak? Osnovno pitanje je: Kako možemo stvoriti 41

i unutarnju i izvanjsku duševno-duhovnu obnovu u zajedništvu svih vjernika s obzirom na činjenicu da čak mnogi od onih koji su aktivni u Crkvi više ne prepoznaju onu dodanu vrijednost koja se ostvaruje kroz pripadnost katoličkoj vjerskoj zajednici? Takvom je rezultatu sigurno pridonijelo mnogo različitih čimbenika: Pluralistički religijski pejzaž i sekularni životni stavovi u tome imaju malu ulogu. No važan problem našeg vremena moramo realno prepoznati i u unutarcrkvenim procesima razvoja. Zašto je nastala unutarnja vjerska pustoš, pa čak i u srcu same Crkve?

Koju ulogu imaju takozvana samo-sekularizacija i samo-niveliranje Crkve u tim procesima? Glavni izazov jest kriza vjere kršćana u Crkvi samoj. Često pokušavamo obnoviti fasadu dok je temelj truo. Što pomaže kod nedostatka sigurnosti u vjeru?

U zemljama gdje je kršćanska vjera bila dublje ukorjenjena, gdje se mogla navještati u potpunojslobodi, Crkva ne razvija nikakvu misijsku snagu.

Stoga se moramo zapitati: što možemo učiniti da ovaj zamor, ovu apatiju, ovu obeshrabrenost preobrazimo u aktivno poslanje?

• Postoje li ogranci u Crkvi koji zbog samozaposlenosti i samozatvaranja paraliziraju snage?

• Postoje li područja na koja su postavljeni neproduktivno osoblje i resursi?

• Zašto ni mi sami ne vjerujemo da možemo rasti kao Crkva? Želimo li uopće rasti?

42

• Ne prepoznajemo li uzroke nedostatka sigurnosti vjere i misijske radosti jer je Crkva usredotočena na mnoge ljudske probleme koje je sama prouzročila? Što nam može pomoći u prepoznavanju tih uzroka?

Pitanje jest prije svega što je Crkva zapravo i koje je njezino poslanje. Nesumnjivo samo božanska dimenzija njezinog bića i njezinog poslanja može potaknuti dugoročnu privlačnost i ljude u pozitivnom smislu oduševiti za nju. Sveobuhvatno gledano, Crkva je katolička u onoj mjeri u kojoj u njoj bude živio i ostane prepoznatljiv princip utjelovljenja, odnosno ono božansko u čovjeku.

Nećemo pronaći odgovor na sadašnju krizu vjere bez promjene perspektive. Na ovoj prekretnici vrlo je važno da mi kao zajednica vjernika produbljenim razgovorom osnažimo sigurnost u vjeri. Nužno je da ponovno sagledamo svoju vjeru te iznova potvrdimo svoj identitet kao Katolička Crkva. Tada će se istodobno dogoditi evangelizacija i nova evangelizacija3.

Prije svega treba u središte staviti pitanje Boga i po-

Usp. Walter KASPER, »Neue Evangelisierung – eine pastorale, theologische und geistliche Herausforderung«, u: George AUGUSTIN / Klaus KRÄMER (prir.), Mission als Herausforderung. Impulse zur Neuevangelisierung (Theologie im Dialog 6), Freiburg im Breisgau, 2011., 23–39; George AUGUSTIN, »Wege zum Gelingen der Neuevangelisierung«, Isto, 141–167.

3

43

zorno promisliti što je papa Franjo formulirao kroz natuknicu »odsvjetovljenje« te kroz pojam »duhovna svjetovnost« (usp. EG 93 – 97). »Odsvjetovljenje najprije i najdublje znači otkriti iznova da je kršćanstvo u svojoj srži vjera u Boga kao i život u osobnoj povezanosti s njim te da sve ostalo slijedi iz toga. Nova evangelizacija i odsvjetovljenje dvije su strane iste medalje, jer se nova evangelizacija zapravo sastoji od toga da se Boga približi ljudima i da se njih uvede u osobnu povezanost s Bogom.«4 Crkva može izići samo onda kada oni koji djeluju u Crkvi nadvladaju tu »duhovnu svjetovnost«. »Duhovna svjetovnost, koja se skriva iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti« (EG 93).

Papa Franjo bez okolišanja dotiče naše tipično ponašanje. Umjesto rada u znoju svoga lica »gubimo vrijeme na razgovore o ‘onome što bi se trebalo učiniti’ – grijeh ‘trebalo bi se učiniti’ – kao duhovni učitelji i stručnjaci za pastoral koji daju upute s vrha, ali se sami ne upuštaju u to« (EG 96).

Kako bismo uspjeli nadvladati razne oblike takve duhove taštine, moramo pokrenuti Crkvu »da izlazi iz same sebe, da u središtu njezina poslanja bude Isus 4 Kurt KOCH, Entweltlichung und andere Versuche, das Christliche zu retten, Augsburg, 2012., 27.

44

Krist i zauzimanje za siromašne. Sačuvao nas Bog svjetovne Crkve površnoga duhovnog ili pastoralnog sjaja! Ta zagušljiva svjetovnost može se jedino liječiti udisanjem čistoga zraka Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga« (EG 97).

Samo gledajući u Boga možemo razbiti ove krugove načinjene oko sebe. Potreban je teocentrični obrat u Crkvi.

45

SADRŽAJ

I.

RADOST EVANĐELJA Poziv ����������������������������������������������������������������������������� 7

II. BITI MISIONARI RADOSTI ������������������������������� 17

Evanđelje Isusa Krista ����������������������������������������������� 17 Radost evanđelja ������������������������������������������������������� 21 Izlazak Crkve ������������������������������������������������������������� 28 Izazovi misijske Crkve ����������������������������������������������� 36 III. NAVIJEŠTATI EVANĐELJE U SEKULARNOM

KONTEKSTU ����������������������������������������������������������� 47 Na putu u bezreligijsko društvo? ������������������������������� 48 Odnos države i religije ����������������������������������������������� 52 Gubitak transcendentnosti ��������������������������������������� 56 Hrabrost govoriti o Bogu ������������������������������������������� 63

IV. SVJEDOČITI ISUSA KRISTA ������������������������������� 73

Kršćanstvo je Kristovo nasljedstvo ��������������������������� 73 Isus Krist: Božja objava ��������������������������������������������� 75 Susresti živoga Krista ������������������������������������������������� 81 Nužnost teocentrizma u Crkvi ��������������������������������� 86 V.

RAZUMJETI CRKVU ISUSA KRISTA ��������������� 91 Na putu prema novomu duhovnom usmjerenju ����� 91 Crkva u Božjem naumu spasenja ����������������������������� 94 Duhovni konsenzus o Crkvi ����������������������������������� 100 Jedinstvo Crkve ������������������������������������������������������� 103 201

Apostolsko poslanje Crkve �������������������������������������� 110 Univerzalnost Crkve ������������������������������������������������ 114 Poziv na svetost �������������������������������������������������������� 116 Opredjeljenje za siromašne ������������������������������������� 120 Misijski cilj Crkve ���������������������������������������������������� 127 VI. DANAS ŽIVJETI CRKVU ISUSA KRISTA �������� 131

Evangelizacija prema unutra ������������������������������������ 132 Usredotočenost na bitno: Poruka ���������������������������� 139 Zajedništvo kao izvor snage ����������������������������������� 144 Evangelizacija prema van ����������������������������������������� 153 Dijaloški put Crkve �������������������������������������������������� 158 VII. »JA SAM JEDINA MISIJA NA OVOJ ZEMLJI«

Dvanaest koraka misijske duhovnosti današnjice ���������� 171 Njegovati osobni odnos s Bogom ���������������������������� 174 Postati sličan Kristu �������������������������������������������������� 175 Biti otvoren za darove Duha ������������������������������������ 176 Uvjerljivo zastupati vlastito poslanje ���������������������� 177 Jedni drugima biti suputnici u vjeri ������������������������ 179 Biti zahvalni za dobro u Crkvi ��������������������������������� 180 Pronaći novi način postupanja u ���������������������������� 181 Živjeti duh služenja �������������������������������������������������� 183 U siromašnima susresti Krista �������������������������������� 188 Razlikovati duhove �������������������������������������������������� 189 Oduprijeti se iskušenjima ��������������������������������������� 192 Otkriti snagu za zagovornu molitvu ������������������������ 193

Popis literature ���������������������������������������������������������������� 197

202

O OVOJ KNJIZI:

Papa Franjo je svojoj pobudnici Evangelii gaudium dodijelio programatsko značenje za put Crkve i zaželio da misli ove pobudnice nikada ne padnu u zaborav, nego da ostanu trajno žive (usp. EG 25). Ovaj poziv me inspirirao i to još uvijek čini.

Ako se budu širili poticaji iz ove veličanstvene pobudnice, njihovo bi prihvaćanje moglo pobuditi novu radost za Boga, za vjeru, za Crkvu. Oduševljenje za radosnu poruku Isusa Krista preduvjet je za evangelizaciju.

Nastanku ove knjige pridonijele su mnoge osobe. Ramón Alfonso Díez Aragón iz nakladničke kuće SalTerrae pozvao me da napišem pogovor španjolskom izdanju pobudnice Evangelii gaudium. Ovaj poziv je bio prvi poticaj da se intenzivnije pozabavim tekstom ove apostolske pobudnice. Uslijedile su mnogobrojne duhovne obnove s različitim skupinama u čijoj sam se pripremi i provođenju sve dublje bavio pobudnicom Evangelii gaudium. Pritom mi je postalo jasno kakvo blago leži skriveno u ovom pismu. Nadam se da će misli ove knjige pridonijeti uzdizanju toga blaga.

Za brižnu pomoć oko rukopisa zahvaljujem gospodinu dr.

Ulrichu Sanderu iz nakladničke kuće Katholisches Bibelwerk, u Stuttgartu. Nastanku ove knjige svojim iskustvom pridonijeli su moji suradnici s Instituta Kardinal Walter Kasper, gospodin dr. Ingo Proft, gospodin Stefan Čey i gospodin Stefan Laurs. Hvala svima na tomu!

Nadam se da će ova knjiga ohrabriti za novo otkrivanje evanđelja, staviti praksu milosrđa u središte i potaknuti Crkvu da se usudi na izlazak!

Vallendar / Stuttgart, na blagdan sv. Bonifacija, apostola Njemačke, 2015.

203

O AUTORU:

Profesor pater dr. George Augustin S.A.C. potječe iz mjesta Palai (Kerala / Indija). Nakon studija teologije i biologije u Nagpuru, 1978. stupio je u redovničku zajednicu palotinaca te je 1981. zaređen za svećenika. Uslijedile su godine misijskog rada u Sjevernoj Indiji. George Augustin je istodobno nastavio sa studijima filozofije i teologije koje je završio s titulom magistra društveno-humanističkih znanosti Sveučilišta u Ranchi. Godine 1992. na Sveučilištu Tübingen promaknut je u doktora znanosti kod profesora dr. Waltera Kaspera. Od 1994. dušobrižnik je svećenika u biskupiji Rottenburg-Stuttgart.

Nakon habilitacije 2003. godine na Filozofsko-teološkoj visokoj školi Vallendar, 2004. postaje redoviti profesor fundamentalne teologije i dogmatike. Godine 2005. osniva i vodi Kardinal Walter Kasper institut za ekumenizam teologiju i duhovnost u Vallendaru. Godine 2008. postaje savjetnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćanstva.

Publikacije: George Augustin, Gott eint – trennt Christus? Die Einmaligkeit und Universalität Jesu Christi als Grundlage einer christlichen Theologie der Religionen (Konfessionskundliche und kontroverstheologische Studien), Paderborn, 1993.

George Augustin, Zur Freude berufen.Ermutigung zum Priestersein, Freiburg im Breisgau, 2010. (hrv. izd.: Pozvani na radost. Ohrabrenje za svećenstvo, KS, Zagreb, 2016.)

George Augustin / Sonja Sailer-Pfister / Klaus Vellguth (prir.), Christentum im Dialog. Perspektiven christlicher Identität in einer pluralen Gesellschaft. Za Günter Riße (ThiD 12), Freiburg im Breisgau (hrv. izd.: Kršćanstvo u dijalogu. Perspektive krš­ ćanskog identiteta u pluralnom društvu, KS, Zagreb, 2020.)

204

George Augustin / Markus Schulze (prir.), Ferude an Gott. Auf dem Weg zu einem lebendigen Glauben. Jubilarni zbornik za 65. rođendan kardinala Kurta Kocha, 2 sveska, Freiburg im Breisgau, 2014.

George Augustin / Rainer Kirchdörfer (prir.), Familie. Auslaufmodell oder Garant unserer Zukunft?, Freiburg im Breisgau, 2014.

George Augustin / Klaus Krämer / Markus Schulze (prir.), Mein Herr und mein Gott. Christus bekennen und verkünden.

Jubilarni zbornik za 80. rođendan kardinala Waltera Kaspera, Freiburg im Breisgau, 2013.

George Augustin / Brun-Hagen Hennerkes (prir.), Wertewandel mitgestalten, Gut handeln in Gesellschaft und Wirtschaft, Freiburg im Breisgau, 2012.

George Augustin / Kurt Kardinal Koch (prir.), Liturgie als Mitte des christlichen Lebens (ThiD 7), Freiburg im Breisgau, 2012.

George Augustin / Klaus Krämer (prir.), Mission als Herausforderung. Impulse zur Neuevangelisierung (ThiD 6), Freiburg im Breisgau, 2011.

205