Raj na vratima

Fabrice Hadjadj

Ogled o radosti koja uznemiruje

Kršćanska sadašnjost

Eseji Svezak 40

Prijevod Josip Balabanić Lektura Gordana Bašić Kedmenec Korektura Heni Felber Grafičko uređenje i oprema Tomislav Alajbeg

Fabrice Hadjadj

Raj na vratima Ogled o radosti koja uznemiruje

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2015.

Naslov izvornika Fabrice Hadjadj Le Paradis à la porte. Essai sur une joie qui dérange © Éditions du Seuil, 2011. © za hrvatsko izdanje Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.

Cet ouvrage, publié dans le cadre du Programme d’aide à la publication »A. G. Matoš«, a bénéficié du soutien de l’Institut français de Croatie.

Ova je knjiga, objavljena u okviru Plana pomoći izdavaštvu »A. G. Matoš«, ostvarila potporu Francuskog instituta u Hrvatskoj.

Izdaje Kršćanska sadašnjost d. o. o., Za­greb, Marulićev trg 14 Za nakladnika Stjepan Brebrić Tisak Denona d.o.o., Zagreb Naklada 800 ISBN 978-953-11-0823-2 Tiskano u listopadu 2015.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000914676.

Budući da stižem k toj svetoj Sobi Gdje ćeš zauvijek u svom Zboru izabranih Od mene učiniti svoju Glazbu – Budući da, napokon, stižem, Ugađam instrument ovdje pred vratima I, ovdje, spremam se na ono Što će, tamo, biti moj velik posao.

John Donne, Himan Bogu mome Bogu u mojoj bolesti

Prolaznicima (a posebno prolaznicama) ovaj randevu s onim što ne prolazi.

Tema Tema

… a konačno možda neću biti svladan u borbi, nego u radosti.

Franz Kafka

Descartes na početku svojih Metafizičkih razmatranja (Méditations métaphysiques), kaže: »Jedanput u životu (se­ mel in vita) morao sam ozbiljno shvatiti da mi se valja otresti svih mišljenja koja sam do tada prihvatio kao istinita, i započeti sasvim nanovo od temelja…«. Ja, također, jedanput u svome životu hoću poduzeti nešto ozbiljno, konačno. Nešto ozbiljno kao smijeh. Ne bilo koji smijeh, porugljiv, lakrdijaški, peckav, nego smijeh kao u mlade djevojke, tako vedar »ko da se Bog u obrazu joj sreći«1. Neću se pritom povući u tišinu tople peći:2 pisat ću okružen dječjom grajom, a kao mjerilo

1

2

Dante, Paradiso, XXVII, 105. Usp. hrv. prijevod: Božanstvena komedija, preveli s tal. Mihovil Kombol i Mate Maras (Raj XVIII–XXXIII), Globus media, Zagreb, 2004., str. 528.

La poêle, sobna peć, ovdje u figurativnom značenju, to jest aluzija na tiho udobno mjesto kakvo Descartes spominje pišući svoje Discours de

7

Tema

poslužit će mi razdraganost njihove igre. Svojih nazora neću se nipošto odreći, nego ću ih sve pokušati obuhvatiti unutar vlastita, izrazito religioznog, osvjedočenja. A ono bi išlo za tim da stvarno jedanput sve započnemo od posljednje svrhe.

Uostalom, ovdje ne bi bila riječ o tome da utvrdim »nešto čvrsto i stalno u znanostima«3. (Što su te znanosti, ljubavi moja, ako su nam mozgovi manje radi istine nego da istrunu? Što li je to čvrsto i stalno kada sve ispari pod suncem, jednako isparivim kao voda?). Prije svega, trebali bismo se zapitati o onome što nam se još nudi kada nam ne preostane ništa… Bilo bi to otkriće neizlječive razjapljenosti4 u mo-

3

4

8

la Méthode. Našavši se naime u Ulmu, valjda uz toplu peć posred sobe, napisao je: je demeurais tout le jour enfermé seul dans un poêle, où j’avais tout loisir de m’entretenir de mes pensées. Nap. prev.

I ovo je s početka spomenutih Descartesovih Méditations métaphysi­ ques (I. 1641). Cijeli odlomak u franc. prijevodu glasi: Il y a déjà quelque temps que je me suis aperçu que, dès mes premières années, j’avais reçu quantité de fausses opinions pour véritables, et que ce que j’ai depuis fondé sur des principes si mal assurés, ne pouvait être que fort douteux et incertain; de façon qu’il me fallait entreprendre sérieusement une fois en ma vie de me défaire de toutes les opinions que j’avais reçues en ma créance, et commencer tout de nouveau dès les fondements, si je voula­ is établir quelque chose de ferme et de constant dans les sciences. Nap. i isticanje prev.

U izvorniku je imenica la béance, prvobitno pretežno medicinski izraz za ranu koja se pri kirurškom zahvatu, djelomično ili potpuno ne zatvori šavovima nego se to učini naknadno ili ostavi na spontano polagano i nadzirano zarastanje. Ovdje je, dakako, smisao te riječi filozofski, teološki. Rabi se i kad se govori o neizlječivoj otvorenoj rani svijeta, stvorenja, srca i sl. i pri tom se misli na otvorenu nezacjeljivu ranu ili nedostatnost bitka, na ontičku dimenziju njegove nepotpunosti. Teološki gledano, stvorenje je takvo zato što postoji jedino u odnosu na svoj Izvor, kojemu se teži vratiti i potpuno se s njime suobličiti. Filozofski, to se može gledati kao načelno apsolutno bezuspješno nastojanje, ali i kao finalni uzrok svake promjene ili postanka razlike. Podrazumijevajući, međutim, da jest riječ o nezacjeljivoj rani ljudskog srca koje »zadovoljno nikad posve

Tema

jem nestalnom i mlitavom srcu: naivnog nadanja da glazba susretâ neće prestati nikada. U tu svrhu, uopće neću upotrijebiti hiperboličnu i radikalnu sumnju nego, naprotiv, ne manje radikalno i hiperbolično čuđenje. Dà, promotrimo jedanput u svom životu ono što bi moglo biti zauvijek, poslušajmo taj raj koji nas vabi svojim koncertom kako bi naš život, pa i ne išao u dobrom smjeru, dolično zabliješten barem lutao kako treba.

Je li ovdje u pitanju neko počelo znanja? Radije, ishodište pjevanja. Hoće li sve što slijedi biti da nađemo čvrsto tlo?

Radije da nam tlo izmakne pod nogama, ali stanje pada, ne zaboravimo to, ujedno je prilika za uzlet. U osnovi moje se pitanje svodi na ovo: Koja se to knjiga može otvoriti s više snage nego je ima grob koji se zatvara? Koja je poezija moguća uz uzglavlje umirućega? Koja budućnost nakon što bude prekasno, kada bude svršetak svijeta? No, neće to biti da se tješimo, ne. Samo da umremo s nešto malo više otvorenim ustima. * * *

nije« (Preradović), a svoje konačno smirenje može naći samo u Bogu (Za sebe si nas stvorio, o Bože…, Augustin), ovdje la béance prevodimo kao razjapljenost, zijev. Ti izrazi znače dinamizam otvorenosti ljudskog bića za milosno primanje i davanje, za Božje kraljevstvo kao preobilje života u Bogu, za raj. O tome govori ova opsežna knjiga. Nap. prev.

9

Tema

Napomena Pisac je, dakle, bio nakanio ponuditi svjetiljku koja razbija noć, a, evo, nastade knjiga od 500 stranica zbijena teksta.

Izgledom, više teška opeka nego sjajna zvijezda. Kako je time uplašen više nego čitatelj (ali manje nego njegova ljupka urednica Elsa Rosenberger, koja drži da neko djelo smije biti dugo, ako nema dugačke dijelove), on bi vas želio umiriti i reći da je ova krupna knjiga zapravo zbirka više malih knjiga: iako idu u suvislom slijedu, njihova poglavlja, njihovi međučinovi, intermezza mogu se čitati zasebno, poput tolikih rastavljivih knjižica, a čitatelj, bacivši pogled u sadržaj, lako može naći ono što mu je posebno privuklo pozornost…

Jedna ovakva knjiga s tezom da je raj obzor preobilne plodnosti, a ne sterilizirajuće snatrenje, vjerojatno i nije mogla biti kratka, nego je morala i sama biti dijelom tog preobilja. No općenito, nemojmo se previše obazirati na ovu papirnatu stvar – ona je ovdje da posluži, ne da joj se služi.

Ona bi savršeno ispunila svoju malu zadaću ovdje na zemlji, ako bi makar samo jednim svojim pročitanim dijelom pridonijela radosti, a s ostalim listovima da se podupre stol i za nj posjedne nekog siromaha, ili djeci napravi origami na njihovo udivljenje.

10

Nije nemoguće?

PRELUDIJ

Nije nemoguće?

(Kucanje na vratima) LEPORELLO. – Ah! Slušajte!

Mozart / Da Ponte, Don Giovanni, II. čin, 18. prizor.

Jednostavno kao dobar dan Na pragu otvorenih vrata, ili pri susretu na ulici, razgovor se – uvijek – počne ovim ili nekim sličnim pozdravom: »Dobar dan!« Ništa običnije. Ništa čudesnije. Pozdrav je zapravo u sebi dvoslojan: odražava refleks i sadrži obećanje. Po sebi dakle izbaci više nego što se izgovori – odapinjač je društvenog mehanizma – a istodobno – dašak je riječi na prihvaćanje, – jednostavno, znači više nego što se čini da izražava. Ako na to ne mislim, stvar je obična, a oštrica neprimijećena; ali ako na tren zastanem da osluhnem, neočekivano osjetim vrtoglavicu.

Na jednome mjestu u Sodomi i Gomori, Proust doziva u sjećanje krajnju prisutnost duha, kojom pronalazi odgovarajuću gestu kada, u kući vojvotkinje od Montmorencyja, valja pozdraviti vojvodu od Guermantesa u čijem je zarobljeništvu engleska kraljica: »Da sam napisao remek-djelo«, 11

PRELUDIJ

kaže Proust, »bio bih Guermantese počastio manje nego tim pozdravom«.1 Kako? Nekakav pozdrav bio bi važniji od Po­ trage za izgubljenim vremenom? Da je ta uzgredna prolazna uljudnost vrednija od spomenuta književnog spomenika?

Takva obuzetost pristojnošću – građanin neće propustiti da to spomene – samo potvrđuje koliko je aristrokacija neizlječivo dekadentna. No ta primjedba, ako je svjedočanstvo našega gubitka svakog smisla za duboke naklone, potvrđivala bi našu vlastitu dekadenciju. Jer dubok naklon, bio i površan, ispunjen je značenjem koje prelijepo djelo neizbježno pokazuje i naizvana. Nije li Dantea, na njegovu velikom životnom raskrižju, pokrenuo jednostavni dobar dan koji mu je jednoga poslijepodneva 1278. uputila Beatrice Portinari? Bijaše to u tri sata, u nekoj firentinskoj ulici: »Ona me pozdravila tako pristojno da mi se učinilo kako sam ugledao vrhunac blaženstva.«2 Da, najprije jedno jednostavno »dobar dan«, a zatim slijedi »Novi život« (Vita nova), a ni Raj (Paradiso) više nije bio odviše daleko. Koju je to riječ izabrala Beatrice?

Kakav osobit naklon? Uz kakvo ljupko obaranje očiju? Nije riječ o tome. Priča nas diže iznad pomodnog pozdravljanja prema metafizici pozdrava. Dovoljno je bilo da mlada ljepotica izgovori običnu riječ i da običnost odašalje svoje nečuveno obećanje koje krije u sebi: Dobar dan, napokon ostvaren sretan dan, ono svjetlo koje ne zalazi, a mi ga zazivamo pri svakom susretu, a obećanje nije ništa manje nego »vrhunac blaženstva«, pronađena vječnost i otkupljenje izgubljenog vremena…

1 2

12

Marcel Proust, Sodome et Gomorrhe, u A la recherche du temps perdu, Paris, Robert Laffont, coll. »Bouquins«, 1987., t. II., str. 547.

Dante, Vita nova, III.

Nije nemoguće?

Neki pišu prozu a da to i ne znaju, ali mi svi, ne vodeći o tome računa, to isto činimo s eshatologijom. Onaj koga nismo svjesni, na naše usne stavlja tu molitvu koja izmiče svakoj cenzuri. Usprkos svom nevjerovanju, odmah na početku iznosim tu želju, plutačama označujem ulaz u profano, svladavajući se sudjelujem u sveopćem ceremonijalu: nazivam Dobar dan – poput jednoga drugoga koji bi se iznenada pojavio na svim zatvorenim vratima i rekao: Mir s vama! A zatim slijedi zagrljaj, kao pri ponovnom susretu braće ili pri povratku izgubljenog sina, navještaj šutljiv i tjelesan. Uz jednako čvrst stisak ruke. Jer, poznato je, neki vam ruku zdrobe, drugi kao da su vam pružili mrtvu žabu krastaču; no pravi stisak je u taktu, u obzirnosti, gdje svatko ruku drugoga stegne nježno, do mjere u kojoj se dva pritiska izjednače, kao u zaglavnom kamenu svoda: stiskom koji ne nastaje od pritiska samog, nego od pažnje, od aktivne prijemljivosti koja se suprotstavlja tromoj pasivnosti stolarske stege, škripca. Zašto, recimo tako, da ne prisegnemo na stanje u kojem jedan ne navaljuje na drugoga, nego ga prihvaća onakva kakav jest, tako da ga ne izobličava – nije li upravo to onaj priručnički jasan nagovještaj Dana Pomirenja? Konačno, to što se izražava u trenutku rastanka nije manje veliko od onog što je izrečeno pri susretu: »Do viđenja… Sretan povratak«. Riječi koje se izgovaraju još na pragu i koje ponovno iskazuju nadu lijepa žaljenja (u povratak dobra), nešto kao jedan drugi susret, u obnovljenom obliku. A ni ne govorim o tako jasnome »S Bogom«, odnosno »Zbogom«…

Nema sumnje da mi, ono što tako razgovijetno izgovaramo, dobro ne razumijemo. Odakle nam to da se nakon tolikih klanja naši glasovi usuđuju reći »Dobar dan« i Šalom kad bi poslije dugotrajnih paleža bilo najprikladnije zazivati nešto kao: »Zao dan«, »Dobre tmine«; ne »Zdravo«, ne13

PRELUDIJ

go »Bolest«, »Propast«, ne »Zbogom« nego »Sništavilom«…

Umjesto toga, mi nastavljamo istim kolosijekom, produljujemo tu naviku i životnu varku. No ta je varka, pravo govoreći, tako životna, da ako bih je kao mrlju htio isprati s ruku, prije bih istrošio ruke. Koja je to zora u tome rasulu koja sveudilj uporno hoće svanuti? Koja je to fatamorgana u pustinji koja osvježuje bolje od oaze (fatamorgana toliko osvježujuća da me bez nje čak ni sama voda ne bi napojila, jer na kraju sve bi bilo samo zato da mrtvac bude hladniji)? Čudno je [reče Bog] Da ta sirota djeca vide kako se sve to zbiva i vjeruju da će biti bolje sutra.

Da gledaju to što se događa danas i vjeruju da će sutra ujutro biti bolje.3

Svaki čovjek je proročište. Kukavelj, govori snažnije nego Pitija. Svađalica, vidi dalje nego Sibila.4 Jednostavno time što kažu dobar dan. Ili zdravo. Ovdje, na pragu nekakva razgovora, na rubu neke možda dosadne večernje zabave, tom se riječju ipak prebacujemo sve do obale nevjerojatnoga, do međa neočekivanoga. Korak je to samo do njihovih vrata, i moguć korak do jednoga raja…

Mi tako ponavljamo obećanje bezbrojnih dobar-dana, upućenih svakodnevno i posvuda od prvoga dana, a oni koji će doći za nama, ponavljat će to obećanje sve do onoga nevjerojatnog Dana, u koji će se neodrživo, a ipak trajno ponav-

3

4

14

Charles Péguy, Le Porche du mystère de la deuxième vertu, u: Oevres poétiques complètes, Pariz, Gallimard, coll. »Bibliothèque de la Pléiade«, 1957., sv. 534.

Igre riječi: Piteux, il parle plus fort que la Pythie. Bileux, il voit plus loin que la Sibylle. Nap. prev.

Nije nemoguće?

ljano obećanje, konačno postati prah i pepeo. Ili će ga jedan bog ispuniti. Kako se ovdje ne prisjetiti redaka iz knjige Ponovljenog zakona: Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko… Jer Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš (Pnz 30,11‑14)?

Zapovijed od danas – ne od jučer – krije se pod riječima ponavljanim do dosade i sabire me vlastitim govorom. Taj zov ne čujemo od negdje drugdje. On je već ovdje, leži nam u slini pod jezikom. Obraća nam se kao što se mi obraćamo svome susjedu. A da nas uvuče u svoju pustolovinu, traži samo jedno: da jedanput u svome životu, samo jedanput, kao Dante (koji se prije, kao običan čovjek zvao Durante5), ali uistinu, čujemo taj »dobar dan« koji se upućuje svakodnevno i čija površina zakriva našu najdublju čežnju…

Pascalov poriluk Kažu da se živi od nade. Te žudnje za vrlo znamenitim danom, odveć lijepim da bi bio istinit. Tko da ne prozre kako je posrijedi duda varalica i mjehurić od sapunice koji se rasprsne u suočenju sa smrću? S obzirom na to, vraćam se na jedno ozbiljnije zapažanje: nada odvede i u smrt. I cinik doista mora priznati da u pozadini puknuća stoji luda smio­ nost. Zato, naš bi svijet, bez te proklete potrebe za Edenom, bio živa žalost. Jer mogao bih živjeti s gubicom u koritu zadovoljan kao prase i nevin poput morskog psa. Mogao bih

5

Pjesnik je kršten kao Durante degli Alighieri pa je Dante skraćenica izvorna pjesnikova imena Durante, rekli bismo možda na hrv. ‘Živko’.

Nap. prev.

15

PRELUDIJ

poginuti bez tjeskobe – čak u ekstazi! – kao mužjak kojeg proždere bogomoljka, ili kao žaba krastača koja se, ne znajući išta, rasprsne pod automobilskom gumom. No tu jest ta opaka želja za stvarnom srećom, ta rajska privlačnost, taj li­ bido coeli koji mi ne da zadovoljiti se svojom lopatom zemlje i tjera me da se glavom zalijećem o zid ispred sebe, za koji bih još htio da je izlaz za slučaj nužde. U prvom redu, to je stoga što je u nama ta nada, zbog koje i ne možemo biti beznadni.

Upravo zbog tog nagona prema sreći, tako se loše osjećamo u nesreći. Bez njega, bez tog poriva, kaže Pascal, nitko se ne bi objesio: noć je grozna jedino u odnosu na »dobar dan« u koji se povjerovalo, a povjerovavši da će noć biti poništena poništenjem samoga sebe, još je jedan neumjestan napor, u smjeru zore.

Već sama naša misao o raju dovodi do neizbježna paradoksa i moguće parodije. Misao na raj, vidjet ćemo to, višestruko je paradoksalna, no ona je takva ponajprije zato što se zbog nje osjećamo nezadovoljni pa može uzrokovati pakao. Obuzeti njome, mi uistinu manje očajavamo nad svojim bolnim i smrtonosnim stanjem (odsutni raj koji tek ima doći doista bi bio opijum za narod), te se još više prepiremo oko toga što bi prazninu odsutnog raja moglo ispuniti (Marx i Marija o tome ne misle jednako). Svi ratovi vode se u ime sreće. Sva krvoprolića u ime bratstva. Na dvjema suprotstavljenim stranama rječnik je isti (»Pravda!«, »Mir!«, »Vrlina!«, »Velik Zalaz prije Nove Zore!«), ali kako nema slaganja oko smisla riječi, dobročinitelji se neizbježno obasipaju anatemama, braća se međusobno ubijaju, graditelji mira grade na kostima. Ne bi li trebalo odustati od traženja »pravog raja«? Ne bi li se trebalo zadovoljiti malim prenosivim edenom, samo za sebe, možda u kojem je i pas? To bi značilo otvoriti vrata svekolikim krivotvorinama. Svatko bi dušu prodao prvom 16

Nije nemoguće?

opsjenaru. Ljudi se više možda ne bi povlačili u nutrinu, ali to i ne bi bilo vrijedno truda, nego svatko je u svome mjehuru, a drugi već je mrtav. »Otkako je čovjek napustio istinsko dobro«, primjećuje Pascal, »čudno je da nema u prirodi ničega čime ga nije bio u stanju nadomjestiti: zvijezdama, nebom, zemljom, elementima, planetima, kupusom, porilukom, životinjama, kukcima, kravama, zmijama, groznicom, kugom, ratom, glađu, porocima, preljubom, rodoskvrnućem«.6 Razumijem – ma koliko to bilo strašno – da je svoju sreću moguće staviti u rodoskvrnuće (primjer je dinastija Ptolemejevića) ili da se u to umiješa sunce (Atona obožavanog od dragog Akhenatona7), ili da se prione uz tele (ono zlatno u pustinji) ili čak uz kugu (čiji je prijeteći bog bio Nergal, koga su štovali Mezopotamci). Ali kupus i poriluk? Kako je Pascal mogao ustvrditi da smo kadri obožavati poriluk? Misli li on na one Keopsove poriluke, nekoć jednako slavne kao njegova piramida, jer je svoje ratnike namirivao dajući im velike svežnjeve poriluka?

Misli li na cara Nerona, koga su suvremenici prozvali »porilukožderom« jer ga je jeo svakodnevno da očisti glas? Nije važno. Misao je Pascalova jednostavna: kada više ne tražim »istinsko dobro«, tada se bez sumnje više uistinu ne nadam, nego umjesto toga dangubim, prodajem zjake. Pravim idilu od kupusa ili idola i od samog brabonjka. Odreknemo li se raja, predajemo se svim njegovim parodijama. Lijepo je biti izgubljen do mile volje, ionako se ne može izići nikamo.

6 7

Pascal, Pensées, §138, izd. Le Guerin, Pariz, Gallimard, 1977.

Naime, faraon Amenhotep IV. stotine egipatskih bogova sjedinio je pod imenom Aton Ra – boga Sunca. Zatim je svoje ime Amenhotep promijenio u Akhenaton, sluga Atonov. Sebe je proglasio njegovim jedinim glasom, razvlastivši tako svećenike i učvrstivši apsolutnu vlast. Nap. prev.

17

PRELUDIJ

Proustova šparoga Drama raja pretvorena u poriluk mogla bi se, ipak, shvatiti s njezina naličja. Da tako kažemo na način koji je manje jansenistički, a u nekom je pogledu isusovački. Hoću reći kako se više gleda dobrota stvari, nego ljudska bijeda. Da pri svemu tome više dižemo pogled k ishodištu i pitamo se o uvjetima mogućnosti te drame. Zapravo, postavlja se pitanje: Kako to da me neko ograničeno biće, netko kao Mauriceova žena, tele od pozlaćene kovine ili poriluk s hladnim umacima od octa, ulja, peršina, papra ili luka, može tako očarati da njime mislim ugasiti svoju žeđ za blaženstvom? Kako objasniti tu lakoću kojom se čovjek pomišlja zadovoljiti? Pascal upućuje na istočni grijeh. No tamo je samo negativno, a nas može privući jedino nešto pozitivno. Mora da ima dobra i u poriluku i u Edmondi (Mauriceovoj ženi) zbog čega pomišljam da ću u njima popabirčiti komad neba. Nije li to zato što oni stvarno imaju nešto od pravog raja, odnosno zato što se u svakome, makar skromnome dobru, više ili manje, odražava nešto od Najvišeg Dobra?

Uostalom ne postoji samo poriluk. Tu su i šparoge. Radost što je Proust crpi dok ih promatra, može poslužiti našem cilju: »Stajao sam ushićen pred šparogama, natopljenim prekomorjem i rumenilom, kojih stabljike, fino prošaranih vrhova blijedoljubičaste i nebeski – plave boje, neprimjetno blijede prema dolje – ipak još uprljane blatom svog tla – u prelje­ vima koji nisu zemaljski.«8 Odakle potječu ti preljevi – uostalom, pisac govori o »nebeskim nijansama« – što izranja-

8

18

Marcel Proust, Du côté du Guermantes, u: A la recherche du temps per­ du, Pariz, Robert Laffont, coll. »Bouquins«, 1987., t. II, str. 407.

Nije nemoguće?

ju na tako običnoj jestivoj stabljici? Je li riječ o brzopletosti u izražavanju? Pjesnička projekcija koja uljepšava taj svijet?

Posrijedi je ono na što smjera vojvoda Guermantes dok poslužuju »pjenasti umak od šparoga«. Ekstaza bi tu bila smiješna. Riječ je o tome kako isprazniti tanjur, ne kako o njemu duboko razmišljati.9 Uostalom, što je besmislenije od slikanja šparoga? Guermantes nad time ne krije svoje zgražanje: »Swann10 bijaše tako drzovit, da nas je nagovarao na kupnju nekakvog Svežnja šparoga. Čak su nekoliko dana ostale ovdje. Bilo je na stolu samo to, svežanj šparoga posve sličan onima koje ste upravo pojeli. No ja sam odbio progutati te šparoge G. Elstira. Za njih je tražio tristo franaka, za svežanj šparoga! Jedan luj, da toliko to vrijedi, čak da su prve rane šparoge.«11 Slika koja se fiktivno pripisuje Elstiru, u Manetovoj mrtvoj prirodi postaje stvarnost. Svežanj, naspram tamnoj pozadini, obuhvaćen dvjema uzicama bakrene boje, položen na postelju preko žustro nabacane zeleni, predstavlja nam stvari istodobno dosadne i blistave, stvari sivkastobijele s istodobno otvarajućom paletom do ljubičastocrne pri vrhu, između boje gipsane žbuke i nebeskog svoda. Povrće biva 9 10

11

Neprevediva igra riječi: Il s’agit de finir son assiette, non de la contempler.

Naime, l’assiette je i tanjur i raspoloženje. Nap. prev.

Ovdje je, dakako, riječ o impresionističkoj slici La botte d’asperges É. Maneta, odnosno o anegdoti u vezi s kupnjom te slike od strane poznatog kolekcionara Charlesa Ephrussia, a koja je nadahnula M. Prousta za lik Swanna u Potrazi za izgubljenim vremenom. Naime, kako ju je Ephrussi kupio za 800 franaka, ali je Manetu poslao 1000, slikar mu je, navodno, naslikao i poslao još tu malu sliku na kojoj je samo jedna šparoga, poprativši to duhovitim riječima: »Vašem svežnju nedostaje još samo jedna.« Nap. prev.

Marcel Proust, Du côté du Guermantes, u: A la recherche du temps perdu, Pariz, Robert Laffont, coll. »Bouquins«, 1987., t. II, str. 407.

19

PRELUDIJ

mjestom graničnog iskustva. Potezom kista slikar sabire težinu tvari i lakoću duha. Paleta titra između iščeznuća boja i njihova pomaljanja. Slikarski, spada u temelje realizma i na rub apstrakcije. Od zemlje je i od neba. To su šparoge i to su anđeli. Dovoljno je taj svežanj gledati pažljivo, sam za sebe, i on se pretvori u čizme od sedam milja.12 Sama imenica13 nekako još vuče na nešto drugo. Na početak one pjesme koja se pjevala na početku mise dok je svećenik škropio blagoslovljenom vodom: Asperges me… Operi me…

Mogu se, dakako, svemu tome smijati. Na šparoge mogu odmahnuti rukom, kao izjelica ili kao filistar. Time to kratkotrajno viđenje ne gubi na trajnosti: kroz zemaljske stvari prosijeva nebeska munja (i pripazite da uopće nisam govorio o licima koja Levinas zove »bogojavljenja beskonačnoga«, nego samo o povrću), jedan raj zapanjujuće iskri – u svagdašnjem.

Radije pakao?

Ali, primijetit će netko, nekakav raj bez kraja neće li to biti dosadno? Čini se da je vječnost duga, jako duga. A radost, i najjača, vazda je tek toliko jaka da potraje koliko bljesak. Je li smrt stvarno tragedija? Možda, ali moramo odmah jasno reći da je i velika ljepota tragična. S ljepotom započne »raj

12

13

20

Opet igra riječi, moguća samo na francuskom. Naime les bottes su i svež­ njevi i čizme. A u pričama o vilama, čizme od sedam milja su čarobne, veličinom se prilagođuju nogama onoga koji ih obuje, a samo jednim korakom u njima on može prijeći sedam milja. Pogled na svežanj šparoga na stolu izgledom može podsjećati na čizmu. Nap. prev.

Dakako, imenica l’asperge, na franc. Nap. prev.

Nije nemoguće?

tuge«. A kosilica smrti koja kosi nalik je na tamnu pozadinu koja ističe svjetlucanja, na svršetak zbog kojeg postaje dragocjena svaka sekunda, na krik koji dobro osjećanje pretvara u ludoriju. Osim toga, svratimo li pozornost na to da je raj jednodušno i vječno klanjanje jednome samom i istom Bogu, možemo ga zamisliti kao kraljevstvo klonova i s obzirom na to ozbiljno dati prednost paklu.

Tomu u prilog govori nešto opće poznato. Općenito se sa zadovoljstvom čita Danteov Pakao, ali nakon iskrcavanja s obala Čistilišta, velika nam poema ispada iz ruku i uplašimo se pjevanja njegova Raja kao osude na robiju: mučna rasprostrtost pustinjske bjeline, uz monotoniju neprestanih aleluja, a radi kontrasta nigdje neke psovke, neke hule, »dreka«. Držimo kako radost nije tako uzbudljiva kao drama i da će nam živi blaženi brzo dozlogrditi kao mrtvi štakori.

Tako tvrdi Victor Hugo točno po sredini svoga pohvalnoga govora Danteu: »[…] usporedo s penjanjem, čovjeku postaje nezanimljivo; dobro je bilo u paklu, ali više nije tako u nebu; ne prepoznajemo se više u anđelima; valjda ljudsko oko nije stvoreno za toliko sunca, i kada poema postane sretna, oko zakaže. Pomalo, povijest je to svih sretnika. Vjenčajte zaljubljene ili uvedite u raj duše, u redu, ali dramu potražite negdje drugdje, ne tamo.«14 Gdje će u nebu biti roštilji i ražnji da bi se čovjek zabavio? Gdje pogrde i razbludne šale da prštiš od smijeha? No zar je moj ukus do te mjere iskvaren da mi nebesko slavlje bez nasilja i pečenja moje braće izgleda bljutavo? Ipak, Hugo je uplašen zbog nečega drugog: to je odsutnost drame, kraj svake borbe. Nema tjeskobe ko-

14

Victor Hugo, »William Shakespeare«, I, II, 2, §XI, u: Oeuvres complètes – Critique, Pariz, Robert Laffont, coll. »Bouquins«, 1985., str. 278.

21

PRELUDIJ

ju treba prevladati, nikakve kušnje koju valja izdržati. Nisu li sva naša velika veselja osvojena velikom borbom? Nije li gruba zima onaj opor i mračan dragulj koji omogući da sine proljeće? Da se proljeće odulji u nedogled, požalili bismo za snježnom mećavom. Da se veselje pretvori u vječnost, aureola bi nam dosadila, a nebo postalo nesnosno. Eto. Nema, dakle, raja. Zato, jer raj bi bio pakao. A pakao je kudikamo veseliji. Stoga, zadovoljimo se ovom našom poviješću punom buke i pomama.

Takav zaključak mene ne bi oneraspoložio, jer oslobodio bi me truda daljeg pisanja ovih redaka. Nažalost, on u sebi ima očito proturječje. Prema definiciji, to je mjesto svakog savršenstva. Ergo, bezličan i dosadan raj okrugli je četverokut (no, u doba piva bez alkohola, kave bez kofeina i seksa bez seksualnosti, vjerovanje u neki takav nezanimljiv raj može čak izgledati normalno). Ako je to mjesto završenost mojeg ja, vječno klanjanje ne bi ga moglo nikada dokinuti, nego bi ga upotpunjavalo: na nebu bit ću samo još više ja sam, i razlučeniji od drugih nego što sam bio na zemlji. No ako je raj savršenost u drami, u nepostojanosti, čak u tjeskobi, tada se drama nekako mora nalaziti i u tome vječnom životu, i to u beskraj. Primjerice, krhkost prati ljepotu cvijeta ili mlade djevojke, pa iz toga moramo zaključiti da će blažena mlada djevojka i rajski cvijet tamo isto tako biti neizmjerno krhki. – Tek što smo za sobom ostavili jedno proturječje, upali smo u drugo! – Prividno proturječje koje zaklanja pogled na ono stvarno blistavo iznenađenje koje želimo približiti na sljedećim stranicama. Ostaje činjenica da vječni život ne bi mogao biti vječno robijanje, nego uzvišena drama, slavno sudjelovanje u čistom Činu. Ako radi našeg blaženstva treba teći krv, e dobro, teći će! Ne prikazuje li mi Van Eyckov retabl, u samom središtu poljane slave, Jaganjca, čije je srce 22

Nije nemoguće?

uvijek otvoreno, a u zlatni kalež – mlazom – on trajno lije svoju krv? Što se tiče Dantea, on nas na to isto upozorava već od prvog kruga pakla. U čemu je bio grijeh Francesce da Rimini i njezina djevera Paola da Malatesta? Zar u tome da su počinili preljub? Nema sumnje, ali u njega su upali jer su počeli čitati o Lancelotovim ljubavima, no nisu došli do stranica na kojima je jasna njihova lažnost, u odnosu na istinsku ljubav: »Ne čitasmo dalje toga dana.«15 Oni koji čitaju Pakao i ne idu dalje, jednako griješe kao prvoosuđeni u toj knjizi. Ni ne znaju do kojeg bi ih stupnja nezamislive silovitosti (silovitosti u životu, ne u silovanju) Raj mogao ponijeti.16 Pjesnik koji ga opjeva, tu klone više nego u paklu: »Od tada posta viđenje mi veće / negoli kaže govor što se preda / sa spomenom na takvo obuzeće. / Kakav je onaj sanjajuć što gleda, / pa tek mu dojam ostane od sanja / i ničem drugom u sjećanje ne da.«17 Mi ćemo razmatrati upravo to: krajnost – gledati prekomjernost – nad-svijeta; ili to da savršene radosti može biti samo putem nikad zalječiva nedostatka.

15 16 17

Dante, Inferno, V, 138. Usp. hrv. prijevod, nav. dj. str. 35.

Uzgred recimo da autor očito smjera na silovitost silovitih koji grabe Kraljevstvo (Mt 11,12). Nap. prev.

Kako naš prijevod spominje nemoć jezika »spomen na takvo obuzeće« (la memoria a tanto oltraggio), tj. sjećanje na krajnje rajsko preobilje, evo prvih triju stihova u izvorniku:

Da quinci innanzi il mio veder fu maggio che ‘l parlar nostro, ch’a tal vista cede, e cede la memoria a tanto oltraggio.

(Paradiso – Pjevanje XXXIII, stihovi 55 i s.); hrv. prijevod: nav. dj., izd. Globus media, 2004., str. 561.

23

PRELUDIJ

Pogrešno zamišlja da je u raju Uostalom, što je pakao? Slika koju o njemu obično imamo nije manje izobličena od slike o Nebu. Mislim na simptomatičnu zloporabu nekih izraza kao kad se govori »pakao Auschwitza«. Ako je Auschwitz pakao u teološkom smislu, tada valja zaključiti da tamo nema nikakve žrtve, nego samo krvnici koji s uvjerenjem obavljaju svoj posao… Ta pogreška u perspektivi, plod je dvostruke zbrke: osudu zamišljamo kao posve nametnutu kaznu i ujedno smatramo da je paklena kazna u biti bol. Glede toga Katekizam je jasan: pakao je »po svom slobodnom izboru«, »stanje konačnog samoisključenja«, a »glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga«.18 Lažno velikodušni, koji tvrde da je nauk o paklu netolerantan, iznose pravu besmislicu. Zapravo, pakao je ni više ni manje nego mjesto božanske snošljivosti: Bog se naklanja pred onim koji, slobodno i znajući, odbija njegovu milost, pri čemu zauvijek podnosi taj razdor jer iako neku dušu može odvesti, ne želi je silom ugrabiti. S druge strane, sumnjivi propovjednici koji mašu prijeteći paklom, ponajprije kao mjestom užasnih boli, samo mogu promašiti metu: Tko da obrati sadomazohista prijeteći mu bičem? Osnova paklu nije u tjelesnoj kazni, nego u svojevoljnom lišavanju gledanja Boga. A lišenost se mjeri samo u odnosu na ono čega se lišavamo. Ako se prethodno ne navijesti raj, ako se barem na daljinu ne osjeti njegov pravi okus, pakao će izgledati kao neko prilično lijepo mjesto. Kao nekakav mali raj, ne dakako po milosti Boga, nego snagom moje dudice varalice.

18

24

Katekizam Katoličke Crkve, §1033 i 1035.

Nije nemoguće?

Važna je definicija Simone Weil: »Pakao, to je kada pogreškom misliš da si u raju.«19 Pomalo pretjerano, valjalo bi dodati: pogreška o kojoj se govori nije afektivna, nego spekulativna. Kad bi se netko strovalio u ponor jer ima povez preko očiju, ne bi se u tom stanju našao »po vlastitomu slobodnom izboru«. Osuđeni ne misli na nebeski raj jedino svojevoljnim zanemarivanjem. Više je to čin oholosti nego pogreška. A Weilina definicija se objašnjava ovako: pakao nastaje onda kada se proizvodi svoj mali privatni raj umjesto da se prihvati veliki zajednički raj. Taj zajednički raj, a to znači otvoren u najprisnijoj komunikaciji svima – a posebno (blaženika upravo to žulja) svojemu vrlo anti­patičnom susjedu – uistinu je raj svjetlosti; no osuđeni više voli biti prvi u svome polumračnom svijetu privida nego među drugima u moru svijetle jasnoće. Eto zašto bi se umjesto »pakao Auschwitza« moralo reći »pakao svjetovne uspješnosti«.

Ta se nesreća divno opisuje u 28. epizodi, prve sezone serije Twilight Zone (autora Charlesa Beaumonta, prvi put prikazane na CBS kanalu 15. travnja 1960.20). Američka televizija ovdje je sjela u klupu svetog Tome Akvinskog. Epizoda pod naslovom A Nice Place to Visit priča nam priču post mor­ tem o Henryju zvanom »Rocky« Valentine: »Neki mali čovjek strašljiv i pakostan koji nikada nije imao vremena stati – najavljuje smireni glas voditelja. Sada ima sve što je uvijek želio i s tim mora živjeti vječno.« Toga siromaha, okorjelog protuhu upravo je ustrijelila policija i kad se nakon smrti probudio, evo ga pred Pipom, bradonjom u bijeloj odjeći koji

19 20

Navod prema: Gustave Thilbon, Vous serez comme les dieux, Pariz, Fayard, 1959., str. 9.

Može se pogledati na cbs.com, ili na youtube.com.

25

PRELUDIJ

mu je na raspolaganju: on mu pruža novčanice i odvodi ga u raskošnu kuću opakih užitaka, upravo prema njegovu ukusu.

Rocky Valentine ne vjeruje svojim očima. Zatraži plavušu: tu je! Sjajni automobil s pokretnim krovom: samo ulazi! Pokušajmo na ruletu: bingo! Pip udovoljava svim njegovim maštarijama, a naš čovo vjeruje da je u raju: »Vi ste moj anđeo čuvar? – Da, uzvrati bijeli poslužitelj, tako nešto…« Kada je prošlo nekoliko dana, možda nekoliko tjedana, martingal21 malo‑pomalo razotkriva svoje prokletstvo. Kocke uvijek izbacuju dvostruku šesticu, ali naravno tu nema slučajnosti. Sprema u džep uvijek golem dobitak bez rizika da može izgubiti, ima tisuće žena nikada dužan da im ugodi, niže lake uspjehe koji nikada ne zahtijevaju napor koji iscrpi, ni poraz koji traži ponavljanje; sva ta lakoća postaje mu preteška jer u zagrljaj nudi samo utvare. Ako se sva vrata otvaraju samo na moju zapovijed, to je najneizlječivija od svih tamnica: ne postoji barem jedno pravo mjesto gdje bih mogao biti drukčije nego u svojem snu. Rocky zaželi ponovno vidjeti svoje stare drugare. Pip mu objasni da je nemoguće na takvome mjestu susresti nekoga drugoga: This is your private world, »ovaj je svijet smišljen samo za vas…«. Kada je Rocky tražio djevojke, kazao je dolls: htio je »lutke«, ne prave žene. Sada kada zahtijeva sudrugove, rabi riječ buddies: to su pak »prijatelji« koje želi, ne pravi prijatelji. Dok mu te odbija dati, Pip ga ipak uslišava. Uslišava ga, a da ga nikada ne usliši. Takav je pravi demon pakla, bez žarača, ali pun para

21

26

Sustav klađenja u kojemu je dobitak siguran samo teoretski, tj. ako netko raspolaže neizmjernom količinom novca; kako to nije nikada slučaj, zapravo je siguran konačni gubitak. Nap. prev.

Nije nemoguće?

k’o blata, manje nasilan nego što je laskav, beskonačno vas hvata u klopku u vašemu virtualnom raju.

Osuđenog posredstvom tog anđeoskog posrednika uslišava ponajprije Bog. Čak ga je uslišao točnije nego izabranoga. Jer je izabranik, prema definiciji, onaj koji nije u cijelosti izabrao, nego je izabrao da se dade izabrati, koji je pristao prepustiti se drugome da ga izabere za poslanje različito od vlastitih pogleda. Ako je uslišan, nije to bilo na osnovi njegova plana, nego na osnovi nacrta koji ga nadilazi. To je ona krajnost, l’oltranza, o kojoj govori Dante. No ona se sada nameće ovim zaključkom: pravi raj ima nešto zastrašujuće. O tome katekizam nije manje jasan kada sramežljivo kaže: »To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje.«22 I odredivši nas tako na neshvaćanje (ali, pripazimo, ne na nerazumijevanje, jer možemo biti svjesni te neshvatljivosti), »to otajstvo« uzrok je što smo smeteni – da stari mijeh neprestano puca zbog novog vina. A vjerojatno nam je prijašnji strah od raja služio za prikrivanje drugoga koji postiđuje: ozloglašujemo raj plašeći se njegovih dosadnih duljina, ali to činimo zato da ne priznamo kako se prije svega bojimo da budemo uvučeni u preveliku pustolovinu: da budemo izručeni svakome drugome posve bliskom, njegovoj stvarnosti koju nismo očekivali, njegovoj slobodi koja nas iznenađuje, njegovoj radosti koja nas preplavljuje do razdiranja naše uskogrudnosti…

22

Katekizam Katoličke Crkve, §1027.

27

PRELUDIJ

Od jedne konačnosti do druge Sve to možda nije samo tlapnja iz straha pred mojom konačnošću. Jamačno, ne priznajem da sam konačan pa se ovjekovječujem na krivim pitanjima… Ali koja je to najograničenija konačnost? Ona koja sadrži smrt ili ona koju postavlja Bog? Profesor Destour, stručnjak za Heideggera, osjeća jedino prijezir brbljavcima koji pomišljaju umaknuti svojem »biti-za-smrt«: prema »vjernicima«, »religioznima«, prema svim tim zimogroznima koji ne žele pogledati u oči svojoj konačnosti. A on je, u puloveru s ovratnikom na V23, prihvaća potpuno. Ima veličanstveni Tubitak (Dasein), autentičan, dubok, pravu zvijer za natjecanje koju vam uznosito pokazuje, s pogledom uperenim u daljine i prema dobro proćućenim tišinama. A vi ni ne pomišljajte da mu proturječite ili da mu pokušate prigovoriti prigovor. Naljutit će se ili će se pretvarati da vas nije čuo. Tako je u svojoj konačnosti sam sa sobom, zar ne vidite da mu nitko ne smije smetati…

U temelju, ta razdražljiva konačnost, od koje se čovjek mahom osjeća loše, ne ćuti se toliko pred ništavilom koliko pred drugim. Osobito ako me taj drugi nadilazi, prelazi granice, poguruje me u moje zadnje obrambene rovove. Osobito ako je taj jedan Židov (onaj koji na pitanje odgovara pozivom, na problem misterijem). Ili osobito ako se zove Siffreine (moja žena – ta koja stoji konkretno nasuprot meni). Tada ja igram na »egzistencijalnu-projekciju-svoga-vlastitog-bića-prema-smrti« da ne moram podnositi istinu Siffreininih prigovora. Nadimam se od svojeg osjećaja konačnosti. I pro­

23

28

Vjerojatno aluzija na imenicu Victoire, (pobjeda). Nap. prev.

Nije nemoguće?

suđujem, uzvratno, da i Siffreine ima vrlo ograničen vidokrug (»Bi li mogao staviti svoje čarape u prljavo rublje?«).

Ako je konačnost stvarnija pred drugim, koji izravno zahtijeva malu smrt sebi samom, nego pred velikom smrću koja od mene za sada ne traži gotovo ništa, ona je također radikalnija pred beskonačnim nego ispred ništa. Već smo to zapazili: nebesa mogu izgledati užasnije od smrtnih ostataka. A ono vječno može ograničavati više od ništavila. Budući da u ništavilu, podsjeća Epikur Meneceja, mene ne dira ništa: »Sve dokle god jesam, ono nije. A kada ono tamo bude, mene više neće biti.« Moja konačnost, koja se rasprostire samo u konačnome, može u cijelosti biti u sebi samoj. Mogu živjeti svoj život kao kratku besmrtnost. Ništa neće zahtijevati da budem iznad samoga sebe. Ništa neće ubiti moju samodostatnost. Nikakav viši život neće suditi mojem životu.

Ako ništavilo nema što reći, završnu riječ imam ja.

Poprilično je vjerojatno da naš vijek s toliko lakoće upada u dogmatizam ništavila, kako bi ljudi izbjegli tjeskobu dogme o vječnome drugome. Tako se može razumjeti ono što je napisao Rivarol: »Bog je najviše mjerilo naše nemoći; svemir, sam prostor, nisu tako neshvatljivi«.24 Taj francuski moralist rabi hebrejski izraz: El Šadai, koji se obično prevodi kao »Svemogući«, a doslovce znači »Onaj koji veli Do­ sta«, koji određuje među. Nema sumnje, Zemlja je tek zrnce prašine bačeno u svemir; čovjek čedo sisavaca primata i riba resoperki; ja subreta psihički nesvjesnoga; smrt lijes koji se zatvara nad jednim licem unaprijed nevažnijim od maske; sve to hoće nas poniziti, no ako to prikazujemo kao nešto

24

L’Esprit de Rivarol, Pariz, Crès, coll. »Les variétés littérataires«, 1924., chap. XXXI.

29

PRELUDIJ

što čovjekovu nadutost u korijenu reže za vazda, samo je dodatna lukavština naše oholosti. Jer, ni za jedno od tih poniženja ne moram dati račun nikome. Ako i sjedim ovdje na hrpi izmetina, i dalje sam na prijestolju. One su neizmjerno nevažnije od one Ljubavi koja me ispituje i traži sve do najvećih dubina. Poznavanje jednoga Boga Stvoritelja ne usmjeruje me prema nekomu budućem ništavilu, nego prema ništavilu koje jesam sam po sebi, k tome temeljnom ništavilu iz kojeg me On izvlači u svakom trenu, i komu sam dužnik.

Poznavanje Boga Otkupitelja ne upravlja me u tjelesnu bijedu, nego u bijedu duhovnu iz koje se ne bih nikada iščupao svojim silama.

I upravo stoga, mogli bismo naposljetku primijetiti, da je konačnost obilježena smrću, manje slamajuća od konačnosti otkrivene putem radosti. Morat ćemo se često vratiti na tu očitost: više je na dohvat ruke smrt nego ispunjanje srećom. Sam sebe mogu ubiti. No sam sebe ne mogu učiniti sretnim… Uostalom, najveća je okrutnost fizičke smrti što jasno ističe moju nemoć da se usrećim: samo gradim na pijesku, orem more, zasijana brazda za bajkovite žetve samo je trag lađe koji će vrijeme brzo izbrisati… Stoga, može se zaista dogoditi da mi tjeskoba zbog smrti bude manje oprečna radosti nego što to izgleda. Moja konačnost pred smrću, ona koja razara sva moja mala zadovoljstva, podsjeća me na moju konačnost pred radošću, čineći da kriknem prema onomu drugom koji nam je jedini može dati.

30

Nije nemoguće?

U zamci praga 25 Na kraju ovog uvoda, naša knjiga može započeti objašnjavati dvosmislenost svog naslova. Raj je na vratima – ali u oprečnim značenjima. Sam je izraz u sebi neodređen: onaj koji se našao na vratima već je ovamo stigao, no ne potpuno. On upozorava na svoju prisutnost, ali izmiče pogledu. Tako, za rajem žudimo a da ga ne možemo vidjeti. Otprilike kao da bi netko povukao zvonce (na ulazu, za uzbunu), ali bi bilo nemoguće poviriti na zirku (kaže se i špijunku), pa možemo s Madame Smith zaključiti: »Sve dok se čeka zvuk zvona na vratima, znači da tamo još nema nikoga.«26 No ako je raj nalik siromahu koji dolazi kucati, toliko siromašnu da je nevidljiv, tada je on i poput siromaha koga love.

Na vratima je i već nekako na objema stranama. Nalik je na zamku jer uznemiruje. Da u svom traženju ne pretjeruje? Da mi samo ište zdjelicu juhe, mogao bih mu otvoriti. Ali ne, Gospodin hoće moje oči. Traži čak da mu dadem svoje toplo srce koje se još puši. Kako, zar tom neznancu? Tom igraču skrivača? Tom nasilnom gostu? Sve to skupa ne izgleda ozbiljno. Gubljenje vremena…

Uostalom, zašto to skrivanje? Nije li se Svemogući mogao učiniti malo očitijim? Zašto ne daje jasnije znakove? Blažene duše ne uspijevamo vidjeti, onako smještene iza tajnih

25

26

Imenica le leurre može značiti: prijevara, zamka, zasjeda, ali i obmana, varka, iluzija. Odlučili smo se za zamku jer je ovdje raj (Kraljevstvo) ispred vrata, »u zamci praga« svojih vratiju, naime, »već jest« ovdje i »još nije« u potpunosti jer će to tek biti nakon izlaska iz zamke praga.

Nap. prev.

Eugène Ionesco, La Cantatrice chauve, prizor 7.

31

PRELUDIJ

vrata i zaključane trostrukim okretom ključa. Ali vratima mrtvačnice nije nimalo teško proći: trupla vidimo dobro, toliko dobro da ih valja pokriti, zataškati činjenicu njihova jasnog raspadanja. Nadalje, zašto anđeli koji nas odnose nisu tako očiti kao gamad koja nas proždere? Ulaz raja ne raspolaže oznakom onako treperavom kao BauMax ili Ikea. Čini se da je Bog nula u marketingu. No, dakle, probudi se, ustaj!

To je radi sumnje, to je zato da radije trčite do Ikee nego u život vječni. Ali ne, nije to, nego jednostavno nema dobru agenciju serafina!

Tako u meni, kao i u vama, naviru sva ta netaknuta pitanja. Kamo su otišle te milijarde mrtvih cijele povijesti koji su sebe doživljavali kao središte svijeta? Kamo će moja žena, moje kćeri, moji prijatelji, moji roditelji? Da izmolimo Kadiš za usahlu smokvu? A to danje svjetlo što u podne umiva lica ljepotom ili izaziva svjetlucanje mora, zar je samo gruba šala? Ništavilo, dakako, jer još se nitko nije vratio da nam zajamči da raj postoji. No, ni onostranost nam se ne očituje mnogo jasnije, a oni koji se, izišavši iz kome, na televiziji prisjećaju svjetlosti na kraju mračnog tunela i nadalje mi bude više sumnju nego što je budi rascvala mirnoća nekoga groblja. Osjećam neke teškoće, priznajem, dok zamišljam nebeska mnoštva, valjda zbog prisutnih demografskih problema, premda znam kako o Nebu ne treba misliti na način prostornog planiranja ili rješavanja stambene krize. A k tome, tu su Djevica Marija, Marija Magdalena, Petar i Pavao, Mojsije, Platon, Toma Akvinski, Nietzsche (jer mislim da je spašen), Bach i Mozart, Claudel i Proust, Luj XIII. i Tutankamon… ali i moj praujak Šlomo, poslužitelj u jednoj sinagogi u Tunisu, François Martin, poštar u Flayoscu, ona starica iz metroa koja je molila za me i koju ću morati zagrliti kao sestru, ili ona majka obitelji iz grada 32

Nije nemoguće?

Bakouba 27 ili onaj orotchenski lovac s kojim ću za potrebe nove hvalbene pjesme nepripremljen pjevati u triju… i sve to bez imalo laži, bez ikakva nadmetanja, izložen, uživo, gol… sve to strah mi tjera u kosti!

Vrlo često mi se čini da je taj nevidljivi svijet, koji je prostraniji od ovoga svijeta, nevjerojatan. A istodobno mi je nepodnošljivo, ne, nemoguće mi je zamisliti da bih mogao biti odvojen zauvijek od svojih kćeri, primjerice, ili čak jednostavno od slavujeva pjevanja ili mirisa cvijeta kozje krvi, od okusa boba s kimom, od plave boje… Dok zamišljam raj kao čistu pretpostavku, unatoč svemu prisiljen sam ostati »u zamci praga«, udarajući, udarajući neprekidno na vratnicu koje nema: Pred vratima, zapečaćenim, Pred riječju, praznom.

U gvožđu, neprobuđen Ništa osim ovih riječi, gvožđe.28

Ali, ako raj postoji, stid što ovdje živim toliko ispod svoje poezije, ispod njezinih ljubavnih zahtjeva izaziva da dršćem od glave do pete, pred neizbježnošću slave, neiscrpive i probojne, te se osjećam više nesposoban nego nedostojan da se takav pojavim pred svetom Djevicom ili čak pred svojom vlastitom ženom. Što? Zašto ne bih mogao lijepo iskazati svoju osobnost? Moram li se prikazati kao ćudljivo loše odgojeno dijete kakvo jesam? Ne, ne, taj raj može jedino biti 27 28

Irački grad, 50 km sjeverozapadno od Bagdada, strahovito stradao u nedavnom ratu. Nap. prev.

Yves Bonnefoy, »Dans le leurre du seuil«, u: Poèmes, Pariz, Gallimard, coll. »Poesie«, 1982., str. 257.

33

PRELUDIJ

opasna varka. Ali, zašto ta varka blista tolikim sjajem? I ako je varka podvala, ta podvala je i komad crvene vrpce kojom krotitelj ptica grabljivica namami sokola natrag na svoju ruku. Ja pak nisam dragovoljni kovač svoje sreće. No, dakle, tko je postavio taj mamac? Tko li je taj sokolar koji me hoće privući tim toliko snažnim koliko prigušenim znakom?

Paradoks raja: s jedne strane, njegova odsutnost u meni stvara pustoš; s druge, njegova me prisutnost plaši. Tu dolje, kucam na vrata grobnih kamenova, sve dok ne razbijem šake i lubanju. Ovdje, samo Nebo kuca na moja blindirana vrata, na moju mršavu rečenicu, na moje srce od željeza. I odbijam mu ih otvoriti. I bojim se reći dobar dan svome Dobrom Danu. Jer taj Dobar Dan neizbježno je Sudnji Dan, s ponudom da me njegova čista dobrota odmakne od svakog zla. Zato se barikadiram što bolje mogu. Zato On kuca sve jače. I sve to će, znam, dobro završiti ili tako da ću ja izvući deblji kraj ili tako da ću se dati njegovoj milosti da me izvuče.29

29

34

Dakako, tu je igra riječi: Et tout ça finira, je le sens bien, soit par mon c­ oup de tête, soit par son coup de grâce. Usporedo teku izrazi coup de tête (nečiji nepromišljeni čin, prevodimo njegovom posljedicom – deblji kraj) i coup de grâce (posljednji udarac koji se daje nekom živom biću da mu se skrati muke ili da ga se dokrajči). U tomu posljednjem udarcu bitna je Božja milost koja nas izvuče u savršenost svog života. Nap. prev.

Sadržaj

7 TEMA

Napomena 10

PRELUDIJ

11 Nije nemoguće?

Jednostavno kao dobar dan 11 • Pascalov poriluk 15 • Proustova šparoga 18 • Radije pakao? 20 • Pogrešno zamišlja da je u raju 24 • Od jedne konačnosti do druge 28 • U zamci praga 31

PRVI STAVAK

35 gdje Politik a ukleta Gradom odozgor se uviđa da pojam raja, daleko od toga da ne bude teološki pojam, jest pokretač naše povijesti

Latinski raj 35 • Od kruga u strijelu 38 • Pod krovom politike, plaža teologije 44 • Prva slika odjeljivanja: nebeski grad protiv zemaljskoga grada 46 • Prva slika zbrke: nebeski grad kao zemaljski grad 50 • Druga slika odvajanja: zemaljski grad pokraj nebeskoga grada 54 • Druga slika zbrke: zemaljski grad kao nebeski grad 59 • Treća slika odvajanja: zemaljski grad protiv nebeskoga grada 64 • Treća slika zbrke: nebesko i zemaljsko mješavina uz sniženu cijenu 69 • Raj kao regulatorna misao i kao katastrofa 74

465

Sadržaj DRUGI STAVAK

79 Od pozadinskih svjetova do pozadine stvari

u kojem se pita nije li raj izum iz mržnje više nego iz ljubavi, da bismo pobjegli ispred naše zemaljske zadaće Ova što prolazi i ono što ne prolazi – dva primjera 79 • Nietzsche i pozadinski svjetovi 84 • Transcendentnost u ujaka Raymonda 90 • Yves Bonnefoy: pozadina stvari 92 • Iskušenje raja prema Baudelaireu 98 • Povratak k usjeku ili iluzija o iluziji 108 • Pasha jedne prolaznice: danteovski putopis 112 • Onkraj budućnosti i onkraj drugdje 121

126

141

I. Intermezzo:

K afk a na pragu obećane zemlje Ples bez plesnog znanja 126 • Negdje u nedovršenom 128 • Između neizbježnog procesa i nepristupačnog dvorca: slučaj K. 130 • Knjiga kao sjekira i kao molitva 132 • Mojsijevska paradigma 134 • Ispred Zakona 136 • Vječni Žid kao vodič 138 • Veliko Kazalište Novoga svijeta 139

TREĆI STAVAK

Trpjeti radost

u kojem se shvaća da nas blaženstvo, čineći nas manje blaženima nego otvorenima rimanju i davanju, može prestrašiti Mozart for never 141 • Tlo beznađa (I) – Relativnost nevaljalca 145 • Tlo beznađa (II) – Relativnost nesreće 147 • Prvenstvo začuđenosti 151 • Sade, pokušaj još jednom! 155 • Razjapljenost blaženstva i jaram radosti 161 • Od srama biti radostan do omaglice biti klaun (Michauxov put) 167 • Proroci sreće (Billy Budd Hermana Melvillea) 173 • Ako je biti tužan zločin 177 • Tri stradanja radosti 184

190

466

II. Intermezzo:

Mozart ili Don Giovannijev kraj Tako veselo da čovjek poželi briznuti u plač 190 • Divertimento protiv zabave 192 • »Ovdje je genij dobar čovjek« 195 • Od blistati do svijetliti 197 • Od Otmice k Blagosti 199 • Tragedija milosti 203 • Što zapovijeda Komendator? 205 • Sud Radosti 207

Sadržaj

211

ČETVRTI STAVAK

Druga Kristova riječ na Križu

u kojem se razaznaje kako se Danas Križa može poistovjetiti s Danas Slave

Svjetiljke za mrak 211 • Trojica raspetih (I) – Gestas, zli razbojnik 215 • Trojica raspetih (II) – Dizma, dobri razbojnik 222 • Trojica raspetih (III) – Isus, ili raspeti raj 228 • Jedan te isti Danas, Danas Raja i Danas Kalvarije 233 • …bit ćeš… 239 • Dvije Terezije (I) – Iz Lisieuxa 243 • Dvije Terezije (II) – Iz Auschwitza 248 • Sumrak radi svjetlosti 254

259

III. Intermezzo:

Proust i nemogućnost zagrliti Albertinu Na suhu 259 • Na izvorima proustovskoga genija: »Zut« 261 • Kritika voluntarizma 265 • »Otkuda mi je mogla doći ta moćna radost?« 267 • Dodirnuti da se vidi 269 • Nemoguć poljubac 271 • Ljubomora kao zamjećivanje i odbijanje misterija 273 • Uspjeh Potrage kao priznanje neuspjeha 276

2 81

PETI STAVAK

Vidjet ćete, vidjeti

u kojem se istražuje pojam blaženo gledanje i po čemu se ono razlikuje od hipnotičke televizije U šutnji Arthura i Tome 281 • Bolje od sreće 288 • Licem u lice (I) – Od opće nježnosti do pojedinačne Vječnosti 293 • Drukčije drugi i samo jedinstven 296 • Spoznati, a ne shvatiti nikada 301 • Putovanje duha do mojega bližnjega 306 • Licem u lice (II) – Između arkanđela i siromašnog Lazara 311 • Razgovarati s Bogom 316 • Ponovno nađeno vrijeme (I) – Prepad ljubavi 323 • Ponovno nađeno vrijeme (II) – Prošlost prisutnija nego jučer 326 • Vraćanje zla 329 • Budućnost nakon događaja 334

339

IV. Intermezzo:

Bernini ili uskrsnuće pod udarcima čekića Rušenje neba 339 • Materijalno do nemogućeg 343 • Anti‑Meduza: stijena pretvorena u meso 346 • Poprsja 349 • Dohvatiti trenutak preobrazbe 351 • Divote otimačine 353

467

Sadržaj • Fontane 355 • Pravo gravitacijsko polje 358 • Kozmičko protegnuće ljudskog tijela 360

363

ŠESTI STAVAK

Poslije svršetk a svijeta (elementi jedne nove fizike)

u kojem se govori o uskrsnuću tijela i poetskom pozivu naših tijela Ekologija propasti 363 • Futur drugi 366 • Protiv ­isprazne vjere 370 • Prema Drugom Prostoru 372 • Pirno slavlje 379 • Haec est corpus meum 385 • Prozirnost utroba 387 • Poetsko tijelo 394 • Jabuke ljubavi i božje ovčice 400 • Od edenskog vrta do nebesakog Jeruzalema 410

4 21

SEDMI STAVAK

Ključ pjevanja

u kojem se pita o biblijskoj kako snažnoj tako neshvaćenoj tvrdnji, to jest da se život svetih ispunja manje u moralu negoli u glazbi Poruka ili glazba? 421 • Golo pjevanje 424 • Sirene (šarma i alarma) 429 • Put glasova 436 • O tonu i o ritmu: razum i osjećaji 441 • Zborno pjevanje: zajedništvo i neposluh 444 • Fuga: preobraženo vrijeme 447 • Davanje hvale: ranjenost i oslobađanje 454 • Anakruza, Uzmah 461

468

Ova nam knjiga želi oduzeti sigurnost u naše zemaljske rajeve: konačno izmaknuti tlo pod našim nogama da možemo umrijeti s barem nešto malo više otvorenim ustima, s dušom koja žeđa Boga, Živoga. No prije toga, dok nam je Raj još »na vratima«, upravo stoga što je već u nama i još nije, jer valja rasti u Duhu, pa i putem običnih svagdanjih događaja, valja naučiti neke važne, a tobože obične stvari, primjerice od pomodnog pozdravljanja znati prelaziti prema metafizici pozdrava. Učiti se susretanju tako da u susretima postignemo stanje u kojem jedan ne navaljuje na drugoga, nego ga prihvaća onakva kakav jest, ne izobličavajući ga. Biti svjestan da nam je svaki čovjek proročište koje govori. Kukavelj nam, zaista, može govoriti snažnije nego Pitija, samo ga treba čuti. Svađalica, koliko god bio dosadan, može vidjeti dalje nego Sibila. Pa i jednostavno time što nam kažu »Dobar dan!«. Stvorovi doista imaju nešto od pravog raja, pa se u svakome, makar skromnom dobru, više ili manje odrazuje nešto od Najvišeg Dobra. Ako radi našeg blaženstva treba da teče krv, e dobro, teći će! Ne prikazuje li mi Van Eyckov retabl u samom središtu poljane slave Jaganjca, čije je srce uvijek otvoreno, a u zlatni kalež – mlazom, curkom – on trajno lije svoju krv? No što je s osuđenima? Osuđuje li Bog uopće nekoga na pakao? Osuđeni ne misli na nebeski raj jedino svojevoljnim zanemarivanjem.

Više je to čin oholosti nego pogreška.

Mnogo je u knjizi dubokih misli o odnosu između Nebeskoga Grada i zemaljskoga Grada, o drami povijesti čovječanstva i ljudskih pojedinačnih povijesti, drami vjernika i institucije Crkve.

Cijena 210 kn   

ISBN 978-953-11-0823-2