Pastoralno duhovne vježbe 2 Biti čovjek vjere, nade i ljubavi u globalnome otvorenome svijetu

Biti čovjek vjere, nade i ljubavi u globalno otvorenome svijetu

• KRŠĆANSKA SADAŠNJOST •

Uvodna riječ

N

aša kršćanska duhovnost treba u sebi razvijati i aktivnu evangelizacijsku crtu. A to ne može ako nema aktivnih vjernika, suradnika na izgradnji župskih zajednica. Ove duhovne vježbe pastoralno su aktivno usmjerene za svećenike, redovnike i redovnice, suradnike i suradnice, sve aktivne u župi kao bazičnoj zajednici Crkve.

No, zašto ih zovemo pastoralne? Neki su mi uvaženi teolozi čak postavili izazovno pitanje, zašto taj atribut »pastoralne«? Ne razumiju na praktičan način da je Isus došao da bude Pastir. Nas oko sebe okuplja i svi smo, slikovito rečeno, kao ovce u jednom ovčinjaku, kojemu je on Pastir, ali i Vrata. Pastir poznaje svoje ovce i one poznaju njega. On svakog 5

od nas zove svojim imenom, to znači da nismo bezimeni, neka masa, skupljeno mnoštvo, nego svaki je slobodna osoba uz Pastira, pa zato moramo razmisliti upravo s tog stajališta svaki sebe osobno. Kao slobodna osoba, pozvan sam i stavljen u određene odnose s drugima, tako da se ne smijem izgubiti iz toga Kristova, da se tako izrazimo, stada. Biti uvijek svjestan da smo okupljeni oko Gospodina Isusa Krista kao Dobrog Pastira. To je aktivna svijest pripadanja Crkvi. I vi, aktivni vjernici u župnoj zajednici, kao suradnici s nama svećenicima, koji vršimo pastoralnu službu Kristovu, svi smo zato i u slici Krista, koji pase s nama i po nama ljubavlju Duha Svetoga svoje stado, sabire ga i po nama u Crkvi. Različitim službama i djelima njegovi smo suradnici.

6

1. dan Uvodno obrazloženje opće teme Čitanje: Lk 4,1-13

Ovaj smo tekst iz Lukina evanđelja pročitali zato da se podsjetimo kako je Isus prije svoga javnog nastupa otišao u pustinju, u osamu da u sabranosti promisli o onome što je pred njim kao nalog Oca, da ga vjerno izvrši. To je ono najvažnije i za početak ovih naših duhovnih vježbi. U sabranosti razmisliti: što i kako Bog od nas očekuje i traži?

Teško je započinjati duhovne vježbe u sadašnjem povijesnom trenutku kad su sve stvari u tako brzoj mijeni, kad i sama mijena dobiva svoje, da se tako izrazimo, građansko pravo na svim sektorima života, pa također i na području onog duhovnog u čovjeku.

Pogotovo jer znamo da su mnoge naslijeđe7

ne vrjednote izgubile svoju aureolu. Sve je, na ovaj ili onaj način, u preispitivanju. Mnoge su vrjednote već odbačene u praktičnom životu, a mnoge su pod sumnjom. Traži se novi put.

On je neodloživ. Ali on je, zapravo, nama danas još uvijek nepoznat. Zato govorimo uvijek o krizama, jer ne znamo koji je pravi izlaz, koji je pravi put kojim bismo krenuli naprijed, na ono bolje.

Uvijek je čovjek osjećao potrebu da, na neki način, promisli svoj egzistentni položaj u vremenu. I filozofi su uvijek razmišljali i nastojali proniknuti ono što čovjek može i što se od njega traži u kojem povijesnom trenutku.

Kad je kršćanstvo, tamo iza tzv. Konstantinova obrata 313. godine, dobilo slobodu i kad se povezalo s tadanjim društveno-političkim sustavom, monarhizmom – papa je krunio kraljeve, Crkva i papa imali su određeno pravo u samom upravljanju svijetom, što bismo danas rekli, u politici – tada se pokazalo i u samim kršćanima potrebnim neko povlačenje od svijeta, od tih svjetovnih zbivanja. Tu počinje eremitstvo, povlačenje od svijeta. Sabrati se duhovno i usmjeriti prema onome Božjem da nas ovo zemaljsko, što nas na razne načine privlači, toliko ne zaokupi da bismo sami sebe 8

izgubili, da bismo se sami osjetili rastrgani u svijetu uvijek krivudavih staza.

Na toj crti pojavljuje se i otkriva smisao duhovnih vježbi iako se nisu tada tako nazivale. Kako, bar od vremena do vremena, ući u samoga sebe da se prepoznam pred Bogom, u Božjem svjetlu? Vjernik se povlačio iz svoga svakodnevnog okružja u osamu, da se sabere. Kad kažemo »da se sabere«, mislimo da nekako skupi svoje misli, svoje brige, želje, sve ono što ga čini rastrganim, da sve to promisli u svjetlu odnosa prema Bogu. Kako biti ­uistinu izvršitelj volje Božje, onoga na što je od Boga pozvan?

Uvijek je razlog za duhovne vježbe upravo ta određena sabranost. To je i danas razlog našeg povlačenja u sabranost. U meditativnom listiću (str. 115) naznačene su najvažnije točke razmišljanja za ove dane sabranosti.

Zašto ove naše duhovne vježbe zovemo pastoralnim? Nekad su one bile vrlo strogo povlačenje. Kroz stojeća kršćanstva nastalo je više metoda duhovnih vježbi, najpoznatije su postale ignacijevske, nazvane po sv. Ignaciju Loyoli, ustanovitelju Družbe Isusove (isusovaca) u 16. stoljeću. Oni su se povlačili i razmišljali o sebi prema onom posljednjem što 9

nas čeka – četiri posljednje stvari: smrt, sud, pakao ili kraljevstvo nebesko – strogo propitivanje svoga života, duboki ispit savjesti. Prema tome, bilo je najbitnije razmišljati koliko sam u grijehu i kako iz grijeha izaći, dakle, put ­obraćenja.

Tijekom vremena, srednjeg vijeka, i prije Ignacija bilo je više metoda kontemplativnog načina života, pa onda i povremenog povlačenja. Stvorila se i tzv. devotio moderna, kako su je zvali, rekli bismo – suvremena, koja je osobito opisana u knjizi Nasljeduj Krista Tome ­Kempenca, označena izrekom »fuga mundi – bijeg od svijeta« . To je razočaranje nad kršćanskim svijetom, pa i nad Crkvom, jako povezanom s društvenim sustavom. U toj knjizi Tome Kempenca imamo napisanu i ovu rečenicu: »Koliko god puta sam išao među ljude, vratio sam se manje čovjek« (citiram po sjećanju). Ljudi jedni druge zavode, a kad se stvori određeni način, stil života, onda čovjek i nesvjesno tome podlegne. Zato su duhovni učitelji mislili da će čovjek sam sebe bolje upoznati ako bude sam sa svojim Bogom.

Ta rečenica sam sa svojim Bogom bila je također jako naglašena. Ali na taj se način gubila komponenta duhovnosti da smo od Boga po10

slani jedni drugima. Sabranost mora uključiti i promišljanje svoje prisutnosti s ljudima oko sebe, svojih odnosa s drugima, svoje aktivnosti među ljudima i s ljudima. Nezaobilazno je stoga i pitanje kako se odnosimo jedni prema drugima?

Na toj crti je svrha ovogodišnje naše teme.

Kad ju imenujemo Biti čovjek vjere, nade i ljuba­ vi u globalno otvorenome svijetu, želimo razmisliti upravo te bitne, kako ih zovemo, teološke kreposti. Biti s Kristom.

11

Cijena  50 kn ISBN

978-953-11-1241-3