Pastoralno duhovne vježbe 1. Crkva - Otajstva zajedništva u Kristu Velikom svećeniku

Crkva – otajstvo zajedništva u Kristu velikom svećeniku

• KRŠĆANSKA SADAŠNJOST •

Uvodna riječ

V

eć su mi pred više godina neki postavili izazovno pitanje: »Kakve su to Pastoralne duhovne vježbe?« Nije im bilo jasno zašto i kako bi se duhovne vježbe mogle nazvati pastoralnima. Pokušao sam im protumačiti upravo potrebu duhovnog promišljanja sebe i pastoralnog angažmana onih kojima je povjerena neka vrsta službe na razini župske zajednice, aktivnih župnih svećenika, redovnika, redovnica, suradnika-laika, muškaraca i žena.

Kroz sada već više desetljeća, potaknut Drugim vatikanskim koncilom, pokoncilskim Općim sinodama biskupa u Rimu, čestim pobudnicama pokoncilskih papa, smatrao sam potrebnim, svake godine, što dublje ulaziti u duhovno promišljane pastoralnih 5

tema i osobno pa i poticanje pastoralno aktivnih svećenika, redovnika i župnih suradnika-laika angažiranih u župnom pastoralu, koji je najzahtjevniji za osvježivanje vjere i Crkve kao »sakramenta ili znaka i sredstva najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda…« (lg, 1). Održao sam tijekom svoji 60 godina svećeništva, i još više redovništva, preko 70 duhovnih vježbi za svećenike, redovnike i redovnice, po raznim mjestima, pa i u Rimu, u Kolegiju sv. Jeronima 1976., a ove pastoralne, na razne načine, za više skupina župnih suradnika, svake godine u raznim oblicima, po jedne tijekom svih godina pokoncilskog vremena.

Naša kršćanska duhovnost mora u sebi razvijati i aktivnu evangelizacijsku crtu. A to ne može ako nema aktivnih vjernika, suradnika na izgradnji župskih zajednica.

Ovdje sada pružam čitateljima, u ove tri male knjižice, samo one novije, još uvijek aktualne teme za ovo desetljeće. Svaki čitatelj neka i sam promišlja, a ovo ovdje izneseno može ga potaknuti na duhovno promišljanje.

Sada znanstveni teolozi tu mogu još više doprinijeti, ako konkretnije promišljaju kršćansku sadašnjost.

6

1. dan Uvodno obrazloženje opće teme Već po običaju, najprije nam je potrebno op­ ćenito obrazložiti temu. Svake godine nasto­ jimo da to bude ono pastoralno aktualno u samoj Crkvi. Ove godine tema je potaknuta Svećeničkom godinom, koju je Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio na svetkovinu Presv. Srca Isusova 19. lipnja 2009. On je to učinio uz 150. obljetnicu smrti sv. Ivana Marije Vianne­ya, poznatog kao »Arški Župnik«. Mi smo zato, potaknuti Papinom katehezom, odabrali temu: Crkva – Otajstvo zajedništva u Kristu Ve­ likom svećeniku.*

*

BENEDIKT XVI. Kateheza na općoj audijenci­ ji u srijedu, 24. lipnja 2009. – IKA, br. 26/2009., 1. srpnja 2009., str. 22 sl.

7

Papa se u katehezi, kojom otvara tu Svećeničku godinu, poziva na Župnika Arškog i spominje njegova razmišljanja. Posebno ističe dvije njegove misli.

Prva je ova: »Svećeništvo je ljubav Isusova srca.« Ta misao i izreka uvijek jako dotiče ne samo srce svakoga svećenika nego mora doticati i srca svih nas vjernika. Svećeništvo je ljubav Isusova srca! O, kad bi uistinu bilo tako! Ta se ljubav razlijeva i spaja, povezuje u zajedništvo, ono otajstveno zajedništvo vjernika s Kristom čini, gradi Crkvu kao Dom ljubavi Božje.

Druga misao, koju također Papa uzima iz razmišljanja Arškog Župnika, glasi: »Kako je strašno biti svećenik!« Ova nas misao može začuditi, ali i zabrinuti. No bitna je za duhovno promišljanje svakog pojedinog svećenika, osobito župnika. Župnik Arški je to doživljavao, u mističnom smislu, bolno. Ako je svećeništvo ljubav Isusova Srca, onda je to za svakog pojedinog svećenika kao čovjeka strašna zadaća. Kako to doista biti? Svećenik, kao čovjek, svaki dan mora osjetiti upravo to kao strašno zahtjevno za njega osobno. On je toliko puta u situaciji da bude grub i kojekako s nerazumijevanjem prema ljudima koji mu dolaze i kojima je poslan.

8

Misao vezana uz to, opet uzeta iz života Župnika Arškog, koju Papa spominje više puta, glasi: »Kako je nesretan svećenik bez duhovnog života. Kako je nesretan svećenik ako misu služi samo rutinski, tek tako, kao dužnost!« To znači da svećenik mora uroniti u ljubav Isusova Srca, tako da se, na neki način, upravo Isusovo Srce odražava kroz njega i kroz njegovo djelovanje, osobito u trenutku kad on neposredno predstavlja Isusa Krista u euharistiji (svetoj misi) i sakramentima, osobito u ispovijedi.

No sve to je sada nama tek početni povod i motiv da i mi sami, kao Kristovi vjernici, kao dionici onog općeg svećeništva s Kristom i u Kristu, promislimo o samima sebi. Koliko smo uopće toga svjesni?

Drugi vatikanski koncil je u svojoj dogmatskoj konstituciji (uredbi) o Crkvi, koja počinje riječima Lumen Gentium – Svjetlo naroda, posebno u br. 10, naglasio da su i svi vjernici dionici svećeništva Kristova, iako ne na isti način. Razlika je u tome što su jedni služitelji, to je ministerijalno svećeništvo, a drugi su dionici Kristova svećeništva kao svjedoci i kao, da se tako izrazimo, živi izvor iz kojega teče ljubav Isusova Srca na sve ljude.

9

Zato je za ove naše duhovne vježbe važno pitanje: kako doživljavamo svećenike koji službenički vrše tu Kristovu službu i kako sami sebe doživljavamo kao posvećene, kao participante na sveopćem Kristovu svećeništvu? Zbog toga je naša prva tema upravo u tom smislu zamišljena kao naš stupanj krs­ ne svijesti.

10

1. tema

Naš stupanj krsne svijesti u sadašnjoj situaciji svijeta Pročitat ćemo u tu svrhu jedan kratak tekst iz Djela apostolskih (2,36-47). On neka nas uvede u razmišljanje.

Isus je uskrsnuo i uzašao k Ocu pred učenicima. Oni su bili svjedoci toga. Ostali su u svijetu, od njega poslani. Njih Jedanaestorica ostali su zaduženi da, na neki način, započnu i organiziraju se ponovno i kao Dvanaestorica, te okupljaju i organiziraju onu zajednicu koju Krist želi imati da On bude trajno s njome u svijetu, da ona njega predstavlja kroz vrijeme.

Zato najprije odabiru Matiju da popune zbor Dvanaestorice.

Nakon što su po obećanju primili Duha Svetoga, Petar progovara: »Pouzdano neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa, kojega vi razapeste, Bog učinio i Gospodinom i Kristom« – pročitat ćemo taj cijeli odlomak.

11

Cijena  50 kn ISBN

978-953-11-1240-6